Husaga Čišić
Piše: Faruk VELE Husaga Ćišić je naš prvi političar koji je u Titovoj Jugoslaviji otvorio pitanje položaja Bošnjaka i Bosne. Otjerao Pavelićevog Džafer-bega i generala Ambrosija Ono što Ćišićevu ličnost čini iznimnom jeste da nije postojao nesklad između njegovog intelektualnog i moralnog stava s jedne strane i praktično politièkog angažmana, s druge strane. Nacionalna samosvijest i borba za prava Bošnjaka nije ga nikada ograničila. Sa simpatijama je 40-tih gledao na okupljanje antifašističke omladine i ilegalaca u njegovoj kući. Bio je jedan od inicijatora Mostarske rezolucije kojom su bošnjački intelektualci osudili ustaška zlodjela. Vlasti NDH su ga uzalud pokušale pridobiti. Džafer-beg Kulenović, Pavelićev čovjek za «muslimanska pitanja» pokušao ga je vrbovati, ali ga je Ćišić otjerao iz svoje kuće. Neobavljena posla se vratio i rođak talijanske kraljevske porodice, general Ambrosi, koji ga je 1942. godine, također, uzalud želio privući na stranu fašizma. Hapšen, pritvaran, interniran Husaga Ćišić je roðen 15. decembra 1878 godine u Mostaru, gdje je proveo i najveći dio svog života. Izuzetnu pažnju je pridavao ličnom obrazovanju. Prilazi Pokretu za vjersko prosvjetnu-autonomiju Bošnjaka u vrijeme Austro-Ugarske vlasti, kojeg je pokrenuo ali-efendija Džabić. Zajedno s prijateljima je pokrenuo list «Musavat» gdje se ističe izuzetno oštrim člancima protiv austrougarskih vlasti. Formirao je i stranku Muslimansko demokratsku organizaciju. Zbog svog pisanja je bivao hapšen, pritvaran, a potom u tri navrata interniran na Bivolje Brdo kod Čapljine, u Bihać, te Arad. Tokom Prvog svjetskog rata je bio mobilisan u kažnjeničku jedinicu Ðera, a potom u IV bosanskohercegovačku regimentu sa kojom je ratovao u Italiji gdje je ranjen. Bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, pa predsjednik Općine Mostar, predsjednik Vakufsko-meafirskog sabora Muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te član III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. Borac za nacionalno dostojanstvo Bosnjaka Ove godine navršava se tačno 130 godina od rođenja Mostarca Huseina Husage Ćišića, velikog bošnjačkog političara i intelektualca, iznimne ličnosti koja je dala pečat ne samo mostarskoj već i ukupnoj historiji Bosne i Hercegovine i posebno Bošnjaka u prelomnim vremenima s kraja 19., poèetkom i sredinom 20 stoljeæa. Šira javnost svakako premalo zna o Ćišiću, za što se ponajviše ima zahvaliti decenijama komunističke vladavine, kada se njegovo djelo smišljeno zataškavano, budući da se radilo o jednom od najvećih boraca za prava Bošnjaka i Bosne. Jasno, Ćišićevom prešućivanju kumovao je svakako i tradicionalni nemar samih Bošnjaka. Nedavnim objavljivanjem Ćišićeve knjige «Postanak i razvitak grada Mostara», mostarski intelektualci okupljeni oko Islamske štamparije (IC) Mostar započeli su reafirmaciju djela ovog velikog čovjeka. Husaga Ćišić će u historiji poglavito biti zapamćen kao naš prvi političar koji je u Titovoj Jugoslaviji otvorio pitanje položaja Bošnjaka i Bosne u toj novoformiranoj državi. On je tako na Trećem zasjedanju AVNOJ-a podnio amandman na novi Ustav socijalističke Jugoslavije i jasno istupio protiv negiranja prava muslimanskog naroda i BiH kao republike. Naime, mada je Bosna i Hercegovina ušla u sastav Federacije kao jedna od šest ravnopravnih Republika, Bošnjacima nije bilo mjesta kao «šestoj buktinji» na grbu nove države, koja je trebala biti njihov simbol. Ćišić je predlagao unošenje šeste buktinje u državni grb Jugoslavije, zato što su Bošnjaci, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonoca i Crnogoraca, šesta jugoslavenska nacija. No, tadašnji ministar za konstituantu, kasniji disident Milovan Ðilas je Ćišiću odgovorio da to da li su Bošnjaci nacija jeste «teorijsko pitanje koje se ne može rješavati jednim dekretom». S obzirom da njegov prijedlog nije usvojen, Ćišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i s tim u vezi bio jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava socijalističke Jugoslavije! Za taj čin je u postratnoj Jugoslaviji, kada se sa «unutrašnjim neprijateljima» žestoko obračunavalo, trebalo je isuviše hrabrosti. O ovoj Ćišićevim amandmanima i glasanju protiv Ustava Jugoslavije doskora se nije ništa znalo. Komunističke vlasti očito su se potrudile da sakriju, prije svega, razloge koji su Ćišića, čiji su sinovi Husref i Mithad dali živote u borbi protiv fašizma, ponukali na ovakvu reakciju. No, u svome dopisu Predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvoren skupštine od 18. januara 1946 godine Ćišić sasvim jasno ističe nepravdu koja je nanesena Bošnjacima. - Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bošnjana ostavili su pravo da se zovemo muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama, ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanja naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine – navodi se u Ćišićevom dopisu. Protivio se stavovima da je BiH zasnivana ravnopravnosti Srba i Hrvata, istièuæi da BiH na ravnopravnostima ta dva naroda, bez Bošnjaka, nema izgleda za opstanak. Husaga Èišiæ je još tada ukazao na srpski nacionalizam: - Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša uža otadžbina BiH spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge nacionalno ne proèišæene zemlje, te se zato nameæe dužnost svakom nacionalnom Srbinu, ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklope u svoj nacionalni matičnjak, kao sastavni dio njegov – istakao je Ćišić, napomenuvši da Bošnjaci «mirne duše ne podnose da se na tako problematičan naèin progira ugled njihove uže otadžbine BiH». Jedan od istraživača djela Husage Ćišića, profesor sociologije iz Mostara Enes Ratkušić cijeni kako je Ćišićev doprinos, u kontekstu ukupne borbe za nacionalnu i političku afirmaciju Bošnjaka i BiH, izniman. - Razumijevajući i sagledavajući sve to u današnjim povijesno-političkom kontekstu, bez imalo straha ode eventualne nedosljednosti, može se zaključiti sljedeće – većina današnjih bošnjačkih predstavnika u vlastima nije dostojna ni da spomene njegovo ime, a kamoli da se s njim poredi – rekao je Ratkušić. On dodaje da je Husaga bio dobrano otvorio put borbi Bošnjaka za nacionalnu afirmaciju, ali da značajan broj bošnjačkih političara i intelektualaca, kao i danas, nije bio dosljedan Husaginom put. - Posebna priča su političari, ali i intelektualci koji su došli nakon Husaginog političkog sklanjanja, od vladajuće komunističke garniture, koji su rješenje tzv. «muslimanskog pitanja» u to vrijeme vidjeli isključivo u srpskom ili hrvatskom opredjeljivanju. Većina ih nije bila dorasla vremenu u kojem su živjeli – navodi Ratkušić. Poznati mostarski književnik, rahmetli Alija Kebo pišući o liku i djelu Husage Ćišića naveo je da su «njegova stajališta, otvorenost, objektivnost i britkost smetali ljudima uskih pogleda i afiniteta, raznim zavidnicima, i smutljivcima koji su htjeli i hoće da bošnjački narod biološki istrijebe s ovih prostora».  |
|||
______________________________________________________________________________________________________________________
Ko je Husaga Čišić?
Pise:Avdo Metjahić
Odavno me muči dojam da što više saznam o Husagi Čišiću Mostarcu, nekadašnjem poslaniku Narodnog Fronta Bosne i Hercegovine. Ono što mi je poznato nije dovoljno da bi nešto više rekao o ovom Bošnjaku, koji je na prvoj Ustavotvornoj skupštini Demokratske Federativne Jugoslavije 1946. godine, zatražio objašnjenje, zašto u grbu Jugoslavije nedostaje šesta baklja, jer svakako postoje šest republika. Naravno da je ućutkan od tadašnjih ustavotvoraca, Moše Pijade i Milovana Đilasa.
Šta je ustvari rahmetli Husaga rekao i tražio na toj prvoj Ustavotvornoj skupštini, malo, ili pak nimalo se nije pisalo i pričalo do današnjih dana.
Rahmetli Husaga im je rekao, da postoji šesti narod, a to je Bošnjaci muslimanske vjere, našto je bio ućutkan za sva vremena, ne samo od Moše, i Đilasa nego mu se od tada gubi svaki trag. Kako se to desilo da su ga njegovi Mostarci zaboravili, i samo se pominje u nekim spisima i to od Ota Bihalji-Merin kojeg je interesovala poznata balada o Hasanaginici. Sve što se zna o njemu je da je potomak Hasan-age i da je u razgovoru sa O tom propustio da otkrije jedno od brojnih tajni vezanu za ovu baladu, u kojoj je opjevana lokalna porodična zgoda na području Imotske krajine sredinom osamnaestog vijeka.
Poslije svih ušutkanih prije Husage, i njega je zadesila ista sudbina od veliko srpske i hrvatske hegemonije. Postao i ostao nepoznat od svog sopstvenog naroda Bošnjaka.
Svi napori ova dva nama susjedna naroda, da Bošnjake unište i njihovo postojanje prikriju, nije urodilo plodom, jer ipak baklja bošnjaštva je gorjela, da li to bilo u domovini, koja je gašena na svakom pomolu, pa su je nosili bošnjački sinovi van Bosne. Nosili su baklju bošnjaštva muhadžiri, do nakraj osmanskog carstva, a u novije vrijeme je prenijeli preko Evrope do kraja Amerike. Svi napori da se bošnjačka nacija izgubi i prikrije, uspijeva Srbima i Hrvatima, samo u njihovim glavama. Izolirati i prikriti postojanje Bošnjaka, autohtonog naroda na balkanskom prostoru je bilo nemoguće, jer postoji više nego hiljadugodišnja historija dobrih Bošnjana koja ih krasi i sija još od srednjeg vijeka.
Prije nekolko godina, dobih komplet enciklopedije Jugoslavije, koji je štampan 1962. godine u Zagrebu, te pohitah da nešto nađem o Bošnjacima.
Evo što nađoh: Bošnjak, list za politiku pouku i zabavu, izlazio jednom nedeljno od 2.7.1891 do 16.7. 1910, štampan latinicom. Urednici: Hilmi Muhibić, Edhem Mulabdić, Jusuf’ beg Filipović. Onda se pominje selo Bošnjaci u Slavoniji, kraj Županje, pa se onda pominju Bošnjak Ilija, Karlo, Petar, Bošnjaković Franjo Srećko, te i neki Ivan od Banje, ali Bošnjaka kao naroda nema nigdje. Pominjanje mjesta i prezimena Bošnjak ili Bošnjaković su prisutnu kod katolika, pravoslavaca, kao i kod muslimana u Bosni, i čak ih nailazimo na teritoriji Sandžaka.
Kroz historiju Bošnjaka primjećujemo da su se naše komšije i kršćanska Evropa uvijek miješali i u dosta slučajeva odlučivala o našoj bošnjačkoj sudbini. Odašiljane su istrebljivačke ekspedicije, od svete stolice da Bošnjake i Bosnu potčine sebi, što im nikad nije uspijevalo da to ostvare do kraja. Uspjelo je misionarima iz Srbije i Hrvatske da preokrenu pravoslavne Bošnjake u Srbe, a bošnjačke katolike u Hrvate, koji su radili pa i danas rade na zatiranju Bošnjaka, ustvari svojih sunarodnjaka.
Gore sam napomenuo prezimena Bošnjak, koja nose naturalizovani Hrvati, i Srbi koji ne stideći se, odbijaju svaku pomisao da pripadaju bošnjačkom rodu, ali bi ako im zapadne pripojili dio Bosne Srbiji, ustvari Hrvatskoj.
U svoji posljednjoj knjizi Dr. Muhamed Filipović napisa: “Ako bi naša identifikacija bila iste vrste kao ona kod Hrvata i Srba, onda bi nas politički i historijski cilj morao biti, kao što je slučaj kod ovih drugih, da stvorimo našu bošnjačko-muslimansku državu, što bi uništilo historijsku osnovu našeg postojanja i sigurno nas dovelo u propast. To bi tražilo da se oprostimo od Bosne kakvu su nam naši djedovi ostavili na amanet , unatoč tolikim njihovim žrtvama i patnjama’’
Ma koliko god da takozvani demokratski svijet sa Evropom bio na strani vandala, baklja bošnjaštva je sačuvana i gorjela je u najtežim momentima i gorjet će dok bude posljednjeg Bošnjaka. U Evropi je nosiše sad rahmetli Adil-beg, sa njegovim ahbabima, a u Americi, veliki sin Bošnjačkog naroda Besim Velić, te danas baklja bosanstva plamti u matici Bosni, i svim susjednim državama gdje žive Bošnjaci.
Poslije propasti Bosne, Bošnjaci koji se školovaše u Osmanskom carstvu i službovaše po njemu, noseći baklju bošnjaštva, tako dodajući svom imenu i prezimenu pripadnost svom narodu, Bošnjak ili El Bosnavi. Samo da pomenem par njih od hiljade, a to su: Mustafa Bošnjak Muslisija, Ahmed Bošnjak – Talib, Avdilah efendija Bošnjak, Vehdetija Ahmed Bošnjak, Muhamed Uskufi el Bosnavi i Nesuh Matrakcija Bošnjak.
Rahmetli Husaga Čišić, njegova svijetla ličnost mora ostat u historiji Bošnjaka, kao jedan od onih bakljonoša svoje narodnosti, i mi njegovi nasljednici mu bit zahvalni, i slaviti ga dok je Bosne i Bošnjaka. Ko zna možda u bliskoj budućnosti se zastide bar oni koji nose prezime Bošnjak i vrate se iskonu.
Bi bilo patriotski i lijepo da se nađu oni koji pišu historiju Bošnjaka i isture na vidjelu istinu o rahmetli Husagi, i ostalim bakljonošama Bošnjaštva. Tako da bi nove generacije shvatile, da borba za bošnjaštvo nikad nije prestajala, niti smije prestati, jer oni koji su deset puta probali da nas unište, čekaju kao hijene svojih pet minuta.
______________________________________________________________________________________________________________________
Citav ovaj fenomen, u svojoj cuvenoj pjesmi "Pjesma Bosnjaku", koju je objavio list Bosnjak 2. VII. 1891 godine, opisao je i Safvet-beg Basagic rijecima:
Znas Bosnjace, nije davno bilo,
Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u nasoj Bosni ponositoj,
I junackoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome sire.
............................
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Nase ime ponosno i drago
Znameniti Bosnjaci
Pise:Daniel Toljaga
Bitno je napomenuti da je Bosna i Hercegovina maternja drzava autohtonog bosnjackog naroda, dok je bosanski jezik maternji jezik svih Bosnjaka. Srbija i Hrvatska su maternje drzave srpskog i hrvatskog naroda. Sve propagandne djelatnosti usmjerene protiv bosnjackog naroda od strane srpskih i hrvatskih propagandnih historiografa unaprijed su bile i ostale osudene na propast. Jedna od najmizernijih aktivnosti kojima se ovi propagandisti bave jeste pripajanje bosnjackih velikana srpskom, odnosno hrvatskom nacionalnom korpusu. Posto su planovi ostvarivanja etnicki ciste Velike Srbije odnosno Velike Hrvatske jos od pocetka bili osudeni na propast, sovinisticki nastrojenim intelektualcima i nije preostalo nista drugo nego da prisvajaju bosnjacko nacionalno blago i nijecu historijsko pravo bosnjackog naroda na svoju zemlju, ime, jezik, knjizevnost, tradiciju, i dr. Ukratko receno, svako kreiranje lazne historije i nacionalni romantizam - u cilju asimilacije Bosnjackog naroda i pripajanja bosnjackih velikana srpskom ili hrvatskom nacionalnom korpusu - je krajnje receno suludo i nista drugo nego propagandni terorizam nevideno podmuklih razmjera. Projekat Poznati Bosnjaci je direktan odgovor na bilo koju vrstu historiografske propagande uperene protiv bosnjackog naroda, odnosno bosnjackog nacionalnog blaga i kulturno historijsko-znanstvenih dostignuca bosnjackog naroda - autohtonog naroda Bosne sa milenijskim kulturno-politickim kontinuitetom
UVODNE RIJECI: Kako to Dr. Amir Ljubovic, u svojoj knjizi "Logicka djela Bosnjaka na Arapskom Jeziku," biljezi: "Daleke 1910. godine Safvet-beg Basagic, nas prvi doktor filozofije i islamistike, u svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamichen Literatur (kasnije u djelu Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti, Sarajevo, 1912) ukazuje na cinjenicu nepoznavanja nase bastine na orijentalnim jezicima, te da su 'bosansko-hercegovacki Muslimani zaboravili na svoje slavne djedove koji su im u svoje vrijeme pronijeli ime po islamskom svijetu s ucenim i pjesnickim djelima.'" Primjera radi, dosta malo se u domacim krugovima zna o bosnjackim velikanima koji su svojim plodonosnim zivotnim radom udarili temelje modernoj bosnjackoj , ali i svjetskoj misli. Stoga osjecam potrebu da svojim skromnim prilogom, a uz konzultaciju dostupne literature i naucnih spisa omogucim da se o ovim ljudima cuje i u nasim domacim bosnjackim krugovima, tj. na bosanskom jeziku.
U ovom clanku cu iznijeti samo najbitnije bio-bibliografske crte iz zivota i rada Bosnjaka, koji su svojim plemenitim djelima, ali i naucnim dostignucima obiljezili jednu sjajnu epohu kako Bosnjacke, tako i svjetske historije. Malo se zna o Bosnjacima cija su imena zlatnim slovima ukucana u okvire takvih naucnih polja, kao sto su arapska filozofija, logika, lingvistika i druge naucne oblasti, proucavane ne samo na Istoku, nego sirom svijeta. To mora da se promijeni, jer o Bosnjacima itekako ima dosta da se prica. O Bosnjacima se u okviru izucavanja znanstvenih oblasti može cuti i na vrhunskim univerzitetima sirom svijeta, primjerice u takvim naucnim domenima kao što su logika, filozofija, filolofija, teologija i lingvistika. Kada govorimo o naucnim poljima logike, filozofije i drugih oblasti, ali i bogate knjizevnosti, bitno je napomenuti da su Bosnjaci mnoga svoja djela pisali upravo na arapskom jeziku iz razloga što je arapski bio sluzbeni (prvi) jezik Carstva; bosanski jezik se nalazio na trecem mjestu. Isto tako, mnogi Bosnjaci su pohadali prestizne obrazovne ustanove u sklopu Carstva u kojima su na arapskom jeziku izucavali razne nauke. U ovom spisu se, dakako, ne namjeravam usmjeriti samo na Bosnjake koji su svojim naucnim dostignucima pronijeli i osvjetljali Bosnjacko ime po svijetu, nego na sve najistaknutije Bosnjake iz svih oblasti zivota od najstarijih vremena, pa sve do modernog doba. Objavljivanje kompletnog spiska svih Bosnjaka koji su svojim djelima i cinovima doprinijeli ponosu bosnjackog naroda je nedvojbeno komplikovan posao koji zahtijeva angaziranje citavih akademsko-istrazivackih institucija, stoga slijedi lista samo najistaknutijih Bosnjaka koje sam, nakon pazljivog razmatranja, odlucio da uklopim u ovaj projekat:
***********************************************************************
BAN BORIC
Prvi po imenu poznati bosanski ban Boric spominje se u vremenu 1154-1164. Ban Boric je vladao u doba kratkotrajne obnove bizantske moci za vrijeme vladavine cara Manojla Komnena daleke 1143-1180 godine. Obnovivsi bizantsku vlast na vecem dijelu Balkana, Komnen se neizbjezno morao sukobiti sa ugarskim svojatanjem istog prostora. Tako se ban Boric javlja u vrijeme ugarsko-bizantskih ratova, ali ne kao ugarski vazal, nego kao samostalni gospodar cijele Bosne. U ugarsko-bizantskom ratu, ban Boric se, prema sacuvanim izvorima, "sa svojim cetama pridruzio ugarskoj vojsci" prilikom opsade grada Braniceva (danas selo u sjeveroistocnoj Srbiji). Cim je pred opsjednuti grad stigao car Manojlo, ugarsko-bosanska vojska je digla opsadu. Ugarska je vojska posla prema Beogradu, a ban Boric sa svojim cetama uz rijeku Savu prema Drini, odnosno prema svojoj zemlji Bosni. Kad je saznao da se Boric nalazio medu saveznicima peonskog (ugarskog) kralja, car Manojlo Komnen odmah je odabrao "najhrabriji dio vojske" da goni bana Borica. Ako je bizantski car uputio protiv Borica najhrabriji dio svoje vojske, to pokazuje da je ovaj bosnjacki voda raspolagao sa postovanja dužnom silom.
O svemu tome opširno svjedoci savremenik tih zbivanja, bizantski pisac Kinam (Cinnamus). On bana Borica izricito naziva saveznikom (simahos) ugarskog kralja, a njegovu drzavu jasno razgranicava od okolnih zemalja. Kinam izricito pise da je Boric skrenuo kod Save prema Drini, "koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije." Bosna nije, izricit je Kinam, "potcinjena velikom zupanu Srba, nego narod u njoj ima poseban nacin ž zivota i upravljanja." Ban Boric se kasnije djelatno upleo u borbe oko nasljedstva ugarskog prijestolja. Pobjednik u tim borbama, Istvan (Stjepan) IV, iskazao mu je zahvalnost tako sto mu je 1163 darovao prostrane posjede u Slavoniji, koje je ban Boric napustio kada je Manojlo Komnen ponovno zaratio sa Ugarskom. U tom ratu Komnen je 1166-67 zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom i Bosnom, koja se tada prvi i jedini put javila u bizantskoj carskoj tituli
KULIN:
Veliki ban bosanski, vladao je od 1180. do 1204. i stekao status legende u bosanskoj povijesti. Sacuvani fragmenti svjedocenja o Kulinovoj vladavini govore o 24 godine mira i nastojanja da Bosna ekonomski prosperira. Kulinov trgovacki ugovor s Dubrovnikom, cuvena Povelja Kulina bana, sklopljen 1189, poticao je dubrovacke trgovce na eksploataciju bosanskih rudnika, a historicari ga smatraju vrijednim zbog cinjenice da je rijec o najstarijem poznatom drzavnom dokumentu pisanom na narodnom jeziku. Krizu u relacijama sa susjedima Kulin je zadrzao u okvirima crkvene politike i neutralizirao tako sto je sazvao skup na Bilinom polju, 1203. godine, gdje su se okupili poglavari Katolicke crkve u Bosni i javno obznanili "pogreske". Povod za ovaj skup bio je citav niz optuzbi koje je tadasnji vladar Zete, u nastojanjima diskreditiranja i Bosne i Dubrovnika, uputio u Rim. Optuzbe su, za to doba, bile vrlo teske: Kulin, njegova porodica i podanici optuzeni su kao heretici. Historicari smatraju da su poslanice imale za cilj da od pape ishode odobrenje za otimanje bosanske zemlje, i bas u Kulinovom umijecu da se sve okonca mirnim putem vide njegovu najvecu vladarsku vrijednost.
************************************
STJEPAN II KOTROMANIC
Ban bosanski, vladao je od 1322. do 1353. godine i za njegovo vrijeme Bosna se prilicno prosirila. Prvi je, vec 1326. godine osvajanjem knezevine Hum, povezao Bosnu i Hercegovinu u teritorijalnu cjelinu "od Une do Drine i od mora do Save". Sklopio je znacajne ugovore s Dubrovnikom i Mlecima, dobro se slagao i sa ugarskim kraljem. Po njegovu dogovoru s generalom Franjevackog reda Gerardom Odonisom osnovana je 1340. Vikarija bosanskih franjevaca. Stjepan II Kotromanic pokopan je u franjevackom samostanu u Visokom 1353. godine, a iza njega je ostala bosanska drzava nezavisna, jaka i mocna, najvise zahvaljujuci znatnom razvoju rudarstva (bakar, srebro, olovo, zlato).
*****************************************
TVRTKO I KOTROMANIC
Bosanski ban i prvi bosanski kralj, vladao je od 1353. do 1391. godine. "Za druge polovine Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmocnija drzava na zapadu Balkana. Jedini dio danasnje Bosne koji nije bio ukljucen u Tvrtkovo kraljevstvo jeste pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihac, sto je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju" (Noel Malcolm). Godine 1377. Tvrtko se krunio za prvog bosanskog kralja u mjestu Mili (danasnji Arnautovici) nadomak Visokog. U vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politicka stabilnost, znacajan kulturni i duhovni napredak, sto sve zajedno Bosnu cini najsnaznijom juznoslavenskom zemljom. Bosanska Tvrtkova vojska pod vodstvom Vlatka Vukovica 1381. dobija bitku kod Bilece protiv nadirucih turskih trupa. Pod istim vojskovodjom bosanski vojnici su 1389. godine porazili desno krilo turske vojske na Kosovu. Neki historicari biljeze odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na juznoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit ce se tek sa Stjepanom Tomasem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi anzuvinski ljiljan. Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.
Kralj Bosanski Stjepana Tomasevica
KOSTI POSLJEDNJEG BOSANSKOG KRALJA VRACENE U JAJCE
Kralj Stjepan pociva u obnovljenom samostanu
Senka KURTOVIC
JAJCE - Povratak zemnih ostataka posljednjega bosanskoga kralja Stjepana Tomasevica i obnova samostana Sv. Luke poruka je i franjevcima i svim gradjanima Bosne i Hercegovine da imamo razloga biti ponosni sto imamo nasu drzavu Bosnu, sto smo je imali dok su drugi samo sanjali o svojoj drzavi, kazao je u utoak u Jajcu provincijal franjevacke provincije Bosne srebrne fra Petar Andjelovic. Za bosanske franjevce i cijelu Bosnu i Hercegovinu 14. septembar je poseban dan. Tog dana bosanski franjevci obiljezavaju Dan Bosne srebrne, a bas na taj dan je iz Splita u Jajce nakon cetiri godine vraceno tijelo Stjepana Tomasevica. Ponovo u “stolnom mistu” U aprilu 1993. godine cetnici su potpuno unistili samostan Sv. Luke u Jajcu, u blizini kojega je i pocivalo tijelo kralja Stjepana. Nakon sto je Jajce oslobodjeno u jesen 1995. godine, sarkofag posljednjega bosanskoga kralja iz sigurnosnih razloga prenesen je u Split, u Muzej hrvatskih arheoloskih spomenika. Preko puta jajackoga vodopada 1888. godine arhelog Ciro Truhelka pronasao je kostur muskarca, cija je lobanja bila odvojena od trupa. Sve je navodilo da je bas tu sahranjen posljednji bosanski kralj sin Stjepana Tomasa, Stjepan Tomasevic, kojega je nakon kratke vladavine dao pogubiti Mehmed II Osvajac. “Kralj je, evo, ponovo u Jajcu, u ‘stolnome mistu’ medju svojima. Premda su svijet sto ga je u ljeto 1463. godine na prvom pokusaju odlaska ostavio za sobom i svijet danasnjice sto ga nalazi prilikom ponovnog dolaska u ovo za njega sudbinsko mjesto strukturalno razliciti, premda se odazivaju na razlicita imena, slicnosti su jos i vece. Bosna njegova vremena uzurbano je hrlila svojoj propasti u susret i u tom samrtnickom hropcu udavljena je nebrigom jednih i vojnom silom drugih. Danasnja Bosna - tek iskoracila iz bratoubilackoga rata - zemlja je duhovno i materijalno destruirana, bez cvrste tocke oslonca u sebi, prije svega u sferi valorizacije kulturne bastine i funkcionalnog uredjenja drzave. I onda i sada, rekao bi sv. Pavao: ‘Izvana borbe, iznutra strah’”, kazao je povjesnicar Dubravko Lovrenovic. On je istaknuo kako povratak kralja Stjepana Tomasevica neizbjezno aktualizira pitanje smisla povjesnoga naslijedja, “koje ovdje, jer ga se neprestano tjera iz pameti, gotovo u pravilima, svima zastaje kao riblja kost u grlu”. “Oslonac na pravilno shvacenu povijest ostavlja mjesto i nasem kralju. Znano je da i velike nacije u galeriji nacionalnih velicina imaju svoje kraljeve. Nasim se pak kraljevima izmice povijesno tlo pod nogama, jer ih nacionalne ideologije primoravaju na dezerterstvo iz povijesti, oduzimajuci im vitalnu snagu koju inace mogu podariti nama zivima”, dodao je Lovreovic. Putujuci kroz godine, prelome koje se tih godina desavaju u Bosni, Lovrenovic zakljucuje kako je “Stjepanova sudbina tipicno bosanska”. “Ona je produkt konflikata sistema vrijednosti, nastojanja da se izgradi povijesni subjektivitet izvan oficijelnih kanona. Upravo po tome on je nas zivi suvremenik, koji nas prisiljava da tragamo za moralnom izvjesnoscu i samopouzdanjem, daleko od mocvarnoga tla nekrofilije i etnonacionalizma. To je generacijska ‘misionarska’ zadaca, koja bi mjesto morala naci najprije u obrazovnom sustavu, samo se tako moze poceti sputavati kanibalisticka energija povijesti bez happy endinga”, zakljucuje Lovrenovic. On dodaje i kako se kao u Stjepanovo vrijeme i danas Bosnom bavi i u vezi sa njom devera cijela Europa. ... “Neka zato ‘svetopocivsi’ kralj mirno pociva u jajackom samostanu - fratri su njegovi najbolji cuvari, jer se na ‘mrtvoj strazi’ povijesnoga pamcenja ove zemlje svemu usprkos nalaze evo vec osmo stoljece. Nadajmo se da ga nasljednici jajackoga gvardijana nece ponovo sklanjati ispred ‘kuge, gledi i rata’. To je u ovom mucnom trenutku akumuliranih stoljetnih napetosti, u dubokom jazu izmedju starih i novih neizvjesnosti, kad su sve ljudske i povijesne rane postale vidljive, sva djela isporucena oku javnosti, nas maksimalni ulog na ruletu zivota, za buducnost koja bi pod krovom zajednicke - bosanske i europske kuce - morala pripasti svima nama”, kaze Dubravko Lovrenovic. Mnogi su u utorak stigli u Jajce da podijele sa fratrima radost polaganja kraljevoga tijela u tek obnovljeni samostan. Samostan Sv. Luke, kako je istaknuo fra Velimir Blazevic, sagradjen je zahvaljujuci inicijativi fra Antuna Knezevica jos 1465. godine. Godinama su jajacki fratri cekali dozvole kako od generala reda, tako od Svete Stolice. Konacno, u avgustu 1882. godine izdat je dekret za izgradnju samostana, nesto kasnije stiglo je i odobrenje od Svete Stolice. Ipak, gradnja je pocela jos pet godina ranije kada su uvedene lagumdzije da vade kamen. Cetvrtoga juna te iste godine udareni su temelji samostana, a 1883. godine je pocela i zvanicna gradnja, koja je nastavljena pod nadzorom fra Ive Ladana. Samostan je uspostavljen 1834. godine, u januaru iduce godine zatrazena je kanonska uspostava i proglasenje, da bi Papa Leon XIII 7. juna 1885. godine dao “milost” za proglasenje samostana. Svecani cin proglasenja i liturgija drzani su 1. januara 1886. godine. Krizni put i zaredjenje Obnova srusenoga samostana pocela je 4. marta 1997. godine, uz pomoc mnogobrojih prijatelja bosanskih franjevaca iz zemlje i inozemstva. Svecanost je nastavljena u Domu Stjepana Tomasevica svecanom akademijom na kojoj su govorili gvardijan samostana u Jajcu fra Stipo Marcinkovic i fra Petar Andjelovic. Dan je zapoceo kriznim putem u Podmilacju, gdje su se zaredili i deset mladih franjevaca.
SAFVET-BEG BASAGIC
(Nevesinje, 1870 - Sarajevo, 1934): Pjesnik, prevoditelj, historicar, politicar. Jedan od najmarkantnijih zacetnika moderne bosnjacke muslimanske knjizevnosti i bosnjacke nacionalne svijesti. Gimnaziju pohadja u Sarajevu i u Zagrebu, gdje je 1894. sudjelovao s hrvatskom nacionalistickom omladinom u polaganju kamena temeljca Starcevicevom domu, zbog cega mu rezim bana Khuena Hedervaryja zabranjuje polaganje mature. Na Beckom sveucilistu slusao orijentalne jezike i historiju. Predavao arapski na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, osnovao drustva Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub. Doktrorirao u Becu iz orijentalnih jezika i povijesti islama. Potom trebao postati profesorom orijentalnih jezika na Zagrebackom sveucilistu, ali je u medjuvremenu izabran za zastupnika, te za potpredsjednika i predsjednika Bosanskoga sabora. Nakon Prvog svjetskog rata Basagic kao kustos radi u Zemaljskom muzeju do umirovljenja. Pisao liriku (Trofanda, Izabrane pjesme), epske i dramske spjevove (Abdullah-pasa, Boj pod Ozijom), povijesne i knjizevnopovijesne studije (Kratka uputa u proslost Bosne i Hercegovine, od 1463. do 1850, Gazi Husrev-beg, Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti, Znameniti Hrvati, Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini), sacinio izvanredan prijevod Rubaija Omera Hajjama.
**************************************************
MUSTAFA EJUBOVIC ŠEJH JUJO:
Mustafa Ejubovic spada u vrstu najistaknutijih bošnjackih pisaca na arapskom jeziku. Njegovo puno ime je Mustafa Yuyo b.Yusuf b. Murad Ayyubi-zade al-Mostari al-Bosnawi. Roden je 1561 godine u Mostaru, a 1677 godine odlazi na školovanje u Istanbul, na cuveno sveucilište Sahn-i Seman, i nakon cetiri godine ga završava. Kako Dr. Amir Ljubovic navodi, Ejubovicevi biografi bilježe kako je "Šejh Jujo dobro uvidao slabost, ucmalost i težinu stare skolasticke metode nastave u medresama, pa je svojim metodom predavanja i svojim udžbenicima pokušao da krci nove puteve u metodici nastave." U Istanbulu je napisao desetak djela, te vecii broj spisa iz gotovo svih oblasti. Napisao je i 27 kracih i dužih rasprava, medu kojima su najbrojniji naucni radovi iz logike i disputacije (13 djela), prava (6 djela). Dodatno je napisao rad iz perzijske leksikografije i metrike, dva djela iz dogmatike, te sastavio zbirku vazova. Pretpostavlja se, prema broju sacuvanih spisa, da je napisao preko 60 naucnih djela. Od 1692 postaje Mostarski muftija. Vrijeme provedeno u Mostaru koristi za angažiranje u prosvjeti, predavanje, pisanje udžbenika i drugih aktivnosti. Umire u Mostaru 16. Jula 1707 godine. U Predgovoru djela Komentar 'Obuke iz Logike i Apologetike' bilježi da se dugo bavio ovim dvjema disciplinama i iz tih podrucja napisao izvjestan broj korisnih, manjih i vecih, radova. Dr. Amir Ljubovic navodi da je Šejh Jujo "bio zaokupljen pitanjima iz logike koja su se nužno vezivala za dijalektiku, tkz. nauku o pojmovima, zatim za sintaksu, stilistiku i retoriku."
Njegovo prvo djelo Komentar 'Esirijevog Traktata iz Logike' tj. Komentar 'Isagoge' nastalo je 1682 godine. Nakon predgovora, ovo djelo je podijeljeno na devet poglavlja: (1) Isagoga (rasprave o rijecima, znacenjima rijeci, odnosu izmedu rijeci i ideja, zatim o pojmovima i o pet univerzalija - vrsta, rod, razlika, svojstvenost i akcidencija), (2) O interpretativnom govoru (o pravilima formiranja definicije i deskripcije), (3) O sudovima, (4) O silogizmu, (5) Apodiktika, (6) Dijalektika, (7) Retorika, (8) Poetika, i (9) Sofistika. Ovo djelo nosi naziv Korisna glosa uz 'Al-Fenarijeve napomene' za Esirudinov traktat iz logike. Njegovo drugo djelo iz logike, Novi Komentar 'Suncanog Traktata' biva zavrseno 1690 godine. Djelo je podijeljeno na Uvod, tri opsezna clanka i Zakljucak: (1) O pojedinacnim pojmovima (odsjek o rijecima, jednostavnim idejama, i istrazivanjima opceg i pojedinacnog), (2) O sudovima (odsjek o kategorickom sudu, istraživanje o njegovim dijelovima i podjelama, utvrdjivanju kvantiteta sudova, odredenosti i dosegu sudova, i o modalnim sudovima) zatim odsjek o podjeli kondicionalnih sudova, neposrednom zakljucivanju (istraživanje o opozijici sudova - kontradiktornost i kontrarnost, istraživaje o konverziji - ekvipolencija, istraživanje kontrapozicije, i istraživanje o kondicionalnim sudovima), (3) O silogizmu (odsjek o definiciji silogizma i njegovim dijelovima (prva, druga, treca, i cetvrta figura), zatim odsjek o uslovima zakljucivanja s obzirom na modalitet u izmiješanim silogizmima (prva, druga, treca, i cetvrta figura), zatim odsjek o povezanom silogizmu kod kondicionalnih sudova (konjunktivni sudovi, disjunktivni sudovi, kategoricki i konjunktivni, kategoricki i disjunktivni, konjunktivni i disjunktivni), zatim odsjek o rastavljenom silogizmu, o dopunama silogizma (složeni silogizmi, silogizam apsurda, indukcija, analogija), te Zakljucak koji se sastoji od dva poglavlja: (1) Istraživanje o sastavnim dijelovima silogizama (neosporno sigurna znanja - prva znanja i aksiomi, saznanja na osnovu iskustva, saznanja stecena eksperimentom, intuitivna saznanja, prenesena saznanja, propozicije u cijoj osnovi leže silogizmi, apodiktika, te dijalektika, retorika, poetika, i sofistika); i na kraju (2) Istraživanje o dijelovima znanosti (predmeti znanosti, principi znanosti - aksiomi, postulati, hipoteze, i pitanje znanosti - teze).
Vec 1692, Mustafa Ejubovic se ponovo osvrce na Isagogu Esirudina al-Ebherija, jer misli da ce time razjasniti niz pitanja iz logike. Dr. Amir Ljubovic navodi da je Mustafa Ejubovic "nastojao da poveže marginalije i da na diskretan nacin skrene pažnju citaocu gdje pocinje i gdje završava problematika iz pojedinih poglavlja osnovnog teksta." Njegovo posljednje djelo iz oblasti logike Komentar 'Obuke iz Logike i Apologetike' nastaje 1706 godine. Nakon Uvoda sa raspravama o znacenju rijeci i shvacanju, djelo je podjeljeno na dvije opsežne kategorije sa petnaest poglavlja i zakljuckom: Prva kategorija - Predodžbe - koja se satoji od šest poglavlja: (1) pet univerzalija, (2) o rodovima, (3) izricanje o necemu, (4) cinilac za "višeg" je cinilac za "nižeg", (5) zakljucak o istrazivanjima univerzalija, i (6) odjeljak o onome sto definira nešto; zatim Druga Kategorija - Tvrdnje - koja se satoji od devet poglavlja: (1) kondicionalni sudovi, (2) o opoziciji, (3) o konverziji, (4) o kontrapoziciji, (5) o kondicionalnom sastavljenom silogizmu, (7) o rastavljenom silogizmu, (8) o indukciji, i zadnje poglavlje (9) silogizam je ili apodikticki.... Zatim slijedi zakljucak koji govori o dijelovima znanosti.
___________________________________________
MUHAMED CAJNICANIN:
Muhamed Cajnicanin je roden 1731 godine u Cajnicu. Potpisivao se kao Muhammad b. Mustafa al-Cajnawi. Ovaj poznati Bošnjak visoko obrazovanje stice u Istanbulu, a vec od 1781-1783 predaje na istaknutoj Đumišica medresi u Sarajevu. Dva puta - prvi put 1783, a drugi put 1785 godine biva imenovan za Sarajevskog muftiju. Umire u Sarajevu 20. marta, 1792 godine. Njegovo najpoznatije djelo iz oblasti logike je Otkrivanje Tajni u Komentarisanju 'Isagoge.' Djelo je, nakon ospežnog Predgovora, podijeljeno na devet poglavlja: (1) Isagoga, (2) O interpretativnom govoru, (3) O sudovima, (4) O silogizmu, (5) Apodiktika, (6) Dijalektika, (7) Retorika, (8) Poetika, i (9) Sofistika.. O Muhamedu Cajnicaninu je sacuvano veoma malo historijskih podataka. Dr. Amir Ljubovic navodi da "mada se za cjelokupno stvaralaštvo na arapskom jeziku iz oblasti logike poznijeg perioda moze reci da je u duhu ideje i oblika njihovih velikih prethodnika, za Muhameda Cajnicanina, odnosno za 'njegovo' djelo, se može reci da je tipicno epigonskog karaktera.
_________________________________________________________________________
"
HUSEIN-KAPETAN GRADASCEVIC
(Gradacac, 1802 - Carigrad, 1833):
Husein Kapetan Gradašcevic roden je u Gradaccu 1802 godine, jedan od najvecih bošnjackih velikana cije ce ime zauvijek ostati zlatom urezano u Bošnjackoj historiji - pokretac cuvene Bošnjacke Revolucije i otpora prema Turcima. Bio je jedan od najistaknutijih i najutjecajnijih ljudi u nacionalnom osvješcivanju Bošnjaka. Husein-Kapetan Gradašcevic je bio odlucna, razborita, energicna, pametna i visoko moralna osoba. U Bošnjaka je poznat kao "izdanak onog najboljeg što karakterizira Bošnjaka." Zbog toga su ga Bošnjaci prozvali "Zmaj od Bosne." Za vrijeme svog života podiže mnoge zadužbine, a 1823 fra Iliji Starcevicu dozvoljava da otvori prvu katolicku školu u Bosni. Za svoje vrijeme je bio pravi demokrata - nijednu odluku nije želio donijeti bez konzultacije sa svojim suradnicima i samim narodom na koji se oslanjao i koji je predvodio. Bošnjaci su, u sklopu neuspješnih ratova koje je vodilo Carstvo, snosili ogromne materijalne i ljudske žrtve i toga je Husein-Kapetan Gradašcevic bio svjestan. Nakon saznanja da ce Bosna i bošnjacki narod ostati potpuno izolovani sa centralnim dijelom Carstva - sticanjem autonomije Srbije, Grcke, i Albanije - ponukali su Kapetana Gradašcevica na Revoluciju. Ubrzo, ratoborni Husein-Kapetan Gradašcevic postaje voda i pokretac Revolucije protiv Turaka. Sa Bošnjackom vojskom oslobada Travnik i natjerava tadašnjeg Turskog vezira da skine svoju odoru, i nakon obrednog pranja obuce tradicionalno Bošnjacko odijelo. Vecina kapetana i ajana ga priznaju kao svog vodu, a izuzetak je bio hercegovacki kapetan Ali-paša Rizvanbegovic.
U to vrijeme na sjeveru Albanije dolazi do ozbiljnije pobune. Nakon toga, Husein-Kapetan Gradašcevic predvodi dobro naoružanu Bosansku Armiju od oko 25,000 Bošnjaka i odlazi na istok, gdje Osmanskim snagama daje ultimativni zahtjev da srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se Bosni ne mijenja poredak, da se zaštite muslimani u Srbiji, da se zaštiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u bosanskom elajetu bira iz reda Bošnjaka. Sultan pristaje na zadati ultimatum pošto je Gradašcevic na Kosovu vec porazio velikog vezira Mehmeda Rešid-pašu i osvojio Prizren i Pec. Vec 1831 godine Husein Kapetan Gradašcevic u Sarajevu biva proglašen za bosanskog namjesnika i Bosna postaje nezavisna. Husein Kapetan Gradašcevic se potpisuje kao "Vrhovni Komandant Bosne Izabran Voljom Naroda." U Julu 1831 godine, prošao je sa vojskom kroz bošnjacki Sandžak i Tutin, te logorovao u Mitrovi. Po tutnjavi te silne bosanske vojske, grad Tutin u Sandžaku dobija svoje sadašnje ime. Videci da porta ne kani ispuniti vec dogovorene zahtjeve, Husein Kapetan Gradašcevic postavlja novi zahtjev - da Bosna postane nasljedna kneževina. Hercegovacki kapetani pod vodstvom Ali-paše Rizvanbegovica odvajaju se od Revolucija Husein Kapetana Gradašcevica. Sultan 1832 godine šalje snažnu vojsku od 30,000 vojnika na Bosnu. Nakon krvave borbe na Sarajevskom Polju u kojoj je bilo velikih gubitaka na obje strane, bosanska vojska, na celu sa Gradašcevicem iznenada gubi tlo pod nogama i biva poražena na Sarajevskom polju, gdje Gradašcevic izrice svoje poznate rijeci: "Ovo je posljednji dan naše slobode!" Husein Kapetan Gradašcevic potom nalazi sigurnost u Austriji i dobiva pomilovanje od Sultana uz uvjet da se ne vraca u Bosnu. Njegovo doživotno odredište je bilo Trapezunt (Trabzon na obali Crnog Mora). Tugujuci za Bosnom odlazi u Carigrad, gdje je bio zatocen, i mucki otrovan 1834 godine.
U cuvenom razgovoru sa Turskim beglerbegom, kada mu je Turski beglerbeg rekao: "Nema više Bosne, a nece biti ni Bošnjaka, Huseine... Gineš za državu koja nikad nije postojala niti ce." Husein Kapetan Gradašcevic mu je odgovorio sljedecim rijecima: " Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti ce i poslije vas!
****************************
MUHAMED HEVAIA USKUFI
Muhamed Hevaija Uskufi roden je 1601 u Dobrinji kod Tuzle. Prvi je do sada, uz Hadži Jusufa Livnjaka, bošnjacki pjesnik koji je pjevao na narodnom jeziku, koji je sa ponosom nazivao bosanski. Tako pocinje i jednu pjesmu "Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani..." Obrazovanje stice u Istanbulu, gdje biva i na dvorskoj službi. Stil pisanja podsjeca na jezik stecaka. Napisao je prvi rjecnik bosanskog jezika - Potur Sahidija - 1631 godine, dakle 197 godina prije prvog srpskog rjecnika. Prvi rjecnik bosanskog jezika je napisan na arabici. Postoje cetiri sacuvana primjerka ovog rjecnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u Uppsalli (Švedska). Zahvaljujuci Bošnjaku Muhamedu Hevaiji, Bošnjaci mogu slobodno da se ponose svojim bosanskim jezikom, jer je prvi rjecnik bosanskog jezika ujedno i jedan od prvih i najstarijih na Balkanskim prostorima. Što se tice bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija Uskufi udario snažne temelje pisanjem prvog rjecnika, zanimljivo je istaknuti mišljenje modernog Britanskog historicara Noel-a Malcom-a na ovu temu, koji kaže: "Kako je bosanski jezik bio treci jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo cudo što je i dio Otomanske književnosti napisan na tom jeziku." Jedan bosanski pisac iz 18 stoljeca, ljetopisac Mula Mustafa Šefki Bešeskija (koji je u svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku), ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato što ima 45 rijeci za glagol ici." Cak je 1601 godine Marvo Orbini zapisao da "od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najgladi i najelegantniji jezik i dice se cinjenicom da jedini oni dan-danas paze na cistocu slavenskog jezika." Prvi poznati, sacuvani, i do sada, otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz davne 1436 godine.
***************************
HASAN KAFIJA PRUŠCAK
Hasan Kafija Prušcak je bio jedan od najplodonosnijih bošnjackih skolara i jedan od najvecih bošnjackih mislioca. Puno ime mu je bilo: Hasan Kafi b. Turhan b. Dawud b. Ya'kub az-Zibi al-Aqhisari al-Bosnawi. Kafi je njegovo književno ime, az-Zibi (lokalitet u neposrednoj blizini današnjeg Bugojna), al-Aqhisari (njegov rodni Prusac), i al-Bosnawi (Bošnjak) predstavlja oznaku njegove etnicke pripadnosti. Roden je 1544. godine u Pruscu, nedaleko od Donjeg Vakufa. Studirao je u Instanbulu punih 9 godina, a 1583 je imenovan za kadiju prusackog kadiluka. Dr. Amir Ljubovic navodi da je Hasan Kafija Prušcak "napisao, koliko je za sada poznato, sedamnaest djela iz razlicitih znanstvenih oblasti i vjerskih disciplina, a predmet njegovog posebnog interesovanja su bili politika, filologija, pravo, spekulativna teologiija i logika." Napisao je poznato djelo Zrcalo za Princeve - pomodnu raspravu o vlasti, kao i popis Bošnjackih ucenih autora. Iz oblasti logike, Prušcak je napisao dva, svjetski priznata i veoma poznata djela: Kafijin Kompendijum iz Logike i Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike (strucno obraden komentar na prvo djelo). Prvo djelo, Kafijin Kompendijum iz Logike, nastalo je 1580. godine, a drugo djelo, Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike, nastalo je 1583. godine.
U svom prvom naucnom djelu iz logike, Hasan Kafija Prušcak je logicku problematiku razvrstao u sljedece kategorije: (1) O rijecima, (2) O ishodištima predodžbi - pet univerzalija, (3) O ciljevima predodžbi - interpretativni govor, (4) O ishodištima tvrdnji - sud, i (5) O ciljevima tvrdnji - silogizam. Petu kategoriju je podijelio na 4 sub-kategorije: (a) Apodiktika, (b) Dijalektika, (c) Retorika, (d) Poetika, i (e) Sofistika. U komentaru na svoje drugo logicko djelo, uz Uvod - komentar dijeli na tri logicka poglavlja: (1) O rijecima, (2) O ishodištima predodžbi - pet univerzalija, i (3) O ciljevima predodžbi - interpretativni govor. Jedno od njegovih najpoznatijih djela iz apologetike je 'Dženetske Bašce - O Temeljima Vjerovanja.'
U svom strucnom naucnom stvaralaštvu, Hasan Kafija Prušcak je isto tako napisao više djela i brošura iz akaida u kojima pojašnjava osnovne postavke akide ehli sunneta vel džema'ata. Ta djela su, pojašnjava Dr. Zuhdija Adilovic, odigrala veliku ulogu u osvjescivanju muslimana u tadašnjoj Bosni i susjednim predjelima. Dr. Adilovic istice da je jedno od najznacajnihih djela Hasana Kafije "Svjetlo Istinske Spoznaje o Temeljima Vjerovanja u kome je dao komentar na poznatu poslanicu iz akide cuvenog imama Tahavija." Nadalje, Dr. Adilovic istice da "s obzirom da je Hasan Kafi živio u periodu pocetka dekadence Osmanskog hilafeta, dao svoj doprinos u analizi tadašnjeg stanja i ponudio konkretne prijedloge za njegovo prevazilaženje, tvrdeci da je polazna tacka u renesansi i napretku ispravno i cvrsto vjerovanje, smatram da mi danas možemo mnogo nauciti iz tog vrijednog djela i prepoznati greške u shvatanju glavnih temelja islamskog vjerovanja." Upravo je Hasan Kafija Prušcak taj koji je predskazao propast Osmanske Carevine upravo zbog toga što se tadašnja carska elita odala razvratu.
*******************************************************************************
MUHAMED SIN MUSE ALLAMEK (MUSIC)
Muhamed Music je u starijim izvorima poznatiji pod nazivom Allamek (Sveznalica), a u novijim izvorima pod imenom Music uz etnicku doznaku al-Bosnawi (Bošnjak) i as-Sarayi (Sarajlija). Muhamed Music je roden 1595. godine u Sarajevu, gdje završava Gazi Husrev-begovu medresu. U Sarajevu je bio jedan od najpoznatijih Bošnjackih filologa. U Istanbulu se školuje na tada jednom od najpriznatijih sveucilista u svijetu - cuvenom Sahn- i Semanu, koji završava 1616 godine. Izvrsnu životnu karijeru provodi kao Profesor, Sudija, i Pisac. 1626 godine piše komentar djela ar-Risala aš'samsiyya i glose iz gramatike. Dr. Amir Ljubovic navodi da je Muhamed Music držao i "predavanja iz logike prema vlastitom djelu." Vec 1627 godine poceo je da pise glosu uz komentar jednog poglavlja Kur'ana a.s. Od 1629 godine predavao je na dvije škole, a 1633 - kao visoko cijenjeni skolar - biva imenovan za profesora cuvenog sveucilista Sahn-i Semana. Pisao je djela i oblasti gramatike (sintakse, stilistike, i retorike). Godine 1634/5 biva imenovan za vrhovnog sudiju u Siriji (Halep), gdje je isto tako nastavio da radi kao ugledni profesor. Posljednje dane svog života, po naredenju Mustafa-paše Silahdara, Muhamed Music provodi u izolaciji (cuvena tvrdava Rumeli Hisan, blizu Istanbula). Naime, Mustafa-paša Sildahar se bojao da Muhamed Music nebi obavijestio nadležne o zlodjelima i nasilju koje je Mustafa-paša Sildahar vršio u Siriji. Unatoc izolaciji, Music dobiva jedno od najviših priznanja - postaje Carigradski Kadija 1636. Umro je iste godine u Rumeli Hisaru gdje je i sahranjen. Njegovo poznato djelo Glosa uz Mulla Dzamijev komentar arapske gramatike 'al-Kafija' stampano je 1890 godine u Istanbulu; sva ostala djela su sacuvana u prijepisima. Nadalje se proslavio u pisanju djela iz logike, prava, egzegeze Kur'ana a.s. i dogmatike.
Dr. Amir Ljubovic kaže da je Musicevo osnovno polazište bilo "da se kod razmatranja bilo kojeg znanstvenog problema, pa i u dogmatici, ne smije prihvatiti kao neosporno tacno neko rješenje samo zbog toga sto je odgovor vec dao neki autoritet, pa ma ko on bio." Na podrucju logike, najpoznatije mu je djelo Komentar 'Suncanog Traktata' (djelo završeno 1626). Djelo je podijeljeno na: (1) Uvod i dvije rasprave - (a) O suštini logike i (b) O predmetu logike, (2) Prvi Clanak: O pojedinacnim pojmovima - (a) O rijecima, (b) O znacenjima, (c) O univerzalijama i partikularijama i (d) o definicijama, (3) Drugi Clanak - sa Uvodom o Definiciji Suda i (a) o kategorickom sudu, (b) o kondicionalnim sudovima, i (3) o pravilima suda (neposrednim formama zakljucivanja), (4) Treci Clanak - O Silogizmu - (a) Definicija, njeni dijelovi i figure, (b) O izmješanim silogizmima (modalnim), (c) O povezanom silogizmu, (d) O razdvojenom silogizmu, i (e) Dopune o silogizmu, te (5) Zakljucak - sa dvije rasprave (a) O sadržajima silogizama, i (b) O dijelovima znanosti.
________________________________________________________________
JUSUF LIVNJAK (SIN MUHAMEDA):
Nedvojbeno je najstariji Bošnjacki pjesnik alhamijado književnosti u Bosni. Uz Muhameda Hevaiju Uskufija, svrstava se i u pisce i na bosanskom jeziku iz tog vremena. Za sebe kaže: "Ja, griješni siromah, Jusuf, sin Muhamedov, roden sam u kasabi Livno, gdje sam odrastao i bio mujezin Lala-pašine džamije." Poznat je kao cuveni bošnjacki putopisac. Sastavio je - do sada - najstariji poznati putopis sa prostorrrrrra Bosne u Meku i Medinu koji datira iz 1615 godine. Njegova životna želja je bila da posjeti sveta mjesta i mezarja islamskih svetitelja. U svom cuvenom putopisu je u opširnim detaljima opisao sve moguce lokalitete kroz koje je proputovao, od Bosne, pa sve do svetih mjesta u Arabiji, i nazad. Put je trajao oko godinu dana, a cijelim putem Hadži Jusuf Livnjak je obilazio znamenita mjesta i opširno zapisivao svaki detalj svoga puta, ukljucujuci manje i vece gradove i mjesta, sela i zaseoke, cak i konake u kojima je odsjedao i koja je vidio.Kada je stigao u Carigrad napisao je da nema ni rijeci ni pera koji može opisati ovaj prelijepi grad (Istanbul), a pri dolasku u Meku i Medinu od ushicenja je propjevao, pa opisao Harem-i Šerif, Mekam-i Ibrahim i Kabu u prelijepim stihovima.
**********************************************************
Muniri efednija
Muniri efendija je rodom iz Bosne. Pravo ime mu je Nurulah, a pjesnicki pseudonim, "Muniri". Po zavrsetku nauka stalno se nastanio u Beogradu oa se zbog toga cesto potpisivao kao "Muniri Belgradi".Tu je bio pripovjednik, profesor i muftija do svoje smrti 1617 god. Napisao je na Sadim "GULISTA"i nekoliko djela vjerskog sadrzaja. Jedno od tih djela nosi naslov "Sabul el huda". Jedan primjerak se nalazio u orjentalnom institutu u Sarajevu. Njegovi stihovi nalaze se u raznim starim zbirkama. Najpoznatije mu je djelo "Seb'iyat" o staroj geografiji, samo do sada,nazalost, nije pronaden rukopis toga djela. Muniri je bio veliki protivnik dervisa, pa su se neki glasoviti dervisi kao Aziz Mahmud, Hedaji, Husein i Lamekani slali poslanice da bi ga naveli da svoj stav izmijeni.
******************************
DZAFER-PASA KOLJENOVIC
Roden u Gusinju 1830, skadarski sandzak, Bosna vilajet, a umro 1877. u Istambilu. Vojnu akademiju zavrsio je1854. godine u Istambulu. Iste godine imenovan je za komandanta grada Adena u Jemenu. Unaprijeden je u pasu 1860. godine. Ucesnik je mnogih bitaka bez poraza na prostorima Sirije, Iraka, Saudiske Arabije, Jemena i Sudana.
U ovom periodu kad se rodio Dzafer-pasa, dizdari-upravitelji grada bili su Sabanagici, ciji su danasnji potomci Redzepagici, a njihov voda bio je Dulj-beg, kapetan gusinske kaze koja se prostirala od Vrmose do Budimlja. Iznad rijeke Vruje nalazilo se veliko vojno utvrdenje osmanlija. To utvrdenje Gusinjani nazvase "Krsla". Pored Krsle zivjelo je junacko i ponosno pleme Koljenovica, a medu njima rasao je bistar i hrabar djecak. Turski oficiti su zapazili djecaka i pomislili da bi mogao biti dobar oficir. Ondasnja vlast trazila je pristanak familije Koljenovica da Dzafera posalju u Istambul na vojne skole. Dzafer je to jedva docekao - bolje je u skoli uciti, nego koze cuvati. Rodno Gusinje Dzafer je napustio kad je imao dvanajest godina. Arapi su ga nazvali "udarna pesnic Jemena" jer su mislili da je roden u Jemenu. Bio je veliki vojni strateg i zbog velikih zasluga vojna akademija koju je Dzafer zavrsio dobila je ime "Dzafer-pasina akademija". Zadnje tri godine zivota proveo je u Istambulu, bolujuci. Umro je u gradu na Bosforu sa velikom zeljom da jos jedanput vidi svoje brastvo Koljenovica (Koljindare) i rodno mjesto Gusinje. Htio je Dzafer da se njegova dusa smiri na obali Vruje, da pije vodu iz nje, da odmara svoje plave oci gledajuci visoke planine, zelene livade i da slusa muziku i pjesmu svog rodnog kraja. Po pricanju starog Gusinjanina, Mustaj-bega Pasica, koji ga je licno posjetio pri kraju zivota, "najvise je volio da zapjeva dvije gisinske pjesme. Prva je ova:
Rasti bore, moj zeleni bore
da se pinjem tebi u vrhove,
da pogljedam ki Bosni gradove.
A druga ova:
Humo moja, ta ljepota tvoja,
ljepota ti carev grad valjase,
a visina Plava i Gusinja,
a sirina gusinske carsije".
Malo je podataka koji govore o zivotu ovog neustrasivog pase. Najvjerovatnije bismo do mnogo vise podataka dosli otvaranjem centralnog arhiva u Istambulu i Ankari tj. ako bi bio dozvoljen pristup historiskoj gradi koja govori o mnogim Bosnjacima sa prostora Balkana i mnogim dogadajima koji su se zbivali na ovim prostorima. Nadajmo se da ce Turska zvanicna vlast dozvoliti da ta grada ugleda svjetlost dana i bude koriscena u naucne svrhe.
Neka je dzenet i rahmet ovom velikom gaziji
Napomena:
Mustaj-beg Pasic je unuk Mehmed-pase Pasica. Roden je u Gusinju polovinom proslog vijeka, a umro je u 103 godini zivota. Ucesnik je bitaka na Plevni u rusko-turskon ratu(1877-1778). U ovom ratu je ucestvovalo 300 Bosnjaka iz Plava i Gusinja. Mustaj-beg poznat je kao veliki historicar. Pamte ga mnoge generacije iz plavsko-gusinskog kraja.
**************************
Ali-pasa Rizvanbegovic-Stocevic
Stolac (1761-1851).Potjece iz stare bosanske kapetanske familije.Borio se protiv "Zmaja od Bosne", Husejin-kapetana Gradascevica 1831. godine. Da bi ga dobio na svoju stranu i vezao ga za sebe, sultan je odvojio Hercegovinu od Bosne i 1832. godine, postavio ga za hercegovackog vezira.Ubijen je po naredbi Omer-pase Latasa 1851. godine. Najpoznatiji je po uvodjenju melioracije i naredjivao da se uzgaja razno juzno voce, povrce i svilena buba.
___________________________________________________
Dervis-pasa Bajezidagic Mostarac
Dervis-pasa Bajezidagic, rodjen je u Mostaru polovinom 16. stoljeca, a umro u Budimu 14.07.1603. godine.
Nakon skolovanja u rodnom gradu, nastavlja ucenje u Istanbulu i tu dospijeva u dvorsku sluzbu. Kasnije je bio bosanski valija. U tom svojstvu poslan je na odbranu Budima i tu poginuo. Ostavio je iza sebe jedan divan na turskom i persijskom jeziku. Pored toga, kako navodi Fevzi Mostarac u svom "Bulbulistanu", napisao je naziruna "Mesneviju" Mevlana Dzelaludina Rumija u dva toma.
"Dervis sam pripovijeda u predgovoru "Murad-name" pise da je kao dijete dosao u Carigrad i stupio u Atmejdan-saraje, a to se dogodilo u vrijeme Selima II. To je bilo kad je Mehmed-pasa Sokolovic stajao na vrhuncu moci i slave, koji je nastojao svim silama da podigne svoje zemljake na kormilo turske drzave, sto mu je donekle i poslo za rukom. U Atmejdan-sarajima mladi je Dervis prozivio nekoliko godina marljivo uceci, a narocito se bavio, kako sam veli, proucavanjem arapske i perzijske lijepe knjizevnosti. Prilika mu se pruzila da se u tom usavrsi, jer mu je bio ucitelj poznati Sudija kome nije bilo premca u oznavanju perzijskih klasika. Ubrzo je postao carski licni savjetnik i da se ni casa nije od sultana udaljivao, da je u carskoj prisutnosti kao dogandzi-basa obavljao duznost natkomornika, da je od prirode bio vrstan pjesnik, a po dusevnim vrlinama i ucenosti, ravan velikim ucenjacima, da mu je sultan dozvoljavao da prisustvuje carskom vijecu, premda to nije bilo u obicaju. Cetib-Celebi spominje ga 1000. (1592.) kao carskog licnog savjetnika. Nekoliko mjeseci iza Muratove smrti, u mjesecu sevalu 1003. (1595.) spominje se u jednom fermanu kao bosanski namjesnik. Njegov buran zivot se nastavlja i 1603. vec je "Dervis-pasa isao za sudbinom ili ga sudbina gurala pred sobom". Tako je u jurisu na neprijatelja na Kovin-adi kod Budima poginuo 1603."
Napisao je vrlo uspjesnu pjesmu o svom rodnom gradu i tarih posvecen Starom mostu u Mostaru, a ostavio je Mostaru i medresu, mektab i dzamiju i opremio biblioteku u dzamiju. Pripadao je mevlevijskom tarikatu. Njegova poezija je refleksivna, iskricava meditira o zivotu, sudbini, ljepoti. Dervis-pasa spada medju najznacajnije pjesnike osmanskog vremena u Bosni.
"Gazel o Mostaru"Ko bi mogo opjevati redom
|
Po srebrenom tvom obrazu
|
******************************************************************************
MEHMED DZEMALUDIN EF. CAUSEVIC
Dzemaludin ef. Causevic roden je 1870 u Arapusi kod Bosanske Krupe. Visoko obrazovanje stice u Istanbulu. Godine 1914 biva izabran za Reisu-l-Ulemu. Tu duznost obnasa sve do 1930 godine kada u znak protesta, zbog odluke vlade u Beogradu o u kidanju vjerske autonomije Bosnjaka, podnosi ostavku i odlazi u mirovinu. Bio je saradnik brojnih listova, casopisa i kalendara kao sto su Behar, Biser, Misbah, Islamski Svijet, i Narodna Uzdanica. U asocijaciji sa Muhamed Ef. Pandzom prevodi Kur'an a.s. na bosanski jezik i pise prvi kratak komentar. Kao duhovni voda Bosnjackog naroda, cijeli svoj zivot posvecuje unapredenju vjersko-prosvjetnog i kulturnog zivota Bosnjaka. Poznat je kao veliki dobrotvor. Nakon muckog i podmuklog ubistva Ferdinanda od strane srpskih terorista, u Sarajevu i drugim mjestima doslo je do demonstracija protiv srpskih propagandista. Nakon sto je doslo do sudskih progona i interniranja pravoslavnog stanovnistva, Dzemaludin Causevic se javno oglasava protiv takvih postupaka. Vec 4. Jula. 1914 upucuje apel bosnjacima savjetujuci "svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivaja i izazivanja, a narocito da se prode Bogu mrskog djela unistavanja imovine." Reis Causevic svoj apel prosiruje objavljujuci cuveni "Proglas muslimanima," koji je objavio u sarajevskom alhamiado listu Jeni Mishab (Nova Baklja), 24. Jula. 1914. Prema rijecima Dzemaludina Ef. Causevica "Kur'an strogo osuduje i zabranjuje visebojstvo i pripisivanje druga Bogu," zatim dodaje "Cilj je borbe i ratovanja koji muslimani vode da vjera bude samo u jednoga Boga. Sloboda vjere i savjesti ovdje nalaze svoj najbolji oslonac." Dzemaludin ef. Causevic umire 1938 godine i ukopan je na pocasnom mjestu kod Begove dzamije. Vec 1918 prve srpske jedinice ulaze u Sarajevo i cine nasilje nad bosnjacima. Polozaj Bosnjaka muslimana postaje neizdrzljiv. U interview-u za francuski list 1919 Causevic naglasava da su Bosnjaci "ipak nijesuSlaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim." Oni Bosnjake smatraju "uljezima" - zakljucio je Causevic. Na ovo je tadasnji ministar unutrasnjih poslova, Svetozar Pribicevic, reagovao od predsjednika Zemaljske Vlade za BiH, Atanasija Sole, da "diskretno" zatraZi od Causevica da demantira izjavu francuskom novinaru, ili da mu u suprotnosti uputi prijedlog za njegovo penzionisanje. Sola je odgovorio da to nije mogucee, jer su Causevicevi navodi potpuno tacni, radi se o covjeku koji je 1914 stitio Srbe od progona.
______________________________________________________________________________________
OMER EFENDIJA HUMO
Omer ef. Humo roden je u Mostaru 1808 godine gdje je djelovao kao muallim i muderris. Kao istaknuti muderis u svakodnevnom radu sa svojim ucenicima i ljudima bio je žestok borac za prednost i ocuvanje bosanskog jezika nad turskim. Predlagao je preobražaj u sistemu obrazovanja, te insistirao da se nastava održava na maternjem jeziku Bošnjaka - bosanskom jeziku - tako da je svi razumiju. Njegovo cvrsto inzistiranje da se nastava obavlja na bosanskom jeziku, bilježi Nusret Omerika, je bio "pionirsko-revolucionarni rad." I dan-danas, Bošnjaci se sjecaju velikih rijeci Omer Efendija Hume u kojima je izrazio duboku ljubav prema bosanskom jeziku: "Brez suhbe je babin jezik najlasniji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka braco Bošnjaci, hak vam Omer govori." Najpoznatije Omerovo djelo 'Sehletul-Vusul' je ujedno i prva štampana alhamijado knjiga u Sarajevu, 1875 godine. Kao dodatak, u njoj se nalaze i tri alhamijado pjesme, i to 'Dova na bosanskom jeziku', 'Stihovi zahvale na bosanskom jeziku', i 'Dzenetska ilahija' koja je bila popularna kako na prostorima Bosne, tako i na prostorima Sandžaka. Umro je u Sarajevu 1880 god. Službovao je još u Stocu i Konjicu, narocito u selima oko Konjica. Kao duboko religiozna i visoko moralna osoba davao je olakšice seljacima pri uzimanju abdesta, uzimajuci "mesh" po vunenim carapama, - što je cuo mostarski muftija, pa ga zvao na odgovornost. Kada ga je muftija upitao: "Je li istina da ti dozvoljavaš seljacima da klanjaju u opancima? ", odgovorio je: " Ja sam ih doveo do opanaka, a ti im ih izuj ako mozeš".
*******************************************************************************
BOSNJAK MEHMED-PASA SOKOLOVIC
U srpskoj historiografiji ovaj veliki Bosnjak je smatran
bosanskim srbinom i to na osnovu posrednih izvora da je njegov brat bio Makarije
Sokolovic. Nadalje, srpska historiografija kreditira Mehmed-pasu Sokolovica
da je navodno preveo u islam citav svoj rodni kraj u gornjem Podrinju, te da
je ucestvovao u obnavljanju Pecke patrijarsije navodno zbog privrzenosti svom
'porijeklu.' Kao sto cete vidjeti u daljem izdanju ovog clanka, ovakve konstatacije
srpskih historiografa ne samo da su nacionalno-romanticarske, nego su i historijski
neutemeljene.
Slijedi isjecak clanka iz knjige Historija Bosnjaka (str. 158-163), prof. dr. Mustafe Imamovica:
Neophodno je dati jos nekoliko napomena o devsirmi, kao o navodnom najizrazitijem vidu "nasilne islamizacije." Na prvom mjestu, nema osnove da se odlucno zakljuci da su oni pojedinci koji su putem adzami-oglana dosli do visokih polozaja u Carstvu, kao takvi prevodili u islam na svom rodnom kraju citava sela i kasabe, kako se tvrdi za Mehmed-pasu Sokolovica da je ucinio u gornjem Podrinju. Prije svega, taj je kraj bio zahvacen procesom prihvatanja islama dobrih 120 godina prije pojave Mehmed-pase, kao visokog carskog dostojanstvenika. Preko gornjeg Podrinja vodio je glavni put koji je povezivao Skopsko krajiste sa Vrhbosnom, odnosno kasnije Rumeliju sa Bosnom. Skoro pola stoljeca prije pada Bosne na tom se prostoru javljaju prvi muslimani medju Bosnjacima, pa se tu za njihove potrebe grade dzamije, od kojih se najstarijom smatra ona u Ustikolini, kako je vec napomenuto, podignuta tridesetih godina XV stoljeca. Osim toga, kao urbano naselje kasaba se uspostavlja upravo podizanjem dzamije. U kasabi skoro u pravilu iskljucivo zive muslimani, pa tu Mehmed-pasa nije imao potrebe bilo koga "prevoditi na Islam." Mehmed-pasa je zivio i djelovao cijelo jedno stoljece kasnije. U vrijeme sultana Sulejmana I Velicanstvenog mladi je Sokolovic, kao skolovan i okretan dvorjaniin, koji se vec istakao u ratu sa Ugarskom i Austrijom (1526-1533), obavljao razne duznosti u carskom saraju. Vec 1543. bio je zapovjednik dvorske straze (kapidzibasa). Tri godine kasnije, poslije smrti velikog admirala Hajrudina Barbarose, postavljen je na njegovo mjesto kao kapudan-pasa. Za dalje ratne zasluge, posebno na Istoku u perzijskoj vojni, Mehmed-pasa je 1555. dobio polozaj treceg vezira. Tokom tog rata Osmanlije su prvi put uspostavile vezu i saradnju sa svojim etnickim i jezickim srodnicima s one strane rijeke Amu Darje (anticki Oxus), odnosno sa uzbeckim hanom, gospodarom Samarkanda i Buhare. Osnova te saradnje je bila borba protiv perzijskog saha kao zajednickog protivnika.
Svi ovi vojni i diplomatski uspjesi otvorili su put Mehmed-pasi ka polozaju prvog cinovnika Carstva. Taj je polozaj Mehmed-pasa dobio imenovanjem za velikog vezira 28. VI 1565. godine. U toku svog posljednjeg velikog pohoda protiv habsburske Ugarske, umro je pod opsjednutim Sigetom 6. XI 1566, sultan Sulejman Velicanstveni. Dva dana kasnije, 8. septembra, janjicari su na juris zauzeli Siget. Tom prilikom je poginulo svih sest stotina posljednjih branilaca grada, koje je osobno predvodio hrvatski ban Nikola Zrinski. Sam Zrinski, "ugarski Leonida," ziv je zarobljen i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed-pasa je poslao svom necaku, Gulabi-agi, budimskom namjesniku, sa zadatkom da je proslijedi do Beca na ugarski carski dvor. U medjuvremenu, Mehmed-pasa je uz pomoc carskog stitonose Dzafer-bega i tajnog pisara Feriduna, pod teskim okolnostima, uspio pune tri sedmice sakriti od vojske i ostalih carskih dostojanstvenika sultanovu smrt. Takva mjera, s ciljem da se izbjegnu neredi i osigura bezbolan prenos vlasti na novog sultana, primijenjena je vec prilikom smrti Mehmeda I i Mehmeda II Fatiha te Selima I, ali ne tako dugo i ne pod tako izuzetnim okolnostima. Mehmed-pasa je smjesta, po posebnom causu poslao pismo prestolonasljedniku, svom puncu Selimu, koji se tada nalazio u Kutahiji, s nalogom da smjesta preko Carigrada krene za Beograd, gdje se uputio i veliki vezir sa glavninom vojske. Novi sultan Selim stigao je iz Carigrada u Beograd za svega 15 dana. Tek tada je Mehmed-pasa objavio vojsci da je sultan Sulejman Velicanstveni umro i da je Selim II novi sultan.
Time se Mehmed-pasa Sokolovic konacno ucvrstio na polozaju velikog vezira. Njegova moc i uticaj dostigli su do tada nevidjene razmjere za jednog velikog vezira. Odatle je austrijski diplomata, historicar i zacetnik moderne evropske osmanistike, Joseph von Hammer, jos 1830. primijetio da je umjesto "za vladavine Selima II," bolje kazati "za vladavine velikog vezira Sokolovica." Tu cinjenicu su zapazili vec Sokolovicevi savremenici, kao mletacki bajlo (ambasador) u Carigradu, Mario Cavalli, koji je vec 1567. pisao svojoj vladi da je Mehmed-pasa "prvi vezir," "onaj koji caruje u Turskoj." Cavalli je zakljucio da je Mehmed-pasa "svojom pamecu i razboritoscu" potpuo zasluzio toliku vlast. Takav svoj polozaj Mehmed-pasa je nastojao zadrzati i po stupanju na prijestolje Selimovog nasljednika, Murata II (1574-1595), ali se naglo povecao broj njegovih neprijatelja, kako medju dvorjanima tako i medju carigradskom ulemom. Na dvoru je opoziciju Mehmed-pasi predvodio defterdar Kara Uvejs-pasa, a medju ulemom se po neprijateljstvu prema velikom veziru najvise isticao carigradski muftija Semsudin Ahmed-ef. Kadizade. Sokolovic je pao, vjerovatno kao zrtva zavjere, tako sto ga je, 11. X 1579. u njegovom saraju ubio neki dervis, porijeklom iz Bosne, koji je navodno dosao da od vezira nesto moli i da trazi milostinju. Ubica je po nekim piscima bio pristalica ili pripadnik hamzevijskog reda. Osnivac ovog sinkretickog islamsko-bogumilskog reda i njegovog ucenja bio je Hamza Bali Bosnjak iz Gornje Tuzle. On je odveden u Carigrad i nakon ispitivanja, kao heretik osudjen na smrt i pogubljen 6. VI 1573. godine. Ubistvo Mehmed-pase moglo bi, prema tome, biti i cin osvete.
Mehmed-pasa Sokolovic je u ime Sulejmana Velicanstvenog, jos pod osvojenim Sigetom, okupio i drzao vojnu snagu Carstva u svojoj cvrstoj ruci, ne samo za tri sedmice poslije sultanove smrti nego i tokom narednih 13 godina, koliko je bio na polozaju velikog vezira. Za to vrijeme, drzeci se nacela sultana Sulejmana, Mehmed-pasa je odrzavao Carstvo na vrhuncu vojno-politicke moci i kulturno-prosvjetnog i graditeljskog procvata, na koje ga je uzdigao najveci osmanski vladar.
Veliki vezir Mehmed-pasa nije bio prvi visoki osmanski dostojanstvenik porijeklom iz roda Sokolovica ciji su razliciti ogranci zivjeli na prostoru od Glasinca do Drine i Lima. Prvi koji je iz rod Sokolovica putem adzami-oglana napravio karijeru u Carstvu krajem XV i u prvoj polovini XVI st. bio je Deli Husrev-pasa. On je jos 1516. imenovan za namjesnika u Konji, a zatim je redom bio beglerbeg Dijarbekira, Sama (Damask), Halepa i Rumelije. Vec 1535-36. susrece se na polozaju egipatskkog valije, kada je imenovan za clana vezirskog vijeca. Deli Husrev-pasa imao je dva sina: Kurd-bega, koji je umro 1572. na polozaju sandzak-bega u Nigdu, jugoistocno od Ankare i Mustafa-agu, koji je izgleda zivio na svom zijametu u Bosni, posto je ukopan u Seticima kod Rogatice, gdje mu se mezar i danas nalazi. Drugi Sokolovic koji je napravio visoku karijeru u Carstvu bio je Mustafa-pasa Lala, koji je dosao u carski saraj uz pomoc Deli Husrev-pase, svog starijeg brata. Mustafa-pasa Lala bio je stalno protivnik svog rodjaka Mehmed-pase Sokolovica.
Poznato je da je Mehmed-pasa dovodio svoje najblize rodjake u Carigrad i da su mu sestra i otac primili islam. Sestra Semsa se udala za Subab-bega Boljanica, hercegovackog sandzaka. Otac Dimitrije [ne zna se tacno vjersko porijeklo ovog Bosnjaka] je dobio ime Dzemaludin Sinan-beg. Za njega se zna da je bio mutevelija jednog Mehmed-pasinog vakufa, utemeljenog u Bosni. Kasnije, kako su skoro svi njegovo najblizi rodjaci postigli uspjesnu vojno-upravnu karijeru, veliki vezir Mehmed-pasa nije se zanimao za dovodjenje novih ljudi iz svog kraja u Carigrad, nego se, pored drzavnickih poslova, posvetio podizanju svojih brojnih zaduzbina i vakufa sirom Carstva. Tako je u svom rodnom selu Sokolovicima kod Rudog izgradio dzamiju, mekteb, musafirhanu i vodovod. Mehmed-pasine zaduzbine razasute su po Carigradu, Edirnama, Halepu, Medini, Beckereku u Banatu, Beogradu te po Bosni, gdje je dosta zapamcen najvise po gradnji mostova. Smatra se da je Sokolovic podigao tri do pet mostova izuzetnog privrednog znacaja i velike graditeljske ljepote. To su cuprija na Drini u Visegradu, Arslanagica most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici, most na uscu Zepe u Drinu i vjerovatno Kozju cupriju u Sarajevu. Ovi i drugi mostovi u Bosni grade se u sklopu velikog obnavljanja putne mreze i trgovackih prometnica, koje se vrsi u Carstvu tokom XV st., u doba Sulejmana Velicanstvenog i njegovog nasljednika Selima II. Taj zamasni poduhvat provode u djelo uglavnom dvojica velikih vezira Bosnjaka, Rustem-pasa Opukovic i Mehmed-pasa Sokolovic.
Nema podataka da je Mehmed-pasa Sokolovic gradio krscanske vjerske objekte po Bosni, kao sto su to cinili neki drugi visoki carski dostojanstvenici porijeklom Bosnjaci. Tako je, primjera radi, Osman-pasa Bosnjak u svom rodnom selu Kazanci, na hercegovacko-crnogorskoj granici, sagradio dzamiju sa medresom i crkvicu. Dzamiju, cije su se rusevine raspoznavale do poslije Drugog svjetskog rata, unistio je jos sezdesetih godina VII st. Bajo Pivljanin (Nikolic), poznati hajducki cetobasa u mletackoj sluzbi.
Ako Mehmed-pasa Sokolovic nije sam podizao pravoslavne crkvene objekte, sigurno je kao visoki carski dostojanstvenik znatno uticao na odluku osmanske drzave da 1557. obnovi Pecku patrijarsiju. Za prvog patrijarha postavljen je Makarije Sokolovic, po predanju iguman ili arhimandrit svetogorskog manastira Hilandar. Opcenito se pogresno smatra da je Makarije bio Mehmed-pasin brat. To se tvrdi na osnovi posrednih izvora. Tako njemacki putopisac Stepahn Gerlach pisao 1575. da je obnovitelj Patrijarsije bio brat velikog vezira. Mnogo kasnije, u XIX stoljecu, zapisao je hronicar manastira Tronose kod Loznice da je patrijarh makarije bio brat tadasnjeg velikog vezira i da je od njega dobio hatiserif da obnovi "sve manastire crkve." Oba ova kasnija zapisa previdjaju cinjenicu da u vrijeme obnove Patrijarsije Mehmed-pasa nije jos bio veliki vezir, nego po rangu treci vezir. Velikim vezirom postat ce tek osam godina kasnije. Neposredni svjedok, spomenuti mletacki bajlo M. Cavalli, pise u jednom svom izvjestaju iz augusta 1558. da mu je jedan svecenik, Dubrovcanin, vikar bosanskog nadbiskupa, rekao kako je nedavno postavljeni "srpski patrijarh grckog obreda" dosao na taj polozaj zahvaljujuci podrsci "svog strica, koji je pasa." Patrijarh je dobio od sultana berat da mu "svi krscani, i latinskog i grckog obreda, placaju jednake namete."
Turski hronicari, koji su bili veoma obavijesteni o uzoj porodici velikog vezira, znaju da je imao dva brata i njihov zivotni put prate sve do sultanova saraja. Odatle se moze zakljuciti da Makarije nije mogao nikako biti mehmed-pasin sinovac. Nije mu to mogao biti cak ni u prvoj pobocnoj liniji, jer je poznato da je Mehmed-pasin rodjeni stric rano primio islam, pa mu se ne zna cak ni za rodjeno ime. U izvorima se spominje kao Rustem-beg Sokolovic, sa tri sina: Dervis-pasom, Ali-begom i Ferhad-pasom. Prema tome, pravi Mehmed-pasin sinovac bio je Ferhad-pasa, kliski i bosanski sandzak-beg i prvi beglerbeg Bosanskog ejaleta. Sto se tice Makarija, on je mogao biti samo neki dalji Mehmed-pasin rodjak, s obzirom na cinjnicu da je rod Sokolovica bio veoma razgranat.
Nacionaln-romanticarska je zabluda da je Mehmed-pasa radio na obavljanju Pecke Patrijarsije zato sto se sjecao svog porijekla i bio mu privrzen. Mehmed-pasa, kao clan vezirskog vijeca, sigurno nije bio bez uticaja prilikom donosenja odluke da se obnovi Srpska patrijarsija, ali to ne treba veivati ni za kakva osjecanja niti sentimentalna sjecanja, nego iskljucivo za procjenu osmanskih drzavnih interesa. Mehmed-pasa Sokolovic je kroz svoj odgoj u Edirnama, gdje je stekao prvo islamsko obrazovanje, te kasnije kroz vojevanje po Ugarskoj, ucestovanje u pohodima na Bagdad i Perziju, te kasnije kroz vojevanje na dvoru postao, kako pravovjerni musliman, tako i pravi Osmanlija. On je od pocetka do kraja bio i ostao iskreno privrzen svom novom zakonu, koji je poceo uciti kada mu je bilo vec 16-18 godina. Mehmed-pasa je bio temeljito islamski obrazovan i kao musliman moralno veoma postojan i smiren u svojoj vjeri. Njegovo cjelokupno drzanje i djelovanje pokazuje da on u tom pogledu nije imao nikakvih sumnji. Za njega su krscanstvo i jevrejstvo bile religije Bozijeg otkrovenja koje prethode islamu. U skladu sa islamskim ucenjem, on je prema jevrejstvu i krscanstvu, ukljucujuci tu i pravoslavlje, imao jasan stav trpeljivosti i pruzanja drzavnih garancija njihovim sljedbenicima kao zmijama, odnosno pripadnicima zasticenih manjina. Izvan tog strogo islamskog stava, Mehmed-pasa prema hriscanstvu nije imao niti je mogao imati bilo kakvih drugih naklonosti i osjecanja. Sve je ostalo bilo podredjeno politickim interesima osmanske drzave koje je on veoma dobro shvatao i pronicljivo zastupao. Medhmed-pasa Sokolovic je svojim ogromnim znanjem i velikom snagom borio da osmanskoj drzavi sacuva njene cvrste islamske temelje. Njegovo ponasanje ukazuje da je smatrao da opasnost po te temelje moze doci prije od muslimanskog-logickog vjerskog misticizma [neispravnog islamskog ucenja], nego od nekog hriscanstva prema kojem se vodi dosljedna islamska politika. U tom smislu, Mehmed-pasa se ostro suprostavljao muslimanskim sinkretistickim i heretickim ucenjima i pokretima sto, medu ostalim, pokazuje i cinjenica da je kao veliki vezir vec prve godine svoje sluzbe dao pogubiti Hamzu Bosnjaka.
Historija Bosnjaka, Mustafa Imamovic, str. 158-163. - poglavlje: Proces Prihvatanja
Islama u Bosni.
Administrator E-mail: bosnjo1@nycap.rr.com