<%@LANGUAGE="JAVASCRIPT" CODEPAGE="1252"%>
Untitled Document
BiH - Bosnjakluk
Dodikov pravoslavni virus
Šumska nije Egipat
Rijetki su oni koji su u RS kritički nastrojeni prema Dodikovim riječima, ali izjava koja govori o imunosti pripadnika pravoslavne vjeroispovijesti na režim totalitarizma trebalo je bar malo da zatalasa intelektualnu sferu Srpske. Riječ je o Dodikovom reagovanju na prilog u emisiji „60 minuta“ (FTV, 13.02.2011.), kad su se protesti iz Egipta hipotetički prenijeli u Banjaluku
Dodik je poslije toga izjavio: „Republika Srpska nije Egipat. Mi smo ovdje pravoslavci, a oni tamo su svašta. Ovdje ne postoji totalitarni režim, to je definitivno“.
I poslije desetak dana od izgovaranja ovih rečenica nije se oglasilo niti jedno tijelo ili pojedinac koji bi stali u odbranu (tih ili tog) „svašta“ ili da nam se barem objasni ko je, odnosno, šta je to. Izgleda da je javnost u RS prilično gluha ili tupa za Dodikove izjave, ali ova graniči sa religioznim ludilom, pa ju ne treba ignorisati.
Šta je to „svašta“ i koje političke implikacije nosi to određenje? Podsjetimo, Egipat ima istoriju i civilizacijske tekovine koje datiraju duže (i to hiljadama godina duže) od pravoslavlja. Predsjednikovo pozivanje na pravoslavlje implicira da je to „svašta“ upravo religijska odrednica. Iz toga proizlazi da se i pripadnici islamske, katoličke ili neke druge vjeroispovijesti u RS takođe mogu pronaći u tom „svašta“, dok su, prema tome, samo pravoslavci „nešto“.
Više nisu samo nacionalne manjine u diskriminirajućem položaju u RS, već i svi oni koji nisu pravoslavci i koji ne žive u duhu ove konfesije. U Bosni i Hercegovini je već pokrenuto pitanje nacionalnih manjina („ostalih“), koji su prema Ustavu ove zemlje građani drugog reda. Oni se ne mogu kandidovati za člana Predsjedništva BiH, niti mogu biti delegati u Domu naroda državnog parlamenta. Evropski sud za ljudska prava donio je odluku kojom je proglasio Ustav BiH diskriminirajućim prema građanima koji ne pripadaju nekom od tri konstitutivna naroda BiH (Bošnjaci, Hrvati, Srbi). A sada je i Predsjednik RS javno rekao da su svi nepravoslavni „svašta“.
Možemo postaviti pitanje zbog čega je Dodik mogao zaključiti da bi pravoslavni narodi bili izuzeti od vladavine ovog tipa? Istorija nam pokazuje da prostori koji su naseljavali pravoslavci nisu bili oslobođeni od totalitarističkih režima.
„Što se tiče teze da 'područje gde dominira pravoslavna vera' nije podložno totalitarizmu, nisam siguran da je to tačno. Uostalom, u pravoslavnoj rudiji je bilo perioda kada su vladali totalitarni režimi, u Grčkoj takođe, pa jedan period i u Srbiji u srednjem veku, možda i period Miloša Obrenovića. Hrišćanska kultura je nastala kao proizvod dominacije vere nad državom ili njenog podsticaja i pomaganja državnoj vlasti“, rekao je za Buku Ivan Šijaković, profesor sociologije na Univerzitetu u Banjaluci.
Ukoliko Dodikove riječi uzmemo ozbiljno, onda se čini da su društveni mislioci dvadesetog vijeka uzalud promišljali, jer su se trebali okrenuti pravoslavlju i sve bi bilo riješeno, a svijet bi bio oslobođen od totalitarnih režima.
Akademik Filipović odbacuje historijske falsifikate: U bošnjačkoj politici nije bilo fašističke organizacije
„Mladi muslimani“ nisu vodili fašističku politiku
Akademik Muhamed Filipović u razgovoru za „Dnevni avaz“ oštro je odbacio tezu, kako kaže, izvjesnog profesora sociologije Edhema Muftića, koji je na nedavno održanom simpoziju „Antifašizam i fašizam“ u Sarajevu kazao da su „Mladi muslimani“ bili fašistički pokret. Uzelo maha Profesor Filipović reagirao je zbog činjenice da se „niko od učesnika skupa nije ogradio od te odista netačne i uvredljive kvalifikacije“. Posebno ga je iznenadilo što to nisu učinili sarajevski gradonačelnik Alija Behmen i profesor Asim Mujkić, koji je, također, učestvovao na skupu, jer se radi o ljudima koje zna i poštuje.
Ističe da je tvrdnja da su „Mladi muslimani“ bili fašistička organizacija notorna laž i da je kao takva trebala biti osuđena na licu mjesta, jer je „odista previše uzelo maha falsificiranje naše historije i političkih ideja kod nas muslimana“.
|
|
- Mogu potvrditi, na temelju provjerenih izvora i svega što se zna, da „Mladi muslimani“ nisu bili fašistička organizacija, da nisu podržavali i vodili fašističku politiku, da nisu sarađivali s fašistima, čak da nisu pravili kompromise s njima uopće i domaćim fašistima posebno - kazao je Filipović za „Avaz“.
Kao svjedok događaja u BiH u vrijeme fašizma, ali i vrstan poznavalac naše moderne historije, on objašnjava da „Mladi muslimani“ nisu mogli biti fašisti i da to njihova organizacija nije mogla činiti ni po svojoj ideološkoj orijentaciji, ali ni po praktičkoj djelatnosti svojih članova.
- Štaviše, s obzirom na to da je inicijativa o donošenju „Sarajevske rezolucije“ bh. muslimana protiv zločina nad Židovima, Srbima i Ciganima potekla iz krugova oko časopisa „El-Hidaje“, a da je vodeća ličnost u tom časopisu bio osnivač organizacije „Mladi muslimani“ hadži Mehmed ef. Handžić, to dokazuje da je ta organizacija bila antifašistički raspoložena i djelovala je protiv fašizma i njegovih posljedica na bošnjački i ostale narode u našoj zemlji. Poznato je i to da su Nijemci (Gestapo) ubili Mehmeda ef. Handžića upravo zbog njegovog antinjemačkog rada ističe Filipović.
Taktika saradnje
Nadalje, on konstatira da u bošnjačkoj politici i ideologiji nije bilo ni jedne fašističke organizacije.
Ali je bilo onih koji su zagovarali taktiku saradnje s fašistima i takva politika je bila karakteristična samo za desne HSSovce, pod vodstvom Hakije Hadžića i za dio tada formalno nepostojeće JMO, pod vodstvom Džafera Kulenovića. Ademagu Mešića ne treba brojati, jer je on kuriozum u našoj političkoj prošlosti i nije imao stranku ni sljedbenike. Istina je da su „Mladi muslimani“ bili protiv fašizma, ali istovremeno i protiv komunizma, što govori o njihovoj antitotalitarističkoj filozofiji i politici zaključuje akademik Filipović.
Apsolutno suprotno islamu
Trebaju se, kaže akademik Filipović, zamisliti nad posljedicama svog mišljenja svi oni koji misle da je svaki antikomunista ujedno i fašista.
- Moje je mišljenje da je ovakav istup prije dio nastojanja da se u svemu izjednače svi narodi i vjere u našoj zemlji, pa i u saradnji s fašizmom. Nekima je potrebno da i mi muslimani budemo fašisti. Ali, taj se jako vara, jer je nemoguće da muslimani budu fašisti, kao ni komunisti i da stoje na stajalištima o isključenju rasa, naroda, klasa, politika i vjerovanja iz kruga slobodnih ljudi, pokreta i naroda, jer je to apsolutno suprotno islamu - navodi Filipović.
Milorad Dodik, Karadžićev legitimni naslednik
Radovan Drugi
Šta me gledate, pizda vam materina: Dodik, pantomimičar
Milorad Dodik je, dakle i prije svega, srpski nacionalista i nije on trebao reći u Srebrenici da tu nije bio genocid, pa da se dođe do tog epohalnog otkrića. Ne može se, naime, otkriti nešto što nije ni bilo skriveno. A to što smo se pravili slijepi, već je druga priča, neobjašnjiva za vijeke vjekova. On, Radovan Drugi, savršeno je iskoristio običaj da se u Sarajevu i među Bošnjacima ljudi prihvataju zbog onoga za šta se izdaju, a ne zbog onoga što jesu. Istina, nije stvorio sliku sebe kao lopova, jer to jeste, nego ju je iskoristio kao amortizaciju vlastitog nacionalizma i sve začinio upornošću, računajući na svebošnjačku sklonost da se problem ne rješava, nego da se s njim saživljava
Kao što stotinu puta ponovljena laž postane istina, tako i stotinu puta izrečena "glupost" postane prihvatljiv oblik izražavanja. U kombinaciji se, pak, dobije ono što govori Milorad Dodik. "Nije bio genocid ovdje i nećemo prihvatiti da je bio genocid, jer nije bio genocid. Više je Bošnjaka tih mjeseci izašlo iz Srebrenice i otišlo putem Tuzle i Sarajeva, nego što ih je ovdje poginulo. To onda nije genocid", rekao je sadašnji premijer i, vjerovatno, budući predsjednik Republike Srpske, na predizbornom skupu njegovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata u Srebrenici, pa dobio aplauz okupljenih u tamošnjem Domu kulture.
"Svi smo na jedan način postali taoci svojih birača, odnosno naroda, kojima govorimo ono što žele da čuju", kazao je član Predsjedništva BiH i predsjednik Izvršnog odbora SNSD-a Nebojša Radmanović u razgovoru što smo ga vodili nekih dva mjeseca prije početka kampanje za naredne opće izbore. Kasnije, kada je diktafon ugašen, Radmanović mi je ispričao iznenađenje koje mu je vlastiti predsjednik priredio uoči izbora 2006. godine. U toj kampanji je, podsjetimo, Dodik, ne prvi puta, ali glasnije nego ikada progovorio jezikom Radovana Karadžića. "Šta radiš ti, Milorade?", pitao ga je Radmanović. "Pusti... ne može drugačije, vidiš da ovaj ludi narod stalno glasa za SDS", odgovorio mu je Dodik. Slično iskustvo s Dodikom ima i predsjednik SDA Sulejman Tihić. On je, kažu, svog republičkosrpskog partnera upitao na nekoj pauzi nekih besmislenih pregovora: "Šta ovo ti pričaš?", pa dodao: "Ja tebe, Mile, znam, nisi ti takav." Mile je, navodno, uzvratio iskreno: "Jebi se ti, Suljo. Ja sam s ovom pričom dobio vlast i s njom na vlasti ostajem."
Zanimljivo je to s Dodikom i traje, evo, godinama. Otkako je krenuo osvajati apsolutnu vlast, nekadašnji jugoslavenski prvak u oranju dubokih brazda etiketiran je svakako: kao seljak kojem je moć udarila u glavu, kriminalac koji je shvatio kako je nacionalizam u današnjoj Bosni i Hercegovini efikasna maska za prikrivanje kleptomanskih sklonosti, kao... Ma kao kakao. A Milorad Dodik je, zapravo, ništa drugo nego Radovan Karadžić ukroćene frizure: vođa secesionističkog pokreta koji samo primjenjuje plan B za ono što je ostalo nedovršeno tenkovima. I to što u razgovorima sa stranačkim kolegama govori kako se on "ne misli tući", dok zvanično obećava, i to u Srebrenici, kako nijedna majka neće zaplakati zato što joj sin mora u rat, ne znači da njemu nije do rata, nego da on za ratom potrebe nema. Onih koji danas blago mute sliku etnički čiste srpske države na privremenom boravku u BiH ima toliko da ne mogu predstavljati smetnju njenoj nezavisnosti. Karadžić je, naime, pripremio teren, pa se Milorad ne mora tući za srpsku zemlju. Njegovo je samo da je, kao što evo radi od neki dan kada je poslao policiju na granice entiteta, markira i, što je posao priveden kraju, definira kao srpsku nacionalnu državu u kojoj ono malo Bošnjaka i Hrvata može s mirom čekati prirodnu smrt. Jeftinije je, a isti efekt, nego organizirati klanje ili bodljikavom žicom okruživati napuštene fabričke hale.
Milorad Dodik je, dakle i prije svega, srpski nacionalista i nije on trebao reći u Srebrenici da tu nije bio genocid, pa da se dođe do tog epohalnog otkrića. Ne može se, naime, otkriti nešto što nije ni bilo skriveno. A to što smo se pravili slijepi, već je druga priča, neobjašnjiva za vijeke vjekova. Nema, ali baš nema, nikakvog objašnjena za ignoriranje Dodikovog nacionalizma i čitanje između redova laži. Progutati priču o lopovu s likom Nikoletine Bursaća i jezikom Riste Đoge isto je kao i ozbiljno shvatiti tezu da su nacisti ubili šest miliona Židova da bi se dokopali njihovih poslovnih prostora, odnosno da je banjalučka Ferhadija minirana kako bi Miroslav Mišković imao najbolju lokaciju za super market.
Prava ljubav ne priznaje godine: BIljana i Mile, šumska teenage love
Svašta se, dakle, krivoga o Dodiku reklo, iako je on sve vrijeme radio ono što je govorio: izdvajao Republiku Srpsku iz BiH, primjenjujući recept Mila Đukanovića koji je, prvo, uspostavio kontrolu nad finansijskim tokovima i kreirao atmosferu za otcjepljenje, da bi na kraju nezavisnost Crne Gore bila prihvaćena kao, zapravo, jedino moguće rješenje. Pri tome, malo je ko tako dobro shvatio bošnjačku javnost i elitu najbrojnijeg bh. naroda kao Dodik. U Sarajevu - ni drugdje nije drugačije - skoro da više i nema reakcije na Dodikove izjave. O potezima zbog kojih današnja Republika Srpska ima više ovlasti nego prije pet godina, suvišno je i govoriti. Na ono što Mile radi, Dodik govori i obratno, više se ne odmahuje ni rukom. Sve s njegovim autorstvom se opravdava jer je to - Dodik. A on je takav i kada bi se svaki puta reagiralo... Milorad Dodik će, pored ostaloga, i zato uspjeti: kada se na ništa ne reagira, onda sve prolazi. On, Radovan Drugi, savršeno je, dakle, iskoristio običaj da se u Sarajevu i među Bošnjacima ljudi prihvataju zbog onoga za šta se izdaju, a ne zbog onoga što jesu. Istina, nije stvorio sliku sebe kao lopova, jer to jeste, nego ju je iskoristio za amortizaciju vlastitog nacionalizma i sve začinio upornošću, računajući na svebošnjačku sklonost da se problem ne rješava, nego da se s njim saživljava.
Kada sutra, prekosutra, za godinu, dvije, deset, ne bude Bosne i Hercegovine, što uopće nije nemoguće, opet će se, kao onih nekih ratnih godina, iščitavati znakovi katastrofe, oni što ih se nije htjelo vidjeti ili ih se ignoriralo, da bi im se posvetila pažnja kada više nije bilo nikakvog smisla. Neko će se, možda, sjetiti i da je, dok je govorio da u Srebrenici nije bilo genocida, Milorad Dodik popularan onoliko koliko je među bosanskim Srbima popularan bio još samo - Radovan Karadžić!
U dvorištu Ahmeta Talmudžića kod Kozarca pronađeni ostaci dvije osobe
Drago mi je što su iskopani, jer gazim preko toga, a da nisam znao. Poštujem mrtvaca pa to bio bilo ko, rekao je Talmudžić
FENA 30/09/2010
Ahmet Talmudžić iz naselja Keleta kod Kozarca oko 12 godina nije znao da su u njegovom dvorištu, na svega dvadeset centimetara dubine, zakopani posmrtni ostaci dviju osoba. |
U Ahmetovom dvorištu jučer su pronađeni ti posmrtni ostaci, a pretpostavlja se da su u pitanju osobe stradale tokom proteklog rata.
Banjalučka Alternativna televizija objavila je, pozivajući se na nezvanična saznanja, da se do lokaliteta na kojima se nalaze zakopana, kako se pretpostavlja, tijela muškarca i žene, došlo prilikom saslušanja jedne osobe u Odsjeku za ratne zločine banjalučkog Okružnog tužilaštva.
Ahmet Talmudžić kazao je da nikada ne bi ni mogao ni sanjati da “hoda preko raspadnutih tijela”, koja je neko zakopao ispred njegove kuće.
- Drago mi je što su iskopani, jer gazim preko toga, a da nisam znao. Poštujem mrtvaca pa to bio bilo ko, rekao je Talmudžić.
Tijela su jučer iskopana u prisustvu tima Instituta za nestale osobe BiH.
Nermin Sarajlić, specijalist sudske medicine, potvrdio je da su pronađeni posmrtni ostaci dviju osoba te da je moguće da se radi o žrtvama iz proteklog rata, što ipak treba da potvrdi DNK analiza.
Nezvanično se saznaje da su, ipak, tačni navodi da se radi o muškarcu i ženi koji su ubijeni na, takozvanom, žutom mostu nedaleko od Talmudžićeve kuće. |
U BiH još kuca zmijsko srce
Fašisti iz mostarskog sokaka
Nostalgija za kvislinškim režimima i formacijama je treći aksiom neonacizma. Zanimljivo je da oni koji bi voljeli povampirenje poraženih ideologija iz II svjetskog rata (kod nas uglavnom u četničko – ustaškom i handžarskom obliku) uvijek pokušavaju naći opravdanje za počinjene masovne zločine, za služenje okupatoru (kao obični lakeji), za širenje mržnje i podjela, i nikada se ne žele obazrijeti na nevine žrtve niti se bar formalno pokušati ispričati za ono što se desilo. Lažiranje, prikrivanje i friziranje historije i neprihvatanje nikakve odgovornosti je četvrti aksiom neonacizma
Žanr horora uvijek je bio popularan, jer ljudi vole da osjete bar neku dozu uzbuđenja i udara adrenalina, izazvane gledanjem ili čitanjem izmišljenih priča o zombijima i vampirima, koji predstavljaju samo vanjski izraz naših dubokih strahova zakovanih u našoj podsvjesti. Naravno, taj „ispušni ventil“ je impresija, uobrazilja, koju sebi dopuštamo samo u sigurnosti naših domova ili kina. Ali, horori nisu samo fikcija, njih ima itekako i u realnom svijetu, i potrebno je samo malo da se zagrebe po površini, da se otkrije bujanje iskonskog zla.
Zanimljivo je da se to realno iskonsko zlo ustvari pojavljuje i u oblicima koje baštini fikcionalni žanr koji voli priče o vampirima. To znači da, iako se čini da smo ubili tog demona, on ustvari živi i dalje (možda se samo pritaji), a kada mu se ukaže prilika onda se ponovo pojavi (što bi u narodu rekli, „povampiri se“) i onda se ta zaraza proširi brzinom crne smrti (ili bubonske kuge). Činilo se da je taj demon (kod nas tada oličen u ustaško – četničkim pokoljima, ubijanjima, silovanjima, mržnji, primitivizmu i zatucanosti) uništen na kraju II svjetskog rata. Međutim, on je ponovo oživio krajem 80-tih godina prošlog stoljeća, i zaraza se ponovo pojavila, pretvarajući ljude u zombije iskonskog zla ili u „vampire“ željne krvi nevinih.
Nada ne umire nikada, i mislili smo u nekoj naivnoj utopiji da će stranci iz samoproklamiranog „slobodnog svijeta“ naći načina da uguše tog demona i bace ga u paklene kaljuže gdje i pripada. Otrežnjenje od „europske“ i „američke“ iluzije je brzo došlo, onda kada se vidjelo da smo obični pijuni, potrošna roba i tržište za sve i svašta na šahovskoj ploči na kojoj se igraju moćnici svjetske politike i ekonomije, partije neoliberalnog svjetskog poretka.
Ti demoni poraženih ideologija II svjetskog rata, koji nesumnjivo proizlaze iz iskonskog zla - tog antipoda konstatne vrijednosti našeg postojanja (neko će je nazvati i Bogom) - čine nam se sada tako moćnim. Kao da svojim „urlicima užasa“ koji odzvanjaju našom zemljom, pokušavaju da označe svoju teritoriju. Sa ovim demonima koji proizlaze iz mržnje, rađaju se i novi demoni: kriminal, korupcija, neznanje, anksiozni strah, zatucanost, primitivizam, laž, sujevjerje, itd.
Osnovni problem za obične ljude na ovim prostorima jeste da ti demoni poraženih ideologija II svjetskog rata djeluju prikriveno i neće se javno deklarirati kao nacionalsocijalisti i mrzitelji. Izuzetak čine samo neke male, opskurne skupine besposlene i frustrirane balavurdije i običnih folklornih klovnova, kao što su Obraz, Nacionalni Stroj, Ravnogorski četnički pokret, 1389, neki Bošnjački nacionalni pokret iz Švedske (!?), raznorazni budalaši sa ustaškim kapama po dernecima na Blajburgu (parafraziram bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića) i Thompsonovim koncertima. Eksponenti tih demona i oni koji su podlegli zombijevskoj zarazi (nalik na „Resident Evil“), kao da se stide svoje suštine i onoga što su postali, dobro su se prikrili i zamaskirali i formalno (kao papagaji) ponavljaju kako nemaju ništa sa fašizmom.
Karikaturalno izgleda kada Ravnogorski pokret za sebe kaže da je u II svjetskom ratu bio na strani saveznika (možda su u pauzama pijanki sa talijanskim crnokošuljašima ili oficirima 2. Oklopne armije III Rajha ponekad znali poslati neku poruku u London?), ili kada se Neoustaše predstavljaju kao neko predziđe (antemurale) europske civilizacije i kulture, ili kada se, sa treće strane, patriotizam i tolerancija pokazuju mahanjem turskim i saudijskim zastavama (uz naglašavanje da Republiku Tursku i njena dostignuća i vrijednosti iznimno uvažavam i cijenim).
Kao što se vidi, osnovna podloga za ovakvo pretvaračko fašiziranje, klerofašiziranje ili nacionalsocijaliziranje proizlazi iz licemjerja (koje bi kao trebalo biti grijeh). Licemerje se manifestira i onda kada se optužuje Francuska za zabranu burki, a ne optužuje Saudijska Arabija za zabranu svega ostalog izuzev burki, čije je nošenje dozvoljeno, kada se vole Iran i Pakistan a za „dijasporaško utočište“ se odaberu Sent Luis, Minhen ili Geteborg, a ne Islamabad, Karaći ili Isfahan, kada se skuplja pomoć za žrtve Gaze (što je u redu), a ne pominju se žrtve genocida u Darfuru ili napadi na Kopte u Egiptu (što nije u redu). Licemerje je i kada se nekoga optužuje za Neoosmanizam, a onda taj koji optužuje, za male pare Rusiji proda sve što ima (da ne bude zabune, Rusku Federaciju i Rusku kulturu izrazito cijenim i poštujem); ili ide u Izrael tražiti saveznika, a potajno zadržava tradicionalni antisemitizam.
Istovremeno se širi jezik mržnje, posebno pred izbore, a zaštitnici „čistoće“ (bolje reći prljavštine) rasa, naroda, religija, država, itd., kao dušebrižnici se pojavljuju i dominiraju javnošću, stvarajući ambijent i kulturu koje možemo nazvati fašističkim (bez obzira koliko se to demagoški opovrgavalo). Prizivaju se tako junaci sa Kosova polja (da opravdaju „junaštvo i čojstvo“, odnosno najobičnije grubo nasilje), pleme iz VII stoljeća (koje je valjda donijelo uljudbu i kulturu na Balkan, ups, oni nisu sa Balkana); ili Gotski preci samoproklamiranog „temeljnog i tolerantnog naroda“ BiH. Pod firmom historijskog revizionizma i relativiziranja pokušava se na mala vrata izjednačiti krvnik, žrtva, i onaj ko se borio protiv krvnika, a onda će se pokušati ponovo etablirati poražene ideologije iz II svjetskog rata, koji kod nas izgleda, nažalost, još uvijek traje u nekim drugim vidovima.
Narod treba zaštitu od takvih prevarantskih fašista (često najobičnijih kriminalaca i korumpiranih hulja) i bjelosvjetskih hohštaplera koji će huškati narod sa skupštinskih govornica, iz predizbornih šatri, sa printanih i web stranica, TV i radio emisija. I ta prikrivenost je najgora, ali ona je i razlog zašto se ne donosi zakon o zabrani fašističkih i nacističkih organizacija. Ali je zato i hvalevrijedno kada oni, koji se često vole nazivati „zadnjom utvrdom pluralizma mišljenja“ (a baniraju i zabranjuju one IP adrese sa kojih dolaze svi drugačiji komentari), konačno pokažu svoje pravo lice, odnosno izađu iz čahure pretvornosti.
Povod izliva bijesa, u konkretnom slučaju Neoustaša, je održavanje ANTIFA festa u Mostaru, kojim bi se kulturno i civilizacijski poslala poruka da još uvijek ima onih koji nisu podlegli zarazi. Taj pakleni oblak, koji se tako svemoćno nadvija nad našim prostorima, u stvari je obično mjehur od sapunice i dovoljno ga je samo načeti i on će ispuhati jako brzo. Te činjenice su postale svjesne i mnoge organizacije koje su za svoju misiju uzele i antifašističko opredjeljenje, kao što su mostarska ANTIFA (koja je uradila nemjerljivo odličan posao u vrlo teškoj sredini, u podijeljenom gradu, kojeg je bolje nazvati balkanskim Belfastom, nego stolnim gradom), zatim Jedinstvena organizacija za socijalizam i demokratiju (sa uspješnim prvim sarajevskim antifašističkim festivalom), pokretima „DOSTA!“, „Akcija Građana“, „Mladi komunisti i Radničko komunistička partija BiH“, koja djeluje u oba entiteta (što je veliko postignuće), i mnoge druge skupine i organizacije koje su u procesu ukrupnjivanja. Za razliku od raznoraznih kvazi-udruženja građana, koja su obilato podržana iz budžeta kako bi posrednim putem širile ideologije horora, ove organizacije se same snalaze i u tome je njihova vrijednost i budućnost ostvarivanja njihovog cilja.
Zato su nositelji zla bijesni, jer su svjesni svoje prolaznosti i zato su reagirali na način ispod svakog nivoa. Portal „Poskok“ je tako vijest o održavanju ANTIFA festa popratio uvredljivim slikama i ironičnim člankom. Naravno, to je praćeno nizom vulgarnih i frustriranih komentara (čak i prijetnjama) „anonimnih surfera“ – naravno, samoproklamirani pluralistički portal, kakav je Poskok, njima nije banirao IP adrese, kao mnogim drugima čiji su komentari zagovarali antifašističke stavove(!). Iza njihovog prezira, vanjske arogancije i uvredljivosti kriju se obični sram (jer svjesno podržavaju ono za šta im njihova podsvjest kaže da je zlo, pa imaju konflikt osobnosti), ali i strah i kukavičluk. Naravno, sadašnja generacija antifašista (bez obzira na političko opredjeljenje, jer nisu samo ljevičari antifašisti - i Čerčil, kao okorjeli desničar, bio je i veliki antinacista), nije ona koja će se povlačiti i slijegati glavama i kojoj će neko nabijati komplekse radi osvete u periodu od kraja 1944. do kasnog proljeća 1945. (usput potpuno zanemarujući ono što se desilo u periodu 1941. – 1945., kada su okupatori i njihove domaće bedaste sluge, kao što su ustaše i četnici, pobili na stotine hiljada nevinih ljudi).
Odgovor je, naravno, došao od jednog našeg druga, koji je samo rekao ono što svi znaju, ali što niko neće javno da kaže (kao u bajci „Carevo novo ruho“). I onda je nastupila salva otrovnih tekstova i komentara (onih koji nisu banirani) na Poskoku, u kojima se pokušavaju nipodaštavati antifašisti, nazivajući ih „simpatičnim“, ali i uvredama na račun autora. Tom prilikom su poskok-majstori samo na osnovu autorovog imena izveli niz zaključaka, a da čovjeka uopće ne poznaju. Tako su mu predodredili i nacionalnu i religijsku pripadnost, zaboravljajući da je i nacionalna i vjerska, kao i politička pripadnost, stvar osobnog izbora, stvar koja proizlazi iz slobode savjesti i spoznaje, a ne nasljeđuje se rođenjem. Time su potvrdili prvi aksiom kojim se neko određuje za neonacistu. Onda su nešto baljezgali o njegovim djedovima, ponovo se služeći neonacističkim floskulama o tome kako je čitav jedan narod ovakav i onakav, naravno koristeći omiljenu poskokovu tezu koja sažeto glasi :„Svi bh. muslimani su u II svjetskom ratu bili ustaše, pa su onda prešli u partizane i tako izdali NDH“.
Izgleda da su poskok–pisci svoje historijsko znanje zasnovali na bapskim pričama i onome što oni žele čuti, a ne na relevantnoj povijesnoj znanosti (poskoci, izbrojte samo koliko je partizanskih brigada sa „muslimanskim“ predznakom ili se raspitajte šta je to Unska operativna grupa). Niti su svi Srbi i Crnogorci bili četnici, niti su svi Hrvati i Bošnjaci bili ustaše i pripadnici Handžar divizije (u tom slučaju se postavlja pitanje: ko je bio u partizanima, možda samo Slovenci?). Uzmite statistiku koja govori o poginulim partizanima u bitkama na Neretvi i Sutjesci, pa ćete vidjeti koliko je kojih bilo, i naravno vaše teze će se raspršiti. Za sve posjetioce Poskoka, evidentno je zašto postoji ovaj portal - zbog širenja mržnje i konstantnog kontaminiranja društva. Za jad i bijedu u Zapadnoj Hercegovini, Poskok ne traži krivce u kriminogenim (uglavnom ratnoprofiterskog tipa) domaćim elementima, nego mržnju i nezadovoljstvo usmjerava na druge strane. Nebrojeno je tekstova u kojima se napada Sarajevo, istočni dijelovi Mostara, drugi narodi u BiH, komunisti, antifašisti, bosanski franjevci, purgeri (odnosno Zagrepčani), pa i sama Hrvatska (koju nazivaju „perecijom“, valjda zato što nije uređena onako kako bi poskoci htjeli da ona izgleda), pa i vladajuća koalicija u Zapadnohercegovačkom kantonu (naravno ona nije iz HDZ BiH). Traženje dežurnog krivca (a ne pospremanje ispred svojih vrata) je drugi aksiom neonacizma. U svojoj hiperkritičnosti Poskok ustvari samo jednu stvar nije javno kritizirao, a riječ je o historijskoj pojavi tzv. NDH iz II svjetskog rata (jednoj marionetskoj i lakejskoj formaciji) u kojoj se pristupilo totalnoj fizičkoj eksterminaciji Židova i Roma, masovnim i brutalnim ubijanjima, protjerivanjem i prevjeravanjima Srba i pravoslavaca, prisilnoj nacionalizaciji tadašnjih bh. Muslimana i ubijanjima i mučenjima svih onih koji se nisu slagali sa režimom.
Nostalgija za kvislinškim režimima i formacijama je treći aksiom neonacizma. Zanimljivo je da oni koji bi voljeli povampirenje poraženih ideologija iz II svjetskog rata (kod nas uglavnom u četničko – ustaškom i handžarskom obliku) uvijek pokušavaju naći opravdanje za počinjene masovne zločine, za služenje okupatoru (kao obični lakeji), za širenje mržnje i podjela, i nikada se ne žele obazrijeti na nevine žrtve niti se bar formalno pokušati ispričati za ono što se desilo. Lažiranje, prikrivanje i friziranje historije i neprihvatanje nikakve odgovornosti je četvrti aksiom neonacizma.
Kolumnista gebelsovskog usmerenja: Rajko Vasić, poskokovac
Kao istinski ljevičar, ja sam potpuno svjestan partizanske retorzije na kraju II svjetskog rata, kada je u ime osvete, bez suda ili na „narodnim sudovima“, pogubljen veliki broj ljudi (od kojih je jedan broj bio krivih, ali bilo je i nevinih) na prostoru od Vardara pa do Triglava. Svjestan sam i da se Zapadna Hercegovina (sticajem nesretnih okolnosti) od svih južnoslavenskih prostora, najviše našla na udaru te osvete. I naravno da i to treba istražiti i osuditi, ali nikada, ponavljam, nikada se ne smije zanemariti jedna činjenica da kvislinzi i domaći izdajnici i njihove formacije nisu jednaki sa Narodnooslobodilačkim pokretom i partizanima.
Okupacija, ustaše, četnici, bjelogardejci, handžaristi i njihove djelatnosti i pokolji su bili uzrok, a partizanska osveta je posljedica onoga što su ovi činili. Uzrok i posljedica nikada nisu isto.
Na tome NDH-nostalgičarskom portalu kao redovni kolumnista pojavljuje se visoko pozicionirani član Dodikovog SNSD, Rajko Vasić, čiji su tekstovi ravni Gebelsovim majstorima propagande. Svi u udruženom poduhvatu širenja mržnje i razbijanja svega humanoga. Tu nema riječi ni o kakvom ujedinjavanju, ni o kakvoj izgradnji, ni o kakvoj kreaciji, oni propagiraju samo pozive na podjele i uništavanje. Oni nemaju poštovanja ni prema životu, ni prema smrti, i ništa im nije sveto, jer su istinu davno prodali za „šaku masti“. Tako su i NDH-nostalgični cyber jurišnici, oličeni često u onima koji redovito daju komentare na Poskoku, isto ono što i četničko–ravnogorske „derneklije“ sa njihovih okupljanja na Manjači i Višegradu, i isto ono što i bradonje (sa obrijanim brkovima i malo dužim šorcevima) koje u zaštiti svoga shvatanja ćudoređa zastrašuju zaljubljene parove u parkovima u gluho doba noći.
Nažlost, zbog svega navedenog, moramo zaključiti da u BiH, još uvijek kuca zmijsko srce...
Počinje suđenje za zločine u Čajniču: “Plavi orlovi” na optuženičkoj klupi
Optuženi Milun Kornjača, Milorad Živković i Duško Tadić su maja 1992. godine učestvovali u ubistvima civila u “Lovačkom domu”
Avgist. 31.2010 - Suđenje Milunu Kornjači, Miloradu Živkoviću i Dušku Tadiću, optuženima za zločine počinjene na području Čajniča, počet će 6. septembra, odlučilo je vijeće Suda Bosne i Hercegovine na statusnoj konferenciji nakon što su tužilaštvo i odbrana potvrdili da su spremni za početak suđenja - prenosi BIRN.
Tužilaštvo BiH tereti Kornjaču, Živkovića i Tadića da su od aprila do kraja maja 1992. počinili zločin protiv čovječnosti, odnosno da su učestvovali u širokom i sistematičnom napadu na stanovništvo u Čajniču te zatvaranju, mučenju, ubijanju i prisilnom preseljenju Bošnjaka s tog područja.
Podsjetimo, Kornjača je bio komandant paravojne jedinice “Plavi orlovi”, kojoj je pripadao i Tadić, dok je Živković obavljao funkciju načelnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) Čajniče i bio član kriznog štaba u tom gradu.
Sva trojica su optuženi da su sredinom maja 1992. učestvovali u ubistvima 11 zatočenih civila u “Lovačkom domu” na Mostini (općina Čajniče), pucajući iz automatskog oružja i bacajući ručne bombe.
Tužilaštvo je najavilo da će u toku dokaznog postupka saslušati 70 svjedoka, od kojih će dva biti zaštićena.
Kornjača, Živković i Tadić su uhapšeni u decembru 2009., od kada su i u pritvoru.
Intervju: Damir Arnaut, šef tima za odbranu Ejupa Ganića
EU je znala da nas Srbija ucjenjuje
Činjenica je, međutim, da će presuda londonskog suda, u kombinaciji sa sve otvorenijom konfrontacijom Beograda oko Kosova, imati efekat buđenja uspavane evropske birokratije. Mi već imamo informacije da je londonska presuda natjerala neke EU zemlje da izvuku glavu iz pijeska
Intervju sa Damirom Arnautom, savetnikom člana predsedništva BiH Harisa Silajdžića za ustavno-pravna pitanja, i šefom tima za odbranu Ejupa Ganića pred sudom u Westeminsteru.
* Da li su zvaničnici EU, tokom trajanja postupka za ekstradiciju Ejupa Ganića Srbiji, bili upoznati sa činjenicom da su se, uporedo sa sudskim postupkom, odvijali i politički pregovori državnog vrha u Sarajevu i Beogradu o ustupcima za povlačenje tog zahteva?
Naravno da smo ih obavijestili, no oni su rekli ili da je to stvar naše dvije države, ili da je to pravosudno pitanje u koje se ne žele miješati. Kada je Srbija izigrala sva obećanja i dogovore, mi smo detalje prezentirali londonskom sudu. Pokušali smo, dakle, to pitanje riješiti na nivou naše dvije države, a kada smo vidjeli da Beograd time samo pokušava kupiti vrijeme i političke ustupke, iskoristili smo to kao najjači adut u Ganićevoj odbrani, odnosno kao pravosudno pitanje u koje se više niko nije mogao miješati i da je htio.
* To znači da je EU bila svesna da vlasti u BiH daju lažnu podršku tekstu srebreničke deklaracije, da bi zauzvrat dobili puštanje na slobodu Ejupa Ganića?
EU je i sama u tome učestvovala – tu deklaraciju su podržale gotovo sve EU zemlje, iako bi izostavljanje termina genocid u nekim od tih zemalja predstavljalo djelo negiranja genocida. EU sa Beogradom ima odnos koji se zasniva na principu: „Vi se pravite da napuštate Miloševićevu politiku ili da tražite Mladića, a mi se pravimo da vam vjerujemo.“ To je rezultat uspješnog blefiranja trenutne vlasti u Beogradu da su oni bolji od alternative, i na osnovu plašenja Evrope tom nekom alternativom oni već godinama dobivaju ustupke bez istinskih pomaka ka pomirenju. U Srbiji, međutim, postoji alternativa, postoji Čedomir Jovanović i njemu slični, i međunarodna zajednica ima obavezu afirmisati te snage umjesto ići linijom manjeg otpora. Činjenica je, međutim, da će presuda londonskog suda, u kombinaciji sa sve otvorenijom konfrontacijom Beograda oko Kosova, imati efekat buđenja uspavane evropske birokratije. Mi već imamo informacije da je londonska presuda natjerala neke EU zemlje da izvuku glavu iz pijeska.
* Zbog čega ste pristali na uslovljavanja, ukoliko ste, kako tvrdite, znali da Srbija izvesno gubi slučaj?
Kada nam je Srbija već sama dala adut, u smislu traženja političkih ustupaka, bilo bi neodgovorno s naše strane da to ne iskoristimo, a u svjetlu interesa Bosne i Hercegovine da u korijenu sasiječe slične srbijanske avanture u budućnosti. Mi smo znali da možemo osloboditi Ganića i na osnovu činjenice da je Haški tribunal već odlučio da su snage JNA na ulicama Sarajeva 2. i 3. maja 1992. godine bili „legitimna vojna meta.“ Sud u Londonu je donio isti zaključak, te ga čak i proširio na pripadnike JNA koji su se zabarikadirali u Dom JNA tog dana. No, kada nam je Srbija već sama servirala argument za njenu političku motivaciju, naravno da smo to iskoristili kako bi Srbiju potpuno pravno nadigrali i deklasirali u slučaju da im ovakve smicalice ikada više padnu na pamet.
* Da li očekujete negativne posledice u evropskim integracijama, budući da je unapređenje regionalnih odnosa jedan od najvažnijih uslova u tom procesu?
Apsolutno suprotno – mi nismo imali izbora. Beograd nam je u klasičnom smislu zaprijetio. Mi smo im još tada rekli da to ne doprinosi pomirenju i da je bolje oba pitanja rješiti na zadovoljstvo obje strane. Tek kada su oni to odbili, mi smo ušli u pregovore. To je bila katastrofalna greška Beograda, uzrokovana kako njihovom arogancijom tako i jednom iznenađujućom nekompetentnošću. Onog trenutka kada su pregovori počeli, ja sam znao da će Ganić biti oslobođen. Od tog trenutka su, naime, postojale samo dvije mogućnosti – ili da Beograd ispoštuje svoja obećanja u zamjenu za naše ustupke, ili da sud te pregovore označi kao politički motivisan proces. Kao bivši advokat u Americi znao sam da kada se država koja započne sudski proces upusti u političke pregovore koji imaju veze s tim procesom, sama sebi potpisuje gubitak spora. Naravno da smo mi iskoristili ovu nekompetentnost zvanične Srbije, ali je također činjenica da smo ih, dok su pregovori trajali, upozorili da će nužno izgubiti i da im je bolje da sve okončaju dok još imaju šanse da spase obraz i kredibilitet svog pravosuđa. Nisu nas poslušali i rezultat je proglašenje Srbije kao banana države u pravosnažnoj presudi londonskog suda.
Ako ga ne oslobodi Srbija, sigurno će dobiti proces u Strazburu: Ilija Jurišić
S obzirom na priznanje zamenika srpskog tužioca za ratne zločine Milana Petrovića, da je Ilija Jurišić na osnovu falsifikovanih dokumenata osuđen na 12 godina zatvora (tačka 36 presude londonskog suda), da li je oslobađanje nekadašnjeg visokog starešine Ministarstva unutrašnjih poslova BiH, takođe predmet političkih pregovora sa Beogradom?
Srbija nam je u Londonu demonstrirala da se na njihova obećanja ne možemo oslanjati, tako da pregovora u ovom slučaju nema. No, suočen sa obimnom dokumentacijom koju smo prezentovali u Londonu, Petrović, koji je inače vodio postupak protiv Jurišića, je priznao da je taj sporazum čista fikcija, da jednostavno nikada nije sklopljen. To je sudija konstatovao u presudi, sa zaključkom da ni Ganić ne bi mogao dobiti fer suđenje u Beogradu. Mi smo svu ovu dokumentaciju proslijedili Jurišićevim advokatima i ja tvrdim da bi Jurišić bio oslobođen u bilo kojoj demokratskoj državi. Naglašavam demokratskoj, jer Srbija tek mora dokazati da li želi ići u tom pravcu. No činjenica da su i optužnica i presuda Jurišiću u prvostepenom postupku zasnovani na „kršenju“ nepostojećeg sporazuma, bilo koja presuda osim oslobađajuće bi bila još jedna potvrda da srbijansko pravosuđe nije ni nepristrasno ni nezavisno.
* Kako reaguju evropski zvaničnici na to priznanje Milana Petrovića, i da li, i na koji način, insistiraju da Srbija pusti Jurišića iz zatvora?
Probudili smo njihovo interesovanje za ovaj slučaj, kao i interesovanje nekoliko međunarodnih organizacija koje se do sada nisu htjele miješati. Oni će sada pomno pratiti ovaj postupak, u svjetlu presude londonskog suda, i odluka u apelacionom postupku hoće imati implikacije za Srbiju i njene dalje napore ka evropskim integracijama. No, ovo je prilika za Srbiju – sudija Workman je vrlo precizno i tačno okarakterisao manjkavosti srbijanskog pravosuđa, i Srbija može na primjeru Jurišića pokazati da se zauvijek odriče takvog pristupa pravosudnim pitanjima. Ukoliko to ne uradi, Jurišić će u konačnici – u to sam uvjeren – dobiti postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava. Ne vjerujem da je Srbiji u interesu da pretrpi još jednu pravnu sramotu na međunarodnom nivou.
* Najavili ste zahtev za revizijom presude u postupku koji je BiH vodila protiv Srbije za genocid, na osnovu činjenice da Srbija po prvi put zvanično, tokom postupka protiv Ganića u Londonu, priznala da je sukob u BiH zapravo međunarodni oružani sukob?
Dokument koji je Srbija dostavila je eksplicitno priznanje agresije i ono što je bitno je da je to ne samo pravni stav, koji je potpisao Vladimir Vukčević, već također i politički stav Republike Srbije jer je taj dokument također potpisala i ministrica pravde Snežana Malović. Dokument čak i kaže „Republika Srbija smatra...“ Ovo je velika stepenica, ali nije ono što nam je neophodno – dokaz da je Srbija imala namjeru, tzv. mens rea, da počini genocid. Ti dokazi se nalaze u zatamnjenim dokumentima Haškog tribunala i naš rok za ponovno pokretanje procesa pred ICJ-om je šest mjeseci od dobivanja tih dokaza, a najkasnije do 2017. godine. Nakon Londona, te s obzirom na neminovno gašenje haškog tribunala u skoroj budućnosti, siguran sam da ćemo i te dokumente dobiti do tog roka.
* Kakve praktične posledice za građane Srbije predviđate, ukoliko BiH dobije taj proces?
Mi ni u prvobitnom postupku nismo primat stavljali na materijalnu naknadu. Također, da je Srbija pokazala pokajanje i prihvatila svoju ulogu u genocidu u BiH, taj proces možda ne bi bio ni potreban. No, neiskrena Deklaracija o Srebrenici pokazuje da Srbija još uvijek ne želi da se suoči sa tom ulogom. Ja sam potpuno iskren kada kažem da je to suočavanje puno potrebnije Srbiji nego nama. Mi znamo šta se desilo u Srebrenici i ostatku BiH, ali dok god se Srbija ne odluči osloboditi tog tereta, dok ne započne jednu katarzu, njeni građani će trpjeti frustracije jer im se servira neistina da su oni žrtve. Ne mogu ni zamisliti kako bi ta histerija tek izgledala da je Armija BiH samo jedan dan granatirala Beograd ili da su njeni pripadnici ubili osam, a ne 8.000 civila na teritoriji Srbije.
* Da li ste razgovarali s predstavnicima međunarodne zajednice i kakve reakcije ste uočili u vezi pritisaka Srbije da BiH potpiše sporazum o odricanju od nadležnosti u korist druge države za procese zbog ratnih zločina, o čemu se, takođe, govori u presudi suda u Westminsteru u slučaju Ganić?
Međunarodna zajednica ide linijom manjeg otpora i načelno podržava “sve što se strane dogovore.” Ovo je katastrofalan recept za budućnost ovog regiona, jer ne može postojati moralna ekvivalencija kada su ovakve stvari u pitanju. Ali, kao što sam već rekao, presuda u Londonu je sve promijenila. Do sada je međunarodna zajednica tretirala srbijansko pravosuđe kao legitiman mehanizam za procesuiranje ratnih zločina. Nakon što su u Londonu na svjetlo izašle sve manipulacije, nekompetentnosti, političke motivacije i smicalice tog pravosuđa, to je sve manje slučaj.
Bosna i Hercegovina će, u svakom slučaju, ostati pri stavu da neće dovoditi u pitanje nadležnost svojih sudova za zločine počinjene na svojoj teritoriji, a borit će se da ospori sve politički motivisane procese protiv njenih građana od strane Srbije. Ako to opet pokušaju nakon Ganića, obećavam im da ću ih opet pobijediti pred svakim sudom svake demokratske države.
* Tekst je preuzet sa Peščanika
Postoje snage koje žele međubošnjački sukob
Nepojmljivo je da nakon 500 godina islama ovdje, pojedinci žele da mijenjaju tradiciju, i to nasilno
Prof. dr. Enver Imamović, profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, upozorava da se radikalne grupe bliske vjernicima koji se deklariraju kao selefije, koriste kako bi se montirao međubošnjački sukob u BiH!
Ugledni profesor u tome vidi posebnu tragičnost terorističkog napada u Bugojnu, u kojem je proteklog vikenda poginuo čestiti policajac Tarik Ljubuškić, a teže i lakše ranjeno više njegovih kolega.
Imamović govori o tome kuda vodi ideološka stranputica radikala i kriminalaca koji se u svojim zločinima tobože pozivaju na časnu vjeru islam, koje su posljedice i kako na sve to trebaju odgovoriti Bošnjaci i Islamska zajednica u BiH.
Cijela BiH je u šoku nakon stravičnog napada terorista u Bugojnu. Šta, prema Vama, govore posljednji događaji u srednjoj Bosni i šta oni znače za Bošnjake?
- Svako nasilje, bez obzira na motiv, vrijeme i mjesto, apsolutno je neprihvatljivo. To se osobito odnosi na BiH iz stotinu razloga. Ne može pojedinac ili grupa, bez obzira na svoja ideološka, nacionalna, kulturna, klasna ili neka druga uvjerenja, to nasilnim putem prenositi na drugoga, na pojedinca ili skupinu. Svaki takav pokušaj završava poput ovog događaja u Bugojnu, dakle jednim neprihvatljivim činom koji odnosi ljudske živote. Bez obzira na to ko iza toga stoji. A ako su u pitanju selefije, s obzirom na isključivo vjersko nasilje, ovo se ni po čemu ne razlikuje od onoga što su nam činili četnici u proteklom, ali i ovom ratu.
I oni su upravo polazili od tog vjersko-ideološkog naboja, a potom su dolazile krvave Drine, krvavi mostovi, koncentracioni logori... Bez obzira na to što iza toga stoji pravoslavlje, a iza ovoga, navodno, islam. Prema općim ljudskim kriterijima i mjerilima, ne može niko drugome usađivati svoju ideologiju ili ga prisiljavati da vjeruje u nešto na način kako se to samo njemu sviđa.
Historija je u ukupnoj prošlosti pokazala pogubnost svih takvih pokušaja, od srednjeg vijeka, inkvizicije i progona bogumila, do Afganistana i Pakistana. Iza takvih pokušaja, dakle, ne ostaju potoci, već rijeke krvi. Ovo što se nedavno desilo u Bugojnu eklatantan je primjer nasilja koje treba sasjeći svim mogućim, dopustivim i legalnim sredstvima. U našim okolnostima, gdje jedni do drugih žive pripadnici tri vjere, takvo nešto, bez obzira na to dolazi li od islama, pravoslavlja ili katoličanstva, samo može raširiti mržnju, izazvati pokolj i nove potoke krvi.
Bi li to "rezanje u korijenu" moglo donijeti opasnost da se stvari generaliziraju i da se krene u progon vještica i hapšenje nevinih ljudi te da se na koncu izazove međubošnjački sukob, što je, očito, nekima i cilj?
- Imamo snage u našoj zemlji i izvan zemlje kojima apsolutno ne odgovara sloga unutar BiH. S druge strane, na meti su Bošnjaci, kojima te snage, iznutra ili izvana, nastoje bilo kako nanijeti štetu. Kao što se čini muslimanima u Evropi pokušajem da se zabrani tradicionalna muslimanska nošnja. Zaista, može se pretpostaviti da postoje te snage koje žele međubošnjački sukob. Jer, to su te metode. Hajde zavađaj unutar bošnjačkog korpusa, getoiziraj ga, neka se biju i kolju unutar sebe. To je njihov cilj.
Osim toga, imamo iskustvo iz ovog rata, gdje su pojedine skupine, neformalne, iza kojih su stajale neke institucije, a moguće i države, odigrale krajnje prljavu ulogu u zavađanju naših naroda po vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Pojedine snage ili pojedinci su u interesu nekih vanjskih sila provocirale i jednu i drugu stranu u ratu da bi došlo do krvoprolića! Treba li podsjetiti na Vitez i druge primjere? U Drugom svjetskom ratu znamo za slučaj u istočnoj Bosni kada su se ustaše presvukli u muslimane, stavili fesove i napali srpska sela, a kasnije je stradalo 500 muslimana, koji su zapaljeni. Postoji mogućnost da se Bošnjaci žele međusobno zavaditi kako bi u Evropi bili prikazani kao strano tijelo i potencijalno stalno žarište terorizma.
Postoji, međutim, i druga dimenzija. Islam u Bosni ne postoji od jučer, već više od 500 godina. Mi prakticiramo islam koji nam je donesen u to vrijeme iz Turske, a islam se ne mijenja i ne može se mijenjati. Znamo šta je u to vrijeme značila Turska. Ako se ovdje 500 godina prakticira jedan oblik islama, nepojmljivo je da neki pojedinci i snage, koji su bili tamo negdje, sada žele mijenjati naš tradicionalni islam, i to nasilno. To je neprihvatljivo iz stotina razloga. To su ljudi koji ovdje žele reći da smo mi loši muslimani, da ne valja reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, Ajvatovica... Riječ je o ljudima pomračenog uma, koji su kratkovidi, koji su kulturološki, vjerski i nacionalno krajnje needucirani. Jer da jesu, njihov um ih ne bi odveo u nasilje.
Ma ko da stoji iza ovoga, pojedinac, grupe ili države, griješi se i o Boga, i o ljude, i o pravo. Nama je krvi dosta! Stotinama godina krv teče Bosnom. Stoga, sve to treba u korijenu sasjeći. Ako hoće da to ispovijeda, neka ide tamo gdje se to tako radi. Ali, naš čovjek hoće i na Ajvatovicu, i na Bijambare, i drugdje.
Da li se instaliranjem terorizma među Bošnjake i eventualnim međubošnjačkim sukobom, najbrojniji narod u BiH smišljeno gura u nestanak? Znamo primjere Hamasa i Fataha u Palestini, posebno dešavanja u Pakistanu i Afganistanu. Kako to korenspondira s događajima u BiH i je li događaj u Bugojnu ogolio bošnjačku Palestinu?
- Prateći historiju BiH, čitav 7. vijek je u znaku progona bogumila, koji su imali vjeru koju Evropa nije prihvatila. Za njih je to bogumilstvo bilo krivotvorenje vjere. Čitav srednji vijek inkvizicija je žarila i palila Evropom. Potom je došao i islam. A narod s najdužim evropskim korijenima koji štuje islam jesu Bošnjaci. No, Evropa i u 21. vijeku stoji na kulturnim i ideološkim pozicijama kao prije stotina godina.
Vidite, Španija, Italija, Engleska, Francuska, Njemačka prave čitave hajke na islam. U pitanju su razni izgovori, ali sve je to usmjereno na muslimane. Oni imaju razne izgovore, ali činjenica je da je to usmjereno protiv islama. Ne treba biti previše mudar, to i malo dijete shvata, sasvim je moguće da BiH jedina ostane izolirana u Evropi, jer ima većinsko muslimansko stanovništvo. Nama ne daju u Evropu. Kako se može u višenacionalnoj državi dati sloboda kretanja za dva naroda, koja imaju dvojno državljanstvo, a to uskratiti samo Bošnjacima...
Kako da se na adekvatan način reagira, a da se ne izazove kontraefekt?
- Gledajte, inicijatori svega su ljudi koji su uglavnom malo educirani i obaviještini. To je problem. Jedan musliman iz Bosne, ako ne zna korijene svoje zemlje, tradicije, vjere i naroda, njega je lako zavesti i usaditi mu razne bubice u glavu. Onaj koji to zna, neće krenuti krivim putem. Prema mom mišljenju, edukacija je ključna, a ona je zanemarena. Mora se upoznati historija zemlje i naroda.
Moraju profesori i nastavnici u školama objasniti šta je, recimo, islam, a šta kršćanstvo. Ako mu ne kažete, onda će on to iskrivljeno saznati od nekih ljudi u nekom budžaku, a kasnije dolazi ovo što se u Bugojnu desilo. Naša djeca moraju znati ispravno kako je došlo do islamizacije Bosne i njene pozitivne kulturološke posljedice. Ako je Turska sredinom 15. vijeka donijela islam koji je bio ispravan, kako mi ne štujemo pravi islam na svoj način
Intervju
Akademik prof. dr. Filipović: Naši ljudi izgubili su nadu
Akademik Muhamed FILIPOVIĆ
Tihići, Dodici, Čovići, Silajdžići, Lagumdžije, Ljubići, dio su kolopleta neuspjeha
Bosna i Hercegovina je žrtva potpunog rasapa pameti, ekonomije, politike, socijalnih odnosa, kulture, jednom riječju - države, tvrdi u intervjuu za "Dnevni avaz" akademik prof. dr. Muhamed Filipović.
U srijedu, 5. maja, u sali Akademije i umjetnosti BiH profesor Filipović promovirat će svoju novu knjigu pod naslovom "Historija bosanske duhovnosti - Duhovni život osmanske Bosne". Njome završava veliki opus na kojem je radio skoro 40 godina, a koji je bio ključan u obnovi ideje bošnjaštva i identiteta našeg naroda.
- Prije 1990. godine napisao sam dosta, a izdao relativno malo. Razlog su bili pritisci kojima sam podvrgavan. Još u ratu promijenio sam unekoliko plan rada, shvatajući da kao neovisna država nemamo o sebi ništa što bi svijetu pokazalo ko smo, naše historijske korijene, gdje nam je mjesto i šta tražimo u svijetu. Svakako je među tim djelima najznačajniji projekt "Historija bosanske duhovnosti". Taj projekt razvio sam nakon što sam se u aferi "Bosanski duh" uvjerio da je pitanje našeg položaja vezano uz permanentnu težnju srpske i hrvatske nacionalne ideologije da Bošnjacima bude oduzet legitimitet historijskog naroda i da budu definirani kao ljudi bez vlastite kulture i tradicije, koji su samo ostatak tuđe nevjerničke osmanske vladavine.
Stavovi, kao što je onaj Ive Andrića da se "u vrijeme osmanske vladavine u Bosni ništa značajno u duhovnom pogledu nije dogodilo", bili su proglašeni za obavezne i trebali su služiti kao osnova svih odnosa među nama. Time je vršena potpuna negacija našeg postojanja kao naroda i historijskog subjekta. Ako mi nemamo originalne duhovne osnove, ako nismo proizveli nikakvu duhovnu supstanciju, tada nemamo kulture, a time ni nacionalnog identiteta!
Stoga sam odlučio izučiti sve raspoloživo što se zna o duhovnom životu na našem tlu, dokazati da postoji nesumnjiv duhovni kontinuitet na bosanskom tlu.
Čini li Vam se da je aktuelna bošnjačka politika dovela u pitanje mnoge od vrijednosti koje je promovirala Vaša i generacija rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića? U kakvom je danas stanju BiH i koliki su izgledi Bošnjaka da sačuvaju svoju državu?
- Već sam govorio o tome da je stanje užasno. Nema pomaka ni u kom smislu. Ljudi su iscrpljeni stalnim igrama koje se iznova pokažu kao prevare. Jedino napreduju aparat vlasti, represija prema stanovnicima i prihodi ljudi na vlasti i onih oko njih. Naši ljudi zbog toga su izgubili nadu, upali u dezolaciju, sve je više psihički i na druge načine poremećenih ljudi, a to ne može da ne prsne kao balon koji je već prenapuhan.
Sadašnji političari i političke strukture, duboko uronile u neuspjelu politiku, nisu sposobni naći rješenja za probleme s kojima se zemlja suočava. Zbog toga je nužna nova politika, novi ljudi i nove inicijative, s novim načinom političkog mišljenja i rada. Tihići, Dodici, Čovići, Silajdžići, Lagumdžije, Ljubići, dio su kolopleta neuspjeha i starog načina političkog mišljenja i trebali bi otići sa scene.
Nikada u našoj historiji nismo bili na nižoj razini intelektualnog i moralnog stanja cijelog društva. Ima pravo onaj psihijatar koji je kazao da je 80 posto našeg naroda u stanju psihopatologije. Ako uskoro ne započne obratan proces vraćanja prava i utjecaja običnim ljudima u politici i životu, možemo očekivati svašta.
Šta je, prema Vama, alternativa? U kojem pravcu Bošnjaci i BiH uopće mogu i trebaju ići? Vi ste često govorili da je za BiH nužan novi način mišljenja.
- Da, rekao sam to uvjeren da je politika koja se provodi samo intelektualno i psihološko mučenje naše javnosti. Odista je nužno da se pojavi sasvim nova politička koncepcija, koja će program utemeljiti na stabilnim i provjerenim historijskim osnovama našeg života i koja će se koncentrirati na rješavanje najbitnijih životnih problema, a to su zaposlenost, obrazovanje, zdravstvena zaštita, ekonomija i ujedinjavanje zemlje kroz realne aspekte, kao što su infrastrukturno povezivanje zemlje u cjelini, a ne njenih dijelova, stvaranje jedinstvenog tržišta novca, robe i radne snage i mobilnosti stanovnika, te svih drugih aspekata života koji mogu proizvoditi pozitivne efekte.
Ako bismo ostali zatvoreni u nacionalističke bantustane, tada se ograđujemo od razvoja koji je moguć samo otvaranjem na svim stranama i u svim aspektima. U tom smislu je stvaranje novog trenda političkog mišljenja veoma dobra i važna stvar i razumljivo je zbog čega pojavu takvih ljudi dočekuju na nož oni koji se svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima bore da zadrže svoj monopol na vlast. To je prvenstveno intelektualni, a tek potom organizacijski problem
Vi ste mnogo puta ukazali na neodrživost politike Sulejmana Tihića i njegovog koncepta SDA. Kuda Tihić i ta stranka uopće vode Bošnjake?
- Istina je da sam više puta rekao da je Tihićeva politika za našu zemlju i narod opasna, jer je kapitulantska, neodgovorna, jer je za nju najvažnije šta misle stranci, a ne naš narod, jer je temeljena na apsolutno nedemokratskom ustrojstvu i načinu vođenja stranke i politike, jer politiku vodi u ime naroda, a bez njega, i jer su lukavstvo i iznenadni udarci jedino čime ona raspolaže kao metodom.
Ja sam rahmetli Aliju Izetbegovića pitao, kada je on uveo potpuno nepoznatog Tihića u vrh naše politike, šta to radi i zbog čega. Nije mi mogao dati nikakav argument osim da on misli kako je Tihić "za sada" dobro rješenje. Ja sam ga pitao: "Za koga, Alija, za tebe ili za naš narod?" Mislim da je tada rahmetlija načinio veliku grešku, koju Bošnjaci danas plaćaju.
Javnost je informirana da ste poduprli prijevremeno puštanje osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika na slobodu. Je li to tačno i zašto ste to učinili?
- To je tačno. Učinio sam to iz ovih razloga: a. Zbog humanitarnih razloga; b. Zbog toga što svaki čovjek ima pravo na svoju istinu, a sudska istina nije ni zadnja ni jedina istina o čovjeku; c. Zbog toga što sam musliman i imam merhamet, i što kao musliman ne smijem mrziti, jer me Allah, dž. š., obavezuje da činim dobro i opraštam ljudima; d. Jer svome narodu ne želim sudbinu da nema ništa drugo do osjećaj mržnje i želju za osvetom.
Mi, Bošnjaci, nemamo osjećanje i kompleks mržnje i osvete i u tome se razlikujemo od nekih susjeda. Smatram da je to naša prednost, a ne mana, dok nas neki uporno uče da i mi počnemo mrziti i svetiti se, a u tom slučaju mi bismo nužno gubili i praktički, a što je još mnogo važnije u svom vjerskom, kulturnom i moralnom identitetu, jer nemamo ni moralni ni praktički kapacitet za osvetu, i to bi se pretvorilo u terorizam, koji je prokletstvo nekih muslimana u svijetu. Neki nas namjerno guraju ka tome. Ako mu zakon daje takvu mogućnost, ja nipošto ne bih želio stajati mu na putu. Najzad, ni sam đavo nije crn kako se misli.
Lov na Filipovića uvijek je bio dozvoljen
- Prikupljam materijal za knjigu o osobama koje su me napadale tokom moje duge karijere. Ja sam čovjek o kojem je najviše pisano s neprijateljstvom i čak otvorenom i deklariranom mržnjom i prema meni i mojoj porodici.
Kada jedan moj "kritičar" javno napiše da me mrzi i to dokazuje brojnim lažima, na to se ne osvrću lažni borci protiv mržnje, fašizma i šovinizma. A zašto bi, kad je lov na Filipovića uvijek bio sport dozvoljen preko cijele godine! Sve to što je pisano je samo intelektualno, duhovno i moralno smeće.
To je jedna žalosna historija srama i prljavih igara i to ću dokumentirati. Kada bi to bilo usmjereno samo na mene, nikom ništa, vojska takvih navaljivala je na mene. Ali, iz svega se jasno vidi da je pozadina te hajke, duge pedeset i više godina, u činjenici da se ja nisam libio da postavim neka bitna pitanja i nikada nisam pristao da bošnjački narod smatram nesupstancijalnim, nekulturnim, reakcionarnim i zaostalim i da odustanem od borbe za njegova prava i jednakost s drugima. Knjiga će sve jasno pokazati.
Krleža me snažno podržavao
- Enciklopedija BiH, na kojoj intenzivno radim, jedan je od fundamentalnih projekata bitnih za dokazivanje istine o našoj zemlji i nama u svim aspektima našeg postojanja. Ja sam davno razvio koncept enciklopedijskog prikaza BiH, ali sam zbog opstrukcija prosrpskih faktora u našoj politici bio onemogućen da ga dovršim. Moj napor završio je objavljivanjem Enciklopedijskog separata o BiH, koji je do danas jedina enciklopedijska publikacija o našoj zemlji i nama.
U njemu su Bošnjaci prvi put u historiji bili prikazani kao ravnopravan narod, s kulturom i tradicijom. Ovaj uradak stavljen je u podrum pod optužbom da sam napravio "muslimansku enciklopediju", a ja sam otjeran i onemogućen da projekt dovršim. To se dogodilo odmah nakon smrti Miroslava Krleže, koji me snažno podržavao. Moj glavni egzekutor bio je rahmetli Nijaz Dizdarević, koji je i tokom cijelog rada na ovom projektu činio sve da se on onemogući. Nažalost, Nijaz i danas ima svoje nasljednike. Dok okolne države ulažu milione u svoje enciklopedije, naša država uložila je do sada jedva kojih 160.000 KM, manje nego za jedan ministarski automobil.
Intervju: Jovan Divjak, branitelj Sarajeva
Mržnja je danas veća nego na kraju rat
Razgovarali: Žarka Radoja i Bojan Tončić
Niko ne prihvata da je njegova strana činila zločine i to je veliki problem: Jovan Divjak
Svima je ovdje dosta tih prepucavanja, netolerancije i mogu vam reći da je danas veća mržnja nego što je bila odmah poslije rata. Republika Srbija sada koristi svoje jače političke i pravne adute, ima pravosuđe koje je iskusnije i povezanije sa međunarodnim pravnim sistemom tako da su oni to iskoristili da još više zaoštre odnose
Slučaj hapšenja Ejupa Ganića u Velikoj Britaniji na osnovu poternice zvaničnog Beograda, podigao je tenzije između BiH i Srbije na nivo koji je blizak onom iz devedesetih godina. Srbija, čija je zvanična politika prema zemljama susedima dovela do novog zatezanja odnosa ravnih onome kada je na vlasti bio Slobodan Milošević, zahteva izručenje Ejupa Ganića zbog zločina u Dobrovoljačkoj ulici koji se desio 3. maja 1992. godine kada je u napadu ubijen jedan broj vojnika JNA. Na poternici Srbije, uz Ganića, nalazi se još 18 ljudi, od kojih neki nisu više među živima. Zahtev za izručenje poklapa se sa početkom suđenja Radovanu Karadžiću pred sudom u Hagu, istim onim sudom koji je pre nekoliko godina slučaj Dobrovoljačka predao Tužilaštvu BiH u nadležnost. Na spisku se nalazi i brigadirni general Armije BiH u penziji, Jovan Divjak koji za e-novine komentariše potez srbijanskih vlasti, govori o njegovim posledicama i o ponovnoj upotrebi propagande koja je koincidirala sa početkom suđenja Radovanu Karadžiću pred sudom u Hagu.
* Bili ste na licu mesta tog 3. maja 1992. godine. Šta se zapravo desilo u Dobrovoljačkoj i kakva je odgovornost oficira obeju strana za pogibiju vojnika?
Zaboravlja se od strane Beograda i RS, ili je to namerno, da je sve počelo 2. maja. Naime, tog dana zbog odsutnosti Alije Izetbegovića verovatno je procenjeno da je grad u manjem haosu, a Armija BiH koja je tada još uvijek bila TO BiH, bila je nenaoružana, nije imala teško naoružanje. Mala digresija: ovih dana je u Hagu Karadžić tvrdio da smo imali helikopter u gradu, što je smešno. Da se vratimo na 2. maj. U ranim časovima je počeo napad na grad, bombardovanje je u ta dva dana bilo jako, preko 50 građana je ubijeno. Vojska je tada sa dva pincgauera došla na 200 metara od Predsedništva BiH. Čitava ta akcija je bila da se izvrši vojni udar na Predsedništvo, i na taj način u odsustvu Alije Izetbegovića, da se uspostavi vlast u Sarajevu. Iza ta dva pincgauera išla su dva transportera a iza njih tenkovi, međutim, s obzirom na činjenicu da su naše protivoklopne grupe zaustavile pincgauere, da su ta dva vozila bukvalno spaljena, ostala motorizovana vozila su se vratila u Lukavicu i u Nedžariće. Taj dan je završen time što je Alija Izetbegović uhvaćen i odveden u Lukavicu. On je tvrdio da je zarobljen a komandant četvrtog korpusa je rekao da je samo zadržan. Šta se dešavalo u tom vremenu dok je Alija Izetbegović bio u Lukavici, ko je vodio pregovore i s kim, ja to ne znam. Neću da govorim ono što sam pročitao iz štampe jer to tog 3. maja, kada se desila Dobrovoljačka, nisam znao. Tog dana je došlo do razmene između Alije Izetbegovića i Milana Kukanjca, opet prema nekoj informaciji koju smo imali u štabu trebalo je da sa tri vozila iz Lukavice Alija Izetbegović dođe do Druge vojne oblasti i da dođe do razmene. Međutim, došlo je oko 30 vozila. U dva sata popodne na vozila su natovarena materijalna sredstva, dokumentacija iz Druge vojne oblasti, formirala se kolona i krenula prema Skenderiji. Kod Čobanije je kolona zaustavljena. Tog momenta sam naišao, popeo se na trotoar da pitam Aliju Izetbegovića o čemu se radi, a on me pita zašto je zaustavljena kolona na šta ja nisam imao odgovor. Nisam znao. Nakon pola sata toj koloni je dozvoljeno da krene dalje. Dok sam ja komunicirao sa Izetbegovićem, desila se pucnjava duž kolone, na koju sam komandovao „Ne pucajte!”. Taj snimak je prikazan više puta na televiziji. Posle toga kolona je krenula prema Lukavici a transporter sa Izetbegovićem ka Predsedništvu BiH, dok je Kukanjac nastavio ka Lukavici. Pola vozila je bez problema otišlo za Lukavicu, a pripadnici TO, rezervnog sastava policije, Patriotske lige, Zelenih beretki, su zaplenili ostalih 15. Naravno, pitate se ko je to pucao. Zna se ko je. Tada nije bio organizovan napad, jer nije bilo jedinstvene jedinice. Tu su bile grupice po pet, šest ljudi Patriotske lige, Zelenih beretki, TO, policije, sveukupno negde oko 200, 300 ljudi, ne više, od kojih su, nažalost, pojedinci pucali ali to nije bio organizovan napad. Bio je to izvestan haos u kojem niko nije mogao da komanduje.
* Iz Srbije najavljuju da imaju jake dokaze, čak snimke da je Ganić naredio pucanje po koloni.
Ganić jeste u to vrijeme zamjenjivao Aliju Izetbegovića u odsutnosti. Svako ko zna malo oko vojske zna da je Predsjedništvo u toku rata bilo vrhovna komanda. Ne volim nagađanja. Tužilaštvo treba da utvrdi šta je ko i kako komandovao. U pravu ste da ima dosta snimaka koji se vrte po televizijama u kojima se može utvrditi da je neko iz predsedništva, odnosno iz TO, izdavao nekakve komande. Međutim, zaista bih želio da sve to utvrdi Tužilaštvo, nikako novine, niti propaganda, jer se time stvara još veća nesigurnost kod građana. Evo i danas, dolazeći s posla zaustavlja me svaki drugi, građanin i pita „Šta je ovo, šta nam ovo rade, pa valjda smo se mi branili.” Jeste, branili smo se, ali je bilo postupaka, to je činjenica, koji nisu u skladu sa Ženevskom konvencijom.
* Tužilaštvo u BiH je 2005. godine pokrenulo istragu u ovom slučaju kojom je obuhvaćeno 15 ljudi, među njima ste i vi. Ukoliko se slučajem „Dobrovoljačka” bude bavilo Tužilaštvo BiH veća je verovatnoća da se proces pre okonča, jer su skoro svi osumnjičeni na njenoj teritoriji. Prema sporazumu Srbije i BiH, zločincima se sudi u matičnoj zemlji. Srbija na ovaj način rizikuje da odugovlači proces decenijama jer do osumnjičenih ne može da dođe sem na način kao i u slučaju Ejupa Ganića.
Činjenicu da se Tužilaštvo BiH bavi tim slučajem niko sa desne strane Drine neće da prihvati. U slučaju „Dobrovoljačka” svi mi koji se nalazimo na spisku, na listi, s nama je obavljen razgovor. Ja sam osumnjičeni, dva puta sam išao i davao izjave, kad dođe do suđenja one će biti meritorne u tome šta sam, koliko i u čemu odgovoran. Mislim da je to povezano sa slučajem Karadžić. Dobro se zna da je taj „slučaj” Hag prepustio državnom tužilaštvu jer oni u njihovim procenama, odnosno utvrđivanju krivice, nisu došli do podataka da bi se mogla dići optužnica za nekoga u Hagu. Pretpostavljam da mnogi znaju da oni koji su bili akteri svega toga u to vreme više nisu u BiH, ima nekih koji su umrli, uostalom, znate da su se na prvobitnom spisku našla trojica mrtvih ljudi. Očito da se nešto uradilo na brzinu da bi se držala tenzija, nepoverenje, nedostatak želje da se situacija na Balkanu stabilizuje i da sve zemlje Balkana uđu u EU i Nato.
* Da li se ovaj potez srbijanskih vlasti tumači u BiH kao politički?
Da. Ovog trenutka vlastima u Srbiji je najveći problem suđenje generalu Perišiću u Hagu. Pokušavaju da to malo stave pod kontrolu, da produže jer je on bio načelnik štaba JNA i o mnogim stvarima zna, učestvovao je u donošenju odluke u BiH. Naravno, znao je ono što se desilo u Srebrenici. To je jedna priča. Ja mislim da će ovo negativno uticati i na Srbiju i na njihovo dalje uključivanje u Evropsku uniju i NATO iz prostog razloga jer oni ne predaju svoje ratne zločince, Mladić je još uvek na slobodi, a u isto vreme vode računa šta se dešava u našem dvorištu. Time oni pokazuju, svesno ili nesvesno, da su ipak akteri ratova na prostoru bivše SFRJ. Sad je u toku proces protiv Karadžića i Perišića u kojem će se potvrditi ono što se već zna. Karla del Ponte je u dogovoru sa Goranom Svilanovićem određen deo dokumenata „sačuvala” da ne dođu pred sud. U tim dokumentima se govori o sastancima Ratnog saveta Predsedništva Jugoslavije u kojima se tačno govori koliko je Srbija uključena u ratove.
*Kakvu poruku Srbija ovakvim postupkom šalje BiH? Da li se na ovaj način mobiliše građanstvo BiH ka nacionalističkim strankama?
Ovo će još više razdvojiti, dovesti do jačanja animoziteta između Federacije BiH, najviše Bošnjaka i Republike Srpske. Nije to vezano samo za Srbiju, nego i za RS jer poruke iz RS idu ka tome da je hapšenje Ganića pravda, da je na taj način izvršena pravda. Oni daju sebi za pravo da ocene da je Ganić odgovoran za zločin koji se desio u Dobrovoljačkoj ulici. Tu se stvorila jedna napetost, među ljudima je dosta straha, nema velikih reakcija. U petak je manja grupa protestvovala pred ambasadom Republike Srbije. Svima je ovdje dosta tih prepucavanja, netolerancije i mogu vam reći da je danas veća mržnja nego što je bila odmah poslije rata. Republika Srbija sada koristi svoje jače političke i pravne adute, ima pravosuđe koje je iskusnije i povezanije sa međunarodnim pravnim sistemom tako da su oni to iskoristili da još više zaoštre odnose. Iskreno, mislim da će to narednih dana biti još gore, jer Ganić neće u narednih mjesec dana biti izručen niti jednoj strani niti će ga pustiti.
*Suđenje Radovanu Karadžiću se poklopilo sa hapšenjem Ejupa Ganića. Javnost u BiH, koliko se da isčitati iz medija, ne veruje da je to slučajno.
Moglo bi se to vezati u sledećem kontekstu. Tužilaštvo JNA je izvršilo analizu i procjenu i došlo do spoznaje odgovornosti određenih lica u predmetu Dobrovoljačka ulica. Po ukidanju vojnog tužilaštva , predmet je prešao u nadležnost Tužilaštva Srbije. Srbija je čekala do 28. februara, 27. je potpisan sporazum između pravosuđa BiH i Srbije o tome da se procesuiranje organizuje tamo gde se zločin desio. Suprotno od toga oni angažuju čitavo pravosuđe prema državi koja je i tokom rata bila naklonjena Beogradu i nije objektivno pratila celu situaciju stradanja građana BiH. Podsjetiću, postoji zvanični podatak da je u BiH tokom rata oko 100.000 ljudi poginulih; od toga 64.000 Bošnjaka, 33.000 Srba i 7 - 8.000 Hrvata. Ovim potezom vlasti u Srbiji hoće da odvuku pažnju sa procesa koji se vodi protiv Radovana Karadžića jer taj proces nije vezan samo za njega. Ima puno detalja koje će Karadžić vezati za to da je sva logistička, materijalna i moralna podrška bosanskim Srbima ipak dolazila iz Beograda i da oni nikada ne bi mogli samostalno voditi rat u BiH. Naravno, bez pomoći tehničkim sredstvima oni ne bi mogli dobiti teritoriju koju danas imaju, ovih 49 odsto. Sigurno je da se ovo što se danas dešava sa Ejupom Ganićem jedan politički akt koji je, nažalost, prihvaćen uslovno od engleskog pravosuđa. Onog momenta kada je Ganić zadržan iz Sarajeva su slane poruke da se cijeni britansko pravosuđe kao najpravednije i da se Ganiću ne može desiti ono što mu se, eto, sad dešava. Naše uverenje da se do pravde mnogo bolje dolazi u Engleskoj nego recimo kod nas, očigledno je bilo obmana.
* Upravo od Karadžića se može ovih dana čuti najgora propaganda koju je Srbija koristila za vreme rata na prostoru bivše SFRJ. Jedan od simbola opsade Sarajeva bila je i ostala priča o masakru na pijaci Markale. U srbijanskoj propagandi taj je događaj predstavljen kao bošnjačka ujdurma, žrtvovanje svojih građana zbog propagandnog efekta. Danas se u Srbiji taj događaj predstavlja kao istina, kad neko od političara i javnih ličnosti brani ratne zločince, obično kaže „To je kao i u slučaju Markale“, budući da se u javnosti to podrazumeva kao prevara. Šta je istina i kakve ste interpretacije u koju svrhu videli?
Sredstva javnog informisanja su pripremila, vodila i zaključila rat, znači propaganda je ta koja je dovela do rata. Pre Markala, govorimo o prvom napadu 5. februara 1994. godine, bila je tržnica Ferhadija 27. maja 1992. kada je ubijeno 17 ljudi koji su čekali u redu za hljeb, a vidite o tome se ništa ne govori. Kao ni o stradanju dece na Dobrinji i na nekoliko mesta u Sarajevu. Naravno, svelo se na Markale iz prostog razloga jer je tu bilo najviše žrtava. Međutim, sud u Hagu je za Markale tačno procenio i učinio odgovornim komandanta romanijsko sarajevskog korpusa koji je i dobio 40 godina za sve ono što se dešavalo u Sarajevu. Za drugi zločin na Markalama, 28. avgusta 1995. godine, takođe je utvrđeno da je granata došla sa položaja Vojske RS. Propaganda ide dotle da se javno i danas govori da smo sami sebe ubijali. S jedne strane to je logično, iz prostog razloga što niko neće da prizna svoje zločine, pa ni pripadnici Armije BiH za određene zločine u Sarajevu, u dolini Neretve o čemu je i Haški sud dao svoju ocenu.
* Šta danas, 15 godina nakon završetka rata, vidite kao najizraženiji vid propagande na obe strane?
Kroz nastupe Karadžića u Hagu vidi se da je ta propaganda još gora. Tokom rata informacije nisu bile dostupne ni jednoj ni drugoj ni trećoj strani, za vreme rata sredstva javnog informisanja u Evropi različito su bila naklonjena zaraćenim stranama, neko je bio naklonjen Vladi BiH a neko Vladi Srbije i RS. Međutim, danas posle 15 godina jasno se zna šta se dešavalo. Naravno, i danas sve tri strane odbijaju da priznaju da su baš oni činili bilo koje zločine. Činjenice govore sasvim suprotno. Propaganda je ogromna a upravo primer Karadžićevih izjava na suđenju govori tome u prilog. Graniči se sa nemoralom kad Karadžić kaže da su Muslimani sami sebe ubijali, da su na prvim Markalama donesene lutke, da su tijela sa drugih mijesta donesena, da tog jutra nije bilo nikakve pijace pa samim tim ni gužve u gradu, itd. Čini mi se da je propaganda danas gora i koliko je meni poznato, nedovoljno naravno, to se prihvata u medijima u Srbiji kao činjenično stanje. Karadžić nije žrtvovan nego trijumfalno brani svoj narod. Jedna od njegovih izjava je bila prizemno smešna, da je JNA napadnuta u Sarajevu koje pripada Srbima. Za opštinu Stari grad na kojoj se nalazi Dobrovoljačka ulica, on govori da je teritorija srpskog Sarajeva. Eto jedne od propagandnih akcija koje Karadžić koristi za Haški sud.
* Da li imate uopšte osećaj da su se odnosi BiH i Srbije promenili u odnosu na devedesete, nakon ovakvih poteza vlasti?
I sa jedne i sa druge strane političari imaju stalnu želju da postoji tenzija, jer u suprotnom, ne mogu ostvarivati svoje planove i ideje. Moje mišljenje je da se nije puno toga promenilo. Jeste da je došlo do promene jedne, druge vlasti. Međutim, nedavno je Vojsilav Koštunica na televiziji bez ikakvog stida veoma nekorektno govorio da su za sve što se desilo u BiH, krivi Alija Izetbegović i muslimani. Ponavljao je priču da su muslimani hteli svoju državu a da su Srbija i Hrvatska bile dve poluge koje to nisu dozvoljavale. Dakle, ništa se posebno nije promenilo. Međutim, izuzetno je pozitivno bilo što je predsednik Srbije došao i poklonio se žrtvama Srebrenice, ali to na primer Dodik nije nikada uradio. Nema puno novina u odnosima između BiH i Srbije u poslednjih 15 godina. Uostalom, znate da tri godine BiH nije imala ambasadora u Srbiji. Svi ponuđeni kandidati zvaničnom Beogradu nisu odgovarali, za svakog je bilo okačeno zvono da su baš oni učestvovali uzločinima u BiH
