<%@LANGUAGE="JAVASCRIPT" CODEPAGE="1252"%> Untitled Document

Komentari-Interviju

Šta otkriva transkript iz 12. maja 1992.; Mladić: Plan stvaranja Republike Srpske je genocid
Američki historičar Robert Donia prije deset godina upozoravao je na postojanje genocidnog plana


Šta otkriva transkript iz 12. maja 1992.; Mladić: Plan stvaranja Republike Srpske je genocid


Prije gotovo deset godina, američki historičar Robert Donia, kojeg je haaški tribunal angažirao za sudskog vještaka-eksperta, javnosti je obznanio da je Ratko Mladić na tzv. "skupštini" bosanskih Srba održanoj 12. maja 1992. godine upozorio da “šest tačaka koje se trebaju provesti u stvaranju Republike Srpske znače - genocid”.
Još od te izjave historičara Donia, “Slobodna Dalmacija” je, tvrde u tom listu, pokušavala dobiti taj transkript sa sjednice koju su održali Srbi u Banjoj Luci. Prema informaciji koja je na online izdanju ovog medija prezentirana, transkript je od jučer u njihovom posjedu.
Iz njega je vidljivo, tvrde u "Slobodnoj Dalmaciji", postoji velika dvojba -  Mladić se "usprotivio" paljanskoj vrhuški, upozoravajući ih da odustanu od planiranog genocida, kojeg je kasnije sam i proveo, ili je samo stvari nazvao  pravim imenom. 
U transkriptu sa tzv. "16. sjednice skupštine" bosanskih Srba, na konstataciju da BiH treba "očistiti" od prije svega Bošnjaka, ali i ostalih, Mladić je, tvrde u ovom hrvatskom listu ustvrdio:
"Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je ... to neće ... ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid. Mi moramo da pozovemo svakog čovjeka, koji je čelom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo. I njima je mjesto sa nama i pored nas”, navodno je kazao Mladić, potom ilustrirajući svoju konstataciju doživljajima u njegovom rodnom selu Kalinoviku. Naime, zastupnicima u klupama Mladić je ispričao kako je dan ranije bio u svom selu, da su ga došli pozdraviti muslimani iz okolna tri sela, “nikad u većem broju”, iako su ga “uvijek poštivali” i kada su popili po koju čašicu on im je kazao da se “Srbi i muslimani trebaju držati zajedno, da moraju štititi jedni druge”.
http://www.dnevniavaz.ba/files.php?file=slobodna_758722095.jpg
Dio transkripta iz "Slobodne Dalmacije"
Pojasnio je zločinac Mladić kako ti muslimani u Kalinoviku nisu problem, da je njih lako neutralizirati jer su u okruženju, i oni iz enklave ne mogu praviti štetu Srbima.
Kako "sačuvati" Sarajevo
I tek kad pomislite, čitajući transkript, da se Mladić doista usprotivio planiranom genocidu, ali ga kao pravi vojnik, po političkom naređenju ipak izvršio, ubrzo uslijedi demanti. Nakon priče iz Kalinovika Mladić je krenuo prezentirati pakleni plan zauzimanja Sarajeva, piše "Slobodna Dalmacija".
A za primjer kako ovladati “aždajinom glavom” odnosno glavnim gradom BiH Mladić se hvalio svojim ratnim iskustvima u Kninskom korpusu, kako je granatirao Zadar, Šibenik... Mladić je skupštinarima objašnjavao da muslimani nemaju kuda - "Nemaju kuda jer je glava aždaje fundamentalizma ispod našeg čekića" - podcrtavajući da je nezadovoljan količinom ukopanog i postavljenog oružja i ljudstva na brdima oko Sarajeva, pa je već "naredio da dođu oficiri iz Kninskog korpusa koji će brzo popraviti tu lošu sliku".
"Ne osvaja se Sarajevo pljuckanjem iz minobacača ili iz neke haubice po njemu. Tako se ne mogu dobiti ni pregovori, i nije čudo što nam šalju ljude u pantalonama s rukama na leđima u autobusima i razoružavaju ih usput. To nam rade jer su nestručnjaci vodili podjelu naoružanja i mislili su ako su podijelili naoružanje narodu da su izvršili svoj oficirski posao", kaže Mladić precizno prezentirajući koji artiljerijski arsenal treba postaviti oko Sarajeva da bi se politički vrh prisilio na predaju.
"Ako hoćemo da prisilimo muslimane na predaju, oko Sarajeva mora da se načička 300 cijevi kalibra od zolje 40-64 mm do Orkana i rakete P-65. A mi trebamo još ovog momenta u prsten staviti aždajinu glavu Sarajevo i iz njega može da ima izlaza samo onaj koga hoćemo mi pustiti, ali ne svaki od nas nego samo onaj tko je glavni, tko komanduje. Mi ne smijemo kazati - mi ćemo uništiti Sarajevo, ne mi nećemo, mi hoćemo da sačuvamo

Sarajevo, nama Sarajevo treba", podučavao je zločinac Mladić zastupnike diplomaciji.

dić koji je dodao da njemu "zarobljenici ne trebaju"


http://www.dnevniavaz.ba/files.php?file=puska_436473968.jpg


Saučesnici u genocidu: Biljana Plavšić i Željko Ražnatović - Arkan
Potom će pojasniti kako će više od 500 hiljada stanovnika glavnog grada BiH ostaviti bez vode i struje: "Mi nećemo kazati da ćemo srušiti dalekovod ili vodu isključiti, ne, jer to Ameriku diže na noge, ali gospodo, mi vas molimo, sve u redu je, jednog dana nema vode u cijelom Sarajevu. Što je, ne znamo, havarija, da mi popravimo, ne mi ćemo popraviti, polako.
Pa tako isto sa strujom, tako sam ja Zadar i Šibenik držao bez struje šest mjeseci. Rekao sam im da je neće ni dobiti dok sam ja dole, pustio sam im struju samo kad se meni ćefnulo, kazao je Mladić tom prilikom. 
Ubiti one koji ne bi u rat
Inače, na ovoj sjednici tzv. "republike srpske BiH" održane 12. maja 1992. biralo se rukovodstvo RS i donijeta je odluka o formiranju Vojske Republike Srpske na kojoj je za načelnika glavnog štaba izabran Ratko Mladić. U svom podugačkom izbornom ekspozeu Mladić se zauzeo za korištenje zajedničke pameti, da se postave ciljevi koji se mogu realizirati, ističući da se u najskorije vrijeme mora definirati državni teritorij paradržavne tvorevine "republike srpske BiH".
“Ovi strateški ciljevi koje sam ja jučer čuo u Hercegovini, a koji su sada pročitani, pitanje je da imamo Armiju kao Kina bi li ih mogli izvršiti”, kazao je Mladić više puta pojašnjavajući kako je s užim rukovodstvu dan prije u Nevesinju razmatrao strateške ciljeve za stvaranje Republike Srpske: "Nisam čudotvorac, nisam ni Sveti Sava, ja sam samo običan čovjek", veli Mladić, naglašavajući da je on i užem republičkom rukovodstvu, "kao i onima u Beogradu", otvorio oči.
Mladić je zahtijevao "apsolutnu poslušnost vojske" i nemogućnost odbijanja mobilizacije. Tko se usudi odbiti ratovati, po Mladiću, nema pravo na život . 


http://www.dnevniavaz.ba/files.php?file=srebrenica_397752S1_919647339.jpg
"Škorpioni" su bili neposredni izvršioci genocidnog plana


"Po meni povoljniji je položaj Hrvata, više ih je na prostorima bivše Jugoslavije. U povoljnijem su položaju i imaju makar cjelinu teritorija koja se nastavlja na zapadnu Evropu i u njih se kune Vatikan i zapadna diplomacija i sav sa zapada šljam. Nepovoljan im je položaj u dijelu Dalmacije od Masleničkog mosta južnije do fronta na Neretvi i ovo u zapadnoj Hercegovini.
Ali, ipak imaju nekakav izlaz na more, i preko mora mogu ići da dovlače pomoć i hranu i municiju i gorivo. muslimani su u težem položaju", zaključio je Mladić sugerirajući da je to prva i lakša meta, naročito jer su neki njihovi teritoriji u prethodnih mjesec i pol dana rata već bili zauzeti. Mladić se na ovom skupu eksplicitno izjasnio koji teritoriji trebaju ući u sastav Republike Srpske, koja je već 7. januara 1992. proglašena "samostalnom državam", bez definiranog teritorija: "Moj cilj je da imamo državu tamo gdje su nam tragovi i kosti. I za taj cilj se moramo boriti", kazao je Mladić, dodajući da će - zauzmu li više teritorija - prilikom političkih pregovora kojima će se okončati rat imati bolju poziciju i da će tako moći dobiti i ono što im objektivno ne pripada.
Haški zatvorenik s najdužim bjegunačkim stažom, skoro petnaestogodišnjim, ustvrdio je kako tzv. "skupština" treba da donese zaključak da je rat nametnut, to moramo govoriti javno, da se usvoji, da se mi ovdje branimo, da bi malo kasnije ustvrdio, ali za unutrašnju upotrebu da "nema drugog puta nego ratnog, rat, rat, samo rat, sa puta sa kojeg smo krenuli nema povratka. Mi smo ga zakuhali i moramo ga voditi", pojasnio je Mladić koji je dodao da njemu "zarobljenici ne trebaju".

Geoffrey Nice, tužilac u procesu protiv Slobodana Miloševica: BiH treba pokrenuti reviziju tužbe protiv Srbije za genocid i agresiju!

Nice: Zastupao bi BiH Ako imaš tu mogucnost, kako ceš objasniti generacijama koje dolaze da nisi to napravio

Bivši haški tužilac Džefri Najs (Geoffrey Nice), koji ce na ovim prostorima ostati zapamcen po tome što je vodio proces protiv Slobodana Miloševica, smatra da BiH treba pokrenuti reviziju tužbe protiv Srbije za agresiju.

On kaže da je ovo naša obaveza kako nam "drugi ne bi pisali historiju".

Iskoristiti mogucnost

U ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz" Najs, koji je ovih dana boravio u Sarajevu, govori o Slobodanu Miloševicu te o Ratku Mladicu i Radovanu Karadžicu, za koje kaže da je moguce da svoju odbranu koncipiraju tako da se pocnu medusobno optuživati.

Smatrate li da bi Bosna i Hercegovina trebala u Medunarodnom sudu pravde pokrenuti reviziju tužbe protiv Srbije za genocid?

- Buduci da pravni postupak u Medunarodnom sudu pravde dopušta tu mogucnost, smatram da je treba iskoristiti. Pri tome se treba voditi racuna o vremenskom ogranicenju koje postoji za reviziju.

Jer, ako se odluka ne donese na vrijeme, propušteno vrijeme od 2007. do isteka roka revizije nece biti lako nadoknaditi. Naglasio bih da je pokretanje revizije pitanje politicke volje. Ne znam koliko politicke volje postoji u ovom trenutku za to u vašoj državi, jer nisam upucen u politicke tokove.

Znam, medutim, da politicari opcenito ne donose rado odluke kada ne postoji cvrsta garancija za uspjeh. Razlika izmedu nas pravnika i politicara je da mi nemamo izbora, nego kad god postoji i najmanja šansa za uspjeh, nama je to dovoljno da se uhvatimo posla.

Svaka šansa može dovesti do pozitivnog ishoda. Za nas pravnike nema lakog i predvidljivog slucaja, nego je na nama da iskoristimo svaku mogucnost i povecavamo vjerovatnost uspjeha. Konkretno, u ovom slucaju, kada pravna procedura dopušta reviziju ili žalbeni postupak, bilo bi krajnje neprofesionalno ne iskoristiti tu mogucnost.

Advokatu je najvažnije da se koncentrira na onaj dio slucaja gdje se vidi šansa. Tu je vidim razliku izmedu politickog i pravnog odnosa prema reviziji.

Nedostatak politicke volje cesto je zasnovan na nacinu mišljenja politicara o pravnim procesima, jer oni se ne žele upuštati ni u jedan dugotrajniji proces koji od pocetka ne daje garanciju uspjeha.

Kako Vi, kao pravik, gledate na to?

- Ja sam, kao pravnik, apsolutno za reviziju. Cak smatram da nema drugog izbora nego iskoristiti mogucnost revizije. Ako imaš tu pravnu mogucnost, kako ceš kao politicar ikada moci objasniti generacijama koje dolaze da nisi to napravio, a imao si politicki mandat za to?

Ako se to uopce ne pokuša, garancija neuspjeha je 100 posto. Alternativni nacin razmišljanja koji ja zastupam jeste da u ovom ogranicenom vremenu koje je još preostalo treba postici sve da budu identificirani svi važni dokazi, svjedoci i pravne teorije da bi se postigao najbolji moguci pravni rezultat.

Ako se krene dalje s revizijom, treba biti jasno da je proces iznošenja dokaza i pravnih teorija jednako važan kao i krajnji rezultat, odnosno presuda. To sigurno važi za sudske procese gdje se sudi za politicko nasilje, gdje izneseni dokazi i dokumenti velikim dijelom doprinose stvaranju kolektivne memorije o ratu, utvrdivanju historijskih cinjenica i interpretacija.

Ako ne iskoristite pravo revizije, onda to ne znaci samo da time prihvatate prvostepenu presudu iz 2007. nego i da ce drugi pisati vašu historiju.

Vi ste u aprilu 2007. godine bili prvi koji ste iznijeli u javnosti neprincipijelnu politiku Karle del Ponte (Carla del Ponte), putem koje je ova štitila dokumente po želji Beograda koji su mogli biti od važnosti za ishod tužbe BiH protiv Srbije u Medunarodnom sudu pravde. Jeste li tada mogli pretpostaviti kakav ce efekt Vaše oglašavanje imati?

- Nisam. Jer o tome nisam uopce razmišljao. Meni je bilo važno da ispravim nekorektnosti koje su se direktno odnosile na integritet mog rada i koje su, nažalost, plasirane od Tužilaštva, odnosno Karle del Ponte.

Ako dobro procitate moje otvoreno pismo, ja sam ispravio objašnjenje Karle del Ponte za razlog njenog dogovora sa Srbijom, u kojem je rekla "mi smo odlucili..." Ja sam objasnio da je ona to odlucila, a da sam se ja tome direktno njoj suprotstavio. Tako je sve pocelo.

Kako se BiH treba postaviti ako se krene u reviziju tužbe?

- Ako i kada se odluci da se ide u proces revizije, onda se taj proces treba distancirati od svakog politickog utjecaja i interesa. Treba sve prepustiti pravnicima. No, kako se kroz državu ustvari zastupaju njeni gradani, rad ovog pravnickog tima treba biti transparentan i služiti interesu gradana. Pravni tim treba biti profesionalan i tu ne smije biti politike.

Ako se BiH odluci za reviziju, biste li bili voljni raditi na tom slucaju?

- Naravno da bih. Nema advokata kojeg ja poznajem da mu ovakav slucaj ne bi bio profesionalno interesantan i izazovan. No, ne znam koliko je ljudima koji nisu pravnici jasno da se svi ovakvi slucajevi rade timski.

Koliko god velik ili mali pravni tim bio, ne smije biti koncentriran oko jedne osobe. U našem radu nikada nema garancije uspjeha. Nekada su najteži slucajevi za koje svi kažu da su tako jasni i ocigledni. Uvijek je veliki izazov kako nešto naizgled ocito pokazati i dokazati pred sudom.

U slucaju revizije neopodno je raditi s lokalnim pravnicima koji su proteklih godina stekli veliko iskustvo na podrucju medunarodnog krivicnog prava. To iskustvo u kombinaciji s njihovim poznavanjem lokalnih jezika trebalo bi maksimalno iskoristiti.

Bi li prije pokretanja revizije trebalo cekati na drugostepene presude Karadžicu, Mladicu, Perišicu, Stanišicu i Simatovicu?

- Nikako. Za to se nema vremena niti postoji dovoljno indikacija da ce mnoge od tih presuda voditi direktno u Beograd, osim možda u slucaju Mladica. To ce se desiti samo ako Tužilaštvo tako koncipira novu optužnicu i ako u izvodenju dovoljno pažnje posveti dokaznom materijalu i svjedocima koji ce svjedociti o statusu Mladica kao oficira Vojske Jugoslavije.

S druge strane, ne treba previše ocekivati od presuda Perišicu, Stanišicu i Simatovicu, jer njima se ne sudi za genocid. Oni su optuženi za pomaganje u pocinjenju zlocina u Srebrenici, ali u njihovim optužnicama kvalifikacija zlocina u Srebrenici nije genocid, nego zlocini protiv covjecnosti, kao što je, recimo, ubistvo.

Zbog toga ce se za reviziju trebati napraviti jedna sasvim nova selekcija dokaznog materijala koji ce se onda na osnovu nove pravne teorije upotrijebiti za dokazivanje genocida. Presude u slucajevima Perišica, Simatovica i Stanišica bit ce manje važne nego presude u kojima se sudilo i za krivicni delikt genocida, poput, recimo, slucaja Miloševica, Krstica i Jelišica.

Vodili ste u Haškom tribunalu slucaj protiv jednog od najvecih diktatora u Evropi u ovom stoljecu, Slobodana Miloševica. Razmišljate li još o tom procesu?

- Da, to je bio veoma važan dio mog života. Naravno da još razmišljam o tome, a i ljudi me još cesto pitaju o tome, o citavom tom slucaju. Mislim da sam iz toga veoma mnogo naucio.

Dijelite li mišljenje s onima koji tvrde da je Miloševic ubijen u zatvoru? To je, naprimjer, tvrdio crnogorski predsjednik Momir Bulatovic.

- Ako to Bulatovic tvrdi, on je tada bio tamo, onda on valjda o tome mora znati nešto više nego ja (smijeh). Jedino što ja znam jesu podaci iz službenog izvještaja, koji je poznat i dostupan javnosti.

Šta mislite, hoce li slucajevi Radovana Karadžica i Ratka Mladic završiti kao Miloševicev proces? Je li to možda njihova namjera?

- Mogucnost uvijek postoji, svašta se može desiti. Ne mogu suditi o tome koliko zdravstveni problemi igraju ulogu kod njih. Zatvorski režim nema mehanizama kojima može nametnuti restrikcije koje pozitivno utjecu na zdravlje zatvorenika. Naprimjer, Miloševic je, uprkos svom zdravstvenom stanja, imao pravo da puši cigarete.

Možete li komentirati kako su Karadžic i Mladic postavli svoje odbrane?

- Ne znam ništa više od onoga što se u javnosti o tome piše. Bilo mi je interesanto cuti da je Mladic rekao na svom prvom pojavljivanju da se on ne osjeca krivim. Njemu su, cini se, svi drugi krivi osim njega samoga.

Zanimljivo je da svoje slobodne dane tokom ovog ljeta provodite u Sarajevu. Znam da ste ovih dana gledali mnogo filmova. Jeste li ovdje samo zbog Sarajevo Film Festivala (SFF) ili ima još razloga?

- Dok sam radio na Miloševicevom slucaju, pokušavao sam, kad kod bih poslom putovao u Beograd, nauciti što više o kulturi i svaki slobodan trenutak koristio sam posjecujuci muzeje, pozorišta, opere i koncerte.

Smatrao sam, i smatram, da je nemoguce baviti se ovakvo ozbiljnim stvarima u historiji jednog naroda, a da se bar ne potrudim da bolje shvatim ljude i sredine.

Od gradova koji su mi postali dragi izdvojio bih Prištinu, Beograd i Zagreb, a narocito Sarajevo, koje zauzima posebno mjesto u mom srcu. Zapravo, osjecam isto što i mnogi Evropljani, a to je da, kada jednom dodeš u Sarajevo, uvijek se vracaš.

Kontakti koje covjek profesionalno uspostavi u ovim krajevima kasnije se pretvaraju u dugotrajna poznanstva, i svaki novi kontakt kreira nova poznanstva u ovoj sredini.

Jedan od razloga zašto preferiram provesti ljetne praznike na Sarajevskom festivalu, a ne da se pržim na plaži, jeste da na plaži isprazniš sve iz "sistema", a ovdje ti se mozak napuni sa mnogo novih ideja, i to je vrlo dragocjeno.

Slucaj "Pejovic"

U sklopu SFF-a pogledali ste i film "Heroj našeg doba" Šekija Radoncica, koji se bavi otkrivanjem istine u vezi s deportacijom Bošnjaka iz BiH prebjeglih u Crnu Goru 1992. godine. Kao neko ko se dugo bavio rasvjetljavanjem zlocina, kako ste doživjeli ovaj film?

- Veoma mi se svidio film. On se bavi znacajnom temom u postkonfliktnom društvu i pokazuje kako je teško doci do istine. Isto tako, pokazuje i tu neizbježnost da postkonfliktna društva trebaju apsorbirati cinjenicu da ce se samo jednom simbolicnom i selektivnom broju pocinilaca moci suditi za zlocine, dok ce mnogi drugi koji su odgovorni za zlocine nastaviti slobodno živjeti.

Ovaj film ide i korak dalje pokazujuci ne samo da jedan covjek koji je odgovoran za deportacije postaje heroj u postkonfliktnom društvu i dobiva razne nagrade, jer se uspješno nametnuo kao heroj, nego otvara i jedno vrlo interesantno pitanje, a to je pitanje katarze.

Film pokušava odgonetnuti proces priznanja odgovornosti pocinilaca. Glavni heroj ovog filma s jedne strane priznaje da su se zlocini desili, ali svoju ulogu u svemu tome je izmijenio tako da je sve predstavio u sasvim suprotnom svjetlu.

Od prvog momenta kada se Pejovic pojavio u filmu, po njegovoj mimici se vidi da ne govori istinu. Vrlo je interesantno vidjeti kako mu, bez obzira na dokaze u filmu da on manipulira istinom, jedan dio ljudi nastavlja vjerovati.

Njegova uloga podijelila je crnogorsko društvo na one koji mu vjeruju i na one koji mu ne vjeruju. Mislim da sama ta cinjenica vrlo dobro oslikava stvarnost i složenost postkonfliktnih društava.

Kao strucnjak, uocavate li u ovom filmu krivicnu odgovornost glavnog lika, crnogorskog policajca Slobodana Pejovica? Njega su u ovom filmu svjedoci oznacili kao osobu koja je ucestvovala u deportaciji, a ne kao njihovog spasioca, kako se u javnosti predstavljao. Bi li, na osnovu ovog filma, bilo moguce pokrenuti postupak protiv njega?

- Vrlo je teško da se sudi takvo nešto na bazi filma, ali logicno bi bilo da svi dokazi, zajedno s filmom, službeno budu predati crnogorskim organima koji su za to zaduženi. Jer, s obzirom na njegovu službenu funkciju unutar crnogorskog MUP-a, važno je objasniti komandnu odgovornost izmedu njega i njegovih pretpostavljenih i onda odrediti njegov udio u toj odgovornosti, kao i udio njegovih pretpostavljenih.

To što je on imao pretpostavljene unutar policijske hijerarhije, odnosno što je izvršavao tuda naredenja, njega ne amnestira od odgovornosti. Svako mora snositi svoj dio odgovornosti. Pejovic je sam u nekoliko navrata spominjao politicku odgovornost za naredenje da se iz Crne Gore deportuju Bošnjaci i vrlo je bila indikativna reakcija Momira Bulatovica, predsjednika Republike u tom razdoblju, koji kaže da tu ne postoji individualna krivicna odgovornost, nego se tu radi o grešci države.

Poslovi u Africi

Vec nekoliko godina niste angažirani u Haškom tribunalu. Cime se sada bavite?

- Trenutno radim na nekoliko slucajeva u Africi. Izmedu ostalog, predstavljam vladu Kenije, koja pokušava vratiti procese Kenijaca koji su optuženi pred Medunarodnim krivicnim sudom u svoje nacionalne sudove.

Radim jedan interesantan slucaj u kojem zastupam grupu gradana Sjevernog Sudana. To je dobrodošla promjena koja pokazuju da pravni procesi pred medunarodnim sudovima postaju dostupni grupama gradana koji mogu postati dio procesa u slucaju da imaju neki konkretan zahtjev i cilj.

Moguce je da Karadžic i Mladic pocnu kriviti jedan drugoga

Postoji li šansa da Mladic i Karadžic pocnu kriviti jedan drugoga u svojim procesima, i to kako bi svaki od njih smanjio svoju krivicu?

Da, za to sigurno postoji vrlo realna šansa. Karadžic bi, recimo, mogao tvrditi da je on izdao naredenje za vojnu akciju koja je obuhvatala i "oslobadanje" Srebrenice i Žepe, ali da nije izdao naredenje da poslije zauzimanja budu ubijani civili i zatvorenici ili pocinjen genocid.

Iako naredba nadredenoga ne oslobada od kriminalne odgovornosti, Mladic bi mogao tvrditi da, ako su njegove snage ocistile Podrinje bez znanja ili postojanja naredbe predsjednika RS, zašto ga predsjednik nije pozvao na odgovornost poslije zauzimanja Srebrenice i Žepe, odnosno zašto mu se tamo nije sudilo.

Karadžic bi isto tako mogao koristiti status Mladica kao oficira Vojske Jugoslavije. Koristeci Mladicev status oficira Vojske Jugoslavije, Karadžic može tvrditi da je za Mladiceve postupke odgovoran politicki vrh Srbije i SRJ, odnosno Miloševic.

Peter Gallbraith, jedan od ključnih Klintonovih diplomata za region: Za Bosnu bi bilo bolje da SAD nisu spriječile pad Banje Luke!

Gallbraith: Holbruk je pritiskao Izetbegovića da obustavi akcije

Dejtonski ustav je grozan • Tuđman je pokušavao da me ubijedi kako je Hrvatska istočna granica Zapada • Čelnici RS su dobili entitet, ali su morali prihvatiti BiH

Prvi američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt (Peter Gallbraith) izjavio je u intervjuu za "Dnevni avaz" kako još razmišlja je li bilo dobro što je Vašington izvršio pritisak i spriječio da snage Hrvatske vojske i Armije BiH uđu u Banju Luku.

Prema njegovim riječima, za Bosnu bi bilo bolje da su Karadžić i Mladić potpuno poraženi.

Gallbraith, koji je u vrijeme agresije na BiH bio jedan od ključnih američkih diplomata u regionu, ističe kako je Dejtonski ustav grozan, te zašto je aktuelna vojna intervencija u Libiji rezultat lekcije koju je Zapad naučio u BiH.
 
Moram Vas na početku upitati nalazite li u ovoj odlučnosti da se implementira zona zabrane letenja nad Libijom neke bosanske refleksije: Plaća li to sad Gadafi i Miloševićeve račune?
 
- Sasvim jasno, naučili smo nešto iz iskustva u Bosni. I ovo je sada najčistiji mandat UN-a, da se zaštite civili od nekog tiranina, konkretno, u Libiji od Gadafija. Bosanska rezolucija (Vijeća sigurnosti br. 781, op. a.) bila je u usporedbi s ovom jedna vrsta torture jer je bilo puno kočničara da se ona provede, posebno u vezi sa zaštitom sigurnosnih zona. Treba se samo prisjetiti Bihaća, koji umalo nije postao Srebrenica, koja, kao i Žepa, na sramotu, nije zaštićena. Ova UN-ova rezolucija je, vjerovatno, i zato mnogo jasnija, iako to uopće ne znači da će u Libiji biti drugačije.
 
Zakašnjela odluka

Šta to znači? Je li ova intervencija u Libiji došla u pravo vrijeme?
 
- Čini mi se da je došla suviše kasno. Ne znam, ali čini mi se da je rezolucija donesena samo prije deset dana, Gadafi bi možda bio prošlost. Ovako, ostaje nam da sačekamo i da vidimo.
 
Prije 15 i više godina Amerikanci su tražili odlučnu akciju u BiH, a Evropljani nisu bili entuzijasti. Sada se desilo obrnuto oko Libije! Zašto?
 
- Mi koji smo radili za administraciju predsjednika Bila Klintona (Bill Clinton) željeli smo tu akciju u BiH, ali naša vojska je bila protiv nas. Generali su bili protiv.
 
I Vilijem Peri (William Perry), koji je kao šef Pentagona proglasio da su "muslimani izgubili rat u Bosni"?
 
- Ma, vjerujte mi, Peri nije bio najveći problem. On je bio OK! Ali, uz naše visoke oficire, i Evropljani su nam stalno prigovarali.
 
Ko je od Evropljana najviše prigovarao?

- Svi oni koji su imali poteškoća da se opredijele "na koju će stranu". Znate, nije možda čudno što su Rusi bili historijski uz Srbe. Ali, Fransoa Miteran (Francois Mitterrand) je prema njima pokazivao otvorenu naklonost, vlada britanskog premijera Džona Mejdžora (John Major) također je doprinijela tom oklijevanju. Oni nisu vjerovali i nisu voljeli Klintona u početku. Oni su voljeli Buša starijeg kao američkog lidera, smatrajući da je njegovo međunarodno iskustvo nedostižno. Imali smo situaciju u kojoj su mislili da je naša administracija nemarna, što se podudaralo s mišljenjem naše vojske. Danas, u slučaju Libije, imamo, u najmanju ruku, puno deklarativnije evropske lidere. Naravno, Libija je na njihovom kućnom pragu, kao što je bila i Bosna.
 
Ali, Bosna nije imala nafte?
 
- Naravno, Vi imate pravo to reći. Ali, reći kako je nafta uzrok ove intervencije u Libiji, prema mom mišljenju, pogrešno je. Jer, poslije ovoga nafta neće biti jeftinija, nego skuplja. Radi se, ipak, o ratu opozicije s libijskom vladom. Naša podrška libijskom narodu ne znači kako mi očekujemo da narod preuzme kontrolu nad eksploatacijom nafte u Libiji. Ne razumijem, dakle, taj "argument" nafte, osim činjenice da nafta zaista postoji tamo.
 
A šta kažete na to da neke evropske vlade, kao ona u Velikoj Britaniji, nisu željele pomoći Bosni jer je ona bila dominantno muslimanska?
 
- Da, mislim da je tako. Bio sam u stalnim razgovorima s pokojnim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.
 
Jeste li bili svjedok takvih diskusija?
 
- Samo s predsjednikom Tuđmanom. Nije to bilo dominantno razmišljanje u Evropi. Činjenica da je Bosna bila muslimanska bila je važna samo za neke Evropljane. Ne mislim, zapravo, da je to tačno za bilo koju od zapadnoevropskih vlada u cijelosti. Jedino je Tuđman pokušavao da me ubijedi kako je Hrvatska istočna granica Zapada, da je islam u Bosni "vrh islamskog koplja" zabodenog u Evropu. I da se bosanska vlada i bosanski muslimani mogu očuvati kao civilizirani pomoću krsta. To je, prema njegovim riječima, bio krst koji je Hrvatska trebala nositi.
 
Šta ste mu Vi govorili na to?
 
- Ja bih mu na to rekao, ustvari uvijek je to bila veoma smiješna konverzacija, znate, gospodine predsjedniče, ja sam ipak iz Vermonta i nemam vaše iskustvo historičara. Morao sam glumiti lažnu skromnost pred njim, jer on uopće nije bio veliki historičar. Rekao bih mu: Jedino što vam mogu reći jeste kako američki narod gleda na to. I kad američki ljudi vide Mladića i Karadžića, Srbe koji bombardiraju Sarajevo, mi onda za te ljude mislimo da su barbari. Naravno, on bi se smijao, jer i on je mislio za njih da su barbari. A, kada bih mu u nastavku rekao: Znate, kad Amerikanci vide da Mate Boban i Slobodan Praljak bombardiraju Mostar, onda mi i za njih mislimo da su barbari, Tuđmana bi veoma razočarale moje izjave. Na kraju bih mu rekao: Kad vidimo ljude u redu za vodu ili da u kolonama idu na svoj posao i kako se na njih puca iz snajpera, gospodine predsjedniče, mi mislimo da su ti ljudi kao mi. Da su to zapadnjaci i da su ti zapadnjaci muslimani. Te riječi Tuđman nikad nije volio. Iako je to bilo sasvim tačno, njemu to nikad nije postalo jasno.
 
Zbog čega je onda američka administracija odlučila da prizna ime Republika Srpska kada se zna na kojim je temeljima takva "republika" nastala i ko joj je kumovao?
 
- Morate razumjeti da smo napravili ovu odluku u vrijeme rata. Kada gledate unazad, stvari izgledaju drugačije. Ali, u datom trenutku se nađete pred veoma teškim izborom. A taj izbor se nije ni dogodio u Dejtonu, već u Ženevi, u septembru 1995. Bio sam tamo kad se to desilo...
 
Koga treba za tu povijesnu grešku okriviti? Koga najviše?
 
- Želim Vas podsjetiti šta je bio "dil", jer svi uporno zaboravljaju šta je bio drugi dio tog "dila". Dakle, dogovor je bio da će Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri RS prihvatiti da budu dio države BiH. A to je bilo za dio trgovine. RS je priznata kao federalni entitet u okviru jedinstvene međunarodno priznate države BiH i njenih međunarodnih granica!

U to vrijeme, računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno. Niko nije bio sretan zbog toga. Mi smo bili načisto da su RS vodile masovne ubice, koje su počinile genocid i optužene zbog toga. Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje RS utemeljeno na etničkom čišćenju i masovnom ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni (Srbi, op. a.) još držali teritoriju, imali vojsku, a mi smo željeli da završimo rat. I to je bilo to cjenkanje. Oni su pristali da ostanu u jedinstvenoj BiH, te da RS bude samo konstitutivni dio toga.
 
Kad je to ime RS u pitanju, koliki su otpor prema vama imali predsjednik Izetbegović, ambasador Šaćirbegović i drugi?
 
- Pa, njima se to nije sviđalo. Ali, koliko se mogu prisjetiti, nije postojao jak otpor tome

Je li uopće bilo otpora?
 
- Nije postojao! Mislim, nije im se to sviđalo, protivili su se, nisu to željeli, ali i u RS su morali prihvatiti da su oni dio BiH. I kao što to često biva s mirovnim sporazumima, nijedna strana ne vjeruje u ono što govori. Mislim da Srbi dugo nisu mislili ozbiljno da su prihvatili BiH kao suverenu međunarodno priznatu državu za svoju zemlju. Kao što ni vlada u Sarajevu nije vjerovala da RS treba biti entitet. Ali obje strane su se složile s tim.
 
Kraj rata

Zar niko od vas u američkoj administraciji nije mogao pretpostaviti kako će ti isti Srbi u BiH učiniti sve da sve ove godine blokiraju državu i da urade sve na afirmaciji RS kao posebnog entiteta? Je li vam to bilo jasno u Dejtonu?
 
- Jeste! Siguran sam da smo to još onda mogli pretpostaviti. Mi nismo nikada govorili da se dogovaramo s civiliziranim ljudima. Znali smo da radimo s masovnim ubicama, ali i bjelosvjetskim lažovima. Ne mislim da su s time što su dobili ime RS i "prihvatili BiH" oni promijenili svoj karakter. Ali naš cilj bio je da zaustavimo rat koji je odnio 200.000 života.
 
Znači, Dejtonski ustav nije dobar?
 
- Ma, Dejtonski ustav je grozan ustav kada je riječ o izgradnji države. Ako govorite o izgradnji civilnog društva ili moderne evropske države pomoću njega, to je grozan ustav. Cilj Dejtona je bio zaustaviti rat! Jer, rat je ipak gori od tog groznog dogovora. Zato su Izetbegovićeve riječi na potpisivanju sporazuma kako je "ovo nepravedan mir" sasvim tačne. Ali, nastavak rata je čak nepravedniji od toga!
 
Zašto su SAD zaustavile ofanzivu udruženih bosanskih i hrvatskih snaga na Banju Luku u ljeto 1995. godine?
 
- Dobili smo instrukcije Nacionalnog vijeća sigurnost (NSC) da kažemo Hrvatima da zaustave ofanzivu prema Banjoj Luci. Toni Lejk (Lake), koji je bio glavni Klintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost, od prvog dana imao je taj instinkt da treba zaustaviti rat i u tome je bio podržan od generalštaba naše vojske. Na koncu, i državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher), koji je osjećao animozitet prema Holbruku, želio je kraj rata odmah.
 
Kako se to zbilo?
 
- Tog dana je Holbruk rekao generalu Vesliju Klarku (Wesley Clark) da ode kod hrvatskog ministra odbrane (Gojko Sušak, op. a.) i zatraži obustavu ofanzive. A onda smo se Holbruk i ja privatno sreli s Tuđmanom i Suškom. U jednu ruku, mislili smo, ako Banja Luka padne, to bi bio značajan poraz za fašiste, masovne ubice, imali bismo drugačiji mir u kojem ove dvije kategorije ne bi uzele učešće. Nešto slično kao u Njemačkoj, u kojoj nije dozvoljeno nacistima da budu dio mirovnog procesa! Ali, mučile su nas dvije stvari, koje su krenule drugim putem. Prvo je bio humanitarni razlog, imali ste Srbe iz hrvatske Krajine i Srbe iz zapadne Bosne koji su pobjegli u Banju Luku. Treba imati u vidu da ste već imali neke Hrvate koji su sistematski činili zločine u srpskim domovima u hrvatskoj Krajini. Niste im mogli vjerovati šta bi oni činili ukoliko bi zauzeli Banju Luku. I, na koncu, imali ste populaciju Banje Luke koja bi se mogla pretvoriti u izbjegličku kolonu od 200 do 300 hiljada izbjeglica. Znači, jedno haotično stanje.
 
Kažete da je nepovjerenje u Tuđmana uzrokovalo da zatražite prestanak vojnih operacija na Banju Luku i da se odlučite za mir "po svaku cijenu"?
 
- Znajući već u to doba Tuđmana, njegove opise Banje Luke kao hrvatskog grada, a i Vi znate za njegovo crtanje mape BiH na salveti, na kojoj je predložio zamjenu Tuzle i Banje Luke, plašio sam se da, ukoliko Hrvatska zauzme Banju Luku, ona je nikada neće vratiti. Kad smo otišli da razgovaramo s Tuđmanom i Suškom, rekli smo im da ne zauzimaju Banju Luku, već da oni trebaju zauzeti Kozarac i Prijedor. Iako im je general Klark rekao da zaustave ofanzivu čak i tamo, oni su shvatili da trebaju slušati Holbruka i mene. Na kraju, oni su još malo napredovali, ali nikad nisu zauzeli Prijedor. U međuvremenu, bio je dogovor da oni to prepuste Armiji BiH, ali se Armija BiH nije uspjela organizirati. To je prava priča šta se dogodilo.
 
Pa je li Vam sada žao zbog toga?
 
- Svih ovih godina pitam sebe jesmo li tada napravili pravu odluku. Čak ni danas nemam odgovor na to pitanje. Mislim da bi krajnji rezultat u Bosni bio mnogo bolji da su RS, odnosno Karadžić i Mladić bili potpuno poraženi. U drugu ruku, ako bi bilo na desetine hiljada ubijenih ljudi u tome, u toj hrvatskoj ofanzivi, bilo bi to teško opravdati. Tuđman je umro za nekoliko godina i Hrvatska je otišla u drugom pravcu. Ali, zamislite da je Hrvatska osvojila Banju Luku, zamislite da je Tuđman to realizirao kao dio Hrvatske, nacionalistička snaga Hrvatske bila bi jača. Veoma je teško ocjenjivati historiju po principu "šta bi bilo da je bilo". Ali mogu vam ovdje priznati da mi je od svih stvari koje sam radio u životu taj razgovor između Holbruka i mene, te Tuđmana i Šuška najteže pao. Nema sumnje da je taj naš razgovor promijenio tok historije na vrlo značajan način.
 
Je li bilo teško ubijediti Izetbegovića da zaustavi napredovanje Armije BiH prema Banjoj Luci i koliko je u to vrijeme zaista ona bila moćna?
 
- Ja sam bio u Zagrebu i Holbrukov posao je bio da u Sarajevu o tome razgovara s Izetbegovićem. Predsjednik BiH se protivio obustavi vatre i mislim da je Holbruk izvršio veliki pritisak na njega da pristane. Ali, realnost je da Armija BiH nije bila sposobna da nastavi ofanzivu i trebala joj je zaista hrvatska pomoć.

Montgomeri je pokazao svoje neznanje

Šta kažete na tvrdnje ambasadora Vilijema Montgomerija (Montgomery) da Dejton samo potvrđuje da Bosnu treba podijeliti i da BiH nema nikakvu, a kamoli evropsku budućnost?
 
- Mislim da su te tvrdnje neodgovorne. To je čovjek koji je radio 15 godina za američku vladu i nikada te stavove koje sada zastupa nije prenio svojim nadređenima. Te stavove on nije mogao smisliti tek kad je napustio vladu. Očito da je on imao te poglede još dok je radio za američku vladu, ali nije o tome govorio, a ambasador ima obavezu da prikaže svoju otvorenu procjenu situacije. Ne slažem se s njegovim stavovima. On time pokazuje veliko neznanje o tim pitanjima i da je prošao kroz rat, da je vidio mrtve i ranjene u BiH, sigurno ne bi tako o tome pričao.
 
Neslaganje s Holbrukom

Kako onda tumačite navode pokojnog ambasadora Holbruka koji je rekao da su se u Vašingtonu odlučili za ovakvu strukturu BiH jer, da nije bilo tako, "teroristi koji su napali Ameriku 11. septembra 2001., umjesto u Afganistanu, spremali bi se za te napade u Bosni?!"
 
- Holbruk je to napisao?
 
Da, u "Washington Postu" u svojoj kolumni!

- Znate da gajim veliki respekt prema Diku Holbruku, ali izražavam svoje duboko neslaganje s tim ako je on to napisao. Ne vidim tu nikakvu vezu s kreiranjem RS u BiH. Možda možete napraviti argument da bosanski rat nije završen 1995., on bi vjerovatno bio produžen možda do ove 2011. i još bi trajao. Onda bi takav zli rat, kao i svako drugo mjesto koje je haotično, moglo biti mjesto u kojem ekstremisti mogu operirati. Pitanje imena RS nema ništa sa zaustavljanjem terorista. Ime RS je samo "cijena" koja je "plaćena" da u ono doba bosanski Srbi odustanu da budu dio Srbije i da postanu dio međunarodno priznate države BiH.

Franjo Komarica: Nehumana je podrška ovako uređenoj BiH!

Dosadašnje garniture političara pred svima nama su pokazale svoje pravo lice • Pogoršano stanje Hrvata u RS

 

Što se, zapravo, planira s trećim, hrvatskim entitetom, nije mi dovoljno poznato i ne mogu o tome dati nekakav svoj komentar. No, svakom iole politički pismenom stanovniku ove zgažene i ucviljene zemlje može biti jasno da je nerazumna i duboko nehumana podrška nekih svjetskih moćnika i država daljnjem opstanku ovako apsurdno nepravedno podijeljene i uređene BiH, kazao je za "Dnevni avaz" biskup banjalučki Franjo Komarica.
- Ta podrška utemeljena je na potvrđenom pravu jačega i nagrađivanju etničkog čišćenja, odnosno iskorjenjivanja stanovnika BiH, velikih dijelova njenih konstitutivnih naroda. Sve je to, zapravo, nepremostiva prepreka da i naša država postane normalna europska demokratska država - dodao je biskup Komarica.

Pravo lice

Prije tačno godinu, ocjenjujući političku situaciju, kazali ste da se ne može uspjeti u građenju sigurne i dugovječne zgrade za stanovanje ako se ona gradi na močvarnom ili klizavom terenu i ako graditelji nemaju jasnog plana gradnje niti dovoljno voljnih i kompetentnih radnika. Čine li Vam se ti graditelji danas išta boljima, a teren manje klizavim?

 

Znate, danas je teško, pa i uzaludno očekivati od nekoga da dadne ono što nema. Danas ću reći da ne može svatko biti konstruktivan graditelj ove naše zajedničke "zgrade", pogotovo u prevažnom dijelu njezinih nosivih, konstruktivnih elemenata, kao što je političko djelovanje. I za politiku i za svaki drugi društveno korisni posao potrebni su prvenstveno časni ljudi. Ako ih nema, negativne će posljedice biti neminovne.
Dosadašnje garniture političara pred svima nama su pokazale svoje pravo lice. Nove, ali i mlade garniture koje se probijaju, daj Bože da su imale dovoljno mogućnosti da nauče i steknu pozitivnija i konstruktivnija iskustva i da su voljne i u stanju započeti ispravljati krivo postavljene temelje i popravljati nagnute i popucale zidove naše zajedničke "zgrade", naše domovine Bosne i Hercegovine.

U svjetlu susreta političkog rukovodstva tri zemlje, koje ste i sami spomenuli, jeste i prvi dolazak predsjednika Hrvatske Ive Josipovića u Republiku Srpsku, koji je imao vrlo pozitivne refleksije u političkom, ali i svakodnevnom životu BiH. Nije li tako? 
- Uistinu su, osobito među takozvanim običnim ljudima, ti susreti vodećih političara i državnika iz naše regije doživljeni pozitivno, jer su oni, zapravo, ispunjenje odavno postojećih želja, pa i postojeće životne prakse u međusobnim odnosima ovdašnjeg stanovništva.
Naša i susjedne zemlje mnogostruko su upućene jedna na drugu i zato svako približavanje i međusobna suradnja mogu samo biti od koristi za sve. S pravom očekujemo da će se ovaj započeti novi pravac zajedničkog kretanja i konstruktivnog rješavanja aktualnih problema nastaviti i idućih godina, što svakako treba pozdraviti.

Siguran život

Slušali smo mnogo obećavajućih riječi o povratku Hrvata u Republiku Srpsku i afirmaciju njihovog opstanka. Generalno, koliko su se tu stvari sada promijenile?
- Nabolje, nažalost, i dalje nisu, a to znači da se promijenilo nagore, jer je još jedna dragocjena godina prošla u onemogućavanju obespravljenima da ponovno dođu do svojih prava. Očito da domaće političke garniture, kao i inozemni dužnosnici, ciljano računaju sve ove godine da će vrijeme odigrati svoju ulogu u poželjnom cementiranju učinjene nepravde stotinama tisuća naših sugrađana Hrvata i drugih kojima je nasilno oduzeto pravo na njihovo rodno mjesto - najsretnije mjesto za svakog normalnog čovjeka.
Njihov bolni vapaj, koji svakodnevno dopire do mojih ušiju, optužuje sve one koji su im po svojoj političkoj i državnoj dužnosti morali pomoći, ali i sve one koji su mogli i morali dići svoj odlučni i jasan glas u obranu obespravljenih, a to nisu htjeli učiniti.
Svi mi stanari ove "zgrade" silno želimo da život provodimo sigurno i mirno, ne stideći se pred svojim susjedima koji nam se opravdano rugaju kakvu to čudnu i nefunkcionalnu državu imamo, koja ne voli svoje žitelje niti je voljna učinkovito štititi i pomagati običnog, "malog" čovjeka, i iz koje zato, nažalost, nerijetki, pogotovu mlađi stanovnici žele otići.

Pukla kičma vlastitog identiteta i ponosa
- Gorka je činjenica da je nemalom broju obespravljenih i mahom apolitičnih bh. Hrvata pukla kičma vlastitog identiteta i ponosa i oni umjesto da hodaju uspravno, kako ih je Bog stvorio, pužu potrbuške. Teško je takvima pomoći da se podignu i da opet budu normalni, zdravi ljudi, konstruktivni za svoju životnu sredinu u svom rodnom kraju. Ali, ni njih se ne smije nipošto prekrižiti ni definitivno otpisati, jer su oni najveće žrtve teških zločina protiv ljudskog dostojanstva i prava na ljudska prava, osobito prava na rodni kraj.

Intervju: Fra Petar Jeleč

BiH je žrtva politike licemjerja

Razgovarala: Žarka Radoja

Dragan Čović je oličenje barbarskoga makijavelističkog političara u kojega cilj opravdava sva sredstva, a glavni je cilj ostanak na vlasti pod svaku cijenu: fra Petar Jeleč

Dragan Čović je oličenje barbarskoga makijavelističkog političara u kojega cilj opravdava sva sredstva, a glavni je cilj ostanak na vlasti pod svaku cijenu: fra Petar Jeleč

Što se tiče politike predsjednika Borisa Tadića prema BiH, ja bih je ukratko definirao kao politiku licemjerja, gdje Tadićeve na prvi pogled lijepe riječi o Bosni i Hercegovini uopće ne prate njegova djela. Tadić više nego aktivno podržava Milorada Dodika koji javno tvrdi da ga Bosna i Hercegovina ne zanima i koji sve radi na dezintegraciji ove zemlje

Fra Petar Jeleč poznat je široj javnosti kao kritički i razuman glas Katoličke crkve u BiH. To ga je koštalo napada sa profašističkih hercegovačkih internet stranica, desničarskih listova i nerazumijevanja u samom vrhu crkve u BiH. S druge strane, ovaj profesor istorije na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, dijelu javnosti u BiH koji je umoran od nacionalističkih politika, došao je kao glas zdravog razuma koji je u trenucima kada hrvatski dio naroda u BiH prolazi mentalno silovanje svojih političkih čelnika, a u tom mu pomaže i predsjednik RS sa svojom jednoumnom političkom flotom, dragocjen. Sa fra Petrom Jelečom razgovarali smo o uticaju takve politike na život Hrvata u BiH, te na samo funkcionisanje države, o tome koliku i kakvu ulogu u svemu imaju predsjednici susjednih država kojima su usta puna jedinstvene BiH, a na terenu uglavnom rade sve da tako ne bude, te koliko su vjerske zajednice doprinjele i još uvijek doprinose nemogućnosti pomirenja u ratom uništenoj i u postratnom periodu do kraja opljačkanoj BiH.

* Prošlo je već dva mjeseca od izbora, a nema velikih pomaka u pregovorima pobjedničkih stranaka. Kako vam izgleda postizborna BiH?

Osnovni je problem Bosne i Hercegovine njezino nakaradno uređenje kakvo ne postoji nigdje na svijetu. Sporazumom u Daytonu legitimirana je i nagrađena politika etnički čistih teritorija, posebno projekt Radovana Karadžića. Politička klasa i dalje dobiva izbore na podlozi zapaljive nacionalističke retorike o ugroženosti vlastitoga naroda i, što je najžalosnije od svega, ta je priča i dalje prijemčiva među našim biračima. Postizborni pregovori potrajat će još neko vrijeme, no ne treba se previše brinuti zbog njih, jer će se političari, zbog vlastitih interesa, uskoro dogovoriti oko raspodjele vlasti koja im donosi veliku materijalnu korist i utjecaj u društvu. Smatram kako će već u siječnju ili najkasnije u veljači biti uklonjene sve nedoumice oko raspodjele političkih funkcija na državnoj i entitetskim razinama.

* Kakva je situacija sa bosanskim Hrvatima nakon izbora?

Bosanski Hrvati, kao uostalom i svi drugi građani BiH, nalaze se u teškoj situaciji i izloženi su manipulacijama pridošlima s različitih adresa. Njihov je broj u stalnom opadanju, prije svega zbog okrutne agresije Karadžićeve vojske, u kojoj su opustjeli krajevi na kojima su dotad živjeli (naprimjer Posavina, Krajina i dr.), a onda i zbog sukoba s Bošnjacima, u koji su bosanski Hrvati uvučeni od strane hrvatskih vlasti iz Zagreba i Gruda, radi temeljitijega iseljavanja s njihovih stoljetnih ognjištva i naseljavanja u gospodarski pasivnim i pustim krajevima Hercegovine i Hrvatske (Drvar, Glamoč, Grahovo, Šipovo, Bobanovo, Šuškovo, Knin, Gračac, Lapac, Korenica itd.). Treći val iseljavanja teče od završetka rata i, što je najzanimljivije, upravo najviše iz sredina u kojima Hrvati već dvadeset godina suvereno vladaju (Rama, Livno, Duvno, itd.), što samo pokazuje od koga im zapravo prijeti najveća opasnost. Velik je problem što bosansko-hercegovačke Hrvate predvode ljudi ogrezli u kriminalu, korupciji, ljudi koji parazitiraju na širenju straha i mržnje prema drugima i drugačijima, i koji ne poduzimaju ništa za poboljšanje položaja hrvatskoga naroda u BiH.

* Koliko je realno tražiti treći entitet? Mislite li da je to čisto politikanstvo i zamajavanje ili u tome ima realnog političkog cilja? Da li je uopšte izvodljivo?

Priča o trećem entitetu čisto je politikanstvo i u nju ne vjeruju ni oni koji ga najviše zagovaraju. Tu priču zapravo šire uvijek isti akteri i to po ne-zna-se-već-koji-put do sada, samo s jednim ciljem: zauzimanje što bolje pozicije u aktualnim pregovorima oko uspostave vlasti. To je, uostalom, prije nekoliko dana potvrdio i Sulejman Tihić navevši kako Dragan Čović u privatnim razgovorima, kada se isključe kamere, govori da je to predizborna priča kojom se morao poslužiti kako bi privukao što veći broj glasova. Radi se, dakle, o čistoj demagogiji i zapaljivoj retorici koja u nekih ljudi stvara iluziju o mogućnosti realiziranja jednoga takvog projekta za koji ne postoji nijedan jedini preduvjet. Žao mi je što ljudi i dalje vjeruju onima koji ih stalno obmanjuju; no, otrežnjenje će uskoro nastupiti i neće se moći reći kako nije bilo ljudi koji su upozoravali na takav razvoj situacije. Stvaranje triju nacionalnih entiteta u BiH značilo bi, uz ostalo, i definitivnu legalizaciju Karadžićeva projekta etničkoga čišćenja u BiH, na što nitko ne bi trebao pristati. Treći entitet bi bio štetan za bh Hrvate jer bi ih getoizirao, provincijalizirao, osiromašio njihovu kulturu, obrazovanje, ekonomiju i otvorio širom vrata za još veću korupciju njihovih političkih predstavnika koji bi onda mogli, bez ikakve kontrole, provoditi potpunu samovolju nad nehrvatima i političkim protivnicima.

Valja promotriti sadašnje stanje u onim gradovima i manjim mjestima u kojima vladaju Hrvati, a u kojima nema „zločestih“ Bošnjaka i Srba koji ih „majoriziraju“. Imamo procvat korupcije i svakovrsna nasilništva na svim razinama, besprizornu pljačku proračunskih novaca od Posavine do Hercegovine, propucavanje kuća političkih protivnika (slučaj ministra Jelečevića), mnoštvo sveučilišta i veleučilišta, dislociranih fakulteta iz jedinoga nam „sveučilišta na hrvatskom jeziku“, iz kojega izlazi i na kojemu (uz časne iznimke) predaje čitava „vojska“ nekompetentnih političkih poslušnika vladajuće stranke koja ih zatim namješta u institucije i njima čvrstom rukom upravlja. Ne treba posebno ni spominjati infrastrukturu koja je u nekim mjestima ispod svake razine, jednako kao ni uništavanje ono malo preostalih gospodarskih subjekata. I na kraju, najvažnije od svega, priča o trećem entitetu ide na ruku jedino što većem osamostaljenju Republike Srpske i otuda ta velika navodna Dodikova ljubav prema Hrvatima i briga za njihove interese, naravno samo za one koji žive izvan Republike Srpske. Iskazi lažne zabrinutosti za sudbinu Hrvata u Federaciji (jer u RS-u je to pitanje odavno riješeno na „zadovoljavajući način“ – izgonom i ubijanjem) koje možemo čuti iz usta Milorada Dodika, a u zadnje vrijeme i od Borisa Tadića, jasno pokazuju kako oni to rade jedino i isključivo zbog zaštite i jačanja Republike Srpske, a ne zbog samih Hrvata koje su k’o biva uzeli pod svoju zaštitu. Danajski je to dar Hrvatima koji treba jasno i odlučno odbaciti.

* HDZ konstantno vodi politiku hercegovinizacije bh. Hrvata, kao da oni ne žive širom BiH. Čini se kao da oni koji žive van Hercegovine zapravo nisu bitni. Zašto je to tako?

HDZ od samoga početka vodi takvu politiku i ona svoje čvrste temelje ima upravo u devedesetim godinama, u politici Franje Tuđmana i Gojka Šuška, koji nikada nisu iskreno prihvatili Bosnu i Hercgovinu kao samostalnu državu, niti su im bosanski Hrvati, s kojima su se okrutno i bešćutno poigrali, bili bitni u njihovim suludim planovima s ovom zemljom. Politika HDZ-a upravo je najodgovornija za ovo stanje u kojem se danas nalaze bosanski Hrvati, ali ta je politika dugoročno jednako štetna i za hercegovačke Hrvate. Iako je, nažalost, većina ljudi u Hercegovni, zajedno s Crkvom, i danas na tragu ove protubosanske politike koju Čovićev HDZ nastavlja voditi, ipak je potrebno reći kako i tamo postoje ljudi koji ukazuju na sebičnost i pogubnost jedne takve politike i koji zbog takvih svojih stavova imaju nemalih problema u vlastitim životnim sredinama.

* Kakva je uloga Dragana Čovića u političkom životu bh. Hrvata?

Dragan Čović je oličenje rasnoga (zapravo: barbarskoga) makijavelističkog političara u kojega cilj opravdava sva sredstva, a glavni je cilj, naravno, ostanak na vlasti pod svaku cijenu. Vrlo je sklon spletkama i uništavanju protivnika unutar hrvatskoga političkog spektra prilikom čega uopće ne bira sredstva da postigne ono što želi. Tako je preko svoje marionete i propale političarke Ljiljane Lovrić pokušao uništiti stranku HSS-NHI, što mu, na svu sreću, nije uspjelo. Slično je preko Vesne Pinjuh pokušao i s HSP-om, a mnogobrojnim je pritiscima preko Večernjega lista uspio preveslati i neutralizirati svoga dojučerašnjeg ljutog protivnika Božu Ljubića, koji je sklapanjem saveza s Čovićem povukao katastrofalan potez za budućnost svoje stranke. Na ovakav scenarij itekako su utjecali i službeni Zagreb i neki krugovi Katoličke crkve jer je sada, kao i u vremenu komunizma, potrebno jedinstvo (tj. jednoumlje) na svim razinama, posebno na političkoj i crkvenoj.

* Da li njegova politika donosi bilo kakve pozitivne pomake za bh. Hrvate?

Ne vidim nijedan jedini pozitivan rezultat politike Dragana Čovića, niti ta politika može u budućnost donijeti bilo kakvo dobro hrvatskom narodu u BiH. Iza njega i HDZ-a od samog osnutka te stranke ostaje samo pustoš i praznina na svim razinama života

* Ugroženost bh. Hrvata je najčešća rečenica koja se može čuti od Čovića i Dodika. U čemu su Hrvati u BiH ugroženi, sem onih egzistencijalnih problema koje imaju svi građani te zemlje?

Kada bio netko dobivao informacije samo iz Večernjeg lista, s nekih herceg-bosanskih portala i od većine ekonomski dobro zbrinute hrvatske političke „elite", mogao bi pomisliti kako Hrvati u Bosni i Hercegovini zapravo žive u „nekoj vrsti konc-logora“ (M. Jelečević) u kojem su im uskraćena sva ljudska i politička prava. Situacija naravno nije dobra, jer se Hrvati u BiH nalaze u institucionalno neravnopravnom položaju u odnosu na druga dva naroda. U RS-u su potpuno obespravljeni i ne igraju više nikakvu ulogu u institucijama toga entiteta, niti u njegovu političkom životu, a u Federaciji se zbog odredbi Wolganga Petritscha nalaze u podređenom položaju u odnosu na Bošnjake, iako su tu u znatno povoljnijem statusu nego što je to slučaj u RS-u, jer imaju neke županije u kojima obnašaju skoro svu vlast. Problem je ove zemlje upravo u tomu što su svi u njoj skloni diskriminiranju manjinskih naroda na vlastitom teritoriju. Hrvati na isti način diskriminaraju Bošnjake i Srbe tamo gdje imaju mogućnost, kao što i ovi postupaju s Hrvatima na teritoriju na kojem oni čine manjinu. Ponavljam, situacija zaista nije dobra po Hrvate, kao uostalom ni za jedan narod u BiH, ali je to daleko od dramatične slike koja nam se želi nametnuti i servirati iz nekih medija i iz hrvatskih vjersko-političkih krugova.

* Šta je rješenje za mat poziciju u kojoj se trenutno nalazi BiH?

Kada bi se pitalo ljude koji iskreno žele dobro svim stanovnicima ove zemlje bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, probleme ne bi bilo teško riješiti: trebalo bi promijeniti ustav i urediti državu tako da bilo kojoj etničkoj skupini bude onemogućeno preglasavanje ili majoriziranje drugih na cijelom državnom teritoriju. To bi se postiglo stvaranjem institucionalne jednakopravnosti, pariteta koji bi se uveo na razini čitave države i koji bi obuhvaćao sve razine vlasti, od kantonalne preko federalnih do državne. To bi omogućilo da se svaki Srbin, Hrvat, Bošnjak ili pripadnik koje druge skupine osjeća zaštićeno bez obzira u kojem dijelu zemlje živio. Kada bi naši političari bili odgovorni ljudi, onda bi radili na takvom uređenju države i na vraćanju povjerenja među narodima. Trebalo bi stoga što prije odustati od zapaljive retorike i konačno shvatiti kako nam je svima, i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima, i pripadnicima drugih skupina, zajednička budućnost neminovna, da je ovo naša zemlja čijem se razvoju trebamo svi zajedno posvetiti i radovati.

* Doktorirali ste na temi odnosa Katoličke crkve i NDH. Kakva je bila uloga Katoličke crkve u tom vremenu a kakva u poslednjem ratu i mogu li se tu povući neke paralele? Kako su zapravo vjerske zajednice ponašale u vremenu zadnjih ratnih sukoba?

Katoličkoj crkvi u NDH nikako se ne može pripisati odgovornost kakvu joj pripisuju neki historiografi komunističke i sprske provenijencije, prema kojima su katolički svećenici prednjačili u zločinima koja je činio ustaški režim i kako navodno nisu poduzimali ništa da se takvi događaji spriječe. Stvar je tu mnogo kompleksnija i tražila bi širu elaboraciju za koju ovdje nemamo prostora. No, ukratko, može se reći da Katolička crkva u NDH nije bila na visini svoga zadatka i da je zakazala na mnogim područjima na kojima nije smjela zakazati. Nije smjela imati nikakva udjela u prevjeravanju srpsko-pravoslavnoga stanovništva koje je za vrijeme NDH bilo izvrgnuto strahovitim zločinima i progonima od strane ustaške vlasti i trebala je ustati protiv rasnih i diskriminacijskih zakona koji su mnoge Srbe, Židove i Hrvate, protivnike ustaškog režima, odveli u sigurnu smrt. Na svu sreću, i tada je bilo crkvenih ljudi koji su odigrali pozitivnu ulogu i ponijeli se humano i kršćanski u tom suludom vremenu. Što se tiče paralale s ponašanjem Crve tada i sada, o tomu je teško govoriti, jer su okolnosti sasvim drukčije. No, možda bi se ta sličnost mogla vidjeti na razini fetišiziranja države (NDH) i njezina vođe (Pavelića) za vrijeme Drugoga svjetstkog rata, koja se mogla prepoznati u nekih crkvenih ljudi i u mnogim katoličkim publikacijama. Slično se dogodilo u devedesetim godinama kada je došlo do idoliziranja hrvatske države (nacije) i sasvim nekritičkoga odnosa što ga je Katolička crkva izgradila prema Franji Tuđmanu. Općenito se pak može reći kako su sve naše vjerske zajednice zakazale u posljednjem ratu, no ne sve na isti način. Najgore lice je svakako pokazala Srpska pravoslavna crkva koja se nikada nije distancirala od, recimo, jednoga Radovana Karadžića, Ratka Mladića, niti je izrazila žaljenje zbog Srebrenice i drugih stratišta. SPC je uvijek bila pouzdan oslonac i predvodnik srpske ekspanzionističke politike. O tomu je mnoštvo briljantnih tekstova napisao vrsni sociolog religije Mirko Đorđević kao i Milorad Tomanić u svojoj odličnoj knjizi Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj.

* Da, ali jedan broj katoličkih sveštenika ima otvorene profašističke istupe na koje vrh Crkve uopšte ne reaguje?

Smatram to sramotnim i degutantnim i takvo ponašanje je za svaku osudu. Dok se, s jedne strane, ono malo svećenika koji argumentirano upućuju kakvu kritičku riječ o nedoličnu ponašanju crkvenih elita, promptno poziva na odgovornost i „crkvenije“ djelovanje, s druge strane nema nikakve reakcije prema onim svećenicima koji takvim svojim ponašanjem zapravo najviše štete ugledu Katoličke crkve. To samo pokazuje svu licemjernost službene crkvene politike u kojoj se prašta sve osim argumentirane kritike, iskrenosti i autentičnosti.

* Kako gledate na ono što radi portal Križ života te na ponašanje Crkve prema uredniku tog portala koji je zbog kritičkih stavova prema crkvi skoro pa izgnan iz nje?

Na Križ života i djelovanje njegova urednika Hrvoja Cirkvenca gledam sa simpatijama i drago mi je što postoji takav portal na kojemu se mogu čitati različiti tekstovi i čuti različita mišljenja o mnogim problemima koje muče Crkvu i društvo. Ponašanje službene Crkve prema tom portalu i njegovu glavnom uredniku više govori o samoj Crkvi nego o portalu Križ života.

* BiH je nedavno imala mali skandal sa deložacijom kardinala Puljića. Da li ste zadovoljni ponašanjem Crkve i države u tom slučaju i zašto?

Taj je događaj potpuno izmanipuliran i čitava je priča zločesto iskorištena u širenju netrpeljivosti prema Sarajevu i Bošnjacima. Na toj su se liniji zajedno našli neki ljudi iz Crkve, novinari bh izdanja Večernjega lista, Dragan Čović, Dodikovi mediji, itd. Stvar je s pravne razine, na kojoj je trebala i ostati, prebačena na teren običnoga politikanstva u kojemu su aktivno sudjelovali i ljudi iz same Crkve

* Imali ste otvoren sukob sa kardinalom Puljićem. Da li se to sredilo ili još uvek postoje pritisci na vas? Kako uopšte komentarišete činjenicu da vas se kao drugačiji glas, dakle ne glas mase i vrha klera, želi ućutkati.

Da, taj je sukob zaista postajao, no tu više nema nikakvih problema niti pritisaka, i stvar je riješena na zadovoljavajući način. Kardinal Puljić i ja imamo pravo jedan drugoga kritizirati i naši se stavovi na društveno-političkoj razini uopće ne moraju podudarati, što je više nego samorazumljivo. Ovakvi nesporazumi nisu samo specifikum Katoličke crkve; pogledajte samo kakve su reakcije Srpske pravoslavne crkve na jednoga Mirka Dorđevića, Latinku Perović, Srđu Popovića, Petra Lukovića itd., ili kakve su pak reakcije reisa Cerića prema pojedinim islamskim teolozima koji ga se usude prozvati zbog njegova ponašanja i djelovanja. Sve su naše vjerske zajednice zadržale feudalni mentalitet u kojemu na čelu ljestvice stoje poglavari čijem se mišljenju nije pametno suprostavljati, jer to neminovno dovodi do konkretnih kazni i sankcija. U vjerskim zajednicama zapravo sloboda pojedinca nije nikada gledana s naklonošću, a posebno se uvijek sumnjičavo motri na one koji ne participiraju na podaničkom mentalitetu prema poglavarima.

Otklon od Mesića put ka Dodiku: Ivo Josipović u Banjaluci

* Papa je u ovoj godini napravio dva, za dosadašnju politiku crkve, značajna i velika koraka - osudio je pedofiliju u redovima Katoličke crkve i „dozvolio” upotrebu kondoma. Reakcije pristigle nakon osude što ju je Katolička crkva izrekla o pedofilskim zločinima počinjenima od pojedinih katoličkih svećenika bile su podijeljene, a Crkva je zbog zataškavanja tih zločina zacijelo mnogo izgubila na vlastitu ugledu, jednako kao što je ugled gubila i ranije zbog mnogih drugih problema. Ovaj je, međutim, najteži jer se odnosi na zlostavljanje najslabijih, upravo onih koje bi Crkva morala uzeti pod svoju primarnu zaštitu. Što se tiče upotrebe kondoma stječem dojam kako se u Crkvi vrlo često bavimo sporednim stvarima koje skoro više nikoga ne zanimaju, umjesto da se ozbiljno uhvatimo u koštac s pravim problemima u koje je zapala Katolička crkva i koji je muče već duže vremena.

* Kolika je sprega politike i klera u BiH i i Hrvatskoj?

Crkva je nakon propasti komunizma, u kojem je bila na marginama društva, u devedesetim godinama postala miljenica vladajuće stranke (HDZ) koja je uvidjela da joj ta veza s Crkvom može itekako koristiti za održavanje na vlasti. Stoga su druženje i fotografiranje s crkvenim velikodostojnicima i klerom na terenu postali praksa velikih „domoljuba“ iz te stranke. Bio je to brak iz interesa: političari bi preko lokalnih klerika, župnika i biskupa, znali kako utjecati na glasače, a Crkva bi zauzvrat dobivala pozamašna materijalna sredstva i donacije i time postajala sve moćniji dio društva. Smatram kako je Crkva u svemu tome dobila malo, a izgubila mnogo. Izgubila je ugled i ogroman kapital koji je imala u doba komunizma: veliko povjerenje svoga naroda. Inače, nije dobro da Crkva bude na strani moćnih i vladajućih struktura društva, jer time izdaje svoje vlastito poslanje.

* Kako vam izgleda današnja BiH? Koliko crkve i vjerske zajednice negativno utiče na deljenje naroda zajedno sa političarima?

Bosna i Hercegovina živi tužno vrijeme „nedovršenog rata“ (I. Lovrenović), doba u kojem su urušene mnoge ljudske vrednote i povjerenje među ljudima. Sve su vjerske zajednice zakazale, iako, ponavljam, ne na isti način, no ono što im je zajedničko jest činjenica da vrlo malo ili skoro nimalo rade da proročki dignu glas protiv manipulatora i lopova unutar vlastitoga naroda, i što ne sudjeluju aktivno u prevladvanju podjela i nepovjerenja među ljudima. Umjesto toga, nerijetko same izazivaju podjele među ljudima i zatvorile su se u svoje vlastite ograde, neke više neka manje zadovoljne svojim nacionalnim teritorijima u kojima i dalje, zajedno s političarima, imaju monopol nad ljudskim životima i dušama

.* Zašto srpski i hrvatski političari u BiH, kao i Crkva, bježe od svoje domovine i doživljajvaju je kao zatvor?

Odgovor bi mogao biti u činjenici što ni jedni ni drugi nisu iskreno prihvatili Bosnu i Hercegovinu kao vlastitu državu; zato što im je pogled prečesto bio uperen preko Drine ili Save. Za SPC i srpsku politiku koja je vjerno slijedi BiH je zapravo srpska zemlja, a rijeka Drina je neprirodna granica koja razdvaja jedan isti srpski narod, i treba sve činiti kako bi taj narod živio u jednoj državi. I u hrvatskih političara i u Crkvi stvar je slična: postojala je želja za „ujedinjenjem“ s maticom Hrvatskom i tiha patnja što se to nije dogodilo, i što je „jedan narod iste vjere i krvi“ ostao „podijeljen“ u dvjema državama.*

U jednom intervjuu ste rekli da je hrvatski narod u Bosni žrtvovan ideji hrvatske nacije, da je raseljen, izdan i prevaren, i to prije svega nemoralnim postupcima tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, Gojka Šuška i njihove desne ruke u Hercegovini, Mate Bobana. Kakve su posljedice ovakve politike? Da li vidite kontinuitet te politike u današnjem ponašanju hrvatskih stranaka u BiH?

Posljedice takve politike vidljive su na svakom koraku i na mnogim područjima života, počevši od puke demografske činjenice da u BiH danas nedostaje više stotina tisuća Hrvata u odnosu na njihov prijeratni broj i da su se bosansko-hercegovački Hrvati otuđili od samih sebe, od svoje više nego bogate kulture i tradicije, duboko ukorijenjene u historiju ove zemlje, sve poradi nekog lažnoga i imaginarnoga integralnog hrvatstva. Sjećamo se kako su ne tako davno hrvatski političari iz vodeće hrvatske stranke glasali protiv konstitutivnosti Hrvata na čitavom teritoriju BiH, kako su bili pozvani da napuste Sarajevo i sve institucije države i kako ih se većina odazvala tom suludom planu skovanom upravo u kuhinji Gojka Šuška i Franje Tuđmana. U tom kontekstu treba gledati i Karadžićeve pozive da Srbi napuste Sarajevo što ih je većina nakon rata i učinila, noseći nerijetko sa sobom i svoje pokojnike. To je vrlo važno ne zaboraviti kako bi se razumjela Dodikova zločesta priča o Sarajevu, kao gradu u kojem „ima više Kineza, nego Srba i Hrvata“, što je naravno čista laž na koju bi se moglo uzvratiti kako u „Banja Luci ima više Kineza nego Hrvata u cijelom RS-u“ (D. Rant), a da ne pričamo recimo o Bosanskom Brodu, Derventi, Šamcu, Modriči i mnogim drugim gradovima i mjestima gdje su Bošnjaci i Hrvati prije rata činili većinu stanovništva. Neka se Dodik i Čović upitaju tko je najviše odgovoran za curenje Srba i Hrvata iz Sarajeva. Pri tome naravno od odgovornosti za takvo stanje ne želim diskulpirati ni bošnjačke vlasti, ali se moraju znati pravi uzroci i posljedice pojedinih događaja na ovom prostoru, kao i već zaboravljena činjenica kako je Sarajevo tri godine, naočigled čitave licemjerne svjetske i europske javnosti, bilo najveći logor na svijetu u kojemu su „osloboditelji“ s okolnih brda svakodnevno sijali smrt po njegovim ulicama i trgovima i tjerali ljude na odlazak. Sad je inače u trendu relativiziranje krivnje i zamagljivanje prave istine o ratnim stradanjima na ovim područjima. Kontinuitet pak katastrofalne politike koja je Hrvate dovela u stanje u kojem se danas nalaze mogao se dobro vidjeti na nedavnoj obljetnici tzv. Herceg-Bosne u kojoj se samo veličao taj katastrofalni projekt, dok s druge strane nitko nije rekao nijednu kritičku riječ o toj tvorevini koja je kao krajnji rezultat imala istjerivanje nehrvatskoga (bošnjačkoga i srpskoga) stanovništva sa svoga teritorija i preseljenje bosanskih Hrvata u „maticu“ Hrvatsku ili u Hercegovinu.

* Kako vidite politiku srbijanskog predsjednika Tadića i hrvatskog predsjednika Josipovića prema Bosni i Hercegovini?

Što se tiče politike predsjednika Borisa Tadića prema BiH, ja bih je ukratko definirao kao politiku licemjerja, gdje Tadićeve na prvi pogled lijepe riječi o Bosni i Hercegovini uopće ne prate njegova djela. Tadić više nego aktivno podržava Milorada Dodika koji javno tvrdi da ga Bosna i Hercegovina ne zanima i koji sve radi na dezintegraciji ove zemlje. Skandalozno je, s druge strane, da predsjednik Srbije dolazi na predizborni skup jedne političke partije u RS-u, da se po BiH šeće bez potrebe da o tomu konzultira središnje državne institucije u glavnom gradu te zemlje, itd. O njegovoj tobožnjoj proeuropskoj politici napisani su odlični tekstovi upravo na vašem portalu, a Srđa Popović lucidno je razotkrio svu lažnost i licemjerje politike Tadićeve administracije. Predsjednik Ivo Josipović, osim prvoga dolaska u BiH prilikom kojega je održao zapažen govor u Parlamentu BiH i posjetio neka mjesta stradanja naših naroda, vodi isto tako vrlo problematičnu politiku prema BiH koja ozbiljno dovodi u pitanje iskrenost njegovih postupaka. Upada u oči Josipovićeva potreba da se svidi svima, politika tobožnjega nemiješanja u bh prilike i nezauzimanja jasnih stavova koje onda svatko može tumačiti na svoj način, što se moglo vidjeti upravo prilikom njegova nedavna posjeta Mostaru i nakon izjava Dragana Čovića, te opširnog izvještaja SRNE kako se „Hrvatska više ne iscrpljuje u jalovom jurišanju na Republiku Srpsku, kao što je to činila za vrijeme dok je hrvatski predsjednik bio Stjepan Mesić, nego će Zagreb podržati stvaranje hrvatskog entiteta, odnosno federalne jedinice u Bosni i Hercegovini”. Nalazimo se pred prividnim apsurdom: čovjek, koji je izrazio žaljenje zbog Tuđmanovih postupaka prema BiH u devedesetim godinama, svojom dosadašnjom dvojbenom i nejasnom politikom zapravo najviše ide na ruku upravo podržavateljima takve hrvatske politike iz devedesetih godina koja i dalje najveću štetu nanosi bosanskim Hrvatima i interesima ove zemlje. Jednako mi je potpuno neobjašnjiva Josipovićeva potreba da višekratno daje izjavu kako je Milorad Dodik „ispunio sve što je obećao“. Bio bi red da se javnosti prikaže što je to Milorad Dodik obećao, a što je pak ispunio. Josipović bi trebao znati kako i tijekom ove godine Republika Srpska iz svoga proračuna nije izdvojila niti jednu konvertibilnu marku za povratak Hrvata na njihova ognjišta (je li i to Dodik obećao i ispunio svoje obećanje?). Osobno više vjerujem svojim očima i svjedočenjima ono malo povratnika u Posavinu od Doboja, Dervente, Bosanskog Broda, Šamca, Modriče itd. koji na svojoj koži odlično osjećaju svu „ispunjenost tih Dodikovih obećanja“. Kad se sve to ima u vidu, onda je sasvim razumljivo da su Kopanjine i Dodikove Nezavisne novine ovih dana upravo Josipovića nagradile kao ličnost godine, a repriza te nagrade slijedi uskoro u Mostaru, gdje mu se po svoj prilici smiješi i Čovićev Večernjakov pečat za iste zasluge. Znam da europska (odnosno britanska) politika forsira priču o potrebi za regionalnom suradnjom, protiv koje osobno nemam ništa pod uvjetom da ona bude postavljena na zdravim principima i osnovama i da se postojeći problemi ne guraju pod tepih. U tom kontekstu treba tumačiti ove učestale susrete Josipović-Tadić, pa i Josipovićeve pohvale Dodiku. Volio bih da se varam, no sve me to podsjeća na neke već viđene scenarije i bojim se kako se ovakva politika ne znam koji put vodi preko leđa Bosne i Hercegovine i njezinih interesa. Taj me proces zabrinjava i smatram kako se predsjednik Josipović u čitavoj ovoj priči o „regionalnoj suradnji“ nije prema BiH ispravno postavio, za razliku, recimo, od predsjednika Stjepana Mesića koji je zapravo prvi udario temelje za suradnju između Hrvatske i Srbije, pokrenuo proces pomirenja i izrekao riječi isprike srpskom narodu, ali je pritom vodio principijelnu politiku prema BiH i nije radio ništa nauštrb Sarajeva, Podgorice, Prištine... Čini mi se kako je „stavljen na led“ i od strane predsjednika Josipovića i predsjednika Tadića i to jedino zbog toga što je kritizirao licemjernu politiku koju prema BiH vodi predsjednik Tadić, što se postavio ispravno glede samostalnosti Kosova i što je Miloradu Dodiku rekao ono što mu očito nikada neće reći nijedan od njih. Zbog svega toga im je Milorad Dodik nedavno u Banja Luci upravo preko Nezavisnih novina iskazao svoju veliku zahvalnost.

star

Razgovor s povodom

DR. HARIS ZULIĆ, Sarajlija u Kaliforniji:

GDJE SU OVDJE BOSNA I BOŠNJACI?

Prenijeto sa prijateljskog ORBUSA


Posljednjih dana sam imao nekoliko telefonskih poziva od naših ljudi koji žive u Americi i koji su me pitali da li znam išta o formiranju balkansko-američkih asocijacija u ovoj zemlji, koje se, kako su me obavijestili, pokušavaju progurati kroz naše džemate? Odgovorio sam im da znam da postoji FEBA (Federacija balkansko-američkih asocijacija) te da sam sa njihovom čelnikom imao intervju prije godinu dana, ali da nisam mogao razaznati da li je u njihovom programu denacionalizacija ili balkanizacija Bošnjaka ovdje u SAD ili pak nešto drugo, što ima pozitivne ciljeve, prije svega za nas Bošnjake i našu domovinu. Međutim, neki od onih koji su mi se obratili ipak izražavaju bojazan da bi se moglo raditi upravo o tome - pokušajima naše denacionalizacije i utapanja u neku nenacionalnu i hibridnu regionalnu kategoriju - Balkanaca. Jedan od takvih je i moj sagovornik koji je sam predložio da ga se predstavi kao "Sarajlija u Kaliforniji". Istovremeno smatram da su se ovim povodom dužni oglasiti IABNA (Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike) te KBSA (Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike). Jer, naši ljudi u sve većem broju postaju, najblaže rečeno, zbunjeni.

Gospodine Zuliću! Povod ovom razgovoru jeste Vaše pismo upućeno krajem septembra ove godine dvojici članova Inicijativnog odbora za formiranje džemata i/ili Islamskog centra u južnoj Kaliforniji. Zašto ste im pisali i šta je suština Vašeg reagiranja?

DR ZULIĆ: Počekao sam da minu mubarek dani mjeseca Ramazana, kako bih odgovorio na pismo koje su Mensur Valjevac ("teravih imam") i Adnan Silajdžić iz južne Kalifornije poslali na hiljade kućnih i ličnih adresa - očito dobivenih preko raznoraznih javnih izvora. Oni obavještavaju primatelje o inicijativi da se osnuje 1) džemat i/ili 2) islamski centar u južnoj Kaliforniji. Pismo se, u prvoj rečenici, obraća "braći i sestrama sa prostora bivše nam zajedničke domovine", bez pominjanja imena te "domovine". Dalje, u tekstu se pominje da bi to bilo "mjesto gdje bi se mi mogli opustiti a naša djeca podučavati, te da bi se tu održavala šerijatska vjenčanja a da bi bio otvoren i za druge etničke grupe". Nadalje, saznajemo da je "60-70 osoba sa prostora "eks-Jugoslavije" (ovdje vidimo ime "domovine" kojeg nije bilo u prvoj rečenici) 24-og avgusta ove godine prisustvovalo iftaru (organizovanom zahvaljujući "braći Turcima") na kojem je njih 44 podržalo inicijativu da se registruje džemat koji bi nosio ime "Balkan American Cultural Community of Southern California" (BACCSC, moj akronim). Moja pitanja dvojici organizatora: Gdje je ovdje Bosna? Gdje su ovdje Bošnjaci? Kao Bošnjak koji je iz prve ruke prošao kroz genocidni pokušaj da se ime moje zemlje Bosne i ime moga naroda Bošnjaka izbriše za sva vremena - ne mogu a da ne primijetim potpuni izostanak bosansko-bošnjačkih odrednica u ovom pismu. Niti na jednom mjestu se ne spominje Bosna, Bošnjaci, bosanski, bošnjački....! Ne moram biti islamski učenjak da bih shvatio prirodu i definiciju "džemata", koji i ne mora da podrazumijeva teritorijalno-patriotsku pripadnost svojih članova, no u našem, bošnjačkom, slučaju - svaki drugi izbor je ne samo cinično deficitaran, već i poguban. Da stvar bude gora, pismo navodi da bi se u navedenom centru i "djeca podučavala". U mom rodnom gradu Sarajevu, u ime te "zajedničke domovine" Srbi su pobili 1500 djece. Čemu bismo, dakle, mi podučavali našu djecu u ovom predloženom "BACCSC"? O Balkanu, o "bivšoj nam domovini"...? Ili o Bosni, o njenoj 800 godina dugoj historiji? Što se mene lično tiče, ja svoje dijete podučavam o historiji Bosne i konstantnim napadima na moj i njen narod, Bošnjake - počevši sa mojim pradjedom, nevesinjskim begom Pašićem, koji je u posjedu imao većinu tog grada i zemlje oko njega i koga su Srbi protjerali u Sarajevo početkom 20-og vijeka, sa par putnih torbi u rukama. Onda joj pokažem svoje torbe sa kojima su me Srbi protjerali iz mog doma u istom tom Sarajevu. To su teme kojima našu, bošnjačku djecu treba podučavati. Podučavati ih o nekakvoj "bivšoj, zajedničkoj domovini" je nevjerovatan, suicidalan* korak - čak i završni čin gore navedenog genocidnog pokušaja konačnog brisanja Bosne i Bošnjaka sa mape upravo tog Balkana.

Imate li saznanja ko, zapravo, stoji iza inicijative za formiranje BACCSC-a? Da li i neke krupnije ribe, kako iz SAD, tako i iz BiH, dijelova bivše SFRJ, Balkana...?

DR ZULIĆ: Ta će se nepoznanica vrlo brzo razriješiti. Osim gospode Silajdžića i Valjevca, pitanje je ko, zbog čega i zašto baš u ovom trenutku izlazi sa inicijativom da se izbriše bosanska i/ili bošnjačka odrednica a promovira balkanska alternativa? Ko su "60-70 osoba sa prostora eks-Jugoslavije" što učestvovaše na historijskom iftaru gdje je njih 60% "podržalo" inicijativu"? Da li su to Slovenci, Hrvati, Srbi, Šiptari, Makedonci, Crnogorci? Ili tek neidentifikovane "osobe" - čitaj TURCI? Ili su to bili Bošnjaci koji historijskom igrom slučaja žive sa druge strane Drine, u Sandžaku? Šta je bilo sa ostalih 20-30 "osoba", zašto oni nisu podržali inicijativu? Ne znam da li je više nespretno ili maliciozno napominjati da bi ovaj "BACCSC" bio otvoren i za "druge etničke grupe" - kada nije pomenuto koja je to PRIMARNA etnička grupa koja osniva centar?? Otvorenost "drugim" etničkim grupama je pomenuta odmah iza pominjanja obavljanja " šerijatskih vjenčanja", dakle svi Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci, a možda (kako be se opravdalo ime "Balkan Community") i Bugari, Rumuni, Grci i ini - mogli su odahnuti, pošto sada mogu pohrliti na naša šerijatska vjenčanja! Nadalje, znakovita je prisutnost "braće Turaka", koji su ne samo organizovali inicijativni iftar, već su i podarili prostorije za rad "BACCSC". Da li ovdje trebamo tražiti korijen imena predloženog centra, "Balkan Community"? Da li mi uistinu postajemo Turci, onako kako nas Srbi već 200 godina nazivaju? Ili je tek u pitanju deluzionalni* pokušaj nekadašnje imperije i današnje prosperitetne, sekularne države da vrati davni uticaj na rečenom poluotoku balkanskome? Kako smo ovdje u SAD naučili, "free lunch" ne postoji, tako da "podarene prostorije" sasvim sigurno dolaze sa cijenom - samo je pitanje da li je ta cijena odricanje imena Bosne i Bošnjaka? Imao sam privilegiju da u Istambulu upoznam potomke svojih predaka iz Nevesinja koji su spas od srpskog progona sa početka 20-og vijeka našli baš u Turskoj. Gospodo, ti ljudi se nikada nisu odrekli svoje pripadnosti i odanosti Bosni i Bošnjacima. Mada rođeni u Turskoj, emotivno i strasno su potvrđivali svoje bošnjaštvo, i pokazivali slike svoje pra-domovine Bosne. Da li se to mi sada odričemo imena svoje zemlje pod pokroviteljstvom Turske (čitaj: za hater plaćenih prostorija i potencijalnih nadoknada organizatorima)??

Konačno, što je to Balkan i kakav je njegov geo-politički značaj? U istom dahu se postavlja pitanje kakav je značaj te mnogo-spominjane "bivše, zajedničke domovine"? Kako smo učili, Balkan je teško definisani poluotok, provizorno govoreći zaokružen Crnim, Egejskim i Jadranskim morem. Po inerciji, neke definicije uključuju Rumuniju i Sloveniju u ovaj fluidni geografski pojam, mada niti jedna od ove dvije države neće prihvatiti ovo neslavno članstvo. Zašto? Ime Balkan u bilo kakvom kolokvijalnom pristupu, pa i ozbiljnom političko- žurnalističkom shvatanju - ima samo negativan kontekst. Počevši od ekonomije, preko slobode, ljudskih prava, kriminala, korupcije, do sukoba i ratova. Neprikosnoveni vladar lingvistike na ovom kontinentu - "Webster Dictionary" ima i posebnu imenicu: "balkanizacija", sa objašnjenjem: "razbijanje u manje, često neprijateljski raspoložene grupe". Da li je to čemu težimo kao narod? Uklopljavanju u neki ezoterični Balkan, sa masovnom kršćanskom većinom, koja nikada nije krila militantni animozitet prema muslimanima, od Grčke i Bugarske, do Hrvatske, na drugom kraju?

Da li zaista potpaljujemo nostalgiju za tom "bivšom, zajedničkom domovinom", frankenštajnskom tvorevinom koja je stvorena iz veliko-srpske ideologije i kao takva izdurala 70 godina, da bi i izdahnula zajedno sa krahom srpske hegemonije. Kakav je bio položaj Bošnjaka tijekom tih 7 decenija ne treba ponavljati, valjda zato što ih zvanično nije ni bilo! Podarena im je bila religiozna naznaka"muslimani" i to kao nacionalnoj cjelini, što je svojevrstan presedan u svjetskoj historiji. Pa i taj gest je stigao kao ustupak, nakon pokušaja da se Bošnjake primora da se izjasne kao "Srbi ili Hrvati islamske ispovijesti".

Postoji li već neka krovna organizacija u SAD koja koordinira formiranje novih, odnosno rad formiranih asocijacija sa balkansko-američkim prefiksom u svome nazivu?

DR. ZULIĆ: U državi New Jersey postoji tzv. Federacija Balkanskih Američkih Asocijacija - FEBA, koja za članove ima po dvije albanske, bosanske i balkanske asocijacije iz raznih sjevernoameričkih država. Oni se smatraju krovnom organizacijom ove pro-balkanske inicijative. Njihov je program znatno drugačiji od predloženog kalifornijskog kluba, puna su im usta promocije nečega što oni zovu balkanskom kulturom, a zatim integracije Balkanaca u američki život sa ciljem tranzicije u solidne američke građane. Shodno tome je i očigledna denacionalizacija i spiranje svega što ima pojedinačni nacionalni predznak, npr. bosanski - te slijevanje u imaginarnu balkansku kulturu! Šta ta kultura podrazumijeva i kakva joj je definicija, to valjda jedino znaju ovi "pro-balkanci". Da li je u pitanju jodlovanje uz pratnju buzukija? Bošnjaci ovdje imaju pristup tek nakon što su šmrkovima dekontaminirani od svega što ima bosansku odrednicu, i onda takvi, saprani, mogu odjenuti novo, balkansko ruho. Ovaj projekat balkanskog amalgamiranja je višestruko opasniji od jugoslavenskog eksperimenta, pošto se radi o utapljanju Bošnjaka u značajno veći prostor sa značajno većim brojem antagonistički nastrojenog življa. Ovo nikako ne treba brkati sa regionalnim biznis-inicijativama, trgovinskim, uvozno-izvoznim, prometnim i turističkim ugovorima, koji zemljama iz ove regije nasušno trebaju. No, i u slučaju FEBA-e, nema dileme da je uloga Turske ogromna. Turska jednostavno viri iza svakog ćoška FEBA-e.

Da li postojanje IABNA-e (Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike) te KBSA-a (Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike), barem formalno negira Vašu tezu o pokušajima balkanizacije muslimana/Bošnjaka na ovom kontinentu?

DR. ZULIĆ: Volio bih vjerovati da je tako! Jedan sam od inicijalnih članova radnog predsjedništva osnivačke skupštine KBSA, sada već davnih godina u Čikagu. Neznano je da li je KBSA svjestan ovih pokušaja balkanizacije i denacionalizacije Bošnjaka. Valjda su se i oni zabavili svojim jadom, jer nakon internih sukoba i razilaženja, sada postoje dva KBSA! Što se IABNA-e tiče, evo par činjenica: (1) FEBA ih ističe za svoju "sister-organization", (2) šef FEBA-e, Aras Konjhodžić je drugi čovjek IABNA-e, desna ruka glavnog imama IABNA-e, Senada Agića i (3) IABNA je bila aktivno prisutna kroz osobu jednog od svojih glavnih imama, Bajrama Mulića (koji se potpisuje „Bayram"!) i na "inicijativnom iftaru BACCSC-a", a pred Ramazan su poslali tog istog imama na pripremu terena za formiranje „BACCSC-a" u taj isti turski kulturni centar u južnoj Kaliforniji. Dakle, postoji dovoljno tačaka da se napravi skica za sliku stambolskih naručitelja i čikaških izvršitelja. Ilustracije radi, ogromna bošnjačka zajednica u St. Louisu je već javno digla glas protiv samovolje rukovodstva IABNA-e i uzurpiranja vodećih funkcija u cilju ostvarivanja personalnih ciljeva i ambicija.

Kako je inicijativa za formiranjem "BACCSC-a" prihvaćena kod Bošnjaka u južnoj Kaliforniji, pa i šire?

DR ZULIĆ: Teško je procijeniti reakciju Bošnjaka. Vjerovatno i zbog toga što su naši uslovi rada i življenja drugačiji, s obzirom na našu dobro poznatu preokupiranost radnim obavezama u ovoj zemlji, što uz kalifornijske razdaljine, što se mjere stotinama milja, rezultira u sporijem i odloženom reagovanju na bilo kakve inicijative. Mada ne treba potcijeniti uticaj samog imena "Balkanska kulturna zajednica", što nekima može zazvučati atraktivno, jer asocira na roštilj i harmoniku. A uz taj miris i uz "ćirilicu" iz zvučnika, sve se zaboravi - i to je ono što brine.

Na Vaše pismo odgovorio je gospodin Adnan Silajdžić. Jesu li navedeni neki argumenti u njegovom pismu?

DR. ZULIĆ: Totalno irelevantno i neargumentirano. Samo u Kaliforniji postoji stotine islamskih centara, mesdžida i džamija. Osnivanje novog, još jednog, džemata i to sa nazivom "Balkanska kulturna zajednica", sa ciljem okupljanja "osoba sa prostora bivše nam domovine" je nebuloza samo na prvi pogled, sve dok ne shvatite da su "organizatori" uložili veliki trud da pažljivo izostave bilo šta što ima veze sa Bosnom i Bošnjacima, bosanskim jezikom, bosanskom kulturom. Onda se upitate zašto, zbog čega i ko stoji iza ovoga? Na čiji mlin se tjera voda zazivanjem "braće Turaka"? Nema sumnje da u Banja Luci jedva čekaju da čuju za ovo "bratovanje"! "Organizatori" kažu da im je prvenstveni cilj očuvanje Islama a da će se Bosna već očuvati uz Božiju pomoć! Dakle, već ova postavka dovodi do vrtoglavice, žešće od okretanja derviša iz Konye! Nije li upravo obratno, nije li naša uloga, sada više nego ikada, očuvanje imena bosanskoga i naroda bošnjačkoga, a Islam će ne samo opstati, već i prosperirati i bez nečega sa imenom "Balkanska kulturna zajednica" (pod turskim kišobranom!). Naša vjera je jedina od velikih svjetskih religija koja je istinski lična i ne zahtijeva prisustvo uniformisanog posrednika. Pojedinac ili ima tu odanost vjeri ili je nema i on može poštovati svih 5 stubova vjere daleko od svakog harmonikaškog kluba, kojim upravlja imam sa turskom dirigentskom palicom!

Imate li ideju kako se preventivno, a organizirano, boriti protiv balkanizacije nas - Bošnjaka u SAD i Kanadi, ako uistinu takvi planovi i scenarija postoje?


DR ZULIĆ: Sve je jasnije kakvi planovi postoje iza kulisa i ko stoji iza ovoga. Mislim da smo kadri oduprijeti se ovakvim "inicijativama", informiranjem naših ljudi i razobličavanjem inicijatora. Sumnjam da naši ljudi koji su ovdje došli u zadnjih 18 godina - dakle oni koji su bili pogođeni agresijom - mogu tako lahko nasjesti ovakvim besmislicama. Oni su višestruko osjetljiviji na bilo kakve pokušaje igranja imenom bosanskim, makar sve bilo zaliveno agdom za baklavu!

Imate li informacije postoje li ovakvi ili slični pokušaji (balkanizacije Bošnjaka) u drugim dijelovima veoma razuđene bh. dijaspore, odnosno na drugim kontinentima?

DR ZULIĆ: Trenutno, ne. Nadati se da ova "inicijativa" nije dio šireg pokušaja denacionalizacije i utapljanja Bošnjaka, pod krinkom očuvanja Islama, već samo rezultat oportunizma grupe pojedinaca iz IABNA-e i FEBA-e koji su se našli na pravom mjestu u pravom trenutku i stavili se na raspolaganje velikodušnim sponzorima sa Bosfora!

Na samom kraju, ako želite, možete uputiti poruku našim sunarodnicima diljem svijeta vezano za ovu temu (i ne samo ovu).

DR. ZULIĆ: Očuvanje našeg nacionalnog identiteta i osiguranje kulturnog opstanka počinje u vlastitome domu, vlastitim angažovanjem. Kontaktirajmo svog kongresmena, napišimo pismo uredništvu novina grada u kojem živimo, svaki glas u javnosti je dragocjen kako bi se proširila informacija o opasnosti u kojoj se Bosna nalazi, pod udarima sa dvije strane. SAD neće dozvoliti poigravanja sa suverenitetom Bosne, no kako je to slučaj sa bilo kojim pitanjem ovdje – mora se biti stalno prisutan u javnosti, biti u prvom planu, ponavljati i podsjećati – tek onda se može očekivati pomoć Washingtona. Nikakvi vikend-klubovi ne mogu to zamijeniti.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIC

Filipović: Vehabije su legalna i legitimna grana islama

Reis-efendija slijedio je onu najvažniju i najhumaniju kur'ansku riječ kada se tiče vjerskih prava, a koja glasi: "U vjeri nema prisile"

Muhamed FILIPOVIĆ

25/08/2010 Da su muslimani, a to su u najvećem broju Bošnjaci, u samoj ideji Republike Srpske diskriminirani i eliminirani kao ustavnopravni i politički, a zatim i svaki drugi faktor, da su sve njihove institucije (džamije i ostale vjerske i nacionalne institucije) bile programski uništene, što je značilo da oni nisu poželjni na teritoriji koju su Srbi namjeravali za sebe osvojiti oružjem, ubojstvima, genocidom i svim drugim nezakonotim sredstvima, svima nam je jasno i to je nešto za šta postoji verifikacija i međunarodnog i domaćeg medija.
Bošnjaci su samo formalno i zbog javnosi tolerirani

Smokvin list

Da je Republika Srpska od uspostave mira i početka navodnog normalnog života u njoj, nastavila diskriminirati Bošnjake i muslimane, kao uostalom i druge, isto tako je jasno. To se očitovalo u svim oblastima života. Diskriminacija svih oblika njihovog vjerskog, nacionalnog i kulturnog života, osim onih minimalnih manifestacija koje služe kao smokvin list i na koje nasjedaju benevreci, vidljiva je u školama, vojsci, javnim službama, na radiju, televiziji, u sportu i osobito u ukupnoj situaciji javnog života, u kojem je moguće slobodno manifestirati svaki, pa i najekstremniji oblik srpskog nacionalizma i fašizma.

Sve je to jasno, ali nije jasno zbog čega neki bošnjački političari uporno šute o tim pojavama, a kada neko izvan političkog establišmenta, koji je, kako znamo, mrtav i već ukočen, nešto o tome kaže ili protestira protiv tih nasilja, onda se to koristi za unutarnju međubošnjačku političku borbu za pravo predstavljanja, a ustvari pravo na iskorištavanje vlastitog naroda.

Ako je ova opća politika vođstva Republike Srpske ovakva kako je opisana, a o tome nema spora, onda je jasno da će logika te politike voditi ka sve ekstremnijim zloupotrebama vlasti i korištenju svih mogućih metoda radi postizanja prividno legalnih i legitimnih uvjeta za jačanje diskriminacije i represije prema Bošnjacima i muslimanima uopće, kako bi se potpuno ugušio bošnjački glas i kako bi se oni koji još žive na toj teritoriji prisilili da je napuste, a oni koji bi eventualno htjeli da se vrate iz prisilnog progonstva obeshrabrili u eventualnoj želji da ponovo žive na svojoj zemlji i u svojim kućama.
Naime, ako policija Republike Srpske kriminalizira 3.000 muslimana, koji time što su vehabije (kako se to kaže) nisu načinili nikakav nelegalan ili asocijalan i pogotovo antidržavni akt, naprotiv, samo su prakticirali načelo slobode vjerskog uvjerenja, tada je sa stanjem sloboda u Republici Srpskoj kritično.
Nije nepoznato da obavještajne službe nastoje iskorištavati razne mogućnosti kriminalizacije i time opravdavati represiju prema onima koje smatraju stvarnim ili potencijalnim neprijateljima režima koji brane. Ali, oni moraju biti svjesni, a ako to oni nisu u stanju, ili neće, onda ih neko na to mora upozoriti, trebala bi to biti međunarodna demokratska javnost, da je pravo izbora vjerovanja apsolutno ljudsko pravo i da niko nema, izvan legalnim putem utvrđene i dokazano počinjene radnje i namjere za radnju, kriminalizirati cijelo jedno islamsko učenje i sve njegove predstavnike.
To nije ništa drugo nego početak one vrste sramnih historija europskih društava koje su započele s kriminalizacijom Židova, da bi konačno završile s kriminalizacijom cijelih europskih naroda (Roma i Slavena) i mnogih vrsta ljudi i njihovih opredjeljenja, od političkih do seksualnih.
Fašizam je prikriven iza nacionalizma i brige za čistoću i čvrstinu države. Mi smo tu vrstu fašizma iskusili tokom agresije i genocida nad nama. U interesu je svih demokrata u zemlji, ako takvih još uopće ima, da na ovu vrst nasilja reagiraju i brane slobodu uvjerenja i prakticiranja jedne legalne i legitimne vjerske orijentacije ljudi, ma koliko ona nama koji pripadamo tradicionalnom načinu ibadeta koji je vladao u Bosni i Hercegovini, bila strana.

Carstvo slobode

Sramno je da o cijelom ovom opasnom kontekstu događanja naši politički predstavnici, koji se ubiše od ljubavi za narod i njegovu slobodu i od utrkivanja ko će posjetiti više džamija ili prisustvovati brojnijim iftarima, ne kažu ni riječi i da naše novine pozivaju onoga ko je najviši formalni, a vjerovatno i stvarni autoritet u vjerskim pitanjima islama kod nas, da se izvinjava policiji zbog toga što je branio pravo muslimana da prakticiraju svoja vjerska uvjerenja, što mu je, uostalom, glavna zadaća.
Reis-efendija slijedio je onu najvažniju i najhumnaniju kur'ansku riječ kada se tiče vjerskih prava, a koja glasi: "U vjeri nema prisile." To je carstvo slobode. Ko to ne zna i ko tako ne misli, žalosna mu majka. 
Vehabije su legalna i legitimna grana unutar višeslojnog muslimanskog svijeta i islama kao religije, i njima se ne mogu i ne smiju pripisivati nikakve druge osobine osim ispovijedanja jedne legitimne vrste islamskog učenja o nekim aspektima života i ibadeta muslimana. Nikada niko nije dokazao bilo kakvu vezu organizacije Bin Ladena i vehabizma kao religijske orijentacije u islamu.

Zukorlić: Nema razlike između Miloševićevog i sadašnjeg režima Srbije

Zukorlić: Nema razlike između Miloševićevog i sadašnjeg režima Srbije

Faruk VELE


image
Muftija Zukorlić: Bošnjaci imaju frtalj države

Avgust 21. 2010. - Mislim da zveckanje stabilnošću BiH, ne treba biti stručnjak pa to otkriti, ne može biti samo bosanska stvar, kazao je glavni muftija IZ u SrbijiAutonomija Sandžaka je nešto što se mora dogoditi. To je jasna poruka - kaže u intervjuu za "Avaz" glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer ef. Zukorlić.
Na Sandžaku je u posljednje vrijeme potpuno uzavrela politička atmosfera. Toliko da se mnogi pitaju kako će to završiti i hoćemo li imati još jednu reprizu Kosova.
Duhovni lider sandžačkih Bošnjaka po prvi put otvoreno govori šta je uzrok novih autonomaških stremljenja Sandžaku, koliko srbijanski režim griješi prema Bošnjacima u Srbiji i kako iznova ponavlja greške s Kosova.
Muftija Zukorlić objašnjava kakav će biti odgovor Sandžaka u slučaju eventualne destabilizacije BiH, te iznosi svoje stavove o napadu na dom reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića, bošnjačkim političarima, tekfir ideologiji i njenim sljedbenicima, te ulozi Islamske zajednice u borbi protiv terorizma.

Primjer Kosova

Predsjednik Odbora za obnavljanje Narodnog vijeća Sandžaka Džemail Suljević poručio je nedavno da će, u slučaju da se RS otcijepi, isto učiniti i Sandžak. Ta izjava, koja je zlonamjerno pripisana Vama, izazvala je dosta pažnje u regionu. Šta mislite o takvim paralelama uopće? Jesu li one realne i koliko su opasne?

- Cilj je, zasigurno, satanizirati muftiju Zukorlića kako bi se stekao utisak da predstavlja opasnost za Srbiju. Umjesto da srbijanska vlast dođe pameti i kaže: "Evo svi pobjegoše, ostali su samo Bošnjaci u Sandžaku. Hajdemo pokazati da možemo živjeti s nekim, da ne moraju svi pobjeći, pa pružiti ruku iskrenog prijateljstva". Ne, naprotiv. Oni više nemaju koga napadati, pa krenuli na nas u Sandžaku. Onda, oni vole targetirati nekoga, a sada je to muftija Zukorlić. Kad te odrede kao cilj, onda ne biraju sredstva. Šta god ko kaže, onda je to rekao muftija.

Dobro, mislite li da treba vezati pitanje budućnosti BiH i Sandžaka?

- Mislim da zveckanje stabilnošću BiH, ne treba biti stručnjak pa to otkriti, ne može biti samo bosanska stvar. Da budemo vrlo jasni. Svaki pokušaj disolucije BiH, znači uvlačenje cijelog regiona u nestabilnost. To je već viđeno. Ja ne znam da li to treba objašnjavati. Ali, u svakom slučaju, naš stav je savršeno jasan.
Dakle, ne zbog emocija, već jednog normalnog pragmatizma i pacifističke orijentacije Bošnjaka, mi tražimo rješenja, odnosno našu slobodu i prava u okviru postojećih država. Ne znam da li postoji blaži zahtjev. Ali, kada vam ne prihvataju blage zahtjeve, šta da činite? Naša poruka je jasna. Tražimo našu slobodu i naša prava u okviru Srbije, Crne Gore i ma gdje Bošnjaci bili. No, mi se razlikujemo od njihovih poltrona iz Sandžaka. Mi kažemo: "Da bismo prihvatili državu Srbiju i doživjeli je kao svoju, ona nas mora doživjeti kao svoje građane, a ne kao drugorazredna bića". Mi u tome ne popuštamo, ma koliko to njima uši paralo. Ako oni nas smatraju drugorazrednim građanima, mi nećemo državu Srbiju doživjeti kao svoju domovinu.

Šta je uzrok u zadnje vrijeme sve snažnijeg glasa o autonomiji Bošnjaka u Sandžaku? Je li to, kako pojedinci tvrde, zapravo odraz ukupnog nezadovoljstva tamošnjih Bošnjaka položajem u kojem se nalaze?

- Katastrofalan odnos beogradskog režima prema Bošnjacima je uobičajena pojava. Žalosno je da je to permanentna politika Beograda prema Bošnjacima, neovisno jesu li na vlasti proevropske ili neke druge snage. Ono što je vrlo loše jeste da se taj odnos predstavlja kao normalan. Naprimjer, pomoćnik ministra za ljudska prava kaže da su Bošnjaci specifični i da za njih moraju postojati posebni zakoni. To je rasistička izjava. No, on i dalje ostaje na položaju i nema nikakve odgovornosti za svoje istupe.
Ili, Nevena Petrušić, povjerenica za zaštitu prava manjina, utvrdi da je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Srbije diskriminiralo Bošnjake propisivanjem posebnih uvjeta za konstituisanje Nacionalnog savjeta Bošnjaka, a opet se ništa ne desi. Zamislite kada se utvrdi da Ministarstvo za ljudska i manjinska prava vrši diskriminaciju, a njegova uloga je da štiti prava!? To je naprosto kraj poruke. Čak i kada Ministarstvo prizna da je diskriminiralo Bošnjake, ništa se ne desi. Zapravo, tako pokušavaju otvoriti novi manevarski prostor za nove manipulacije i malverzacije.

Šta ove činjenice govore o odnosu Srbije prema Sandžaku i Bošnjacima? Šta se želi postići?

- Činjenica je da je sve što smo mi ponudili proteklih deset godina, a imalo je, uvjetno rečeno, integrističku ambiciju sandžačkih Bošnjaka u pogledu države Srbije i želju da svoja prava ostvarimo u okviru te države, državne vlasti su opstruirale. Konkretno, onog trenutka kada smo proglasili jedinstvenu Islamsku zajednicu u Srbiji, a to znači uvezivanje svih Bošnjaka i njihovo praktično vezivanje za Srbiju, oni su odmah pristupili udaru na Zajednicu.
Prvo pokušajem otimanja Zajednice, a zatim pravljenjem paralelne. Kada smo napravili Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru sa odjeljenjima širom Srbije, slično su reagirali. Neka pametna vlada bi s radošću dočekala to kao model integracije Bošnjaka i Sandžaka u sistem države Srbije. Taj primjer bi koristila za popravljanje svog imidža u svijetu. Naprotiv, oni i dan-danas prave razne opstrukcije da bi gušili taj Univerzitet, a posebno odjeljenja širom Srbije. Projekt Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) u Srbiji,  također, jeste integrativni projekt koji u okvirima zakona Srbije pokušava da ostvari prava Bošnjaka. Ali, oni su ga opet diskriminatorski opstruirali.
Šta je poruka? Poruka je naprosto suicidna sa pozicije države. Jer ona odbija sve što Bošnjaci pokušavaju raditi u interesu i te države. Šta onda ostaje Bošnjacima i Sandžaku osim da traže dodatne zaštite i autonomni status gdje neće moći neki pomoćnik ministra ili ministar da odlučuje o njihovoj sudbini. To je potpuno logičan slijed koji se sada nameće iz permanentnog ponašanja državnih organa u proteklih 20 godina.

S tim u vezi, prema Vama, koliko državni režim Srbije gura Bošnjake u autonomiju i koliko se tu ponavlja historija Kosova?

- Vidite, oni čak nisu ni razumjeli moje poruke. Ja već nekoliko godina ukazujem na nadolazeće probleme i opasnosti, praveći paralele sa nekim pojavama na Kosovu. Ali, oni nikad to nisu doživjeli kao dobronamjernu poruku, već kao prijetnje, najavu kosovizacije Sandžaka. Moj akcent je bio na slično ponašanje režima danas na Sandžaku sa nekim elementima ponašanja na Kosovu ranije. A to znači nespremnost da se priznaju problemi i da se oni rješavaju. Kada se god ukaže na probleme, upre se prstom u nekog domaćeg neprijatelja sa navodnom stranom zavjerom. To je isti put. Nema razlike između Miloševićevog i sadašnjeg režima Srbije.
Uvijek se govori da je u Sandžaku sve super, med i mlijeko. Njihovi ovdašnjih saradnici šalju izvještaje kako Bošnjaci u Sandžaku vole vlasti Srbije, ali da ima tamo jedna šaka ljudi koji su gladni. Treba ih najesti i sve će biti uredu. Poručuju i da ima tamo neki muftija i šaka ljudi oko njega, koji nas, eto, vraćaju u devedesete. To je stereotipna priča. Šta treba uraditi? Stegnuti obruč oko muftije i nekoliko ljudi i sve je gotovo. Sve se to osamdesetih i devedesetih činilo na Kosovu i evo do čega je došlo. Kada ja upozorim na te stvari, oni odgovaraju da prijetim kosovizacijom. Ponašanje srbijanskog režima jednostavno proizvodi uSandžaku reakcije slične vrste kao svojevremeno na Kosovu. To je sasvim logičan pravac kretanja.  

Bojite li se da, ipak, govorite preteške stvari?

- Pitam se zašto se samo u slučaju Bošnjaka svaka, pa i normalna stvar satanizira. Od nje se prave tabui, predstavlja se kao bauk. Najnormalnije je da Srbi u BiH imaju Republiku Srpsku, iako do genocida nije postojala ni kao najniži oblik administrativne organizacije. Najnormalnije se govori o autonomiji Srba na Kosovu po modelu južnog Tirola u Italiji. Najnormalnije je da predsjednik Srbije Boris Tadić kaže kako ne može da zamisli da su Srbi u Crnoj Gori manjina, pa to dva puta ponovi u Podgorici. To je sve normalno. A kada Bošnjaci i spomenu autonomiju, digne se svijet da se na njih sruči. Poručuju: "Šta sad vi, kao, hoćete"?!
Bošnjaci se optužuju za cijepanje države. Što više govorite da nećete da cijepate teritoriju, oni govore da hoćete. Više ne znate je li pametnije reći da hoćete da cijepate Srbiju ili da nećete. To je opet znak diskriminacije Bošnjaka u mentalitetu vlasti u Beogradu. Za nas drugi parametri važe. Sve što je dozvoljeno drugima, nama je zabranjeno. Kada se tome doda genocidna sudbina Bošnjaka tokom proteklih decenija i stoljeća, kada se doda činjenica da smo mi narod koji je preživio Srebrenicu, a da je sve to projektirano iz Beograda, jasno vam je zbog čega je narod zabrinut.
Osim toga, mi smo jedini evropski narod koji nema nacionalnu državu. Pa čekajte, kome ja to trebam povjeriti sudbinu moje djece i unučadi?! Takvim monstrumima koji su toliko neuki da ne znaju ko su bile dahije, niti šta su bili Turci, pa iz tog razloga ubiju 9.000 Bošnjaka da bi se osvetili dahijama!? To je ilustracija našeg stanja. To je pitanje savjesti.
Skloni sve moje pozicije i specifičnosti, ali moja savjest normalnog čovjeka ne dozvoljava mi da se pomirim s tim da takvim ljudima i takvom režimu povjerim budućnost i sudbinu moje djece. Otud proističe ta motivacija da se borimo za našu sigurnost. Ovo nije borba za nekakve političke koristi. Ovo je borba za minimum dostojanstva, sigurnosti, časti i prosto neke iole sigurnije budućnosti.

Koliko je svijest o kojoj govorite sazrela među Bošnjacima i da li se baš svima dopadaju ideje o autonomiji o kojima govorite?

- To je ono što poprima masovnost u Sandžaku na svim nivoima. Političkom, vjerskom, kulturnom, obrazovnom i općenarodom... Pošto je to dobilo općenarodnu podršku, to izaziva nervozu Beograda i njegovih agenata iz ministarskih fotelja koji dolaze iz Sandžaka. To je ono što u svojim grudima nosi 95 posto Bošnjaka Sandžaka i Sandžaklija. To nije puka želja, već osjećaj realnosti i minimuma potrebe za očuvanje identiteta i našeg opstanka uopće.
Dakle, želimo jednu normalnu autonomiju u okviru postojećih suverenih država, ali gdje će postojati minimum prava na odlučivanje o sebi na nivou te regije. To je nešto što je u skladu sa evropskim regionalizmom, sa intencijom evropske reorganizacije i decentralizacije. Ništa mimo toga. To je u skladu sa demokratskim načelima i evropskim konvencijama. U pitanju je nešto što je sasvim normalno i nešto što se, da budemo realni, mora desiti. Ide se u tom smjeru i najbolje bi bilo da to vlast u Beogradu što prije shvati. 

Kako Bošnjaci u Sandžaku reagiraju na stalne prijetnje Milorada Dodika da će podijeliti BiH? Da li se položaj Bošnjaka u Sandžaku treba vezati za položaj Srba u BiH, kako, recimo, smatra Suljević?

- Ne bih se osvrtao na Dodikove prijetnje. To je nešto što je toliko brutaliziralo i banaliziralo javnu, političku komunikaciju. Ma kako primitivno to izgledalo, smatram da je to namjerni primitivizam u politici koji treba da relativizira sve i da psihološki priprema javnost za neke namjere iza kojih sasvim jasno stoje politički centri u Beogradu. U širem dijelu ovog regiona ništa se ne radi bez Beograda i time se niko ne treba zanositi. Dodika manje-više treba tretirati, ali uvijek treba znati gdje se donose odluke.
Nisam neko ko pribjegava reciprocitetima, mada oni nekada mogu biti logični. Mi se za svoju slobodu, ipak, moramo boriti principijelno. Šta nam pripada, to nam pripada. Činjenica je da danas na Balkanu imate Srbe koji, uzmemo li bratsku im Crnu Goru, imaju svoje dvije i po države. Albanci, također, imaju svoje dvije i po države. Bošnjaci imaju frtalj države! Ako hoćemo preciznu ilustraciju, onda ona ovako izgleda. Ne mislim da je dobro da se na taj način utrkujemo, ali je važno da to imamo u vidu da bi vidjeli koliko smo zaštićeni ili nezaštićeni. Toliko smo zaštićeni koliko imamo državnog aparata koji nas štiti.

Svijest o sudbini

Neki su primijetili da se, s druge strane, taj bošnjački teritorij konstantno topi. Vi ste na to upozorili i nakon nedavnih pokušaja Srbije da dodatno atomizira Sandžak. Šta možete reći o tome?
 
- Bošnjački životni prostor se permanentno ubija. On je ugrožen i u BiH, genocidnim ratom, ali i u Sandžaku, gdje se genocid provodi u svilenim rukavicama. Taj genocid nije proizvod stava nekog srbijanskog političara ili režima u trenutku, već permanentna srbijanska politika od Ilije Garašanina i njegovog "Načertanija", preko Jovana Cvijića, Stevana Moljevića, Vase Ćubrilovića, do Dobrice Ćosića. To je definitivno i Bošnjaci to moraju znati. To je ono sa čim se Sandžak suočava.
Nije ovdje u pitanju nikakvo politikantstvo. U pitanju je svijest o budućnosti i sudbini. Ili ćemo se prepustiti da kao sapun nestajemo, da budemo dostupni svakom da opere ruke i da opet poslije toga budemo manji, ili ćemo, naprosto, praviti svoj put. Poštujući pri tome i civilizacijska i demokratska i sva druga prava. Ali, ne dopuštajući da svi drugi namiruju svoje nacionalne interese preko naših leđa.

Šta znači markiranje Vas kao ključnog problema Sandžaka i Srbije, bezmalo regiona. Bojite li se da i lično fizički možete biti ugroženi?

- To su uobičajeni mehanizmi udbaških faktora koji su jako moćni u Srbij, ali su, nažalost, prisutni i u Sarajevu. To je nešto što je viđeno mnogo puta. Oni znaju da se svako institucionalno jačanje naroda dešava na stubovima, a stubovi su izvjesni autoriteti u narodu koji mogu biti iskazani u vjeri, kulturi, politici, nauci...
Čim vide da neko iskoči, da je prošao sve kvalifikacije uprkos nepravednoj igri, onda se obruše na njega. Nisam ja tu jedini primjer. Reis Cerić je prije mene mnogo više napadan. Znamo šta mu rade mediji sa sumnjivom vlasničkom pozadinom, objavljujući naručene tekstove pod maskom nezavisnosti, a ustvari su jako zavisni. I u mom slučaju imamo istu pojavu. Ovdje je bitno polomiti nekog ko se drznuo da kaže istinu, a ko je istovremeno dobio podršku naroda.
Po njihovom mišljenju, ne morate svaku ciglu srušiti. Srušite stubove i zgrada sama pada. Posljednjih godina ja sam suočen s raznim oblicima prijetnji, koje su imale i drastične oblike. Ugrožen je bio i moj život. Ali, navikao sam se na to nenormalno stanje, jer godinama živim u potpunoj nesigurnosti. Svjestan sam da sloboda nije jeftina stvar, da se za nju mora rizikovati, žrtvovati se...
Mi tražimo dijalog i mirna rješenja, ali, nažalost, nemamo sugovornike za to u Srbiji. 
Mi moramo čuvati i boriti se za naše ljude, afirmirati ih, a kako bi oni bili stubovi te nacionalne zgrade. Fokusiranjem mene oko svih tema u Sandžaku želi se bošnjački narod predstaviti kao vjerska zajednica, a ne nacija. Kroz moju ahmediju se implicira da je u pitanju klerikalizacija politike, a da bi se navukle reakcije međunarodnih faktora. Iako ja nemam nikakvu političku ulogu. S druge strane, želi se poručiti kako mi nismo kolektivitet, već da postoji persona koja je kriva za sve. Po istom modelu reis Cerić je kriv za sve na svijetu. I što neko nije otvorio fabriku, i što neko pravi džamiju, i za to što pare nisu date nekom drugom. Te demagoške, udbaške poruke, su klišei. To se potegne uvijek kad je potrebno.

Napad na dom reisa Cerića je opomena

Kako komentirate nedavni napad na dom reisa Cerić u Sarajevu? Policija je uhapsila sitnog kriminalca, koji je to djelo, navodno, priznao, ali po načinu izvršenja teško da je koristoljublje moglo biti krajnji motiv. Muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović u tome je prepoznao poruke. Šta Vi mislite o tome?

- Kad su ovakvi napadi u pitanju, ne postoje slučajnosti. Kriminalci znaju da postoje autoriteti i oni ne diraju tamo gdje ne treba, osim kad su angažirani. To je sastavni dio pritiska. Ustvari, time se šalje poruka. A onda se muftija kritizira što ima tjelohranitelje. Evo reis Cerić nema ništa, pa mu svaka šuša može lupati pendžere u noći. Šta je sad dobro, ovo što ja radim ili on? Ja se ne slažem s tim da reis Cerić ovako prepušta sebe neizvjesnosti samo da mu neko ne bi zamjerio što ima osiguranje. To, jasno, nije krivica reisa Cerića već onih oko njega, dakle institucije IZBiH. Narod koji hoće da je ozbiljan, mora ozbiljno da brine o svojim autoritetima. Ne može kuća reisa Cerića biti svakom dostupna da mu lupa pendžere, pa da onda nagađamo šta je u pitanju. Izvinite, ali u tom slučaju smo neozbiljan narod, nacija i Islamska zajednica.

Bez obzira na motive, posve indikativno je da na napade na reisa Cerića niko nije reagirao?

- Pazite, stalna suglasnost da se duhovni lider Bošnjaka i poglavar IZBiH konstantno vrijeđa, ismijava, napada, pljuje, ima tendenciju da se javnost navikne da je to normalno. A to se nikada ne dešava ni sa velikodostojnicima SPC-a, niti velikodostojnicima Katoličke crkve. To je opasna tendencija. Tu ja opet zamjeram bošnjačkim političarima, elitama, pa i samim Bošnjacima kao narodu. Mi moramo znati poštovati sebe da bi nas drugi poštovali i mi se ne smijemo suglasiti sa takvim oblicima skrnavljenja. Kada to rade godinama, postaje normalno da se napadne i na kuću reisa Cerića. Postoje i tendencije da se autoriteti dovedu i u vezu s kriminalom, mafijom itd. Jer, ako se sutra nešto desi, masa će reći: "Ma on je nešto tamo bio upetljan sa bandom". To je sve proračunato. Mislim da bi se ovo u slučaju reisa Cerića moglo protumačiti kao opomena. Kao da su poručili: "Deder, reise, malo povedi računa o sebi, nego da daješ velike izjave i poruke narodu".

Nama se nametao ko je stigao

- Za mene je narod žrtva. Bošnjaci su jedan od najboljih naroda. Prvo, uspjeli su preživjeti sve što su preživjeli. Oni su i najvitalniji. Da su neki drugi narodi bili pod torturama kao mi, zasigurno bi nestali. Mislim da naš narod ima velike kapacitete, ali onako poput skupe rude, duboko ispod zemlje, ili poput krupnog bisera, koji je uvijek na dnu mora. Treba se potruditi da se dođe do tog blaga. Tu su problem naši političari. Oni ne znaju doći do snage našeg naroda, jer nastupaju površno i bez ideala, sa plitkim interesima.
Problem je što se haotično desila politička reafirmacija naroda, pa se kroz sistem i dugoročno nije moglo doći do najboljih bošnjačkih sinova i kćeri koji će voditi narod, već se nametao ko je stigao. Znate, uvijek se najbolje snađu mešetari. Trebamo doći do najboljih ljudi i afirmirati najbolje koje imaju i Bošnjaci u BiH i u Sandžaku.

Moramo vratiti samopoštovanje

- Mi smo bili taoci historije u pogledu nacionalne konsolidacije u 19. stoljeću, kada se desilo nacionalno definiranje naroda Evrope. Mi tu jednostavno kačimo posljednje vozove. Ali, cijena je previsoka. Neke procese, koji se rade decenijama, mi moramo odraditi  u nekoliko godina. To permanentno stvara probleme.
Ali, mi imamo dovoljno prostora za optimizam. Najgore se predat i reći da ne možemo. Osim toga, ta porobljenost bošnjačkog naroda u proteklom stoljeću je dovela do devijacije, a to je nedostatak samopoštovanja. To je nešto što predodređuje za poraze. A nama trebaju pobjede i pobjede. Nama trebaju ljudi koji vjeruju u kvalitet svog naroda i koji u sebi imaju šampionskog talenta. Moramo vratiti samopoštovanje Bošnjacima.
To se potvrdilo i nedavno na izborima za Bošnjačku kulturnu zajednicu. Oni su dokaz kako je narod spreman da na jednoj strani ima svoju autentičnu nacionalnu poruku, koju prihvata, a da, s druge strane, ima kampanju od nekoliko miliona eura, koju glatko odbije. To je bio veliki ispit koji je, prema meni, narod položio. To mi daje motivaciju da idemo dalje i da vjerujemo u kapacitet našega naroda.

Vanredna sednica Narodne skupštine: Srbija bez Kosova

Plivanje u živom blatu

Pripremile: e-Novine
Oči sveta uprte u njih: Jeremić objašnjava kosovsku strategiju
Oči sveta uprte u njih: Jeremić objašnjava kosovsku strategiju


Nakon savetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde u Beogradu su se, na vanrednoj sednici Skupštine Srbije, sabrali lideri vladajućih i opozicionih političkih frakcija kako bi pre odlaska na kolektivni godišnji odmor još jednom poručili da im je Kosovo najvažnija stvar na svetu i da će se do poslednjeg atoma snage boriti za to svoje uverenje. Naravno, tek po povratku sa letovanja


Nezadovoljni mišljenjem MSP, čiji su stručnost i pravni integritet dovedeni u pitanje preozbiljnim argumentima koje su prethodnih dana iznosili dežurni srbijanski mudraci, poslanici su podržani predsednikom i kompletnom Vladom usvojili zaključak Vlade da MSP, prilikom izricanja savetodavnog mišljenja o proglašenju nezavisnosti Kosova “nije legalizovao etnički motivisan pokušaj otcepljenja Kosova, kao i da nije odgovorio na suštinsko pitanje legalnosti prava na secesiju kosovskih Albanaca”.
Samo da izbora ne bude:
Premudri sopstvenik tajnog lukavog plana za vraćanje Kosova pod srpsku kontrolu, predsednik Boris Tadić, poručio je u skupštinskom holu da će Srbija nastaviti borbu za Kosovo, ali da neće odustati ni od članstva u Evropskoj uniji. U nastavku borbe s vetrenjačama predsednik je najavio primenu novih diplomatskih postupaka i kreiranje novih političkih ideja tako da će i rezolucija pred Generalnom skupštinom UN „sadržati nove mogućnosti za odbranu našeg integriteta".                                                                      

Tadić je naveo da situacija u kojoj se Srbija našla posle mišljenja MSP o Kosovu ne sme da bude izgovor za nove izbore.                                                                                               

„Izbori će biti 2012. godine kako je zakonom predviđeno“, poručio je predsednik, otkrivši šta ga trenutno najviše svrbi.                                                                                     

Tadić je zaključio da niko ne beži od odgovornosti za to što se dogodilo pred MSP, ukazavši da problem Kosova koji je pao na njegova nejaka pleća postoji već okruglo 145 godina.
Zaustaviti vreme:

Predsednikov kosovski jurišnik broj jedan Vuk Jeremić poručio je da politika očuvanja virtuelnog suvereniteta i teritorijalne celovitosti mora biti vođena dok god je na snazi Ustav Srbije i sve dok u Srbiji postoji "velika većina" koja nije spremna da odustane od borbe.                                                                                                                                        

Jeremić je poslanicima saopštio da će diplomatska aktivnost Srbije, sve do održavanja Generalne skupštine UN biti usmerena na to da zaustavi dalja priznaja Kosova "do koje god mere to bude moguće". Kakva je korist za srpsku državu od usporavanja tog neminovnog procesa Jeremić nije dalje obrazlagao.                                                                    

Šef diplomatije je rekao da je procena vlade da se sada 55 država nalazi "vrlo blizu priznavanja Kosova" i da vlada čini sve da taj broj svede na najmanju moguću meru, ponovo ne objašnjavajući kako će to doprineti realizaciji nacionalnih interesa Srbije.             

"Zadatak državnih organa će biti i da ostvari većinu u Generalnoj skupštini UN za rezoluciju Srbije koja će otvoriti put ka pronalaženju kompromisnog rešenja i nakon čijeg usvajanja će biti jasno da MSP nije dao pravo Albancima na otcepljenije od Srbije", obelodanio je Jeremić detalje lukavog plana srbijanskog režima.                                    

Osvetljavajući istorijski značaj savremenog trenutka šef diplomatije je rekao da su tokom zasedanja "oči sveta" uprte u Srbiju i u aktuelnu skupštinsku raspravu.                                   

"Danas svet gleda koja je reakcija Srbije i kojim putem Srbija odlučuje da ide dalje. Mislim da je od presudne važnosti da budemo jedinstveni, dostojanstveni i da na kraju, bez obzira na političke argumente koje ćemo danas čuti i koje treba da čujemo, da dođemo do konačnog zaključka sa jedinstvenim stavom", pozvao je na novu sabornost Jeremić.
Novo za staro:
Šef prorežimske, formalno opozicione Liberalno-demokratske partije Čedomir Jovanović pozvao je Vladu da definiše novu državnu politiku prema Kosovu i najavio da njegova stranka neće podržati predlog odluke o mišljenju MSP i daljim diplomatskim koracima. On je poručio da danas o Kosovu ne može da se razgovara na način kako je to do sada činjeno i dodao da nije prilika da se postavi pitanje bilo čije političke odgovornosti.              

"Mi smo optuživali Koštunicu za mnogo što šta, ali nikad niko nije rekao da je on odgovoran za Kosovo, kao što ne mislimo da su odgovorni ministar Jeremić, Vlada ili predsednik", depersonalizovao je pitanje odgovornosti Jovanović.                                            

On je izrazio razumevanje zašto se Vlada tako postavila prema kosovskoj nezavisnosti pre dve godine jer "ne postoji nijedna vlada u svetu koja bi rekla da se neće boriti za svoja prava", ali da to ne znači da se Kosovo može braniti "obmanjivanjem sebe i javnosti".                                                                                                                                  

"Kosovo je posledica, nije prvi poraz našeg društva, ali bi želeil da bude prvi iz kojeg smo nešto naučili", naglasio je Jovanović i zapitao kako se dogodilo da Srbija izgubi svoje tradicionalne saveznike kojima su nekada podizani spomenicu u Beogradu. Jovanović je upitao ministra spoljnih poslova Vuka Jeremića zbog čega nije postavljeno pravo pitanje Međunarodnom sudu pravde u Hagu, ako je tačno da je sud izbegao da pruži konkretan odgovor na pitanje da li je Priština imala pravo da proglasi nezavisnost.           

"Kada smo otišli pred MSP nismo valjda tamo otišli da bi dve godine posle toga rekli da nam se ne dopada odgovor tog suda koji smo mi tražili", zapitao je Jovanović.                        

On je poručio da nije obaveza Vlade da brani ono što je trajno izgubljeno još 1999. godine, "a trajno je izgubljeno pravo Srbije kao države da upravlja životom na Kosovu". Jovanović je poručio da ipak nije izgubljeno pravo Srbije da se stara o svojim manastirima i imovini na Kosovu.                                                                                      

  Jovanović je zatražio od šefa diplomatije da objasni šta piše u novoj rezoluciji o Kosovu, koja će biti prosleđena Generalnoj skupštini UN i upitao da li je neko iz Boegrada konsultovao Brisel pri sastavljanju takve rezolucije.                                                      

  Replicirajući Jovanoviću za reč se javio ministar Vuk Jeremić koji je naglasio da preuzima punu odgovornost za politiku koja je vođena prema Kosovu. Jeremić je kazao da je pitanje MSP formulisano tako kako je formulisano jer bi svaka drugačija formulacija značila da je Kosovo slučaj sui generis, što bi onda otvorilo prostor za nova priznanja.

Kao riba na suvom: Vuk Jeremić
Čovek sa nadimkom drveta, predsednik režimske Jedinstvene Srbije Dragan Marković - Palma pozvao je poslanike da podrže kontinuitet vladine politike prema Kosovu apelujući na predsednika da odlučno poruči da vanrednih izbora neće biti.                                                  

"Ja ne želim da se vraćamo unazad i da kritikujem ranije vlade, ali hoću da predsednik, premijer i ministri vode građane Srbije u Evropu, a ne da me vode u crkvu posle proglašenja nezavisnosti Kosova i Metohije da se molim Bogu da poništi odluku o nezavisnosti", rekao je Marković u Skupštini Srbije.
Blagorodni grobar:
Lider novih radikala Tomislav Nikolić zatražio je da Skupština ne raspravlja o mišljenju MSP o Kosovu već o tome šta je Vlada uradila da mišljenje ne bude takvo.                                 

"Ja bih voleo da predsednik Vlade zataži hitnu sednicu na kojoj će zatražiti mišljenje od Narodne Skupštine o tome da li je ispravno to što je on radio, a ne da li je ispravno to što je uradio MSP", poručio je Nikolić u Skupštini Srbije.                                                       

Nikolić je podsetio vlast da je ubeđivala građane do poslednjeg dana da je MSP poslednja linija odbrane za Kosovo, a da je onda ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić posle odluke novinarima u Hagu rekao "da ona i nije mnogo bitna".
"Pa što smo je onda mi toliko dugo čekali, što smo je tražili? Ako je negativna nije bitna, da je bila pozitivna bila bi bitna", zapitao je Nikolić.                                                                       

Lider SNS je zapitao predsednika Tadiće zbog čega piše pismo vladama 55 država kao da nema ambasadore u tim zemljama.
"Vi ste ubili srpsku diplomatiju. Sveli ste je na dva čoveka koji govore svima da je Srbija u pravu", poručio je Nikolić i zapitao Vladu da li je nekada donela vest da je neka država koja je bila naklonjena Prištini promenila svoju politiku prema Kosovu.                            

Lider naprednjaka zapitao je koja je svrha Skupštine ako poslanici nisu upozanati sa tekstom predloga vezanim za Kosovo koje Vlada šalje u svet, poput najavljene rezolucije u Generalnoj skupštini UN.                                                                                                       

"Ovde čujem da smo mi tražili da se jednostrano proglašena nezavisnost proglasi kao akt suprotan međunarodnom pravu. MSP je rakao da to nije suprotstavljeno međunarodnom pravu. Dobili smo šta smo tražili i sad svi treba da ispaštamo zbog toga i sve će u Srbiji da se promeni osim Vlade", naglasio je Nikolić.                                                                         

On je dodao da mu nije jasno kako Vlada zamišlja da brani Kosovo ako ulazi u svađe sa Nemačkom, Rusijom i drugim velikim zemljama.                                                                

"Jedan ministar, koji troši najviše para, u sukobu je sa Nemačkom. Isterao je nemačke investitore iz Srbije", naveo je Nikolić.
Iz Miloševićeve riznice:
Ivica Dačić izjavio je danas da Srbija mora da nastavi borbu za Kosovo, ali da to ne sme činiti tako što će zemlju voditi u izolaciju.                                                       

"Treba da budemo svesni realnosti i nepravednosti međunarodnog poretka u kojem živimo. Mi treba da branimo Kosovo ali ne vodeći zemlju u izolaciju", poručio je Dačić na vanrednoj sednici Skupštine Srbije na kojoj se raspravlja o mišljenju MSP o proglašenju nezavisnosti Kosova.                                                                                                  

On je kazao da tema koja se našla pred poslanicima nije samo vezana za Kosovo, već ona predstavlja pitanje kuda Srbija želi da ide kao država, ko su joj saveznici i da li ih uopšte ima.                                                                                                                                         

"Mislim da pred time zatvaramo oči. Vrhunski interes je da vidimo gde je naše mesto u podeli karata na evropskom kontinentu, šta ćemo ako nam sledeći korak bude da nam za članstvo u EU traže da priznamo Kosovo", upitao je Dačić.                                                       

On je ukazao da je nakon mišljenja MSP promenjena politička realnost i da se odluka tog suda ne sme relativizovati, bez obzira na to da li je MSP uvek pravedan.
Nada poslednja ne govori:
"Mogli smo da se opredelimo za ideologiju Kosovo ili smrt, ili da uvažimo interese građana i kada je u pitanju evropska perspektiva", naglasila je Kolundžija i dodala da je Vlada izabrala diplomatiju kao sredstvo za rešavanje problema Kosova.                                   

Ona je izrazila nadu da niko u skupštini ni među građanima ne dovodi u pitanje opredeljenje za međunarodno pravo, diplomatiju i korišćenje političkih sredstava.
Pravac Azija:
Šef poslaničke grupe Srpske radikalne stranke Dragan Todorović poručio je da "vodeće zemlje" Evropske unije ne žele Srbiju u EU i da je za Srbiju najbolje da u odbrani Kosova sarađuje sa Rusijom i Kinom.                                                                                              

"Vodeće zemlje Evropske unije ne žele ovakvu Srbiju u EU. Možda će pristati da Srbija uđe u Evropsku uniju kada je svedu na Beogradski pašaluk", rekao je Todorović na sednici Skupštine.
Otpisivanje povraćenih:
Poslanik Demokratske stranke Srbije Slobodan Samardžić rekao je da ta partija ne može da prihvati vladin Predlog odluke o nastavku aktivnosti u odbrani teritorijalnog integriteta, jer smatra da se njome nastavlja politika vlade prema Kosovu koja je doživela "totalni poraz" pred MSP u Hagu.                                                                                                

Samardžić je na vanrednoj sednici parlamenta kazao da predlog Vlade da Srbija sa rezolucijom o Kosovu izađe pred Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija jeste "samoubilačka akcija" u koju izvršna vlast pokušava da uvuče parlament. On je ocenio da je gotovo nerealno da Generalna skupština donese zaključak o Kosovu koji bi bio suprotan mišljenju MSP.                                                                                                        

"Zašto ulazite u rizik da posle pravnog doživite i jedan politički neuspeh? Šta ćemo raditi ako Generalna skupština odbije naš predlog rezolucije i prihvati neko drugo rešenje", upitao je nekadašnji Koštuničin poverenik za kosovsko pitanje.                                    

Samardžić je ponovio zahtev te partije da se podnese tužba protiv države ili grupe država koje su priznale jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova.
Zaključak:
Parlament je na kraju zasedanja potvrdio dosadašnju sumanutu politiku očuvanja imaginarnog teritorijalnog integriteta Srbije i naložio Vladi da odmah nakon odmora iskoristi sva diplomatska i politička sredstava koja stoje na raspolaganju suverenim državama. Kreativnost koju su osmislili srpski državni stratezi ukazuje da će nakon poslednjeg debakla koji je doživela njena zvanična kosovska politika, Srbija iz rupe u kojoj se našla pokušati da izađe tako što će nastaviti još dublje da se ukopava.

Protiv ravnodušnosti

Neka se stide svi koji bježe od Srebrenice

Piše: Merima Spahić

U nedelju ću se uputiti prema Srebrenici, po ko zna koji put do sad, ali čini mi se ovaj put će biti najteže. Kako pomoći prijatelju da pokopa nekoliko kostiju što mu je od oca ostalo, i da taj dan sahrani sjećanja koja ga progone. Kako se preživljava taj trenutak, i kako se nastavlja živjeti poslije toga, pitam se. Gledam ga šest godina kako hrabro živi s tom činjenicom, čvrstog karaktera, u inat dušmanima. Nadam se da će i u nedelju u inat istim tim dušmanima preživjeti s najmanje mogućeg bola, to od sveg srca želim. Moliću se za njega, i za sve nas. Moliću se da nikad ne čujem od svojih komšija, prijatelja i poznanika rečenicu da im je teško slušati o Srebrenici.

Trebala bih nešto napisati o Srebrenici, ali šta da napišem i kome, pitam se? Godinama pokušavam nešto da uradim za te rahmetlije, i bude mi dovoljno dok ne dođe do rasprava, obično spontanih, sa nn osobama koje mi najljubaznije saopšte da ne žele da pričaju i razmišljaju o Srebrenici, previše je to tužno, konstatiraju kratko. A u mojoj glavi počne nizanje bezbroj pitanja. Kada smo postali toliko ravnodušni, i šta je uzrok tome? Nismo svi isti, to mogu prihvatiti, ali zar nismo bili gladni, bosi, istraumirani i izbezumljeni svi zajedno tih prokletih devedesetih? Možda ljudi žele da zaborave te strašne slike, ali zar s tim ne idu u zaborav i svi izgubljeni životi? Od te pomisli se ne osjećam dobro. Zastidim se, kakvi smo ljudi postali.

Sjetim se rata, skloništa i svih sretnih trenutaka. A ti sretni trenuci, sada shvatam, postojali su da ublaže zlo koje smo proživljavali. Ti sretni trenuci bili su povezanost, prijateljstvo, briga i djeljenje svega što se imalo sa svakim. Hej, kakvu sam tortu napravila u ratu, od „ničega“, i danas se mogu sjetiti njenog okusa. Bilo je to za novu godinu 1993., kada sam izgubila većinu drugara iz ulice. Ubila ih granata! Sigurna sam da ste svi imali takvih trenutaka. Mislim na ove sretnije. Toga više nema, danas imamo slobodu, ali sve ostalo smo izgubili. Postali smo zli zavidnici da smo i zrak potrovali. Više nas zanimaju tuđi životi, nego naši sopstveni. Po nekakvim uvrnutim pravilima tuđi uspjesi nas bole, plaše i vrijeđaju. Našim komšijama jedva znamo imena. Podijeljeni smo između jezika i naglaska, i sve nam ovisi o tome kako se zovemo, i sam život! Djeca nam umiru na ulicama, u tramvajima i na stadionima. Djedovi i nane hranu traže po kontejnerima, i za njima se i ne okrenemo. Od države nam je ostala još samo teritorija, jer smo godinama jednim te istim hajvanima dali da nas kradu, pljačkaju i smiju nam se u lice, i uz sve to, isprali su nam mozgove s kojima danas ravnodušno živimo. O nacionalnim podjelama ne želim ni da govorim, jer za mene takve podjele ljudi ne postoje. Navest ću samo jedan primjer, Pero Luković, koji je učinio više za Bosnu nego što će iko od njih (koji prave takve podjele) u svojim bijednim životima učiniti! Kako ih nije stid!

Redam te i takve slike i nešto me u trbuhu zaboli. Šta su nam, i šta smo si napravili od života? U šta smo se pretvorili? Ali po nekoj inerciji odmah krenem da tražim ljepše slike, pa makar i samo nekoliko njih, da se spasem tih pomisli crnih, ili možda da spasim nadu o boljoj nam budućnosti, ne znam ni ja. Onda krenem preturati po internetu i tražiti. Mora postojati nešto! Onda ugledam slike ljudi koji sa svih strana BiH kreću pješice prema Srebrenici, maksumi od pet godina. Žene u crnom prkose zaboravu usred Beograda, iz Zagreba se javlja Denis Latin, da podrži Stub Srama i sačuva od zaborava Srebrenicu. Slika Fra Luke Markešića, Eli Taubera (predstavnik jevrejske zajednice u BiH), Aleksandra Seksana koji kao poruku Srebrenici šalje ajet iz časnog Kur'ana, Brankica Rudan, i na stotine drugih imena su ustali da protestvuju protiv zaborava. Ti ljudi i njima slični, nisu spremni da pređu preko svojih mrtvih zato što im je teško da misle o njima, niti im stvara tugu to da idu prema Srebrenici i spavaju po livadama, između grobnica. Oni pamte, i prkose svima onima koji misle da su od Bosne napravili ruševinu.

Smirim se, nada postoji.


U nedelju ću se uputiti prema Srebrenici, po ko zna koji put do sad, ali čini mi se ovaj put će biti najteže. Kako pomoći prijatelju da pokopa nekoliko kostiju što mu je od oca ostalo, i da taj dan sahrani sjećanja koja ga progone. Kako se preživljava taj trenutak, i kako se nastavlja živjeti poslije toga, pitam se. Gledam ga šest godina kako hrabro živi s tom činjenicom, čvrstog karaktera, u inat dušmanima. Nadam se da će i u nedelju u inat istim tim dušmanima preživjeti s najmanje mogućeg bola, to od sveg srca želim. Moliću se za njega, i za sve nas. Moliću se da nikad ne čujem od svojih komšija, prijatelja i poznanika rečenicu da im je teško slušati o Srebrenici. Da Bog da nikad ne čula takvo što! Nek' se zastide svi oni koji od Srebrenice bježe, neka se zastide mrtvih i neka se prisjete da su zbog njih oni danas živi!

Balkanski mozaik

Srbija, glavni faktor opstrukcije

Piše: Sonja Biserko

Krajnje je vreme da se međunarodna zajednica odredi prema zločinu, izvršenom nad Bosnom i bošnjačkim narodom. Nemoralno je da se Srebrenica nalazi u srpskom entitetu i da se ubice i progonitelji slobodno šetaju ulicama tog grada. Kada nestanu Žene Srebrenice taj grad će biti, ne samo grad mrtvih, već i mrtav grad. Deklaracija Evropskog parlamenta je zato važan dokument koji se vraća Srebrenici kao pokušaj da se taj zločin ne zaboravi

Genocid u Srebrenici jeste i ostaće trajna trauma za sve generacije u Srbiji: sadašnje i buduće. Svaka nova presuda u Haškom tribunlu donosi nove detalje i ogoljuje razmere tog zločina. Proteklo je 15 godina od tog masakra, ali se društvena svest u Srbiji malo promenila. Organizovana amnezija i relativizacija blokirala je kritiku selektivnog pamćenja bez čega nema pomirenja.  Bez obzira na Deklaraciju o Srebrenici koju je usvojila Skupština Srbije, odnos prema tom genocidu i uopšte, prema prošlosti iz devedesetih, ostaje glavnom preprekom za normalizaciju u regionu, ali i u Srbiji. Iako je dinamika u regionalnim odnosima intenzivirana, suštinska normalizacija nije moguća bez precizne dijagnoze onog šta se zbilo na prostorima bivše Jugoslavije. Nje nema, ne zato što je nemoguće do nje doći, već zbog toga što je međunarodna zajednica u odnosima sa regionom zauzela neutralan stav, kako bi brže  i jednostavnije, kako veruje, Srbiju priključila evropskim integracionim procesima.  

Istina o devedesetim potrebna je mladim generacijama u Srbiji. Mada nisu odgovorne, one nose teret frustracije, ali i teret razmišlljanja o tim zločinama. Ako te generacije ostanu samo na interpretaciji po kojoj su Srbi jedine žrtve, lako je predvideti da će bošnjačko-muslimansko pamćenje takođe tražiti osvetu. Koncept ponavljanja zločina treba preduprediti tako što  će se na izgradnji trajnog mira raditi preko sećanja  i istine o ratovima devedesetih.

Stav međunarodne zajednice takođe je doprineo snaženju osećaja žrtve svakog od lokalnih naroda. Veoma često nejasan stav evropske elite prema NATO intervenciji doprineo je ambivalenciji, jer je generacija evropskih šezedesetosmaša, koja je podržala intervenciju, naknadno osetila kompleks krivice. To je vešto iskoristio Beograd, jer mu je pošlo za rukom da svim strancima koji su dolazili u Beograd nakon oktobra 2000. godine nametne kompleks krivice i da neutrališe sopstvenu odgovornost za događaje na Kosovu, koji su pretili da ceo region povuku u trajni haos.

U tom meandriranju između želje da se Srbija „normalizuje“ i da se ceo region u paketu priključi EU, izgubljeno je deset godina. Zato, jer nije moguće poravnati i izjednačiti sve aktere i sve žrtve. Da je tako pokazuje i situacija u Bosni.  Posle gotovo 20 godina od početka rata -  Bosna i dalje ostaje suštinsko nerešeno moralno pitanje Evrope. Nije moguće obnoviti zemlju na isključivo etničkom principu i prepustiti najodogovornijoj strani da određuje sudbinu Bosne. Stalno insistiranje Beograda na statusu quo i  insistiranju na nepromenjivosti Dejtonskog sporazuma, kao i insistiranju na floskuli da Beograd pristaje na sve „o čemu se tri naroda dogovore“, više govori o nemoći Evrope nego o snazi Srbije. Srbija se podigla na podršci pomoći EU i SAD, a njena politička i ucenjivačka snaga posledica je nemoći Zapada da razreši neka suštinska pitanja koja nisu lokalnog karaktera.

Otvaranje evropske perspektive za sve zemlje Balkana je mobilisalo političke elite regiona, a Sporazum o asocijaciji i NATO partnerstvu (za neke već i članstvo) uspostavilo je okvir, odnosno bezbedonsu i političku konstrukciju koju treba ispunjavati sadržajem. Činjenica da je taj okvir postavljen je veoma važna, posebno otkako se i Srbija nalazi u njemu. Njime je osnažena evropska perspektiva balkanskih zemalja. Međutim, naredna faza će biti spora i zavisiće od unutrašnjeg potencijala svake pojedinačne zemlje, te horizontalne evropeizacije, odnosno uključivanje samog društva u promene vrednosnog sistema.

Da bi se druga faza  ubrzala neophodno je zatvoriti teritorijalna, odnosno državna pitanja Kosova i Bosne i Hrecegovine. Glavni faktor opstrukcije je Srbija, jer nije spremna da odustane od svojih aspiracija što ne šteti samo tim zemljama, već i njoj samoj. Kada je reč o Kosovu, njegova puna nezavisnost će se ubrzati nakon što Međunarodni sud pravde donese svoje mišljenje. Nastaviće se talas priznanja,  a  teritorijalna konsolidacija  Kosova će se ubrzati.

Međutim, problem Bosne i dalje ostaje otvoren zbog nedostatka političke volje da se tom problemu priđe i sa moralne tačke gledišta. Bosna je bila i ostalo moralno pitanje Evrope. Krajnje je vreme da se međunarodna zajednica odredi prema zločinu, izvršenom nad Bosnom i bošnjačkim narodom. Nemoralno je da se Srebrenica nalazi u srpskom entitetu i da se ubice i progonitelji slobodno šetaju ulicama tog grada. Kada nestanu Žene Srebrenice taj grad će biti,  ne samo grad mrtvih, već i mrtav grad.  Deklaracija Evropskog parlamenta je zato važan dokument koji se vraća Srebrenici kao pokušaj da se taj zločin ne zaboravi. Najzad, Evropa taj zločin tretira kao svoju moralnu odgovornost.

Revitalizacija Bosne je moguća samo marginalizovanjem etničkog principa, koji treba da ostane tamo gde se brani suštinski interes svakog naroda, kao što je bio slučaj narodnih veća u skupštioni bivše Jugoslavije. Ne treba odbacivati neka od tih rešenja. Treba odbaciti floskulu koju Beograd često ponavlja da je Bosna „Jugoslavija u malom“ i da je zato neodrživa. Taj stav ne može podržati građanska Evropa. Važno je jasno definisati tačke integracije Bosne (zajednička vojska i policija, spoljna politika, obrazovanje i skupština bez mogućnosti entitetskog blokiranja).

Međunarodna zajednica je dosta uradila na uspostavljanju institucija, uvođenju pravne države, uspostavljanju standarda,  sada bi bila neophodna i ekonomska strategija ne samo za Bosnu, već i za čitav region uz značajnu finansijsku injekciju. Ogromna sredstva koja su bila upućena u region u značajnoj meri su reciklirana ponovo na Zapad, kroz održavanje brojnih misija.

Nation-building Bosne mora se staviti na nove osnove u kojima je građanin središna tačka. Bosanskim Srbima treba pomoći da se oslobode isključive odgovornosti za genocid koju im Beograd podmeće, jer to trajno postavlja zid između njih i Bošnjaka. I najzad, pomirenje u Bosni moguće je samo na istini, a ne na izjednačavanju odgovornosti sve tri strane.

U sklapanju balkanskog mozaika, Bosna je poslednja. Upravo prostor na kome je napravljena i najveća greška. Bilo bi korisno da i Evropa prizna neke svoje zablude i greške. To će pomoći regionu da se i sam odgovornije postavi prema nedavnoj prošlosti.

Jugoslavija je bila model zemlje koja je u sebi sadržavala sve ideale i kontradikcije modernosti. Zato je tako teško otpisati tu zemlju na koju će se zemlje Balkana ponovo vraćati i tražiti svoje izvorište. Uostalom, Jugoslavija je gotovo svima podarila državnost. Na tom prostoru danas vlada arhaičnost, nedostatak ideala i osećaja za opšti interes i dobro. Bez EU teško da bi se vratio u civilizacijski kalup, jer mu nedostaje autentična i ideja i snaga.

Region, Srbiju posebno, čeka novi napor u osvajanju evropskih vrednosti. To će biti dug i težak proces. Zato EU već sada mora da definiše novi okvir poput onog o viznoj liberalizaciji, kako sutra  ne bi došlo do demotivizacije elita, ali i gradjana. Bez EU kao pokretača zemlje Zapadnog Balkana, sem Hrvatske, teško će se pomeriti iz svojih feudalizovanih pozicija.

Srpska elita može i odustati, jer predsednik Tadić već traži da EU „jasno  kaže da li Srbiju želi u svojoj zajednici“.  Liči kao da će se odgovornost za neuspeh evropske opcije prebaciti na samu EU. I Vojislav Koštunica to već projektuje kao nedostatak partnerskog odnosa izmedju EU i Srbije, jer Srbija navodno ne vodi računa o sebi.

Na sreću, Srbija nema drugu alternativu Evropskoj uniji.

Uoči historijskih izbora u BiH

Država se ne dobija, za nju se mora boriti

Piše: Željko Komšić

Napadi na naš suverenitet neće biti zaustavljeni politikom sitnih ustupaka otrovnom nacionalizmu u zemlji i velikodržavnim aspiracijama u susjedstvu. Takva politika vodi tamo gdje je u Munchenu 1938. godine odvela tadašnju Čehoslovačku: međunarodno sankcioniranu podjelu zemlje. Siguran sam da ne pretjerujem kada kažem da u historiji ove zemlje postoje još dva trenutka koji se, u smislu važnosti ishoda za sudbinu BiH, mogu porediti sa oktobrom 2010: april 1941. i april 1992. Po cijenu da budem pretenciozan, u oktobru ove godine, izbor će ponovo biti između dobra i zla

Nikad u kratkoj historiji demokratije u Bosni i Hercegovini ulog u ishod demokratskog procesa nije bio tako visok kao ove godine. Ulog je, naime, sama država. Prvi put od uvođenja višestranačke demokratije izbor pred građanima na općim izborima u oktobru ove godine neće biti samo izbor između pozicije i opozicije, suprotstavljenih političkih platformi i programa, odnosno sukobljenih ideologija, nego izbor za ili protiv države. Države Bosne i Hercegovine.Ne vjerujem, naravno, da ponovo može doći do vrste nasilja čije smo žrtve bili tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Cijeli niz, prije svega vanjskih, ali i unutrašnjih političkih faktora koji su poticali, pridonosili, upravljali i kontrolirali nasilje u Bosni i Hercegovini pretrpjeli su ili vojni poraz ili potpunu političku diskreditaciju.
Važne promjene
Od početka do kraja prve decenije dvadeset prvog stoljeća došlo je do relativne, ali važne promjene odnosa snaga u regionu. Uvjerljivo najvažnija u tom procesu bila je istinska demokratska tranzicija u Hrvatskoj. Umjesto Franje Tuđmana i njegovog operetnonacionalističkog, ali zato ništa manje ubitačnog režima od onog Slobodana Miloševića, zvanični Zagreb sada predstavlja Ivo Josipović. Istine radi, promjene su započele izborom Stipe Mesića za predsjednika Hrvatske.

Sa žaljenjem, međutim, moram konstatatovati da i pored lijepih riječi, politika zvaničnog Beograda još ne preduzima konkretne korake koji bi za rezultat imali, recimo, povratak Ilije Jurišića i Ejupa Ganića u BiH.

Ali, čini mi se da stoji i ocjena kako je u Beogradu, i pored toga što dio vladajuće strukture prije svega u nereformiranim obavještajnim i sigurnosnim službama još radi na strategiji "curenja" Republike Srpske u Srbiju, sve jasnije da evropska budućnost Srbije neće biti žrtvovana za nedovršeni projekat koji s ove strane Drine održava premijer RS-a Milorad Dodik, brižljivo čuvajući jedinu preostalu enklavu Srbije iz vremena režima Slobodana Miloševića.

Povijest nas uči da države ne nestaju samo u plamenu masovnog nasilja; zemlje sa ozbiljnom historijom državne uprave, imperije, znale su nestati u tišini. Ne uspijevajući da obavljaju svoj osnovni zadatak: pružanje fizičke i pravne zaštite, države prestanu ispunjavati svoj dio društvenog ugovora. Ako nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora, država, logično, gubi svrhu. Država nije pravo, ona je obaveza.

Država se ne dobija, ona se stiče, za nju se mora boriti. Država i odgovorno upravljanje državom podrazumijeva konstantnu budnost. Napadi na naš suverenitet neće biti zaustavljeni politikom sitnih ustupaka otrovnom nacionalizmu u zemlji i velikodržavnim aspiracijama u susjedstvu. Takva politika vodi tamo gdje je u Munchenu 1938. godine odvela tadašnju Čehoslovačku: međunarodno sankcioniranu podjelu zemlje.

Siguran sam da ne pretjerujem kada kažem da u historiji ove zemlje postoje još dva trenutka koji se, u smislu važnosti ishoda za sudbinu BiH, mogu porediti sa oktobrom 2010: april 1941. i april 1992. Po cijenu da budem pretenciozan, u oktobru ove godine, izbor će ponovo biti između dobra i zla.

I kao i tada, kada među partizanima, odnosno braniteljima Republike, nije vladalo, komunističkim rječnikom rečeno, "ideološko jedinstvo", danas je vrijeme za formiranje narodnog i antifašističkog fronta sa jednim i jedinim ciljem: očuvanjem države. Borba za državu i danas mora biti važnija od međusobnih ideoloških razmirica.

Partizani vs ustaše i četnici
Komunistički pokret je u Drugom svjetskom ratu iskoristio oružanu borbu protiv nacista i fašista i domaćih izdajnika da izvede društvenu revoluciju. Ali, isti cilj: da zadrže, odnosno sačuvaju vlast, imali su zločinački režim u Zagrebu i podjednako zločinački Ravnogorski pokret. Bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić najbolje je objasnio razliku između partizana sa jedne i četnika, ustaša i drugih zlikovaca sa druge strane.

Ustaše, četnike i ostale zlikovce vodila je ideja koja je po svojoj suštini, prirodi, bila zlo. U pokušaju realizacije tog zla, zločin je bio "prirodan" metod. Partizane i komuniste vodila je ideja dobra, dobra za sve, plemenita ideja. U realizaciji toga dobra, partizani i komunisti su znali posegnuti za zločinom, koji je nemoguće opravdati pravednošću i veličinom ideje.

Da je poslije rata vladajuća Komunistička partija kasniji Savez komunista počinila cijeli niz grešaka, u to nema sumnje.
UDB-in represivni tretman stanovništva zapadne Hercegovine, koji je trajao i decenijama poslije rata, predstavlja historijsku nepravdu. Podjednako, ne postoji opravdanje za slanje stotina nevinih Bosanaca i Hercegovaca koji pritom nisu imali veze ni sa staljinizmom na Goli otok ili gušenje u krvi Cazinske bune iz gladne 1950.

Takozvano suđenje "muslimanskim intelektualcima" 1983. godine je jedna od ozbiljnijih nepravdi nanesenih grupi građana, muslimana tada, Bošnjaka sada, u bivšoj Jugoslaviji i posljedica nedostatka hrabrosti državnog i partijskog rukovodstva BiH da se, kako je rekao jedan tadašnji partijski dužnosnik "beogradskom lavu koji je zinuo i kojem se nešto mora ubaciti u usta", kaže Ne! i suoči sa rastućim nacionalističkim aspiracijama iz Srbije!

To su činjenice. Kao socijaldemokrata i neko ko je ponosan na partizansku borbu u Drugom svjetskom ratu, istinski žalim zbog historijskih nepravdi koje su za posljedicu imale traumatična iskustva brojnih i nevinih žrtava i njihovih obitelji.

Afirmacija države
Ali, činjenice su isto tako da je Bosna i Hercegovina doživjela ekonomski procvat, obrazovnu renesansu i političku emancipaciju upravo u vrijeme vladavine Komunističke partije, odnosno Saveza komunista. Da smo državu, drugim riječima, koju smo odbranili 1992. godine naslijedili upravo od antifašista i komunista. Uloga ljevice je, da parafraziram jednog sarajevskog intelektualca, u ovoj zemlji uvijek bila da proizvodi državu. Državnost Bosne i Hercegovine se temelji na antifašizmu. Greške komunizma ne mogu i ne smiju biti razlog da se odreknemo države.

Upravo stoga ljevica u BiH, SDP prije svega kao nesumnjivo najveća i najsnažnija stranka istinske ljevice u BiH, svjesna svih svojih mana, ali i svojih prednosti, u oktobru ove godine ponovo vodi borbu, prije svega i isključivo, za državu BiH. Ko hoće sa nama, dobro je došao.

Intervju

Mesić: Kantonizacija je rješenje za BiH

Dodik se očito ne uklapa u Istanbulsku deklaraciju • Kandidatura Željka Komšića u svakom slučaju je legitimna


Stjepan Mesić, bivši hrvatski predsjednik, opet je bio gost Sarajeva. Do glavnog grada BiH došao je kopnom, preko Bosanskog Broda, Dervente i Doboja. Kaže da ga nije bilo strah putovati teritorijom RS.

- Stali smo i u nekom restoranu pored puta, malo odmorili i popili kavu. Ljudi su me prepoznali, prilazili su i tražili da se slikamo zajedno, govori nam Mesić.

Puno je medijske i političke prašine podigla Vaša izjava data pri kraju mandata predsjednika Hrvatske o opasnosti koju za budućnost BiH predstavljaju secesionističke izjave premijera RS Milorada Dodika. Da li još smatrate da je Dodikova politika opasna za opstanak BiH?

- Opasna je logika po kojoj Dodik funkcionira, kada govori da ako druga dva naroda ne misle kao on i politika koju predstavlja, onda će oni raspisati referendum i odlučiti sami o svojoj sudbini i sudbini RS. A to znači da se nastavlja politika Slobodana Miloševića, ali na drugi način.
Milošević je topovima, tenkovima, ratnim zločinima, genocidom, čistio jedan prostor i stvarao etnički čistu srpsku teritoriju. A sada se ništa ne poduzima da se Bošnjaci i Hrvati vraćaju na prostor RS, gdje ih je prije rata bilo 48 posto.
Kada danas neko govori o mogućem referendumu o osamostaljenju i pripajanju tih prostora Srbiji, onda to znači novi rat. Ja sam upravo zbog te opasnosti i radikalne politike koju predstavlja premijer RS Dodik, rekao da bih kao vrhovni zapovjednik Hrtvatske vojske presjekao koridor kroz Bosansku Posavinu. To nije značilo poziv na rat, nego upravo suprotno, to je način da se preduprijedi moguće izazivanje novih sukoba. Rat kao opciju za BiH treba potpuno isključiti.

Kako ocjenjujete Istanbulsku deklaraciju koju su nedavno potpisali predsjednici Turske, BiH i Srbije?

- Ta Deklaracija sigurno ne šteti. Njome se na jedan način na svjetlo dana izvlači politika Milorada Dodika. Jer on se u tu Deklaraciju očito ne uklapa. E, sada je pitanje koliko će Srbija i evropski i međunarodni faktori u svemu tome imati konstruktivnu ulogu.
Mi u Hrvatskoj smo rekli Hrvatima u BiH da je BiH njihova država, da je njihov glavni grad Sarajevo i da svoju politiku trebaju kreirati u Sarajevu. Iz Srbije još nismo čuli takvu poruku upućenu Srbima u BiH. Kad Beograd to bude, ne samo rekao, nego i provodio takvu politiku, onda će se promijeniti i politika radikalnih elemenata u RS.

Pred BiH su novi izbori u oktobru. Da li je u BiH moguća nova politika koja će zemlju voditi prema evropskim integracijama, a ne prema novim podjelama i sukobima?

- Pitanje je koliko je međunarodna zajednica odlučna da BiH profunkcionira kao normalna, pravno uređena, demokratska, po europskim standardima funkcionalna  država. To za sobom povlači i neminovan preustroj BiH. Dok god budu postojali uvjeti da se entiteti pretvaraju u države, dotle BiH neće funkcionirati kao druge europske zemlje.
Uvijek sam smatrao da je kantonizacija cijele BiH najbolje riješenje. Kantoni bi, naravno, morali biti multinacionalni, a narodi i građani u njima bi bili konstitutivni i ravnopravni.
 
Kako to ostvariti kada se iz RS protive čak i knjiženju nesporno državne imovine na BiH?

- Poziv na knjiženje državne imovine na entitete je zapravo poziv na podjelu BiH. U bivšoj Jugoslaviji postojao je fond za pomoć nerazvijenim republikama i pokrajini Kosovo. Hrvatska je zajedno sa Slovenijom i Vojvodinom davala novce za taj fond iz kojeg su kasnije građene fabrike i drugi objekti u BiH, Makedoniji, Crnoj Gori i Kosovu.
Tada entiteta nije bilo i sve što je stvoreno imovina je države BiH. Sada se ta imovina želi opljačkati zahtjevom da se uknjiži na entitete. Dakle, jedna dobra ideja o pomoći nerazvijenim republikama, sada se želi pretvoriti u otimačinu.

Hrvatske političke stranke u BiH su podijeljene, neke su za treći entitet, druge za konstitutivnost hrvatskog naroda na cijeloj teritoriji BiH. Šta je najbolje rješenje za Hrvate u BiH?

- Hrvatima objektivno, zbog njihove malobrojnosti, odgovara konstitutivnost na teritoriji cijele BiH. Stvaranje novog entiteta je minimum koji Hrvati mogu dobiti. Šta znači da Hrvati dobiju entitet u kojem nema Hrvata iz Sarajeva, Bosanske Posavine, Tuzle...? Tako bi dobili samo nastavak asimilacije i napuštanja prostora na kojem se sada nalaze. A taj minimum, odnosno tzv. hrvatski entitet, odgovarao bi samo uskom krugu ljudi, malobrojnoj eliti koja se bori za vlast, a ne hrvatskom narodu.

Željko Komšić, jedan od čelnika SDP BiH, najavio je ponovnu kandidaturu za mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Većina hrvatskih stranaka to smatra prevarom i izbornim inžinjeringom u režiji SDP-a. Kako vi ocjenjujete dosadašnji Komšićev učinak u Predsjedništvu BiH?

- Kandidatura Željka Komšića u svakom slučaju je legitimna. On je, koliko je meni poznato, na korektan način ispunjavao svoju ulogu člana Predsjedništva i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, a također je na častan način zastupao interese hrvatskog naroda u BiH. Ne znam ko može prigovoriti njegovoj kompetentnosti i njegovoj opredijeljenosti za očuvanje BiH i nastojanju da zaštiti i interese hrvatskog naroda u BiH. Još nisam čuo šta se to sadržajno i bitno njemu može prigovoriti.

Prigovara HDZ...

- Pa neka kažu šta je to Komšić napravio loše. Oni, na primjer, nemaju prigovora na ono što je radio Mate Boban. U njegovo vrijeme Hrvati koji su ostali u Sarajevu proglašavani su nacionalnim izdajnicima. Da li je to bio dobar predstavnik hrvatskog naroda kojeg je HDZ lansirao u političku orbitu?

Fašizam je zločin i u ideji i u izvedbi

- Na pojave fašizma reagira se nedopustivo mlako i u Hrvatskoj, i u BiH, i u Srbiji. A fašizam je posebno opasan jer se može razviti u malim sredinama, za razliku od komunizma, koji je bio megaideja i očito utopija. Komunizam je bio neostvariv kao ideja, ali nije zločin, za razliku od fašizma koji je zločin i u ideji i u izvedbi.

Srbi nisu doživjeli katarzu

- Srbi na prostoru bivše Jugoslavije, nisu doživjeli katarzu. Mogli smo se razići mirno, kao Česi i Slovaci i danas bi svi bili u Europskoj uniji. Srbi moraju shvatiti da su zločini počinjeni i u njihovo ime. Pa nismo mi birali Miloševića na izborima. Oni su ga birali. Kao što su i Nijemci birali Hitlera, ali su Nijemci doživjeli katarzu nakon Drugog svjetskog rata i jasno osudili zločine i zvjerstva nacističke Njemačke.
Milošević je svijet lagao da želi sačuvati Jugoslaviju, a Srbima je obećavao da će svi živjeti u jednoj državi. Ništa od toga se nije desilo, a veliki zločini su počinjeni nad drugim narodima. Međutim, mnogi Srbi ne osuđuju Miloševićevu politiku i jedino mu zamjeraju što nije dovršio projekat stvaranja velike Srbije. Čak neki danas žele da dovrše taj njegov projekat.

Zahvaljujući Titu, iz Drugog svjetskog rata izašli smo kao pobjednici

- U vrijeme Titovog režima, nakon sloma Hrvatskog proljeća, ja sam otišao u zatvor u Staru Gradišku. To je bio vrlo težak zatvor. Ali, mi ne smijemo povijesne ličnosti ocjenjivati prema svojoj osobnoj sudbini. To bi bila greška.
Stvari treba postaviti na svoje mjesto. Zahvaljujući genijalnosti Josipa Broza Tita, Jugoslavija nakon Drugog svjetskog rata nije vraćena na period Kraljevine i vlasti dinastije Karađorđević, odnosno general Draža Mihajlović nije se mogao vratiti na mjesto ministra odbrane, što su namjeravali saveznici.
Zahvaljujući Titu, i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci i drugi narodi sa ovih prostora iz Drugog svjetskog rata izašli su kao pobjednici. Da Tito nije organizirao antifašističku borbu, povijest naših prostora bila bi sasvim drugačija.
Tito je bio i komunist i boljševik i diktator, sve je on to bio, ali kad ga danas valoriziramo kao državnika, političara i povijesnu ličnost, onda ocjenjujemo njegova djela. Jugoslavija je evoluirala od države sovjetskog tipa, kakva je izašla iz rata, do jednog konfederalnog modela kakav je postala s Ustavom iz 1974. godine. Na temelju tog Ustava Badinterova komisija je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća priznala pravo republikama bivše SFRJ da se osamostale. To su povijesne činjenice.

Priče o islamskoj opasnosti iz BiH su besmislice

Da li postoji islamska opasnost u BiH, kako to tvrde srpski propagandni krugovi?

- To su besmislice. Bošnjaci na prostoru čitave bivše Jugoslavije su narod sa evropskim pogledom na svijet. Ali, postoje neke marginalne skupine koje pokušavaju plasirati evropskoj i svjetskoj javnosti nekakve imbecilne ideje o tome da postoji opasnost od radikalnog islamizma u BiH.
Postoje i neke osobe u Hrvatskoj, čija mi se imena gadi i spominjati, koja u službi RS i Srbije pokušavaju prodati svoje imbecilne ideje o islamskoj opasnosti u BiH. To, naravno, plaćaju izvori u RS i Beogradu. Oni od toga žive dobro.
Međutim, pitanje je vremena do kada će ih oni koristiti. Sve što oni plasiraju će se izvjetriti kao para. Vrijeme će ih demantirati. 



 

Loša savjest i još gore sjećanje

Kako nismo ratovali u Bosni

Piše: Heni Erceg

Ako bismo se šalili rekli bismo kako je upravo paradoksalno da je, za razliku od Jadranke Kosor i njenih jastrebova, Josipović odlično upoznat s idejom i provedbom Tuđmanova plana podjele Bosne. Te da, za razliku od njih, priznaje čak i presude suda u Haagu, između ostalih i onu zbog pokolja u Ahmićima. Čudno je nekako da se Jadranka Kosor ne sjeća recimo Darija Kordića, šefa njene stranke u BiH, a koji je dan uoči pokolja u Ahmićima izdao naredbu da treba pobiti sve, uključujući i djecu, jer da ta „djeca sutra mogu postati odrasli ljudi

Sećanje na žrtve: Ivo Josipović u Ahmićima

Sećanje na žrtve: Ivo Josipović u Ahmićima

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović stvarno je pretjerao. Otišao čovjek u Sarajevo, tamo iskazao žaljenje zbog toga što je Hrvatska sudjelovala u ratovanju u Bosni, to mu je bilo malo, pa je krenuo još i u Ahmiće i poklonio se pred zajedničkom grobnicom 116 Ahmićana ubijenih 1993. I opet nešto lamentirao o tome kako je hrvatska politika devedesetih odgovorna za stradanja Muslimana u Bosni, pa se dalo razabrati kako i za pokolj skoro cijelog sela Ahmići u srednjoj Bosni okrivljuje hrvatske vojnike.

Stoga su se s pravom prvaci vladajuće stranke na čelu s premijerkom Kosor posve izbezumili, nasrnuli na predsjednika i ustvrdili kako ga zapravo treba opozvati. Zbog pokušaja državnog udara! Jer da falsificira povijest i hoće Hrvatsku, koja je uvijek bila samo žrtva, proglasiti agresorom i plus toga da je svojim riječima posve doveo u pitanje užasno relevantan dokument, takozvanu Deklaraciju o domovinskom ratu, izglasanu u Saboru. A u kojoj da je zapisana jedina povijesna istina kako Hrvatska nikada nije ratovala u Bosni, a kamoli da su njeni vojnici još i pobili sve one žene, djecu i starce u Ahmićima.

Ako bismo se šalili rekli bismo kako je upravo paradoksalno da je, za razliku od Jadranke Kosor i njenih jastrebova, Josipović odlično upoznat s idejom i provedbom Tuđmanova plana podjele Bosne. Te da, za razliku od njih, priznaje čak i presude suda u Haagu, između ostalih i onu zbog pokolja u Ahmićima. Čudno je nekako da se Jadranka Kosor ne sjeća recimo Darija Kordića, šefa njene stranke u BiH, a koji je dan uoči pokolja u Ahmićima izdao naredbu da treba pobiti sve, uključujući i djecu, jer da ta „djeca sutra mogu postati odrasli ljudi“. Nemoguće da je zaboravila njegovo i ime ostalih Hrvata suđenih u Haagu zbog strašnog zločina u Ahmićima, skupine koja se Haškom sudu predala uz izričitu potporu tadašnje vlasti u kojoj je gospođa Kosor bila visoko rangirana, kao potpredsjednica parlamenta.

A možda je sadašnja šefica Tuđmanove stranke doista zaboravila da su zločinci, koji su 12-ogodišnjem Adnanu Zecu u ranu aprilsku zoru prije 18 godina pred očima ubili oca, majku i sestru, nosili uniforme hrvatske vojske. Ako ništa, mogla bi se premijerka prisjetiti barem one ogromne sume koja se već godinama izdvaja iz hrvatskog proračuna za financiranje stanova, mirovina i ostalih beneficija onima koji su u Bosni ratovali za interese Franje Tuđmana, pa i sudjelovali u Ahmićkom pokolju. Tim prije jer su to privilegije koje baš ona ostavlja nedodirljivima, čak i unutar novih rigoroznih mjera izlaska iz krize kojima slavodobitno vitla ovih dana.

Upravo je tu šizofreničnu situaciju hrvatski predsjednik pokušao razriješiti preuzimajući na sebe ispriku i žaljenje zbog hrvatskih zločina u Bosni i Hercegovini. Pri tome se oslanjajući na dokumentirane fakte o Tuđmanovom komadanju Bosne. Ivo Josipović, naime, trebao je samo, umjesto u Deklaraciju o domovinskom ratu, kao notorni povjesni falsifikat, zaviriti u autentične zapise Franje Tuđmana, sve uredno skupljene na jednom mjestu. U knjižurini s više od tisuću stranica, pod nazivom „Stenogrami o podijeli Bosne“, u izdanju Feral Tribunea i sarajevskih Dana. Tu, u tim autentičnim zapisima s važnih sjednica političkog vrha Hrvatske iz devedesetih, sve vrvi desetinama eksplicitnih dokaza o tome da je Franjo Tuđman ne samo dijelio Bosnu, nego bio opsjednut idejom da ta država zapravo uopće ne treba postojati. „Sa našeg gledišta, ne manje nego li sa srpskog, postoji potreba da se problem rješi u svojoj biti, je li, jer opstanak BiH bio bi povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18.stoljeća...“ Tako je, između ostalih užasa, zborio Tuđman pred političkim vrhom države u lipnju 1991.

 

Dvije godine kasnije njegova će vojska u Ahmićima pobiti 116 seljana, otvorit će logore za Muslimane na nekoliko mjesta u BiH, srušit će stari most u Mostaru, sravniti Stolac... Riječju, Bosnu se komadalo upravo onako kako su se dogovorili Tuđman i Milošević, a kao rezultat njihova zajedničkog zločina nastale su para-države Herceg Bosna i Republika Srpska. Sve je to jasno iz spomenute knjige Tuđmanovih stenograma, pa da je kojim slučajem preživio i završio u Haagu, sama  bi mu ta knjiga osgurala zatvor do kraja života. Ivo Josipović dobro je naučio to gradivo, te je svojom isprikom u Ahmićima učinio prevažan ljudski i politički potez za čitavu regiju, posebno za Hrvatsku.  

Ne treba se, međutim, čuditi agresivnom i politički posve idiotskom nasrtaju gospođe Kosor i njene ekipe, sve s reda Tuđmanovih bivših suradnika, na Ivu Josipovića. Loša savjest? Nelagoda zbog vlastitog angažmana ili šutnje u provedbi jedne zlokobne politike? Otuda i perverzni pokušaj obrane Franje Tuđmana od njega samoga, ignoriranjem njegovih zapisa i dezavuiranjem Ive Josipovića.

Utoliko je Tuđman bio iskreniji u svojim namjerama, on je o komadanju Bosne govorio posve otvoreno, kako to već rade lunatici uvjereni u neku svoju povijesnu misiju. Još u ljeto 1990, dok smo u Vili Dalmacija u Splitu čekali dolazak Slobodana Miloševića, Tuđman mi je govorio kako Bosna nije nikakva država, nego neka primitivna, umjetna tvorevina, a zatim izrekao i ono najvažnije i najstrašnije - kako će se on oko njene podjele lako dogovoriti s „razumnim političarom“ Slobodanom Miloševićem. I jesu, dogovorili su se. Komadali su je. Svakoj Deklaraciji usprkos.   

*Tekst objavljen u Mladini prenosimo uz dozvolu autorke

Milorad Dodik: Ispovest balvana predvodnika

Gromobran Republike Šumske

Piše: Marko Matić

Zbogom Borise, odoh ja kod Tome: Milorad Dodik, šumski preletač

Zbogom Borise, odoh ja kod Tome: Milorad Dodik, šumski preletač

U poslednjem napadu predizborne političke neuračunljivosti, Milorad Dodik, vođa prekodrinske šumske državne tvorevine, prevazišao je samog sebe. U intervjuu beogradskim "Večernjim novostima", laktaški preduzetnik osuo je verbalnu paljbu po Sarajevu, svom nevernom beogradskom političkom ljubavniku, Evropi, žrtvama rata, opoziciji, diplomatama i svima kojih se u tom trenutku mogao setiti. Krijući se iza navodnih nacionalnih interesa Srba iz Bosne, Dodik je strah od gubitka svoje lične kriminalne imperije poistovetio sa zaverom globalnih razmera protiv srpskog naroda

Reagujući na nedavnu bledu rezoluciju srpske Skupštine o osudi zločina u Srebrenici, Dodik je ponovio Karadžićevu tezu da zločina gotovo da nije ni bilo. U koordiniranom nastupu sa bivšim ratnim predsednikom koji svoje krvave tragove širom Bosne i Hercegovine pokušava da opravda u Hagu, laktaški feudalac se ustremio na susednu državu, Srbiju. Kako pišu Novosti, Rezolucija o Srebrenici koju je usvojila srpska Skupština, za Dodika je potpuno neobavezujuća. On i nekakav njegov tim smatraju da je istina drugačija i da će je oni navodno dokazati. Dodik zamera Srbiji što je usvojila akt koji, kako kaže, sugeriše genocid, kao i to što drugi zločini nisu jednako tretirani.

„Da smo mogli, mi bismo sprečili donošenje takve deklaracije. Nije nam ni dalje jasno zašto je Srbija to učinila i protivimo se tome. Ne možemo i nikada nećemo prihvatiti da se taj događaj kvalifikuje kao genocid“, rekao je Dodik.

U zanosu ostvarenja svog fašističkog projekta, lider političke tvorevine zapečaćene krvlju nevinih žrtava, poručio je svojim glasačima i celom svetu da dokazano najveći zločin u Evropi nakon Drugog svetskog rata on i njegovi sledbenici nikada neće nazvati pravim imenom. Za Dodika, kao i za srbijanske političare onomad, veći je problem priznati istinu o tome šta je urađeno u Srebrenici, nego što je bila sama realizacija tog zločinačkog nauma. Interesi zataškavanja prevazišli su odavno svaku moguću ljudsku empatiju sa porodicama žrtava i poštovanja prema onima koji su nevino stradali.

Dodiku, kao i protivnicima osude genocida, posebno je zasmetalo navodno izdvajanje jednih žrtava na račun drugih. Zamenom teza Dodik prenebregava činjenicu da ono što izdvaja Srebrenicu iz ostalih zločina počinjenih na tlu Bosne i Hercegovine nije nacionalna pripadnost žrtava, već obuhvat zločina koji je poprimio takve razmere u sticaju sa namerom da se uništi jedna etnička grupa, da ga je Međunarodni sud pravde kvalifikovao kao lokalni genocid. Kriterijum nisu bile žrtve, već monstruoznost i namera zločinaca, koje je Srbija izdašno pomagala u to vreme zbog čega ima veliki udeo u odgovornosti za užasne posledice koje su nastale.

Pokušavajući da prikrije nedela svog mafijaškog režima pričama o navodnoj ugroženosti srpskog entiteta od projekta funkcionalne države BiH, Dodik nastoji da mobiliše i homogenizuje nacionalističko biračko telo Republike Srpske. Koristeći činjenicu da se proces denacifikacije tog prostora i suočavanja sa prošlošću nikada nije dogodio, banjalučki vlastodržac je poručio:

„Moj stav bio je i ostao veoma jasan - ako dođe neko da ponudi Evropu u zamenu za priznavanje genocida u Srebrenici, ja ću reći: hvala vam za Evropu! Mojim postupcima neće rukovoditi neki Jelko Kacin, koji je upalio rat na Balkanu, a sad bi da dokusuri srpski narod i Srbiju. A takav je i predložio Rezoluciju o Srebrenici u Evropskom parlamentu.“ A opšte je poznata činjenica da je Jelko Kacin napao Srbiju usred Slovenije!

Istovremeno sa otvorenim mešanjem u unutrašnje stvari susedne države Srbije, Dodik je slikovito izložio kako u praksi Republika Srpska onemogućava funkcionisanje BiH kao države: „Nikakva rezolucija 'a la Srebrenica' ovde ne može da prođe, jer Sarajevo ovde ne odlučuje“, ponosno je saopštio Dodik.

Nakon što je apsolvirao tezu da u Srebrenici nije počinjen nikakav poseban zločin koji bi je izdvojio iz opšteg konteksta ratnih događaja u Bosni, Dodik se osvrnuo na nedavni samit u Istanbulu poručujući da je i tamo usvojena deklaracija nevažeća. Za ono što su Abdulah Gul, Haris Silajdžić i Boris Tadić potpisali, Dodik je odlučio da je politički i pravno ništavno. Silajdžić je, prema Dodiku, u Turskoj bio kao privatno lice, što znači da u pitanju nije bio susret tri predsednika već privatno ćaskanje nevernog Borisa sa onima sa druge strane.

„Silajdžić je samo treći član Predsedništva BiH. On za taj put nije imao odluku organa u kojem sedi, a ako odluke nema, on može samo privatno da se druži sa kim god hoće. Njegove odluke i potpisi ne znače ništa ovde“, javno je poručio Miorad svom nevernom beogradskom partneru.

Ono što je Dodiku posebno zasmetalo jeste činjenica da je jedna od potpisnica deklaracije bila Turska: „Uloga Turske je sve aktivnija, i to je veoma opasna stvar. Ne razumemo zašto Srbija dozvoljava da Turska ojačava svoju poziciju u odnosu na BiH. Iznenadio sam se kada sam saznao da je turski ambasador napravio udruženje 'prijatelja Sandžaka'. To i nije baš bezazlena priča. Ne prihvatamo ulogu Turske u BiH ni iz istorijskih razloga. Podsetiću samo da je, u vreme kada je turski kontingent dolazio u misiju, tamošnja štampa osvanula sa naslovima, poput 'Turski vojnik ponovo u Bosni'. To govori o jednoj daleko većoj ambiciji i geostrateškom interesu“, nastavio je Dodik u najboljem stilu devedesetih.

Nakon što je upozorio na opasnost od dolaska „Osmanlija“ na Balkan, Dodik se osvrnuo i na državu u kojoj živi i koju deklarativno priznaje: „Bosna je veoma teško održiva. Onaj ko želi mir ovde, mora da razmišlja o drugim mehanizmima, umesto nasilničkog održavanja nečega što ne može da se spoji. Kao ulje i voda - džaba ih je mešati. Čim prestanete da mešate, oni se ponovo raziđu. To je Bosna!“

Iz Dodikove laktaške perspektive nije nikakav problem da Bosna opstane u „nekim okvirima, ali Bosna ne može da bude unitarna i jaka država. Može da bude samo vrlo, vrlo labilna zajednica dve države u svom okviru, od kojih je jedna Srpska.“

Kako bi svojim glasačima pokazao iz kog pravca dolaze najveće opasnosti, Dodik je etiketirao i diplomate zavereničkog kova koji rovare po svetim srpskim zemljama u nameri da pomrače sjaj blistave šumske demokratije:

„Svakog dana su ovde grupe stranih ambasadora sa jednim jedinim ciljem: da oslabe našu stranku, jer znaju da je pobediti ne mogu. Namera im je da naprave heterogenu vladu, kojom je lako manipulisati. To bi dalo krila međunarodnoj zajednici da nastavi tamo gde je stala kada sam ja preuzeo vladu. Ali, ostaću gromobran! Svejedno, uloga opozicionih lidera je još na nivou statističke greške. Mi ćemo samo projuriti kroz ove izbore i dobiti ih. Ovo je pitanje opstanka Srpske i ovaj narod to zna. Nije reč samo o jednim izborima“, objasnio je Dodik osnovne principe šumske demokratije.

Na pitanje da li će promeniti nešto u svom bahatom nastupu, Dodik je u stilu pravog balvana kao iz topa odgovorio: „Nemam potrebu da se menjam. Moja politika je u skladu sa najvažnijim i najvrednijim civilizacijskim načelima. Ona nije uperena ni protiv koga. Ona brani ustavni poredak i ovaj narod. Davno sam izgubio potrebu da se dopadam bilo kome.“

Na kraju intervjua Dodik nije propustio priliku da još jednom pošalje reči opore kritike Borisu Tadiću, posebno naglašavajući držanje predsednika Srbije u „slučaju Ganić“.

„Kada predsednik Srbije kaže da mu je svejedno gde će se suditi Ganiću, to u nekoj apstraktnoj viziji može da zvuči razumljivo. Dakle, ako verujete da je sudstvo svuda objektivno. Ali, ovde nema objektivnog sudstva. Taj isti sud je, inače, nametnut i sudi jedino Srbima! Dakle, Ganiću mora da sudi Beograd!“ Verovatno zbog toga što je sud u Beogradu za razliku od onog Sarajevskog nezavistan i objektivan! Naročito kada je Nata Mesarović njegova poslednja instanca.

Najnoviji verbalni performans laktaškog političkog očajnika pokazao je slikovitije nego ikada da je najveća greška međunarodne zajednice bila napuštanje politike koja ja primenjivana krajem devedesetih. Tada su bez problema politički eliminisani radikali Nikole Poplašena, a Karadžićev SDS u značajnoj meri kanalisan. Nedostatak odlučnosti premestio je politički teg na tas Milorada Dodika koji je na talasu novog nacionalizma stvorio svoju privatnu kriminalnu imperiju. Današnji ispadi Dodika pored očiglednih izbornih motiva, inspirisani su i potrebom prekodrinskog kabadahije da napravi otklon od režima Borisa Tadića kome vreme ubrzano ističe i napravi most ka nadolazećoj političkoj oluji novog radikalizma. U tom smislu poslednji Dodikov intervju možemo tumačiti i kao najnoviji prebeg iz Tadićevog u jato Tomislava Nikolića. Sada je samo pitanje vremena kada će se novi politički savez formalizovati.

Krvavi jubilej: 18 godina nakon masakra nad Bošnjacima

Smrt je stigla u Bijeljinu

Piše: Jusuf Trbi

Saznali smo da je plan stvaranja srpske republike na tlu BiH davno prije rata bio razrađen do najsitnijih detalja. Opkoljavanje gradova, progoni stanovništva, uloga paravojnih formacija, koncentracioni logori, masovna silovanja, režim života u «oslobođenim gradovima», trgovina civilima, zastrašivanja, mediji. Kad je 1. aprila smrt stigla u Bijeljinu, shvatili smo da joj je dobrodošlica odavno pripremljena. Na području Semberije država Bosna i Hercegovina odavno već nije boravila, sve je bilo u rukama novih vlasnika života i smrti: kompletna vlast, sve firme, policija, vojska, teritorijalna odbrana, mediji, sve javne službe, kompletan život je bio u rukama jedne stranke i jedne ideologije

Smrt je majstor iz Njemačke, pisao je nekada proročanski Paul Celan u pjesmi «Fuga smrti». Smrt je majstor iz Srbije, parafrazirao je Marko Vešović. Da, smrt je majstor koji je u Bijeljinu došao iz Srbije, obučen u nove, šarene maskirne uniforme, s crnim kapama na glavama, u vojnim vozilima, s vojnim naoružanjem. U beogradskom TV Dnevniku iz prvih aprilskih dana 1992. godine prikazan je prilog o ubistvu Mile Lukića Kurjaka, uz koga su nastradali i slučajni očevici, stara Antonija Ostojić i mladić Zvonko Lazarević. Ubili ih, kažu, «muslimanski ekstremisti». A sin Antonijin kaže u kameru: «Došli su ljudi u šarenim uniformama i s crnim kapama na glavama». Šarene uniforme i crne kape imali su tih dana samo – arkanovci.

ARKAN, LJUBITELJ KULTURE: Ti majstori ubijanja, izvučeni iz srbijanskih zatvora i stavljeni pod komandu Željka Ražnjatovića Arkana, poznatog kriminalca i udbaškog likvidatora (kome je, nakon ubistva bivšeg direktora INE i emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj, Stane Dolanc dodijelio visoki čin u specijalnoj policiji,) stigli su na obalu Drine znatno prije aprilskih događaja u Bijeljini. Pero Simić u Semberskim novinama, u broju 264 od 1. aprila, najavio je dolazak «legendarnog» Arkana kome je, kako on kaže, i «Los Anđeles Tajms posvećivao svoje stranice». On je «stacionirao svoje momke u blizini Pavlovića ćuprije, čime je obezbjeđenje ove značajne građevine uvišestručeno. Primijećeno je sada od Bosanske Rače pa do mosta na Šepku mnogo manje švercera koji preko Drine prebacuju hranu i stoku u Bosnu. Znaju oni ko je Arkan i legenda o njemu se širi ovim krajevima brzinom munje. U povjerenju sam čuo da će doći i u Bijeljinu u privatnu posjetu nekim prijateljima i da bi razgledao spomenike kulture».

A kada je taj legendarni ljubitelj spomenika kulture stigao u Bijeljinu, nebo se srušilo na moj grad. Ali, sve je počelo znatno prije tog 1. aprila 1992. godine.

Koliko smo puta čuli da Srbi nisu krivi za rat, već su krivi Bošnjaci koji nisu htjeli da žive u Jugoslaviji, pa su, uz pomoć Hrvata, izglasali na referendumu nezavisnost Bosne i Hercegovine. Ne može se jedan narod preglasavati – slušali smo tada, a slušamo i danas. Ne mogu se odluke donositi mimo volje jednog naroda, govorili su tada, a govore i danas. Ali, činjenice su drugačije. Referendum o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. godine, o tome je odluku donijela Skupština BiH, a pozvani su svi građani da se izjasne, kako je to Ustav predviđao. Rezultat je poznat. A poznato je i to da je inicijator referenduma bila međunarodna zajednica, u skladu sa opšteprihvaćenim pravilima. Rezultate referenduma je svijet priznao, i Bosna i Hercegovina je ubrzo postala članica Ujedinjenih nacija. Prema pisanju Semberskih novina (broj 263 od 15. marta) u Bijeljini je na referendumu glasalo 20.169 glasača ili 70 odsto biračkog tijela, a u Janji je, od 7.500 upisanih glasača na glasanje izašlo 7.042, što je više od 90 odsto. Osim neznatnog broja nevažećih listića, svi su glasovi bili za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Ali, to kao da nikoga nije interesovalo.

SDS VELIKE SRBIJE: Međutim, u Bijeljini je još 19. septembra 1991. godine, pet i po mjeseci prije referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, formirana Autonomna regija sjeveroistočne Bosne, kao «neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koja će se pripojiti Jugoslaviji», kako piše u osnivačkom aktu. Takva regija ne samo što nije bila moguća ni po kakvim zakonima, već njeno formiranje nije bilo čak ni predmet skupštinske rasprave. Odluku je donijela samo jedna stranka – SDS. Odmah nakon toga je Skupština opštine Ugljevik prekrojila sopstveni Poslovnik o radu. Srpski odbornici su unijeli odredbu da se, zbog neposredne ratne opasnosti, važne odluke mogu donositi natpolovičnom (a ne dvotrećinskom većinom, kao do tad), pa su odmah odlučili da Ugljevik pripoje novoj regiji. Bošnjake i ostale, naravno, niko ništa nije pitao. Niti je koga zanimalo preglasavanje ne jednog, već dva naroda.

Priprema za ubistvo: Bjeljina, predratna idila

A već 9. i 10. novembra 1991. godine, tri mjeseca i dvadeset dana prije bosanskohercegovačkog, održan je referendum srpskog naroda o ostanku u Jugoslaviji, mada referendum samo jedne etničke grupe ili jednog naroda nije moguć nigdje na kugli zemaljskoj. Naravno, nije se radilo samo o narodu, već o teritorijama koje je trebalo pripojiti Velikoj Srbiji. Činjenica da su na tim teritorijama Srbi u manjini ili ih ima u minimalnom procentu – nije ih interesovala, kao što ih nije interesovalo šta o svemu tome misle drugi narodi. Pravo na samoopredjeljenje pripalo je, tako, samo jednom narodu, i to na teritorijama na kojima je taj narod bio u manjini, pa se ispostavilo da 20 ili 30 procenata stanovništva na nekoj teritoriji (recimo u Brčkom) ima pravo na samoopredjeljenje, a 70 ili 80 odsto stanovništva to pravo nema. Mjesec i po dana prije referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine proglašena je Srpska Republika BiH. Bilo je to 9. januara 1992. godine, i taj se datum i danas obilježava kao Dan Republike Srpske. Tom prilikom, kako izvještava beogradska Politika od 1o. januara 1992. godine, Radovan Karadžić je izjavio da « nema više jedinstvene BiH».

Dan prije državnog referenduma, 28. februara, donijet je Ustav Republike Srpske, kao i paket zakona kojima su, pored ostalog, formirani policija i Služba platnog prometa nove državice pod dominacijom jednog-srpskog naroda. Dakle, sve je već bilo završeno prije referenduma građana Bosne i Hercegovine o nezavisnosti njihove države. A šta su mislili o preglasavanju naroda, oni koji su držali vlast u Bijeljini pokazali su još jednom – izbacivanjem svih Bošnjaka i ostalih iz Skupštine opštine. Svuda na teritoriji novoproglašene države formirana je isključivo srpska vlast, pa preglasavanje naroda u organima vlasti, jednostavno, nije više bilo moguće. Tim prije što je uskoro na svim pomenutim teritorijama ostao samo jedan narod - srpski.

Vrijedi možda zabilježiti najvažnije aktere ovih dešavanja u Bijeljini uoči i na samom početku rata. Predsjednik opštine bio je Cvijetin Simić, šef SDS-a dr Milan Novaković, šef policije i najuticajniji član SDS-a Predrag Ješurić, komandant Kasarne pukovnik Dragiša Masal, pa Mićo Vuković, predsjednik Izvršnog odbora SO (i kasniji šef Ratnog predsjedništva, gospodara života i smrti u Bijeljini), glavni propagandista Pero Simić, šef radikala vojvoda Mirko Blagojević, Ljubiša Savić Mauzer, pa Moco Stanković, Boro Stević, Stojan Petrovi... Prvi predsjednik Skupštine SAO bio je Miladin Stjepanović iz Ugljevika, dok su na čelu Vlade SAO bili Đojo Arsenović, predsjednik, i Rade Tešić, potpredsjednik. Članovi Vlade SAO Semberije i Majevice : Stojan Majstorović, Ratko Petrović, Dobrila Đukanović, Dimitrije Ivančević, Mira Jezdić, Dragan Burić. Savo Kojić je ubrzo postao predsjednik SDS-a, a u junu je na mjesto predsjednika opštine došao Zlatko Joković, Dragan Anđelić je postao predsjednik Izvršnog odbora, a Aco Pantić šef policije.

SRBI SE SPREMAJU ZA RAT - VOJNA TAJNA : Mjesecima su do nas stizale vijesti o tome kako JNA naoružava Srbe po selima. Kao novinar, pokušavao sam da provjerim neke od tih vijesti. U Ugljeviku je nestalo oružje iz velikog skladišta koje su čuvali srpski rezervisti. Slučaj se završio već poslovičnom rečenicom: to je vojna tajna. Onda je 29. novembra nestao Abdulah Kovačević, predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO) i inicijator formiranja zasebne opštine od dijela opštine Lopare (ta nova opština bi istupila iz sastava Srpske autonomne oblasti (SAO). Rezervisti JNA odveli su ga iz njegove kuće u Vražićima, a 6. januara njegovo tijelo je izbačeno iz helikoptera blizu kuće. Slučaj je ostao nerazjašnjen, mada ni za koga nije bila tajna ko ima helikoptere i ko komanduje srpskim rezervistima. Bila je to jasna poruka Bošnjacima. Samo što mi tada poruke nismo htjeli da primamo. Kao što nismo htjeli da čujemo grmljavinu topova iz pravca Vukovara ili da vidimo kamione pune oružja koji stižu noću u semberska sela.

Prvog dana februara 1992. godine ja sam primio poruku o koju se nisam mogao oglušiti. Poruku je poslao predsjednik opštine Cvijetin Simić. Na jednom listu papira pisalo je da me smjenjuje sa mjesta direktora i glavnog i odgovornog urednika Radio-Bijeljine i Semberskih novina, a poruku je donijelo, ni manje ni više, nego trinaest policajaca naoružanih automatima. Stigli su u tri policijska vozila i rasporedili se oko zgrade i u našim kancelarijama. Nije mi ostavljena mogućnost da budem premješten na neko drugo radno mjesto u mojoj firmi, nije dato objašnjenje kako to predsjednik opštine može da smjenjuje direktore firmi koje nisu vlasništvo opštine. Imao je jake adute. Ti su aduti bili automati u rukama policajaca i mogli su zapucati svakog časa. Pokupio sam nešto papira i izašao. Istog časa se na moje mjesto uselio Pero Simić, koji će uskoro početi da gradi karijeru bez premca – karijeru najboljeg đavolovog šegrta (danas, 2010, Pero Simić je savetnik za medije Milorada Dodika – prim. redakcije e-novina).

Novinarski krvolok: Pero Simić, danas Dodikov medijski rob

Na sličan način smijenjeni su, tačnije - istjerani s posla i svi ostali direktori – Bošnjaci, pa uskoro ni u jednoj bijeljinskoj firmi nije bilo Bošnjaka na rukovodećim mjestima. U skupštinskim službama to je učinjeno mnogo ranije. Od kako je SDS preuzeo vlast, ni jedan Bošnjak nije bio ni na jednom funkcionerskom mjestu u opštini, mada je, po popisu (na kome su se mnogi Bošnjaci, po inerciji, izjasnili kao Jugosloveni), Bošnjaka bilo 31,3 odsto. Policija je postala «srpska policija», a i vojska je vrlo brzo i ovdje pokazala kome se priklonila. Već na početku rata Pero Simić je Semberske novine preimenovao u SIM novine, to jest novine Semberije i Majevice, Srpske autonomne oblasti. U broju od 15. juna 1992. godine Dragiša Masal, komandant bijeljinske Kasarne «Vojvoda Stepa Stepanović» (ranije se ona zvala «Narodni heroj Fadil Jahić Španac») objašnjava: «Pošto muslimanski narod nije prihvatio JNA kao svoju vojsku, transformacijom je Armija prerasla, odnosno transformisana u srpsku teritorijalnu odbranu. Tako je stvorena teritorijalna odbrana u Srpskoj Republici BiH».

Bivši komandant te armije u Bosni i Hercegovini Milutin Kukanjac bio je mnogo precizniji u jednom kasnijem intervjuu: «Glavni inicijator svih naredbi bio je Slobodan Milošević. Armija je raspoređivala svoje jedinice na što bolja mjesta. Gradovi su bili u okruženju, nisu mogli ništa da učine na organizaciji nekakvog otpora. Sve što je u Bosni i Hercegovini vrijedilo, čitave fabrike, odnijeli smo u Srbiju i Crnu Goru».

Saznali smo naknadno da je prije agresije u Bosni i Hercegovini stacionirano ovdje pet korpusa bivše JNA, sa preko 100.000 vojnika, 900 tenkova, 1.100 oklopnih vozila, nekoliko hiljada različitih artiljerijskih sredstava, 78 borbenih aviona, 30 helikoptera i druga ratna tehnika. Uz to, od Teritorijalne odbrane je oduzeto kompletno naoružanje u skoro svim opštinama i podijeljeno Srbima, pa je tako dodatno naoružano 100 000 ljudi. U ljeto 1992. godine objavljen je poziv na mobilizaciju svih semberskih Srba. Oni se pozivaju da se jave: «sa oružjem koje ste ranije dobili od srpskog naroda i srpske vojske». Tako je jednim potezom otkrivena istina o naoružavanju Srba u predvečerje rata.

GENOCID JE BIO PLANIRAN: Sve smo to saznali onda kad je već bilo kasno. Saznali smo da je plan stvaranja srpske republike na tlu BiH davno prije rata bio razrađen do najsitnijih detalja. Opkoljavanje gradova, progoni stanovništva, uloga paravojnih formacija, koncentracioni logori, masovna silovanja, režim života u «oslobođenim gradovima», trgovina civilima, zastrašivanja, mediji... Sjećam se jednog teksta Đure Kozara u «Oslobođenju». Prateći jednu veliku vojnu vježbu u okolini Prijedora, grupa novinara je naišla na pravi pravcati koncentracioni logor. Bodljikava žica, stražarske kule, slika kakvu su viđali na fotografijama iz Drugog svjetskog rata. Na pitanja novinara odgovoreno je da je to velika štala za konje. Kad su se novinari začudili što se štale prave od hangara i obezbjeđuju bodljikavom žicom, stigao je odgovor s kojim se nije moglo polemisati: to je vojna tajna. Bilo je to 1990. godine, dvije godine prije početka rata.

Kad je 1. aprila smrt stigla u Bijeljinu, shvatili smo da joj je dobrodošlica odavno pripremljena. Na području Semberije država Bosna i Hercegovina odavno već nije boravila, sve je bilo u rukama novih vlasnika života i smrti: kompletna vlast, sve firme, policija, vojska, teritorijalna odbrana, mediji, sve javne službe, kompletan život je bio u rukama jedne stranke i jedne ideologije. Nije bilo nikakve potrebe da se nešto osvaja, jer je sve već bilo osvojeno. I Bijeljina i Janja su okružene srpskim selima, granica, koja je nekad bila tu, na Drini i Savi, potpuno je izbrisana, Pavlovića most je funkcionisao, bošnjačko stanovništvo potpuno obezglavljeno i bespomoćno. Sva srpska sela naoružana su do zuba, oružjem JNA i Teritorijalne odbrane. Većina Bošnjaka, da su ih pitali, izjasnila bi se za ostanak u Jugoslaviji, iz straha ili nekih drugih razloga. Potvrđuje to i saopštenje Mjesne zajednice Janja iz jula mjeseca, u kome potpisnici ističu: «... zadovoljstvo odnosom vlasti prema poštenim i lojalnim građanima muslimanske nacionalnosti, a istovremeno se ograđujemo od onih koji žele da unose nemir u narod». Saopštenje je izdato nakon aprilskog pokolja u Bijeljini, i nije bilo jedini izraz lojalnosti te vrste. Sve je bilo uzalud. Bošnjaci nisu mogli biti dobri novim vladarima ljudskih sudbina, koliko god se saginjali. Jer, nije bila u pitanju politička pripadnost ili stavovi o zajedničkom životu u Jugoslaviji, nije bilo važno šta je ko učinio ili šta je ko mislio. Jedini kriterij postalo je ime i prezime. I to je za mnoge od nas bio kraj svijeta.

Uveče 30. marta bačena je bomba u kafić «Istambul», u blizini autobuske stanice, u kojem se sakupljala mahom bošnjačka omladina. Bombaš je bio Aleksandar Zekić iz Gojsovca, a ranjeno je šestoro gostiju. Atmosfera je postajala sve napetija, nešto teško je pritiskalo grad i ljude u njemu. Zapucalo je u noći između utorka i srijede, između posljednjeg dana marta i prvog dana aprila. Tutnjalo je tu, oko nas, potmulo su odjekivale eksplozije, jedna za drugom, niko nije znao šta se dešava. Čulo se da su stigli arkanovci, očekivalo se nešto, a niko nije znao šta, ali je iznad svega lebdjela stara, poderana iluzija da rata ovdje ne može biti, jer nema ko ratovati. Za većinu nas rat je bio ono što smo vidjeli na filmu: jedna vojska puca na drugu vojsku. Ovdje su samo Srbi imali vojsku, policiju, oružje. Druge strane, jednostavno – nije bilo.

GENERALNA PROBA RATA: Na čuvenoj fotografiji Rona Haviva, koju sam pomenuo, vidi se Arkanov vojnik, pod punom ratnom spremom, kako čizmom udara u glavu mrtvu ženu koja leži na trotoaru. Fotografija je snimljena iz neposredne blizine, sa nekoliko metara udaljenosti. Dvojica vojnika stoje licem okrenuti prema kameri. U to vrijeme ulicama Bijeljine se kretala smrt i sve živo je bježalo da se sakrije. Otkud foto-reporter tako blizu, da snimi ono što će biti dovoljan dokaz za svaki sud na svijetu? Kako je došao i, što je još važnije, kako je otišao odatle, iz tog pakla, i odnio snimljeni materijal?

Arkanovi plaćenici u bijeljinskoj džamiji: Horde po ukusu Pere Simića

Amerikanac Ron Haviv je bio slobodni foto-reporter koji je u Bijeljinu došao s Arkanovim ljudima. Njegove fotografije ubijanja na ulicama Bijeljine, a zatim i nekih drugih gradova u Bosni, objavili su svi važniji listovi u svijetu. Nešto kasnije su u Bijeljinu došli i odabrani novinari, dopisnici velikih listova i TV stanica. Neki od njih nisu napisali ono što se od njih očekivalo, pa su na početku rata protjerani iz Beograda. Zašto su dovedeni u Bijeljinu, kad se znalo da oni mogu biti svjedoci zločina nad civilima koje su počinili vojnici iz druge države?
Odgovor je jednostavan. Bijeljina je bila generalna proba rata. Milošević je htio da provjeri hoće li održati obećanje one velike sile koje su dale zeleno svjetlo za komadanje Bosne. Arkan je imao zadatak da kanališe zločin, da spriječi preveliko krvoproliće i ponudi svijetu dokaze da se vrše zločini nad civilima, ali u ograničenom obimu, u obimu koji neće isprovocirati reakciju, pogotovo ne vojnu intervenciju Zapada. To je najlakše bilo napraviti upravo u Bijeljini, koju su u potpunosti držali SDS-ovci, u kojoj su sve pripreme za rat bile davno završene, u kojoj se tačno znalo ko od Bošnjaka ima čakiju, o pištolju da se i ne govori, u kojoj nije bilo ni najmanje opasnosti za bilo kojeg Srbina. Vojska, policija, teritorijalna odbrana, «naoružani narod», pogotovo u selima, sve strukture vlasti, sudstvo, sve firme i ustanove – sve je bilo u njihovim rukama. Ostalo je samo da se presijeku veze s bosanskim medijima – i veliki, krvavi teatar mogao je da počne. Uloge su bile davno podijeljene, predstava uigrana, režija maestralna, a pripremljena je bila i publika. Nije manjkalo ni aplauza. A meni je najviše u sjećanju ostalo oduševljenje aktera i onih koji su se iz partera tiskali da i sami daju kakav doprinos, makar i minimalan, da i oni, opijeni, zapjevaju horsku pjesmu pobjede. Njihova pjesma još me ponekad budi iz sna i još me ispunjava teškim mirisom gađenja i stida.
Naslušali smo se tih prvih dana aprila (ali i kasnije) pjesama trijumfa sa talasa Radio-Bijeljine. «Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine», «Ko se s nama druži, život mu je duži», «Sprem`te se, sprem`te, četnici».... A naslušali smo se i propagandnih laži kojima su nas zasipali u ogromnim količinama Radio-Bijeljina, nove Semberske novine i mediji iz Beograda i Novog Sada, posebno državna televizija. Neke laži su bile toliko apsurdne, da je bilo prosto nevjerovatno kako niko na njih nije reagovao. Najveća, je, svakako, bila gromoglasna priča o borbama na ulicama Bijeljine, o «muslimanskim ekstremistima» koji su, pojačani «šiptarskim teroristima», «zelenim beretkama» i snajperistima nepoznatog porijekla, zauzeli vrhove munara i svih većih zgrada, ušančili se u Gradskom parku, gdje su čak i bunker iskopali, kako je iznio Milošević u Hagu (koga li su mogli pogoditi iz parka i kako su pobjegli?), ulogorili se u Bolnici, popeli se čak i na kran u centru grada, izvirali su iz zemlje i padali s neba, a da pri tome nikoga nisu ni ranili, ni ubili, niko od njih nije ubijen niti zarobljen, nikoga nisu pokazali novinarima i foto-reporterima, nikoga nisu izveli pred sud. Nestali su kao magla. Čak ni snajperista koji je, kako su rekli, bio na munari Atik džamije, pedeset metara vazdušne linije od Štaba SDS-a u kojem su se nalazili arkanovci, nije uspio nikoga pogoditi. Pa, da se kamenjem bacao, neko bi morao imati razbijenu glavu! Ali, i on je nestao, poput ptice, bez traga. Pričali su kako su muslimanke nosile u dimijama municiju u Patkovaču. Kome u Patkovači? Pa, u tom srpskom selu bila je kasarna! A u kasarni – srpska vojska. Kažu da su nekakvi «muslimanski ekstremisti» (zanimljivo je da niko od Srba nije proglašen ekstremistom) pucali sa silosa. Ali, ni oni nisu nikoga pogodili, niko ih nije vidio, a nestali su, mada je silos bio opkoljen. Odnio ih vjetar. Srpske vlasti nisu iznijele ni jedan jedini dokaz o bilo kakvim borbama, niti su imali za to potrebe. Cijela predstava je igrana zbog svijeta i zbog onih Srba koje je trebalo ubijediti u ispravnost svega što se čini i, još više, u ispravnost onoga što će tek biti učinjeno.
Istina je da su prvog dana aprila Bošnjaci u nekim dijelovima grada postavili improvizovane barikade od malih kontejnera za smeće, bojeći se onoga što je dolazilo. Na barikadama je bilo po nekoliko mladića, poneki od njih s pištoljem ili lovačkom puškom. Na drugoj strani stajala je pripremljena, uvježbama i do zuba naoružana sila kojoj bi svaki incident bio dobrodošao. Barikade su istog dana pale lako, kao kamen u vodu. Za iskusne ubice to je bila dječija igra.

Najveselije uspomene: Biljana Plavšić i Milorad Dodik, down by the memory lane

Beogradska televizija je prikazala Arkana koji gostima iz Sarajeva, članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Fikretu Abdiću i Biljani Plavšić pokazuje specijalni snajper sa (zamislite) zelenom drškom, specijalno izrađen u Hrvatskoj za potrebe bijeljinskih «ekstremista». Ali, snajperista nigdje nije bilo. Predstava je upotpunjena kad je Krizni štab SDS-a, na čijem je čelu tada bio Ljubiša Savić Mauzer, iznio ključni dokaz velike laži. Bio je to spisak ubijenih muslimanskih ekstremista, tih žestokih, teško naoružanih i na sve spremnih fanatika koji su bili tako opasni, da Srbima u Bijeljini, u borbi protiv njih, nisu bili dovoljni ni mnogobrojni policajci, ni vojska, ni teritorijalna odbrana, ni civilna zaštita, ni hiljade naoružanih ljudi po selima i u gradu, već su u pomo pozvali Arkanove profesionalne ubice, da bi se odbranili. I kad su ti opasni ekstremisti pobijeni, mir je zavladao istoga časa. Na tom spisku je ukupno 40 imena,

Ziberi Ajruš, rođen 1968. godine; Maid Sinanović; Salko Nargal Ćosa (1960.g.); Ešef Beganović (1960); Alija Mujkić (1927); Sead Krajnović, otac i dva sina Komšići: Mustafa, Rijad i Ado, Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti; Husein Dizdarević (1941); Sabit Arifović (1935); Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir; Husein Geljo (1933); Haso Imširović (1929); Feriz Karasuljić (1959); Bisera Bišanović, njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962) i unuk Damir Danović (1976); Antonija Ostojić (1926); Zvonko Lazarević (1972); maloljetna braća Ibrahim i Almir Belkić; Ivica Vrhovac (1945); Dževad Osmanović (1978); Dževad Jašarević (1956); Elmazi Mersim (1969); Muhamed Mulabdić ( 1964); Majda Izić (1929); Bego Šindrić (1942); Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Uz njih i: Milo Lukić, Mirjana Ilić i Radmila Novaković.
To su, dakle, ti strašni borci, «muslimanski ekstremisti» koji su zaprijetili da zauzmu Bijeljinu i pobiju sve Srbe. Ti mirni Albanci koje smo svi viđali kako vrijedno rade u buregdžinicama, te žene od 60 godina koje su se, kako kažu, verale na munare i krovove sa snajperima u rukama, ti stari ljudi koji su izvirivali kroz prozore ili iza taraba, pa ih pogodio metak. Poznavao sam porodicu Bišanović. U njihovu kuću su, vjerovatno na zahtjev nekog od komšija, kako se to i kasnije često dešavalo, upali arkanovci i odmah zapucali. Ubili su staru Biseru, njene dvije kćerke, 15-godišnjeg unuka i stanarku, Srpkinju, kroz zatvorena vrata kupatila. A zatim i psa. Valjda je lajao. Biserinog sina, koji je slučajno bio u susjednoj kući, spasio je sutradan komšija Srbin, kad su ga poveli. Poznavao sam mesara Redžepa Šabanovića. Imao je suviše veliku kuću, na koju je neko bacio oko. Starog Sabita je pogodio metak dok je gledao kako ubijaju dobre i mirne Komšiće. Male Belkiće su odveli u park i streljali ih, djecu od 16 i 17 godina. Poznavao sam Milu Lukića, koji je četnicima bio trn u oku, jer je bio brat narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka i čovjek koga su poštovali svi Bijeljinci.

UBIJ, ZAKOLJI, DA MUSLIMAN NE POSTOJI: Jedan mi je očevidac pričao kako je Šešelj savjetovao svoje bijeljinske sljedbenike: ako muslimani ne ubiju ni jednog Srbina, moraju ga ubiti oni, jer kako će se sve prikazati kao sukob, ako budu ginuli samo muslimani? Arkanovci nisu znali ko je ko, ubijali su one na koje su prstom pokazali domaći «rodoljubi» ili one koje su nasumice pogodili, poput Srpkinje koju su pogodili na prozoru, ne znajući ko je. Lukići su bili poznati antifašisti, a Milo se dodatno zamjerio četnicima, jer nije dozvolio da sruše spomenik njegovom bratu. Uz njega su arkanovci ubili i očevice zločina – Antoniju Ostojić i mladića Zvonka Lazarevića, kome su nakon toga skinuli pantalone da vide je li obrezan. Kad se ispostavilo da nije, odmah je saopšteno da su ga ubili muslimani. Niko nije mislio o apsurdu – da su »muslimanski ekstremisti» ušli u opkoljenu Bijeljinu, da bi, pokraj svih arkanovaca, vojske, policije i rezervista ubili baš Milu Lukića, čovjeka od 70 godina, i nikog drugog.  Znao sam i starog Gelju, i Majdu Izić koja je imala 72 godine... Spisak ubijenih «muslimanskih ekstremista» objavljen je u prvom broju SIM novina od 15 maja 1992. godine. Zapitao sam se stotinu puta: koliko je mojih sugrađana Srba stalo pred ovaj spisak, i zastidjelo se?

U pauzi između dva pokolja: Arkanovci, prijatelji sporta

Evo jedne od bezbrojnih priča svjedoka velikog zločina. «Dana 2. aprila l992, uzmeđu 12 i 14 časova, pripadnici Arkanove garde su, pucajući, ušli u Ulicu Bogdana Žerajića, u blizini Gradskog parka. Počeli su pretresati kuće, pa su ušli u podrum kuće Amira Softića, u kome su, uz šest žena i petero djece, bili i Edhem Musemić, star 70 godina, Feriz Karasuljić (33 godine) i Haso Imširović (63). Posljednju dvojicu su izveli iz podruma i ubili ih na licu mjesta, hicima u potiljak, pred svima. S arkanovcima je bila i djevojka po imenu Slavica, koja je ranije radila ili je bila često prisutna na recepciji hotela Krin u Bijeljini, u kojem su bili smješteni arkanovci. S njima je bio i mladić iz komšiluka, Srbin, koji je spriječio arkanovce da nastave s ubijenjem, jer je prepoznao djevojku koja je bila u podrumu, Sandru, bratičnu ubijenog Feriza Karasuljića. Taj mladić je kasnije izvršio samoubistvo. Ferizov brat je, slučajno, nekoliko minuta prije dolaska arkanovaca izašao iz podruma, i to mu je spasilo glavu.
Tada je u istoj ulici ubijeno još sedmero, i to četiri žene i tri muškarca, među njima je bio i jedan dječak.  Tijela ubijenih su ostala cijelo popodne i cijelu noć na mjestu gdje su ih zatekle ubice, u avliji i u kući, a ujutro je došao u autu lično Arkan i pitao ko je pobio te ljude. Kao da nije znao. Naredio je da se tijela koja su bila u avliji sklone u kuću. Tu su ostala još jednu noć, a sutradan su došli uniformisani ljudi i naredili da se tijela ubijenih prebace u bolničku mrtvačnicu, koja se nalazi u blizini. Za njima je došao bijeli kombi u pratnji arkanovaca i odvezao ubijene.
Sutradan, 5. aprila, pozvana je rodbina ubijenih da ih identifikuje. Kada smo došli pred mrtvačnicu vidjeli smo mnogo tijela poredanih po zemlji. Feriz Karasuljić je bio među njima, pokriven. Porodica ga je identifikovala, preuzeli smo tijelo i dobili potvrdu od ljekara na kojoj je Feriz bio zaveden pod brojem 77. A na livadi je otprilike toliko tijela i bilo.  Feriza smo 6. aprila sahranili po vjerskim običajima u harem Pilakuša...“.

* Odlomci iz knjige Jusufa Trbića  "Gluho doba", Izdavač BZK "Preporod" BiH, Suizdavač

Umetnost relativizacije ili Deklaracija o Srebrenici

Licitiranje genocidoa

Piše: Mirnes Kovač

Namjerno ću pisati GENOCID velikim slovima jer je to zločin posebne vrste – zločin koji pored svoje zle čini u sebi sadrži i zlu namjeru da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva. Zbog toga je GENOCID zločin kozmičkih razmjera, dakle faraonski zločin, zločin čovjeka koji se toliko uzobijestio da je htio da postane Bog! Zato je to zločin protiv ljudi, protiv Boga i protiv same ljudske prirode čovjeka

Ovih dana se nakon «slatkorječive» Beogradske deklaracije o Srebrenici zločin GENOCIDA u Srebrenici sistematski i nekontrolirano licitira, omaložava i potcjenjuje što je u krajnjoj instanci bio cilj srbijanskog parlamenta kada GENOCID u Srebrenici nije direktno i nedvosmisleno osudio. U licitiranje oko GENOCIDA u Srebrenici na veoma naivan način su se upleli i domaći i strani političari, i prijatelji i neprijatelji Bosne i Hercegovine, na veliku žalost!

Ciljanim izbjegavanjem termina GENOCID Srbija je po ko zna koji put poslala poruku Evropi i svijetu da je srpski narod «mimo sav svijet!» - što je ustvari bila i predispozicija da «dijelovi vojske i policije Republike Srpske» (uz beogradsku logistiku) počine zločin GENOCIDA. Jer, jedino su narodi čije vođe kliču da su oni über-alles sposobni za takve poduhvate! Dakle srpska je vladajuća elita (osim par časnih izuzetaka)  predvođena Tadićem svjesno i ciljano išla (i dalje ide) ka relativiziranju krivice i uloge Srbije u GENOCIDU, kao i relativiziranju krivice i uloge svojih lokalnih eksponenata, (onda i sada) u onome što se danas naziva Republika Srpska izlažući time srpski narod nepredvidivom i opasnom putu KOLEKTIVNE KRIVICE.

S druge strane, Bošnjaci trebaju biti zahvalni Bogu i zbog “sretne” okolnosti što imaju jednog tako visoko kalibriranog nacional-socijalistu Milorada Dodika u Banjoj Luci. Jer, sve što Beograd pokuša raznim “diplomatskim” trikovima zakamuflirati to njihov nestrpljivi pulen objelodani. Takav je slučaj definitivno i sa Beogradskom deklaracijom o Srebrenici koja je nedovoljan korak da se ozbiljno pokrene proces u osudi genocida i da se dadne obećanje da će Srbija spriječiti činjenje genocida nad bilo kim na Balkanu. Naime, Dodik je beogradske marifetluke «razotkrio» ovdašnjoj javnosti bacanjem diplomatske bombice na visoku tursku delegaciju koja se prethodnih dana okupila na Sarajevo biznis forumu, najavljujući da će poslanici SNSD-a u Parlamentu BiH u skupštinsku proceduru uputiti prijedloge rezolucije osude GENOCIDA nad Jermenima i zakona o zabrani skrivanja lica za sve građane BiH bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Sve ovo, dakako, unatoč notornoj činjenici da se u Parlamentu BiH još uvijek nije osudio GENOCID počinjen u Srebrenici, na tlu države Bosne i Hercegovine u tako bliskoj nam prošlosti!?

Ipak, ova diplomatska bombica je svakako bila potrebna velikim i neupitnim prijateljima Bosne i Hercegovine i premijeru Redžepu Tajjipu Erdoganu i ministru dr. Ahmetu Davutogluu, koji su se u posljednje vrijeme javno hvalili za doprinose turske diplomatije na izglasavanju «magične» Deklaracije o Srebrenici. Iako su sve relevantne Međunarodne institucije od oba međunarodna Suda u Haagu do Evropskog parlamenta utvrdile i proglasile da se u Srebrenici desio GENOCID, turski premijer Erdogan, je u obraćanju na Forumu Bošnjačkog instituta u Sarajevu veoma bučno prešutio riječ GENOCID i umjesto nje posegnuo za popularnim beogradskim rječnikom «strašni zločin»!? (Na poslijetku, zar je zločinu uopće potreban pridjev strašan? Zar nije svaki zločin po definiciji strašan!?) Naravno, Erdogan je ovom prilikom uputio niz veoma pozitivnih poruka podrške Bosni i Hercegovini i ukazao na poteze koje u tom smijeru čini njegova administracija, međutim, ne može niko na kugli zemaljskoj, pa ni Erdogan, niti Davutoglu, licitirati sa GENOCIDOM počinjenim nad Bošnjacima

Pravoslavni trio: Medvedev, Tadić, Dodik

Kada je u pitanju GENOCID u Srebrenici niko nema kapacitet niti moralni niti historijski, niti politički niti bilo koji drugi da licitira, potcjenjenjuje, dovodi u pitanje ili drugačije prezentira u međunarodnim institucijama pravde utvrđeni i dokazani zločin koji je za cilj imao istrebljenje jednog naroda ili grupe. Dakako da se tako nešto najmanje očekuje od dokazanih i prijatelja poput Erdogana i Davutoglua i njihove administracije. To što je Turska u posljednje vrijeme sve izloženija pritiscima da prizna GENOCID nad Jermenima koji je počinila Osmanska imperija u Prvom svjetskom ratu ne može niti smije biti problem ni samoj Turskoj, a kamo li cijena igranja i licitiranja drugim i recentnijim zločinima takve naravi. U ovom kontekstu se drskost manipulatora i negatora GENOCIDA Dodika može promatrati kao upozorenje turskoj administraciji da nastup prema Balkanu i njenim narodima više ne može ići linijom anacionalnog osmanskog millet-sistem koncepta.

A što se tiče Bošnjaka i njihovog odgovora na «slatkorječivu» Beogradsku deklaraciju taj spektar se najbolje oslikava kroz dva primjera. Jedan je oličenje nedostatka političke vizije i poltronstva, da ne kažemo političke nezrelosti i dolazi od Sulejmana Tihića nazovi lidera nazovi «najjače» bošnjačke političke partije SDA, dok drugi odiše dostojanstvom i principijelnošću i dolazi od glavnog vjerskog autoriteta Bošnjaka u Srbiji muftije Muamera Zukorlića:

“Iako u Deklaraciji nema reči genocid, spomenuta je presuda Međunarodnog suda u Hagu, a u toj presudi se spominju i reč genocid i broj žrtava i ko je za sve to odgovoran. To je u Deklaraciji na najbolji način nadomestilo samu reč genocid. Čak, mislim da je bolje spomenuti presudu MSP nego upotrebiti samo termin genocid. Dakle, pominjanje presude je sadržajnije i, u tom smislu, zamena je dobra!” (Sulejman Tihić, u intervju beogradskom dnevniku Danas, (7. april, 2010. godine)

«Deklaracija je neadekvatna, nesvrsishodna i nipodaštavajuća za najveći zločin u Evropi učinjen poslije Holokausta, koji ima svoje ime i ono glasi GENOCID.  Pojam genocid, osim pravne, ima i moralne, emotivne i civilizacijske implikacije. Deklaracija je u suprotnosti sa pozivom Evropskog parlamenta kojim se traži osuda genocida i proglašenje 11. jula za Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Deklaracija osude genocida neophodna je prevashodno srpskom narodu, državi Srbiji i srpsko-bošnjačkim odnosima, a ponajmanje je potrebna samim Bošnjacima, jer poslije genocida sve druge boli su male. Izvinjenje ima smisla samo ako je po mjeri i očekivanju žrtve. Ovim činom vlasti Srbije pokazale su svoju moralnu, političku i civilizacijsku nemoć i propustile priliku da otvore novu bijelu stranicu odnosa sa Bošnjacima, potvrđujući time da su taoci politike koja je dovela do genocida.» (Glavni muftija Muamer ef. Zukorlić, Novi Pazar, 01.april, 2010.)

 

Suđenje kao podsetnik uništenih života

Karadžićeve zaboravljene žrtve

Prevela: Žarka Radoja

 

Zločin bez kazne

Na suđenju u Haškom tribunalu Radovan Karadžić nije priznao učešće u genocidu u Srebrenici, ratnom zločinu u Sarajevu. Ipak 20 godina od okončanja rata koji je uništio bivšu SFRJ, žrtve silovanja, čiji životi su potpuno uništeni, nadaju se da će njihovi silovatelji biti uhvaćeni i osuđeni, piše u tekstu objavljenom u „Le Monde Diplomatique” novinar Rajeshree Sisodia

Emina Rahmanović rijetko napušta svoj mali stan u Zenici, iako je dio grada u kojem živi lijep pod svežim snijegom. Međutim, Emina, koja danas ima 33 godine, tu ljepotu ne vidi. Veći dio dana provodi u krevetu. „Juče sam prvi put u poslednjih sedam godina izašla na snijeg. Toliko vremena nisam izašla vani u toku zime. Ranije sam uvijek izlazila sa dvoje ljudi uz sebe, sada mi je dovoljna jedna. Užasno se plašim”. Emina Rahmanović, od kad je silovana u ratu u BiH, pije 18 različitih vrsta lekova kako bi se izborila sa nesanicom, bolom u leđima i depresijom.

Krajem 1992. godine, kao 15-godišnja devojčica odvojena je od porodice u blizini bosansko – hrvatske granice. Roditelji su platili da ih izvuku u Hrvatsku, međutim, na granici je od cijele porodice, vojnik zgrabio Eminu, odvukao je u baraku u blizini, koju su koristile hrvatske vojne trupe u Travniku i silovao je. Bila je zatvorena i silovana do prvih meseci 1993. godine.

Mesecima kasnije, vojnici su je pustili i ona se našla sama, kao izbjeglica, u Zenici. Bila je trudna. Emina danas ima dvoje djece, dječaka i djevojčicu, tinejdžere za koje kaže da su jedine dobre stvari u njenom životu. Djeca su smeštena u sirotište, ali ona odlazi često da ih vidi. Međutim, veći dio vremena, ona je zatvorenik sopstvenog doma. „Osjećam da sam u glavi zarobljena. Nikako ne mogu da pređem preko onoga što se desilo. Ljudi su izgubili djecu u ratu i nastavili da žive poslije toga, a ja jednostavno ne mogu. Stalno se pitam zašto se to desilo baš meni. Od tog osjećaja nikako da pobjegnem.”

Zbog zdravstvenih problema Emina nije sposobna da radi i prima 170 dolara nadoknade od države, koju uglavnom troši na lekove. Ali uspela je da dobije pomoć psihologa od NVO Medica Zenica, organizacije koja pomaže žrtvama silovanja pravnim i drugim savetima.

Pretpostavlja se da je oko 20.000 ljudi, uključujući i muškarce, silovano tokom rata u BiH. U većini slučajeva nasilje je planirano i iskorišćeno da se namjerno terorišu civili; ali nekoliko silovatelja je bilo na sudu, a mnogo žrtava nije uspelo da dobije psihološku i finansijsku pomoć od vlade BiH. Amnesty International je ovo posebno naglasio u nedavnom izveštaju u kojem je optužio bh. vladu i međunarodnu zajednicu da su izneverili žrtve. “Vlada BiH nije obezbijedila pravdu i reparaciju za hiljade žena koje su silovane tokom rata 1992-95. godine. Neuspeh je vidljiv i u pokušaju da se detaljno istraže i procesuiraju zločini seksualnog nasilja u državnim i međunarodnim sudovima, dok odgovorni za zločine još uvijek uspevaju da pobegnu od pravde” U izveštaju se kaže da je državna kompenzacija programa i psiholoških zdravstvenih usluga rijetka. Nevladinim organizacijama, uključujući i Medica Zenica, ostalo je samo da pokupe mrvice simbolične ili nikakve pomoći države.

Nizak nivo državne pomoći djelom je rezultat konfuzne administrativne strukture u BiH, koja ima konplikovan način podjele vlasti utemeljen Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine. On je zamišljen da podeli vlast jednako na sve tri etničke grupe, međutim, to je od države napravilo decentralizovani haos. Stvorena su dva entiteta, Federacija BiH i Republika Srpska. sa specijalnim distrihtom koji predstavlja grad Brčko. Federacija i RS imaju sopstvene paralelne pravosudne organe, vlade i parlamente, a disktrikt Brčko takođe ima sopstveno pravosuđe. Velika je razlika u pomoći žrtvama zavisno od mjesta u kojem žive jer primena zakona zavisi od budžeta entiteta, kantona i disktrikta.

Optužen je za najstrašnije zločine, ali ne i za silovanja u toku rata: Radovan Karadžić

Druga izdaja: Teufika Ibrahimefendić je bila vodeći psihoterapeut za žrtve silovanja od 1994. godine, baveći se individualnom i grupnom terapijom u najvećoj NVO u tom delu zemlje, “Vive Žene Tuzle”. Usluge koje pruža su od vitalnog značaja kako bi žrtve uspele da se izbore sa post traumatskim stresom, anksioznošću, insomnijom, depresijom i agresijom. Ona kaže da silovanje uništava temelje ličnog, porodičnog i i društvenog odnosa. Neke od žrtava silovanja smatraju nemogućnost vlade da obezbjedi adekvatnu pomoć, stručnu i finansijsku, drugom izdajom.

Zvaničnici Ministarstva rada i socijalne politike su prepoznali problem. Prema njihovim podacima samo 612 žrtava primilo je mesečnu nadoknadu u iznosu od 350 dolara prošle godine. Za to su morali imati potvrdu NVO ili dokument od vladine agencije ili bolnice da su silovane. Esma Palić, savjetnica u odeljenja za zaštitu pri ministarstvu odgovorna je za nedovoljnu podršku, ali kaže da komplikovani administrativni sistem i nedostatak novca onemogućuju adekvatnu pomoć. U 2009. godini Vlada BiH dala je federalnom ministarstvu rada budžet u iznosu oko 500 miliona dolara. od čega je 28 miliona kompenzacija za oko 12.000 civilnih žrtava rata. Portparol Ministarstva za rad RS, Slavko Perić, kaže da je to ministarstvo zadovoljno novčanom pomoći koje su žrtve dobile. RS takođe garantuje pomoć preživelima koji nisu u stanju da rade ili su samohrani roditelji.

Saliha Đuderija, pomoćnica ministra za ljudska prava BiH, vodi odeljenje odgovorno za primenu zakona u državi. Ne postoji nacionalna strategija pomoću koje bi se znalo kakvu tačno pomoć žrtve mogu da dobiju. Odeljenje je izradilo nacrt novog zakona koji predviđa jednaka prava za žrtve, ali predlozi su blokirani od strane političara. "Pristup državnih organa prema žrtvama zavisi od političke stranke na vlasti," rekla je Đuderija. "Situacija postaje naročito loša u izbornom periodu jer tada ima više prostora za političke manipulacije... Politička podrška je ključ. Iako je rat prestao, on je još uvijek u glavama ljudi, i u riječima. Političari to jako dobro koriste u vrijeme izbora, bez obzira na etničke grupe”. Situacija, dodala je ona, ne ide nabolje, s obzirom da se BiH priprema za parlamentarne i predsedničke izbore u oktobru..

Neki od istaknutih političara, uključujući i premijera RS Milorada Dodika, tvrde da zločinci odgovorni za zločine nad Srbima nisu procesuirani, dok poriču one zločine koje je njihov narod činio. Bošnjački političari su takođe optužili svoje kolege iz RS da nisu procesuirali zločince. Semka Agić, danas 55-gdišnja žena, na svojim leđima osjeća politički haos u zemlji. Živi u malom gradu Živinice u severoistočnoj Bosni.

“Morala sam da uzmem pilulu za smirenje prije nego što ste došli. Imam napade i znojim se jako kada pričam o tim stvarima”. Srpske paravojne snage protjerale su je u Šamac, u severnoj Bosni, na početku rata 1992. godine. Malo prije toga, njen 19-godišnji sin Dževad, ubijen je kao civil u unakrsnoj vatri između hrvatskih, srpskih i bošnjačkih snaga. Ukrcana je u autobus za Zasavicu sa ostalim ženama. “Još uvijek sam bila u šoku da mi je sin ubijen. Nisam mislila ni o čemu… Nisam znala da postoje gore stvari od ubistva”

“Samo želim pravdu”: Žene su dovedene u staru, napuštenu kuću. Jednog dana, dok je išla ka kući, zaustavile su je srpske paravojne formacije. “Sjećam se da je tog dana bilo jako toplo, nijesam mogla da podnesem vrućinu. Na sred ulice stajao je srpski vojnik… pijan. Gledala sam ga ravno u oči. Vidjela sam da je ljut. Zgrobio me, odvukao u obližnju kuću, bacio na krevet i stavio pištolj pored. Pitao je “Moram li da upotrebljavam oružje?”. Silovana je do maja 1993. godine kada je oslobođena u razmjeni zarobljenika. Vratila se u Živinice, svoj rodni grad, i pokušala da ponovo izgradi svoj život, uz pomoć NVO “Vive Žene Tuzle”.

Istražitelji iz Državne agencije za istrage i zaštitu počeli su prikupljanje dokaza prije tri godine kako bi se podigla optužnica protiv čoveka osumnjičenog za silovanje Agićeve. Slučaj tek treba da ide na suđenje. "Samo želim pravdu", rekla je Agićeva. Ali njen slučaj je samo jedan od desetina pod istragom Posebnog odjela za ratne zločine, koje je deo BiH Tužilaštva (CPO) u Sarajevu. Odeljenje ima pravo da prebaci predmete nižeg nivoa sudovima širom Bosne.

To odeljenje vodi Vesna Budimir koja je svesna da budućnost žena poput Agićeve zavisi od nje i njenih 16 tužilaca. Kaže da nisu tačne optužbe da ratni zločini Bošnjaka protiv nebošnjaka nisu procesuirani. “Ne dajemo prednost jednoj etničkoj grupi iznad ostalih”.

Istraživanja podupiru njene tvrdnje. Zatvorski čuvar, Bošnjak Veiz Bjelić, služi šestogodišnju kaznu zatvora nakon što ga je sud proglasio krivim za ratne zločine uključujući i silovanje žena srpske nacionalnosti 1992. i 1993 godine. Od kad je formiran u martu 2005. godine, CPO je procesuirao 20 slučajeva seksualnih ratnih zločina. Ali sudeći prema podacima Amnesty International, državni sudovi doneli su presude u samo 12 slučajeva protiv 15 optuženika; 12 muškaraca je osuđeno, a tri oslobođena.

Tabu udružen sa silovanjem otežava žrtvama da krenu dalje. Pribavljanje relevantnog svedočenja i medicinskih dokaza 15 godina nakon završetka rata, ograničeni izvori i manjak političke volje da se podrže sudovi i Tužilaštvo, otežava procesuiranje zločina. David Schwendiman, bivši direktor Specijalnog odeljenja za ratne zločine, veruje da Vlada BiH nije uspela da pruži podršku Tužilaštvu i državnim sudovima. Nedostatak novca primorao je specijalno odeljenje da se fokusira na slučajeve masovnih ubistava.

Sudije Haškog tribunala donele su prvu presudu za silovanje kao zločin protiv čovečnosti, čime je postavljen glavni pravni presedan u istoriji. Međutim, istraživanje AI pokazuje da bilo tek 18 suđenja koja uključuju optužbe za silovanje i / ili seksualno nasilje u MKSJ, od kad je formiran 1993. godine.Portparol tribunala nije želeo da komentariše izveštaj AI, ali je rekao da je 70 osoba optuženo za ratna silovanja i / ili seksualno nasilje u MKSJ, a samo tri su oslobođene.

Budućnost se u školama gradi na podelama

Pritisak spolja: Međunarodna zajednica može da se primeni diplomatski pritisak na BiH da poboljša rad u službama za pomoć žrtvama i pospeši krivična gonjenja. BiH želi članstvo u EU, što znači da Brisel ima moć, dok su u SAD osnovani DPA i BiH Savjet za implementaciju mira (međunarodno tijelo koje sprovodi DPA), tako da Vašington preko njih može da napravi dodatni pritisak.

Marko Prelec, direktor Međunarodne krizne grupe za Balkan, izjavio je da bh. vladi ne bi trebalo biti dozvoljeno da proćerda 60 miliona dolara koje je međunarodna zajednica do sada donirala za pomoć u uspostavljanju suda i državnih tužilaštva. „Međunarodna zajednica bi trebalo da pritisne Vladu BiH da u potpunosti opremi i podrži osnivanje kancelarije za ratne zločine, što još nije učinjeno. Puno međunarodnih fondova je uključeno u ovo. BiH ne sme biti dozvoljeno da proćerda novac i zanemari ovaj projekat jer je u njega uložen veliki napor međunarodne zajednice.”

Rat je završen ali je BiH ostala da se bori sa traumama, ekonomskom nestabilnošću, visokom stopom nezaposlenosti kao i sa nedavnom prošlošću. Žrtve i zločinci nastavljaju da žive jedni pored drugih. Bez pravde i podrške države imaginarne linije između etničkih grupa mogu još više produbiti nepoverenje i pojačati strah. Etničke podele u Bosni kao da se šire. U mnogim gradovima, život je odvojen; srpske porodice žive u područjima gde nema Muslimana i Hrvata i obrnuto. Mnoga srpska deca uče srpski nastavni plan i istoriju, dok muslimanska uče njihovu verziju, kao i hrvatska. Grupe za ljudska prava naglašavaju da nemogućnost da se obezbedi obeštećenje žrtvama poslednjeg rata može da ugrozi stabilnost BiH u budućnosti.

Marek Marczyski, istraživač Amnesty Internationala za BiH kaže: „Bosna je veoma krhka. Trenutno je situacija najgora od završetka rata.” Dodaje da su ljudi u bivšoj Jugoslaviji prisiljeni da se bave istorijom etničkih sukoba - uključujući i široko rasprostranjene zločine počinjene u Drugom svetskom ratu od strane hrvatskih ustaša, srpskih četnika i partizana u kojima je bilo svih nacionalnosti, od kojih mnogi nikada nisu procesuirani. Zločine, posebno partizanske, vlast nije pominjala posle Drugog svetskog rata.

„Nije se javno pričalo o prošlosti. Ali ljudi su razgovarali o tome, u svojim porodicama, u okviru svojih etničkih grupa. Međutim, nije bilo političkih mehanizama pomoću kojih bi se ova osećanja izrazila. Rat devedesetih je bio rezultat toga: ljudi su želeli osvetu. Ne želim da budem svjedok još jedne osvete za 20 godina, za ono što se desilo u devedesetim”.

Iako više nema oružanih sukoba, ratni zločini moraju biti procesuirani ukoliko se želi ponovo izgraditi poverenje među etničkim grupama u BiH. Međutim, za Eminu Rahmanović već je kasno. Njen silovatelj oduzeo joj je veru u čovečnost. „Postala sam tupa za osjećaj sažaljenja i tuge. Kada bi neko umro, nije me mnogo doticalo. I danas je isto. Kada mi neko od bliže rodbine umre, ne mogu da osjećam tugu. Više nisam ista i nikada se neću vratiti osobi kakva sam bila prije silovanja. Ako nekom treba pomoć, rado priskočim, bez obzira da li me pita. Međutim, kada je u pitanju ljubav, ja to jednostavno ne mogu.

Tekst koji je “Politika” odbila da objavi

Turski jaram i Srebrenica

Piše: Jan Briza

Povodom feljtona dr Slavenka Terzića »Zašto istorija mora da umre« koji je u »Politici« objavljen od 15. do 25. marta, redakciji ovog državotvornog lista upućen je ovaj tekst kao reakcija na sulude teze istoričara Slavenka. Po starom, dobrom običaju »Politika« je odbila da ga objavi; po starom, dobrom običaju, tekst objavljuju e-novine

Da li zaista postoji neka veza između “turskog jarma” za vrijeme viševekovne osmanlijske vladavine na ovim prostorima i onoga što se dogodilo u Srebrenici na izmaku 20. stoleća? Direktnih odgovora na ovo veoma delikatno pitanje, razumije se, nema. Indirektnih ima.

Jedan od takvih – indirektnih odgovora – može da se pronađe u knjizi poznatog nemačkog istoričara Holma Zundhausena, “Istorija Srbije od 19. do 21. veka”, koja se prošle godine pojavila na srpskom jeziku u izdanju Clia. Ona je ovde izazvala različite, uglavnom negativne reakcije. Najoštrije su iz pera naučnog savjetnika Istorijskog instituta SANU dr Slavenka Terzića, najpre u Letopisu Matice srpske, a potom i u listu “Politika”, koja je tekst iz Letopisa prenijela u feljtonu “Zašto istorija `mora da umre`” u brojevima od 15. do 25. marta ove godine.

Ako je verovati autoru pomenutog feljtona, valja biti oprezan prilikom čitanja Zundhausenove knjige jer je ona pisana “pristrasno, u velikoj mjeri ideologizovano i u političkom smislu funkcionalno”. “Ima se utisak” – zaključuje on – “da je osnovna funkcija knjige da naknadno legitimizuje razbijanje Jugoslavije i političku arhitekturu stvorenu nakon toga, sve drakonske mjere preduzete protiv Srbije i Srba, moguće i nagoveštaj nečega što će doći u budućnosti”. 

Lako, međutim, može da se otkrije da je Terzić taj ko o Zundhausenovoj knjizi piše “pristrasno, u velikoj mjeri ideologizovano i u političkom smislu funkcionalno”. U njegovom feljtonu takvih primera ima mnogo, ali je, čini se, odeljak koji govori o periodu turske vladavine u ovim krajevima posebno zanimljiv. Ne toliko zbog “turkofilije” koju Terzić pripisuje Zundhausenu, koliko zbog toga što u ovim krajevima i danas ima onih koji pate od agresivne turkofobije i islamofobije, pa haškog optuženika za ratne zločine Ratka Mladića smatraju herojem jer se u Srebrenici “osvetio Turcima”. Po Terziću, Zundhausen u svom djelu neosnovano pokušava da dokaže da hrišćani i Jevreji u otomanskoj imperiji nisu bili proganjani, ugnjetavani i nasilno islamizirani. U pitanju je, veli on, “neverovatno nerazumijevanje ili, što je verovatnije, odsustvo bilo kakve volje da se razume položaj hrišćana u osmanskom društvu Balkana, naročito pravoslavnih Srba”

Omiljeni fašistički poster: Reklamni materijal srpskih nacista

Da “turski jaram” nije bio baš tako težak kako Terzić to pokušava da predstavi, svedoče i kapitalna djela srpske narodne epike, a ne samo istorisjki dokumenti o prirodi osmanskog društva tog vremena. Da je zaista tako nedvosmisleno potvrđuje i naš narodni pjevač kada negativne epitete “zulumćari”, “izjelice” i neke druge, slične, kad pominje Turke, koristi, po pravilu, kada se oni odnose na lokalne kabadahije – a nikad na cara u Stambolu. “Sirotinja raja” je u tim pjesmama turskog cara doživljavala kao dobrog pater familijasa, a s tim u skladu prihvatala je i centralnu vlast u Stambolu. U pjesmi “Marko poznaje očinu sablju”, na primer, narodni pevač dovodi svog glavnog epskog junaka “kod našeg cara čestitoga”, a samom Marku Kraljeviću u usta stavlja reči: “Ne pitaj me, care poočime”.

U pjesmi “Početak bune na dahije” car Murat na umoru zaklinje “lale i vezire” da budu dobri prema raji, “da vam carstvo dugovječno bude”. I bilo je tako sve dok Stambol nije postao “bolesnik na Bosforu”, a lokalne kabadahije nesnosni pljačkaši i zulumćari. Tek tada se “digla kuka i motika”. Ranije nije jer je tokom uspona i stabilnosti osmanlijske imperije narod u ovim krajevima bolje živeo nego ranije pod sopstvenom vlastelom.

Srbin po porijeklu, (Bosnjak) Mehmed-paša Sokolović, nikad ne bi postao veliki vezir – najmoćniji čovjek poslije sultana – da u osmanskom društvu nije postojala mogućnost vertikalne društvene promocije, bez obzira na etničko i staleško porijeklo. I tako, od ogromnog broja velikih vezira u viševekovnoj istoriji otomanske imperije, samo četvorica ( slovom i brojem ) bili su etnički Turci. Ostali su bili Srbi, Bosnjaci,Albanci, Grci...  U nemanjićkoj Srbiji ili bilo kojoj drugoj tadašnjoj hrišćanskoj feudalnoj državi vertikalne staleške prohodnosti nije bilo. Ako si se rodio kao kmet – kao kmet si i umro ma koliko pametan, vrijedan i sposoban bio. Sve religije uživale su u otomanskoj imperiji ne samo zaštiru države, nego i njenu ekonomsku potporu – sve dok su joj bile lojalne. To, naravno, važi i za Srpsku pravoslavnu crkvu. Obnovu srpske patrijaršije u 16. veku, na primer, izdejstvovao je pomenuti Mehmad-paša Sokolović.

Terzićeva noćna mora: Turska vojska, pobednička

O verskoj toleranciji osmanlijskog društva svjedoče ne samo veličanstveni srpski manastiri koje Turci nisu srušili i spalili, nego i činjenica da nisu sve ovdašnje hrišćane nasilno islamizirali, a mogli su tokom viševekovne vladavine. Svedoci o verskoj toleranciji u islamskoj otomanskoj imperiji su i ovdašnji Jevreji Sefardi koji su u njoj pronašli utočište kada su ih hrišćani prognali sa Iberijskog poluostrva krajem 15. vijeka. Da im tu nije bilo dobro, ne bi dolazili.

E, sad, kakve sve to veze ima sa Srebrenicom? Pa ima, jer da nijesu sistematski i perfidno oživljavane mitske, stereotipne predstave o strašnim i krvoločnim Turcima koji su nam, ni manje ni više nego 500 godina radili o glavi, ne bi se, verovatno, dogodilo to što se dogodilo u Srebrenici. Poziv generala Ratka Mladića: “Sad je prilika da se osvetimo Turcima”, bio bi ignorisan kao bulažnjenje običnog ludaka, sto i jeste. U Skupštini Srbije ne bi bilo onoliko okapanja i bruke oko usvajanja Deklaracije o Srebrenici.

Sve te užasne i sramne stvari ne bi se dogodile da zarad nekog “velikog nacionalnog projekta” istorija nije “morala da umre”

Dodikovi (ne)prijatelji

Piše: Faruk Borić

Nedavno je Valentin Inzko na pitanje kako vidi Bosnu i Hercegovinu za dvije godine, odgovorio: "Bez Dodika". To je, zapravo, bio odgovor lideru SNSD-a koji je prethodno kazao da za dvije godine BiH neće imati visokog predstavnika

Jučer su domaći portali prenijeli dio rezultata istraživanja agencije Prime Communications, po kojem oko 35 posto građana Republike Srpske vjeruje kako će Dodikova stranka pobijediti na izborima. Blizu četvrtine građana nema odgovora na to pitanje, a, naglašava se uz ovu vijest, nije riječ o ispitivanju građana za koga će glasati, nego za koga vjeruju da će pobijediti.

Bilo kako bilo, ako trećina građana koja vjeruje da će Dodik pobijediti, vođena tom logikom, i glasa za "pobjednika", lider SNSD-a ima razloga za zabrinutost. Otud, primjećujemo, jaki verbalni napadi na koje smo, nekako, u prethodne četiri godine i navikli, baš kao na dio nekakvog primitivnog političkog folklora. A što korespondira sa sve snažnijim kritičkim glasovima iz Bruxellesa, poput šefice diplomatije EU Catherine Ashton, u kojima se jasno detektira prvi (ne i jedini) krivac za evropsko zaostajanje BiH - entitetski i državni zvaničnici iz reda SNSD-a. Primjera je mnogo, od zakona o državnoj pomoći koji se usvaja u NSRS-u, preko opstrukcija u radu Elektroprenosa, do, recimo, odnosa spram Javnog RTV servisa (posebno Federalne televizije) i Regulatorne agencije za komunikacije.

Ako se, pritom, zna da je ekonomska situacija (i) u RS-u daleko od svijetle, ako i s onu stranu entitetskog razgraničenja postoje korupcijske afere - samo što nema kritičke mase nevladinih organizacija i neovisnih medija, onda je jasno zašto Dodik snažnije pribjegava nacionalističkoj retorici i traženju najboljih neprijatelja među političkim elitama Bošnjaka i Hrvata.

Imajući sve to u vidu, sarajevsko regionalno i evropsko okupljanje krajem maja ili početkom juna, pod pokroviteljstvom Španije, treba uzeti sa velikom dozom skepse. Elita SNSD-a se decidno izjasnila da je ne zanimaju ustavne promjene. Zanima ih političko preživljavanje. Stoga, BiH ne treba opstruirati niti odbacivati bilo kakvu mogućnost dogovora. Ali treba i štedjeti dah

BOSNA JE KRASNA ZEMLJA

Prof. Hamdo Čamo


Bosna i Hercegovina je krasna zemlja. Kažu, ista Švicarska.

Vjerovatno je to i bio razlog, što živim u njoj, još od pred kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako to zvuči, davno. A, zapravo, još jučer. Najviše nekako fale one naše domaće budale i hajvani, a i ona raja sa puno više pameti, pa da se po vazdan ‚razvaljuje’ uz kakvu kahvurinu sumnjive kakvoće il’ kakvu opaku, mokru lozu.

Eto, čak iz daleke dijaspore se vidi, domaći svijet nekako odjednom ‚opametio’, pa to ‚ni minska polja više ne poštuje’. Sve se rješava ‚u sekundi’.

Čovjeku nekako žao, kada shvati, da Bosnu i Hercegovinu, gledajući ozbiljnim očima, bolji resursi, a gluplji ljudi (čast izuzecima), nisu mogli potrefit’! Mnogi krive sistem! Sa tim smo odrasli. Mislim se, šta bi sa ovakvom zemljom samo uradili danas kakvi otočani što im more odnosi državu? Kod nas, ne zna se šta je gore? To je kao da majmunu daš da upravlja visoko osjetljivom tehnikom, kakvim skupim avionom i sve se k’o nadaš, da će konačno sletiti na pistu, a znaš prilično dobro, da neće. I, dok se avion ‚ljulja’ lijevo-desno, Musalom odzvanja pjesma kakva kretena kojem je odavno ‚mirna Bosna’. U tome i jeste ‚ono’ , što to niko na svijetu nema. I, upravo ‘taj belaj’ kojem je domaćima na vrh glave, a strani svijet se svemu tome, načuditi ne može. U tom čudu, sam napravi čuda. Kod nas, sve ide. I, ne moglo? Nastala je čudna simbioza ‘domaćih i stranih’. Svi znaju sve, svak drži u šaci drugog. Ruka ruku mije.

Samo se ‘oni zabavljaju’, za raju nema «nit’ kruha, nit’ igara». Ceh sami plaćaju.

Svima, je jasno, da samo Bosna i Hercegovina ‘gubi’. Gubimo 3:0! Za sada.

Kao da nije dovoljno, što je dobar dio zuluma priredila međunarodna zajednica, već im i domaći političari ‘idu na ruku’, pa im poput tetke sa gadnom grdoboljom, ‘svaku jedu iz ruku’, kao da čovjek vlastitu državu već nema ‘u džepu’, a ne neki tamo komad teritorije, čiji je opstanak još uvijek upitan. Na stranu sav novac koji su strpali u svoje džepove, na stranu što su generalima, vojsci i patriotima pokazali gdje im je mjesto. Kontejner za smeće, mnogima je postala ‘visokouslužna banka’, a siromašluk surova stvarnost. Drugima, nikada nije ‘išlo bolje’, pa zašto da to mijenjaju. Ostali, kako ćute – tako im je! Sami pali, sami birali.

Izjave pojedinih političara (navodno Bošnjačkih stranaka), više su nego zabrinjavajuće.

Kao da se država ne nalazi u ‘najosjetljivijoj dekadi’ od vremena svog postanka, gdje je zajedništvo previše važno, da bi se ‘dijelile’ riječi kojih bi se postidjele i časne kurve u svom kupleraju.  Priča o demokratičnosti u doba vlastitog opstanka, o jednakosti ‘iz usta onih’ koji su nas doveli u ovaj nečastan, nejednak i ponižavajući položaj, više je nego očajavajuće. (Dijaspora, kako ‘domaći’ misle - nema duše, pa i ne pati!). ‘Domaćima’ je toliko stalo, da se javno prizna, kako jedino njima nije fino. Vani treba smjeti doći, da se vidi šta je finoća!

Bosna je divna zemlja. Čovjek se u njoj rađao uvijek sa nekakvom nafakom ?!
I, u njoj je vazda bila mudrost – ništa ne reći. Ali, ne lezi vraže!

U njoj živi, biće valjda, jedini svijet (čast izuzecima), koji je u stanju, kakvom jeste (sj…m!), sa opakom genetskom manom, ne poštivati nikoga. Pa, ni sebe. Bosna je to. Nisu veziri uzalud bježali! Glavna moda, tipa ‘polupismenog Bošnjaka’, pik i obrušavanje na kakvog profesora ili doktora nauka. Jedna vrsta nacionalnog sporta, čitanje redova dnevne štampe o ponašanju kakva bahata i kočoperna koji, uz ulični sleng, po pravilu na nišan uzima kakvog, ni manje ni više, akademika. Bilo kojeg, sa paletom. Što obrazovaniji, to bolji. Takav vakat. Gadan!

Minimalci, probisvijeti, sitne duše, ćoravi jad i bijeda, raja čaršije, ima svoju ‘dnevnu dozu inzulina’ kojom liječi vlastiti neuspjeh. Vatreni navijači, ali i oštri protivnici svega što miriše na novinu, inovaciju, promjenu i uspjeh sažet u onoj poznatoj: « Sve ti mogu oprostiti, ali uspjeh ne!» Zato u pravilu, po dresiranim vjernim posrednicima ‘bockaju’ iz kakva budžaka, uživajući u trenutnim nevoljama drugih, pa bili oni i naši najviši predstavnici vlasti ili vjere.

Pročitah kolumnu Harisa Pašovića, gdje ne mogadoh da se otrgnem dojmu napisanog o cioranovskom osjećanju koje se ovdje izvrsno uklapa: «Emil Cioran (1911-1995) bio je filozof koji je iz rodne Rumunije emigrirao u Francusku. U svojim djelima on ispituje poziciju da su ljudi jedni drugima neprijatelji, da su kao vrsta bolesno zavidni, zlobni, cinični, surovi. On govori kako su (ljudi jedni drugima) suštinski šovinisti, sebični, beznadežno prosti, opsjednuti sobom, netolerantni.» Kad se fino uklapa u našu sliku, čovjek eto rahat može popiti slatku.

Tačka. I, ne bila.

Izuzmu li se bolesni, šta tek reći o našem „lezihljeboviću“? Uharač mu.
Trudi se svim silama, da u ‘ovakvom stanju’ srećno poživi do gole penzije.

Svijet ćoškova nema, a fukara, ako li se sila zakona ostavi po strani, nema nikakva respekta ni prema čemu! Prema svojima najbližima, posebno! Loš neki običaj.

U kontaktu bilo koje vrste, ‘sa poznatim ili sa nepoznatim’, odmah su na Ti.

Svejedno o kome da je riječ. Respekt, poštovanje, pardon – nikome! Školovan ili ne. Bogat ili siromašan. Uspješan, vladar ili svoj. Nema to poštovanja, ni prema vlasti. Pa, ni prema ‘onom minskom polju’, napomenutom na početku priče. A, ljubav, povjerenje, ponos, tačnost, brak, društvo i društvenost, zajednica i zajedništvo, izrastaju na poštovanju, na tom rešpektu.

Kako čovjek čini, tako će mu i biti. Kako posije, tako će i požnjeti. Ko voli drugog da blati i da pljuje po drugima, sam zaboravlja: “Ko iznad sebe pljuje, na obraz mu pada!” Niko nema pravo drugoga da ugrožava. Sloboda misli, da. Sloboda izražavanja, da. To nikako ne znači slobodu vrijeđanja, neuvažavanja, koje prilično sigurno vodi instinktivnom nagonu gađenja.

Život je kao biciklo. Ili se vozi naprijed ili padne. Svako je odgovoran za sebe i svoju sudbinu i nema pravo zbog svojih propusta (pa i dešavanja!) i vlastitih neuspjeha (kome je do njih stalo?), da okrivljuje druge.

Bosanski gradovi ili ono što je ostalo od njih, (nedavno pročitah: “BiH je postala rahmetli multietničko društvo!”), pretvaraju se u ono što su bili mnogi prije ‘ovog rata’, mjesta visoke (begovsko + oligarhijsko) porodično-familijarne i prilično iskrivljene slike prijateljske uvezanosti, gdje svako svakoga zna, ako ne zna, svejedno. Tako, svi se viđaju ono, od dženaze do dženaze. Pa, i to je za neke previše, te su počeli ‘paliti’ i dolaziti na ‘svaku drugu’.

Voda u bazenu, ako se ne obnavlja novom, postaje plodno tlo za razvoj raznih bolesti, sredina žabokrečine, ameba, paramecija, imbecilnosti i svake druge vrste bolesti, te i sama postaje bljutava, neukusna, pa na kraju i neupotrebljiva. Mnogi su postali dovoljni sami sebi. Mnogi su, ne i sa pravom, više - silom prilika, odvojeni od svake vrste društvenog života, a kultura je samo za one ‘luđe ili bogatije’. Treba li se onda uopće pitati, zašto su nam društvene vrijednosti i norme zamijenile mjesta. Otvaraju se bordeli, cvjetaju igre na sreću, a kulturne ustanove se zatvaraju. Tome nisu krivi političari. Oni ‘dišu’ onoliko, koliko im se dozvoli.

Čaršija počinje, gdje prestaje razum. Kultura je konačno zauzela svoje sigurno zadnje mjesto.

Očaravajući fenomen ‘Feniks ptice’, koja svijetu davno odasla poruku, samo što taj ‘svijet pun sebe’, nije u stanju da je svojim zakržljalim osjećajem primi, sažvače i provede u djelo.

Neka nam je Bog na pomoći.


Prof. Hamdo Čamo

Rat za bosanske duše

Piše: Gojko Berić

"Car mi je prilikom preuzimanja dužnosti rekao da isključim svaku politiku iz svog javnog djelovanja u Bosni. To je u postojećim odnosima najbolje, čak jedino moguće rješenje. Moja je deviza: Nikakva politika u Bosni i Hercegovini je najbolja politika" (barun Stjepan Sarkotić, šef Zemaljske vlade i glavnokomandujući general u BiH 1914-1918)

Voditelj subotnjeg Dnevnika FTV-a nedavno je ovako najavio svog gosta: "Tamo gdje nema politike, stvari funkcionišu." Te večeri gost u studiju je bio Kemal Kozarić, guverner Centralne banke Bosne i Hercegovine. "Imamo stabilnu Centralnu banku i nestabilnu državu", potvrdio je Kozarić. "Naše geslo je: što dalje od politike". U zemlji u kojoj je politika totalno kompromitovana u svim segmentima, ovo možda zvuči više nego privlačno. Problem je u tome što nismo svi bankari i što sebi ne možemo priuštiti privilegiju za kakvu se izborio guverner Kozarić. A politiku bi trebalo protjerati sa svih mjesta gdje ona nastoji biti arbitar i sila nad strukom – od vojske, policije i pravosuđa, do školstva, zdravstva, kulture i sporta. Njeno je samo da oblikuje što prosperitetniji društveni milje.

Rade Petrović, predratni profesor savremene istorije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, svojevremeno član republičke Vlade, pričao mi je ovih dana kako je u sarajevskim akademskim krugovima, u neformalnim razgovorima o politici u BiH, često pominjana jedna istorijska anegdota, koju je u svojoj studiji "Bosna i Hercegovina u vrijeme Austro-Ugarske vladavine" zabilježio akademik Hamdija Kapidžić. Potražio sam Kapidžićevu knjigu u Bošnjačkom institutu, i evo tog intrigantnog mjesta. U jednom izvještaju o prilikama u BiH, upućenom u Beč 1916. godine, barun Stjepan Sarkotić, šef Zemaljske vlade i glavnokomandujući general u BiH, ističe kako mu je Car prilikom preuzimanja dužnosti rekao da isključi svaku politiku iz svog javnog djelovanja. Pravdajući svoje suprotstavljanje svakom političkom pokretu u Bosni, Sarkotić piše kako je to u postojećim okolnostima najbolje, čak jedino moguće rješenje, i zaključuje: "Moja deviza je: Nikakva politika u Bosni i Hercegovini je najbolja politika".
Ovo zvuči krajnje bizarno, nadrealistički, čak metafizički, ali samo ako se zanemare prilike koje su tada vladale u Austro-Ugarskoj carevini. To je vrijeme Prvog svjetskog rata, kada se Monarhija raspadala pod udarima i spolja i iznutra. Barun Sarkotić, rođen u Lici, imao je 56 godina kad je 1914. postavljen za poglavara BiH. Na toj je dužnosti ostao do kraja rata. Bio je pristalica trijalizma, ideje da se Carevina podijeli na tri državne jedinice – Austriju, Mađarsku i slavenske narode.
Međutim, nakon propasti Kallayeve ideje o "bosanskoj naciji", ni ideja trijalizma nije bila bolje sreće. Srbi su po svaku cijenu nastojali da se povežu sa Srbijom, Hrvati sa Hrvatskom, dok su muslimani bili u stanju političkog previranja. Jedino što je u njihovom političkom raspoloženju bilo prepoznatljivo bio je strah od nestanka Bosne i njenog pripajanja Srbiji. Ne znajući kako da izađe na kraj sa potpuno različitim težnjama tri naroda, barun Sarkotić je obznanio svoju čuvenu, već citiranu devizu. Umro je u Beču 1939. godine. Nadživjela ga je anegdota o tome kako treba upravljati Bosnom. Istorija se pobrinula da nekoliko decenija kasnije međunarodna zajednica, valjda u skladu sa istorijskim vibracijama između Beča i Sarajeva, pošalje u Bosnu dvojicu Austrijanaca, postdejtonskih poglavara, Wolfganga Petricha i Valentina Inzka. Iza njih, nažalost, neće ostati ni obična anegdota. 
Iako pravljenje istorijskih analogija nije preporučljivo, jer prilike i akteri nikada nisu isti, nikome ne treba objašnjavati da su tragovi tadašnjih vjerskih i etničkih podjela i težnji i danas prisutni, tu i tamo i jako slični. Dokaz tome su Dodikova separatistička politika, među hercegovačkim Hrvatima nikad prežaljena Herceg-Bosna i pokušaj njenog oživljavanja u vidu tzv. hrvatske samouprave. Najzad, tu je i paranoični strah Bošnjaka od raspada zemlje. A strah rađa konfuznu politiku. Kao da su na scenu hrupili nekakvi likovi iz prošlosti, koji su u nama prepoznali svoje savremenike, spremne da prihvatimo njihove prastare ideje i obmane. Užasi proteklog rata i stvarnost koju živimo svjedoče da su u tome uspjeli.
Ivo Andrić je tvrdio da će za strance "u Bosni uvek biti posla". S jedne strane, već stoljeće i po, što ratnim nasrtajima, što raznim memorandumima traje rat Beograda i Zagreba za bosanske duše. A s druge strane, mentalitet našeg bosanskog i hercegovačkog svijeta, koji je Evropljanima uvijek bio težak za razumijevanje i tumačenje, teško se i sporo mijenja. Ovdje je posrijedi problem političke kulture i odnosa političke elite prema evropeizaciji zemlje. Sve to ima duge i žilave istorijske korijene. Nakon svih političkih i ideoloških eksperimenata koji su na ovom prostoru obavljeni, nakon beskrajnih pregovora od Daytona do danas, sa ili bez patronata međunarodne zajednice, čovjeku se učini da je barun Sarkotić skoro pa bio u pravu.