Dogadaji

Njemački historičar Holm Sundhaussen: Uzrok rata na Balkanu nije bio nacionalizam, nego cilj
Neistinite su tvrdnje da su u bivšoj Jugoslaviji sve strane činile zločine, tvrdi Sundhaussen
Autor Emir Numanović

 
U Klagenfurtu je održana konferencija o ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Njemački historičar Holm Sundhaussen je iznio za Deutsche Welle kako je za preradu prošlosti najbitnije definisati inicijatore spirale zločina koji su se desili.

Gospodine Sundhaussen, u Vašem izlaganju ste govorili o ekonomskim i političkim preduslovima za rat, ali ste istakli i važnost kronologije događaja, koja, kako ste rekli, definiše motive ratnih zločina. Zamolio bih Vas da nam tu tezu još jednom ukratko pojasnite.

Moja glavna teza bila je da se nasilje pod određenim institucionalnim i društvenim okolnostima može desiti svuda na  svijetu i u svim društvima.  Bilo bi potpuno pogrešno vjerovati da se ono što se desilo u Jugoslaviji ne može desiti bilo gdje u Evropi. Čovjek je svuda na svijetu jednako predisponiran da vrši nasilje, pitanje je samo pod kojim uslovima on to zaista i čini. Kada se govori o zločinima u bivšoj Jugoslaviji, onda se često čuje teza da su sve strane činile zločine i etnička čiščenja i iz toga se zaključuje da su svi jednako krivi, odnosno, da su svi jednako nedužni. Po mom mišljenju, to je jedna jako proizvoljna teza. Važno je, naime, obratiti pažnju na hronologiju događaja. Poznato je da nasilje uvijek prouzrokuje novo nasilje i da ljudi koji su izloženi brutalnom nasilju i sami postaju nasilni. Što znači da svako nasilje nije isto. Razlikujemo inicijalno nasilje koje spiralu nasilja pokreće, i razlikujemo nasilje koje je prouzrokovano ovim prvim, inicijalnim nasiljem.

Nije li to jako opasna teza, pomisli li se na politiku kakva je ona danas na prostorima bivše Jugoslavije, koja dosta toga prilično lako relativizira, pa tako i zločine koji su se desili?

S tim što sam ja u mom izlaganju naveo i to da i jedno i drugo nasilje naravno nije prihvatljivo i da mora biti procesuirano, ali da te dvije vrste nasilja jednostavno nisu identične. Ja sam zaista čvrsto ubijeđen u to da svuda na svijetu, oni koji su dugo vremena izloženi nasilju, u jednom trenutku, kada za to dobiju priliku, i sami reaguju nasiljem. To je ljudski mehanizam kojeg je jako teško promijeniti. Zbog toga je važno pitati se ko je pokrenuo spiralu nasilja i to je osnovno pitanje na koje se mora dati odgovor, ako se želi razumjeti ono šta se desilo u Jugoslaviji sa početka 90-ih. Detaljno rekonstruirati ko je, gdje, kada šta uradio i šta je bila reakcija.

Možete li nam onda pojasniti uslove i okolnosti pod kojima običan čovjek postaje nasilnik i zločinac, a kažete da taj potencijal u sebi nosi svaki čovjek. I možete li to, molim Vas, potkrijepiti konkretnim primjerima koji su se dešavali u Jugoslaviji početkom devedesetih.

Na početku svakog takvog procesa uglavnom stoji kriza. U Jugoslaviji je to bila velika ekonomska kriza 80-ih, slijedila je ustavna, koja zapravo nije bila kriza ustava već politička kriza, i na kraju imamo i izvjesnu intelektualnu krizu. Imamo apel pravoslavnih sveštenika 1982., koji govori o genocidu nad srpskim svetinjama na Kosovu, iako o genocidu ne može biti riječi i riječ genocid postaje top-tema. Govori se o kulturnom genocidu, o demografskom genocidu, upravnom genocidu itd. - genocid u svim mogućim kontekstima. Onda se na sceni pojavljuju pisci - Drašković, Radulović, Ćosić, zatim poznati memorandum SANU-a itd. Dolazi do remećenja unutrašnjeg balansa moći, ukida se dosta autonomnih prava Kosova i Vojvodine, savezna partija na to ne reaguje, argumentira da je to unutrašnje pitanje Srbije i očigledno je mišljenja da će tako Miloševića zadovoljiti i umiriti. To, međutim, nije isključivo unutrašnje pitanje Srbije, već je to nešto što se tiče i drugih republika.  Sve se to dešava  tokom 80-tih, i zanimljivo je da stanovništvo u republikama do tada samo uslovno prati svoje tadašnje političke elite. Većina stanovništva želi ostati u zajedničkoj državi i ideja da svaka nacija treba da živi u svojoj državi nema podršku. U narednih godinu i po to se međutim drastično mijenja, dešava se demokratija koju stanovništvo do tada nikada nije doživjelo, dešavaju se referendumi, na kojima se može glasati samo za ili protiv otcjepljenja i time počinje i proces polarizacije stanovništva.

Što je ujedno period u kojem dolazi do prvih oružanih sukoba, do prvog nasilja.
Sundhaussen: Dolazi do prvih sukoba i prvog nasilja, i pojavljuju se ljudi koji su, shodno tezi o važnosti kronologijie nasilja, oni koji ga planski iniciraju. To su najprije manje grupe, organizovane grupe, razne paravojne formacije i specijalci, vojska i policija. Slijedi zatim faza u kojoj stanovništvo s pravom pita kako je do toga uopšte moglo doći, a nakon toga slijede upitna objašnjenja. Jednostavna objašnjenja koja su za cilj imala polarizaciju stanovništva i to po etničkim i nacionalnim kriterijima. Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije jesu bili etnički, ali ne u uzročnom smislu. Nacionalnih napetosti jeste bilo, ali one nisu bile uzrok rata, one su bile popratni efekat, posljedica, odnosno cilj tih ratova.

Gospodine Sundhaussen, zbog Vaših publikacija bivali ste često oštro kritikovani. Nakon objavljivanja Vaše knjige „Istorija Srbije. 19. i 21. vijek“ 2007. odnosno 2009. godine, za Vas je rečeno da ste srbomrzac, zbog nekih članaka bili ste međutim i hrvatomrzac. Nije li stanovništvo na području bivše Jugosavije posebno osjetljivo kada je u pitanju vlastita istorija? Zašto narodima na području Jugoslavije istorijske činjenice tako teško padaju?

U Jugoslaviji nakon 1945. nije pošlo za rukom da se pronađe interpretacija koja je šira od jednog jako uskog nacionalnog okvira. Nedostajala je ta, da tako kažem, ptičja perspektiva na jedno šire područje, odnoso, nedostajao je pogled izvana.

Ko je za to odgovoran?

Vladajuća partija u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata po meni je počinila dvije fatalne greške. Prva je bila ta da se predugo držala samo jedne, zvanične interpretacije Drugog svjetskog rata. Kritički, detaljniji osvrt na taj period i kritički osvrt na razne grupacije sa različitim interesima za vrijeme Drugog svjetskog rata, morao se desiti. Možda zaista ne neposredno nakon 1945, ali nešto kasnije. Druga greška je bila ta što se slijedio koncept da se svaka republika bavi samo svojom istorijom, da ima svoj vlastiti program. Ko je živio u Hrvatskoj, nije se smio baviti istorijom Srbije i obratno – to je bila potpuno luda koncepcija.
Kako je to danas, pratite li npr. sadržaje istorijskih udžbenika u novonastalim državama? Na konferenciji ovdje u Klagenfurtu se u nekoliko navrata čulo da samo prihvatanje i publiciranje istorijskih činjenica može osigurati trajan mir.

Nisam najbolje upoznat sa tom materijom, ali sam prisustvovao konferencijama na Georg-Eckert institutu za međunarodna ispitivanja školskih knjiga u Braunschweigu. Tamo je navedeno dosta problema, ali i dosta koraka naprijed. Evidentan je izvjestan pluralizam, dosta izdavača, dosta udžbenika, koji se, međutim, dosta i razlikuju. Tako da imamo situacije da određene škole koriste isključivo udžbenike određenog izdavača. To je, naravno, problematično, ali nešto se i pored toga ipak dešava. Udžbenik kojeg sam ja u Hrvatskoj analizirao za vrijeme Tuđmana, i kojim sam bio ogorčen, nije, na primjer, više u opticaju. Dešavaju se takođe međunarodne konferencije, raspravlja se, koriguje. To su možda mali koraci, ali je ipak važno i dobro da se nešto mijenja.

Inzko pred Vijećem sigurnosti: Izjave srpskih političara povećavaju napetosti u BiH

fena 11/12/2010 - Situacija u BiH ostaje "složena" uz "nedovoljno dijaloga i kompromisa", posebno zbog nacionalističkih politika • Pozivanje na zasebni hrvatski entitet nije realno i nepotrebno podiže napetost- Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko u četvrtak je podnio redovni izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a u kojem je ocijenio da su, nakon duge stagnacije, posljednji izbori i pozitivan razvoj odnosa u regiji pobudili nadu u nastavak reformi u BiH i napredovanje prema punoj integraciji u NATO i EU. Bosnu i Hercegovinu, koja je članica Vijeća sigurnosti, na sjednici je predstavljao predsjednik Predsjedništva Nebojša Radmanović, a na njoj su sudjelovali i ambasadori Hrvatske i Srbije.

Inzko je istakao da su ljetošnje posjete predsjednika Hrvatske i Srbije bile "prijelomne" jer su ukazale na potrebu pomirbe i regionalne saradnje. Zajedno s nedavnim izvinjenjem za srpske zločine koje je izjavio predsjednik Srbije Boris Tadić u Vukovaru te izvinjenjem člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića za zločine Bošnjaka, ti su koraci imali "pozitivan učinak u regiji i u BiH, rekao je Inzko.
Ocijenio je da politička situacija u BiH ostaje "složena" uz "nedovoljno dijaloga i kompromisa", posebno zbog nacionalističkih politika.
- Vodeći političari Republike Srpske učestalo govore o budućoj nezavisnosti tog entiteta i o neodrživosti BiH. Srpski čelnici također često negiraju presude sudova UN-a, ICTY-ja i ICJ-a, o genocidu u Srebrenici, što povećava napetosti, kazao je on. 
- BiH ima budućnost u NATO-u i EU samo kao jedinstvena zemlja, rekao je Inzko te naglasio da "retorika o neodrživosti BiH mora prestati".   
Kazavši da vodeća hrvatska stranka HDZBiH poziva na zasebni hrvatski entitet, ocijenio je kako to "možda nije realno, a nepotrebno podiže napetost u zemlji".
Inzko je naglasio da aktivnost zakonodavne i izvršne vlasti RS stvara stalne izazove funkcioniranju BiH te da nedostatak napretka u rješavanju pitanja vojne imovine priječi BiH u provedbi Akcijskog plana za članstvo u NATO-u (MAP).     
- Da bi postigla punu održivost i napredovala prema evroatlantskim integracijama, BiH treba političke čelnike koji su spremni promijeniti sadašnju politiku. Političare koji su umjesto politike nultog zbroja spremni na kompromis, rekao je visoki predstavnik. 
Inzko je pozvao međunarodnu zajednicu da nastavi snažan angažman u BiH, a Vijeće sigurnosti UN-a da iduće sedmice produži mandat snagama EUFOR-a u BiH.  
- BiH treba ohrabriti da rješava probleme na koje je ukazala Evropska komisija u izvještaju o napretku te da "pokrene postupni proces ustavnih promjena", dodao je.
 
DiCarlo: Snažna američka podrška Inzku
 
Ambasadorica SAD-a Rosemary DiCarlo pozdravila je posljednja postignuća BiH, ukidanje viza za EU te uspješne izbore, ističući kako "SAD očekuje formiranje vlade koja može ostvariti napredak u reformama".  
Izrazila je priznanje BiH za preuzimanje znatno veće odgovornosti u međunarodnoj zajednici "uključivo članstvo u Vijeću sigurnosti i važan doprinos misiji ISAF-a u Afganistanu".
Kazala je da SAD dijeli zabrinutost Inzka "zbog podrške nekih političara u BiH osuđenim ratnim zločincima i negiranja genocida u Srebrenici".   
DiCarlo je izrazila snažnu američku podršku Inzku rekavši da "sve strane moraju poštovati i provoditi njegove odluke" te da za zatvaranje OHR-a još nisu ispunjeni postavljeni uvjeti. 
Ruski ambasador Vitalij Čurkin ocijenio je kako je "zadržavanje Ureda visokog predstavnika u BiH izgubilo smisao i postalo kontraproduktivno", jer su građani BiH sposobni sami donositi odluke o svojoj budućnosti, a međunarodna zajednica treba sarađivati s izabranim čelnicima, uključujući i one u Banjoj Luci.

Westerwelle: Suverenitet i integritet BiH ne smiju biti dovedeni u pitanje

"BiH ima samo jednu evropsku perspektivu, a ne više njih", kazao je:

Bosna i Hercegovina ima samo jednu evropsku perspektivu, a ne više njih. Suverenitet i teritorijalni integritet BiH ni u kom slučaju ne smiju biti dovedeni u pitanje, poručio je jutros u Sarajevu njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle.

Govoreći na konferenciji za novinare nakon radnog doručka sa svojim bh. kolegom Svenom Alkalajem, Westerwelle je naglasio da BiH ima jasnu evropsku perspektivu, ali da put u Evropu ide preko dogovora unutar zemlje i njenog jedinstva.
On je naveo da je put u NATO i Evropsku uniju povezan s napornim radom i zalaganjem, a u tom kontekstu je potrebna i ustavna reforma. Zato očekuje da će nakon općih izbora 3. oktobra političke snage svom snagom hrabro raditi na tome.
Upitan da konkrentije kaže kakve su ustavne promjene potrebne, šef njemačke diplomatije je kazao da na razgovorima s Alkalajem nisu ulazili u detalje. Ali, istaknuo je da se očekuje da se BiH vodi evropskim zakonodavstvom, koje jasno propisuje da svaki građanin ima jednako pravo glasa, te da je potrebno voditi razgovore o tome kako bi se etničke grupe mogle ograničiti u blokadama da bi se mogle donositi odluke na državnom nivou. Također, njemačko iskustvo pokazuje da federalizam mora biti efikasan.
Jedno od težišta razgovora Westerwellea i Alkalaja bila je i liberalizacija viznog režima za građane BiH. Njemački ministar vanjskih poslova je rekao da mu je drago što je BiH ispunila uvjete kao što je uvođenje biometerijskih dokumenata i prilagođavanje sigurnosnih struktura evropskim standardima, a da njegova zemlja sada čeka izvještaj Evropske komisije o napretku početkom septembra kada će se dati konkretna ocjena.

Reakcije na oslobađanje Ejupa Ganića

Manipulacije, trgovina, političko blato...

Bio sam u pravu: Ejup Ganić posle izricanja presude Suda u Londonu

Nakon odluke suda u Londonu da Ejupa Ganića ne izruči Srbiji, iz Beograda najavljuju žalbu na tu „političku odluku suda“, u Bosni i Hercegovine konstatuju da je pravda pobedila, londonski mediji javljaju da je Srbija spor izgubila pošto je pokušala da trguje sopstvenim zahtevom, a Milorad Dodik tvrdi kako sud nije nadležan za davanje odgovora na suštinsko pitanje
Ejup Ganić: Manipulacije zvaničnog Beograda
Nakon odluke Suda u Londonu, koji je odbio kao politički motivisan zahtev Srbije za njegovu ekstradiciju, Ejup Ganić je za Radio Slobodna Evropa rekao kako je sve vreme verovao da će sud doneti ispravnu odluku.
"Mi smo se puno potrudili da dokažemo da je karakter rata bio agresija u Bosni i Hercegovini, što je na kraju Srbija i potvrdila jer je poslala takav dokument da je to bio međunarodni sukob dvije države, nadajući se da će me na osnovu tog dokumenta dobiti. Britanski zakoni ne prepoznaju građanske ratove, što je ranije Srbija tvrdila - da je u BiH bio građanski rat", ukazao je Ganić na procesne mahinacije kojima se služilo srpsko tužilaštvo u ovom slučaju.
Srpsko tužilaštvo: Sledi žalba na političku odluku suda
U prvim reakcijama na sudsku odluku zamenik srpskog tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić je ustvrdio da je „politika odnela prevagu nad pravom“, najavivši podnošenje žalbe Višem sudu. “Žao mi je što engleski sud misli da on ovde ne bi imao fer suđenje, jer na taj način se devalvira sav naš rad koji je sedam godina uložen”, rekao je on u izjavi za televiziju B92.

Politika pobedila pravo: Bruno Vekarić, alibi za svaku presudu

“Postoje različite vrste političkih poriva oko ovoga i čini mi se da su odgovor na temu ratovi u bivšoj Jugoslaviji gde se Bosna doživljava kao žrtva tog rata. U ovom konkretnom slučaju moramo nastaviti da tražimo odgovore ko je odgovoran za ubistvo preko 60 ljudi u Dobrovoljačkoj ulici”, podseća Vekarić.
Londonska štampa: Srbija pokušala da trguje sopstvenim zahtevom
Londonski dnevni listovi Dejli Telegraf i Indipendent pišu da je okružni sudija Timoti Vorkman odbio zahtev za izručenjem Ganića zato što je Srbija pokušala da trguje tim zahtevom. Britanski dnevnici pišu da je Srbija ponudila da odustane od gonjenja Ganića ukoliko bosanske vlasti prihvate izvinjenje za genocid u Srebrenici. Indipendent piše da je ovakav nalaz sudije osramotio Beograd.
Bivši britanski ambasador u Srbiji Čarls Kroford ocenio je, povodom odbijanja londonskog suda da Srbiji izruči Ganića, da bi predsednik Srbije Boris Tadić, "umesto da traži krivicu u drugima, trebalo da reši probleme u sopstvenom dvorištu". To, prema rečima Kroforda, znači hapšenje Ratka Mladića i suočavanje sa najvećim ratnim zločinom u novijoj istoriji Evrope - masakrom u Srebrenici.
"Zahtev Beograda za izručenjem se činio kao čudan pokušaj da se svi prekriju političkim blatom u cilju dokazivanja varljivog prosrpskog silogizma; svi ljigavci su krivi, svi učesnici raspada Jugoslavije su jednako ljigavi, svi su jednako krivi", napisao je Kroford u Indipendentu.

Počistite u svom dvorištu, predsedniče Tadiću: Čarls Kroford

"To je, međutim, u suprotnosti sa činjencima, a jedna od njih je da je Srbija, kao najveća jugoslovenska republika, mogla da gurne čitav region prema demokratiji i reformama umesto što je, pod Miloševićem, pokušala da stvori nove etničke realnosti na terenu", ocenio je Kroford. On je predsedniku Srbije Borisu Tadiću poručio da bi trebalo da prekine „diskreditovanu politiku relativizacije korena sukoba iz devedesetih".
Sarajevo: Pobeda pravde
Predsedavajući predsedništva BiH Haris Silajdžić rekao je za agenciju AP da je pobedila pravda. "Čestitam odbrani, čestitam gospodinu Arnautu, mom savetniku, za koga je sudija rekao da je njegovo svedočenje bilo istinito i snažno", rekao je Silajdžić reagujući na odluku britnskog suda.
Odluku suda u Londonu pozdravio je i hrvatski član Predsedništva BiH Željko Komšić. "Znam da se radilo o gospodinu Ganiću kao pojedincu, ali ovo je za mene velika pobeda Bosne i Hercegovine zapravo, nad tim mračnim vremenima, nad mračnom politikom Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića i njihovih kompanjona koji i danas misle da imaju pravo da budu glavni žandari na Balkanu", rekao je Komšić. On ističe da je reč o ispravnoj odluci Suda, naglašavajući da je velikosrpska politika doživela još jedan poraz, pogotovo što su svi navodi srbijanske strane odbačeni, a svi navodi odbrane prihvaćeni, saopšteno je iz Ureda člana Predsedništva BiH.
Banjaluka: Sud nije odgovorio na suštinsko pitanje
Za razliku od sarajevskih reakcija, iz Republike Srpske stižu komentari da je ponovo politika pobedila pravo. Premijer srpskog BiH entiteta Milorad Dodik izjavio je da presuda Suda u Londonu, kojom je odbijen zahtev Srbije za izručenje Ejupa Ganića, predstavlja realizaciju “stereotipa prema Srbiji i Srbima”.
On je dodao da taj sud nije bio nadležan da govori “da li je Ganić kriv ili ne”, kao i da "odlučuje da u Srbiji postoje ili ne uslovi za suđenje". Dodik je međutim propustio da odgovori da li je sud bio nadležan da odluči na zahtev za izručenje koje mu je Srbija uputila. Ovako sud je ponovo propustio priliku da odgovori na pitanje koje mu nije ni bilo postavljeno, a za koje po Dodiku nije ni bio nadležan. Dodik je, između ostalog, ustvrdio i da su za Ganića "lobirali bivši visoki predstavnici Pedi Ešdaun i Kristijan Švarc-Šiling".

Gde se izgubi suštinsko pitanje: Mile Dodik, pravnik-amater

Da je u pitanju globalna antisrpska zabera smatra i predsednik Partije demokratskog progresa Mladen Ivanić koji je oceno da je britanski sud pod pritiscima “pojedinih britanskih političara” odbio zahtev Srbije da joj izruči bivšeg člana Predsedništva BiH. Mladen Bosić, predsednik Karadžićevog SDS-a smatra da ta odluka predstavlja povod za postavljanje spoljne politike Srbije i Republike Srpske na sasvim druge osnove.

Ljubiša Beara, osuđeni zločinac (1)

Konstruktor srebreničkog pokolja

Haški tribunal osudio je Ljubišu Bearu na doživotnu robiju. Beara je konstruktor srebreničkog pokolja, čovjek koji je ubilački nagon Ratka Mladića pretakao u konkretne naredbe. Beara se lično brinuo za svaki aspekt ubijanja: da autobusi budu tu i na vrijeme; da se spreme streljački vodovi koji su zarobljenike čekali onog časa kada napuste autobuse; da se nabavi gorivo potrebno za iskopavanje grobnica i njihovo kasnije prekopavanje...

Nekoliko dana nakon što su helikopterom, koji je "tajno" poletio iz Žepe, grad napustili Naser Orić i nekolicina oficira iz 28. divizije, UN u Srebrenici je dobio neočekivan zahtjev. Izvjesni Ljubiša Beara tražio je da se sretne sa komandantom odbrane enklave! Niko nije vjerovao da je to slučajno, a obavještajni oficir divizije, koji je mijenjao komandanta divizije, imao je velikih problema da i UN-u objasni da Orić odjednom nije na raspolaganju. No, veći od nelagode bio je jedino strah koji su morali osjetiti oficiri Armije kada su saznali ko je zapravo Beara: načelnik Uprave bezbjednosti Glavnog štaba VRS-a. Niko nije mogao niti pretpostaviti šta je tako visoko rangirani oficir radio u okolini Srebrenice, u vrijeme koje se činilo potpuno nevažnim. Odgovor je stigao u julu 1995. godine.

Hapšenje u selu kod Užica
Devet godina kasnije, marta 2004. godine, jedan od haških istražitelja stajao je pred kućom u Beogradu u kojoj se nalazio osumnjičeni visoki oficir VRS-a. Kada je pozvao policiju i zatražio pomoć u hapšenju, osumnjičeni je u roku od nekoliko minuta nestao iz kuće i, ispostavilo se, trajno promijenio skrovište.

Četvrtog oktobra 2004. godine, glavna tužiteljica Carla del Ponte je na sastanku sa srbijanskim premijerom Vojislavom Koštunicom kazala kako će zvanični Beograd dobiti novi test, sličan onome sa Goranom Hadžićem, šefom autonomije hrvatskih Srba. Koštunica je odgovorio kako će njegova vlada poštivati obaveze prema Tribunalu. U petak, osmog oktobra, nakon što su se istražitelji Tribunala pobrinuli da Beara ostane u selu kod Užica u kojem se inače krio, Koštunica je dobio podatke o tome gdje se on nalazi. Sutradan, devetog oktobra 2004, srbijanska policija opkolila je kuću, i Beara se bez otpora predao.

Nije to bio debeli i zadrigli oficir, kako je izgledao u julu 1995. u Potočarima. Znatno mršaviji, sa gustim pramenovima sijede kose na potiljku, Beara je nalikovao kakvom umirovljenom dirigentu, ili ofucanom akademiku koji ne može imati mnogo veze sa najvećim pokoljem na evropskom tlu poslije Drugog svjetskog rata. Beara, međutim, jeste akademik smrti, konstruktor srebreničkog pokolja, čovjek koji je ubilački nagon Ratka Mladića pretakao u konkretne naredbe. Beara se lično brinuo za svaki aspekt ubijanja: da autobusi budu tu i na vrijeme; da se spreme streljački vodovi koji su zarobljenike čekali onog časa kada napuste autobuse; da se nabavi gorivo potrebno za iskopavanje grobnica i njihovo kasnije prekopavanje... U jesen 1995. Srebrenica je bila njegovo životno djelo.

Eskadron smrti
Služba bezbjednosti VRS-a bila je u središtu ovog zločina, a Beara čovjek koji je povlačio konce iz centra te mreže. Na jednom kraku te mreže bio je kapetan Momir Nikolić, oficir bezbjednosti Bratunačke brigade; na drugom - potporučnik Drago Nikolić, "bezbjednjak" u Zvorničkoj brigadi; tik do Beare bio je pukovnik Vujadin Popović, formalni šef prethodne dvojice i načelnik bezbjednosti Drinskog korpusa. Ova je mreža imala i sopstveni eskadron smrti: Deseti diverzantski odred, koji je inače bio jedinica Glavnog štaba. Kada vojnici iz Desetog odreda fizički više nisu mogli stići da ubijaju, Beara je potražio vojnike iz Drinskog korpusa. U presretnutom telefonskom razgovoru, negdje sredinom jula, Beara je od Radislava Krstića, zapovjednika Drinskog korpusa, koji je u to vrijeme bio u Žepi, tražio vojnike da "podijeli još 800 paketa". Bila je to jedna od posljednjih grupa živih zarobljenika, koje je trebalo ubiti.

Beara se nije uvijek služio zvaničnim kanalima. Njegov potčinjeni, Drago Nikolić, u jednom je navratu dobrovoljce za streljački vod sakupio tako što im je obećao nove uniforme. Poštenije bi bilo reći da se Beara zvaničnim kanalima služio samo u onoj mjeri u kojoj je morao. On je tih dana imao ovlasti da zapovijeda svima i svakome. A njegova su naređenja izvršavana bez pogovora. Samo u jednom navratu njegovo je naređenje preinačeno, čini se, pod utjecajem Radovana Karadžića.

Ispraćaj za Hag: Ljubiša Beara i Zoran Stojković, tadašnji ministar pravde, oktobra 2004.

Naime, u noći 13. jula 1995. Beara je stigao u kancelariju Miroslava Deronjića, šefa bratunačkog SDS-a. Prekidajući njegov sastanak sa Ljubisavom Simićem, gradskim funkcionerom, Beara je rekao kako će sve zarobljenike strijeljati tu noć, u Bratuncu. Ni Deronjić, a ni Karadžić očigledno nisu imali ništa protiv toga da zarobljenici budu ubijeni, ali Deronjić nije želio da to bude u Bratuncu. U telefonskom razgovoru koji je tu noć vodio sa Karadžićem, dobio je instrukcije da zarobljenici budu prebačeni "dole", "u magacine". Sudbina zarobljenika bila je jasnija uzme li se u obzir da je na dan pada Srebrenice Karadžić izdao naređenje: "Pobiti sve!" Beara je bio čovjek za to.

Nadzornik pokolja
Pošto Karadžićev aparat vlasti nije funkcionirao kao efikasna nacistička birokracija, Beara je sve morao nadzirati lično. Od saslušanja zarobljenika do njihovog strijeljanja, pokopavanja i prekopavanja. Dragan Mirković, tadašnji šef bratunačkog komunalnog poduzeća, rekao je kako mu je u noći 13. jula Beara naredio da spremi svoje ljude za sakupljanje leševa i njihovo pokopavanje. "Bit će mnogo mrtvih i sahranjivanja", rekao mu je. Dragan Obrenović, načelnik štaba Zvorničke brigade, kazao je kako je 13. jula navečer doznao da će svi zarobljenici biti dovezeni u Zvornik i ubijeni; njemu je to rekao Drago Nikolić, a naređenje je stiglo, opet, od Beare. Srpski svjedoci koji su se pojavili pred Tribunalom navode, na koncu, kako je u jesen 1995. Beara, ovaj put prerušen i u civilnom odijelu, ponovno stigao u Zvornik. Danima su dijelovi zvorničke općine bili blokirani i nedostupni, dok su on i Popović, sa mapama pod rukama, prekopavali grobnice i premještali ih.

Beara je bio ona nevidljiva ruka koja je sve neumitno vodila u pravcu smrti. Kada je operacija dovršena, on je iščezao. Pojavio se tek devet godina kasnije, ovaj put da sačuva srpske nacionalne i državne interese.

Beara nikad nije bio klasični štapski oficir: on je bio čovjek koji je uvijek i svuda - od Knina, kada se prvi put pridružio Ratku Mladiću - obavljao ono za što drugi nisu imali ili vremena ili stomaka. Energični ubica, Beara je imao centralni utjecaj na ono što se u Srebrenici dešavalo od proljeća do jeseni 1995. Sa rijetkim organizacijskim talentom, očigledno je umalo uspio: srebrenički pokolj je godinu ili dvije bio genocid bez leševa zahvaljujući Bearinoj sistematičnosti. On je, barem u tih pet fatalnih dana, bio svuda i uvijek gotovo sveprisutan - nadzornik radova koji aljkavim majstorima nije davao ni daha odmora. Njegovi potčinjeni su ljudi bez kojih genocid ne bi bio moguć. Ratko Mladić je čovjek bez kojeg bi to bilo nezamislivo. Beara je čovjek bez kojeg to ne bi bilo izvediv

Ludi zvijeri osuđeni na doživotnu robiju zbog genocida u Srebrenici

Bearina energična nastojanja da angažuje ljudstvo pokazuju nepokolebljivu odlučnost da pobije što više ljudi u što kraće vrijeme. Izvan svake sumnje je imao namjeru da počini genocid, zaključak je Sudskog vijeća

Vijeće Haškog tribunala u četvrtak je prvostepenom presudom proglasilo Vujadina Popovića i Ljubišu Bearu krivim za genocid počinjen u Srebrenici, te ih osudilo na doživotne kazne zatvora, a Dragu Nikolića na 35 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja genocida.

Istom presudom, Ljubomir Borovčanin je osuđen na 17, Radivoje Miletić na 19, Milan Gvero na 5, te Vinko Pandurević na 13 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih u julu 1995. godine u Srebrenici, javio je BIRN - Justice Report.

Popović, bivši pomoćnik komandanta za sigurnost Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, Beara, bivši načelnik za sigurnost Glavnog štaba VRS, Nikolić, načelnik za sigurnost Zvorničke brigade, Borovčanin, bivši komandant združenih snaga jedinica policije i Pandurević, bivši komandant Zvorničke brigade, optuženi su za genocid, udruživanje radi vršenja genocida i istrebljenje, dok su Miletić, zamjenik načelnika Glavnog štaba VRS i Gvero, pomoćnik komandanta za moral, pravna i vjerska pitanja Glavnog štaba, optuženi za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.

Svoj sedmorici Tužilaštvo na teret stavlja učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je rezultirao ubistvima više od 7.000 muškaraca i dječaka iz Srebrenice, kao i prisilnim preseljenjem ostalog nesrpskog stanovništva s ovog područja. Osvrčući se na pojedinačnu odgovornost svakog od optuženih, Vijeće Tribunala u Haagu je utvrdilo da su Popović i Beara dijelili namjeru za uništenje Bošnjaka s područja Srebrenice. 

- Bearina energična nastojanja da angažuje ljudstvo pokazuju nepokolebljivu odlučnost da pobije što više ljudi u što kraće vrijeme. Vijeće se uvjerilo da je Beara bio čovjek riješen na uništenje grupe ubijanjem svih njenih članova kojih se mogao domoći. Izvan svake sumnje je imao namjeru da počini genocid - zaključak je Sudskog vijeća.

Sud se pak nije uvjerio da je tu namjeru imao i Nikolić, ali je "imao saznanja o genocidnoj namjeri drugih", te je i na taj način "znatno doprinio genocidu".

Kada je riječ o Ljubomiru Borovčaninu, Sudsko vijeće smatra da nema dovoljno dokaza da je on znao za plan ili dijelio namjeru o zajedničkom cilju udruženog zločinačkog poduhvata ubijanja muškaraca. Međutim, Vijeće smatra da je propustio da zaštiti zarobljenje muškarce u Bratuncu, znajući da će biti pogubljeni, te potom nije preduzeo nužne i razumne mjere da kazni one koji su ih ubili.

- Zločini za koje vam je izrečena osuđujuća presuda, po svojoj prirodi su teški, ali Vijeće smatra da posebne okolnosti u kojima ste se našli, kao i priroda vaše krivične odgovornosti - umanjuju težinu vašeg kažnjivog ponašanja, kazao je Carmel Agius, predsjedavajući Sudskog vijeća.

Sudsko vijeće nije prihvatilo tvrdnje Tužilaštva da je Radivoje Miletić bio zamjenik načelnika Glavnog štaba VRS, ali je istaklo da je on preuzeo neke njegove dužnosti, te je "vrlo rano bio upoznat sa zločinačkim planom".

- Miletić je bio u samom središtu koordinacije VRS-a. On je vješto i efikasno koristio svoju jedinstvenu poziciju omogućivši doprinos za uspješno izvođenje udruženog zločinačkog poduhvata - kazao je sudija Agius.

Prvostepenom presudom je također utvrđeno da je Milan Gvero vršio ključne funkcije s ciljem pružanja podrške planu za prisilno premještanje stanovništva iz enklava Srebrenica i Žepa, ali ne i da je mogao predvidjeti da će neki od njih biti ubijeni. 

Odlučujući o kazni za Vinka Pandurevića, osim što je utvrdilo da optuženi nije lično učestvovao u operacijama ubistava, Sudsko vijeće je kao olakšavajuću okolnost cijenilo i činjenicu da je on 16. jula 1995. godine otvorio koridor kojim je više hiljada muškaraca prešlo na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, što je bilo "suprotno naređenjima". Sudsko vijeće je smatralo da je učešće ovog optuženog u dešavanjima u Srebrenici bilo "ograničenog karaktera". 

Suđenje sedmorici optuženih, najveće koje se odvijalo pred ICTY-om, počelo je 14. jula 2006., a iznošenje završnih riječi okončano je 15. septembra 2009. godine. 

Tužilaštvo je u završnoj riječi tražilo da svi optuženi budu osuđeni na doživotni zatvor, dok su Odbrane tvrdile da nije dokazana krivica njihovih branjenika. 

Iako je Tužilaštvo u Haagu podiglo optužnice protiv 21 osobe za zločine u Srebrenici, ICTY je do sada izrekao samo jednu presudu za pomaganje u genocidu, kojom je Radislav Krstić, bivši komandant Drinskog korpusa osuđen na 35 godina zatvora.

Ignjatović: Relativizacija, negiranje i opravdavanje genocida prepreka za pomirenje

- Presuda kojom su sedmorica oficira vojske i policije Republike Srpske osuđena za zločin u Srebrenici nije pravosnažna i vjerovatno će uslijediti žalba - izjavio je Kancelarije Nacionalnog savjeta Srbije za saradnju s Haškim sudom Dušan Ignjatović, dodavši da postoji mogućnost da će Apelaciono vijeće Tribunala imati nešto drugačije stanovište od prvostepenog.

- U ovom slučaju, iz same presude se može vidjeti da su oficiri okrivljeni za direktnu odgovornost za genocid u Srebrenici, a ne samo za pomaganje i podržavanje - kao što je to bio do sada slučaj, rekao je on.

- Moguće je da će nešto drugačije reći Apelaciono vijeće, ali je takođe očigledno da su i Međunarodni sud pravde i Tribunal zauzeli stanovište da se u Srebrenici u julu 1995. godine dogodio genocid nad bošnjačkim stanovništvom i bez obzira da li se ta pravna kvalifikacija nekom sviđa ili ne biće veoma teško da se ona promijeni - naglasio je Ignjatović.

On je naveo da je veoma važno imati u vidu da se u Srebrenici dogodio ''strahovit zločin velikih razmjera'' i da se to nikako ne smije izgubiti iz vida i zaboraviti.

- Tu, prije svega, mislim da žrtve ne treba da budu zaboravljene - istakao je Ignjatović i dodao da jedino ostaje nada da će ova i druge odluke, ili gestovi s raznih strana, omogućiti žrtvama da nađu mir i da se upokoje.

On je ocijenio da dalji pokušaji relativizovanja, negiranja, ili čak opravdavanja genocida u Srebrenici, ali i svih drugih zločina koji su se dogodili, bez obzira na to ko je bio izvršilac, a ko je bio žrtva, predstavljaju prepreku za normalizaciju stanja u regionu.

- Nadam se da će opravdavanja takvih zločina i njihovog negiranja biti sve manje jer se treba suočiti s onim što se dogodilo - rekao je on.

- Moramo početi da živimo u realnosti i shvatimo ko je za šta bio odgovoran i šta se događalo upravo da nam se to više ne bi ponovilo - rekao je Ignjatović i zaključio da taj proces jeste težak, ali da drugog izbora nema.

Izrečene dugotrajne kazne zatvora

Potpukovnik Popović (53), u kritično vrijeme načelnik za sigurnost Drinskog korpusa, i pukovnik Beara, koji je istu dužnost obavljao u Glavnom štabu VRS, po presudi, imali su "genocidnu namjeru" da unište zarobljene Bošnjake kao etničku grupu, koju su proveli kroz operaciju organizovanog streljanja oko 7.000 zarobljenih.
Za pomaganje i podržavanje genocida, Tribunal je na 35 godina zatvora osudio Draga Nikolića (53), koji je bio sigurnosni oficir Zvorničke brigade VRS, utvrdivši da on nije imao genocidnu namjeru, ali je značajno pridonio provođenju genocida.
Tadašnjem komandantu specijalne policijske jedinice Ljubomiru Borovčaninu (50), Tribunal je izrekao kaznu od 17 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava, istrebljenja i progona.
Komandantu Zvorničke brigade VRS Vinku Pandureviću (51) izrečena je zatvorska kazna od 13 godina zbog pomaganja i podržavanja ubistva, progona i prisilnog premještanja stanovništva.
Radivoje Miletić (63), koji je bio pomoćnik komandanta VRS Ratka Mladića, proglašen je krivim za ubistva, progon i prisilno premještanje iz Srebrenice i Žepe i osuđen na 19 godina zatvora.
Milanu Gveru (73), takođe Mladićevom pomoćniku, izrečena je kazna od pet godina zatvora, takođe, zbog progona Bošnjaka iz tih enklava. 

Nesumnjivo utvrđeno da se desio genocid

Haški tribunal je danas, u obrazloženju presude Vujadinu Popoviću i drugima zbog ratnih zločina u istočnoj Bosni i Hercegovini, potvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid.

Pretresno vijeće Tribunala je zaključilo da postoje "nesumnjivi dokazi" da je u Srebrenici počinjen genocid

SBBBiH: Presuda još jedna pobjeda prava, pravde i istine

Savez za bolju budućnost Bosne i Hercegovine smatra da je današnja presuda protiv “srebreničke sedmorke” još jedna u nizu pobjeda prava, pravde i istine protiv svih onih koji negiraju zločin genocida u Srebrenici i koji čak idu dotle da optužuju Bošnjake kako manipuliraju brojem žrtava.

- Od Haškog tribunala se očekuje da dokraja završi sve procese i stoga ovu presudu vidimo kao uvod u sve presude koje će biti izrečene ratnim zločincima - Radovanu Karadžiću, Momčilu Perišiću i Jovici Stanišiću, ali i kao svojevrsnu poruku da su istina i pravda dostižne te da će uskoro stanovnikom Sheveningena postati i srebrenički kasapin Ratko Mladić - saopćeno je iz Press-centra SBBBiH.

Baljvine, selo u kojem nikad nije trijumfovala mržnja

Mesto operisano od rata

Piše: Marija Arnautović (Baljvine)

Stanovnici Baljvina se ponose time što su drugačiji od ostalih. Oni se hvale time što je njihovo selo jedino mesto u Bosni u kojem nikad nije bilo sukoba između Srba i Bošnjaka – niti tokom Drugog svetskog rata, niti devedesetih godina prošlog veka. Nije poznato da je bilo ikakvih pravnih sporova između dveju seoskih zajednica, i smatra se da je ovdašnja džamija jedina u Republici Srpskoj, RS, koja nije srušena ili oštećena tokom rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine

Stanovnici Baljvina, seoceta u severozapadnoj Bosni, rado pričaju priču o tome kako su na samom početku rata, 1992. godine, šokirali jednog generala bosanskih Srba. U to vreme, nesrpsko stanovništvo je uglavnom već bilo proterano sa teritorija koje su kontrolisali Srbi, pri čemu je više hiljada ljudi ubijeno, dok su animozitet i nepoverenje između Srba i Bošnjaka postajali sve dublji. Ali ne i u Baljvinama.

Jednom prilikom, kada je Momir Talić – general Vojske Republike Srpske, VRS – u kasne sate sazvao sastanak sa Bošnjacima iz Baljvina, na kojem im je rekao da ne mogu ostati u selu, njihov predstavnik Šaban Habibović mu je odgovorio: „Uveravam Vas da mi možemo nastaviti da živimo sa našim srpskim susedima.“ „Kad je tako, da li biste se usudili da sada prođete srpskim delom sela?“, uzvratio mu je Talić pitanjem. „Proći ću celim selom ako treba – ja se nikog ne plašim“, saopštio je Habibović, i potom se okrenuo i otišao pravo u srpski deo sela. A kada je zastao ispred jedne srpske kuće i po imenu pozvao njenog vlasnika, komšija nije počeo da puca, niti da ga vređa – što je očekivao Talić. Umesto toga, on je pogledao kroz prozor i rekao: „Šabane, šta se dešava? Treba li ti pomoć? Čekaj me, dolazim, samo da se obučem!“ Nakon što je bio očevidac tog prijateljskog razgovora, Talić je – verovatno gnevan na stanovnike Baljvina koji nisu želeli da ratuju jedni protiv drugih – uzviknuo: „Niti ste vi Muslimani pravi Muslimani, niti ste vi Srbi pravi Srbi – vi ste neki vrlo čudan narod!“

Ali, stanovnici Baljvina se ponose time što su drugačiji od ostalih. Oni se hvale time što je njihovo selo jedino mesto u Bosni u kojem nikad nije bilo sukoba između Srba i Bošnjaka – niti tokom Drugog svetskog rata, niti devedesetih godina prošlog veka. Nije poznato da je bilo ikakvih pravnih sporova između dveju seoskih zajednica, i smatra se da je ovdašnja džamija jedina u Republici Srpskoj, RS, koja nije srušena ili oštećena tokom rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine. „Kada su ljudi pametni i misle dobro, onda nema mržnje. Ali kada mrze jedni druge, tu nema života“, kaže seljanin srpske nacionalnosti, Miroslav Tešanović (85). „Cela Bosna i Hercegovina nema ono što mi imamo u našim Baljvinama.“ Čini se da je to istina, iako je od rata prošlo 15 godina. Bosna je, zbog narastajućeg nacionalizma, zastala na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji. Političari iz RS-a prete i otcepljenjem,  tvrdeći da ne vide budućnost u jedinstvenoj državi.

U ovoj izbornoj godini, „tolerancija“ i „suživot“ nisu reči koje lokalni političari često upotrebljavaju. Umesto da ohrabruju pomirenje triju nacija duboko pogođenih ratom, oni pothranjuju njihov strah od onih „drugih“. Umesto da podstiču jačanje veza između Bošnjaka, Hrvata i Srba, njihovi lideri samo izazivaju nove razdore. Zemlja koja se nekada ponosila bratstvom i jedinstvom, sada je samo formalno jedinstvena. U stvarnosti, ona je duboko podeljena po etničkim šavovima, sa veoma slabim izgledima za bolju budućnost.

Baljvine su dugo bile izuzetak, iako meštani ni sami ne umeju da objasne  kako su uspeli da izbegnu etničke nemire. Neki ukazuju na trajan i uporan zajednički otpor ekstremizmu. Tešanović se priseća kako su tokom Drugog svetskog rata stanovnici Baljvina štitili jedni druge od ultra-nacionalista – kako od ustaša, tako i od četnika. „Toga se veoma dobro sećam“, kaže Miroslav. „Imao sam samo 15 godina. Muslimani nisu dali ustašama da od nas Srba uzmu više stoke i žitarica nego od njih. Kada su kasnije u selo došli četnici, želeli su da opljačkaju i pobiju Muslimane, ali im Srbi nisu to dozvolili.“

Nakon što je 1992. godine izbio rat, Miroslav se – kako kaže – svojim susedima obratio sledećim rečima: „Vi vežite svoje pse, a mi ćemo vezati svoje.“ Stanovnici Baljvina osnovali su i zajedničku patrolu koju su činili i Srbi i Bošnjaci, iako se radi o teritoriji koja je sve vreme bila pod kontrolom VRS-a. To je bio jedini način, kaže Šefko Čaušević (70) – neslužbeni lider Bošnjaka iz Baljvina – da se ekstremisti spreče da „podstaknu mržnju među ljudima i nateraju ih da se bore jedni protiv drugih“. Šefko priča i kako su, čak i na vrhuncu rata, mlađi Srbi iz sela, koji su bili regrutovani u VRS, pazili da ne uvrede svoje komšije Bošnjake. „Kada su dolazili kući sa ratišta i prolazili kroz naš deo sela, uvek su pod jaknama krili naoružanje – jer nisu želeli da ih vidimo kako nose oružje kroz selo. To nam je mnogo značilo“, rekao je on.

Pred sam kraj rata, 1995. godine – kada su selo napale jedinice Hrvatskog vijeća obrane (HVO) – i Srbi i Bošnjaci su iz sela pobegli u obližnje srpsko selo Bočac. Tamo su se Bošnjaci, priča Šefko, četiri dana skrivali pod jednim mostom, oslanjajući se na svoje srpske komšije iz Baljvina, koji su im donosili hranu, vodu i ćebad. „Srpskim vojnicima nije bilo dozvoljeno da nas diraju. Bili smo zaštićeni“, rekao je Šefko. Bošnjaci su iz sela Bočac kasnije otišli u grad Tešanj, a potom se većina njih preselila u Bugojno. „U Baljvine sam se vratio 1998.“, kaže Šefko. „Naše komšije, Srbi, vratili su se nešto ranije.“ Šefko i Miroslav su ostali dobri prijatelji. Prilikom susreta u Miroslavljevoj kući, srdačno su se zagrlili –  dugo se nisu videli, uprkos činjenici da su njihove kuće jedna od druge udaljene svega jedan kilometar. „Što te nema da nas posetiš?“, upitao je Šefko svog prijatelja i zagrlio ga. Blago sležući ramenima, Miroslav kaže kako bi još nekako i mogao otići  do nižeg dela sela, gde Šefko živi, ali  bi mu bilo teško da se uzbrdo vrati natrag.

Bošnjaci žive u donjem delu sela, a Srbi u gornjem. Zemljišni posedi i jednih i drugih nalaze se negde u sredini, ali nikada nije bilo sudskih sporova po tom pitanju – što je u Bosni inače čest slučaj – čime se stanovnici sela takođe ponose. No, uprkos tome što žive kao bliski prijatelji, stanovnici Baljvina se, po Šefkovim rečima, nikada međusobno ne venčavaju. „To ne bi funkcionisalo. Oni su nam kao rođaci“, kaže on. „Ranije se dešavalo da se mlađi ljudi različitih nacionalnosti zaljube, ali da im roditelji to ne dopuštaju. Naši momci su se ženili srpskim devojkama, ali nikada onima iz našeg sela.“ Miroslav i njegova supruga Zorka sede sa svojim gostima u vrtu, uživajući u prvom prolećnom suncu i pozdravljajući susede i prijatelje koji prolaze pored njih. Međutim, nema tu previše mladih ljudi. „Oni ne žele da žive u selu“, kaže Zorka,  nudeći goste orasima i sokom.

U stvari, od ukupno 1.600 stanovnika, koliko ih je bilo pre rata, u Baljvinama sada živi manje od trećine. Neki od njih su posle 1995. ostali da žive u mestima u kojima su pronašli utočište, dok su se nakon rata vratili uglavnom oni najstariji. Uprkos ovdašnjem mirnom suživotu, postoje problemi sa nezaposlenošću i infrastrukturom. Seljani kažu kako se mladi radije zapošljavaju u gradu, ili posao traže u inostranstvu – umesto da se bave poljoprivredom, koja je glavni izvor prihoda za seljane. Osim toga, u selu postoji škola samo za prva četiri razreda, pa deca starija od deset godina, da bi nastavila obrazovanje, moraju otići u Mrkonjić Grad, Jajce ili Banja Luku.

Infrastruktura je u veoma lošem stanju. Budući da nemaju tekuću vodu, stanovnici sela zavise od privatnih bunara. Po rečima samih seljana, lokalne vlasti ne čine ništa kako bi taj problem rešile, baš kao što ignorišu i okolnost da je lokalni put u veoma lošem stanju. Stanovnici se žale na to da niko nije zainteresovan da pomogne jednu od retkih oaza bosanskog suživota. „Niko ne želi da promoviše ovo selo“, tvrdi Šefko. „Vlasti iz Republike Srpske ne žele da Srbi i Bošnjaci sarađuju. Ne žele da pokažu drugima kako je suživot moguć. U ovoj zemlji, Srbina ne smatraju dobrim Srbinom ukoliko ne mrzi Bošnjake, i obrnuto.“

Ali, ovo selo i dalje  privlači svoje bivše stanovnike. U dvorištu seoske osnovne škole – u kojoj zajedno uče i druže se bošnjačka i srpska deca – Marko Vučenović igra fudbal sa svojim najmlađim sinom Danijelom i meštanima. Iako sa porodicom živi u Banja Luci, Marko svaki vikend provodi u Baljvinama. Mada u selu poseduje veliko imanje i prodavnicu, on ne može sebi da priušti da ovde i živi – pogotovo zbog toga što srednja škola ne postoji, a on ima četvoro dece. Poput ostalih seljana, iako u prvi mah ne želi da priča o ratu, i on se ponosi istorijom seoske tolerancije. „Sećam se bola i patnje, ali Šefko to  bolje zna, jer su Bosanci bili u najtežoj situaciji“, priseća se Marko. „Za razliku od njih, mi smo se slobodno mogli uokolo kretati. Oni su sve vreme morali da imaju lične karte sa sobom, jer je VRS sve kontrolisala. Bio je rat, i svaka budala je nosila oružje. I nikada niste znali ko će povući obarač, a ko neće.“

Danas, kaže on, svoju decu uči onome što je naučio od svojih roditelja – da je poštovanje prema susedu jedini pravi način života. Na pitanje o tome da li planira da se jednog dana vrati i naseli na svom imanju, on samo sleže ramenima. No, dvanaestogodišnji Danijel smesta odgovara. „Ja ću se sigurno vratiti kad porastem!“ Šefko kaže da su tokom rata Marko i njegova supruga hranu iz svoje porodične radnje davali svim seljanima, bez obzira na nacionalnost. „Moja porodica bi tokom rata gladovala da nam on nije pomogao“, kaže Šefko, i dodaje kako Markovu decu voli kao da su mu rođeni unuci.

Ljudi iz Baljvina vole da kažu kako dobar čovek ostaje dobar čak i u najtežim vremenima, te kako su oni uvek imali više dobrih i mudrih ljudi u selu, nego loših. „Možda smo naprosto malo pametniji od ostalih Bosanaca“, šali se Marko. Seljani kažu da je njihova džamija podignuta nakon Drugog Svetskog rata, kao i da su svi stanovnici Baljvina, bez obzira na nacionalnost, pomogli pri njenoj izgradnji. U suprotnom pravcu, na brdu, nalazi se Pravoslavna crkva, koju su početkom devedesetih godina takođe sagradili seljani obeju nacionalnosti. Bošnjaci su smatrali da bi, pošto oni već imaju džamiju, i njihovi susedi trebalo da imaju crkvu, pa su čak i donirali novac kako bi pomogli da se ona sagradi. No, u međuvremenu je izbio rat, pa je crkva završena tek pre deset godina.

„Niko ko zaista veruje u Boga neće učiniti ništa loše“, insistira Marko. Šefko kaže kako ne može da razume zbog čega mirni suživot nije moguć i u ostalim delovima, danas duboko etnički podeljene, Bosne. „Ja naprosto ne razumem kako neko ko je odrastao u ovoj zemlji može da je mrzi“, razmišlja Šefko. „Kako mogu mrzeti sopstveno selo? Ovde sam rođen. Kako mogu mrzeti ljude sa kojima sam odrastao, samo zbog toga što pripadaju nekoj drugoj etničkoj grupi? Svaka sveta knjiga kaže da je prva osoba kojoj treba pružiti pomoć i poštovanje – vaš sused. A to je ono što smo mi u Baljvinama uvek radili.“ Trenutna politička situacija u Bosni brine Šefka, koji takvo stanje objašnjava nedostatkom dobrih političara.

„Ne treba kriviti ljude za situaciju u kojoj se nalazimo. Oni nisu loši – pravi zlikovci su političari. Oni su ti koji tvrde da ljudi različitih nacionalnosti ne mogu živeti zajedno, što nije istina“, veli Šefko. A potom sa osmehom dodaje: „Ljudi mogu da žive zajedno, i Baljvine su odličan primer za to.“

Istorijska posjeta

Hrvatski Ivo u Republici Šumskoj

Piše: Tanja Alavuk

Prvi put poslije rata, noga hrvatskog predsjednika kročila na tlo Ljepotice na Vrbasu, izlazeći iz auta u dvorištu crkve Sv. Bonaventure. I stopala cijele delegacije. Oni malo zarozani od puta, a ovi naši malo zarozani od kompleksa

Istorijska posjeta predsjednika Hrvatske Ljepotici na Vrbasu desila se u suton prošle nedjelje. Svi koji su bili zaduženi za javna uključenja u razne RTV centre gledali su u nebo provjeravajući staru narodnu da "kiša uvijek dolazi od Kozare". Oblaci su, srećom, stizali sa suprotne strane. Ulica Kralja Petra I Karađorđevića posljednji put bila je tako blokirana za saobraćaj pred otvaranje Svjetskog prvenstva u raftingu, ali je bilo više naroda.

Nedjelja poslijepodne uvijek je za Šumnjake vrijeme kad se djeca kupaju pred školu, a veš mašina okreće prljave stvari. Jer bili su na selu "kod maje i taje, gepek lego od kajmaka i sira, rakije i mesa".

Dakle, ulica je bila uobičajeno nedjeljnje pusta, policajci uobičajeno opušteni jer znaju da neće biti ni uobičajenih problema. Prvi put poslije rata, noga hrvatskog predsjednika kročila na tlo Ljepotice na Vrbasu izlazeći iz auta u dvorištu crkve Sv. Bonaventure. I stopala cijele delegacije. Oni malo zarozani od puta, a ovi naši malo zarozani od kompleksa. Gledam, došli ljudi i uradili ljudsku stvar. I potpuno zbunili vlasnike naših života i našeg beznađa! U Šumskoj se ne nosi plemenitost! Niti iskrenost. Ovdje je to out! Ali taj out u nedjelju je došao iz Zagreba! A to je Zagreb koji je vaspitavao i u koji se s divljenjem gledalo. I ovaj put su se oči zasijale. Naročito u Šumnjanki roda novinarskog. U trenu je djelovalo baš onako kako je i trebalo biti svih ovih pogrešnih godina. Natjerali su i premijera Milorada Dodika, poznatog po tome da zabranjuje televizijskim gledaocima vršenje velike nužde kad god ga iznerviraju, da ima te subjekat-predikat-objekat rečenice bez i jednog "bipa".

Zbunjujuće? Čak je zaradio i jedan lijep kompliment da je "kontroverzan" od Zorana Šprajca na početku HRT-ovog dnevnika. Znači, "neotesan" se na hrvatskom kaže "kontroverzan"? A opet, mislim, kako bi zvučalo kada bi Šprajc rekao "hrvatski predsjednik Ivo Josipović susreo se danas sa onim neotesanim Milom iz Mrčevaca..." Ne ide... Kontroverzan...? Ide!

Novinari su informisali da se predsjednik Hrvatske Ivo Josipović prvi put poklonio srpskim žrtvama posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Novinari su informisali da se premijer Republike Srpske Milorad Dodik prvi put poklonio nesrpskim žrtvama u posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Treba li da vas pitam ko je kako izvještavao? Čini se da urednici ne funkcionišu po principu "cijela istina" i da ne bi mogli biti svjedoci na sudu. Mislim, čini mi se?

Mile je bio sretan jer je u dobrom društvu i nesretan jer tom društvu ne pripada. Šumnjaci su se radovali kao rođacima iz grada kad im dođu s gradskim delikatesima. Bilo je puno nesklada i šarma.

Nagađali smo kako ce se posjeta sastojati od šetnje gradom i večere u Kalderi na autoputu za Gradišku. Ta Kaldera je, recimo, ono sto su Karađorđevo ili Brijuni. Glasovit je to wellness za političke pozadine! Sumnjali smo kako ce naš premijer, kojeg ipak dobro poznajemo, prokomentarisati kako je g. Ivo Josipovic došao njemu u Banjaluku, a ne obrnuto, nakon što dan ili dva odboluje tu preveliku količinu uglađenosti na koju nije navikao."Boli trbuh, a boli i duša!" A voli naš Mile tu gospodštinu, uvjek joj je blizini. Čak mi se čini da se zbog toga onako naglo i obogatio. Samo da bio što veći gospodin.

Ima tu i izvjesne sličnosti između dva lidera. Hrvatski predsjednik voli muziku, kompozitor je, kažu! Naš Mile ne sklada, ali kad zapjeva "O, ne, ne, ne, ne dolazi, ne dolazi u moj san." Šator se samo uvija, a partijske članice zafrlje očima na sve četiri strane. "Bude i piva i rakije brenduše!"  

Žene su, kako sam već nagovjestila u prethodnom pismu, bile oduševljene gospođom Pusić. "Ma je l' ono Vesna Pusić?" Misiralo je te nedjelje na Zagreb po cijeloj Ljepotici na Vrbasu. Uveče se i prošetalo Gospodskom. Tradicija je sačuvana.

A onda je osvanuo ponedjeljak.

Šumnjaci ćute o onome što ih zbunjuje. Ćutali su i juče. Premijera ni od zakletve. Čak je i kiša prigodno padala cijeli dan. Kad bi samo mogla sprati poziv na povratak i onaj spontani aplauz u Sijekovcu koji je hrvatski predsjednik dobio od mještana...Obilježavali su oni godišnjicu stradanja prije par mjeseci, ali na toj godišnjici premijera nije bilo.

Ostalo je i to otvoreno pitanje: kome je hrvatski predsjednik došao? Koju partiju podržava? Ako je suditi prema protokolu, došao je da oda počast žrtvama terora bez obzira kojem narodu te žrtve pripadaju. Došao je da pokaže ljudsko lice baš sada kad se svi političari u Bosni i Hercegovini predizborno spremaju da pokažu svoje nacionalističko. Ako im je pomrsio konce i sveo ih bar na tren na njihovu pravu mjeru, ako ih je stjerao u mišju rupu da se tamo presaberu, u ime svih preživjelih žrtava svih nacionalizama, hvala! Nacionalizama koji jednima puni džepove, a drugima prazni glave.

Ali danas je utorak. Da li je utorak dovoljno daleko da "kuka i motka" zaboravi posjetu i okrene se svakodnevici. Ili ćemo čekati srijedu? Ako ovako nastavi padati, poplave bi mogle spasti političku situaciju. Šta smisliti za četvrtak? Šta je jače od posjete? "Savjetnici Milorada Dodika, zbijte redove, emitujte film o životu i djelu našeg premijera za koji ste potrošili samo 50 000 KM, učinite nešto!" Frka je! Mi već sada znamo da ce to čedo filmske industrije pustiti jači miris. Da, na hrvatskom se kaže "miris!"

Znaju Šumnjaci čija je to ideja, ta posjeta! "E, što se naš Mile ne sjeti prvi! Jest, da bi kao entitetski premijer morao da traži odobrenje u Sarajevu, ali ovako je gore.

Sjećanje na 2. maj

Početak opsade i pokušaj osvajanja Sarajev

Drugog maja 1992. godine bivša JNA i srpke paravojene formacije napale su Sarajevo. Grad je bio u plamenu. Pucnjava iz automatskog oružja i eksplozije artiljerijskih granata satima su odjekivale... Bila je to prva bitka za glavni grad, ali i za nezavisnot Bosne i Hercegovine

Sarajevo je već drugog maja bilo potpuno blokirano. Dijelovi grada su bili okupirani, dok su drugi bili pod stalnom artiljerijskom vatrom. Grad je svakodnevno ciljano napadan, a na meti su bile bolnice, biblioteke, muzeji, i mjesta gdje su građani stajali u redovima za hljeb i vodu. Grad je ostao bez struje, vode, plina, a ubrzo su počele nestajati i zalihe hrane. Tadašnji predsjenik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović vraćao se u BiH sa pregovora u Lisabonu, ali ga je na sarajevskom aerodromu zarobila bivša JNA.U knjizi "Rat uživo“, televizijskog urednika Senada Hadžifejzovića objavljen je i transkript razgovora između Alije Izetbegovića i Ejupa Ganića, koji se vodio tokom dnevnika, piše Sarajevo-x.portal.

"Izetbegović: A ja sam u Lukavici, u kasarni. Ja sam došao prije sat i po na aerodrom a onda me vojska dovela ovdje u Lukavicu. Ejupe, šta se dešava?
Ganić: Vojska gađa grad! Ovo je agresija, ovo je nevjerovatno! Od 12 sati gađaju. Pogođen je Dom sindikata, Skupština, relej na Humu.."

Kako analitičari procjenjuju 2. maja 1992. godine nije vođena bitka samo za Sarajevo, već i za cijelu BiH. Iako su se 10. maja 1992., snage bivše JNA povukle iz Bosne i Hercegovine ipak su ostale uključene u rat u BiH sve do njegovog kraja.

Dan kasnije, došlo je do sukoba u Dobrovoljačkoj ulici kada je ubijen jedan dio pripadnika JNA. Tim povodom u ponedjeljak 3. maja porodice poginulih zapaliće svijeće na mjestu pogibije prvi put od 1992. godine. Slučaj "Dobrovoljačka" ispolitizovan je do te mjere da se čak i ovaj potez koji je smišljen u RS, koristi isključivo za predizbornu kampanju, jer su se oni koji su ovo smislili, tek nakon 4 godine sjetili da bi mogli odati poštu žrtvama, i to u predizbornoj godini i u vrijeme kada su odnosi između Srbije i BiH zategnuti baš u tom slučaju. Kako bi se malo razjasnila slika oko svega što se dešavalo ova dana,  podsećamo na dio intervjua Jovana Divjaka e-novinama, povodom hapšenja Ejupa Ganića u Londonu.

"Zaboravlja se od strane Beograda i RS, ili je to namerno, da je sve počelo 2. maja. Naime, tog dana zbog odsutnosti Alije Izetbegovića verovatno je procenjeno da je grad u manjem haosu, a Armija BiH koja je tada još uvijek bila TO BiH, bila je nenaoružana, nije imala teško naoružanje. Mala digresija: ovih dana je u Hagu Karadžić tvrdio da smo imali helikopter u gradu, što je smešno. Da se vratimo na 2. maj. U ranim časovima je počeo napad na grad, bombardovanje je u ta dva dana bilo jako, preko 50 građana je ubijeno. Vojska je tada sa dva pincgauera došla na 200 metara od Predsedništva BiH. Čitava ta akcija je bila da se izvrši vojni udar na Predsedništvo, i na taj način u odsustvu Alije Izetbegovića, da se uspostavi vlast u Sarajevu. Iza ta dva pincgauera išla su dva transportera a iza njih tenkovi, međutim, s obzirom na činjenicu da su naše protivoklopne grupe zaustavile pincgauere, da su ta dva vozila bukvalno spaljena, ostala motorizovana vozila su se vratila u Lukavicu i u Nedžariće. Taj dan je završen time što je Alija Izetbegović uhvaćen i odveden u Lukavicu. On je tvrdio da je zarobljen a komandant četvrtog korpusa je rekao da je samo zadržan. Šta se dešavalo u tom vremenu dok je Alija Izetbegović bio u Lukavici, ko je vodio pregovore i s kim, ja to ne znam. Neću da govorim ono što sam pročitao iz štampe jer to tog 3. maja, kada se desila Dobrovoljačka, nisam znao. Tog dana je došlo do razmene između Alije Izetbegovića i Milana Kukanjca, opet prema nekoj informaciji koju smo imali u štabu trebalo je da sa tri vozila iz Lukavice Alija Izetbegović dođe do Druge vojne oblasti i da dođe do razmene. Međutim, došlo je oko 30 vozila. U dva sata popodne na vozila su natovarena materijalna sredstva, dokumentacija iz Druge vojne oblasti, formirala se kolona i krenula prema Skenderiji. Kod Čobanije je kolona zaustavljena. Tog momenta sam naišao, popeo se na trotoar da pitam Aliju Izetbegovića o čemu se radi, a on me pita zašto je zaustavljena kolona na šta ja nisam imao odgovor. Nisam znao. Nakon pola sata toj koloni je dozvoljeno da krene dalje. Dok sam ja komunicirao sa Izetbegovićem, desila se pucnjava duž kolone, na koju sam komandovao „Ne pucajte!”. Taj snimak je prikazan više puta na televiziji. Posle toga kolona je krenula prema Lukavici a transporter sa Izetbegovićem ka Predsedništvu BiH, dok je Kukanjac nastavio ka Lukavici. Pola vozila je bez problema otišlo za Lukavicu, a pripadnici TO, rezervnog sastava policije, Patriotske lige, Zelenih beretki, su zaplenili ostalih 15. Naravno, pitate se ko je to pucao. Zna se ko je. Tada nije bio organizovan napad, jer nije bilo jedinstvene jedinice. Tu su bile grupice po pet, šest ljudi Patriotske lige, Zelenih beretki, TO, policije, sveukupno negde oko 200, 300 ljudi, ne više, od kojih su, nažalost, pojedinci pucali ali to nije bio organizovan napad. Bio je to izvestan haos u kojem niko nije mogao da komanduje. e-novine

Optuženi za Bukovicu u pritvoru

OKRIVLJENIMA ZA RATNI ZLOČIN ĆE SUDITI ŠEFKIJA ĐEŠEVIĆ, SUDIJA BJELOPOLJSKOG VIŠEG SUDA, NVO SEKTOR SMATRA DA ĆE NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI NEDOSTAJATI NALOGODAVCI

Ekskluzivno: Umro general Armije RBiH Rasim Delić

U zadnje vrijeme Delić osjećao "breme prošlog rata i svu nepravdu koja je prešla preko njega"

Kako jutros saznaje "Dnevni avaz", general Armije RBiH, drugi načelnik Generalštaba Armije Republike BiH Rasim Delić umro je jutros u 6.30 sati u svom domu u Visokom.

Članovi njegove porodice potvrdili su to kasnije agenciji FENA.

Lokalni mediji iz Visokog javili su jutros da je Delić posljednjih dana često bio na ljekarskim pregledima.

Rasim Delić rođen je 4. februara 1949. godine u Čeliću. Vojnu akademiju je počeo 1967. a završio 1971. godine.

JNA je napustio 13. aprila 1992. u činu potpukovnika. Od 8. juna 1993. do kraja agresije komadant je Armije RBiH. Poslje agresije na BiH Delić je bio komadant Zajedničke komande Vojske Federacije BiH.

U penziju je otišao u septembru 2000. godine.

Haški tribunal osudio ga je na tri godine zatvora po drugoj tački optužnice koja ga tereti za "okrutno postupanje kao prekršaj pravila i običaja ratovanja", vezano za dešavanja u selu Livade i logoru Kamenica iz jula i augusta 1995. godine.

Dreković: Što nije uzela agresija, uzima nepravda

- Rasim Delić bio je general, komandant, plemeniti čovjek, mudri vizionar, nadasve pošten. Mi i njegova porodica smo njegovom smrću izgubili mnogo - prokomentirao je danas smrt generala Rasima Delića penzionisani general Ramiz Dreković.

Dreković je istakao da je u zadnje vrijeme Delić osjećao "breme prošlog rata i svu nepravdu koja je prešla preko njega".

- Protiv njega se vodila haranga. Ono što nije uzela agresija na BiH, uzima nepravda i ovo treba biti opomena svima da podese svoj kurs i stav prema onim najpoštenijim borcima za BiH - kazao je Dreković.

Ajnadžić: Delić je osigurao historijski jasnu poziciju

General Rasim Delić bio je čovjek čovjek vrijedan svake pažnje, veliki patriota, veliki borac..., izjavio je danas nekadašnji komandant Prvog korpusa Armije BiH Nedžad Ajnadžić reagirajući na vijest o Delićevoj smrti.

On je ovom prilikom izrazio žaljenje Delićevoj porodici i svim pripadnicima Armije RBiH.

- Prije svega želim ovo posmatrati u svjetlu činjenice da je poprilično loš ambijent u kojem patriote preživljavaju postratno vrijeme. Analize pokazuju da pojedini autoriteti iz rata "ne umiru nego crkvaju" - kaže Ajnadžić.

On Delićev doprinos odbrani BiH ocijenjuje iznimno velikim.

- Njegovi rezultati u organizacijskom uspostavljanju Armije RBiH i doprinos u stvaranju ambijenta za mir u BiH su iznimno veliki. Bio je veliki patriota i čovjek koji je historijski osigurao sebi jasnu poziciju. Izražavam veliko žaljenje da smo ostali bez našeg saborca, prijatelja i komandanta - kaže Ajnadžić.

Silajdžić uputio telegram saučešća

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić uputio je telegram saučešća porodici Delić u povodu smrti generala Rasima Delića.

- Poštovana gospođo Delić, Vama lično, Vašim sinovima Adnanu i Admiru i cijeloj porodici, upućujem najiskrenije saučešće povodom iznenadne i prerane smrti generala Delića - navedeno je u telegramu

Josipović posjetio Ahmiće u pratnji kardinala Puljića i reisu-l-uleme Cerića

"Veliko je ohrabrenje da su danas sa mnom bili vjerske vođe te istaknuti političari oba naroda"

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović danas je u pratnji nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića i reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH Mustafe ef.Cerića posjetio Ahmiće, gdje se poklonio bošnjačkim žrtvama.

Polaganjem vijenca, minutom šutnje i na drugi način odata je počast žrtvama ratnog zločina.

Posjeta Ahmićima dan uoči godišnjice zločina koji su počinili pripadnici HVO-a, na simboličan način svjedoči o odlučnosti hrvatskog predsjednika da "otvori vrata" boljim odnosima između dviju zemalja.

- Upravo zato što želim da loša povijest ostane iza nas, a što bolja budućnost nije moguća bez velikih simboličnih gesta, odlazim u Ahmiće. I politika Hrvatske bila je jedan od faktora stradanja ljudi u Bosni i Hercegovini - izjavio je Josipović uoči posjete Bosni i Hercegovini.

Josipović je najviši rangirani hrvatski zvaničnik i prvi hrvatski predsjednik koji je posjetio Ahmiće i osudio zločin koji je tamo počinjen.

Cvijeće na spomen-obilježje u Ahmićima položila je i delegacija Vijeća ministara BiH, predvođena ministrom sigurnosti BiH Sadikom Ahmetovićem i zamjenikom predsjedavajućeg Vijeća ministara.

Josipović: Tu sam, da odam počast žrtvama

Predsjednik Josipović je posjetio i Križančevo Selo u općini Vitez i odao počast hrvatskim žrtvama.

Nakon obilaska Ahmića i polaganja cvijeća na spomen-obilježju u Križančevu Selu, predsjednik Hrvatske je izjavio da je tu da oda počast žrtvama s porukom da se takva strašna djela više nikada ne ponove.

- Veliko mi je ohrabrenje da su danas ovdje sa mnom bili vjerske vođe te istaknuti političari oba naroda. Bez obzira na stranačku pripadnost mi smo se ovdje ujedinili u ljudskoj želji da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i da kažemo nikada više - istakao je Josipović.

Kardinal Puljić zahvalio je hrvatskom predsjedniku, jer je dolaskom u Ahmiće i Križančevo Selo iskazao poštovanje prema nevinim žrtvama.

- Zato sam i prihvatio poziv da i osobno izrazim poštovanje tim žrtvama. Smatram kako je došlo vrijeme da shvatimo da je sve te žrtve potrebno poštovati, posebno ako vjerujemo u život vječni i Božju pravdu - kazao je kardinal Puljić.

Dodao je da bi svi u BiH trebali imati takvo stajalište prema žrtvama.

- Na žalost, njihovih je grobalja previše - kazao je vrhbosanski nadbiskup pozvavši da se pokojnici pamte, ali i poštuju.

Reis Cerić je kazao da se osobnim primjerom postiže puno više nego riječima.

- Ovo je danas jedan od tih dana u BiH, kad smo se osobnim primjerom zauzeli za povjerenje i vraćanje povjerenja među ljudima, a okupili smo se na poziv predsjednika Josipovića - kazao je Cerić.

Pritom je podsjetio koliko su Ahmići i Križančevo Selo bolni za Bošnjake, odnosno Hrvate.

- Želimo na ovaj način zatvoriti jednu ružnu stranicu u našim odnosima i otvoriti novu, koja bi trebala odisati (porukom) da neka vrata koja vode ka Bosni iz Hrvatske treba zatvoriti, a neka vrata otvoriti. Bosna, također, treba otvoriti i neka svoja vrata prema Hrvatskoj, a neka zatvoriti, tako da susjedski odnosi između Hrvatske i BiH budu korisni svim ljudima - kazao je Cerić.

Zaključio je i to kako ljudima u BiH nekad treba izvana poticaj dobre volje da bi i sami bili dobri.

Iz srednje Bosne predsjednik Josipović otputovao je u Mostar.

DODIKOVI TRIKOVI Sarajevo i Banja Luka zaratili zbog feredže

SARAJEVO -  SNSD  je jučer u parlamentarnu proceduru BiH uputio deklaraciju o osudi genocida Turske nad Armencima, ali još nije stigao prijedlog zakon o zabrani skrivanja lica za sve osobe u BiH, kazao je za naš list dopredsjedatelj Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Beriz Belkić. Skrivanje lica odnosi se na zabranu nošenja feredže - pokrova za lice kojeg  nose, uglavnom, radikalnije islamski orijentirane žene.  
Budalaštine
Većina zastupnika se slaže da slanje ovakve deklaracije pokazuje diletantski i neozbiljan odnos premijera RS-a prema državi BiH. Belkić smatra da je to očigledna provokacija i da su ovakvi potezi ispod svakog dna.
- Motiv je stalno stvaranje atmosfere nesigurnosti, atmosfere nepogodne za dijalog, a sve je to meni apsolutno nerazumljivo. Sve što se događa u posljednje dvije godine ne ide u korist BiH, istaknuo je Belkić.  SDA smatra ovaj potez SNSD-a jedan u nizu Dodikovih budalaština.
- Motiv je da se pokaže da se Dodik može ismijavati s cijelom državom. Imamo toliko problema i sad je odjednom postalo bitno pitanje genocida nad Armencima i zabranom nošenje feredže. Dok se SDA išta pita, cestom će hodati kako tko hoće, istaknuo je glasnogovornik SDA Selmir Kaplan.
Zastupnica SDP-a u Zastupničkom domu državnog Parlamenta Mirjana Malić je naglasila da takve inicijative trebaju stvoriti još veći razdor te da ne zna zašto predstavnici SNSD-a  sjede zajedno s drugima u vlasti.
- To je jedna primitivna predizborna kampanja i ne znam kojim ciljnim skupinama je to upućeno, istaknula je Malić. Kad se radi o nošenju feredže, Malić je kazala da ne misli da je to pitanje bitno za BiH.
- Ne  mislim da nam može biti bolje ili gore kad imamo ili nemamo takve gluposti, istaknula je Malić.
Odgovor SDP-u
Zastupnik HDZ-a u državnom Parlament Slavko Matić misli da SNSD na ovaj način pokušava odgovoriti zastupnicima SDP-a koji su u zadnje vrijeme skoro za svaku sjednicu imali neke nove prijedloge dnevnog reda mimo onoga što je dogovoreno na proširenom kolegiju.
Moguće je da je to dio predizborne igre koja je već počela, kaže Matić. Njegovo osobno mišljenje je da BiH treba donijeti dokumente koji se tiču zločina počinjenih u BiH.
- Ako nismo to spremni, onda je neprimjereno i nemamo pravo osuđivati zločine koji su se dogodili u relativno davnoj prošlosti i na tuđim prostorima, istaknuo je Matić.
Predizborni trik
Predsjednik PDP-a Mladen Ivanić kaže da je predložena deklaracija čisti predizborni trik SNSD-a, kako bi se skrenula pozornost s gorućih ekonomskih pitanja, a uvedu nove svađe i prepirke.
- Najvjerojatnije je namijenjena građanima RS-a. Što se tiče nošenja feredže, o tomu nisam uopće razmišljao jer to ne smatram značajnim, kazao je Ivanić.
SNSD traži europske standarde
Premijer RS-a Milorad Dodik je prije nekoliko dana najavio će zastupnici SNSD-a predložiti da Parlament BiH usvoji deklaraciju o osudi genocida Turske nad Armencima u obliku kako to čine i druge zapadne zemlje, te usvajanje zakona o zabrani skrivanja lica za sve osobe u BiH.
- Taj zakon je usvojen u nekim europskim zemljama i mislimo da se i mi trebamo približavati europskim standardima, rekao je Dodik.  

Piše: Mirela Zrn

U kriznim štabovima 1992. bili današnji agenti OSA-e i aktuelni narodni poslanici

Na listi Dodikov savjetnik za medije Pero Simić • U KŠ Bijeljina bio i Vasilije Andrić

Na spiskovima članova 24 krizna štaba (KŠ) iz 1992. godine na području Republike Srpske, odnosno teritorija koji je tokom rata bio pod srpskom kontrolom, a koje su članovi Saveza logoraša BiH dostavili Tužilaštvu BiH, nalazi se ukupno 227 osoba od kojih su mnoge i danas na funkcijama u manjem bh. entitetu ili rade na odgovornim pozicijama u državi BiH!

Kako nam je potvrdio predsjednik Saveza logoraša BiH Murat Tahirović, spomenute osobe nalaze se u važnim državnim agencijama poput SIPA-e, u institucijama izvršne i zakonodavne vlasti države BiH i RS, općina, javnih preduzeća...

Predsjednik općine
Tako se, osim predsjednika Republike Srpske Rajka Kuzmanovića i predsjednika Srpske radikalne stranke RS i poslanika u Narodnoj skupštini RS Milanka Mihajlice, na spiskovima koje već istražuje Državno tužilaštvo nalazi i aktuelni savjetnik za informiranje premijera RS Milorada Dodika - Pero Simić.
Simić je, naime, kao tadašnji glavni urednik "SIM novina" i Radija Bijeljine, te dopisnik beogradske "Politike", bio i član Kriznog štaba Bijeljina. Na spisku je i aktuelni načelnik Centra javne bezbjednosti Bijeljina Vasilije Andrić zvani Vojo i Vaja. Zanimljivo je da je upravo Andrić nedavno potpisao nalog za saslušanje muftije tuzlanskog Huseina ef. Kavazovića o navodnim ratnim zločinima.
U KŠ Bijeljina, između ostalih, bili su i bivši predsjednik te općine, a sada direktor općinske Direkcije za izgradnju Četin Simić, bivši predsjednik općine Bijeljina i prvi čovjek "Kosig Dunav osiguranja" Zlatko Joković, savjetnik za politička pitanja općine Bijeljina Drago Vuković, uposlenik bijeljinske općine Dragan Anđelić, advokat Predrag Jerušić, regionalni sekretar SDS-a Aco Pantić, bivši zamjenik komandanta paravojne formacije Ljubiša Lazić i dr.
U Kriznom štabu u Bosanskom Novom, prema prijavi, bio je i Boro Bukva, prijeratni radnik Državne bezbjednosti, a danas zaposlen u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji (OSA) BiH, ratni ministar unutrašnjih poslova u Vladi RS Živko Rakić Žika, kao i novinar i urednik Radija Bosanski Novi Dragan Beara. Prema saznanjima Saveza logoraša BiH, čelnik Kriznog štaba Banja Luka bio je Radoslav Vukić.
Predmet istrage Tužilaštva BiH trebao bi biti i Nikola Kecman, ratni predsjednik KŠ Bosanski Petrovac. U Bratuncu je član Kriznog štaba bio Luka Bogdanović, ratni komandir SJB Bratunac, gdje i danas radi. Među prijavljenima je i Đorđe Ristić, bivši predsjednik općine i Kriznog štaba Brčko, predsjednik općine i KŠ Čajniče Duško Kornjača, te predsjednik Skupštine opštine Foča i čelnik KŠ Miroslav Stanić.
U čajničkom štabu bili su i Goran Karadžić, danas zaposlenik Ureda za poljoprivredu RS u Banjoj Luci, te aktuelni rukovodilac Odjeljenja finansijske revizije općina i gradova RS Duško Pejović.

Bivši urednik

Za Nedjeljka Prstojevića, komandanta Kriznog štaba i predsjednika Skupštine općine Srpska Ilidža, Haški tribunal je dao oznaku "A", dakle, da ima dokaza za procesuiranje. Istu oznaku dobio je i Ratko Adžić, koji je bio predsjednik Kriznog štaba Srpskog Ilijaša.
Nikola Kovač bio je na čelu KŠ Kalinovik, a Nedjeljko Đekanović u Kotor-Varoši, gdje je član ovog ratnog tijela za informiranje bio bivši urednik "Nezavisnih novina" i magazina "Fokus", a danas direktor NK Borac iz Banje Luke Radmilo Šipovac.
Prvi čovjek Kriznog štaba i SDS-a u na Palama bio je aktuelni zamjenik direktora Instituta za intelektualno vlasništvo BiH Jovan Šarac, aktuelni uposlenik Terenskog ureda Sarajevo Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH Zdravko Čovo, ratni načelnik CJB Pale Malko Koroman i drugi.
Prema saznanjima bh. logoraša, po zlu čuveni Nikola Poplašen, Jovan Tintor Joja i Rajko Koprivica bili su najutjecajniji ljudi Kriznog štaba i SDS-a u Vogošći. U KŠ Zvornik, po prijavi, bilo je čak 28 osoba, među kojima su i predsjednik privremene vlade SO Zvornik Branko Grujić, Stevo Radić, aktuelni direktor Osnovne škole u Čelopeku kod Zvornika Radoslav Perić, bivši javni tužilac u Zvorniku Slavko Savić i drugi.

Upravnik "Kule" i narodni poslanik
Među prijavljenima su, između ostalih, i bivši predsjednik SDS-a Prijedor Simo Mišković, ratni komandir izviđačko-diverzantskog voda 43. motorizirane brigade VRS Momčilo Radanović zvani Cigo, predsjednik i članovi KŠ Rogatica Milorad Sokolović, Tomislav Batinić, Mile Ujić, Milorad Štica, predratni poslanik SDS-a u Vijeću općina Skupštine RBiH i član KŠ Autonomne regije Krajina (ARK) Nedjeljko Rašula, bivši predsjednik SDS-a Sanski Most Vlado Vrkeš, predratni delegat Skupštine RBiH Boro Tadić, ratni upravnik logora u Sanskom Mostu Drago Vujanović...
Na spisku članova KŠ Vlasenica su i aktuelni upravnik KPZ "Kula" u Istočnom Sarajevu Čedo Vražina, uposlenik Ministarstva sigurnosti BiH Radenko Stanić, ratni komandanti interventne jedinice "Mićine bebe" i aktuelni poslanik u Narodnoj skupštini RS Miroslav Kraljević Mićo i uposlenik SO Milići Tomislav Savkić.

Direktor Muzeja u Višegradu
Osim predsjednika Milana Topajića, u KŠ Sokolac bili su Milovan Cicko Bjelica, ratni predsjednik SDS-a Sokolac, predsjednik Skupštine grada Srpsko Sarajevo i nekada bliski saradnik Radovana Karadžića, zatim ratni komandant TO Slobodan Batinić, te Nenad Samardžija. 
U Višegradu su ključne odluke donosili komandant Kriznog štaba Branimir Savović, te članovi tog organa, prosvjetni radnik Slobodan Lipa, aktuelni direktor Muzeja u sklopu manastira u Dobrunu Aleksandar Savić, zaposlenica Općine Višegrad Snežana Kojić-Nešković, nekadašnji policijski inspektor, a sada uposlenik UIOBiH Srećko Ninković, komandant višegradske brigade Vinko Pandurević, te uposlenik HE Višegrad Drago Gavrilović

Karadžić: Tek će se vidjeti pravi cilj procesa u Haagu

Bilo bi mnogo bolje da čitav svijet uđe u NATO koji bi promijenio ime u Vojska Ujedinjenih nacija, zaključio je Karadžić

Bivši vođa pobunjenih bosanskih Srba Radovan Karadžić, u Haškom tribunalu pod optužbama za geonocid i ratne zločine u BiH, izjavio je u petak za televizijsku stanicu Russia Today kako čini sve što mu je u moći da se brani u veoma teškim okolnostima, a da će se tek vidjeti pravi cilj tog sudskog procesa.

Karadžić je intervjuu ruskoj TV na engleskom ponovio da je s američkim diplomatom Richardom Holbrookeom 1996. postigao sporazum o imunitetu od krivičnog gonjenja, u zamjenu za povlačenje iz političkog života, a da ljudi koji su učestvovali u postizanju dogovora znaju da je on postojao. Ambasador Holbrooke demantuje postojanje takvog sporazuma.

Russia Today navodi da se radi o ekskluzivnom intervjuu koji je ona dobila poslije višemjesečnih pregovaranja, prenosi Tanjug.

- Holbrooke ili nikada nije ni namjeravao da ispoštuje sporazum i samo je htio da izdejstvuje kratkoročnu pobjedu mojim sklanjanjem s funkcije, ili nije imao dovoljno uticaja da osigura njegovu primjenu, pa su ga nadjačali drugi akteri koji su tražili moje hapšenje i izvođenje pred sud - rekao je Karadžić.

Karadžić je, također, kazao da je navodni tekst tog sporazuma, koji je objavio beogradski list "Glas Javnosti" i kojim je predviđeno da Sjedinjene Države mogu jednostrano da se povuku iz takvog sporazuma, lažan, a da je njegov potpis na tom dokumentu falsifikovan.

U intervjuu je takođe kazao i da bi Srbija trebalo odmah da uđe u EU, zato što je ona uvijek bila evropska zemlja, ali da nikako ne treba da ulazi u NATO.

- Bilo bi divno kada bismo mogli da uđemo u EU bez ovakvih poniženja, bombardovanja, ucijena i nametanja neprihvatljive cijene za odricanje od Kosova. Mi i Evropa dijelimo iste vrijednosti i ne bi nam bilo teško da se slažemo s njom. Srbi koji žive širom Evrope vrlo su integrisani i nemaju nikakve kulturne probleme - kazao je on.

Karadžić je ocijenio i da NATO koristi Rusiju kako bi zaplašio Evropu i uzeo evropski novac, ali da je i Rusija dio Evrope i da su one potrebne jedna drugoj u miru.

- Bilo bi mnogo bolje da čitav svijet uđe u NATO koji bi promijenio ime u Vojska Ujedinjenih nacija ili da se čitav vojni savez rasformira - zaključio je Karadžić.

Karadžić je u dvije tačke optužen za genocid u Srebrenici i još sedam opština BiH, dok se u preostalih devet tačka tereti za progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i uzimanje međnarodnih talaca tokom rata u BiH, od 1992. do 1995.

Karadžić je uhapšen u Beogradu 21. jula 2008., gdje je živio pod imenom Dragan Dabić, a deset dana kasnije je izručen Haškom tibunalu (ICTY).

Karadžiću, koji se sam brani, suđenje je počelo krajem oktobra 2009.