RADI ISTINE

Autor: Prof. dr. Šefket Krcić

Autor: Prof. dr. Šefket Krcić

Objavljeno: na Bosnjaci.net 30. August 2010. 01:08:36

Prof. dr Šefket KRCIĆ: Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka je jula mjeseca 1993. godine usvojilo Memorandum za specijalni status Sasndžaka. Ovaj dokument je upućen Vladi SRJ i Parlamentima Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Izuzimajući legitimne organe BiH, ovaj dokument je bio od strane Beograda i Podgorice, bačen u korpama za otpatke i nije dozvoljena nikakva rasprava, već je protagoniste u montiranim procesima uputio na višegodišnju robiju, čije oslobađanje uprkos međunarodnim zahtjevima nije došlo ni poslje 18 godina.

Abstract
Sandžak je danas europska regija koja se nalazi između Srbije i Crne Gore. Kao takav, ovih ljetnjih dana je postala noćna mora predsjednika vlada Srbije i Crne Gore. Iz ove regije, zbog vjekovne zapostavljenosti njenih žitelja, posebno pripadnika bošnjačke nacionalnosti, sve izraženiji su zahtjevi za povratak autonomije, specijalnog statusa, ili samouprave, kao što to imaju svi civilizirani narodi Europe i svijeta. Na ovom prostoru, zbog diktatorskih režima Beograda i Podgorice, onemogućava se realizacija europskih
principa regionalizacije i decentralizacije, čime se ugrožavaju demokratski procesi i širi mreža ugroženih naroda. Srbija i Crna Gora se oglušavaju o brojnim europskim zahtjevima. Sve se zatvara u jedan svojevrsni “kafkijanski” sistem, po modelu: što gore – to bolje. Europskim zvaničnicima će se obećavati promjene, a u biti se ništa neće mijenjati. Takvu situaciju odslikava sandžačka paradigma, koja je predmet analize ovog teksta.
U ovom kraćem disputu skrenućemo pažnju na sandžačku paradigmu i to kroz sljedeća pitanja: Razmeđa utiranja Sandžaka, Sandžak - najaktuelnije i najugroženije područje na Balkanu, Diskriminacija Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori, Nasilje u Sandžaku, Manipuliranje režima sa narodom, Dijaspora Sandžaka, Aktualnost povratka autonomije, Zaključni diskurs.
Ključne riječi: Sandžak, region, Balkan, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, ljudska prava, slobode, diskriminacija, ugroženi narodi, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, dijalog, autonomija, politika, kultura.

1. Razmeđa utiranja Sandžaka
Sandžak predstavlja multietičku regiju na Balkanu, koja se nalazi između Srbije i Crne Gore. Ova regija postoji više od šest stoljeća i nekada je zauzimala prostor veći nego dvije današnje Crne Gore. Na Istoku se kretala do Kosovske Mitrovice, na Zapadu do Nikšića i Foče, na Sjeveru od Rudog, preko Pljevalja do Čajniča, a na Jugu do Prokletija, Plava i Gusinja.
Prema posljednjem popisu u Srbiji i Crnoj Gori, iz 2002. i 2003. godine; u Srbiji procenat Bošnjaka se kreće oko 3 odsto od ukupnog stanovništva, dok u Crnoj Gori, gdje nijedan narod nema većinu i neupuštajući se ove prilike u popisne manipulacije pojedinaca koji su trgovali na račin nacionalnog identiteta Bošnjaka i izjašnjavanja na popisu, procenat Bošnjaka se kreće između 17 i 23 odsto. Procenat sa dijasporom je puno veći, ali naglašavamo da su režimi u obje države počinili diskriminaciju i prema isljenicima jer su ih pobrisali sa popisnih lista, dok istovremeno itetako koriste njihove glasove za spas na izborima.
Međutim, zbog permanentne diskriminacije u državnim službama, nije zastupljeno ni 5 odsto Bošnjaka ove dvije zemlje. Jednom riječu Bošnjaci su postali narod van zakona.
Do Berlinskog kongresa (1878.g.) Sandžak je bio sastavni dio Bosanskog elajeta. Međunarodnim dokumentima donijetim na ovoj velikoj konferenciji, Sandžak je trasirao novi put ka samostalnosti. To stanje je trajalo sve do 1912. godine, kada se Osmanlijska imperija povlači sa Balkana. Te godine pokreću se brojni zločini i genocidi novoosnovanih država Srbije i Crne Gore, posebno protiv Bošnjaka u Sandžaku. U jeku Prvog svjetskog rata, godine 1917. od 17. do 21. avgusta, u Sjenici je održan veliki Sabor bošnjačkih prvaka Sandžaka, na kojem je izglasana i potpisana, čuvena Sjenička deklaracija. Ovim dokumentom bošnjački prvaci su tražili autonomiju u budućoj zajednici jugoslovenskih naroda, koja će se stvoriti godinu dana kasnije, pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, vlasti nisu prezale da izvode brojne zločine nad Bošnjacima. To se posebno dogodilo u Šahovićima 1924. godine, kao i na području Bihora i Pešteri u vremenu od 1941. do 1943. godine. Za vrijeme NOR-a, 20. novembra 1943. godine u Pljevljima se uspostavlja autonomija Sandžaka, kao federalna jedinica buduće Jugoslovenske zajednice. Zatim, iz nerazumljivih razloga komunistički lideri, nakon likvidacije heroja Sandžaka Rifata Burdžovića, Volođe Knježevića i Tomaša Žižića 30.marta 1945. godine u Novom Pazaru raspuštaju ZAVNO Sandžaka. Tadašnji predsjednik ovog tijela akademik i profesor Beogradskog univerziteta Sreten Vukosavljević, odbio je da potpiše taj sramni dokument, zbog čega je hitno upućen u mirovinu. Nakon toga, nelegitimna podjela Sandžaka je gušena na svakom koraku.

Sandžak između autonomije i nestanka!

Da podsjetimo, akademik Sreten Vukosasvljević je u svojoj bogatoj duhovnoj ostavštini ostavio brojne tekstove, evo jednog njegovog apela iz 1932. godine povodom ukidanja gimnazija u Sandžačkoj regiji. Vukosavljević u listu “Sandžak” između ostalog piše: ”Zašto je od devet ukinutih gimnazija u državi – četiri iz Sandžaka? U Sandžaku ih je i inače malo, manje nego što treba, manje nego prosječno. Sandžak je manje nego ikoja pokrajina dao školovanih ljudi. Ovo je učinjeno samo zato što je Sandžak jedna krajina na koju niku ne obraća pažnju. Ne skreće pažnju države na se i zato je ostao uvjek zapostavljen.”
Nakon Drugog svjetskog rata nastavljeni su progoni Bošnjaka, posebno u akciji Aleksandra Rankovića, ministra unutarnjih poslova FNRJ, pod pokličem prikupljanja oružja i pretresa kuća nedužnih građana. Ta presija i iseljavanje, zbog čega su Bošnjaci dugo čekali vasike (vize), u bescjenje prodavali imanja, trajala je sve do Brionskog plenuma 1966.godine.
Preokret se dogodio 1990. g. uvođenjem višepartiskog sistema u bivšoj Jugoslaviji i osnivanjem Stranke demokratske akcije, kao pokreta za zaštitu Bošnjaka. Krajem oktobra 1991.g. Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka (kasnije Bošnjačko vijeće) je sprovelo referendum za autonomiju Sandžaka na kojem su se preko 98 odsto Bošnjaka izjasnili za autonomiju. Agrersija srpskog i crnogorskog režima na BiH početkom 1992.g. i rezultati referenduma u Sandžaku, bili su povod za žestoku presiju režima prema žiteljima ove regije. Otvoreni su montirani političko – sudski procesi protiv Nezavisne revije “Sandžak” i njenog uredništva, te protiv aktivista SDA u čuvenom Novopazarskom i Bjelopoljskom sudskom procesu, gdje je osuđeno na višegodišnju robiju preko 50 bošnjačkih prvaka i aktivista.
Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka je jula mjeseca 1993. godine usvojilo Memorandum za specijalni status Sasndžaka. Ovaj dokument je upućen Vladi SRJ i Parlamentima Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Izuzimajući legitimne organe BiH, ovaj dokument je bio od strane Beograda i Podgorice, bačen u korpama za otpatke i nije dozvoljena nikakva rasprava, već je protagoniste u montiranim procesima uputio na višegodišnju robiju, čije oslobađanje uprkos međunarodnim zahtjevima nije došlo ni poslje 18 godina.
Nakon pada Miloševićevog režima 5. oktobra 2000.godine, objelodanjeno je da je pobjedila sandžačka ideja, jer je tada sav Sandžak bio sa srbijanskom opozicijom, koju je predvodio dr. Zoran Đinđić. Nagoviještene reforme dr. Z.Đinđića za preporod Sandžaka trajale su svega dvije godine, sve do atentata na srpskog reformatora 12.03. 2003. U tom intervalu dr. Z. Đinđić je 2002.g. dozvolio formiranje Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, radi školovanja obespravljenih žitelja Sandžaka.
Dalje ubijanje i nelegitimna podjela Sandžaka završena je 21. maja 2006.godine, kada su Bošnjaci iz Južnog Sandžaka bili prevareni od diktatorskog režima M.Đukanovića, glasanjem za suverenu Crnu Goru. Dasnas, nijedan slobodouman Bošnjak u Crnoj Gori ne može da egzistira. Zato, sve glasniji potezi koji dolaze od novoformiranog Bošnjačkog nacionalnog vijeća i obnovljenog Narodnog vijeća Sandžaka, predstavljaju izazov i zahtjev za stvarnom regionalizacijom Srbije i Crne Gore kako bi se zaštitili Bošnjaci i drugi manjinski narodi na ovim prostorima.

2. Sandžak - najaktuelnije i najugroženije područje na Balkanu
Gledano sa stanovišta ekonomije, ljudskih prava i sloboda, Sandžak je bez sumnje najugroženija regija ne samo na Balkanu već i u Europi. Nekada razvijeni privredni i trgovinski kraj Novi Pazar, koji je obućom i tekstilom snabdijevao Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i BiH, danas je ekonomski doživeo fijasko, zato što vlada Srbije ne ulaže ništa u ovaj kraj i region. Zatim, jedna od najljepših turističkih destinacija na svijetu, kao što je plavsko-gusinjski kraj ispod Prokletija, sa brojnim planinama i rijekama, isključen je iz turističke ponude Crne Gore. Izuzimajući Akovo (Bijelo Polje) Prijepoilje i Priboj, kroz koje prolazi željeznica prema Jadranu, sva druga sandžačka mjesta su saobraćajno ugrožena i postale su medicinski rečeno, slijepo crijevo države.
Zbog takve, društveno ekonomske entropije, stanovnici Sandžaka se sve više iseljavaju. Za razliku od vremena skraja 19. i početkom 20. stoljeća, kada su svi putevi Bošnjaka vodili za Tursku, sada se sandžački Bošnjaci sve više orijentiraju na Zapadne zemlje Europe, Ameriku i Australiju. Relevantna paradigma su Gusinjani kojih pet puta više ima u njujorškoj Astoriji nego u zavičaju.
Prema istraživanju agencije Bete, u javnosti su iznijeti podaci da od stranih obećanja investicija regiji Sandžaku, ne dolaze nikakva sredstva, jer ona idu preko Vlade Srbije gdje se to po pravilu stopira. Sandžački gradovi su u velikoj krizi zbog međusobnoj nepovezanosti i nemogućnosti otvaranja novih radnih mjesta. Svako mjesto ima po tri ili četiri puta više stanovništva nezaposlenih nego zaposlenih. Sve više su potrebne narodne humanitarne kuhinje, koje govore da su mali kućni budžeti. Postoji podatak da Centar za humanitarni rad “Hajrat” u Novom Pazaru hrani više od 1000 ljudi. I to se događa u Pazaru koji je početkom XV stoljeća bio šest puta veći od Londona?!
Komunistički i postkomunistički sistem Crne Gore, uništio je brojne općine Sandžaka: Gusinje, Petnica, Brodarevo, Delimeđe, Duga Poljana, Ribariće. Biševo i dr. Danas kad postoje legitimni razlozi da se vrati status ovim općinama režimi Srbije i Crne Gore profašistički zatvaraju oči. Funkcionerima Tadiću i Đukanoviću uoči izbora puna su usta demokratije, slobode i ljudskih prava za Bošnjake u Sandžaku, a kad dobiju svoje mandate okrenu leđa narodu i zaborave na obećanja.

3. Diskriminacija i nasilje nad Bošnjacima u Srbiji i Crnoj Gori
Nasilje, progoni i masovna ubistva Bošnjaka (i Albanca) ne janjavaju od 1912, 1913, i 1919. godine kada su započela prozetelizmom, nasilnim pokrštavanjem u plavsko-gusinjskom kraju, kada su za one koji su davali otpor otvorili masovne grobnice na Racini, Previji, Hadžetu i drugim bošnjačkim stratištima. Više od jednog stoljeća Sandžak se nalazi u raljama militantne srpsko-crnogorske vojske i policije. Nerasvijetljena su brojna ubistva u Bukovici, Štrpcima, Priboju, Plavu, Bihoru i dr. Samo u posljednjoj deceniji 20. tog stoljeća iz Sandžaka je emigriralo preko 100 000 Bošnjaka.
Diktatorski režimi Srbije i Crne Gore, nažalost, forsiraju one politikante koji su prepoznatljivi kao “Sejde” i “Fikretovci”, samo sa drugim imenima i prezimenima koji su režimski privilegovani, preko kojih se guše sloboda i prava Bošnjaka. Njih ste posebno mogli prepoznati ovih dana kada su se istupom u medijima obrušili protiv ideje Autonomije Sandžaka, i kada su poslušničkim maniru ponovo dodvorili režimima koji ih instalira i koji decenijama sistematski uništavaju Bošnjake. Ni jedno slovo Zakona o pravima manjinskih naroda se ne poštuje. O Sandžačkom pokretu u Srbiji i Crnoj Gori se mogu objaviti tekstovi koji omalovažavaju bošnjački narod, a nikako nijedan afirmativan tekst. Na taj način, Bošnjaci nemaju pravo na svoju kulturu, jezik, niti na slobodno informiranje i nacionalnu edukaciju.

4. Manipuliranje režima sa narodom
Diktatorski režimi Srbije i Crne Gore, bez obzira što više nema Miloševića, prema Bošnjacima i drugim manjinama primjenjuju miloševićevsku zločinačku politiku. Naime, ovi režimi donose razne perfidne zakone preko kojih vješto prave zamke. Ovo se posebno odnosi na Bošnjake, koji su u drugoj Jugoslaviji bili konstitutivni narod, a danas su postali bezlična etička grupa u Tadićevom i Đukanovićevom režimu. Ove dvije zemlje su perfidno napravile konstituisanje nacionalnih savjeta, čijim formiranjem automatski se jedan narod proglašava nacionalnom manjinom. To se posebno odnosi na Bošnjake u Crnoj Gori, kojima se na silu uvodi crnogorski jezik, kao zvanični anahroni jezik, nameće Crnogorska pravoslavna crkva, kao i državni simboli koji vrijeđaju nacionalna osjećanja Bošnjaka.
Režimi Srbije i Crne Gore preko raznih emisara, uoči izbora, kupuju glasove za vladajuće liste, a nakon proglašenja izbora, brojni su slučajevi da su na desetine i desetine sudija i policajaca, te djelatnika iz carinskih službi udaljeni bez ikakvog razloga sa svojih radnih mjesta, izmišljajući im apsurdnu krivnju koju nikako ne mogu dokazati svojim djelom. To se posebno odnosi na bošnjačke kadrove u bijelopoljskom i rožajskom kraju, gdje se potpuno nevini ljudi drže u pritvoru više mjeseci bez pravnog osnova.
Ta manipulacija sa narodom, posebno je bila izražena sa Bošnjacima u Južnom Sandžaku, kada je izvršena nelegitimna podjela Sandžaka na način što su aktivisti DPS-a i SDP-a (režimske partije sa gebelsovskom retorikom) bošnjačkom narodu saopštavali: ”Ko nije za nezavisnu Crnu Goru taj je sa Srbima”. Grupa kritičkih intelektualaca kojoj su pripadali ljudi okupljeni oko Bloka za jedinstveni Sandžak, nisu imali medijske mogućnosti da do kraja razobliče manipulacije Đukanovićevog reržima nad Bošnjacima. Nakon 21. maja 2006. godine, te nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore, dvije anatemisane riječi u žargonu ove zemlje bile su Sandžak i Bošnjaci. Takvo stanje je i danas u medijima Srbije i Crne Gore. Posebna podjelu Sandžaku pravi Ministarstvo vjera R.Srbije koje je pokušalo da stvori paralelnu islamsku zajednicu za odbranu vlastitog fašizma.

5. Dijaspora Sandžaka
Usljed brojnih migracija sa policijsko političko-ekonomskom pozadinom s kraja XIX, te tijekom XX stoljeća, pa sve do današnjih dana u svijet je pošlo više miliona Bošnjaka, koji su porijeklom iz Srbije i Crne Gore. Formirala se moćna dijaspora, koja je stvorila brojne kulturne vjerske i humanitarne institucije, među kojima se posebno ističe bošnjačka politička emigracija, koja danas nagovještava formiranje jedinstvene bošnjačke institucije sa sjedištem u Americi, kako je to u više navrata pisao prestižni e-magazin Bošnjaci.Net (NewYork) sa ciljem da se Američkom kongresu, američkom narodu i svim civilizovanim narodima svijeta ukaže na flagrantno kršenje ljudskih prava i sloboda u Sandžaku.
Međutim, dijaspora Sasndžaka, posebno bošnjačka, se uznemirava od strane Đukanovićevog režima na taj način, što preko ambasada i konzulata policijskim metodama žele zaplašivati pripadnike ovog naroda u inozemstvu. To čine na način, što im prijete porodicama u zavičaju, posebno u bihorskom i plavsko-gusinjskom kraju. Nažalost, režimi zapadnih zemalja još su nedovoljno upoznati sa djelovanjem terorističkih i mafijaških grupa iz Srbije i Crne Gore koje kontrolišu njihove vlade, a čije djelovanje ugrožava Bošnjake ne samo u zavičaju već i u inozemstvu.

6. Aktualnost povratka autonomije
Povratak autonomije Sandžaka je želja mahom svih žitelja ove regije. To je bilo posebno izraženo u toku referendumske kampanje 2006. godine, kada su narodi u Sandžaku disali jednim plućima. Tada je posebno istican projekat koji je lansirao prije rata i za vrijeme NOR-a Rifat Burdžović, lider studenata Beogradskog univerziteta. Nažalost, ova ideja zajedništva i demokratije je srušena radi odbrane privatne i mafijaške države Crne Gore.

Danas pitanje autonomije posebno isatiče novoformirano Bošnjačko nacionalno vijeće, na čelu sa prof. dr. Mevludom Dudićem, rektorom Univerziteta u Novom Pazaru, Islamskom zajednicom u Srbiji, na čelu sa glavnim muftijom Muamerom ef. Zukorlićem, zatim obnavljanjem Narodnog vijeća Sandžaka na čelu sa bivšim narodnim poslanikom Džemailom Suljevićem i drugim nacionalnim, kulturnim i prosvjetnim institucijama.
Ideja o proglašenju autonomije Sasndžaka znači ujedinjenje ove regije, koje će se odvijati u skladu sa propisima Europskih regija, i zacijelo neće to biti udar na teritorijalni integritet Srbije i Crne Gore. U svakom slučaju, Sandžak se nikakvom presijom i nasiljem ne može uništiti. Sandžačka ideja je danas u fokusu balkanske stvarnosti. Treba saslušati sve strane i omogućiti njene ostvarenje, što bi bilo u interesu demokratizacije Srbije i Crne Gore. Tim činom Srbija i Crna Gora trebalo bi da pokažu Europi i Svijetu savoju prijemčivost, tj. da su odani demokratskim i humanističkim ciljevima koji vode emancipaciji i decentralizaciji naroda i regiona. U suprotnom Sandžak će ostati u geto stanju sa nesagledivim posljedicama.

7. Zaključni diskurs
Postoje brojni dokumenti i silna argumentacija o historijskim, pravnim ekonomskim, socijalnim, kulturnim i drugim aspektima povratka autonomije za Sandžak, naravno u njenim realnim okvirima. Na taj način stavljena bi bila tačka na nacionalnu asimilaciju i diskriminaciju Bošnjaka na prostoru Srbije i Crne Gore. Ovo nije izražaj radikalizma već realnih opcija koje žive i traju i traže svoje ostvarenje.
Nelegitimna podjela Sandžaka je neodrživa. Jedinstveni Sandžak, bez nametnutog “Berlinskog zida” od Mehovog krša do Dobrakova, predstavlja živi organizam. Time se otvara pitanje može li čovjek živjeti, kada se testerom po vertikali izreže, po sredini lica.? Tako je i sa Sandžakom danas. Imamo brojne primjere iz Južnog Sandžaka: Rožaje, Petnica, Berane, Bijelo Polje, Pljevlja, Plav i Gusinje, imaju bliske rodbinske veze sa žiteljima u sjevernoistočnom Sandžaku: Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici, Prijepolju, Novoj Varoši, Priboju. Zatim, brojni su primjeri gdje se cijepaju imanja Bošnjaka naročito između općina Tutina i Rožaja, Bijelog Polja i Sjenice, koja pripadaju sada dvijema državama i tu su nastali brojni administrativni problemi.
Jasno, podjela Sandžaka između genocidne politike Crne Gore i Srbije znači smrt Bošnjacima u ovoj regiji. Takva antiregionalna strategija Srbije i Crne Gore je protiv integralizma i u svemu je antieuropska. Zato bi ove dvije zemlje, dok se ne riješi Sandžačko pitanje trebale sačekati prijem u Europsku uniju. Nakon najnovijih događaja u Sandžaku, Europska unija, vjerujemo da je svjesna da u Sandžak mora uputiti mirovnu misiju, jer u ovoj regiji žive ljudi pod velikim terorom Beograda i Podgorice, ispod najosnovnijeg standarda ljudskog dostojanstva. Strane diplomate i nezavisni novinari su direktni svjedoci ove realnosti da su Bošnjaci postali žrtve nedemokratskog režima Srbije i Crne Gore, u kojima su im uskraćena ne samo radna prava već i sloboda kretanja. U tom smislu trebaju razne stručne delegacije posjetiti Sandžak i ne voditi razgovore samo sa opštinskim zvaničnicima, koji zbog svojih ličnih interesa podižu gvozdene zavjese između vlasti i naroda. U pitanju je režim u kojem se vlast udaljila od narodnih masa ako se to ne uradi na pomolu je nova masovna emigracija iz Sandžaka. Poznato nam je da je Europska unija utemeljena na općim vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti, pravne države, kao i na poštovanju ljudskih i manjinskih prava. Međutim sve ove europske vrijednosti su strane situaciji u Sandžaku. Zato je potrebna jedna nova konferencija o Sandžaku i Bošnjacima u Srbiji i Crnoj Gori. Vjerujem da je došao moment da su ovih činjenica svjesni ambasadori Europske unije koji stoluju u Beogradu i Podgorici. Ukoliko ne vide problem Bošnjaka u ovim dvijema zemljama onda se oni ne miješaju u svoj posao, i očigledno rade za velikosrpski i velikocrnogorski projekat nastavka genocida nad Bošnjacima. Konkretno, u Crnoj Gori u posljednje dvije decenije Đukanovićeva genocidna politika je više ubila i protjerala Bošnjaka od njegovih prijethodnika; braći po vjeri, naciji i zlu Avra Cemovića, Pavla Đurišića, Draže Mihajlovića i dr.. Ova destruktivna Đikanovićeva politika je ponizila i asimilirala Bošnjake. Tako se dogodilo da neka gospođa režimska novinarka Sabrija Vulić i ne zna šta su Bošnjaci, i otkud oni u Crnoj Gori?! Povjesničari će reći, Plav i Gusinje, koji su nasilno 1912. pripojene Crnoj Gori, su sve do 1862. godine bili sastavni dio Bosanskog elajeta. Zato represivni postkomunistički režim u Srbiji i Crnoj Gori Europska zajednica treba staviti pod lupom.
Da bi se ostvarila ljudska prava i slobode u Sandžaku, neophodan je istinski dijalog Bošnjaka, Srba, Crnogoraca i Albanaca, i to pod okriljem međunarodnih faktora. Ovu tezu smo razvijali, kako 1990, tako i 1992. god. kada su počeli ratni konflikti. Tako i danas sa ciljem da se svi nesporazumi i sporovi rješavaju politikom mira i razumjevanja.
Najzad, i Bošnjaci kao narod zaslužili su malo poštovanja od strane režima Crne Gore i Srbije. Dogodilo se da su vjekovima Romi bili razbijen narod po svijetu. Humanistički svijet je sagledao njihovo stanje i došlo je do promjene slike o Romima i rješavanja statusa ovog naroda posebno u balkanskim zemljama. Nas to posebno raduje. Pitanje je kada će svijet, posebno europske institucije sagledati pravo stanje Bošnjaka Sandžaka, najugroženijeg naroda na Balkanu.
Sandžak na miran način želi da ide u drugu i treću deceniju dvadesetprvog stoljeća. Na osnovu europskih dokumenata, konvencija i povelja, tj. na temelju putokaza kako se oblikuju regionalne autonomije. Institucije Sandžaka žele stvoriti i razvijati svijest o multietničkom, multikulturnom, multikonfesionalnom Sandžaku, kao europskoj regiji u kojoj će ljudi moći slobodno da žive, rade i misle.

(- Ovaj tekst je pripremljen za Društvo za ugrožene narode Europe na nekoliko svjetskih jezika.
- Autor je redovni profesor filozofije na Univerzitetu u Novom Pazaru, predsjednik Matice Bosnjaka Sandžaka, urednik Enciklopedije Sandžaka, autor I urednik preko tisuću tekstova o Sandžackom pitanju.)

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je pripremio analizu aktualnih dešavanja povodom hapšenja u Londonu Ejupa Ganića, bivšeg člana Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine (1991-1996) i posljedicama njegovog hapšenja na situaciju u regiji Zapadnog Balkana. Iz opširne analize sa naslovom „SRBIJA I REPUBLIKA SRPSKA UDRUŽENO PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove. 

SRBIJA I REPUBLIKA SRPSKA UDRUŽENO PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

Kultura dijaloga po Miletovoj meri: Ja pričam, vi ćutite

Da se ne zajebavamo, svi smo mi odrasli u rasističkim školama. I oduvijek je bilo i učitelja koji ne postavljaju, čak zabranjuju potpitanja. Kao na debati „kod Sanje“. Nema potpitanja. Najveći hadžija u razredu određuje pravila igre. Mile je najveći (i bukvalno), u razredu. Ne znam za vas, ali objesim ja učiteljicu koja štiti razrednog grmalja od nas, malih

ŠTA DJECA ZNAJU O ZAVIČAJU: Malo mi fali da počnem pisati knjige za djecu. Stalno mi se čini kako je sve što se važno o životu ima reći jedino vrijedno da se kaže u učionici. Toga se sjetih poslije polu-pismene kulture dijaloga sa Miletom, „Kod Sanje“, u Sarajevu. Pisana kultura izražavanja, naime, deder da objasnim učiteljskim jezikom, da me razumiju i u Centru za kulturu dijaloga, podrazumijeva da je pismen i ko piše a i ko čita – to jest, da se obje strane služe istim kodom, da se razumiju i, vrlo važno, da tačno znaju šta se ne smije. Što znači, ako ja napišem „Ti si fašist“, ne možeš mi odgovoriti sa: „Mati ti kurva!“. Jelde da je jednostavno?

Doduše, pismenost podrazumijeva da ja pišem a ti otpisuješ, i obratno. Kad ja pišem na ceduljice, kao u spomenutom „dijalogu“ – a Premijer odgovara usmeno (i bez potpitanja, molim!) – to je krasna vježba iz polovične pismenosti: jedna strana ima pismenu vježbu, druga usmeno natpljuvavanje (šta da kažem: oralno skripturalna metoda analnog uvlačenja na djelu). Pa pošto ni formalno ne poštujemo isti kod, onda vam nema ništa neobično u tome da Mile, kad ga u ovoj mutiranoj formi dijaloga upitaju šta misli je li koga uvrijedio rekavši da pripadnici jednog naroda ne mogu biti sudije, odgovori lijepo čovjek, da ima prijatelja Bošnjaka. Na stranu to što, ako ste Miletovo godište (za mlađe generacije, uzrasle na negiranju genocida ili hranjenju na istom, u zavisnosti od datoga im imena po rođenju, ne garantujem) – i ako ste, kao Mile, rođeni u Bosni i Hercegovini, a nemate prijatelje koji pripadaju drugačijoj etničkoj skupini od vaše, to onda može značiti samo dvije stvari: a) odrasli ste u šumi, družeći se pretežno sa vukovima ili b) rođeni ste kao monstrumče, pa vas je familija nazadnog balkanskog mentaliteta krila od svijeta da je ne sramotite. Na stranu, velim, to, nego pitajte kakvu dostojnu bosansku učiteljicu da li bi prihvatila da joj učenik, na primjer, na pitanje: "Da li misliš da je uvrjedljivo što govoriš da Rom ne može biti predsjednik našeg razreda?" odgovori "O, jučer sam sa jednim Romom popričao na hodniku". Ne znam za nove učitelje, ali one što su mene učile obično su u ovakvim slučajevima postavljale potpitanja. Na primjer: "Da li i svog prijatelja, onda, ubrajaš u ove za koje si rekao da ne mogu biti predsjednici razreda (sudije)?" Ili: "Da li si svjestan da je logički nemoguće govoriti o cijelom narodu u jednoj rečenici?" Ili: "Da li znaš da je još gore što znaš da lažeš (jer imaš prijatelje iz tog naroda, znači, ne smatraš ih manje vrijednim od sebe) a ipak insistiraš da je cijeli narod nedostojan tvog povjerenja?"

Da se ne zajebavamo, svi smo mi odrasli u rasističkim školama. I oduvijek je bilo i učitelja koji ne postavljaju, čak zabranjuju potpitanja. Kao na debati „kod Sanje“. Nema potpitanja. Najveći hadžija u razredu određuje pravila igre. Mile je najveći (i bukvalno), u razredu. Ne znam za vas, ali objesim ja učiteljicu koja štiti razrednog grmalja od nas, malih.

SJEĆAŠ LI SE, SANJA, DA LI MOŽEŠ DA ZABORAVIŠ: Poznavala sam, moram priznati, i učiteljice koje su gledale da kako bilo ne rade svoj posao. Na primjer, dođeš razbijenog nosa i pokažeš na razrednog diva, a ona ti kaže: "Pa što ga diraš? Da ga niste dirali, možda vas ne bi ni mlavio!" U Sanjinoj kolumni u Avazu, ovako: Mile jeste rekao da mu ne mogu suditi muslimani, no učinio je to "u jeku najgore kampanje koja je danima išla sa javnog servisa Federacije protiv njega, kada mu je danima sa istog mjesta prijećeno sudskim procesima”. Što ste ga, jebiga, dirali, što ste pričali da je krao, i koji vam je klinac trebalo da mu govorite da se za krađu ide u zatvor? Pravo vam budi kad niste na vrijeme shvatili da on ima pravo da vas bije, dok ima razrednica da ga pravda.

Razredni hrmpalija u takvim školama ima nadljudska prava. Ostali su vrlo brzo naučili da mu se sklanjaju s puta, da mu se obraćaju samo ljubazno, ma šta radio, da ne bi popili šljivu i još onda naknadno bili optuženi za započinjanje kavge i širenje razdora. Što je oduvijek bilo gore nego da te samo istuku. Jer učitelji, u normalnom društvu, i služe za to da sude siledžiji u korist malih, i da te zagrle kad dođeš krvavog nosa. Kad jednom shvatiš da se to neće dogoditi, ne prezireš samo učiteljicu, nego i cijeli razred koji tihom šutnjom podržava ravnotežu straha. Znate kako izgledaju takvi razredi. U njima se svak boji svakoga, svak sjedi u svojoj klupi, puno je krvavih glava a učiteljica na nastavničkom vijeću predstavlja roditelje najbogatijih. Podsjeća vas na jednu zemlju na brdovitom Balkanu?

Velika je muka svakodnevno predstavljati i naučavati u ime (bogatih i po etno-nacionalnim torovima raspoređenih) predstavnika mutave etničke većine. Među dokumentima Centra za kulturu dijaloga iz 2005, stoji da je predstavnica Centra za kulturu dijaloga, Sanja Vlaisavljević, učestvovala u produkciji dvije TV debate, u emisiji pod naslovom „Navedi dobar razlog“. Tema jedne od njih, snimljene 12.3.2005. bila je Mješoviti brakovi ugrožavaju etnički identitet (mješoviti brakovi postoje samo u etnički „podijeljenom društvu“). I afirmacijska i negacijska ekipa napele su se do posranja da dokažu kako „mješoviti brakovi“ ugrožavaju ili ne ugrožavaju etnički identitet. Što je normalno – kad im tako postavite temu, pokažite mi majčinog tinejdžera koji će, mozga izapranog pravilima kulture dijaloga, moći pisnut o kakvom pravom problemu. Koji se sastoji u tome da svi tačno znamo odgovor: takozvani, umobolno nazvani „mješoviti brakovi“ – naravno, ugrožavaju etnički identitet; ugrožavaju ga do bola, do same njegove isključive srži, zasnovane na nemiješanju ljudskih bića jednih sa drugima. Isključivost i ograđivanje tora je cilj i smisao gradnje etničkog identiteta, etnički identitet, napose, i postoji zato da bi odredio ko se s kim, kada i kako može miješati, a ko s kim, pak, ne može, nikad i nikako. Kad kulturno dijalogizira, naša učiteljica Sanja, tako, dadne djeci ceduljice na kojima stoji brani ili napadaj – al glavnog hadžiju nemoj. Glavni hadžija u BiH je etnički identitet – a kad ga ovako postaviš na prijestolje, deder mi reci kome će na pamet pasti da kaže: etnički identitet jeste ugrožen, i mora da nešto s tim identitetom nije u redu, jer jebo identitet kojeg ugrožava to što se dvoje vole, što se neko noćas seksa i neko s nekim djecu rađa.

\SMIJEMO LI ŠAMARATI PEDERA U RAZREDU: Kada smo, čini mi se iste godine, treptali pred ekranima i pitali se da li mučenica ne umije da formuliše upitnu rečenicu ili nam se stvarno, ista ekipa u lica smije postavljajući temu debatne emisije koja je glasila Da li homoseksualnost treba osuđivati i da li je štetna za opći moral društva? Samir Šestan je jedini koga se ja sjećam da je efektivno razobličio ublehu zvanu Centar za kulturu dijaloga (zbog čega se sa učiteljicom Sanjom nadugo dopisivao, na opću radost čitateljstva Starta). Normalno, ona ekipa što joj je zadalo da napada pedere uhvatila se klero-fašističko-srednjovjekovno-medicinske metode linčovanja homoseksualaca, gdje je koncept ljudskih prava postradao za račun mišljenja siledžijske većine. Jer, u momentu kad vam neko dopusti da dajete ikakav vrijednosni sud o seksualnom ponašanju drugih (osim ako taj drugi nije silovatelj, gdje je puno veća statistička mogućnost da je rečeni heteroseksualan), u momentu, dakle, kad se nekakav „opći moral društva“ – za koji niko živ na svijetu ne umije reći kakva je to zvjerka, postavi kao činjenica koja stvarno postoji – dobio je pravo svak da zaviri u vaš krevet i postavi javno pitanje o tome da li imate pravo da spavate s kim već spavate, na način na koji to radite, i da li im time ugrožavate taj visoko osjetljivi „opći moral“ – za koji smo u Centru za kulturu dijaloga već naučili da je neka velika i zajebana zvjerka.

Kao žrtva mira u Bosni i Hercegovini, moram završiti ovaj tekst u ispovijednom tonu: kad su, u organizaciji Centra za kulturu dijaloga prije pet godina na televiziji čerečili homoseksualce, iskreno sam mislila da je Sanja Vlaisavljević nesnađena učiteljica – a Samir Šestan da ima preoštar jezik, da pretjeruje, i da se jednostavno radi o zaostaloj kulturi u kojoj, kad pročitaš dvije-tri brošurice o pravilima debatiranja i napišeš nekoliko priručnika, misliš da si popila svu pamet svijeta i da možeš šibati nepodobne po razredu, dokle god ne psuješ i ne govoriš „ružne riječi“. Sve dok mi se Mile the Grozni nije pojavio na ekranu kao razredni siledžija, a učiteljica Sanja ga podržala u nastojanju da se nadasve šaljivo i duhovito obračunava sa krvavim glavama i preostalim mrvicama zdravog razuma u zemlji, i ja sam, priznajem, sjedila u istim klupama sa onima koji preziru siledžiju, gade se učiteljice, i sramno ćute. Samir Šestan je vrlo nekulturan. Kultura, međutim, u kojoj je njegov glas onaj usamljeni koji viče ne, jeste – jebena. Jarane.

Već nedeljama, iz dana u dan, u srbijanskim medijima vodi se organizovana kampanja protiv donošenja Rezolucije o Srebrenici u parlamentu Srbije. Po običaju, prednjače patriotska udruženja nacističko-koljačkog usmerenja: Dveri srpske, Pokret 1389, Nova srpska fašistička misao, sve artističke ekspoziture četničkih pokreta u matici i dijaspori, samostalni i kolektivni strelci koji se organizuju kroz peticije i pisma uredništvima... Svi sa jednom porukom: Srbi su nevini, u Srebrenici se ništa naročito nije dogodilo

Kampanja protiv Rezolucije o Srebrenici koju je neoprezno obećao Boris Tadić krajem januara – ulazi u fazu tradicionalne srpske poremećenosti; gotovo da nema rodoljubivog glasila s ove strane Drine gde se nadugačko i naširoko ne raspravlja o onome što svaki Pravi Srbin od rođenja zna: da Srbi nikad nikog nisu ubili, pogotovo ne u Srebrenici; da su Srbi genetski miroljubivi, mirotočivi, miropomazani, naročito kad su goloruki a naoružani; da su se Srbi večito branili, jer su po ideološkom sklopu defanzivci, svoje ne daju, a tuđe hoće, tipično defanzivno; da je Rezolucija napad na imovinu Milorada Dodika; da ćemo usvajanjem Rezolucije lažno priznati da smo zločinci, a nismo, majke mi; da je sramota priznati zločin samo zato što smo ga počinili; konačno, ako smo ga eventualno počinili, pa šta – i Srbe ubijaju vekovima, pa nigde nijedne Rezolucije.

Kad ovaj oblik fine, krvave kontemplacije prevedemo na jezik srbijanskih fašista, onda to vascelo izgleda autentično ovako: „Smatramo da je osuda svakog zločina, uključujući i ratni, potrebna i neophodna. Međutim, izvlačenje jednog jedinog slučaja iz mnogobrojnih ratova na Balkanu u 20. veku i njegovo pretvaranje u antisrpski mitski simbol o kome nije dozvoljeno saznati ni okolnosti ni tačan broj poginulih, niti bilo kakvu informaciju van zvanično nametnute verzije događaja, govori da se iza toga ne krije potreba za osudom zločina već najbanalnija politizacija - utoliko gora što manipuliše ljudskim žrtvama“.

Sledi četnička revizija srebreničkog genocida: „ Prihvatanje ’istorijske istine’ onih koji su 1995. i 1999. bombardovali naš narod i usvajanje posebne rezolucije o Srebrenici predstavljaće veliku i nepopravljivu grešku. Usvajanje ovakve rezolucije značiće napad na opstanak Republike Srpske, potkopavanje njene sadašnje borbe za budućnost i šamar za preko 30.000 Srba poginulih tokom njenog stvaranja. Podsećamo da su takvu ideju jedinstveno osudili oni koji su o njoj najpozvaniji da se izjasne: svi predstavnici srpskog naroda u Republici Srpskoj“.

A onda širenje straha: „I ne samo to: predviđena rezolucija stvara dugoročnu političku hipoteku nad državom Srbijom i čitavim srpskim narodom, kome se istovremeno u Haškom tribunalu nameće zločinački identitet i ovim koordiniranim delovanjem onemogućava svaka buduća borba za nacionalne interese u regionu i svetu u celini. Ne postoji ni jedan jedini razlog da Skupština Srbije usvoji takvu rezoluciju i da time navuče sramotu na čitavu našu državu i sadašnju generaciju njenih stanovnika. Upozoravamo svakog poslanika koji za takvu rezoluciju bude glasao da će večna sramota ostati upisana na njegovom imenu“.

Konačno, srpski fašizam kolektivno zaključuje: „Još se u istoriji nije desilo da jedan narod tako ponizi svoje žrtve i svoje nacionalno dostojanstvo. Posebno to ne sme da učini narod nad kojim je u 20. veku učinjen višestruki genocid o kome se još uvek ćuti, a umesto da istorijsko sećanje i prevencija genocida postanu temelj zvanične spoljne politike Srbije, naši vlastodršci planiraju da sopstveni narod izbrišu iz istorije. Apelujemo na vlast da odustane od ove samoubilačke ideje, a na srpsku javnost da se podigne i odbrani svoje dostojanstvo i pravo na budućnost srpskog naroda i države“.

Budući da iza ovih literarnih reminescencija stoji gomila The Serbs, red je da ih javnosti predstavimo u najboljem svetlu, imenom i prezimenom, u nekoliko koljačkih kategorija.

PRVI EŠALON, SRBI IZ DOBA MILOŠEVIĆA KOJI OSEĆAJU DA JE ISTORIJA ZATVORILA KRUG NOŽEM:  

Prof. dr Radoš Ljušić, Beograd, bivši direktor Zavoda za udžbenike i bivši Koštuničin čovek, danas spolna potpora Tomislavu Nikoliću

Marko Jakšić, Kosovska Mitrovica, DSS-uzdanica, heavy trash metal patriota kosovsko-novčanog tipa

Ljiljana Bulatović, maskirna novinarka iz Beograda, službeni biograf i hagiograf Ratka Mladića, nesrećno zaljubljena

Brana Crnčević, književnik, srpska majka, nekad Šešeljev radikal, danas slobodni radikal u orbiti Tomislava Nikolića

Miroslav Toholj, književnik, bivši ministar informisanja u Karadžićevoj vladi u sekti, izdavač Karadžićevih rafalnih sitovacija, intimus Luke Karadžića

Dr Kosta Čavoški, akademik, profesor na pravnim fakultetima u bar dve srpske zemlje, zakleti protivnik ljudskih prava, zaklani predsednik Odbora za istinu i pomirenje Radovana Karadžića

Rajko Petrov Nogo, književnik, Karadžićev senator bez konja, pesnik nož-žica sentimenta, otimač svih nagrada za poeziju u streljanom obliku

Ivana Žigon, glumičica, wannabe Ruskinja, laka na recitaciju kao na suzu za srpskim Kosovom, tužna, večito

Dr Srđa Trifković Trifke, istoričar srpskog nacizma iz Čikaga, naš čovek na terenu, vidno poremećen

Ratko Ličina Ličke, član nečega što se kličke „Vlada Republike Srpske Krajine u izgnanstvu“, najverovatnije fiktivna ličnost, moguće nevidljiv

Mr Radovan Kalabić-Nikola, šubarsko-šumarski ekspert za svaki oblik dijaspornog Srbina, nekadašnja SPO-ikona, neopisivo dosadan

Prof. dr Milo Lompar & docent dr Vesna Lompar, bračni par sa Filološkog fakulteta u Beogradu, dva lomparska tela u jednoj genocidnoj duši

Milorad Vučelić Vučela, glavni urednik lista Pečat, nekad omiljeni kunić Slobodana Miloševića, ekspert za cigarete & pušenje, preteča Aleksandra RTS Tijanića, prvi fašista među levičarima

DRUGI EŠALON, SRBI POSLE MILOŠEVIĆA ALI SA NOSTALGIJOM U OČIMA:

Dr Miša Đurković, naučni saradnik Instituta za evropske studije u Beogradu, stalni kolumnista Politike, konzervativni ljubitelj genocida

Branko Radun, politički analitičar i urednik sajta www.vidovdan.org, redovna gošća NSFM, glup, retko

Boško Obradović, sekretar Upravnog odbora Srpskog sabora Dveri, stariji srebrenički pionir, lepša polovina Branimira Nešića

Branimir Nešić, glavni i odgovorni urednik časopisa „Dveri srpske”, još stariji srebrenički pionir, ružnija polovina Boška Obradovića

Dragan Hamović, pesnik koji piše Nogom iz Rajkovog Beograda, Ljušićev kadar, jurišnik

Olivera Miletović, novinarka TV Palme, utočište za nehospitalizovane patriote, genocid je otvara u struku

Marko Janković, novinar, jedan od osnivača Demokratske stranke, alkoholni kolumnista „Groma“ i voditelj Radio Fokusa, pomahnitao

Nebojša Bakarec, odbornik Skupštine grada Beograda, Koštuničin dvorski pesnik, disco queen

Prof. dr Ljiljana Čolić, bivša ministarka prosvete, zakleti neprijatelj Darvina a posebno orangutana, kreativno zglajznula zbog privrženosti Bogu koji ju je doneo na svet, mučenica za veru

REĆI EŠALON, SRPSKE ŽENE, UDRUŽENE:

Pokret žena Kneginja Milica, Kragujevac, nepoznat broj žena pod imenom Milica

Pokret Srpskih Četnika Ravne Gore – odbor u Farelu, SAD, žene s bradom, znaju engleski

Srpsko-kanadsko udruženje pisaca Desanka Maksimović, Toronto, deluju pod sloganom glede Rezolucije o Srebrenici: „Ne, nemoj mi prići!“

Udruženje roditelja “Vera, Nada, Ljubav…” , Beograd, ukupno tri člana, poimence: Vera, Nada i Ljuba

ČETVRTI EŠALON, ZVUCI RODNOG KRAJA:

Guslarsko Društvo Dragoljub Draža Mihailović, Čikago, Ilinoj, SAD, svirači na kami, ljubitelji krika i leleka

PETI EŠALON, BOLJE BITI PIJAN NEGO STAR:

Omladinsko udruženje DRINA, Skelani, godište od 1924-1928, pokretni

NVO „Mladi za Kosmet“, Podgorica, komada četiri, kosovski božuri u rasejanju

Svetosavska omladinska zajednica Eparhije Zvorničko-tuzlanske, Kačavendina duhovna četa, srebroljupci & srebrenicomrzitelji, uvek veseli i nasmejani

Srpska pravoslavna omladina “Spoji” iz Insbruka, pod jodlujućim geslom: „Što genocid spoji, nož da ne razdvoji“

Svetosavska omladinska zajednica Austrije, Beč, četničići u špilhoznama

Mladi Lapova, mladost bez voznog reda

ŠESTI EŠALON, RAZNI IZVOĐAČI, VARIOUS ARTISTS:

Udruženje Sveti Apostoli Petar i Pavle, Bujanovac, članovi: Petar i Pavle

Udruženje Jug Bogdan, Prokuplje, deluju pod sloganom:“T’ga za Jug“

Udruženje građana Gostoljublje, Vrbas, gramatički moto: „8.000 gosta za tri dana dosta“

Bratstvo Svetog Simeona Mirotočivog, Podgorica, bolje krvotočivi nego crvotočivi

NOSOROG - međunarodni časopis za satiru, humor i karikaturu, Banja Luka, Dodikova oaza humora i koljačke satire

SEDMI EŠALON, POJEDINCI KAO STRANCI-INTELEKTUALCI:

Ing. Bernhard Frerichs, Dirk Frerichs, Ing. Jan-Hendrik Frerichs, Ing. Ina Frerichs, Nemačka, mala inženjerska familija mehanički osetljiva na zločin

Hödt Otti, Groß Gerau, Nemačka, intelektualka za prvu pomoć, potpisana kao “medecinska sestra”

Reiner Bingel, Taunusstein, Nemačka, mali ali tehničar

Irina Česnokova (“pensionerka”) i Mariя Česnokova, (“menadžer”), Moskva, Rusija, sestre NSFM u otporu Rezoluciji, twin-intelektualke

*Imena potpisnika preuzeta u originalu sa različitih patriotskih sajtov

Laže ko veli da su Crnogorci postali od najboljih Srba koji se nisu šćeli u lance vezati, jer i Bog i narod znaju da su Srbi postali od najgorih Crnogoraca koji su se šćeli najesti: "Pun revolver na prazan stomak" najtačnija je od svih definicija Crnogorca

1. S užitkom čitam tekstove iz E-novina i Peščanika koji su prvo mjera srpske normalnosti, potom sve ostalo, u šta ide i to da su odlično pisani. Evo primjer. Kad je čačanski siledžija Velja Ilić nedavno udaren u glavu, rekao je da se ne osjeća bezbednim na ulicama Beograda, "istim onim", dodaju E-novine, "kojima su se nakon proglašenja kosovske nezavisnosti kretali razni oblici života uz podignuta tri prsta i iza kojih je ostajala samo pustoš, što je Ilić tada razumeo i pravdao". Sve ću iz tog teksta zaboraviti osim oblika života sa podignuta tri prsta. Ovakvi tekstovi bude želju da nastavim gdje je autor stao, ali lijenost je jača od želje. Ne uvijek. Neko je na Peščaniku komentirao nov srpski zakon o strankama, a ja zapisao ovo:

Član 6. kaže: "Naziv političke stranke može da sadrži reč 'Srbija' u odgovarajućem padežu, na način kojim se ističe ugled i dostojanstvo Republike Srbije." Član je nedorečen: morao je propisati padež i način, jer prvih je 7 a drugih 777, što ministru Markoviću ostavlja odriješene ruke da ovu ili onu stanku ukine s obrazloženjem da padež ili način nije podoban. Morao je reći koji nije. Recimo: ne dolazi u obzir padež u kojem je počinjen genocid u Srebrenici. Ili: neće biti tolerisan padež koji je ubio i u jamu s krečom ćušnuo Stambolića. Ili: biće sankcionisan padež koji je srušio Vukovar. Isto je s načinom. U zakonu bi moralo stajati: način na koji su srpske crvenkapice likvidirale bošnjačke dječake kod Trnova ne bi naglasio ugled i dostojanstvo Srbije. Ili: način na koji su Srbi albanske leševe koristili kao podlogu za pravljenje autocesta ne bi pridonio ugledu i dostojanstvu Srbije. Srbi moraju kao zjenicu oka čuvati oboje, jer ljudi diljem planete, čak i njini kućni ljubimci, znaju da vodostaj srpskog ugleda i dostojanstva nikad nije bio viši no danas, stoga moraju i kad osnivaju stranke isticati taj ugled i dostojanstvo, jer su stečeni krvavo.

2. Rekli ste, sveta osobo, da su Srbi i Crnogorci jedan narod. Što je točno, ali uz dopunu: vi ste od nas, ne mi od vas. Laže ko veli da su Crnogorci postali od najboljih Srba koji se nisu šćeli u lance vezati, jer i Bog i narod znaju da su Srbi postali od najgorih Crnogoraca koji su se šćeli najesti: "Pun revolver na prazan stomak" najtačnija je od svih definicija Crnogorca.

Pomenuću Slobu, Raša i Arkana, tri najčuvenija Srbina koji su postali od Crnogoraca: i Hrvati i Bošnjaci bi lagali ko kučke ako bi rekli da su u ratu dali i jednog zločinca kalibra ove trojice, zato mi ne priznajemo da smo jedno, jer se stidimo njih, a vi ne prestajete dokazivati da smo jedno, jer se njima ponosite.

Slobo reče: ako ne umete da radite, umete da se bijete. Za Turčina ste riljali pet stoljeća, a ne umete da radite? Turčinu ste robovali pet stoljeća, a umete da se bijete? Umete malo morgen. Izgubili ste sve ratove, a tvrdite da su Crnogorci od Srba, sram vas bilo. Vaši porazi govore da su Srbi nastali od Crnogoraca koji nisu umeli da se biju, a pošto takvim nije bilo mjesta u Crnoj Gori, bježali su u Srbiju, gdje su morali naučiti da rade, čemu se nisu mogli naučiti kod nas: mi smo se pet vijekova bili s Turcima zato što su naš šćeli naćerati da radimo. Nas ni Gospod ne bi naćerao da radimo za sebe, a kamoli za Osmanlije.

Ćosić veli da su od srpskog škarta nastali Bošnjaci i Hrvati u BiH. Ne znam je li to tačno, ali znam pouzdano da ste vi nastali od našega škarta: Crnogorci koji nisu umeli da se biju, a šćeli su se najesti i šćeli su se u lance vezati, bježali su u Srbiju.

Izgubili ste sve nedavne ratove jer vam je to po ukusu: porazi su vaša dika, krasno vam stoje, otvaraju vas u struku, vi ste jedini narod koji slavi dan svoje nacionalne propasti. Mi smo dobili sve ratove, jer nismo znali šta bismo s porazima. Znamo mi, doduše, da smo u 400 bitaka sa Turcima bar 200 puta dobili po pički, no sve im je bilo zalud: nikad nismo priznali da su nadbili. I dok vi slavite kosovsku izgibiju, mi se krstimo od čuda, mi koji smo sebi pripisali 200 turskih pobjeda. Otimali smo im atove, oružje, zlato, žene i pobjede. Ime lista POBJEDA sadrži naš nacionalni program. Te ako slavite dan kad vam je Bajazit na Gazimestanu raščevrljio vilice, to je nepobitan dokaz da su Srbi nastali od Crnogoraca koji su bolovali od mazohizma.

3. Ne vjerujem u Starog. Ako ga ima, tu smo da mu svojim patnjama prekratimo dosadu, jer vječnost je grozno duga, da ga razgalimo kao što zvijeri u zoološkom vrtu robuju da razonode ljude. Takav Bog meni ne treba i duša mi ne bi pristala da se u njegovu raju raduje pošto se nacviljela u njegovu svijetu. I da sam imao vjeru tvrđu od Bobovca, dosta bi bilo da u ratu 10 minuta slušam oberpopa Pavla pa da prestanem vjerovati. To što su, od 16 poglavara pravoslavnih crkva, na Pavlovu sahranu došla samo dva, govori o njemu puno. Način mišljenja svetosavskih popova meni je, kako bi rekao Proust, "kao oni starinski zakoni koji, uz divljačke propise o pokolju djece na majčinim grudima, s pretjeranom osjetljivošću brane da neko kuha jare u mlijeku njegove matere ili da pojede životinjski bedreni živac kad se časti njenim bedrom". SPC liči na sunce koje u jednoj pjesmi Victora Hugoa isijava mrak.

* Tekst preuzet iz BH Dana,

Istinita priča iz Srebrenice

Put bez povratka

Piše: Hamdo Čamo

DEJTONSKO-USTAVNI KOŠMAR U BiH I RS-u
(Referendum-ogled u vremenu)
Pišu: prof. dr Šaban Nurić  i  doc. dr Radomir Nešković

Dnevna zbivanja i stalna nezrela politička prepucavanja na relaciji sarajevske političke elite i to udruženih i pozicionara i opozicionara koji su kao bez ostatka za “cjelovitu”, nedjeljivu, suverenu i blablabla....sa jedne strane i one druge iz Banjaluke sa druge strane, su u svom dnevnom krčkanju došla do tačke kada gluposti obostrano postaju toliko egzotično bjelodane da živući glasački puk i pored dvadesetogodišnjeg guranja glave u pijesak počinje da stresa sa očiju i ispire iz usta prašinu u namjeri da konačno krikne o onome šta vidi. Stalni lament BiH nepolitičkih nacionalnih elita o nemoći da išta učinu dovoljno govori samo o njima, jer oni stvarno niti šta čine niti se u tome pokušavaju truditi.

Kao ilustracija ovome neka posluži očitavajući kurs političke elite manjeg BiH entiteta o tzv-im referendumskim namjerama. Ona koristeći isprepadanost, mogućim, kao nestankom Republike Srpske a ova iz Federacije u bošnjačkom korpusu kao, mogućim, nestankom države Bosne i Hercegovine, ustvari manipulišu običnim svijetom u cijeloj BiH. Niti ovi iz RS-a mogu legalno i legitimno sa pravno valjanim ishodom provesti referendum, niti ovi iz Federacije pravno valjano, legalno i legitimno ad hock akcijama mogu spriječiti da jedan legitimni I legalni ustavom verifikovani dio BiH države provede referendum koji nema ama baš nikakvu pravnu posljedicu i to najkraće rečeno, iz razloga što je to politički pametnija i pravno zrelija međunarodna zajednica blagovremeno kroz Dejtonski sporazum, aneksom 4 koji je ustvari Ustav države BiH sve riješila i sankcionisala, samo treba isto iščitati i pravno kompetentno protumačiti. Ustav BiH kao školski primjer vrhunskog pravnog dokumenta koji je sačinjen po metodološkim principima anglo-saksonskog prava je tako napisan da u XII (dvanaest) članova sve vrlo jasno reguliše ali samo onim čitačima, “pravnicima” koji ne pristupaju čitanju ovog pravnog dokumenta sa već stvorenim predubjeđenjem o tome šta u njemu treba da piše a ne ono šta stvarno piše.

Ovdje ćemo se fokusirati na Preambulu Ustava BiH i to jedan dio iste koji određuje mogući referendum u RS-u, na jednu presudu Ustavnog suda BiH iz 2000 godine i dijelove Ustava RS-a koji direktno ili indirektno tretiraju referendum kao ustavno-pravnu kategoriju. Ukratko, navesti ćemo ustavne odredbe koje nedvosmisleno govore da je svaki referendum organizovan u jednom omeđenom dijelu države Bosne i Hercegovine protivustavan.


USTAV BOSNE I HERCEGOVINE

1. Preambula u cijelosti

Oslanjajući se na poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti,
Posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju,
Ubijeđeni da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva,
U želji da podstaknu opšte blagostanje i ekonomski razvoj kroz zaštitu privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede,
Vođeni ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda,
Opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim pravom,
Odlučni da osiguraju puno poštovanje međunarodnog humanitarnog prava,
Inspirisani Univerzalnom Deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktovima o građanskim i političkim pravima, odnosno o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i Deklaracijom o pravima lica koja pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, kao i drugim instrumentima ljudskih prava,
Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine:

a) Među teoretičarima je bilo sporno pitanje da li je preambula integralni dio ustava i da li se ustavnost nižih pravnih akata može ocjenjivati u odnosu na sadržaj preambule. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 2000. godine presudio da preambula jeste integralni dio ustava i da se ustavnost pravnih akata može ocjenjivati prema sadržajima preambule, a pravne doktrine uglavnom prihvataju da su preambule sastavni dijelovi svih ustava.

b) Konstitutivnost ili državotvornost je suvereno pravo autohtonog/ih naroda da odlučuje/u o osnivanju, organizaciji, funkcionisanju i statusu države. Bosna i Hercegovina ima tri naroda kao tri konstitutivna subjekta u formi etničkih nacija i suverenost je zajednička kategorija, tako da jedan narod ne može djelovati protiv druga dva i obrnuto. (Vidjeti podvučenu, boldiranu, posljednju alineju gore prepisane Preambule Ustava BiH).

c) Ovdje treba još pomenuti da je historijski kontinuitet Zajedničke suverenosti tri etničke nacije utemeljena odlukama ZAVNOBiH-a iz 1943. i 1944. godine u smislu „ Bosna nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska“. Suverenost je zajednička kategorija i nijedan narod ne može posebno da je konzumira protiv volje i mimo volje drugih naroda. Konstitutivnost je ravnopravna kategorija koja važi na svim nivoima državne vlasti.


USTAV REPUBLIKE SRPSKE

1.1. Preambula Ustava RS, prvi dio

„Poštujući volju svojih konstitutivnih naroda i građana da obrazuju i očuvaju Republiku Srpsku i da ustavno uređenje Republike utemelje na poštovanju ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti nacionalnoj ravnopravnosti......“

1.2. Osnovne odredbe Ustava RS, član 1. stav četvrti

„ Srbi, Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, Ostali i građani, ravnopravno i bez diskriminacije učestvuju u vršenju vlasti u Republici Srpskoj“.

a) Sadržaji preambule i član prvi osnovnih odredbi ustava Republike Srpske definišu tri naroda kao tri etničke zajednice da su konstitutivni i da ravnopravno vrše vlast u ovom entitetu. Ova ustavna odredba je na snazi nakon odluka Ustavnog suda BiH iz 2000. godine prema kojoj su sva tri naroda ravnopravna na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Ako su tri naroda ravnopravna na cijeloj teritoriji države oni si ravnopravni i na svim nivoima vlasti u državi, pa tako i na nivou entiteta. Državna vlast u državi, kakva je Bosna i Hercegovina, je jedinstvena kategorija i vrši se na dva nivoa, na državnom nivou i na nivou entiteta. Element suverenosti i konstitutivnosti (državotvornosti) je isti na nivou državnih organa i na nivou entitetskih organa državne vlasti. Ne može jedan princip suverenosti važiti na nivou države Bosne i Hercegovine, a savim drugi princip na nivou entiteta.

1.3. Član 70. tačka 5. ustava Republike Srpske

„Narodna skupština Republike Srpske..........5. raspisuje republički referendum.

1.4. Član 77. ustava Republike Srpske

„Narodna skupština može odlučiti da o pojedinim pitanjima iz svoje nadležnosti odluku donese nakon prethodnog izjašnjavanja građana na referendumu“.
Navedenim članom referendum je definisan kao konsultativni, gdje građani donose odluku koja nije suverena, nego Narodna skupština donosi odluku nakon iskazanog mišljenja građana.
Referendum je oblik neposrednog odlučivanja suverenog konstitutivnog subjekta u državi (građani ili etničke nacije) o suštinskom pitanju države i odluka na referendumu je suverena i obavezujuća za sve organe države.
Ustav Republike Srpske ne tretira referendum kao suverenu kategoriju, nego kao oblik pribavljanja mišljenja na osnovu koga će Skupština donijeti odluku, ali ne postoji ustavna obaveza da Skupština mora prihvatiti odluku koja se na „referendumu“ donese.
To u suštini nije referendum, nego je oblik javne rasprave u kojoj se Skupština „pokriva“ „narodnom voljom“ koju je predhodno kroz sredstva javnog opštenja „ nametnula narodu“.

5.1. Član 69. stav.2. amandman LXXVI, ustava Republike Srpske

“Zakonodavnu vlast će u Republici Srpskoj vršiti Narodna skupština i Vijeće naroda“. Zakoni i drugi propisi koje izglasa Narodna skupština, a koji se tiču pitanja vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg od konstitutivnih naroda stupaju na snagu tek nakon usvajanja u Vijeću naroda „.
Vijeće naroda je dio zakonodavne vlasti kao što je i Narodna skupština dio zakonodavne vlasti. Oba dijela zajedno imaju legitimitet cjelovite zakonodavne vlasti što znači da jedan dio bez drugog ne može donijeti legitimnu odluku. U Narodnoj skupštini je princip građanske većine, a u Vijeću naroda je princip kvalifikovane većine svake etničke zajednice ponaosob. Zakonodavna vlast u Republici Srpskoj sadrži balans građanske i etničke konstitutivnosti kao ustavnu kategoriju i svaka odluka podliježe ovom principu, pa tako i odluka o neposrednom izjašnjavanju naroda i građana.
Svi akti koji spadaju u vitalni nacionalni interes ne mogu stupiti na snagu dok ih ne usvoje sva tri nacionalna kluba u Vijeću naroda ponaosob.

5.2. Član 70. amandman LXXVII, ustava Republike Srpske, dvije najvažnije stavke koje regulišu pitanja Vitalnih nacionalnih interesa

„Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definisani na sljedeći način:

- jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka;

- i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Vijeću naroda“.

Dakle, suština je u jednakim pravima tri etničke nacije u donošenju odluka i ako se ovaj princip krši, istovremeno se krše temeljne ustavne odredbe o zajedničkoj suverenosti i ravnopravnoj konstitutivnosti tri etničke nacije.

1.5. Ustava Republike Srpske, član 135. amandmani LXXXIX

“O prijedlogu akta o promjeni ustava odlučuju Narodna skupština i Vijeće naroda. Promjena ustava usvojena je ako za nju glasa najmanje dvije trećine od ukupnog broja narodnih zastupnika i većina članova Vijeća naroda iz svakog konstitutivnog naroda i Ostalih“.

U promjeni ustava se opet definiše kvalifikovana većina koja uključuje većinu predstavnika iz svake etničke nacije ponaosob i Vijeće naroda zajedno sa Narodnom skupštinom čini konstituišući (ustavotvornu) vlast.

ZAKLJUČAK
Postoji još odredaba iz prakse Ustavnog suda BiH i međunarodnog prava ali i ove naprijed iznesene ustavne odredbe potvrđuju da je eventualni  jednostrani referendum u Republici Srpskoj protivustavan po Međunarodnom pravu, Ustavu države BiH i Ustavu RS-e. Međutim Nacrt Zakona a vjerovatno danas kada ovo izlažem već usvojen Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi u RS-u ovaj problem drugačije artikuliše a dnevno-politička i ustavno-pravna praksa u RS-u i BiH traže odgovore na nekoliko gorućih pitanja.


Prvo pitanje:

Da li ustav Bosne i Hercegovine i ustav Republike Srpske sadrže odredbe o referendumu?

Odgovor je: DA

Pitanje referenduma sadržano je u preambulama oba ustava i u osnovnim odredbama oba ustava. Referendum je oblik neposrednog izjašnjavanja nosioca suverenosti u državi. Tamo gdje su građani nosioci suverenosti referendum je građanski. Tamo gdje su etničke nacije nosioci suverenosti ( a to je Bosna i Hercegovina) referendum je etničko-građanski. U ustavima Bosne i Hercegovine i Republike Srpske nosioci suverenosti su tri etničke nacije i građani. Svaki legitimni referendum uključuje građansku tronacionalnu većinu. Odredbe ustava su ovdje nedvosmislene.


1. USTAV BOSNE I HERCEGOVINE

“Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno sa ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim odlučuju da Ustav Bosne i Hercegovine glasi:“ -preambula Ustava posljednji dio.

Bosna i Hercegovina ima tri naroda kao tri konstitutivna subjekta u formi etničkih nacija i suverenost je zajednička kategorija, tako da jedan narod ne može djelovati protiv druga dva i obrnuto. Bilo koju legitimnu i na ustavu zasnovanu odluku koja se tiče organizacije i funkcionisanja države nije moguće donijeti bez saglasnosti sva tri državotvorna naroda.


ZAKLJUČAK
Suverenost je zajednička i nedjeljiva kategorija tri naroda i svako odlučivanje jednog ili dva naroda separatno suprotno je ustavu.

Bilo koje pitanje koje se tiče Bosne i Hercegovine kao cjeline (međunarodna uloga, Dejtonski sporazum, ustav, NATO, EU i druga opšta i temeljna državna pitanja) ne može biti predmet odluke jednog naroda i jednog entiteta, nego tri naroda na cijeloj teritoriji države. Referendum jednog entiteta i jednog naroda o opštem državnom pitanju je protivustavan – preambula ustava BiH (gore navedena).

Referendum o bitnom i opštem državnom pitanju koje se tiče cijele Bosne i Hercegovine može biti legitiman samo ako za odluku glasa većina iz sva tri naroda ponaosob sa teritorije cijele Bosne i Hercegovine i ako je takva odluka u skladu sa međunarodnim pravom.

Referendum kao oblik neposrednog izjašnjavanja konstitutivnog subjekta u državi je prije svega ustavna, a ne zakonska kategorija. Nije zakon primarni pravni izvor referenduma, nego je ustav pravni izvor referenduma. Zakon o referendumu koji ne proizilazi iz ustava, nego je napisan kao poseban izvor prava, mimo ustava je u suštini protivustavan akt.


2.USTAV REPUBLIKE SRPSKE

1. „Poštujući volju svojih konstitutivnih naroda i građana da obrazuju i očuvaju Republiku Srpsku i da ustavno uređenje Republike utemelje na poštovanju ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti nacionalnoj ravnopravnosti......“-preambula Ustava RS prvi dio.

2. „ Srbi, Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, Ostali i građani, ravnopravno i bez diskriminacije učestvuju u vršenju vlasti u Republici  Srpskoj“.- osnovne odredbe Ustava RS,član 1. stav četvrti.

Ustav Republike Srpske definiše tri konstitutivna i ravnopravna naroda i u preambuli i u osnovnoj normi. Bilo koja legitimna i na ustavu zasnovana odluka na nivou Republike Srpske koja se tiče funkcionisanja i organizacije države i vlasti nije moguća bez saglasnosti sva tri naroda.


ZAKLJUČAK

Referendum na teritoriji Republike Srpske (o pitanjima u skladu sa ustavom RS, a to su pitanja iz nadležnosti Narodne Skupštine RS) je legitiman samo ako za određeno pitanje glasa većina  iz sva tri naroda ponaosob (većina Srba, većina Hrvata i većina Bošnjaka koji žive u RS).

Isti je princip na nivou Bosne i Hercegovine i na nivou Republike Srpske, jer u oba nivoa ustavi definišu troetničku suverenosti konstitutivnost gdje je nužna kvalifikovana troetnička većina. Ako zakon ne sadrži odredbu o troetničkoj većini suprotan je ustavu BiH i ustavu RS.


Drugo pitanje:

Da li je ponuđeni Zakon o referendumu Vlade RS suprotan ustavu?

Odgovor je: DA

Pogledajmo neke osnovne odredbe Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi koji predlaže  Vlada Republike Srpske.


1. Problem ravnopravnosti naroda i kvalifikovane većine

„ Referendum u Republici Srpskoj (u daljem tekstu:Republički referendum) raspisuje se radi predhodnog izjašnjavanja građana, u skladu sa ustavom“. Član 2. stav.1. Zakona o referendumu.

Ova osnovna odredba o referendumu uključuje norme kojih u predloženom zakonu nema. Naprimjer ako je to republički referendum tada ravnopravno odlučuju nosioci suverenosti u Republici Srpskoj, a to su tri etničke nacije. Ako tri nacije ravnopravno odlučuju tada je odluka legitimna samo na modelu kvalifikovane (duple) većine koja znači većinu građana koja obuhvata većinu  Srba, većinu Bošnjaka i većinu Hrvata.

Pogledajmo normu o referendumskoj većini u ovom ponuđenom zakonu.

(1) Referendum je punovažan ako je na njemu glasala natpolovična većina građana koji imaju biračko pravo i koji su upisani u birački spisak.

(2) Referendumsko pitanje je dobilo podršku građana ako se za njega izjasnila natpolovična većina građana koja je glasala na referendumu - član 35. Zakona o Referendumu.

Nigdje nema kvalifikovane većine, nego je obična građanska natpolovična većina na principu jedan čovjek-jedan glas.


ZAKLJUČAK

Član 35. Zakona o referendumu je suprotan:

- preambuli ustava BIH,

- preambuli ustava RS,

- članu prvom ustava RS i članu 70. ustava RS,

- amandmanu LXXVII, šesta odredba koja glasi: „Jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka“.

Član 35. Zakona o referendumu je takođe suprotan članu 2. istog Zakona. Član 2. podrazumijeva ustavnu ravnopravnost tri naroda,a član 35. majorizaciju većine, jedan čovjek-jedan glas.

Na ponuđeni zakon treba u skupštinskoj proceduri uložiti amandman koji u cjelosti mijenja ponuđeni član 35. Umjesto obične građanske većine prihvatljivo bi bilo predložiti kvalifikovanu, duplu većinu, na osnovi balansa etničkog i građanskog. Kao moguće amandmanske promjene dajemo primjere:


Amandman prvi

Novi član 35. treba da glasi

     (1) Referendum na nivou entiteta je punovažan ako je na njemu glasala natpolovična većina birača iz sva tri naroda ponaosob.
    (2) Referendumsko pitanje je usvojeno ako se za njega izjasnila natpolovična većina koja je glasala na referendumu iz sva tri naroda ponaosob“.


2. Problem razgraničenja referenduma na nivoima opštine, entiteta i Bosne i Hercegovine

Predloženim Zakonom nisu razgraničene forme: opštinskog , entitetskog i državnog referenduma. Entitetski i državni referendum proizilaze iz ustava i tiču se tri konstitutivna naroda kao nosioca suverenosti i zato je nužna kvalifikovana (dvostruka) većina. Opštinski referendum proizilazi iz zakona i tiče se komunalnih pitanja građana koji žive u opštini i ovdje se ne primjenjuje princip troetničke konstitutivnosti. Amandmanom treba odvojiti republički i entitetski od opštinskog referenduma u smislu preciziranja koja se pitanja rješavaju na opštinskom, koja na entitetskom i koja na nivou Bosne i Hercegovine. Predloženi zakon je očigledno dvosmislen, gdje se kroz forme „komunalnih i građanskih“ pitanja nastoji „uvući“ cijeli narod u eventualnu aktivnost Narodne skupštine RS koja može uslijediti na potpuno nepredviđeni način. Iz ovoga proizilazi jedan težak problem koji je sadržan u pitanju:

Da li Narodna skupština  Republike Srpske ima pravo i može u određenim okolnostima izaći iz svoje ustavne nadležnosti?

Odgovor na prvi pogled bio bi da ne može. Međutim može se dati i odgovor da može u koliko se stvori situacija REBUS SIC STANTIBUS, suštinska promjena okolnosti, koja može nastati dirigovanim djelovanjem entitetske vlasti. Srpski narod pod manipulacijom vlasti može da odluči da ne želi više da živi u Bosni i Hercegovini i da referendumom traži odcjepljenje. Narodna Skupština RS polazeći od novih okolnosti može da donosi i odluke izvan dotadašnjih ustavnih nadležnosti, jer “mora poštovati volju naroda“.

Dok se te okolnosti ne dogode entitetska vlast Zakon o referendumu može da koristi u dnevnopolitičke ciljeve kao što su:
- osporavanje uloge međunarodne zajednice,
- stvaranje „ legitimnog zaklona“ za odluke koje donosi Narodna skupština RS,
- stvaranje kontrolisane krize radi povećanja kapaciteta političkog pregovaranja,
- realizovanje izborne kampanje,
- Stvaranje virtualne realnosti gdje se narod neće baviti ekonomskim pitanjima, nego referendumom.


ZAKLJUČAK

Zakon o referendumu je neprihvatljiv sve dok se precizno ne razgraniče nivoi referenduma: opštinski, entitetski i bosanskohercegovački.

2. Problem konačne nadležnosti

Predloženim Zakonom o referendumu definisano je u članu 40. da je Vrhovni sud Republike Srpske organ konačne odluke u vezi sa referendumom. Ovaj član je protivustavan, jer je referendum iskazivanje volje suverenog subjekta i proizilazi iz Ustava kao primarnog pravnog izvora i organ konačne odluke treba biti Ustavni sud RS i Ustavni sud BiH, a ne Vrhovni sud RS.

Umjesto postojećeg sadržaja u članu 40. treba unijeti drugi sadržaj u isti član:


Amandman drugi

   1 .Protiv rješenja komisije iz člana 38. ovog zakona kao i u slučaju kad nadležna komisija nije odlučila po prigovoru u propisanom roku, podnosilac prigovora može podnijeti žalbu Ustavnom sudu RS.

   2. Ustavni sud rješava po žalbi iz stava 1. ovog člana po postupku definisanom za Vijeće naroda RS.

   3. Ukoliko podnosilac prigovora smatra da je u provođenju referenduma povrijeđen Ustav BiH prigovor podnosi Ustavnom sudu BiH po definisanoj ustavnoj proceduri.

   4.Odluke Ustavnog suda RS i Ustavnog suda BiH su konačne“.

Ako podnosilac smatra da je povrijeđen Ustav RS obraća se Ustavnom sudu RS i njegova je odluka konačna. Ako smatra da je povrijeđen Ustav BIH podnosi prigovor Ustavnom sudu BiH i njegova je odluka konačna. Radi se o odvojenim postupcima.


Treće pitanje:
Da li istim zakonom treba definisati pitanje referenduma i građanskih inicijativa?

Odgovor je: NE


Referendum je institucionalni oblik neposrednog odlučivanja koji je u funkciji djelovanja Narodne skupštine RS i inicijativa za referendum uglavnom dolazi „odozgo“ sa nivoa vlasti.

Građanska inicijativa pripada sferi civilnog društva, sferi ustavnosti, javnosti državne vlasti, odgovornosti državne vlasti, vladavini prava gdje inicijative pokreću građani „odozdo“. Građanska inicijativa, za razliku od referenduma nije odlučivanje za ili protiv, nego sadrži mnoštvo prijedloga, sugestija, zahtjeva, kritika itd. Zbog suštinskih razlika zakon o građanskoj inicijativi treba biti poseban zakon odvojen od zakona o referendumu.

Čudno je da vlast bude inicijator zakona o građanskoj inicijativi, po hitnom postupku, bez javne rasprave i učešća subjekata civilnog društva. Razlog je taktičke prirode, jer dio odredbi o građanskoj inicijativi služi da odvrati pažnju i zamaskira ciljeve o referendumu. Naprimjer „ ako ste protiv zakona o referendumu tad ste i protiv građanskih inicijativa, a tada ste i protiv demokratskih evropskih principa“.


Amandman treći

Treba predložiti da se Zakon o referendumu i Zakon o građanskoj inicijativi odvoje kao dva posebna zakona. Takođe Vrhovni sud ne može biti konačni arbitar u građanskoj inicijativi, nego Ustavni sudovi i izmijeniti sadržaj člana 52.  na isti način kao i kod člana 40. Građanska inicijativa je forma primjene vladavine prava i funkcionisanja civilnog društva što je ustavna kategorija koja u Ustavu BiH ima supermaciju nad svim drugim ustavnim normama.


Četvrto pitanje:

Da li se Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi može donositi po hitnom postupku?

Odgovor je:NE


Zakon o referendumu je suštinski zakon koji operacionalizuje temeljne ustavne odredbe o subjektu konstituišuće vlasti u državi i on nužno podliježe širokoj javnoj i stručnoj raspravi i ne može biti hitno pitanje koje vlada rješava. Zakon o referendumu ne bi trebala da predlaže Vlada, nego ustavne komisije parlamenta.

Zakon o građanskoj inicijativi treba da predlaže sektor civilnog društva kroz široku javnu raspravu, a ne Vlada po hitnom postupku. Način donošenja po hitnom postupku ovako bitnih zakona je protiv principa vladavine prava, javnosti, i demokratije u donošenju zakona.


Peto pitanje:

Da li se predviđenim Zakonom suštinski radi o referendumu?

Odgovor je: NE


Referendum je suverena forma izjašnjavanja subjekata suverenosti u državi i odluka donesena na referendumu je neprikosnovena, ima pravnu supermaciju nad svim drugim normama i obavezujuća je za sve institucije i organe. Odluka donesena na referendumu ne podliježe nikakvoj naknadnoj verifikaciji od bilo koje institucije ili organa, jer suverena odluka suverenog subjekta je vrhovna.

Ustav RS i predloženi Zakon o referendumu derogiraju suverenu suštinu referenduma i svode ga na konsultativni „referendum“, na oblik institucionalne javne rasprave gdje Narodna skupština donosi konačnu odluku.

Pogledajmo ustavne norme ustava RS o referendumu.

3. „Narodna skupština:..........5. raspisuje republički referendum; - član 70. tačka 5.ustava Republike Srpske.

4. „Narodna skupština može odlučiti da o pojedinim pitanjima iz svoje nadležnosti odluku donese nakon prethodnog izjašnjavanja građana na referendumu“. član 77. ustava Republike Srpske.

Narodna skupština RS je Ustavom definisala tzv. kontrolisani referendum. Narodna skupština „organizuje“ volju naroda kada joj to treba radi legitimiteta neke odluke, pa se „zaklanja“ iza narodne volje. Istovremeno Narodna skupština je kroz Ustav definisala kontrolne mehanizme tako da sve što narod izglasa na referendumu podliježe naknadnoj verifikaciji Narodne skupštine koja donosi konačnu odluku. Naprimjer, može narod na referendumu izglasati nepovjerenje vladi, a Narodna skupština RS odbiti da smijeni vladu. Imamo paradoks da je Narodna skupština ustavno-pravno iznad volje naroda i ona odlučuje kada će tu volju uvažiti, a kada ne.

ZAKLJUČAK

a) Potpuni je apsurd da se koristi kao izgovor, da se donošenjem Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi učvršćuje demokratski deficit u Republici Srpskoj, umjesto da ovi zakoni budu ključni za uvećavanje demokratije.

b) Neophodno je prethodno analizirana pitanja koja su determinisana događanjima oko Referenduma u jednom entitetu, dijelu BiH države

shvatiti samo kao primjer koji se može primijeniti i desiti u svakom drugom dijelu BiH ili pak drugom entitetu ili na nivou Države, i izazvati nesagledive posljedice za BiH državnu cjelinu pa i šire.

*****************************************************************************************

Ispostaviće se u budućoj, eventualnoj Rezoluciji da The Serbs nikakve veze nisu imali sa zločinčićem; bili su tu legionari iz Francuske, Holanđani u tobož UN uniformama, stigle su plaćene ubice iz mnogih zemalja koje su namerno, docnije, priznavale nezavisno Kosovo da ukaljaju časno ime Vukadinovićevo i Dejanovićke. A kad im se izjavom o džihadskim zločinama pridruži Dobrica Ćosić, gle, odjednom, Farma Velikog Brata postaje utočište svakog validnog Srbina koji će nam preko interneta, komentarom, potvrditi da se u Srebrenici ništa, ama baš ništa nije dogodilo što bi zahtevalo nekakvu Rezoluciju

Omiljeni srpski hobi: da negiramo svaki tzv. zločin koji nam se tobože pripisuje, svejedno što je uvek in question lažna optužba: 44 meseci veselog granatiranja Sarajeva, konc-logori poput Omarske, reality-program „Markale“, deep-house oslobađanje Vukovara na nultu tačku, razvaljivanje vaskolikog Dubrovnika na kamene komade, MTV spot pravoslavno osvećenih „Škorpiona“ koji su pred kamerama ovekovečili srpsku „Survivor“ superiornost u brzoj likvidaciji vezanih Muslimana, te, konačno, osam hiljada ubijenih Bošnjaka u Srebrenici za svega nekoliko dana, što govori o briljantnoj produktivnosti u krvi – jer, kao The Serbs, genetski, duhovno, kardiovaskularno, sportski, umetnički a posebno istorijski nikad ne možemo biti krivi, kao što nikad i nigde The Serbs ne mogu da budu u manjini, jer se matematika na Srpstvo ne može primeniti zato što je Srpstvo uvek iznad Matematike... Čitava ta poremećeno-pozerska priča o tome kako smo mi večite žrtve, ni mrava zgazili, ni beli luk klanjem jeli, ni crni luk streljanjem mirisali, samo smo se nenaoružani branili s artiljerijskog ognjišta, ovih se dana pretvara u autentični re-make s početka devedesetih godina, zahvaljujući temi koja Srpstvo vaskoliko krivice oslobođa: Rezolucija o Srebrenici – da ili ne?

Ne, naravno.

Ako vas ne mrzi, pa uz kafu, pivo, hektolitre vina, dve tone vutre i tri apaurina, počnete da čitate internet-komentare na ovu temu („Rezolucija o Srebrenici u srpskom Parlamentu“), dočekaćete onaj frivolni trenutak samozbunjivanja u obliku pitanja: „Je li, jebiga, Slobodan Milošević stvarno umro ili mi se čini da je živahniji nego ikad?“) Svejedno šta čitate: da li korporativno-tadićevsko-dinkićevski B92, ili sajt Tijanićevog RTS gde količina pomahnitalih Srba iz dijaspore podseća na divlje četničke horde iz sunny Kalifornije, ili nesrećni „Blic“ koji se savio pod teretom fašističkih komentara tipa „Genocid je kad amerikanci ubiju milion iracana, po dva vijetnamaca i koreanaca, milione drugih, nemci 6 miliona jevreja i 60 miliona ostalih, hrvati milion srba, muslimani pola miliona srba. E, to je genocid. Par stotina muslimanskih vojnika nije. Ja glasam da NIJE GENOCID!“, ili, Nova Srpska Fašistička Misao gde samo u samoodbrani ne vade noževe i ne kolju one koji još uvek naivno misle da će Skupština Srbija osuditi ono što se u nekakvoj Srebrenici desilo, pod uslovom da se to stvarno desilo, jer većina Srba misli da se tamo ništa strašno nije desilo, ako se baš nešto desilo – neka, zaslužili su sve što im se navodno desilo, ali su The Serbs komentatori, uzorak Javnog Mnjenja, sigurni i uvereni i raspoloženi da se, u stvari, ništa nije desilo, i da nikakvog genocida nije bilo, jebeš genocid sa četiri cifre, što se malo ne setite Jasenovca gde je ubijeno, piše u jednom komentaru, čak tri miliona Srba, malo li je?

Dioptrija zločina: Đorđe Vukadinović, minus 8.000

Photo: Stock

Jebeš komentatore, kažem sebi; tisuće potencijalnih koljača koji preko interneta, dok ih hladnim oružjem svrbe prsti, žale što lično nisu bili u Srebrenici da obezbede „konačno rešenje“ možda nisu Tako Potreban Uzorak Srpskog Raspoloženja; da vidimo šta kažu neki drugi The Serbs, da malo promešamo karte, nemoj posle da bude Luković „jednostran“ i „ekstreman“, da čujemo šta kaže B92/RTS zvezda Đorđe Vukadinović, kolumnista ugledne „Politike“ glede Rezolucije o Srebrenici. A Đorđe bez dlake na jeziku, ovako piše: „Uvek ima onih naivnih – a i onih koji se takvima samo prave. I svi se rado pozivaju na svojevremeni gest izvinjenja Vilija Branta zbog nacističkih zločina. Međutim, svi oni koji bi danas u Srbiji želeli da se igraju Vilija Branta, bili toga svesni ili ne, zapravo prizivaju i za svoj narod prihvataju ulogu i položaj nacista iz Drugog svetskog rata. Jer, kao što rekoh, da bi bilo Vilija Branta, i da bi njegov gest imao onaj smisao koji je imao, prethodno je moralo da bude holokausta, Aušvica, vozova smrti, žutih traka i varšavskog geta. Milošević bi morao da bude Hitler, Ojdanić Gering. Milorad Vučelić i Ivica Dačić neki kolektivni Gebels. A Milanović i Dragan Hadži Antić, recimo, Julijusi Štrajheri. Ali, na stranu gorke šala. Zločin holokausta jeste neuporediv ne samo u kvantitativnom, nego, pre svega, u kvalitativnom i suštinskom smislu. No, da se ne lažemo, ako bismo baš tragali za nekim koliko-toliko uporedivim primerima, Jasenovac bi – ne samo u vremenskom smislu – svakako bio najbliža asocijacija Aušvicu. Pa tek onda možemo da razgovaramo o Srebrenici, Vukovaru, ’Oluji’, Bratuncu, ili sarajevskim Srbima, na primer. I o Ruandi, Vijetnamu, Faludži, Avganistanu..“.

Đorđe Vukadinović koji antonićevski amputiran od humora pokušava da bude duhovit spram Srebrenice – slika je bez prilike one nacizmom nabildovane Srbende kojoj je osam hiljada bošnjačkih leševa radost za oči iza naočara; ovde osam hiljada, tamo u nekom logoru tri hiljade, Škorpioni svega desetak komada, kad sve saberemo dobro smo radili u teškim uslovima, mogli smo bolje da se branimo, ali, fuck it, činili smo što možemo, zar stvarno ima smisla da nas danas optužuju za genocid kad nismo stigli ni upola da pobijemo koliko smo nameravili?

Zato je sasvim logično da se odjednom, ničim izazvana, preko „Blica“ oglasi predsednica Skupštine Srbije Slacvica Đukić Dejanović, koja  tvrdi „da terminologija nije problem za usaglašavanje teksta Rezolucije i da očekuje da će Deklaracija biti usvojena u narednih dvadesetak dana“. Objašnjavajući stav Socijalističke partije Srbije (SPS) kojoj pripada dušom, telom i funkcijom, Đukanovićeva kaže: „Glasaću onako kako odluči moja poslanička grupa. Za sada je naš stav da je ’zločin’ sasvim zadovoljavajući termin za Srebrenicu“.

Zločinčić pod šlemom: Slavica Đukić Dejanović, lepota genocidnog poroka

Photo: BETA/MILAN OBRADOVIĆ

Da malo razmotrimo.

Likvidirati 8.000 ljudi za tri dana tokom jula 1995. jeste – zločin.

Nije čak ni „veliki zločin“, niti „užasavajući zločin“, ni „zločin bez presedana“. Samo mali, lokalni zločin, gotovo zločinčić, umalo nestašluk, zezanje, zajebancija.

Ispostaviće se u budućoj Rezoluciji da The Serbs nikakve veze nisu imali sa zločinčićem; bili su tu legionari iz Francuske, Holanđani u tobož UN uniformama, stigle su plaćene ubice iz mnogih zemalja koje su namerno, docnije, priznavale nezavisno Kosovo da ukaljaju časno ime Vukadinovićevo i Dejanovićke. A kad im se izjavom o džihadskim zločinama pridruži Dobrica Ćosić, gle, odjednom, Farma Velikog Brata postaje utočište svakog validnog Srbina koji će nam preko interneta, komentarom, potvrditi da se u Srebrenici ništa, ama baš ništa nije dogodilo što bi zahtevalo Rezoluciju.

Onda će se, slutim, na sajtu Nove Srpske Fašističke Misli, oglasiti izvesni Stefan Karganović koji će nam svima objasniti o čemu se radi: „Ako bi Skupština Srbije usvojila dve rezolucije, jednu za žrtve-Bošnjake, drugu za žrtve-Srbe, da li bi na taj način njoj pošlo za rukom da ikoga obmane? Kao što je rekao Maršal Makluen, ’the medium is the message’. U političkom kontekstu, način kako poruku saopštavamo samo po sebi šalje poruku određene vrste. U ovom slučaju, sadržaj te poruke bio bi da su Bošnjaci žrtve veće vrednosti, da su oni bitniji i značajniji od srpskih. U protivnom, ne bi uopšte postojala potreba da se bošnjačke žrtve istaknu u posebnom tekstu“.

Hoće se reći: „Jebeš 8.000 Bošnjaka ubijenih u Srebrenici“. Hoće se reći: „Boli nas kurac“. Hoće se reći: „Malo vas ubili, koliko smo nameravali“. Hoće se reći: „Ne možete nam ništa“. Hoće se, konačno, reći: „Klali smo i šta nam možete“.

Dobićete, dragi Bošnjaci, srpsku Rezoluciju o Zločinćiću.

Zar niste zahvalni vašim dragim Srbima?

__________________________________________________________________________________________

Fra LUKA MARKEŠIĆ, profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu i predsjednik HNV-a (Hrvatsko narodno vijeće) BiH:

BOSNA, ZAJEDNO S HERCEGOVINOM, OPSTAT ĆE USPRKOS SVOJIM NEPRIJATELJIMA...___________________________________________________________________________________________________

Odnos i privrženost našoj Domovini bh. franjevaca su stoljećima poznati i ponavljati tako nešto bilo bi isto što i otkrivati toplu vodu. Nemam vremena za to niti potrebe. Ali danas, kada nam je BiH ugrožena sa svih strana, posebno iznutra i naročito od tandema Dodik - Čović, važno je da ima i onih iz reda hrvatskog naroda u zemlji koji misle i djeluju potpuno drugačije i koji se snagom svoga autoriteta te argumenata bore za jedinstvenu BiH. Njegova javna gledišta imaju posebnu specifičnu težinu i u kontekstu neprincipijelne podrške vodstva Crkve u Hrvata Milanu Bandiću u povodu izbora za predsjednika RH. Stoga, bilo mi je istinsko zadovoljstvo razgovarati sa gospodinom - fra Lukom Markešićem.

Stvaranje trećeg entiteta ne bi bilo u interesu Hrvata BiH, kao ni drugih naroda, to bilo još gore rješenje od sadašnjeg dvo-entitetske podjele...*Ali, pogrešno je kazati kolektivno Katolička crkva, nego samo neki dijelovi te

Stvaranje trećeg entiteta ne bi bilo u interesu Hrvata BiH, kao ni drugih naroda, to bilo još gore rješenje od sadašnjeg dvo-entitetske podjele...*Ali, pogrešno je kazati kolektivno Katolička crkva, nego samo neki dijelovi te Stvaranje trećeg entiteta ne bi bilo u interesu Hrvata BiH, kao ni drugih naroda, to bilo još gore rješenje od sadašnjeg dvo-entitetske podjele...*Ali, pogrešno je kazati kolektivno Katolička crkva, nego samo neki dijelovi te Crkve, jer su upravo katolici većinski izabrali ne Bandića, nego upravo Josipovića za svoga predsjednika...*Za ocjenu bi uzeo biblijski iskaz - čovjek Božje providnosti. Tim riječima želim izraziti priznanje i zahvalnost gospodinu Stjepanu Mesiću, predsjedniku Hrvatske, na kraju njegova uspješnog desetogodišnjeg mandata...*Bosna, zajedno s Hercegovinom, opstat će usprkos svojim neprijateljima, jer s njom je slično kao s istinom: ona nikad ne pobjeđuje, ali neprijatelji njezini izumiru...

Gospodine Markešiću! Koja (ili čija) politika je dovela bh. Hrvate u poziciju u kojoj se danas nalaze?

DR. MARKEŠIĆ: To je politika Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana sa svojim zločinačkim projektom o podjeli BiH, koja je započela u Karađorđevu, završila u Daytonu, te provođena od njihovih vjernih sljedbenika kao što su bili Radovan Karadžić i Mate Boban, sve do današnjih Milorada Dodika i Dragana Čovića.
Ko su, po Vama, istinski zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa u BiH?

DR. MARKEŠIĆ: Nema ih. Hrvatska država, koja se u svom ustavu obvezuje da bude zaštitnica Hrvata u BiH, gleda uglavnom ostvarivati svoje interese preko leđa Hrvata u BiH. Ili, još tačnije rečeno, Hrvatska vodi brigu o Hrvatima u BiH, kako stoji u njezinom ustavu, tako kao da su Hrvati BiH pod njezinim skrbništvom kao maloljetni ili nesposobni sami o sebi voditi brigu. Politika pak hrvatskoga naroda u BiH je u rukama trgovaca i provodadžija nacionalnih interesa za svoje sebične individualne interese, a ne rade za opće dobro Hrvata BiH. Nažalost, velikim dijelom je sam taj narod kriv za svoju takvu sadašnju povijesnu nedoraslost i zlokobnost. Ali, kod svih naroda u BiH i nemoguće je raditi samo za svoje interese bez uzajamnog rada na zajedničkim interesima svih ljudi i naroda u BiH. Zato je slična ili ista situacija i s drugim konstitutivnim narodima, Bošnjacima i Srbima, kao i brojnim nacionalnim manjinama (oko dvadeset).

Dragan Čović i neki njegovi sateliti se uporno bore za III entitet u BiH, navodno, u interesu bh. Hrvata? Da li bi to bilo rješenje za narod kojem pripadate i šta bi takva ustavna kompozicija značila za samu BiH?

DR. MARKEŠIĆ: Stvaranje trećeg entiteta ne bi bilo u interesu Hrvata BiH, kao ni drugih naroda, to bilo još gore rješenje od sadašnjeg dvo-entitetske podjele, jer bi se na taj način: a) legaliziralo već izvedeno moralno i politički nedopustivo etničko čišćenje Hrvata u RS; b) provodilo bi se novo takvo etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i Srba iz onih entiteta BiH koji bi pripadali drugim narodima; c) pripremio bi se nestanak Hrvata iz novoformiranog hrvatskog entiteta novim tzv. „humanim preseljavanjem“ u Hrvatsku ili diljem svijeta. Formiranjem toga entiteta u raznim dijelovima BiH takozvanim diskontinuitetom teritorija samo je još jedno lažno obećanje bez ikakvog stvarnog pokrića, ako nije opet političko lukavstvo manipuliranja narodom. To bi bilo, zapravo, ponovno provođenje podjele, opasnost nemira i novih ratnih sukoba koji bi vodili uništenju ljudi, naroda i države BiH. Daytonski sporazum, pak, ne znači samo prestanak rata nego i izgradnja BiH s evropskim profilom pravne države kao jedinstva u raznovrsnosti političkog, nacionalnog, kulturnog i vjerskog uređenja.


Za kakvo ustavno uređenje naše zemlje se Vi zalažete?

DR. MARKEŠIĆ: Za novo regionalno ili kantonalno uređenje društva i države Uvjeren sam da bi regionalizacija ili kantonizacija cijele BiH, a ne samo jednog dijela, kao što je sada u Federaciji BiH, kako je predlagao još u jeku rata Sabor Hrvata u Sarajevu, 6. veljače 1994, mogla jedino ukloniti neprijateljstvo i ratove među ljudima i narodima ove zemlje i stvoriti pravedni mir kao temelj i cilj države BiH. Tako se jedino uklanja i osjećaj postojeće ugroženosti, zbog opasanosti asimilacije ili dominacije, i to ne samo pojedinaca i nacionalnih manjina nego i samih konstitutivnih naroda – Srba u FBiH, a Bošnjaka i Hrvata u RS – kao i diskriminacije unutar njihovih nacionalnih korpusa. Regije ili kantoni ne bi bili kao sadašnji kantoni u Federaciji, pogotovo ne kao sadašnji entiteti, neke vrste države u državi, nego društveno-političke jedinice podređene državi i njezinim demokratskim parlamentarnim, izvršnim i sudskim organima vlasti. Po tom uređenju Bosanska Posavina, kao i druga područja zemlje, npr. Istočna Bosna, kojima je nanesena nepravda i izvršen zločin, kao što je u Srebrenici i drugdje, mogu biti posebne regionalne jedinice unutar BiH. Tada bi bilo moguće ispraviti učinjenu im tešku nepravdu, ukloniti veliko zlo podjele zemlje na sadašnje entitete i kantone, te stvoriti novo uređenje države na temelju pravde ravnopravnosti ljudi i naroda, bez čega je nemoguć mir i neodrživa sama država. Dao Bog da i mi jednom mognemo doživjeti državu BiH utemeljenu na pravdi te radost mira kao plod pravde (pax opus justitiae)! Treba, dakle, izgrađivati istodobno državu BiH i unutarnje uređenje te države po svim kriterijima međunarodnog državnog prava, kojim se postiže pravda i ravnopravnost, odnosno ljudska prava svih građana i naroda BiH.

Kako vidite ulogu vjerskih zajednica u bh. javnom i političkom životu?

DR. MARKEŠIĆ: Vjerske zajednice su najsrodnije kulturnim zajednicama ili specifičnim udrugama civilnog društva («sui generis»); one su autonomne u svom životu i djelovanju, te imaju posebno ulogu izgradnje odnosa Boga i čovjeka, odnosno duhovne dimenzije čovjeka i ljudskog društva u cjelini. Iako su država i Crkva različite po svom porijeklu i cilju, te je Crkva odvojena od države, njihovi međusobni odnosi ne smiju biti neprijateljski, nego partnerski i prijateljski, posebno u zajedničkom radu za mir kao djelo pravde i solidarnosti u svijetu. Na žalost, vjerske zajednice u BiH još nisu svjesne svoje uloge u društvu i državi, pozitivne i negativne, u prošlosti i sadašnjosti, bez čega ne mogu vršiti svoju vjersku ulogu ni u budućnosti BiH. Zato je potrebno da se one same preispitaju i obnove u sebi, kako bi mogli pozitivno sudjelovati s drugim društvenim zajednicama i pojedincima u izgradnji nove demokratske i slobodne BiH. Stručnjaci za vjerska pitanja, prije svega poglavari vjerskih zajednica - kardinal i reis, biskupi i svećenici, muftije i imami – nisu stručnjaci i za svjetovna pitanja kao što je politika niti su kompetentni za rješavanje problema iz tog područja stvarnosti, Zato je razumljivo što pogriješe kada se miješaju u područja stvarnosti koja ne poznaju, ali je neshvatljivo što to ne znaju i ustrajavaju u poslovima za koje nisu stručnjaci i kompetentni suradnici, kao što pokazuje sadašnji slučaj pogrešne propagande crkvenih poglavara za Bandića u Hrvatskoj, gdje su se vjernici-svjetovnjaci pokazali mnogo stručniji, kompetentniji i odgovorniji od njih za svjetovna i politička pitanja. I pogrešno je teološki kazati da je Katolička crkva glasala za Bandića, jer je većina te Crkve, to jest vjernici-laici, glasala za Josipovića, makar po savjesti i političkoj odgovornosti protivno otvorenoj sugestiji i nagovoru crkvenih poglavara. Sigurno poučljiv primjer za ovu i za sve druge
vjerske zajednice.

Kako ocjenjujete rad Međureligijskog vijeća BiH?

DR. MARKEŠIĆ: Sada je to uglavnom samo institucija bez ozbiljnog programa rada. Naravno, dobro je da i tako postoji, jer ostavlja nadu u svoje aktiviranje na opće dobro svih vjerskih zajednica, naroda i države BiH.

Da li je, po Vama, dobro za RH (pa i BiH) sto je gospodin Ivo Josipović izabran za trećeg hrvatskog predsjednika?

DR. MARKEŠIĆ: Dakako! Prilikom njegova izbora za predsjednika Hrvatske, u Oslobođenju je objavljena moja izjava ovako: Izbor Ive Josipovića za novog predsjednika Hrvatske pravo je rješenje za tu državu, ali i za izgradnju i učvršćivanje dobrih odnosa između BiH i Hrvatske. Istakao sam posebno značajnim činjenicu da je Josipović jasno naglasio u izbornoj kampanji da je protiv ideja i prakse razgradnje BiH, koja je još prisutna, te podsjetio na njegov stav o regionalnom uređenju BiH bez entiteta, što mogu i trebaju odlučiti samo narodi i građani BiH.

Prema nekim informacijama, njegovog protukandidata je prećutno podržala Katolička crkva u Hrvata. Komentar?

DR. MARKEŠIĆ: Da, ne samo prešutno nego i javno. Ali, pogrešno je kazati kolektivno Katolička crkva, nego samo neki dijelovi te Crkve, jer su upravo katolici većinski izabrali ne Bandića, nego upravo Josipovića za svoga predsjednika. Što to znači, trebalo bi da se vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj dobro preispita o sebi i članovima svoje Crkve. No, sumnjam da postoji volja i zrelost za takvo preispitivanje niti sposobnost za promjenu svog djelovanja u političkom životu hrvatskoga naroda, posebno u BiH.

U BiH je gospodin Josipović doživio pravi debakl, otprilike isto onako kako je Bandić prošao u Zagrebu. Kako to tumačite?

DR. MARKEŠIĆ: Bandićeva pobjeda u BiH zapravo je Pirova, lažna pobjeda, koja donosi više štete nego koristi pobjedniku i onima koji su za njega glasovali. Ona naime pokazuje očito političku, moralnu i vjersku manipulativnost Hrvata BiH, njihovu nezrelost, neodgovornost i opću dezorijentaciju, kao uostalom i svi drugi narodi u BiH. Štoviše, oni se na taj način i getoiziraju u sebi, izoliraju od drugih, odvajajući se i od većine Hrvata u Hrvatskoj. Lažnost te pobjede vidi se također iz toga što je za Bandića glasalo samo oko trećina potencijalnih glasača. Dvije trećine, pak, nije uopće glasalo, i oni bi vjerojatno glasali prije za Josipovića negoli za Bandića, čija je izborna propaganda okupila uglavnom sve njegove vjer(e)nike, pa i nacionalističke dijelove Katoličke crkve, posebno kod ekstremnih nacionalista u Hercegovini.

Kako biste ocijenili predsjednikovanje gospodina Stjepana Mesića u proteklih 10 godina - kako sa aspekta RH, tako i BiH?

DR. MARKEŠIĆ: Za ocjenu bi uzeo biblijski iskaz - čovjek Božje providnosti. Tim riječima želim izraziti priznanje i zahvalnost gospodinu Stjepanu Mesiću, predsjedniku Hrvatske, na kraju njegova uspješnog desetogodišnjeg mandata, te istodobno pokazati njegovo značenje za nas u vremenu balkanskih ratova 1990-1995. i poslijeratnog razdoblja izgradnje pomirenja i mira među ljudima i narodima u novonastalim državama na našem južnoslavenskom prostoru sve do danas. Da je Stjepan Mesić bio i ostao čovjek Božje providnosti može se jasno vidjeti iz onoga što je on kroz to vrijeme radio u pravljenju otpora pojedinačnim i udruženim zločinačkim projektima, te stvaranju pomirenja i mira među zavađenim ljudima i narodima. Kao potvrdu za to dovoljno je navesti samo neke činjenica njegova prošlog otpora Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu, zatim izvršiteljima njihovih projekata Radovanu Karadžiću i Mati Bobanu, sve do sadašnjeg otpora njihovim ne bez opasnosti vjernim sljedbenicima - Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću.
Takvim svojim djelovanjem S. Mesić je bio i ostao znakom nade u pobjedu mira nad ratom, dobra nad zlom, svjetla u mraku naše prošle balkanske ratne i poratne povijesti. Zato je doista zaslužio kod nas ovaj biblijski naziv - čovjeka Božje providnosti. I treba mu odati iskreno priznanje i zahvalnost, a njegovo djelo prihvatiti kao moralni i politički testament u našem sadašnjem i budućem životu i radu.

Nedavna izjava još uvijek aktuelnog predsjednika RH da bi, u slučaju da RS referendumom izglasa otcjepljenje od BiH, poslao Hrvatsku vojsku u Posavinu, je izazvala burne reakcije, posebno od strane predsjednika Tadića. Kako biste je Vi komentirali?

DR. MARKEŠIĆ: Izjava predsjednika Stjepana Mesića je odgovor na opasno djelovanje Milorada Dodika već dulje vrijeme u RS, koji je sasvim opravdan i većina ljudi ga u BiH i Hrvatskoj odobrava i prihvaća kao ozbiljno upozorenje na opasnost izbijanja novog rata na našim prostorima, poput onoga kojeg je izazvao i vodio Slobodan Milošević. Gospodin Mesić to dobro zna i pamti, te želi na vrijeme spriječiti ratnu avanturu novoga ratnika kao što je Dodik, koji djeluje tako kao da vodi specijalni i psihološki rat prije otpočinjanja oružanog rata, kako je to činio Slobodan Milošević prije njega u otpočinjanju rata u bivšoj Jugoslaviji, Reakcija, pak, sa strane zaštitnika Milorada Dodika i njegovih ratom opasnih parola, djeluju kao hajka lopova iz one priče koji, da bi sebe sakrili, viču na nevinoga čovjeka – drž’te lopova! No, sadašnja hajka na Mesića pokazao još jasnije ozbiljnost zločinačkog projekta Dodika i njegovih zaštitnika. Mesić je, dakako, kriv zato što ovdje otkriva prikrivene zle projekte hajkača.

Dokle, po Vašem mišljenju, može ići destruktivna i antiustavna retorika Milorada Dodika i ima li on podršku izvana (ne samo iz Srbije) za takvo djelovanje? Kome on takav, zapravo, odgovara?

DR. MARKEŠIĆ: Ta destruktivna i antiustavna retorika Milorada Dodika ima podršku svih onih kojima je zaustavljanje oružanog rata Daytonskim sporazumom samo privremeno i nastavljaju svim drugim sredstvima, taj rat, dok im se pokaže prilika za ponovni oružani rat. Daytonski sporazum je doduše zaustavio oružani rat, ali nije zaustavio politiku koja je dovela do toga rata i vodi novom oružanom sukobu ako se ne izmjeni ta ratna politika i ne isključe iz te politike barem glavni ideolozi i akteri rata. Tko bi to mogao učiniti, ako ne oni isti koji su zaustavili legitimnom silom teror nasilja voždova i korifeja prošlog rata kod nas, to jest Međunarodna zajednica – UN sa SAD-om!?

Hoće li nam Bosna, onda, zaista ostati tamni vilajet ili ipak ima nade? Ako ima, na čemu je eventualno temeljite?

DR. MARKEŠIĆ: Bosna, zajedno s Hercegovinom, opstat će usprkos svojim neprijateljima, jer s njom je slično kao s istinom: ona nikad ne pobjeđuje, ali neprijatelji njezini izumiru! Ali, da ne bude tamni vilajet, BiH traži i poziva svoje građane i narode da više vole i rade na izgradnji ove svoje majke-zemlje, od koje nemaju ni bolje ni ljepše u svijetu. Naša je zajednička nada i solidarnost drugih ljudi i naroda u cijelom svijetu koji su spremni pomoći i nadvladati njezine neprijatelje izvana i unutra BiH. Konačno, BiH je djelo Božje, postoji po Božjoj providnosti u povijesti svijeta, koju uzdržava i vodi po svom nama dokraja skrivenom planu sam Bog. Konačno, ovakav moj stav je utemeljen dakle na vjeri i nadi u Boga koji se brine za nas, ljubi nas i oslobađa od zala u našim povijesnim stradanjima! Zato, kad me pitaju, ponekad s prigovorom, kako i zašto se tako bavim politikom, odgovaram s iskrenim uvjerenjem: bavim se tako politikom iz vjere u Boga!

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (188)

________________________________________________________________________________________________

Intervju: Besim Velic

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

- Rodio sam se u Đakovici gdje mi je otac bio na dužnosti šerijatskg sudije. Osnovnu školu završio u Trebinju, gimnaziju u Sarajevu,..........

Gospodin Besim Velić, osnivač prve radio emisije u SAD - "Glas Bošnjaka" 1964., jedan od osnivača Kluba Bošnjaka u Chicagu 1967. g., jedan od pokretača osnivanja Republikanske stranke BiH, jedan od podpredsjednika KBSA u prvom sazivu...:

"NAŠI SU PREDSTAVNICI NOVAC DOBIJEN ZA DEJTONSKI POTPIS VEĆ PROPILI I PROKOCKALI"!

Iz Bosne sam otišao, jer sam htio da budem Bošnjak...Bio sam izabran za podpredsjednika KBSA. Kada sam vidio ko se krije iza organizacije, bilo mi je jasno da sam bio u pravu kada sam tvrdio da je Gazi Husrevbegova medresa škola koja "djecu sa sela školuje za selo"...Od nezavisnog Kosova Bosna i Hercegovina neće imati nikakve koristi, a veliko je pitanje šta će i oni u ekonomskom smislu dobiti....Cijela bosanska administracija pliva u haram parama.Cerić to dobro zna, ali se nikada nije izjasnio protiv toga.... Cerić bi trebao znati da se Islam (ako mu je do njega stalo) širi naukom, a ne arhitekturom....Gramzljivost je oborila Ameriku. Mi smo u depresiji. Gramzljivost bosanskih komunista koji se još uvijek bore za fotelje neće nam pomoći da izađemo iz krize. Dvije su revolucije urodile plodom: Francuska i Boljševička. Iz Američkog građanskog rata izašla je velika Amerika.

Šta mi čekamo? Možda da neko ratuje za nas? Sve dok šutimo, znači da nam je dobro...

STRUKTURALNI ASPEKTI VELIKOSRPSKIH ZLOCINA U BOSNI I HERCEGOVINI U RAZDOBLJU OD 1991. DO 1995. GODINE

Muhamed Zlatan Hrenovica

Postovane dame i gospodo, cijenjeni znanstvenici i dragi gosti, nosim vam svima srdacne pozdrave iz, jos uvijek okruzenog Sarajeva, drevnog stjecista multietnicke, multikulturne i multikonfesionalne bastine. Iz Sarajeva u opsadi, gdje je ljudski zivot najjeftinija roba na trznici ljudske ludosti, jos neslobodnog ali uvijek demokratskog.

Svo vrijeme rata, sa svojom obitelji i troje djece zivim u Sarajevu.

Uz duzno stovanje znanstvene metodologije u izricaju cinjenica o tako vaznim temama koje obradjuje i ovaj medjunarodni simpozij, kao autor ovog vidjenja velikosrpskih zlocina u Bosni i Hercegovini, nisam mogao izbjeci potrebu da cjelokupnu cinjenicnu gradju koju sam sakupio usmjerim kao jedan ponovni apel na opcu budnost i stalnu pozornost. A sve zato da bi se zlo sto nam se dogodilo i, nazalost, jos dogadja, blagovremeno ubuduce izbjeglo i, daj Boze, potpuno iskorijenilo. Nikad vise ne ponovilo!

Stoga ce ovo slovo o neljudskom biti ponovni poziv za akciju u kreiranju ljudskog. Pa, ako vama, racionalnim i odmjerenim znanstvenicima poneka rijec zazvuci glasno ili cak pomalo pateticno molim za ispriku, jer sam kao izravni svjedok mnogih krvavih zbivanja u Sarajevu, moralno obvezan da cjelovito, odgovorno, racionalno ali i s blagim okusom emocija prenesem dio slike zbivanja i uvjeta u kojima je eskalirala velikosrpska zlocinacka agresija na suvremenu medjunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu.

Iako je moja zadaca govoriti o velikosrpskoj agresiji na BiH u ravninama razlicitih strukturalnih aspekata, morat cemo se s vremena na vrijeme osvrnuti na slicne dogadjaje u Republici Hrvatskoj. Jer, kao sto su Hrvati i Bosnjaci-Muslimani, jednako bili ugrozeni u Bosni i Hercegovini, tako su i suvremene drzave Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina imale slicna ili identicna sudbinska iskustva u bivsoj, takozvanoj Jugoslaviji, u odnosu na istog neprijatelja - srpske egzekutore osvajackih planova.

Strukturalna analiza velikosrpskih zlocina u Bosni i Hercegovini u vremenu od 1991. do 1995. godine, jasno otkriva i pozadinu kreatora velikosrpske ideje o hegemoniji ili totalnoj dominaciji u Jugoistocnoj Europi.

Multidisciplinaran pristup planiranju i izvedbi ovih zlocina nedvojbeno ukazuje na cinjenicu da je ponovno restauriranje projekta tzv. “Velike Srbije” okupilo ogromnu vecinu Srba. Odmah treba reci da nisu u pitanju samo cetnici, kao dio ukupne personalne strukture zlocinaca, nego znatni, vecinski postotak ukupnog srpskog nacionalnog korpusa. Od “Nacertanija” preko zlocina u II. svjetskom ratu, a posebice zlocina pokrivenih takozvanim “jugoslovenskim nacionalnim interesom”, pa sve do agresije prisutna je dominacija srpskog balkanskog lobbyja u svim podrucjima zivota u bivsoj tzv. Jugoslaviji. Mora se priznati da su u pripremi, a posebice u realizaciji ovog zlocinackog velikosrpskog projekta njegovi kreatori uspjeli ukljuciti sve strukturalne grupe, od clanova takozvane SANU do najprimitivnijih socijalnih grupa problematicnog mentalnog stanja. To je bitan uvjet za tumacenje i rasclambu visestrukosti zlocina pocinjenih u Bosni i Hercegovini.

Memorandum SANU je uspio okupiti veliki broj “zadojenih” srpskih intelektualaca iz svih znanstvenih podrucja. Taj se val analogno prenio u druge, nize duhovne razine, pa sve do najmasovnije podrske srpskog naroda “indoktriniranog” velikosrpskom idejom. Taj narod je poceo trpjeti i stvarno je bio “ugrozen” epidemijom “virusne mitomanije”, nepojmljive za suvremenu civilizaciju. Na tom su se temelju razvijale gotovo sve metode i oblici velikosrpskih zlocina. Ovdje treba priznati jednu odsudnu cinjenicu: Srbi sebe dobro poznaju. U tome nema iznenadjenja. Niti izuzetaka! I upravo na temelju tih spoznaja mogli su plasirati sve one aksiome o ugrozenosti kao ciljeve svojih zlocina. Tako se kroz razlicite aksioloske razine realizirao sustavan skup zlocina ugrozavajuci doslovce sva podrucja zivota naroda, zrtava velikosrpske agresije.

Medju razumnim ljudima, a posebice znanstvenicima, tesko je naci dovoljno uvjerljivo objasnjenje za vrstu, okrutnost i kolicinu ucinjenih zlodjela. Zato moze biti vrlo instruktivna tvrdnja da su upravo zlodjela temeljena na dobrom poznavanju Srba medjusobno, na medjusobnom poznavanju kreatora tih destruktivnih zamisli i onih sto su ih tako predano realizirali. Tako se da pretpostaviti da je u jednom sloju mentalnog sklopa vecina Srba, odgojem i tradicijom stvoreno plodno tle za percepciju, uspjesan prijam mitomanskih predaja. Te mitomanske predaje, od onog neshvatljivog slavljenja flagrantnog poraza na Kosovu 1389. godine do nebulozne autosugestije o tome da su Srbi “nebeski narod” nisu nimalo bezazlena. Utemeljena su bas na spomenutom mentalnom sklopu. Kao katalizator tog procesa namece se evidentan stupanj neobrazovanosti i urodjenog mentalitetskog barbarizma u Srba.

S druge strane, ovaj je splet okolnosti pogodovao Srbima u odnosu na europsku i svjetsku javnost, jer je ona ostala potpuno zbunjena tom za nju nepojmljivom mitomanijom. “Srpski mentalni cip” nije kompatibilan sa kodovima duhovne interakcije suvremene civilizcije, ali je, dakako, sokantan! Tako su i europska i svjetska zajednica radi toga, izmedju ostalog kasnile, i jos uvijek kasne u odlucnom reagiranju na srpske zlocine. Kao da jos nisu prozreli ili pak prihvacaju srpski mitolosko-nacional-sovinisticki alibi. Ta zbunjenost svijeta pred nemogucnoscu percepcije signala tzv. “srpskog cipa” dala je temelj i krila njihovoj vanjsko-politickoj aktivnosti, pa je to umnogome otezalo i usporilo put do istine. Danas, stvari stoje, na srecu, znatno drukcije.

Sindrom srpskih zabluda o junastvu, svesrpskom jedinstvu, rasnoj dominaciji, megalomanskoj tvrdnji o vlasnistvu nad tudjim teritorijama, toliko je snazan da je i njih same uvjerio u tu neistinu, a kamoli nedovoljno informiranu svjetsku javnost. To im je dalo puno vremena da ostvare veliki broj zlocina, iz krvave palete, za realizacijsku sliku velikosrpskog osvajackog pohoda na Jugoistocnu Europu.

PRIPREME ZA AGRESIJU

U dijelu svjetske javnosti jos uvijek vlada pogresno uvjerenje kako su ratovi na Balkanu jedna vrsta “prirodnog stanja” tamosnjih naroda. Tragedija naroda u Bosni i Hercegovini, medjutim, upucuje na sasvim drukciji zakljucak. Ovdje je ocevidno rijec o dugo i pazljivo pripremanoj agresiji koju su izvrsile Srbija i Crna Gora, na jednu medjunarodno priznatu, dakle, suverenu drzavu, nastojeci da po cijenu njenog potpunog unistenja sprijece namjeru bosansko-hercegovackih gradjana da se, prihvacajuci demokraciju zapadnog tipa, ukljuce u suvremene svjetske tokove. Ova srbijansko-crnogorska agresija, podrzana u Republici Bosni i Hercegovini paravojnim formacijama iz Srbije i teroristima SDS-a i pobunom dijela lokalnog srpskog stanovnistva, predstavlja u stvari posljednji pokusaj ostatka komunistickih snaga, spregnutih s velikodrzavnim nacionalistickim militantima i Srpskom prvoslavnom crkvom, da onemoguce uspostavljanje demokratskih drzava na podrucju bivse Jugoslavije. Cak se, prema stavovima vise uvazenih analiticara, u svjetskoj javnosti sve vise prihvaca stav da se radi o necemu sto se moze nazvati “srpskim fasizmom” sa svim pratecim pojavama koje ovaj fenomen podrazumijeva i jasno pokazuje: nepostovanje normi medjunarodnog prava; agresija protiv susjednih medjunarodno priznatnih drzava, clanica Ujedinjenih naroda u cilju zaposjedanja njihovih teritorija; besprimjeran genocid nad gradjanima drzava ciji su dijelovi okupirani: progon politickih neistomisljenika, ukljucujuci i pripadnike drugih nacionalnosti; gusenje slobode tiska i drugih medija i njihovog stavljanja pod kontrolu drzave koja dirigira ratnohuskackom propagandom aroganciju i dvolicnost u odnosima sa znacajnim svjetskim cimbenicima; unosenje neizvjesnosti i nestabilnosti u cijelu regiju; podrzavanje krajnje militantnog nacionalizma sa primjesom vjerskog (pravoslavnog) integrizma; uvodjenje u drustvene odnose nacionalne i vjerske netrpeljivosti i iskljucivosti.

Moze se bez pretjerivanja ustvrditi da je pojava srpskog fasizma pripremana decenijama. Njegovo vojno manifestiranje 1991. godine u vrijeme agresije na Sloveniju i Hrvatsku, zaprepastilo je domacu i svjetsku javnost, da bi eskaliralo posebno od proljeca 1992. godine izvodjenjem agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Prema misljenju nekih nezavisnih intelektualaca i analiticara znanstvenika za rat su odgovorni: Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU), Generalstab JNA, Milosevic i njegova vlada i Srpska pravoslavna crkva (SPC), koja je blagoslovila dnevnu politiku. Lista institucija, udruzenja, politickih partija i pojedinaca, koji su sudjelovali u pripremi rata, je znatno sira. Namece se, dakle, pitanje odgovornosti tvoraca ideologije, kojom je Milosevic uspostavio vlast i zapoceo rat, i onih koji su stalno propagirali taj rat. To je bez sumnje odgovornost intelektualnih vodja srpskog nacionalitickog pokreta oko SANU. Cak i neuspjesni neuropsihijatar sa Durmitora Karadzic tvrdi da je njegov parlament najintelektualniji na svijetu, buduci je sastavljen od samih sveucilisnih profesora, lijecnika i toboznjih humanista. Kakvi su to strucnjaci najbolja indikacija je on sam. Na zasjedanju tog “parlamenta” jedan od tih “humanista” je izjavio: “Vrijeme je da nase slavne, ’cetnicke trojke krenu’ sirom Evrope i Amerike, pa i sirom Srbije”. Radi podsjecanja “cetnicke trojke” su tijekom II. svjetskog rata bile srpske teroristicke grupe za likvidaciju politickih neistomisljenika, a posebno pripadnika drugih naroda. Tako kada Srbin kaze demokracija: citaj dominacija!

MEMORANDUM SANU - PLATFORMA AGRESIJE

Da bi se donekle predstavile prilike ciji je razvoj rezultirao danasnjom tragedijom Bosne i Hercegovine treba se podsjetiti nekih prijasnjih dogadjaja. U mjesecu rujnu 1986. godine zavrsen je “Memorandum SANU” ciji se duhovni otac Dobrica Cosic tada javnosti nastojao predstaviti kao opozicijski demokrat a u stvari je bio samo nacional-komunist-frakcionas, nezadovoljan sto nije bio na vlasti. Kasnije su srpski akademici i politicari ovaj dokument proglasili nezavrsenim, sto je ustvari i bio, jer se drugi dio dokumenta, onaj ratni, jos radio u specijaliziranim ustanovama i sluzbama Generalstaba bivse, takozvane JNA.

SANU je svojim tendencioznim prekrajanjem povijesti pruzila srpskom rezimu i njegovim pristasama teorijsku osnovu za vodjenje rata protiv susjednih naroda. “Memorandum” je baziran na starackim idejama i frustracijama clanova SANU-a, koji su htjeli sami utjecati na dovrsenje srpske povijesti, jer smatraju da ona nije “srecno dovrsena kako je trebalo da bude 1918.”. Sa stanovista napadnutih drzava, posebno Republike Bosne i Hercegovine, “Memorandum” je dokument agresije jer se pokazalo da su ratna zbivanja samo nacin za ostvarivanje ideja sadrzanih u njemu. Jos je svjeze sjecanje da je nakon zavrsetka ovog dokumenta ubrzo pocelo uklanjanje Slovenaca, Hrvata i Bosnjaka-Muslimana sa istaknutih i kljucnih mjesta drzavnih, privrednih i kulturnih institucija. U skladu sa ovakvom ideoloskom pripremom i podrskom bivse JNA, mogao je i ratni zlocinac Karadzic sa govornice bosansko-hercegovackog parlamenta prijetiti: “Muslimana ce nestati jer njih nema ko da brani!” i u srpskim medijima tvrditi, jos u ozujku 1992. da su “Srbi ne samo spremni nego su i rodjeni za rat”. (Podaci iz dokumenata Drzavne komisije za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima)

ULOGA VIZIONARA-ISELJENIKA U RANOM OTKRIVANJU VELIKOSRPSKOG ZLA

Malo tko je ispod debele krinke zamaskiranog srbizma mogao prozrijeti namjere velikosrpskih planera. Rijetki, ali dragocjeni putokazi u tom pravcu bili su ostre i uputne reakcije nasih emigranata i njihovih organizacija po inozemstvu, koji su sa te udaljenosti objektivno mogli sagledati i adekvatno procijeniti dolazecu opasnost. Zato u diskursu povijesne i buduce rasclambe nastanka i razvoja velikosrpskog hegemonistickog i osvajackog pohoda na susjedne narode i njihove suverene drzave, posebno mjesto i paznju znanstvenika, dakako, zasluzuju mjesto i uloga iseljenika u ranom otkrivanju velikosrpskog i drugih zala koja su ih odagnala iz domovine.

Gotovo nepogrjesivom vizijom i odlucnom osudom srpskih zlocina kroz dugu povijest Jugoistocne Europe, nasi emigranti - vizionari novog doba su blagovremeno opominjali svijet, ukazujuci na opasnost od velikosrpske hegemonije i ekspanzije. Nazalost, nismo ih znali cuti na vrijeme. Cijena te nase nepaznje je preskupa. Tisuce zrtava, kroz visestruku primjenu okrutnih metoda genocida i drugih drasticnih oblika zla. Zato danas i ubuduce ulogu vizionara-iseljenika valja puno ozbiljnije i odgovornije razumjeti, i staviti je na razinu koju objektivno zasluzuje. Njihove opomene, savjete i iskustva su skupo platili visegodisnjim izgnanstvom i zlopacenjem, jer su tezinu zla itekako osjetili na svojoj kozi. Zato im treba vjerovati. Treba ih blagovremeno cuti i poslusati. Svijet ce tako biti bolji i nasi narodi u njemu sigurniji i sretniji.

Dopustite mi da u tom smislu istaknem jedan indikativan i veoma instruktivan primjer, meni blizak i poznat u detalje.

Jedan od vrsnih poznavatelja povijesti i prakticnih zlodjela Srba kroz dugi period pokusaja uspostavljanja “velike Srbije” je gospodin Mate Sarlija, poznatiji kao general DAIDZA. Bivajuci i sam zrtva velikosrpske agresije (oca su mu nakon okrutnog mucenja ubili u Sarajevu, obitelj progonili, njega i starijeg brata prognali u emigraciju). kao dugogodisnji iseljenik general DAIDZA je svojevremeno dio svojih iskustava pokusao prenijeti nekim odgovornim celnicima u Bosni i Hercegovini i upozoriti ih na nadolazecu velikosrpsku opasnost. Kao iskusan vojnik savjetovao je pripremu naroda za organiziran oruzani otpor srpskom agresoru. Celnici Republike Bosne i Hercegovine, u tom vremenu, neposredno pred agresiju nisu s punom ozbiljnoscu shvatili ova dobronamjerna upozorenja.

Narod Bosne i Hercegovine je tako znatno slabije naoruzan i gotovo nespreman docekao agresiju. Za razliku od spomenutih celnika u BiH, Hrvatska ga je poslusala i proglasila prvim brigadirom Hrvatske vojske.

- Isticem ovaj primjer u mnostvu drugih samo kao indikativan i veoma instruktivan za ocjenu mjesta i uloge vizionara-iseljenika. Ovu kategoriju domoljuba, nemjerljivo dragocjenih u stvaranju nacionalnih identiteta i suverenih drzava, treba stovati kao temeljnu vrijednost i putokaz u ranom, preventivnom otkrivanju opasnosti poput ove velikosrpske agresije. Mi u Bosni znamo kazati “slijep kod ociju” za onog sto ne vidi flagrantna zbivanja u sudbini naroda. Zato da ne bismo ovaj slogan cesto koristili upucujem prijedlog i poziv znanstvenicima da spomenutu kategoriju domoljuba, vizionara-iseljenika uzmu u odgovarajuci naucno-istrazivacki tretman kroz adekvatan studij.

O AKTIVNOM UCESCU SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U AGRESIJI

U slozenoj strukturi svekolikog zlocina velikosrpskih osvajanja posebno mjesto i aktivnu ulogu igra Srpska pravoslavna crkva (SPC) sa Svetim arhijerejskim sinodom na celu. Uloga Srpske pravoslavne crkve a posebice Svetog arhijerejskog sinoda je u najmanju ruku ortastvo u zlocinu. Paleta tih aktivnosti je siroka i sarolika, od ideoloske potpore srpskim nacionalistima i fundamentalistima do izravnog sudjelovanja u naoruzavanju svoje pastve. Militantni pastiri su dijelili naoruzanje svom razularenom stadu. U arhivima o tome postoji obilje dokumentacije. U povijesti nije poznato tako izravno, neskriveno, takoreci drsko, uplitanje vjerskih velikodostojnika u ideoloskom utemeljenju, ali i u prakticnoj pripremi zlocina.

Pripadnici pokreta otpora u Sarajevu su jos u prvim danima agresije na Bosnu i Hercegovinu otkrili nekoliko pravoslavnih popova koji su izravno naoruzavali svoje toboznje vjernike. Kod njih su nadjeni pravi arsenali pjesadijskog i protuoklopnog naoruzanja, a posebice specijalni nozevi za klanje i celicne zice za davljenje, odnosno besumnu likvidaciju. Pravoslavna crkva u mjestu Meljine u sarajevskom naselju Dobrinja, iako jos nedovrsena tijekom cijele 1991. godine je zapravo bila logisticki centar srpske paravojske. Njen pop ju je vise koristio za raspodjelu oruzja i streljiva nego za bogosluzje. Buduci se nalazi u neposrednoj blizini ogromnog kompleksa vojnih kasarni bivse JNA Lukavica, ova je crkva bila transmisija za oruzje koje se iz kasarne Lukavica tajno prebacivalo u crkvu, a nakon bogosluzja dijelilo pravoslavnim vjernicima. Odgovornost Patrijarsije SPC lezi u tome sto je, osim ucesca u inauguriranju Milosevicevog rezima, ocekivala da on zavrsi svoju imperijalnu pustolovinu, svjesna da Srbija mozda moze izaci iz nje sa vecim teritorijem i utjecajem. Neki od pravoslavnih crkvenih velikodostojnika su optuzili Milosevica za “izdaju ratne i velike Srbije”. Nisu pri tome napadnuti visoki svecenici SPC-a za guranje srpskog naroda u rat. Milosevic je zapravo kriv zato sto je velikosrpski osvajacki rat bezuspjesno poceo privoditi kraju. Osim njega, svi su, navodno, bili u pravu - SANU, SPC, opozicija, socijalisti, cetnici, novinari, Univerzitet, vojska, dobrovoljci. Ako je vec SPC znala da je Milosevic toliko kriv, zasto ga je onda uporno pratila na ratnom pohodu ka “Velikoj Srbiji”? Sve su to, ustvari, pokusaji i obmane. Igra na dva terena, militantnom i toboznjem mirotvornom. U crkvenoj doktrini nema isprike za savez sa snagama zla. Vulgarizacija pravoslavlja danas je, vise nego ikada, prisutna kod srpskog naroda. Jedan od razloga je, dakako, sadrzan u svezi SPC s vladajucim srpskim nacionalistima.

Sveti arhijerejski sinod (SAS) je na svom saboru 18. sijecnja 1992. godine sluzbeno objavio militantni stav Pravoslavne crkve. Tada je receno da “crkva i srpski narod nikada nisu priznavali avnojevske granice” i da “nicije nagodbe ne obavezuju narod, kao celinu, bez njegove saglasnosti i bez blagoslova njegove matere pravoslavne srpske crkve”. Pokazujuci time da se vise bavi politikom nego vjerskim poslovima. Sveti arhijerejski sinod je u prosincu iste godine, potpuno nepozvan izdao priopcenje u kojem je SPC pokraj svih stradanja stanovnika R BiH, nasla primjerenim reci da nije bilo masovnog silovanja Muslimanki u Bosni od strane Srba, te da su to “optuzbe fabrikovane u sluzbi necasne ratne propagande protiv srpskog naroda u celini”. U svibnju 1993. godine SPC je podrzala i referendum cije je rezultate odbacila medjunarodna zajednica na okupiranim podrucjima R BiH pokazujuci na ovaj nacin da otvoreno stoje iza agresorskih snaga i ciljeva. Srpski patrijarh Pavle ni u jednoj prilici nije decidirano osudio masovne zlocine koje su pocinili Srbi nad Bosnjacima-Muslimanima i Hrvatima. Umjesto toga on je cak izrazavao podrsku srpskoj vojsci posvecujuci zapravo njihov terorizam prema narodu Bosne i Hercegovine.

NECASNA ULOGA SRPSKIH POVJESNICARA I NOVINARA

Veliku ulogu u teorijskoj pripremi agresije na Bosnu i Hercegovinu koja je eskalirala besprimjernim genocidom, nezapamcenim u povijesti Evrope nakon II. svjetskog rata, imali su srpski povjesnicari iz BiH, Srbije i Crne Gore. Drzeci se principa “proizvodnje historije” oni su unaprijed nudili opravdanje planiranim zlocinima, alibi prije zlocina.

Uz povjesnicare u pripremi rata medijski ucinak je gotovo nemjerljiv. Takozvani “medijski psi rata” su pokazali da se ta casna i istinoljubiva profesija moze pretvoriti u svoju suprotnost. Gazeci sve kodekse i moralne norme zurnalisticke profesije novinari rezimskog radija, televizije i stampe u Srbiji punih pet godina ubrzano pripremaju srpsku javnost za dogadjaje koji ce uslijediti 1991. i 1992. godine i eskalirati agresijom i genocidom u R BiH. Pod djelovanjem takve ubitacne propagande vecina srpskog javnog mnijenja jos uvijek ne prihvaca druga misljenja, argumente, te i dalje vjeruje da cijeli svijet grijesi i odbacuje izvjesca neovisnih i, dakako, objektivnijih agencija iz kojih se vidi da su Srbi pocinili vise ratnih zlocina na ovim prostorima nego Nijemci za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Razmjeri zla, koje su srbijanski, crnogorski i njima podredjeni marionetski mediji na okupiranim teritorijima drugih drzava producirali u posljednjih nekoliko godina, neodoljivo podsjecaju na propagandni stroj, sto ga je tokom II. svjetskog rata vodio dr. Goebbels. Tako stvoreno zlo i metode, koje su primjenjene u njegovom izazivanju, upucuju na zakljucak da se djelovanje spomenutih agresorskih i secesionistickih srpskih medija moze promatrati kao sasvim nova kategorija zlocina protiv mira i covjecnosti. Na koncu ovog kratkog prikaza o aktivnom ucescu i mjestu medija u strukturi srpskih zlocina, trebao sam spomenuti da su tzv. “srpska televizija”, “srpski radio” i listovi koje kontrolira rezim zlocinca Karadzica i SDS, samo filijale propagandne centrale koja se nalazi u Beogradu. Zaista je u pravu gospodin Roy Gutmann, dobitnik Pulicerove nagrade kada veli: “Srbi su majstori psiholoskih operacija, jer su velike lazi pretvorili u nauku”.

VOJNI NAPADAJ NA CIVILE

U svim slojevima polisemicne strukture velikosrpskih zlocina u Bosni i Hercegovini, kao temeljni nazivnik implicitan je: vojni napadaj na civile. Znamo da je rat oruzani sukob dviju ili vise vojski, ali kako nazvati napadaj vojske na nenaoruzane civile? Postoji samo jedna rijec: TERORIZAM! To je jedna od karakteristika koje se najjace namece u svim aksioloskim razinama nase teme. Zato cemo u nasoj zadaci strukturalne rasclambe srpskih zlocina dosta duzne paznje posvetiti upravo tom dijelu velikosrpske polisemije zla. Vojni napadi na civile najokrutnije se ocituju na primjerima ratnih zlocina nad djecom.

Na teritoriji R BiH najvece zrtve rata su djeca. Od pocetka agresije na R BiH, djeca svih uzrasta su svakodnevno ubijana, ranjavana, protjerivana, zatvarana, silovana, sluzila kao sredstvo za ucjene za postizanje srpskih agresorskih ciljeva, koristena kao zivi stit. Mnoga djeca su nestala prigodom masovnih agresorskih protjerivanja, tako da se ni do danas za mnoge ne zna gdje su i jesu li prezivjela. Samo u Sarajevu su najveca stradanja djece prouzrokovana djelovanjem granata i mina, i snajperskom paljbom. Najveca stradanja djeca su u Sarajevu dozivjela masovnim artiljerijskim djelovanjem koja su prouzrokovala prave masakre. Masovna stradanja djece dogadjala su se u svim opcinama grada Sarajeva na Alipasinom polju ispred baze UNPROFOR-a, u fazi “C”, prilikom sanjkanja, u Dobrinji u redu za humanitarnu pomoc, na sportskom terenu na Dobrinji za vrijeme utakmice. Mine i granate su odnijele i mnoge zivote djece na Sedreniku, Vratniku, Bistriku, Kosevu. Za one koji malo poznaju Sarajevo to znaci: svuda po gradu. Neosporan dokaz da je neprijatelj, srbo-crnogorski agresor birao ciljeve. Bombardirao je Rodiliste, Djecju kirurgiju u Sarajevu. Agresor je, dakle, smisljeno birao i djecu kao metu njihovog ubijanja. Prema podacima Republickog zavoda za zdravstvenu zastitu i Republickog staba za zdravstvo i socijalnu skrb od pocetka agresije na R BiH do 29. kolovoza 1994. godine medju evidentiranim zrtvama rata u 61 opcini je veliki broj djece:

- Ubijeno, umrlo od gladi, hladnoce i nestalo je 16.693 djece u BiH, od toga samo u Sarajevu 1.566

- Ranjeno je 34.331 dijete u R BiH od toga u Sarajevu 14.825

- dosada je u R BiH registrirano 1.821 dijete kao trajni invalid

- Sa cjelokupne teritorije R BiH bilo je 650.000 djece izbjeglica u drugim zemljama

- Broj raseljene djece na teritoriji pod kontrolom legalnih vlasti R/F BiH je 420.000. Ovo su nepotpuni podaci, a pravi broj je, nazalost, jos veci. No, nisu samo ovi uzasni brojevi potvrda stradanja djece od strane srpskih terorista. Tezina njihovih zlodjela je jos veca kad iskazemo strukturalne aspekte zlocina nad djecom. Tako su osim ubijanja djece teskim artiljerijskim orudjima i snajperima srpski teroristi vrsili masovna protjerivanja djece sa privremeno okupiranih teritorija. Samo na podrucju sarajevske regije protjerano je na ovaj nacin oko 20.000 djece.

Maloljetna zenska djeca na podrucju Grbavice i Vogosce silovana su, nakon cega su uglavnom ubijana. Kao jedan od mnostva primjera tih monstruoznih zlocina navescu izjavu maloljetne djevojcice iz Foce na Psihijatrijskoj klinici u Sarajevu. Citiram: “Odveli su me u Komandu srpske agresorske vojske u Miljevini, u motel. Svi su bili u maskirnim uniformama sa nozevima i puskama i sa amblemima ’srpske dobrovoljacke garde’. Prvo me silovao Pero Elez i prijetio mi da ce me cijela garda silovati ako se budem opirala”.

Foca je medju prvim gradovima bila na meti sprskog agresora. Nezapamcen genocid djece dogodio se upravo tu. Djeca su masovno zatvarana u zenski zatvor u Foci, zatim u srednjoskolski centar. Tu su djeca zlostavljana i maltretirana na vise nacina, cak i tako sto su ta djeca morala prisustvovati i promatrati silovanja svojih majki i drugih zena.

Djeca su srpskom agresoru sluzila i kao zivi stit: u Kalesiji (Hajvazima i Bulatovcima) u Sarajevu (na brdu Zuc), u Brckom (u luci Brcko), i drugdje.

Na podrucju Rogatice klanjem, spaljivanjem i gazenjem transporterima ubijeno je oko stotinu zena i djece. U Prijedoru je prognano, ubijeno i zaklano oko 20.000 zena i djece. Ovo su samo primjeri razlicitih oblika zla koje su srpski teroristi realizirali u svom genocidnom pohodu na BiH.

U ukupnoj strukturi zlocina nad djecom bilo je i onih perfidnijih, zakrinkanih toboznjom brigom za djecu u ratu. U takvim aktivnostima prednjacila je djecja ambasada “Medjasi” na celu s Duskom Tomicem - oficirom KOS-a. U jednom konvoju kojeg je samozvano organizirala ova organizacija, preko 7200 zena i djece je zadrzano na Ilidzi, jer su bili sredstvo ucjene agresora kako bi se pustili svi uhiceni srpski snajperisti i drugi zlocinci koje su snage otpora i branitelji Sarajeva zarobili.

Dusko Tomic, bivsi oficir KOS-a, Srbin iz “sela Medjasi” jos uvijek se slobodno sece Sarajevom i bavi se sumnjivim, toboze humanitarnim poslovima. Specijalnost mu je smjestanje djece bez roditelja, iz domova za nezbrinutu djecu. Iako su iz Italije dolazili signali o prodaji djece iz Sarajeva, koje je izvela tzv. “Djecja ambasada” jos nisu poduzete mjere protiv ovog KOS-ovog oficira. Ovaj primjer treba shvatiti kao jedan od perfidnih oblika srpskih zlocina, ali vrlo indikativan za cjelovitu analizu oblika i vrsta zlodjela ucinjenih u Bosni.

Primjera srpskih teroristickih napadaja na civile je veoma veliki broj, navest cemo samo nekoliko na temelju izvjesca Komisije za ljudska prava. Jedno od tih izvjesca kaze da su stalno na meti civili i UN osoblje, primjerice u Gorazdu. Upotrebljava se oruzje kao sto su PAT-ovi i minobacaci. Ovi napadi su svakodnevni i uzimaju svoj krvavi danak, kaze se u izvjescu. Samo masakri u Sarajevu na mjestima: Ferhadija 1992., Markale 1994. godine, Markale 1995., napadi na Traumatolosku i Kirursku kliniku, na pekarne, redove za vodu i kruh, dovoljni su da se razumnima kaze i dokaze da je to vojni napadaj na civile, dakle teroristicki cin, a ne “junastvo” u viteskoj borbi bojovnika.

TVORNICE SMRTI

Suprotno svim medjunarodnim konvencijama, a u cilju fizickog unistenja Bosnjaka i stvaranja etnicki cistih teritorija, srpski agresor je od prvog dana okupacije formirao veliki broj koncentracijskih logora i zatvora na teritoriju R BiH. Njihova pojava nije pojedinacan incident ili neki nekontrolirani dogadjaj, vec naprotiv, oni su funkcionalna tvorevina za realizaciju plana prisilnog progona i preseljavanja bosnjackog stanovnistva. Koncentracijski logori i zatvori, kao jedno od najdrasticnijih obiljezja fasizma, ponovo su nakon II. svjetskog rata ozivljeni u BiH i to na najokrutniji nacin. U njima su izvrseni i jos se nazalost vrse, barbarski zlocini nevidjenih razmjera kakve svijet ne pamti.

KONCENTRACIJSKI LOGORI

Na podrucju opcina Prijedor, Banjaluka, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Brcko, Kljuc, Kotor Varos i Sanski Most agresor je formirao 50 konc-logora medju kojima je najvise, cak 17 na podrucju opcine Prijedor. Logori su: Omarska, Trnopolje, Keraterm, Manjaca, Tomasica, Brezina, sportski centar u Prijedoru i drugi.

Nazloglasniji su svakako logori Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjaca. Kroz ove logore proslo je 45-50 tisuca stanovnika bosnjackog podrijetla s podrucja ovog dijela Bosanske krajine, a veliki postotak ih je u istim ubijeno, kao i tisuce pripadnika hrvatskog i drugih naroda u Bosni.

Zajednicka obiljezja svih ovih logora su:

- pojedinacna i masovna ubojstva zatocenika

- uhicenja i dovodjenja ljudi u logore bez pravne osnove (jedini kriterij je nacionalna pripadnost)

- psihofizicka tortura (i mucenje) u dosad nevidjenim oblicima nad zatocenim civilima

- drzanje u uvjetima koji ne zadovoljavaju ni najelementarnije zivotne potrebe

Poseban tip logora su takozvani zenski logori koji se formiraju po kavanama, privatnim kucama, stanovima, hotelima, a sluze za sadisticko seksualno nasilje i izivljavanje agresorskih hordi uz nevidjene psihicke torture. Zrtve su obicno djevojke i mladje zene, a nerijetko i djevojcice od 14 pa cak i manje godina - do starijih zena preko 60 godina. Tragedija i golgota Bosnjaka najdublje se ocituje u tragediji njihovih zena i djece. Cetnici su sa posebnim uzivanjem obescascivali bosnjacke zene i djevojke znajuci da su Bosnjaci jos u II. svjetskom ratu svojim dzelatima govorili: “Halalim ti zivot, spasi mi cast!”

ETNICKO CISCENJE ILI TERMINOLOSKA KAMUFLAZA STVARNOG ZLA

Kao poseban i monstruozan oblik zlocina ovaj neorasisticki cin je napravio neizbrisivu mrlju na obrazu civilizirane Europe i svijeta. U Njemackoj je svojevrsni sudbeni stol u Drustvu za njemacki jezik objavio da je “etnicko ciscenje” najruzniji izraz koji je 1992. godine uveden u svakodnevni govor. I bez toga, dakako, znamo da svaki rat, pa i ovaj sadasnji, velikosrpski protiv Hrvatske i Bosne, ima ne samo svoje junake i kukavice, nego i svoj rjecnik ili pojmovnik. I bez toga, mogli smo osjetiti da je njegov temelj u zloduhu njegova prarijec i sverijec, upravo izraz “etnicko ciscenje”. Ako nista drugo, iz konteksta u kojemu se rabi, evo vec nekoliko godina, se ne moze razabrati sadrzi li on u sebi nesto vise ili drugacije od izraza “genocid”, na mjesto kojega je stupio i kojeg je s vremenom posve zamijenio. Odredjeni Alain Finkielkraut kaze da “Srbi ne upotrebaljavaju cak ni nacisticke eufemizme (ublazenice), ne govore nedvosmisleno o nekom ’konacnom ciscenju’ nego s kartama na stolu otvoreno govore o ‘etnickom ciscenju’”. Tocno je da je nacisticko “konacno rjesenje” eufemizam, ali takvo je i “etnicko ciscenje” jer i njemu je svrha da jezicno sakrije vrstu zlocina koju je trebalo prikriti i “konacno rjesenje”. Toliko o terminoloskoj krinci iza koje se krije pogrom raseljavanja stanovnistva s nemjerljivim posljedicama za obitelji i djecu, citave narode, a vjerojatno i za definitivnu sliku i sudbinu suvremene Europe. Na kraju pogledajmo kakve eufemizme za flagrantan zlocin masovnog ubojstva rabi velikosrpska strana. Jedan se pojavio u govoru kninskih pobunjenickih vlasti, u proljece 1992. godine, kako bi se objasnila cinjenica da je u slunjskoj opcini dotada zivjelo 60% Hrvata a te 1992. nije vise bilo niti jednog, pa su to nazvali “nacionalnom transformacijom”. Drugi se moze naci u pismu Dobrice Cosica Butrosu Ghaliju gdje se govori da je ovaj krvavi rat zapravo “prekompozicija dijasporicnih balkanskih naroda”. U Beogradu su, jednom talijanskom novinaru, tumacili kako Hrvate iz Vojvodine treba preseliti u Hrvatsku, a u njihova sela doseliti Srbe iz Hrvatske sto su nazvali “demografskom kompenzacijom”.

URBICID I KULTUROCID

Jos od prvog dana agresije na R BiH, doslo je do unistavanja zemlje, gradova, naseljenih mjesta, unistvanja kulturno-povijesnih spomenika, poslovnih objekata, tvornica, infrastrukture, stambenih blokova, sakralnih objekata svih njenih konfesija itd. Agresor je, dakle, sistematski unistavao svaku vrstu fizickog opredmecenja, arhitektonskog filigranskog tkiva nase domovine. Ruseci sistematicno, planski i ne birajuci oruzja i orudja, agresor je izvrsio destrukciju svih vidova zivota cineci planski kulturni genocid i urbicid istovremeno, ruseci sve sto nosi iole urbani predznak i simoblizira pojam civilizacija, kao i zajednicki tradicionalni suzivot naroda u Bosni. To je napadaj ruralnog na urbano. Kako je u R BiH drzava sa multikulturanim vrijednostima arhitektonskog i umjetnckog naslijedja, agresor se posebno okomio na bogatu graditeljsku bastinu svih tradicionalnih stilova i svih perioda. U Bosni tako nisu napadnuti samo ljudi nego i sve ljudsko! To je svojevrsni napadaj na onaj polisemicni skup kategorija koje popularno zovemo multietnicko, multikonfesionalno i multikulturno srediste. Ovo slojevito “multi” sadrzi svu onu ljepotu suzivota i prozimanja naroda i njihovih tradicija u jednom civiliziranom i demokratskom drustvu.

I na kraju, umjesto zakljucka, napomenimo da ocigledno interakcija razlicitih oblika i metoda u strukturi velikosrpskih zlocina nije rezultat sustavnosti realiziranja njihove ideje. Ovo prozimanje aksioloskih razina razlicitih zlocina predstavlja skup velikosrpskih zudnji za hegemonijom i destrukcijom svega nesrpskog. Ono sto zapanjuje je napadaj na identitet naroda koji su im bliski - barem na temelju konfesionalne istosti. Primjerice, i Crnogorci su kao i Srbi pravoslavne vjeroispovijedi. Nagon Srba za hegemonijom je cak i tu eskalirao. To je veoma poucna temeljna karakteristika svih velikosrpskih nastojanja. Hegemonija iskljucuje demokraciju. Kad Srbin kaze demokracija citaj dominacija. Zato mnogi dosadasnji pokusaji demokratskih zajednica da zive sa Srbima trpe jednu veliku opasnost: Nametanje dominacije! Tako kategorija iskljucivost postaje definicija - srpskog nacionalnog egoizma.

CINJENICNI IZVORI:

1. Drzavna komisija za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima na tlu BiH

2. Rezultati istrazivanja neovisnih organizacija

a) AMNESTY INTERNATIONAL
b) HELSINKY WATCH

3. Izvjestaji Komisije UN za zastitu ljudskih prava

4. Izvjestaji Rep. zavoda za zdravstvenu zastitu

5. Autenticne izjave svjedoka i zrtava zlocina

Otimanje bosnjacke zemlje

SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. GODINE

Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina prosiri svoj drzavni teritorij i protjera nesrpske narode, kao sto su to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji na pobjedama u ratu, nego za pregovarackim stolovima, uz podrsku njihovih ratnih saveznika. Uza Srbija, koja je obuhvacala Beogradski pasaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine prosirila se teritorijalno na Kosovo, dio Sandzaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim podrucjima pocinile zlocin genocida nad Albancima, Bosnjacima i Makedoncima. Palili su citava naselja ubijajuci civilno stanovnistvo na najprimitivniji nacin, nozevima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zlocin nije bio zabiljezen u Europi od Selidbe naroda. Progon nesrpskog stanovnistva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti, pa je doslo do masovnog iseljavanja, sto je uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provodjenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika. Prvo navedeno prosirenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja pocetak realizacije politickog programa, koji je definiran u "Nacertaniju" iz 1844. godine, Ilije Garasanina.

Srpska ideologija osvajanja teritorija Srpski nacionalni program u "Nacertaniju" 1844. godine polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeca, uz odredjene promjene koje su bile posljedica politickih dogadjanja sredinom proslog stoljeca. U stvari "Nacertanije" je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu na susjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od cinjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da ce nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U "Nacertaniju" je navedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predvidja prikljucenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij ukljucuju porucja bosansko-hercegovacka i vojvodjanska, koja nisu bila obuhvacena Dusanovim carstvom. Kasnije "Nacertanije" ce postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovica i Karadjordjevica, vec i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih cetnickih Stevana Moljevica i Draze Mihailovica, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.

Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da "svi Srbi zive u jednoj drzavi". Zbog toga se vrsi promjena etnicke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim podrucjima radi kolonizacije srpskog stanovnistva. Mi cemo se u nasem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918.godine.

Promjene vlasnistva nad zemljisnim posjedom 1918. godine Radi boljeg uvida u stanje vlasnistva nad zemljisnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrasticniji nacin provedena, koristit cemo se posljednjim popisom zemljisnog posjeda i stanovnistva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj.

Prema tom popisu Bosnjaci-muslimani su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali" 0,3 posto zemljisnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bosnjacki narod je dosao u podredjeni polozaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politicka i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan nacin proveden je genocid nad Bosnjacima oduzimanjem zemljisnog posjeda, uz simbolicnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplacena. Preko noci su mnoge obitelji bogatasa zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za zivot. Nekim obiteljima su cak uzeli gospodarske zgrade i okucnice. Poceo je proces masovnog osiromasenja bosnjackog naroda i egzodus u Tursku.

Otetu zemlju bosnjackih obitelji dobile su srpska domacinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljisnje knjige upisali su se kao vlasnici koji nista nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to sto pripadaju povlastenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu nacertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu prikljuciti Velikoj Srbiji. Omjer genocida nad Bosnjacima mozemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasnicke strukture zemljisnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bosnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednom i sumskog zemljista. Od akcionarskih drustava, banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljista. Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, medju kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a narocito "solunasi". Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po cetiri clana, onda proizlazi da je skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljista i znatno se obogatio. Ostrica agrarne reforme 1918. i 1919. godine najvise je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog ozivljavanja svetosavske ideologije cija je sintagma - jedan narod jedne religije u jednoj drzavi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan nacin provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su zivjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljista, koji su dodijeljeni u vlasnistvo 48.267 srpskih obitelji. Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala cetiri clana, proizlazi da je skoro 200 tisuca clanova srpskih obitelji dobilo zemlju, cime se je znatno izmijenila vlasnicka i etnicka struktura stanovnistva. Proces iseljavanja i sa tog podrucja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovnistva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. godine je provedena u znatno blazem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na podrucja u kojima su zivjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljista, sto prema statistickim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u drzavi. To iznosi 406.981 hekatara zemljista, koje je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji, koje su pretezito kolonizirane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom podrucju skoro 1.200.000 clanova obitelji dobilo zemlju u vlasnistvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivseg Beogradskog pasaluka do 1912. godine, sto je dokaz povlastenog polozaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine oduzeto bivsim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito, srpske obitelji. Primjenivsi usvojenu metodologiju da obitelj ima prosjecno cetiri clana, proizlazi da je oko 2.450.000 clanova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog gledista, agrarna reforma je doprinijela najvecoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politicki koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveci stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bosnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljista po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasnistva.

Povijesno, Banjaluka nije srpski gradPokraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bosnjacima, koristene su i teroristicke metode, kao poznati "mars smrti" u 1919. godini na Bosnjake iz Lijevce polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravnicarskim podrucjima Lijevce polja zivjelo je pedeset tisuca Bosnjaka, od kojih su vise tisuca vlasnika zemljisnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom "marsa smrti", a preostali dio civilnog stanovnistva su protjerali sa stoljetnih ognjista. Duga kolona stradalnika isla je pjesice do zbirnih logora na Kosovu i Sandzaku, odakle su prebaceni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bosnjaci izgubili zemljisni posjed u opcini Banjaluka na najbrutalniji nacin, genocidom. Srpske obitelji, bezemljasi i solunasi su se naselili u kuce i zaposjeli otetu zemlju Bosnjaka. Doslo je do nagle promjene demografske i vlasnicke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statisticki pokazatelji da do 1878. godine ni jedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljisnog posjeda u Lijevce polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog stanovnistva u opcini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bosnjaci muslimani su bili apsolutna vecina stanovnistva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je danas pao na 19,35 posto. Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povecavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadrzao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije je doslo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno stanovnistvo obuhvaca Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Otada se njihov udio u ukupnoj populaciji povecava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostize 34,78 postok, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja moze se zakljuciti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zlocinac Radovan Karadzic, jer se srpsko stanovnistvo u taj grad pocelo naseljavati u XIX. stoljecu. Nagli porast srpskog stanovnistva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bosnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvecem broju dobili posao i novosagradjene stanove. Uz to povecanju udjela srpskog stanovnistva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuca vojnika i 700 casnika, od porucnika do generala, koji su pretezito iz Srbije i Crne Gore. Povijest se na jedan nacin ponavlja. U tijeku srpske agresije, od 1992. do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bosnjacima u gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prigodom popisa stanovnistva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnicki cistom hrvatskom vecinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuce i zemljiste zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljisnog vlasnistva vrsi se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci cinili apsolutnu vecinu stanovnistva. Buduci je povijesno Banjaluka bosanski grad, koji se sada nalazi pod okupacijom srpskog agresora, legalna vlada u Sarajevu opravdano trazi da se izvrsi njegova demilitarizacija i da mirnim putem dodje pod kontrolu organa Federacije Bosne i Hercegovine. Radi toga, medjunarodna diplomacija je prihvatila prijedlog o obustavi vojne aktivnosti i mirnog rjesavanja statusa grada Banjaluke putem pregovora.

Simbolicna naknada za otetu zemlju Zastupnik u Saboru ' parlamentu - Narodnoj skupstini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radic u svojim govorima i napisima odupiruci se hegemoniji, izmedju ostalog kritizirao je i nacin sprovodjenja agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Punisa Racic izvrsio zlocin pucajuci u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnickim klupama, ubivsi Pavla Radica i Djuru Basarickog i ranivsi Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana Grandju, pa je dr. Stjepan Radic od posljedica teskog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928. godine. Poslije je odluceno da se Bosnjaci muslimani obestete za oduzeta imanja, pa je drzava priznala da je bilo "nepravilnosti" u provodjenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete za oduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se pocinje regulirati isplata zemljista. Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne trzisne vrijednosti, a isplata se je vrsila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa cetiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva puta godisnje pocevsi od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bosnjacima muslimanima je isplacivana naknada za oduzeto zemljiste po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do pocetka Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, sto novcano izrazeno znosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaceno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a otalo nenaplaceno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obestecenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je iskljucivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predvidjenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih rata, isplacene su samo cetiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaceno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivsim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti placena, pa nije mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema misljenju pravnih eksperata pravo na neisplacenu zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija o provodjenoj agrarnoj reformi sacuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Becu.

S a z e t a k

Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. poceo se primjenjivati nacertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovnistva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandzaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovnistva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Medju prvim zakonskim aktima nove drzave bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasnicke strukture stanovnistva. Ona je najdrasticnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bosnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji. Na isti nacin postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji su zivjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljista, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, sto ih je dovelo u tezak ekonomski polozaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljista, sto je ispod 1/4 ukupnog zemljista, te je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito srpske, obitelji. Na taj nacin, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 clanova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed obradivo i sumsko zemljiste, pa je time izvrsena prva kolonizacija srpskog stanovnistva, s cime je izmijenjena emografska i vlasnicka struktura nad zemljistem u prvoj Jugoslaviji.

Pravni akti o agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini 1919. do 1933. godine.

Proglas regenta Aleksandra o agrarnoj reformi od 5. januara 1919. godine Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine, Sl. novine KSHS broj 11./1919. Uredba o zabrani otudjivanja i opterecivanja zemljista velikih posjeda od 4. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS, broj 82. od 21. jula 1919. godine. Uredba o upisu vlasnistva bivsih kmetova kmetovskim selistima u zemljisnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS 84./1919. godine. Uredba o pobiranju prihoda (zetvi) u 1919. godini s begluckih ziratnih zemljista u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 81./1919. godine. Uredba o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 40. od 22. februara 1920. godine. Izmjene u Uredbi o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini od februara 1920. godine. Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini. novine KSHS 111./1921. godine. Zakon o provedbi djelomicne eksproprijacije zemljista velikih posjeda za javne interese, kolonizaciju i izgradnju radnickih i cinovnickih stanova. Sl. novine KSHS broj 10/1922. godine. Zakon o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KJ broj 21./1933. godine. Znanstveni i strucni radovi 11. Genocid nad buslimanima u Bosni i Hercegovini, agrarnom reformom iz 1918. i 1919. godine, studija financirana od Fonda za naucno istrazivacki rad BiH, Sarajevo, 1991. godine. 12. Kako su Srbi postali zemljoposjednici u Bosni, od Dzenane Efendic Semiz, Muslimanski glas, od 3. V. 1991. godine. 13. Srbi na otetoj zemlji, od Dzenane Efendic Semiz, Novi Vjesnik, 8. VIII.1992. godine. 14. Pravedno 75:25 posto, od Dzenane Efendic Semiz, Vjesnik, od 26. IX.1995. godine. 15. Medjunarodna diplomacija na ispitu savjesti, od Marka Babica, Vjesnik,23. VI. 1995. godine.

SVE PROTIV BOSNJAKA

Srpske lazi, mitologija i izmisljena istorija
Medju mnogim laznim srbijanskim tvrdnjama u konekciji sa mirovnim pregovorima (1992-1995) bila je i izjava da "prema dokumentima Srbi posjeduju 64 posto zemljista Bosne i Hercegovine, ali su spremni da vrate 15 posto svoga teritorija Bosnjacima od totalnih 70 posto koji su zauzeli."

Prijevod sa engleskog:

Daniel Toljaga,

Dopisnik Bosnjackog Front-a iz Kanade.

Znacajna fabrikacija

Ovo zasigurno nije njihova jedina fabrikacija, nego usprkos vrlo znacajna. Moze se vrlo jednostavno i brzo dokazati da je lazna, provjerom bilo koje zemljopisne knjige izdate prije II Svjetskog rata. Ovim ce biti dokazano da je 51 procenat teritorija Bosne i Hercegovine klasificirano kao sumsko zemljiste, a preostalih 49 posto koristeno za agrikulturu i stocarstvo. Od sumske povrsine, 95 procenata je bilo u vlasnistvu drzave - sto znaci drustveno vlasnistvo svih gradjana - dok je samo 31 procenat zemljista klasificiranog kao agrikulturno bilo u privatnom vlasnistvu Bosnjaka, Hrvata i Srba. Stoga, samo 15 procenata zemljistva Bosne i Hercegovine je bilo u privatnim rukama, sto nikako ne moze opravdati srpske tvrdnje o posjedovanju zemljista, osim kroz mitologiju i izmisljenu istoriju.

"Popis Stanovnistva i Zemljisnog Vlasnistva iz 1910" - inace, zadnji cenzus sproveden vrlo pazljivo i vjerodostojno od Austro-Ugarske administracije - biljezi da je od privatnog vlasnistva zemljista u Bosni i Hercegovini pravoslavnim Srbima pripadalo samo 6 procenata, katolickim Hrvatima 2.6 procenata, muslimanima Bosnjacima 91.1 procenat i ostalima 0.3 procenta zemljista.

Medjutim, nakon pobjede Saveznickih sila - koje su podrzavale Srbe - nad Austro-Ugarskim Carstvom, novo-stvoreno i Srbima-dominirajuce Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, zapocelo je "Prvu Agrarnu Reformu" u periodu 1918 i 1919. Tom reformom je Bosnjacima sveukupno oduzeto 2.66 miliona jutara (1,076,675 hektara) zemlje. Kao posljedica, ogroman broj Bosnjaka je ostavljen bez imanja i prisiljen da trazi ekonomski azil, vecinom u Turskoj.

U slicnoj sceni, Hrvati i Katolicka Crkva su ostali bez svojih imanja, a time i bez svojih mogucnosti za prosperitet. Dr. Stjepan Radic, Hrvatski vodja, bio je ubijen u Skupstini od strane Srbijanskog poslanika Punise Racica, iz razloga sto je izjavio da su Bosanci opljackani od svoga pravednog nasljedja.

Sve dosadasnje lazne tvrdnju mogu i moraju biti dokazane kao takve

Konacno, u periodu 1936-1937, vecinom zahvaljujuci pisanjima Radica i nekih muslimanskih clanova Hrvatske stranke, vlada je priznala da bi Bosnjaci morali biti kompenzirani za svoje gubitke u "pogresnom rukovodjenju" agrarnih reformi 1918.

Odluceno je da se Bosnjacima izdaju certificati za vrijednost oduzete zemlje, koji bi bili placeni u 36 vladinih isplata, sa prvom retroaktivnom isplatom 1935. Medjutim, samo 4 isplate su napravljene.

Kao posljedica, zemljiste koje je oduzeto od Bosnjaka 1918-1919 ne moze se pripisati kao zemljiste koje "pripada" Srbima, niti se moze zakonski trasferisati njihovim potomcima. Mi isto mozemo dodati da je vrijednost zemljista otetog od Bosnjaka sracunata 60 procenata nize od svoje stvarne vrijednosti tog vremena. Jasno je da je ovo slucaj "ulicne pljacke" kojima su bili pogodjeni muslimanski i katolicki Bosanci, premda su katolici u Bosni posjedovali mnogo manju proporciju zemljista.

Primjer kako ovo afektuje sadasnje realnosti je agrikulturna dolina Lijevce u blizini Banja Luke, jedno od najplodnijih zemljista u cijeloj Bosanskoj Krajini. Sve do 1918, u tom okrugu nije zivio niti jedan jedini Srbin. Ta povrsina je bila kompletno nastanjena Bosnjacima i Hrvatima.

Poslije 1918, Bosansku Krajinu su poceli nastanjiva Srbi iz Srbije i iz Like, vecinom "Solunasi" (Srbi originalno iz Salonike i sjeverno-istocnog dijela Grcke) i njihovi potomci. Bosanska Krajina je danas postala "Srpska regija", iz koje su svi ne-Srbi protjerani.

U "Drugoj Agrarnoj Reformi", koja je trajala u periodu 1945-1946, ponovo, oni koji su najgore prosli su bili ne-Srpski vlasnici zemlje u Bosni, Vojvodini i Slavoniji. Nikakva kompenzacija nije placenu za otetu zemlju iz razloga sto su navedeni zemljovlasnici bili proglaseni "neprijateljima naroda" i "ratnim bogatasima". Sva zemlja koju je vlada Josipa Broza Tita odlucila da oduzme je bila "prema odluci narodne skupstine" i mocnih sluzbenika, gotovo ekskluzivno Srba. Ovo je postignuto bez ikakvih sluzbenih registrija ili validnih sudskih odluka.

Cesus 1991: Muslimani, Hrvati i "Jugosloveni"

Zato, sve dosadanje lazne tvrdnje mogu i moraju biti dokazane kao takve. Prema zadnjem popisu stanovnistva iz 1991 godine, Bosnjaci i Hrvati su cinili 61 procenat stanovnistva Bosne i Hercegovine. Ako se uzme u obzir cinjenica da je bio i razumljivo veliki broj Bosnjaka i Hrvata koji su se izjasnili kao "Jugosloveni" (reflektirajuci njihov status kao pripadnika mijesanih brakova ili njihov prigovor slamanju bivse Jugoslavije u zasebne republike), sveukupni procenat Bosnjacke i Hrvatske populacije je vjerovatno blizi ka 66%.

Na drugoj strani, od 31.3 procenta populacije Bosne i Hercegovine koji su se izjasnili kao Srbi u censusu 1991 godine, od tog broja, oko 10 procenata su bili vojni oficiri i njihove familije koji su dosli u Bosnu i Hercegovinu vecinom iz Srbije i Crne Gore. Od pocetka rata, oni su se vecim dijelom vratili u Srbiju i Crnu Goru.

Stoga, realni procenat Srba u Bosni i Hercegovini je u prosjeku 28%, ili znacajno manje nego jedna trecina sveukupne populacije 1991.

KOB BOSANSKE PAMETI

Kraljevina Jugosalvija
Formiranjem Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca 1918. godine kao zajednice svih juznih Slovena nastaje nov period otvorenog osporavanja Bosne i njena naroda. 31. decembra 1918 formirana je Narodna vlada Bosne i Hercegovine koja je vrlo brzo pretvorena u Zemaljsku upravu a ona 14.07.1921. godine u Pokrainsku upravu da bi 1924 godine bila i ona likvidirana. Bosna se prostorno rastace na upravne oblasti: Sarajevsku, Tuzlansku, Bihacku, Travnicku, Mostarsku i Vrbaska - Banjalucka oblast. Ta agonija otvorenog rastakanja Bosne u Kraljevini Jugosalviji je nastavljena uvodjenjem diktature kralja Aleksandra Karadjordjevica 6. januara 1929. godine kojim se Bosna dijeli u cetiri banovine sa dominantnom srpskim vecinom u njima (Drinska, Vrbaska, Primorska i Zetska) sa sjedistima u Sarajevu, Banjaluci, Splitu i Cetinju.

U doba Kraljevine Jugoslavije pod direktnom vlascu i uticajem Srbije i njena kralja ekonomskim, vojnim, policijskim i politickim mjerama zatire se svaki osjecaj bosanske posebnosti, favorizuju se prosrpske ambicije i favorizuje bosanska pravoslavna elita od koje se trazi da se otvoreno stavi u sluzbu unistenja Bosne i njeno ukljucenje u Veliku Srbiju. 1939. godine u Srpsko-Hrvatkoj nagodbi (Cvetkovic - Macek) kojom se nastoji ostvariti razgranicenje izmedju Srba i Hrvata formirana je samoupravna jedinica Hrvatska banovina ili Banovina Hrvatska kojoj je prikljuceno i 13 kotara koji su uvjek bili sastavni dio Bosne. Ni ovaj put Bosnu i Bosance niko nistanije pitao. Granice tada povucene na karti su bili prostori sukoba srpskih i hrvatskih nacionalalista u drugom svjetskom ratu, cijenu su placali Bosanci.

BOSNA OD 1918. DO 1991. GODINE

Etnicka kategorizacija Bošnjaka u BiH od 1918. -1991.

U doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugosalvije, DRJ, FNRJ i SFRJ, Bošnjaci, vec uveliko nacija, dozivljavaju sve vecu degradaciju koju joj donose institucije monarhije, a kasnije i socijalizam olicen u jednopartijskom sistemu. Prividno uvazavani, bivaju srozani na puku vjersku zajednicu i na etnicko-nacionalno ignoriranje, odnosno - nepostojanje.

Po osvnivanju hegemonisticke, karadordevicevske SHS sa izrazitim centralizmom, po Vidovdanskom ustavu iz 1921. BiH je administrativno podijeljena na šest oblasti, ali na takav nacin da su u svakoj jednici Bošnjaci u manjini, a Srbi u vecini. Zatim, uvodenjem šestojanuarske diktature 1929. BiH biva još više razbijena kao povijesna i teritorijalna cjelina. Razdjeljena je u cetiri banovine: Drinsku (glavni grad Sarajevo), Vrbasku (Banjaluka), Zetsku (Cetinje) i Primorsku (Split). Daljnja dezintegracija domovine Bošnjaka desila se 1939. kada je po sporazumu Cvetkovic - Macek formirana Banovina Hrvatska u ciji je teritorijalni sastav ušlo trinaest bosanskohercegovackih kotara. Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) je insistirala da se pored Banovine Hrvatske oformi i Banovina Bosna, ali do toga, naravno, nije došlo. Sve ovo je bilo praceno sve intenzivnijim obespravljivanjem Bošnjaka. Rad JMO, ionako cesto opstruiran od rezima, još više je razvodnjen osnivanjem Jugoslavenske muslimanske narodne organizacije (JMNO). Ta partija je bila filijala beogradskog rezima. Bošnjacima se ukida pravo da autonomno vode svoje vjerske i vakufske poslove, a sjedište Islamske vjerske zajednice iz Sarajeva se premješta u Begorad.

Po osnivanju Nezavisne Drzave Hrvatske BiH je sasvim eliminirana kao drzavna zajednica. Sprovodi se temeljna indoktrinacija da su Bošnjaci samo "Hrvati islamske vjeroispovijesti" i da je BiH koljevka hrvatstva. Bošnjaci tada ne postoje kao nacija, a to je i statisticki dokazivano u popisu stanovništva. Krajnja autonegacija Bošnjaka kao nacije našla se u tezi da su Bošnjaci germanskog porijekla i da kao takvi imaju vitešku cast da svoj suverenitet ostvare u sklopu nacistickog Treceg rajha. Tada dolazi do formiranja "Bosanske muslimanske legije" i 13. SS "Handzar" divizije, pod nacistickom komandom, koje na svu srecu nisu bile duga vijeka. Medutim, merhametli duše, Bošnjaci su vec 1941. rezolucijama njemackim vlastima protiv ustaškog terora, ustali u zaštitu svojih komšija Srba u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, Prijedoru.

Zaista stravicni cetnicki pokolji, ali i ustaški zlocini nad Bošnjacima u II svjetskom ratu ucinili su da u ratu nestane oko 103.000 Bošnjaka, što je procentualno najveci broj zrtava medu svim Slavenima (u odnosu na prirodni priraštaj stanovništva) - ukupno: 8,10 %. (Drugi su Srbi i Crnogorci sa zajednickim procentom od 7,20 %.) Socijalizam je poslije rata donio nekoliko akata koji su sasvim osiromašili vecinu Bošnjaka. Zakonom od nacionalizaciji 1945. oduzeta su privredna preduzeca bogatih Bošnjaka. Izvršena je agrarna reforma 1946. kojom je oduzeta sva zemlja iznad trideset dunuma (tri hektara) onim bošnjackim zemljoposjednicima koji sami ne obraduju ta imanja. A 1948. donešen je novi zakon o nacionalizaciji kojom su od Bošnjaka oduzete zanatske radnje, trgovine i višak stambenog prostora. Ništa nije pomoglo što je pedeset Bošnjaka proglašeno narodnim herojima. Oni su se tada skrivali iza konspirativnih srpskih imena i nadimaka: Miro, Saša, Aco, Crni itd i nisu ni mogli ni smjeli da uticu na ishod borbe protiv "klasnog neprijatelja" - svojih sunarodnjaka, osiromašenih aga i begova, zanatlija i trgovaca.

Komunisti su hladnokrvno od monarhista preuzeli termin - muslimani - za Bošnjake i to ugradili u odluke vec I Zasjedanja Antifašistickog vijeca narodnog oslobodenja BiH (ZAVNOBiH): "...da zemlja koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude zbratimljena BiH, u kojoj ce biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih." Uz to, ta zavnobihska "puna ravnopravnost" ubrzo se vidi iz ustavne definicije FNRJ u kojoj Bošnjaci uopce nisu spomenuti kao nacija, cak ni kao muslimani. Osim toga, u pocetku je u grbu FNRJ bilo pet buktinja koje su simbolizirale samo pet konstitutivnih juznoslavenskih nacija, ali kasnije je to "prevazideno" grbom SFRJ, pa je dodata i šesta buktinja, ali je i tada svaka baklja predstavljala po jednu republiku, a ne naciju. Istrajnost u toj "ravnopravnosti" najocitije se vidi po formulacijama u popisima stanovništva u Republici Bosni i Hercegovini:

1946. godine od 885.689 Bošnjaka, kao "Srbi-muslimani" izjasnio se 71.991 Bošnjak, kao "Hrvati-muslimani" izjasnilo se 25.295 Bošnjaka, a onih casnih, "neopredjeljenih" bilo je najviše - 778.403.

1953. bilo je 891.800 Bošnjaka. Komunisti su uvidjeli besmislicu svoje nacionalno-vjerske kovanice, pa su se svi mogli izjasniti kao "neopredjeljeni". Dakle, Bošnjaci se ni tada nisu mogli izjasniti kao nacija, jednostavno, nacionalno nisu postojali. Šta li su mislili komunisti: da se Bošnjaci ne znaju, ne zele, ili ne smiju da opredjele???

1961. bilo je vec 1.138.685 "nacionalno neopredjeljenih Jugoslavena". Time je opet Bošnjacima priznato drzavljanstvo, ali još ne i nacija.

1971. bilo je 1.482.430 "muslimana" - dakle vijernika, jer sjetimo se, musliman je vjerska pripadnost islamu. Vecina Bošnjaka je bilo time zadovoljna, pošto još uvijek nisu postali svjesni da su nacija. Grijale su ih pateticne uspomene na stare vjerske tradicije.

1981. bilo je 1.630.033 "muslimana u etnickom smislu". Tada se otišlo za korak dalje u poistovjecivanju vjere i nacije, što je apsurd, jer vjera ne odreduje naciju, pošto je pojam vjere širi od pojma nacije.

1991. bilo je 1.903.096 "Muslimana u nacionalnom smislu". Zbog politickog usijanja bošnjacki politicki vrh nije smio promovirati bošnjacku naciju. Paradoks: vjera je dignuta na rang nacije, kao što su uradili bosanski katolici i pravoslavci prije preko stotinu godina. Bošnjaka je tada bilo u procentima: 43,48 %, Srba 31,21 %, Hrvata 17,30 %, "Jugoslavena" 5,54 %, i ostalih (dvadeset i dvije nacije) sa ukupnim procentom od 2,46 %. Uz to je bilo 12 % Bošnjaka koji su se izjasnili kao "Jugoslaveni", u 4 % slucajeva su to ucinli Srbi, a Hrvati samo 1 %.

(NAPOMENA: Podaci iz popisa se ne podudaraju (1947 i 1963) sa podacima navedenim pod rubrikom Popis)

Da bi se Bošnjaci uspavali, komunisti su od 1945. do 1990. na podrucju cijele Jugoslavije obnovili i izgradili ukupno 950 dzamija i drugih vjerskih objekata. Da su komunisti priznali Bošnjacima status nacije, po svojim, lenjinistickim koncepcijama bili bi duzni da toj istoj naciji daju i drzavu. Ali to nije dolazilo u obzir, jer su nosioci tog komunizma bili srpski hegemoni. Opet isti rezon: šta ce vjerskoj grupi drzava? Dovoljno joj je i vjerska zajednica. A i ona je bila diktirana iz Beogradu.

Jezik je zvanicno bio srpskohrvatski, ili hrvatskosrpski i nije bilo pomena o postojanju "nekakvog" bosanskog jezika. Pri izradi Rjecnika i Pravopisa sh/hs jezika nije konsultiran ni jedan bošnjacki filolog. Podjednako se uz latinicu pisala i cirilica. Od svih bošnjackih pisaca samo je jedan bio zastupljen u gimnazijskom udzbeniku "Historija knjizevnosti jugoslavenskih naroda" (u cetiri knjige): Skender Kulenovic, sa "Stojankom, majkom Knezopoljkom". Nije bilo ni Selimovica, ni Dizdara, a kamo li drugih. Bošnjaci su prihvatajuci floskulu sh/hs jezik odricali sebi pravo na svoj nacionalni, bosanski jezik. Tek u popisu stanovništva iz 1991. godine jasno je izrazeno postojanje bosanskog jezika: 92 % Bošnjaka se izjasnilo da im je maternji jezik bosanski. Srbi su rekli da im je maternji jezik srpski u 67 % slucajeva, a Hrvati da im je maternji hrvatski u 47 %. Cinjenica je da u BiH zive tri nacije koje imaju pravo da koriste svoje nacionalne jezike, naravno - ravnopravno. Koliko je ziv civilizacijski gen Bošnjaka ilustrira kuriozitet "bogumilske dopisnice". Student Bošnjak iz Visokog, na studijama u Sarajevu javio se svojoj majci dopisnicom koju je napisao bosancicom. Tom pismu ga je naucila njegova ebejka (nana), a ovu njena majka i tako unazad do iskona. Po Ustavu iz 1974. godine stanovnici BiH su dobili status Drzavljana BiH i SFRJ, ali Bošnjacima ni tada nije priznato da su nacija, da imaju svoj jezik, knjizevnost, kulturu i povijest.

ISTINE I LAZI

Povodom nekih dilemama o sudbini Bosne i Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu
Na cinjenici da su tzv. ustanicka partizanska podrucja u onom bila najzešca cetnicka uporišta u najnovijoj agresiji na BiH, stavlja se znak jednakosti izmedju Narodnooslobodilackog (partizanskog) i cetnickog (velikosrpskog) pokreta i stvara svijest da su partizani, tj. komunisti i cetnici bili jedno te isto - što su i sada.

(Uvodne napomene)
Pojacano zanimanje šire javnosti za historijsku poziciju Bosne i Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu primjecuje se nakon velikih društvenih promjena i izvršene agresije na BIH u kojoj su Bošnjaci dozivjeli daleko veca stradanja, genocid i istrebljenje nego u Drugom svjetskom ratu. Povlace se historijske paralele izmedju minulog rata za BiH i naših saznanja o dogadjajima u Drugom svjetskom ratu, otkrivaju se bolne istine i zablude, ruše se poluvjekovni mitovi, velicine i legende.

Kao mjehuri od sapunice raspršili su se historijski stereotipi o slobodarskim partizanskim krajevima i planinama kao što je bio Ozren, Majevica, Konjuh, Kozara, Romanija, Krajina - koje su se preko noci pretvorile u najzešca antibosanska i antibošnjacka legla pod znakom kokarde. Je li moguce da su sinovi i unuci nekadašnjih partizana tako brzo odbacili petokraku i tako zestoko krenuli na svoje komšije, drugove i prijatelje...

Pokazalo se, nazalost, da je njihova tzv. partizanska prošlost u globalu bila samo dim i magla, poslijeratna komunisticka laz u funkciji "zaborava zbog ljepše buducnosti", zacinjena ideološkim floskulama koje su u suštini izjednacavale krivicu dzelata i zrtve. Stoga nije ni cudo što se danas period Drugog svjetskog rata i ucešce Bošnjaka muslimana u svim njegovim fazama (i da kazemo na svim njegovim stranama) tretira i pokazuje u potpuno drugacijem kontekstu nego ranije, ali nerijetko, nazalost opet u funkciji dnevne politike i vladajuce ideologije. Negdje više, negdje manje u potpunosti se negira ucešce i doprinos Bošnjaka u borbi protiv fašizma na ovim prostorima. Na djelu je, naime, potpuno pogrešna revizija tog historijskog perioda. Od potpunog minimiziranja ucešca Bošnjaka u formacijama koje su se borile na strani antihitlerovske koalicije pa do nekritickog velicanja i iskrivljavanja njihovog ucešca u proustaškim, njemackim i drugim formacijama, kao što su bile razne seoske i regionalne milicije koje su branile svoj prostor od cetnika.

Razvijanje svijesti kod jednog broja Bošnjaka da je ucešce Bošnjaka u partizanskim jedinicama bila greška, ima za posljedicu u nekim gradovima zapuštanje i uklanjanje spomenika iz NOB-a, "protjerivanje" imena Bošnjaka partizana sa škola, uklanjanje naziva ulica sa njihovim imenima ili imenima njihovih jedinica, te potpuno negiranje historijskog znacaja nekih vaznih datuma iz perioda Drugog svjetskog rata kao što je 27.7.1941., 25.11.1943., 9.5.1945.godine, te datumi konacnog istjerivanja fašistickih formacija iz pojedinih mjesta i gradova koji su proglašavani kao dani njihovog oslobadjanja.

Na cinjenici da su tzv. ustanicka partizanska podrucja u onom bila najzešca cetnicka uporišta u najnovijoj agresiji na BiH, stavlja se znak jednakosti izmedju Narodnooslobodilackog (partizanskog) i cetnickog (velikosrpskog) pokreta i stvara svijest da su partizani, tj. komunisti i cetnici bili jedno te isto - što su i sada. Na djelu je opet najgrublje politiziranje historije kojom se zamagljuju cinjenice. Time se, nazalost, bošnjacki narod ponovo dijeli na dvije oštro suprotstavljene grupe. Dok jedni glorifikuju partizansku borbu i ucešce Bošnjaka u njoj, drugi bi najradije sve to pobrisali "gumicom" i zauvijek predali zaboravu. Dijele se, dakle, po vještacki stvorenim šemama, i bolnim šavovima, nekritickim historijskim paralelama i projiciraju prošlost na sadašnje aktuelne politicke dogadjaje, s ciljem da nadju opravdanje za vlastite promašaje i gluposti. Na to nasjedaju obicno neobavješteni i historijski nepismeni ljudi, a takvi su u vecini. Sve to naravno, šteti jedinstvu bošnjackog naroda.

Stoga je vazno što prije razjasniti jesu li Bošnjaci koji su se u Drugom svjetskom ratu borili pod petokrakom bili patriote i na pravoj strani ili su bili izdajnici vjere i naroda. Dok se to ne razjasni ne bi trebalo njihova imena brisati sa škola i naziva ulica (kao što je u Gracanici vec uradjeno sa imenima Adema Alica, Hasana Kikica, Saliha Zilica , Ahmeta Šiljica i još nekih), niti dovoditi u pitanje opravdanost obiljezavanja nekih vaznih dogadjaja i datuma iz tog perioda kao što je u Gracanici 7. april, na primjer.

Bosni i Bošnjacima je ionako dosta osporavanja i negiranja s mnogih strana. Buduci da su ovo krupna pitanja ne samo naše historiografije, vec i aktuelne politike, odlucili smo da se obratimo nekolicini eminentnih bosanskih historicara, sociologa, filozofa, pravnika i politikologa sa zamolnicom da na stranicama ovog casopisa iznesu svoje vidjenje ove problematike i pokušaju odgovoriti na sljedeca pitanja:
1. Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu. Velika tema za kratak odgovor?
2. Jesu li partizani bili okupatori nekih mjesta u BiH? Uzmite primjer Gracanice.
3. Znacajna imena, prije svega Bošnjaka i znacajni dogadjaji za BiH iz perioda Drugog svjetskog rata. Pustiti ih zaboravu ili obiljezavati? Kako?
4. Šta cemo sa Danom oslobodjenja opštine koji smo obiljezavali sve do agresije na BiH?
5. Politizacija historije i podjela Bošnjaka na pitanju njihove sudbine i uloge u Drugom svjetskom ratu.

U ovom broju objavljujemo prilog dr. Omera Ibrahimagica, profesora Fakulteta politickih nauka u Sarajevu i sudije Ustavnog suda Federacije BiH.

Jesu li Bošnjaci muslimani bili na pravoj strani u Drugom svjetskom ratu Da bismo odgovorili na pitanje postavljeno u naslovu, odnosno da bi se uopce govorilo o Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, moramo se vratiti 100 godina unazad, u vrijeme autonomnog pokreta Husein-kapetana Gradašcevica 1831. i 1832. godine u kojem su se bosanski plemici prepoznali kao autenticni Bošnjaci. Rijec je o vremenu poslije francuske burzoaske revolucije iz 1789. godine u kojem nastaje proces nacionaliziranja teritorija i stvaranja nacionalnih drzava u Evropi. Pokret Husein-bega Gradašcevica moze se u potpunosti razumjeti samo ako se posmatra u tom vremenu i u tom kontekstu, a ne onako kako mu se cesto podmetalo i podmece: da je rušio Halifat i islamsku drzavu. Ne razumijevajuci ovaj autenticni pokret Bošnjaka i ne pristajuci da se iz tog pokreta jasnije izrazi drzavna ideja Bosne koja je bila "zamrznuta" dolaskom Osmanlija u Bosnu 1463. godine, Turska nije razumjela novo doba koje u Evropi nastaje poslije francuske burzoaske revolucije. To ce joj se 100 godina kasnije obiti o glavu, i dvadesetih godina 20. stoljeca dovesti u opasnost da skoro nestane kao drzava.

Ugušivanjem pokreta Husein-bega Gradašcevica koji je u sebi imao drzavnu ideju, u velikoj mjeri bio je uništen intelektualni ljudski potencijal medju Bošnjacima. Odmazda rezima protiv nosilaca ideje autonomne Bosne, na neki nacin produzila se sve do intervencije Omer-paše Latasa, 1850-1852. godine, koji je i vojno i politicki definitivno porazio bošnjacko plemstvo i bukvalno likvidirao desetine bošnjackih intelektualaca, politickih prvaka i ljudi iz reda oficirskog i vojnickog staleza. Stradali su mnogi bošnjacki prvaci, ljudi od moci i ugleda koji su nosili i pronosili nacionalnu, drzavnu i kulturnu ideju Bošnjaka i Bosne kao jedine svoje domovine za koju su bili spremni umrijeti. Dok se na jednoj strani nemilosrdno obracunavala sa nosiocima drzavne ideje Bosne, rukovodeci se svojim interesima, Turska je na drugoj strani davala drzavnu autonomiju kršcanskim zemljama na Balkanu - Bugarima, Vlaškoj, Srbiji. To ce kasnije donijeti veliku nesrecu bošnjackom narodu, sa stalnom prijetnjom njegovog istrebljenja u Bosni.

Da bi zadrzala svoje pozicije u samoj Bosni, Turska je nastojala da iz politickog zivota eliminira upravo onaj autenticni bošnjacki element koji je u suštini skoro dva stoljeca, od Karlovackog mira 1699., pa sve do Berlinskog kongresa 1878. godine, bio brana nadiranju kršcanske Evrope prema Bosni i podcinjavanju Bosne njenom politickom uticaju. Kao jedna od posljednjih turskih pokrajina prema zapadu, u to vrijeme Bosna je bila u vrlo teškom polozaju. S opcim slabljenjem Turske i njenim povlacenjem iz Evrope, bosanski odnosno bošnjacki narod ostavljen je na milost i nemilost svome kršcanskom okruzenju. Krajem turske vladavine i priblizavanjem historijskog, odnosno, vojnickog raspleta, istovremeno dolazi i do civilizacijskog raspleta na ovom prostoru. Berlinskim kongresom, 1878. godine, Turska se povlaci iz Bosne i Hercegovine, zadrzavajuci samo formalni sultanov suverenitet na ovom prostoru. Dolaskom austrougarske uprave u Bosnu, ovaj prostor prakticno, nakon 415 godina zivota u islamskoj civilizaciji, ponovo se vraca u evropsku kršcansku civilizaciju. Za domace bošnjacko stanovništvo sve tri konfesije i za Bosnu kao cjelinu, to je bio jedan veliki civilizacijski prelom.

Da je Turska razumjela autenticne teznje Bošnjaka iz tridesetih godina 19. stoljeca, na cijoj su strani bili dosta široko i hrišcani i katolicke i pravoslavne konfesije – mozda bi citav tok kasnije drzavnopravne izgradnje Bosne i Hercegovine tekao slicno onim procesima kakvi su se odvijali u njenom susjedstvu, prije svega u Srbiji i Crnoj Gori, koje su na Berlinskom kongresu dobile svoju drzavnu nezavisnost. Medjutim, zbog rigoroznog gušenja svakog otpora i nerazumijevanja autenticnih politickih teznji Bošnjaka od strane centralne turske vlasti koja je, inace, bila na izdisaju – sudbina Bosne je ostala politicki nedefinirana sve do sredine 20. stoljeca, do obnove bosanske drzavnosti 1943. godine na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a i do njenog medjunarodno-pravnog priznanja koncem 20. stoljeca, od strane Evropske zajednice i drugih zapadnih zemalja (6. aprila 1992. godine).

Da bi se dao odgovor na pitanje postavljeno u naslovu i da bi se uopce moglo govoriti o Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, bilo je potrebno napraviti ovakvu jednu retrospektivu, vidjeti i pokazati da su Bošnjaci od izlaska Turaka iz Bosne do cetrdesetih godina, dakle, do pocetka Drugog svjetskog rata bili pod dva rezima: pod austrougarskim – 40 godina i rezimom kraljevine Jugoslavije – više od 20 godina. Pod austrougarskim rezimom Katolici su bili u dominantnoj prevlasti u upravi Bosnom. Statistika iz tog vremena pokazuje da je u austrougarskoj upravi u Bosni bitno prevladavao katolicki element, potom pravoslavni i jevrejski, a vrlo malo, skoro nebitno su u toj upravi bili zastupljeni i bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci. Tendencija minimiziranja i potiskivanja Bošnjaka, odnosno bosanskih muslimana iz javnog politickog zivota, iz javne uprave kasnije se nastavila i u Kraljevini SHS i kasnije Kraljevini Jugoslaviji. I u tom rezimu Bošnjaci su bili zanemarljivo zastupljeni u drzavnoj upravi i na vaznijim rukovodnim mjestima u drugim oblastima. To se nastavilo i sa pocetkom Drugog svjetskog rata, kada je na ovim prostorima bio uspostavljen kvinslinški rezim (NDH), u cijem sastavu je, voljom okupatora, bila i BiH. U aktuelnoj upravi te drzave bio je takodje zanemarljiv broj muslimana, odnosno Bošnjaka, mada se u nekim krugovima, kad god im je to u interesu, zeli pokazati i dokazati da su Bošnjaci dali opcu podršku i tom ustaškom rezimu i toj NDH, što ne odgovara historijskoj istini, bar kad je rijec o bošnjackim masama.

Tako, na neki nacin dolazimo na postavljeno pitanje o Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu. Mislim da se u tom dramaticnom i za Bošnjake tragicnom vremenu, u bošnjackom narodnom korpusu mogu uociti, ako tako mogu reci, tri politicke opcije: jedna je bila – pristajanje i saradnja sa okupatorskim vlastima, druga je bila stvaranje neke autonomije Bosne pod okriljem Sila osovine, posebno Njemacke i treca je bila – ukljucivanje u Narodnooslobodilacki pokret.

Pristalice i zagovornici svake od pomenute tri opcije polazili su od nekog svog pristupa i svog razumijevanja tadašnje situacije. Nije, dakle, bilo nikakvog jedinstva niti artikuliranog programa, jedinstvenog politickog programa, iza kojeg bi stajala vecina bošnjackog naroda. To je upravo posljedica nacionalnog nedefiniranja Bošnjaka u pomenutom periodu – od izlaska Turaka iz Bosne, preko austrougarske uprave i Kraljevine Jugoslavije do izbijanja Drugog svjetskog rata. Isticuci svoju pripadnost Islamu kao ummetu, bosanski muslimani su zanemarivali dimenziju svog nacionalnog opredjeljenja, dok su istovremeno velikosrpski i velikohrvatski elementi na razne nacine podsticali opredjeljivanje, "nacionaliziranje" bosanskih pravoslavaca – kao Srba, odnosno bosanskih katolika kao Hrvata. Pod takvim pritiscima, s potpuno nedefiniranim nacionalnim opredjeljenjem, bosanski muslimani docekuju Drugi svjetski rat. Nedovoljno definiranje nacionalnog društvenom bicu bosanskih muslimana izazvalo je veliku konfuziju. Da bi se biološki odrzali, morali su se opredjeljivati za jednu od tri pomenute politicke opcije – cime je prakticno razbijeno njihovo politicko jedinstvo. U tom prelomnom vremenu bosanski muslimani nisu imali nikakav nacionalni program niti rukovodstvo sposobno da ih objedini i da ih politicki usmjeri u onom pravcu, u kojem bi ostvarili svoj nacionalni interes i definirali svoj nacionalni identitet.

Istine radi, tome je u velikoj mjeri, "pomoglo" prisustvo velikosrpske i velikohrvatske ideje i u jednom dijelu muslimanske inteligencije, a ne samo u takozvanim velikosrpskim, odnosno velikohrvatskim krugovima. Njihova historiografija je tvrdila da bosanski muslimani nemaju svoj nacionalni identitet, te da su oni u nacionalnom smislu Srbi ili Hrvati. Uz ostale vidove propagande, ta je historiografija snazno uticala na svijest istaknutih lijevo orijentiranih, ali i drugih muslimanskih intelektualaca, od kojih su se neki nacionalno izjašnjavali kao Srbi ili kao Hrvati, zavisno od uticaja Beograda ili Zagreba. U takvoj jednoj konfuznoj i nedefiniranoj situaciji bosanski muslimani ulaze u Drugi svjetski rat.

Sreca je za bosanske muslimane što su u tom mutnom vremenu imali svoje istaknute aktiviste i intelektualce orijentirane i angazovane u narodnooslobodilackom pokretu (NOP-u). Oni su prihvacajuci temeljnu ideju toga pokreta – da se stvori nova drzava sa politickim autonomijama, sa autonomnim drzavama, udruzenim u novi savez koji ce sacinjavati novu Jugoslaviju – prevladali u NOP-u i, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, zajedno sa autonomnim Srbima i Hrvatima, odnosno bosanskim pravoslavcima i bosanskim katolicima uspjeli "isposlovati" federalnu BiH kao ravnopravnu jedinicu u buducoj federativnoj Jugoslaviji. Zahvaljujuci takvom opredjeljenju, Bošnjaci ostaju na visini onih svojih zahtjeva koje su postavili prije 100 godina sa autonomnim pokretom Husein-kapetana Gradašcevica, shavatajuci Bosnu kao jedan autenticni politicki entitet koji ima svoj teritorijalni, drzavnopravni i politicki kontinuitet – od vremena srednjovjekovne Bosne, preko razlicitih politickih i autonomnih oblika unutar Osmanskog i Austrougarskog carstva, pa sve do ulaska u Kraljevinu Jugoslaviju. Još u toku Drugog svjetskog rata, dakle, Bosna se ponovo uspostavlja kao jedan poseban drzavni entitet (25.11.1943.) sa jasnom perspektivom izgradnje svoje drzavnosti.

Cinjenica je, medjutim, da postoje razlicita objašnjenja i tumacenja tih historijskih dogadjaja, posebno kada je u pitanju ucešce Bošnjaka u njima. Jedan broj bošnjackih intelektualaca koji su na odredjen nacin bili priklonjeni saradnji sa hrvatskim i srpskim kvnislinškim rezimima ili koji su manje više izrazavali neku ideju autonomije Bosne unutar Njemackog Rajha, drugacijim ocima gledao je ukupan razvoj NOP-a i njegove rezultate na ovom prostoru. Citav taj Pokret oni poistovjecuju sa komunizmom jer je, realno govoreci, i bio predvodjen lijevo orijentisanim snagama u BiH, prije svega komunistima. Njihova greška i jeste u tome što citav taj pokret koji je izvojevao bosansku politicku autonomiju i obnovio bosansku drzavnost, sagledavaju iskljucivo kroz komunisticku vizuru i kasnije posljedice komunisticke ideologije, zaboravljajuci da su komunisti u tom pokretu bili relativna manjina. Medju Bošnjacima u pokretu, bio je vrlo tanak sloj komunista, vecinu je cinio gradjanski element i seljaštvo koje je bilo u taj pokret ukljuceno "samom prirodom tog pokreta", kao plimom nakon oseke. Historijska je cinjenica da je to bio svojevrstan front demokratskih, rodoljubivih i patriotskih snaga, usmjerenih protiv okupacije, a onda, razumljivo, i protiv saradnika okupatora koji su komunisti kada su došli na vlast 1945. godine zloupotrijebili.

Sagledavajuci citav taj pokret samo kroz komunisticku vizuru, neki politicki elementi u bošnjackom narodu, vidjeli su u tom pokretu samo komunizam, samo komuniste, zanemarujuci patriotske i rodoljubive ideje tog pokreta na cijoj su strani bile mase muslimana. Cinjenica je da muslimani nisu prihvatali komunisticku ideju kao takvu, jer je ona kao ateizam bila u suprotnosti sa islamom, vec su u tom Pokretu vidjele mogucnost svog biološkog opstanka, ali i izlaska iz jednog svog podcinjenog polozaja s obzirom da je pokret propovijedao ravnopravnost medju narodima. U njemu se nazirala jasnija politicka perspektiva bosanskih muslimana kao zasebnog naroda i buducnost Bosne kao drzave.

Stoga je razumijevanje, odnosno kvalifikovanje narodnooslobodilackog pokreta kao necega što predstavlja novu vrstu okupacije bosanskih muslimana, nerazumijevanje tog historijskog trenutka. Mislim da taj nesporazum medju Bošnjacima treba jednim naucnim pristupom i naucnom argumentacijom bolje razjasniti. U narodnooslobodilackoj vojsci u Bosni i Hercegovini, prije svega, znacajno su bili zastupljeni i bosanski muslimani koji su imali i svoje samostalne, posebne jedinice, a istovremeno su bili zastupljeni i u drugim jedinicama te vojske. Ta je vojska upravo i bila u funkciji te nove vlasti koja se u Bosni uspostavljala, odnosno bosanske drzave koja je uspostavljena na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a. Teško bi se u takvoj vojsci mogao prepoznati neko ko bi bio taj novi okupator ili ta nova okupaciona sila – kako se danas u tekstovima pojedinih autora tumaci oslobadjanje od okupacije, na primjer Tuzle, Gracanice i drugih mjesta, gradova u kojima je muslimanski zivalj bio vecinski.

Medjutim, takva razmišljanja ja ipak mogu razumjeti, analizirajuci ih iz drugog ugla, odnosno s drugog aspekta. O cemu se radi? Poznato je, naime, da su komunisti pronosili ideju ateizma, negacije vjere, negacije boga. Dovodjenje u pitanje i osporavanje islamske duhovnosti, njenog razvoja, njene prisutnosti, njenog afirmisanja medju muslimanima izazivalo je razumljivo negodovanje. Muslimanski vjernici to su dozivljavali kao neku vrstu ataka na njih kao vjernike i, tako da kazem, okupaciju u jednom drugom smislu, ne teritorijalnu okupaciju, nego neke vrste duhovnu okupaciju. Ako bi se, tako da kazem, taj njihov kriticki odnos prema novoj vlasti uzeo u obzir, dakle, samo u toj ateistickoj komponenti, a nikako u ovoj drzavno-pravnoj komponenti mozda bi se i moglo govoriti o nekoj vrsti okupacije. Jer, uistinu, kasnije, kako se stabilizirala nova vlast, tako se suzavala i potiskivala ona demokratska platforma i širina pokreta. Dobijala je neke nove elemente socijalisticke revolucije, socijalisticke drzave, boljševicke komunisticke provenijencije itd. Na neki nacin, dakle, suzavao se prostor slobodnom djelovanju i slobodnoj aktivnosti, ne samo islama, nego i drugih konfesija u Bosni i Hercegovini.

Ako se citava stvar ovako postavi, onda citav period narodnooslobodilackog rata u kojem su znacajno ucestvovali i Bošnjaci, treba razumjeti samo kao jednu od historijskih faza koju su oni prošli u svojoj hiljadugodišnjoj historiji do ponovnog obnavljanja bosanske drzavnosti. U toj fazi, dakle, izvršeno je uspostavljanje nove drzavnosti BiH i potvrdjivanje njenog identiteta. U tom smislu, odnosno u toj dimenziji trebalo bi mozda promatrati citav ovaj vremenski period i dogadjanja u njemu, pa i komunisticku vladavinu, dakle, historijski, a to znaci prolazno.

Cinjenica je da se sa dolaskom nove demokratske vlasti 90-tih godina, sa izborima i rušenjem komunistickog sistema vlasti, ti dogadjaji i licnosti potiskuju u zaborav i tumace u iskrivljenom svjetlu, namjerno ili zbog nepoznavanja suštine NOP-a. Time se nanosi velika historijska nepravda onim Bošnjacima, bosanskim muslimanima, ljudima koji su u tom historijskom periodu davali i dali svoj doprinos uspostavljanju ili uzdizanju bosanske drzavnosti i potvrdjivanju bošnjackog identiteta itd. Tako se upada u jednu novu grešku koju su komunisti, dolaskom na vlast 1945. ucinili, smatrajuci da historija od njih pocinje, potiskujuci i zanemarujuci dotadašnju historiju i razvoj drzavnosti na ovim prostorima kako BiH, tako i drugih drzava koje su ušle u sastav Jugoslavije, a onda i naroda, politickih naroda koji su tu drzavnost izgradjivali ne dozvoljavajuci bosanskim muslimanima da se identificiraju kao Bošnjaci i da kao zaseban narod dobiju svoju baklju u grbu Jugoslavije, za koju se zalagao Husaga Cišic.

Imajuci sve to u vidu, smatram da ne bi trebalo imena onih koji su doprinijeli uzdizanju bosanske drzavnosti i potvrdjivanju identiteta bošnjackog naroda, potiskivati iz javnog zivota. Imena licnosti kao što su na primjer, narodni heroji koji su dali svoje zivote za novu Bosnu i za identitet bosanskog covjeka kao politickog covjeka, kao politickog naroda, tako da kazem iz reda sva tri naroda, a pošto je ovdje rijec samo o bošnjackom narodu o bosanskim muslimanima kao Bošnjacima – prije svega to potenciram – iz reda Bošnjaka, ne bi trebalo zaboravljati, a pogotovo grubo uklanjati, posebno kad je rijec o imenima škola, javnih ustanova, ulica itd.

To je atak na jedan period jedan period historije Bošnjaka koje oni ne teba da se odricu, vec naprotiv, njome se potvrdjuje da su oni bili njeni subjekti, a ne posmatraci. To se odnosi i na takozvane znacajne datume iz naše novije historije, to jest iz Drugog svjetskog rata, pa i na datume, kojim smo obiljezavali dane oslobodjenja pojedinih naših gradova. Na neki nacin moramo sacuvati uspomene na te datume. Ako ih prema nekim našim današnjim kriterijima ne mozemo više prihvatiti kao datume oslobodjenja pojedinih mjesta (jer Bosna je za posljednjih nekoliko stotina godina bivala zaposjednuta razlicitim sistemima, a mnogi gradovi su u više navrata bivali oslobadjani i ponovo okupirani) – ipak bi na neki nacin trebalo zadrzati uspomenu na znacajnije datume iz narodnooslobodilackog rata koji je, to je poznato, u svojoj srzi bio antifašisticki rat. Drugi svjetski rat su i zapocele zemlje koje su bile fašisticke, rasisticke provenijencije. Baš zbog toga pomenute datume trebalo bi da obiljezavamo i ostavimo kao uspomenu na borbu protiv fašizma. Konacno, i ovaj rat i ova agresija koju smo imali od 1992. do 1995. godine nije bio ništa drugo – nego agresija najcrnjeg fašizma, izrazena kroz cetništvo i ustaštvo. Ako je i bilo vojnicki porazeno 1945. godine, pokazalo se da to cetništvo i ustaštvo nije bilo i idejno porazeno. Kao izraz ideologije velikosrpsrva i velikohrvatstva, ciji je cilj da se Bosna konacno potcini i ucini sastavnim dijelom velikohrvatske, odnosno velikosrpske drzave, ustaštvo i cetništvo u ovom ili onom obliku dugo ce egzistirati na ovim prostorima i mi cemo s tim oblicima fašizma još dugo vremena imati posla.

Uostalom, borba za cjelovitu i demokratsku drzavu Bosnu i Hercegovinu i nije ništa drugo nego borba protiv velikonacionalnih ideja drzava iz našeg okruzenja koje zele da Bosnu pocijepaju i potcine je svojim velikodrzavnim ciljevima, sluzeci se pri tome domacim, bosanskim ekstremnim elementima. Upravo na toj antifašistickoj platformi, moglo bi da se stvori i izgradjuje novo politicko jedinstvo medju Bošnjacima. Ovo tim prije što sada Bošnjaci imaju svoju nezavisnu drzavu Bosnu i Hercegovinu, koju u suzivotu s drugim narodima treba da ocuvaju kao cjelovitu i jedinstvenu. To podrazumijeva ukljucivanje Bosne u evropske i svjetske integracije i njeno pozitivno otvaranje kako prema istoku tako i prema zapadu Tako ce se u Bosni afirmirati ono što je ona bila i jeste u posljednjih hiljadu godina – paradigma suzivota ljudi razlicitih kultura, razlicitih religija i na neki nacin veza izmedju onog što danas zovemo istokom i zapadom. U tome ja danas vidim buducnost Bosne i bošnjackog naroda kao i hrvatskog i srpskog naroda u Bosni koji je Bosnu dozivljavaju kao svoju domovinu.

Prilog historiji agrarnih odnosa u Gracanici i njenoj okolini od 1920. do 1929. godine

Mina Kujovic

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, 1918. godine, Bosna i Hercegovina je imala preko 88% seoskog stanovništva koje je iskljucivo zavisilo od poljoprivredne i stocarske proizvodnje. Zemljišni odnosi , odnosno neriješeno agrarno pitanje bilo je za novostvorenu državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), u ciji je sastav Bosna i Hercegovina ušla kao autonomna pokrajina, postalo pitanje broj jedan. Bosanskohercegovacko seosko stanovništvo, vecinom pravoslavno, nadalo se da ce nova država konacno riješiti njihov problem, te da ce postati i fakticki vlasnici zemlje koju generacijama obraduju. Poznato je da su seljaci u Bosni i Hercegovini koji su držali zemlju u kmetskom odnosu otkazali obaveze prema zemljovlasnicima (placanje haka), jer su mislili da ce moci sami i na jednostavan nacin riješiti agrarno pitanje. (hak je odredeni dio prinosa zemlje koji je cifcija, to jest kmet bezemljaš davao godišnje vlasniku zemlje - agi ili begu). Na mnogim mjestima, pored otkazivanja placanja haka, seljaci su palili begovske cardake, hambare i sijena, a dešavala su se i druga nasilja, pa cak i ubistva feudalaca.
Nova vlada morala je brzo reagovati, pa je, u cilju rješavanja složenih agrarnih odnosa, donijela niz zakonskih propisa, medu kojima su i "Prethodne uredbe za pripremu agrarne reforme". Na temelju tih Odredbi ucinjen je pokušaj da se, prije svega, riješi tzv. kmetsko pitanje. Izmedu ostalog, pomenutim zakonskim propisom, bivši kmetovi proglašeni su vlasnicima kmetovske zemlje, a dotadašnjim vlasnicima država je garantovala odštetu u koju je bio uracunat i hak za 1918. godinu. Do rješavanja pitanja odštete, vlasnicima zemlje isplacivana je privremena renta prema njihovom prijašnjem dohotku sa kmetovskih zemalja.
Nakon "Prethodnih uredbi za pripremu agrarne reforme", koje su važile za cijelu Kraljevinu SHS, objavljeno je više zakonskih propisa koji su se odnosili iskljucivo na rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini, s obzirom na specificne prilike u tom dijelu Kraljevine. Medu njima narocito su znacajne: "Uredba o postupanju sa begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini" od 12. maja 1921. i "Uredba o finansijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini" od 12. maja 1921. godine.
Pored odštete za beglucke zemlje (begovsko imanje, begov posjed koji nije bio u kmetskom donosu, nego je beg njime direktno upravljao ili ga izdavao pod zakup) zemljovlasnici su tražili dodatak odštete i za kmetovske zemlje, odnosno za kmetovske šume, šikare i pašnjake, koji su bili sastavni dio kmetovskog selišta. Prilikom rješavanja kmetovskog pitanja nisu te šume, šikare i pašnjaci mogli biti isplaceni, jer za njih nije placena zemljarina, koja je bila podloga za obracunavanje i isplatu odšteta za obradivu zemlju. Ova potraživanja regulisana su, ali ne sasvim precizno, tek nakon 1930. godine novim zakonskim propisima.
Provodenje agrarne reforme u Bosni i Hercegovini na temelju mnogobrojnih zakonskih propisa bilo je u nadležnosti Agrarne direkcije u Sarajevu (ADS) za BiH. Pod pojmom sredivanja agrarnih odnosa u BiH obuhvacena je i unutrašnja kolonizacija koja je takoder bila u nadležnosti Agrarne direkcije u Sarajevu.
Nakon 1918. godine, u BiH izvršena je djelimicna unutrašnja kolonizacija. U tom procesu dodjeljivana je državna zemlja siromašnim, beskucnicima, dobrovoljcima iz Prvog svjetskog rata i ratnim invalidima. Prema statistickim podacima o podjeli zemlje, od 1919. do 1928. godine u Gracanici je razdijeljeno "državne zemlje" 4003 dunuma, od toga: 3038 d. dobrovoljcima (54), 117 d. invalidima (3), 430 d. beskucnicima (40) i 719 ostalim (28). Pored kolonizacije koju je vršila država, pri cemu su kolonisti pored zemlje dobijali i druge povlastice, zavisno od kraja i ciljeva svakog pojedinog naseljavanja, postojala je i tzv. privatna kolonizacija - uzurpacija zemljišta. Veci dio kolonizacije u BiH vršen je uzurpacijom državne zemlje, koju je država morala naknadno legalizovati. Radovi na dodjeljivanju državne zemlje odvijali su se prema "Pravilniku o provodenju unutrašnje kolonizacije u Bosni i Hercegovini".
***
Dokumentacija nastala radom državnih organa u cijoj je nadležnosti bilo rješavanje agrarnih pitanja u Bosni i Hercegovini (agrarna reforma i unutrašnja kolonizacija) nalazi se, kao arhivska grada, u bosanskohercegovackim arhivima. Grada nije cjelovita, samo je djelomicno sredena i arhivisticki obradena u vidu inventara pa je zbog toga do danas relativno malo korištena za historiografska istraživanja. O agrarnoj problematici u Bosni i Hercegovini dosta je pisano sa pravnog, sociološkog i politickog aspekta dok cjelovita historiografska obrada ovog problema, na temelju prvorazrednih historijskih izvora još ceka svoje autore.
Dokumentacija nastala radom Agrarne direkcije u Sarajevu nalazi se, sredena i obradena u vidu sumarno-analitickog inventara u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Od 160 arhivskih kutija opcih spisa ovog arhivskog fonda na Gracanicu i njenu okolinu odnose se 72 dokumenta.
Pregled arhivskih spisa o agrarnim prilikama u Gracanici i njenoj okolini u arhivskom fondu, Agrarna direkcija u Sarajevu (ADS) za Bosnu i Hercegovinu, 1920.-1929. (Analiticki inventar)
ADS-707/20 - Kotarski ured (KU) u Gracanici obavještava Zemaljsku vladu u Sarajevu da je popis haka još u toku i da posao kasni "zato što neki kmetovi poricu hak, te isti treba naknadno ustanoviti." Dopis je potpisao kotarski upravitelj Berincevic. Listova :1 (L: 1).
ADS-3097/20 - ADS odobrava Ibrahimu Topicu iz Gracanice da kao zastupnik svoje žene Fatime, rod. Becirevic, može prodati njene nekretnine (kuca i bašca) u Lohinji, jer su udaljene od Gracanice i teško ih je održavati. (L:4)
ADS-11926/20 - Obavještenje Zemaljske vlade u Sarajevu da je ADS odobrila Halilu Kajevicu (?) kupovinu erarnog (državnog) zemljišta po cijeni od 800 K. (kruna) za 200 m2. (L:2)
ADS-14229/20 - Dopis ADS Okružnoj oblasti u Tuzli u kojem obavještava da je na racun KU Gracanica uplaceno 7000 K. za isplatu privremene rente zemljovlasnicima u Gracanici. Istim dopisom nalaže se KU Gracanica da "propisno ureduje u smislu izdanih naredenja?." te da obracun rente u originalu dostavi ADS. (L:2)
ADS - 14404/20 - ADS odobrava da se dio k.c. br. 1347/1 k.o. Rogatica u površini od 1 dunum upiše u vlasništvo Ahmeta Pašica, umrlog Sabitage kao poklon. Poklonjenu zemlju Pašic ne može prodati niti drugim nacinom nekome u vlasništvo ustupiti niti opteretiti. (L:2)
ADS-14713/20 - Obavještenje ADS da ne može udovoljiti molbi dobrovoljca Radovana Ristica da mu se na podrucju Gracanice dozvoli otkup državnog zemljišta, jer se tome protivi KU Gracanica. (L:1)
ADS-15761/20 - ADS odobrava Mustafi Sprecicu da u Opcini Sokol kupi 1 dunum i 200 m2 državnog zemljišta po cijeni od 500 K, (L:2)
ADS-16139/20 - Molba dobrovoljca Jovana Ostojica za dodjelu državnog zemljišta na podrucju gracanickog sreza. ADS preporucuje KU Gracanica da mu izide u susret pod uslovom "ako ustanovi da mu je zemljište zaista potrebno, te sporazumno sa seoskim odborima nade mu prikladno zemljište koje bi isti mogao u proljece obradivati." (L:1)
ADS-18422/20 - Popis zemljovlasnika u gracanickom srezu sa prijedlogom privremene rente za oduzetu zemlju. Popis sacinila Agrarna komisija u Gracanici. (L:3)
ADS-3664/21 - ADS odbija zahtjev Šecic Smaila iz Maglaja za isplatu zaostalog haka iz 1918. godine za zemlju u Porjecini, sa obrazloženjem da u elaboratu o zaostalom haku nema njegovog zahtjeva. (L:2)
ADS-4019/21 - Prepiska u vezi sa nacinom isplate zaostalog haka iz 1918. godine i predujmova za privremenu rentu za 1920. godinu. (L:4)
ADS-8697/21 - Prepiska ADS i KU Gracanica u vezi sa "uredenjem" uzurpacija u gracanickom srezu: ukupno 487 uzurpacija. Za potrebe ucrtavanja parcela ADS je dostavila Agrarnoj komisiji u Gracanici: "jednu rolu prozirnog papira, jednu bocicu crnog tuša, jednu bocicu karmin tuša, šest crtackih pera i dvije brisalice." (L:2)
ADS-9351/21 - Regulisanje uzurpacije državnog zemljišta u Sokolu, srez Gracanica; zemljište Begovic Hasana. (L:1)
ADS-9307/21 - Molba Mešic (Saliha) Hasana i dr. za dodjelu državne zemlje. ADS odbija molbu, uz prijedlog da uzmu državnu zemlju pod zakup. (L:2)
ADS-24191/21 - Iskaz o naknadnoj isplati rente za 1920. godinu. Popis zemljovlasnika u gracanickom srezu kojima je oduzeta zemlja. (L:14)
ADS-24514/21 - Molba Hate Mulalic ud. Širbegovic iz Maglaja za I akcije rente za oduzetu zemlju u Gracanici. Molba je odbijena uz obrazloženje da su isplaceni samo najpotrebniji bivši zemljovlasnici. (L:1).
ADS-6741/22 - Odobrenje zakupnog ugovora Bajri (Huse) Kuduzovicu na k.c. 1051/63, k.o. Gracanica. (L:6)
ADS-10404/22 - Odobrenje zakupnog ugovora na državnu zemlju Avdi (Osman) Ramicu iz Pribave na k.c. 27474 k.o. Gracanica (L:6)
ADS-17227/22 - Zapisnik sa sjednice Agrarnog senata kod ADS u vezi sa rješavanjem zahtjeva Simana Simica iz Gracanice da mu se, u skladu sa cl. 5 Uredbe o begluckim zemljama, prizna pravo na zemlju u Osjecini, vlasništvo vakufa Uzeirbegovic iz Maglaja. (L:6)
ADS-17680/22 - Zapisnik sa sjednice Agrarnog senata kod ADS u vezi sa rješavanjem agrarnog spora izmedu Saliha Nukica i Muniba i Hasana Hadžica oko zemlje u Kostajnici. (L:5)
ADS-19754/22 - Zapisnik sa sjednice Agrarnog senata kod ADS u vezi sa rješavanjem agrarnog spora izmedu Petra Radica iz Krtove i Miloja Topalovica iz Lužana. (L:6)
ADS- 439/23 - Ispravke i dopune iskaza veleposjednika iz 1922. godine; pregled kolicine zemljišta po vrstama po opcinama gracanickog sreza: ukupno za 42 opcine: oranica - 268.375 dunuma i 146 m2, vrtovi - 29.434 dunuma i 789 m2, livade - 2.106 dunuma i 720 m2, vinogradi - 27 dunuma i 430 m2, pašnjaci 18.386 dunuma i 194 m2, šume - 277.584 dunuma i 627 m2. Sveukupno: 618.531 dunum i 860 m2. (L:20)
ADS-5319/23 - Zapisnik Agrarnog senata kod ADS u vezi sa agrarnim sporom: Mitra Stijepica Lazarevica protiv Hivzibega Numanbegovica. (L:5)
ADS-5521/23 - Agrarni spor izmedu Vasilija Nikolica i Ristre Lazarevica iz Sockovca. (L:5)
ADS-5522/23 - Agrarni spor izmedu Ignjata Aleksica i Milica Lazarevica iz Sockovca. (L:5)
ADS-5626/23 - Agrarni spor izmedu Josipa Tomovica i Srete Lazarevica iz Sockovca. (L:5)
ADS-8505/23 - Popis vakufa u Gracanici. Ukupno: 69 vakufa. (L:6)
ADS-8975/23 - Agrarni spor izmedu Sušic (Sucic ?) Sime iz Kostajnice i Hasana Hadžica iz Grabske. (L:5)
ADS-9418/23 - Agrarni spor izmedu Agrarne direkcije i Mustafe Mahmutovica u vezi sa molbom za povrat nekretnina u k.o. Škahovica. (L:7)
ADS-9457/23 i 9548/23 - Agrarni spor izmedu Damjana Petrovica iz Gornjih Osjecana, Gracanica i Mustajbega Uzeirbegovica iz Maglaja. (L:10)
ADS-222206/23 - Prepiska u vezi sa prodajom posjeda Mustajbega Uzeirovica iz Maglaja u selima Kožuhe i Osjecani, srez Gracanica. (L:2)
ADS-917/24 - Agrarni spor izmedu Husage Ðuhera i Ignjata Nikolica iz Gracanice protiv Vasve Uzeirbegovic iz Maglaja. (L:5)
ADS-1729/24 - Odobrenje zakupnog ugovora Milankovic Mitru u k.o. Srpska Grabska, srez Gracanica. (L:2)
ADS-6951/24 - Agrarni spor izmedu Jove Marjanovica i Avdage Prohica, Gracanica. (L:2)
ADS-7726/24 - Prepiska u vezi sa zahtjevom Stjepe Ivaniševica iz Gracanice za priznavanje vlasništva na državnu šumu. (L:57)
ADS-8331/24 - Agrarni spor izmedu Stanka Stanojevica i Miroslava Marušica iz Karanovca, srez Gracanica (L:10)
ADS-10736/24 - Agrarni spor izmedu Ignjata Kršica i Jovanke Bukoljevic iz Kostajnice, srez Gracanica. (L:10)
ADS-11408/24 - Pregled riješenih dobrovoljackih zahtjeva za dodjelu zemlje u gracanickom srezu za jun 1924. godine. (L:4)
ADS-17105/24 - Agrarni spor izmedu Nikifora Vasica iz Osjecana, srez Gracanica i Mustajbega Uzeirbegovica iz Maglaja. (L:11)
ADS-3346/25 - Zapisnik Agrarnog senata kod ADS u vezi sa agrarnim sporom izmedu Nikifora Vasica iz Osjecana, srez Maglaj i Mustajbega Uzeirbegovica iz Maglaja. (L:4)
ADS-3603/25 - Prepiska u vezi sa zahtjevom Pere Stankovica iz Lohinje, srez Gracanica na nekretnine Hadžistevica iz Gracanice. (L:13)
ADS-3755/25 - Molba Radic Ðurice iz Karanovca, srez Gracanica za gradnju mlina na državnom zemljištu. (L:1)
ADS-4087/25 - Odobrenje Savi Pejicu iz Karanovca, srez Gracanica da može podici mlin na državnom zemljištu. (L:1)
ADS-4088/25 - Odobrenje Peji Mihailovicu iz Karanovca, srez Gracanica da može podici mlin na državnom zemljištu. (L:1)
ADS-17624/25 - Pod uvjetima unutrašnje kolonizacije ADS ovlašcuje Poglavarstvo u srezu Gracanica da dobrovoljcu Kosti Cvijicu dodijeli 50 dunuma državnog zemljišta k.c. 1937/A, k.o. Vranjak. (L:2)

***********************************************************************************

RUSENJE DZAMIJA POD OKRILJEM NOCI

I u kronici rusenja muslimanskih bogomolja tj. dzamija, opcina Prnjavor zauzima neslavno mjesto, jer je u toj opcini porusena prva dzamija u Bosni i Hercegovini, 1991. godine, cime su srpski sovinisti jasno dali do znanja da ne zele vidjeti niti jednu dzamiju u svojem vidokrugu. Tu svoju orijentaciju potvrdili su koncem veljace 1992. bacanjem eksploziva i ostecivanjem najvrijednije i najpoznatije banjalucke dzamije - Ferhadije i obliznjeg Ferhad-pasinog turbeta.

U Prijedoru u kojem su srpski sovinsti bili krajnje bezobzirni prema Muslumanima i Hrvatima, i u kojem je podrucju nacinjen pravi pogrom (o tragediji ovog kraja nesto se doznalo kroz pokazivanje stravicnih scena u logorima Omarska i Keraterm, ali je malo poznato da je u ljeto 1992. godine ubijeno 18.647 civila, zena i djece, te da je nestalo 8351. osoba, o cemu svjedoci Nusret Sivac, i sam stradalnik, u svojoj knjizi-svjedocanstvu ?ika je u Prijedoru carsija??U ljeto 1992. vec nije bilo niti jedne dzamije, ne samo u gradu. Srpski su barbari sravnali sa zemljom i povece gradsko naselje ?ri grad??u toj akciji bezobzirnog unistavanja porusili su i dzamije, nakon cega su posijali travu?!

Rusenje banjaluckih dzamija pocelo je 9. travnja 1993. paljevinom dzamije u Podpecinama. Zatim su srusene dvije najreprezentativnije dzamije - Ferhadija i Arnaudija, od kojih je Ferhadija bila prava ljepotica i kao vrijedan kulturno-povijesni spomenk nalazila se pod zastitom UNESCO-a. Obje su miniranjem porusene u praskozorje 7. svibnja 1993. godine. Iako su obje ove dzamije bile monumentalne, ipak se od svih Banjalucana Ferhadija drzala za reprezentatvinu zgradu, jer su je od davnine drzali za ponajljepsu bosanskohercegovacku dzamiju, zbog mnogo cega, a osobito zbog vitkog minareta. Njezinim rusenjem srpski barbari su jos jednom pokazali da ne umiju uzivati u ljepoti ako je nesto izvan kruga koji pripada njihovom narodu. Rusenje ovih dviju najreprezentativnijih banjaluckih dzamija bio je, vrijeme ce pokazati, test kojeg su zagovornici holokausta i memoricida podmetnuli medjunarodnoj zajednici, kako bi opipali puls prije nastavka ostvarivanja zlocinackog nauma rusenja za njih tudjih bogomolja. Buduci je svijet iskazao bezosjecajnost i sutnju, novovjeki barbari, a srpski ekstremisti, nastavili su svoj zlocinacki pir rusenja, za sto im je na ruku isao uvedeni policijski sat. Valja znati da su rusenje svih 16 banjaluckih dzamija zlocinci izvrsili za vrijeme trajanja policijskog sata! Ali i da nikada pocinitelji teskog zlocina nisu otkriveni, pa se logicki zakljucuje da je policijski sat i uveden da bi se zlocini nad civilnim i vjerskim objektima mogli ciniti i pociniti. Ipak, iako se imena pocinitelja zlocina nad banjaluckim dzamijama (nad svim bogomoljama) ne znaju, Bedrudin Gusic, predsjednik Odbora islamske zajednice u Banjaluci, javno je objelodanio kako se stanoviti srpski policajac Miro Kraljevic, jednom zgodom javno dicio kako je on srusio Ferhadiju, dok drugi koji su pratili rusenje dzamija po Banjaluci, i po Bosni i Hercegovini, drze da je tom akcijom rusenja rukovodio Sredoje Vucenovic, navodno strucnjak za eksplozive i rusenja.

Cetiri dana poslije rusenja najmonumentalnijih banjaluckih dzamija - Ferhadije i Arnaudije, 11. svibnja 1993. minirana je stamena dzamija u Vrbanji; vec 16. svibnja unistena je tzv. Tulekova dzamija u Lijevoj Novoseliji, a 24. svibnja Behram-efendijina dzamija u Desnoj Novoseliji. Poslije cetrdesetodnevnog prekida u rusenju, 4. srpnja 1993. srpski sovinisti su unistili cetiri od 10 preostalih banjaluckih dzamija. Eksplozivom su porusili dvije najbolje dzamije na desnoj obali Vrbasa, Gazanferiju, nedaleko Gradskog mosta, i ?a dzamiju??Gornjem Seheru. Podmetanjem pozara u toj noci unistene su dzamije na Grabu i na Hisetima.

Preostale dvije dzamije u naselju Novoselija, po jedna na svakoj strani Vrbasa, porusene su 14. srpnja, nakon cega je sve do 6. rujna bio zastoj u rusenju preostalih banjaluckih dzamija. A onda, 6. rujna, planula je dzamija u Potoku, da bi posljednje tri dzamije - u Stupnici, Dolcu i na Pobrdju, bile zapaljene 8. rujna 1993. godine. Dakle, svih 16 banjaluckih dzamija je bilo zbrisano s lica zemlje, voljom srpskih nacifasista, u razdoblju od svega 152 dana.

ZLOCINACKI PORIVI PREMA HODZMA

Vazno je znati da nisu progonjeni samo katolicki vjerski sluzbenici. Sustavno su progonjeni i hodze, osobito imami u svih 205 porusenih dzamija; fizicki su zlostavljani, a nije mali broj onih koji su ubijeni. Zlocinacke porive su srpski ekstremisti iskazivali prema svakom hodzi gdjegod bi ga vidjeli, maltretirali bi ga na svakom koraku, tako da ovi nisu smjeli izaci na ulicu s ahmedijom (ovitkom oko fesa), vjekovnim znakom muslimanskog vjerskog sluzbenika. Napadali su i vrlo casne i vrlo stare medju njima. To, primjerice, najbolje potvrdjuje slucaj napad na nekadasnjeg banjaluckog muftiju hadzihafiza Mehmed efendiju Zahirovica, koji je vec zakoracio u deveto desetljece zivota, i kroz svo vrijeme uzivao glas jednog od najcestitijih i najuglednijih Muslimana, ne samo u Banjaluci. Njega su, dok se vracao sa svoje redovite dzume (zajednicka molitva petkom u banjaluckoj dzamiji Ferhadija), 5. ozujka 1993. godine, pokusala zaklati nedaleko Ferhadije, dakle u samom sredistu Banjaluke, dvojica pripitih cetnika, koji su u bistrou EX, koji se nalazi nasuprot izlaza iz dvorista Ferhadije, iscekivali izlazak umirovljenog muftije (taj bistro je vlasnistvo cetnickog vojvode Mome Djukica, koji je svojim cetnicima jedno vrijeme placao boravak u banjaluckom hotelu Slavija). Sticajem sretnih okolnosti i zahvaljujuci odvaznosti nekih Banjalucana (i nekih Srba!) iako je cetnickim rukama sijevnuo noz, razbojstvo usred grada nad nemocnim ali casnim starcem, nije se zbilo. Napadnuti umirovljeni muftija od tada vise ne izlazi iz svoje obiteljske kuce.

Ovaj slucaj ponajbolje svjedoci da je drustveni ugled za bande cetnika i velikosrpske soviniste bezvrijedna kategorija. Da nije tako, u svojim sumanutim planovima morali bi praviti kakve-takve razlike. U provodjenju rasne diskriminacije oni se drze pitanja je li nas ili nije, koje je za njih postalo sveto pravilo ponasanja. Da nije tako nikada ne bi s nozem u ruci krenuli na tako casnog starca. Jer, napadnuti efendija Zahirovic je covjek kojeg su bas Srbi morali postovati, buduci je u Banjaluci jedini zivi potpisnik dobro poznate Rezolucije banjaluckih muslimana iz jeseni 1941. godine, kojim su banjalucki muslimani, njih sedamdeset, ustali protiv progona srpskog naroda, a napadnuti Zahirovic je bio njezin zagovornik i jedan od prvih potpisnika!

Svjetski statisticari, kako bi se mogli nazvati mnogobrojni sluzbenici medjunarodnih organizacija i jedinica UN-a, s vecinom naznacenih primjera su dobro upoznati. Na zalost, svjetske organizacije i svjetske mocne sile se ponasaju kao da nista ne znaju, jer nastoje, i zele, najprije zadovoljiti svoje uske interese. Stavljajuci u zapecak proklamirana nacela Ujedinjenih naroda, osobito ono po kojemu onaj koji je izvrsio etnicko ciscenje na nekom prostoru (citaj holokaust!) ne moze nad tim prostorom imati bilo kakvu vlast. Ujedinjeni narodi i najutjecajnije svjetske drzave svojim nastojanjem da ne pruzaju ucinkovitu pomoc zrtvi, dakle potlacenim i obespravljenim, u stvari su suucesnici u izvrsenim zlocinima. Sustavni teror nad progonjenim, jer nisu Srbi, i porusenim bogomoljama i uopce sakralnim objektima, jer nisu srpsko-pravoslavni, koji godinama vec traje i u sjeverozapadnoj Bosni, nikako da primora svjetske mocnike da moraju, napokon, poceti zasticivati - ZRTVU!

SVIJET SAUCESNIK U VANDALIZMU I BARBARSTVU

Toliko nasilnistva i toliko zlocina nad bogomoljama izvan kruga pravoslavlja, koje su pocinili velikosrpski sovinisti i na podrucju sjeverozapadne Bosne, malo tko je ocekivao. Na nesrecu, ipak, se dogodilo. Zna se i zasto. Jer, velikosrpski ekspanzionisticki plan ne dopusta postojanje bilo kakvih tragova koji bi mogli podsjetiti ili, ne daj Boze, posluziti nekome kao dokaz da je na ovom hrvatskom i bosanskom prostoru zivio netko drugi izvan korpusa srpskog naroda, buduci oni napokon zele napisati povijest, svoju povijest, ovog sada okupiranog podrucja.

Taj rasisticki program, zacudo, prihvatili su u banjaluckom kraju brojni srpski intelektualci, koji nisu ni rijecju ustali protiv holokausta i unistavanja cak najvrednijih povijesno-kulturnih spomenika na ovom podrucju. Neprijatno su iznenadile i dvije znanstvene institucije: Muzej Bosanske krajine i Arhiv Bosanske krajine, koje su, u medjuvremenu, promijenile u naslovu podrucje svog djelovanja (postale su institucije tzv. Republike Srpske). To su potvrdili, jer su poslusno izvrsile zelju nalogodavaca znaci zagovornika genocida, memoricida, kulturocida ... pa na izlozbi Banjaluka srediste Vrbaske banovine 1929.-1941., priredjenoj pocetkom 1994. godine, u mnostvu fotografija Banjaluke iz spomenutog razdoblja, nije bilo niti jedne od tridesetak dzamija koliko je tada bilo u Banjaluci. Zar treba bolji dokaz o podupiranju zlocinackih planova?

Jasno, hipokrizija Ujedinjenih Naroda i svjetskih mocnika, i njihova dvostruka mjerila pridonijeli su da je srpski neonacifasizam ostvario svoje monstruozne planove. Da nisu bili takvi kakvim su se nebrojeno puta iskazali, na podrucju sjevarozapadne Bosne se ne bi mogao dogoditi ovako masovan zlocin samo stoga sto gradjani nisu srpsko- pravoslavne vjere, a sakralni objekti i kulturno- povijesni spomenici ne pripadaju srpskom narodu. Jer, da je kanadski bataljun, koji je trebao biti stacioniran u Banjaluci od proljeca 1992. godine, dosao i ostao u gradu na Vrbasu, zacijelo bi svojom nazocnoscu barem usporio vandalizam i barbarstvo u ovom kraju. Na zalost, odlucnosti UN-a i mocnih svjetskih sila nije bilo i izostalo je prisustvo medjunarodnih snaga u banjaluckom kraju, sto je bilo zeleno svjetlo za provodjenje velikosrpskih, krajnje sovinistickih planova u zivot. Zbog toga je i svijet suucesnik u vandalizmu i barbarstvu koji su se zbili na ovom podrucju koje nije bilo u zoni ratnih djelovanja - na svoju sramotu. Uistinu je sramotno da je glas prosvjeda jedino, i to neprekidno, podizala Katolicka crkva u Bosni i Hercegovini, odnosno Sveta Stolica i Sveti otac Papa Ivan Pavao II., i to u svakoj prilici, kao sto su bosanski franjevci od pocetka podastirali, jasno uz pomoc dvojice hrvatskih kardinala - Kuharica i Puljica, zelje i potrebu za mirom i suzivotom u cjelovitoj Bosni i Hercegovini.

******************************************************

ALBANCI U SVJETLOSTI VANJSKE POLITIKE SRBIJE

Knezevina Srbija do 1844. godine zapravo i nije imala neki razradjeni plan vanjske politike. Tek dolaskom Ilije Garasanina (16.I.1812. 15.VI.1874.) za ministra unutrasnjih poslova 23. IX. 1843. godine utvrdjuju se njezine smjernice. On je 1844. godine na osnovu ideja Adama Czartoryskog, vodje konzervativnog krila poljske emigracije, iznijete u spisu Conseils sur la conduite ?uivre par la Serbie i tzv. Plana za slovensku politiku Srbije Frana Zacha u kojem je izrazena koncepcija francuske diplomacije u rjesavanju Istocnog pitanja , sastavio Nacertanije - Program spoljasne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine - koji je vazio sve do 1918. godine, a u odredjenim nijansama i bitnim smjernicama sve do nasih dana. Osnovne paradigme toga programa jesu istorijsko pravo zasnovano na tradiciji srpske srednjovjekovne drzave. Ovaj prvi pisani program vanjske politike Srbije trebao ju je predstaviti Pijemontom Juznoslavenske, a oslanjanjem na Francusku i Veliku Britaniju, ona bi trebala biti snazna prepreka prodora Rusije na Sredozemlje. Koliko god je polazio od nacela da Balkan treba pripasti balkanskim narodima" s ciljem da posle sloma Otomanskog carstva u Evropi treba spreciti da ga ne zameni neka Velika sila, pre svega Austrija u biti je cijeli Program bio koncipiran za stvaranje Velike Srbije odnosno Jugoslavije sa vodecom ulogom Srbije. Polazeci od nacela Nacertanija u Srbiji je, u ozujku 1849. godine donijet ustav politicke propagande koji se trebao ostvariti u Slavensko-turskim zemljama prema kojem su Bosna, Hercegovina, Crna Gora, juzna Srbija, novopazarski Sandzak, sjeverna Albanija, jugozapadna Bugarska, Dalmacija i predjeli hrvatsko-slovenske granice cinili jednu nerazdjeljivu cjelinu, jer su ta podrucja, po njemu bila nastanjena gotovo u potpunosti od jednoplemenika.

Kako se je smatralo da se "Istocno pitanje" moze rijesiti jedino u suradnji s krscanskim narodima, Srbija stupa u kontakt s opatom Mirdita, Msgr. Gasperom Krasniqijem s ciljem da pridobije albanski katolicki elemenat u navodnom rjesavanju "Istocnog pitanja". Istina, Msgr. Gasper Krasniqi je, suocen s cinjenicom da se albansko islamsko stanovnistvo bori protiv Turaka samo za socijalno i ekonomsko oslobodjenje, ali ne i za politicko, kontaktirao s Ilijom Garasaninom. Medjutim, ciljevi su im bili razliciti. Naime, dok je I. Garasanin te kontakte smatrao sredstvom ostvarivanja namjera izlaska na more, Msgr. G. Krasniqi je nastojao da pomocu I. Garasanina, odnosno Srbije, organizira sveopci ustanak albanskog katolickog pucanstva, u prvom redu Mirdita, protiv Turaka, a za potpuno politicko oslobodjenje i osamostaljivanje albanskog naroda. Dakako da se vanjska politika Srbije prema Albancima nije oslanjala samo na Mirdite nego i na age i begove koje je podmicivala kao sto je slucaj sa Ibrahimom Zajmiem iz Rozaja i Ali Agom iz Galica, te osobito obitelji Kryeziu (sc. Crnoglavica, Z.M.) sa Kosova i Esat pasom Toptani u Albaniji. No, unatoc tome, Srbija se u ostvarivanju programa "Nacertanija" suocavala s nepremostivim preprekama.

Prije svega stvaranjem drzave Albanije, od strane Velikih sila 28. XI. 1912. godine; cime se predsjednik SAD-a W. Wilson suprotstavio francusko-britanskom projektu izlaska Srbije, a preko nje i Rusije, na toplo more, koncepcija vanjske politike Srbije na sirem etnickom albanskom teritoriju bila je okrnjena. S druge strane, kako je vecina albanskog stanovnistva islamske vjeroispovijedi, Srbija je u ostvarivanju svoje vanjske politike, uz suradnju s vjerskim predstavnicima - hodzama koji su bili dobro potplaceni kao i s gore navedenim begovima i agama, nastavila s etnickim ciscenjem prostora juzne Srbije i to intenzivnim iseljavanjem Arnauta-muslimana koje je zapocelo jos za vrijeme Milosa Obrenovica. Medjutim, prvo sistematsko etnicko ciscenje Albanaca-muslimana od strane Srbije je zapocelo jos 1878. godine. Naime, odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine Srbija postaje nezavisna i teritorijalno se siri prema jugu. Tako u okviru njezinog drzavnog teritorija sada ulaze Nis, Pirot, Leskovac, Vranje i Prokuplje. Citavo albansko islamizirano pucanstvo, protjerano iz ovih krajeva, nastanjuje se na podrucju danasnjeg Kosova. Suocena s posljedicama ove fatalne pogreske Srbija ce razradjivati planove i projekte, dakako prozete duhom "Nacertanija", ktako da se oslobodi od ovog, inace bioloski veoma produktivnog, pucanstva. Ti ce se planovi naci i u djelima poznatog srpskog etnologa, Jovana Cvijica, a i u kasnijim elaboratima Ive Andrica i Vase Cubrilovica.

Za Jovana Cvijica odlukama Berlinskog kongresa "Srbija je opkoljena zemlja" a Srbi "uhapsen narod". Stoga je smatrao da Srbija mora izaci na more.

U ostvarivanju te politike on je inzistirao na pravu Srbije na Kosovo i sjevernu Albaniju unatoc neslavenskom stanovnistvu tih teritorija. To je u stvari za njega bila "antietnografska nuznost" smatrajuci da su Albanci u sjevernoj Albaniji samo amalgam Albanaca i Srba.

Ideja o izlasku na more, preko sjeverne Albanije, u Srbiji i njezinoj vanjskoj politici nikada nije nestala unatoc novonastaloj politickoj karti na tim podrucjima. Vlada kraljevine SHS polovinom 1921. godine potpisuje s prvacima Mirdite, konkretno s kucom Gjoni Markagjonia, ugovor o suradnji. Ovim je ugovorom bilo predvidjeno stvaranje slobodne mirditske republike koju je trebala braniti vojska drzave SHS i zastupati vlada u Beogradu. Medjutim, u ostvarivanju tih planova je postojao "albanski klin" kojega je "Srbija pocela kresati - kako kaze V. Cubrilovic - jos u prvom ustanku, isterujuci najsevernija naselja albanska jos od Jagodine". Kako se rijesiti tog "klina"? Naime, asimilacija i kolonizacija nije dala trazene rezultate. jedino moguce sredstvo jest iseljavanje tog albanskog zivlja islamske vjeroispovijedi u Tursku i Albaniju cime bi se razbila etnicka homogenost teritorija juzne Srbije. Smjernice u provodjenju tog etnickog ciscenja dao je Vasa Cubrilovic u svom predavanju odrzanom u Srpskom kulturnom klubu, 7.03.1937. godine, pod naslovom "Iseljavanje Arnauta". Gledano u kontekstu vremena, prijedlozi V. Cubrilovica bili su zasnovani na idejama "Nacertanija" odnosno na osnovama "istocne opcije" Nikole Pasica sto je podrazumijevalo izlazak na Egejsko more preko Soluna i osiguravanje Otrantskih vrata preko sjeverne Albanije.

U rjesavanju tog pitanja, V. Cubrilovic, preporucuje europske metode koje su se primjenjivale u slucaju grcko-turskog razmjenjivanja stanovnistva. S tom razlikom sto je u ovom slucaju to bio jednosmjeran hod. Preporucujuci upravo to on je aludirao na islamski mentalitet Albanaca koji se poistovjecivao s turskim narodom. To je jasno predvidjeno u cl. 1. "Konvencije" o reguliranju emigracije turskog stanovnistva sa podrucja juzne Srbije u Jugoslaviji, potpisanog 1938. godine, a koji kaze: "Ovim ugovorom identificiraju se jugoslavenski gradjani i turskog jezika i oni koji imaju tursku kulturu". Da bi se sto prije i sto efikasnije to sprovelo Vasa Cubrilovic kaze: "Treba upotrebiti sva diplomatska sredstva da se privoli Tirana da primi jedan deo nasih iseljenika (...) Tu ce biti Italija, koja ce stvar otezati ali novac u Tirani igra veliku ulogu (...) dati albanskoj vladi na znanje da mi necemo ni od cega prezati pri resavanju ovog pitanja, a ujedno staviti joj u izgled subvencije za kolonizaciju nad kojima se nece vrsiti kontrola, eventualno preko tajnih kanala, materijalno angazovati istaknute ljude u Tirani da se ne protive celome pitanju". Predlaze i nacin iseljavanja. Kako se igralo na religiozni osjecaj islamiziranog stanovnistva koje, kako V. Cubrilovic kaze: "(...) uopste vrlo lako podlezu uticaju, narocito verskom, da su lakoverne, cak i fanaticne" predlaze da "je potrebno prvenstveno, za iseljavanje medju Arnautima, pridobiti njihovo svestenstvo i prve ljude od uticaja, ili novcem ili pretnjama." U tome su imali i velikog uspjeha. Nadalje je predlagao "pritisak drzavnog aparata" i "privredno ne priznavanje starih tapija". Pri tome je predlagao da "zenska deca moraju pohadjati osnovne skole" da se "kolonistima po potrebi treba podeliti oruzje". Treba raseljavati najprije sela jer su "ona stabilnija pa zato i opasnija", ali treba goniti i srednji stalez i bogatiji koje treba iseliti "jer oni u svakom narodu cine kicmu". Treba ubrzati davanje putnih dokumenata, a iseljena podrucja naseljavati Crnogorcima, Hercegovcima, Licanima i Krajisnicima. Koliko god se taj plan i program ostvarivao, ipak, kako pokazuju cinjenice i dokazi dosadasnjih dogadjaja, nije uspio.

Zanimljivo je kako se i pristup Ive Andrica, slavnog pisca i nobelovca, ovome problemu tako reci u nicemu ne razlikuje od duha "Nacertanija", pa i koncepcija Vase Cubrilovica. Njegov elaborat nosi datum 30. I. 1939. godine. I u njemu se, izmedju ostaloga, izricito govori o podjeli Albanije izmedju Srbije i Grcke, odnosno Srbije i Italije sa ciljem da se izadje na Jadran. Naime, "Zivotni interes Jugoslavije - pise I. Andric - jeste da ne bude ugrozena na granici prema Juznoj Srbiji, niti prema Kosovu (naseljenom Arbanasima) niti prema Skadru i Crnoj Gori", pa nastavlja "Podelom Arbanije nestalo bi privlacnog centra za arbanasku manjinu na Kosovu, koja bi se, u novoj situaciji, lakse asimilovala. Mi bi eventualno dobili jos 2-300.000 Arbanasa, ali su oni vecinom Katolici ciji odnos sa Arbanasima muslimanima nikad nije bio dobar. Pitanje iseljavanja Arbanasa muslimana u Tursku takodje bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jace akcije da se to sprecava". No, u ostvarivanju tih mjera, a osobito u podjeli Albanije, ispreplitali su se interesi Velikih sila, a u prvome redu interesi Italije. K tome je jos buknuo Drugi svjetski rat i svi su planovi, osobito oni oko podjele Albanije i iseljavanja Turaka i Albanaca u Tursku, stali a jugoslavenska drzava je ostala Turskoj duzna oko 800.000 dinara.

Iz svega sto je naprijed receno jasno se vidi da su spomenuti elaborati oko etnickog ciscenja, a i same "Nacertanije" bili usmjereni samo na albansko islamizirano stanovnistvo.

Ocekivalo bi se da je "bratska" antifasisticka borba oslobodila suborce od ideja etnickih ciscenja jugoslavenskih teritorija nastanjenih nacionalnim manjinama. Dapace. Citajuci referat Vase Cubrilovica o pitanju nacionalnih manjina i nacinu rjesavanja istih, koji je odrzao 3. XI. 1944. godine pred najvisim drzavnim i partijskim rukovodstvom nove Jugoslavije, vidi se kako se osim u terminologiji u nicemu drugom i ne razlikuje od onoga iz 1937. godine. Moze se slobodno reci kako je ostvareno tako reci u cijelosti, sto je u tom refertu zahtijevano.

Naime, 1952. godine problematizira se pitanje postanka kategorije turske etnicke manjine na Kosovu koji za vrijeme NOR-a i NOP-a nije figurirala. Otpor tome se gusi hapsenjima i raznim sudskim procesima. Godine 1955. organizira se skupljanje oruzja od Albanaca, kojom prigodom mnogi stradavaju. Pocinje masovno emigriranje Albanaca islamske vjeroispovijedi u Tursku. Do 1966. godine, dokada su zapravo Albanci bili gradjani drugoga reda, iselilo se sa Kosova, pa i Makedonije oko 200.000 Albanaca u Tursku. Tek od mjeseca srpnja 1966. godine, kada sa politicke scene silazi A. Rankovic situacija se donekle pocinje mijenjati. Na rukovodeca mjesta u znacajnim institucijama drzave kao sto su u sudstvu, unutrasnjim poslovima, upravno-pravnim organima dolaze Albanci. Medjutim, kako se gore navedeni elaborati, kao sto je receno, odnose samo na albansko islamizirano stanovnistvo, samo se po sebi namece pitanje polozaja Albanaca katolika. U albanskoj historiografskoj literaturi ovo se pitanje i ne postavlja osim ako se treba istaci njihova "reakcionarska" uloga u pokretu za nacionalno oslobodjenje, kao napr. stvaranje "Mirditske republike" 1921. godine itd. No, ipak polozaj katolika Albanaca nije bio nista bolji od njihove subrace po krvi. Zapravo, slobodno se moze reci da su oni bili izmedju cekica i nakovnja.

Naime, unatoc cinjenici sto su katolici-Albanci nakon Berlinskog kongresa 1878. godine potpali pod protektorat Austro-Ugarske Monarhije, ipak su pod stalnim pritiskom Srbije i Crne Gore. Prisiljava ih se na konvertiranje na pravoslavlje. Tako je iz djakovacke oblasti 1913. godine prevedeno u pravoslavlje oko 12000 Albanaca katolika. Sistematski se proganja katolicki kler. Prizrenski biskup Lazar Mjeda prisiljen je 5. studenoga 1911. godine napustiti Prizren i otici u Skadar. Biskupska stolica ostaje prazna sve do 29. listopada 1924. godine kada se za biskupa imenuje Slovenac (sic!), Ivan Gnidovec koji 1934. godine prelazi u Skopje. Zrtva konvertiranja katolika-Albanaca jest i ubojstvo Luidja Palica, zupnika iz Glodjana kod Peci, 22. II. 1913. godine, dok 14. listopada 1929. godine pada zrtva urote na putu za Zjum o. Shtjefen Konstantin Gje?i - Kryeziu. Albansko seosko pucanstvo katolicke vjeroispovijedi nije izuzeto od agrarne reforme, a niti od drugih mjera koje su primjenjivane nad Albancima-muslimanima. Katolicki kler suprotstavlja se ovom nacinu maltretiranja i proganjanja. Suoceni sa svim tim nedjelima policije rezima Kraljevine Jugoslavije nad neduznim albanskim stanovnistvom, kako muslimanima tako i katolicima, tri svecenika: Don Gjon Bisaku, rodom iz Prizrena i zupnik u Becu kod Djakovice, Don Shtjefen Kurti, takodjer iz Prizrena, zupnik u Novosello kod Djakovice i Don Luigj Gashi, iz Skopja, zupnik u Smacu kod Djakovice, 5. svibnja 1930. godine salju Memorandum, generalnom tajniku Lige naroda u Zenevi, g. Ericu Drumondu, u kojem opisuju sve strahote sto prozivljava albansko pucanstvo bez obzira na vjeroispovijed od strane drzavne vlasti. Zbog te njihove "drskosti" oni su bili primorani emigrirati u Albaniju. Pri tome treba reci takodjer, da je albanski katolicki elemenat u Kraljevini Jugoslaviji bio potpuno odstranjen iz politickih i upravno-pravnih organa vlasti. Vjerska podvojenost perfidno se je koristila u sijanju nepovjerenja izmedju samih Albanaca. Iako se vjerske proturjecnosti nisu javno manifestirale, one su ipak postojale. Polozaj se Albanaca-katolika nije promijenio niti u novoj Jugoslaviji. Dapace, novonadosla vlast se je odmah okomila na vidjenije gradjanske obitelji katolika, a od mnogih je po jedan clan ili strijeljan ili pak camio po zatvorima i to zbog "sudjelovanja" u vlasti za vrijeme talijanske i njemacke okupacije Kosova i Albanije ili pak zbog "ratnog" profiterstva. To je dalo povoda da se odmah pocinju iseljavati s cijelom obitelji, najprije u Australiju a zatim u Hrvatsku. To je iseljavanje zapocelo i odvijalo se izmedju 1946.-1955. godine i to uglavnom iz Prizrena. Urosevca, Peci,

Djakovice i Skopja. Drugi je val zapoceo krajem 1950-ih i traje sve do kraja 1960-ih godina. On je zahvatio preostalo gradsko i seosko stanovnistvo i to su uglavnom filigranisti i zlatari koji se useljavaju po Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Istri i drugim gradovima Hrvatske. Ovo useljavanje, barem sto se tice Hrvatske, biva potpomognuto od strane drzavnih vlasti olaksavanjem u otvaranju radnji i to na najboljim mjestima.

Treci pak val odvija se tijekom 1970-ih godina sve do kraja 1981. godine. U tom su valu uglavnom obuhvacene seoske strukture sa citavim obiteljima, osobito iz djakovackog kraja i okolice Kline, kada odlaze u SAD. Zacudo, to je razdoblje kada vlada albanska garnitura bilo u partijskim ili drzavnim organima. Zanimljivo bi bilo istraziti zbog cega je do toga doslo... U tim godinama odvija se masovno iseljavanje i iz Crne Gore i to uglavnom u SAD i to, kako omladine, tako i cijelih obitelji.

Medjutim, najmasovnije iseljavanje i to najvitalnijeg albanskog stanovnistva, kako muslimanskog, tako i katolickog, odvija se od 1981.-1992. godine. Smatra se da je, izbjegavanjem vojne obveze, Kosovo napustilo oko 350.000 mladih koji su se nasli u bijelom svijetu bez mogucnosti povratka.

Svakako da ovdje nisam spomenuo odlazak u Zapadnu Europu kao "gastarbeitera". Taj je fenomen bio karakteristican, od 1960-ih godina, za cijelu socijalisticku Jugoslaviju.

Sto reci na kraju svega ovoga? Svjestan sam da je prerano raspravljati i davati odredjene ocjene o nekim problemima koji su ovdje samo natuknuti i to osobito onih od 1986. godine do danas. Prihvacajuci poziv da nesto kazem u svezi problema "etnickog ciscenja" koji u povijesti nije nov i specifican samo za narode Balkana, onda moram reci da mi nije bila namjera da se bavim problemom politicke buducnosti Kosova, a ponajmanje da dajem neke pretpostavke. To u stvari i nije moja opcija, a niti moja profesija. Medjutim, ipak smatram da su metode izlozene u gore navedenim elaboratima u suvremenim drustvenim i novim medjunarodnim odnosima neprimjenjive i kontraproduktivne. Uostalom, i u samom "Memorandumu SANU" izricito pise: "U modernom drustvu je svako politicko ugnjetavanje i diskriminacija na nacionalnoj osnovi civilizacijsko neprihvatljivo" Za zaliti je samo sto je praksa sasvim suprotna. Zasigurno je da se time nece rijesiti albansko pitanje na podrucju bivse Jugoslavije, i na Balkanu uopce, bez obzira na to sto se jasno uocava da je u Europi problem Albanaca degradiran s obzirom na problem saomoodredjenja naroda kao jednom cistom problemu prava covjeka. Ali takodjer smatram, kako se gore navedeni, problemi ne mogu rjesavati na osnovu odredjenih vidjenja proslosti. Jer, Covjek koji nije u stanju suprotstaviti se svojoj proslosti - kaze Schelling - on je nema ili ne moze izaci iz nje i stalno zivi u njoj.

**********************************************

BOSANSKI SRBI

Kratka Istorija Nepostojeceg Naroda

Ante Herceg i Mustafa Banovic, povijesno-istrazivacko djelo "Razvoj Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak "Istorija Bosanskih Srba", str. 244-246, Naucno-Znanstveni Zurnal Istorije Jugoistocne Europe.

Pravoslavna crkva nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (Sandzak, na jugozapadu Srbije).

S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistocno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi, on je bio i ostao katolik, kao i svi Bosanski kraljevi poslije njega (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istoricar umjetnosti ustvrdio je da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni potjece iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano.

Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Medutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove gradevine jos vise iznenaduju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

Premda su pravoslavni vjernici bili i te kako ponizavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao pravoslavnu crkvu. Pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagradena tek sredinom 16. stoljeca.

U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika. U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Vec 1530. godine, kad je habsburski sluzbenik Benedikt Kuri-pesic putovao kroz Bosnu, izvijestio je da u toj zemlji pored Turaka koji "krajnje despotski" vladaju nad krscanima, zive i ostala tri naroda. Jedan su "Bosnjaci" ili "Bosnjani", drugi su "Hrvatski katolici" ili "Franjevci" kako ih on zove, a treci su "Vlasi". On je jos pricao i o Zidovima, koji se - prema njegovom svjedocanstvu - vecinom mogu naci oko Sarajeva. Pomena o "Bosanskim Srbima" nije bilo. ... Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovnistva da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik Pravoslavne crkve". Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce).

Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom.

Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleda Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedu 13. i 15. vijeka o njima je cesto rijec u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.

Od 16 vijeka, pa nadalje, mnogi pripadnici Srpske Pravoslavne Crkve presli su preko Drine, a mnogo ih se naselilo i na sjeverni dio Bosne. Danasnji Bosanski Srbi su zapravo Bosanski Vlasi koji su se utopili u taj preko-drinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovnistva u Bosni. Nazivati nekoga "Bosanskim Srbinom" znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. i 20. vijeku na temelju zajednicke religije, jezika, istorije i osobnog osjecaja nacionalne pripadnosti.

Vrijedno je napomenuti da su danasnji Bosanski Srbi jedina komponenta Bosansko-Hercegovackog stanovnistva koja je neslavenskog porijekla. Danas u Bosni, gotovo da i nema ljudi koji se deklarisu kao Vlasi. Kroz istoriju, Vlasi su zadrzali svoju autohtonost i samosvojnost jedino na istoku Srbije.

Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, danasnji Bosanski Srbi bi sebe nacionalno trebali deklarisati kao Vlasi. Nazalost, imamo situaciju da je taj narod zaboravio ili pak dobrovoljno odbacio u zaborav svoju tradicionalnu nacionalnu pripadnost i odlucio da se uklopi u tudji nacionalni okvir.

*******************************************************************************

SEFKO KADRIC

BOSNA U IDEJI I REALIZACIJI VELIKE SRBIJE

Akademik Beckovic jedan od aktera Memoranduma, u Beogradu je vec neposredno po okoncanju rata u Bosni pozurio da to i saopsti novim generacijama Srba u tekstu: "Jos cemo se cerati". To je i nastavak fatalnog srpskog mita po kom "Sve sto dobiju u ratu izgube u miru" (Cosic, Draskovic i dr.) ali iz njeg dalje proizilazi da Srbima vise odgovara rat nego mir.

Memorandum nastaje u vremenu demokratskih promjena u svijetu koje se pocinju osjecati i u Jugoslaviji. Kljucni dio tih demokratskih promjena bio je gubljenje monopola vlasti komunisticke partije (SKJ) i hegemonije u njoj sa strane srpskih kadrova. To je vrijeme kad Milosevicevog otvoreno poziva Srbe na pobunu parolama: "Svi Srbi moraju ziveti u istoj drzavi" ali i "Niko ne sme da bije Srbe". Da li je Milosveic bio podsticaj za Memorandum ili Memorandum Milosveicu ostaje pitanje ali da Memorandum sadrzi sve ranije velikosrpske poruke to je izvjesno. Memorandum polazi od mogucnosti raspada Jugoslavije kao drzavne zajednice. Njim se naglasava "neodredjen" i "silno aktuelizovan tezak polozaj srpskog naroda" posebno onog dijela koji zivi u drugim republikama.

Memorandum teziste svoje kritike stavlja na Ustav iz 1974. godine po kom je po njemu Srbija podjeljena na tri dijela u cemu oni vide izjednacavanje autonomija sa Republikama ali upotrebljava se i laz po kom autonomije namaju isti broj predstavnika organima federacije. Medjutim istina je da je upravo takvim ustavnim rijesenjima Srbija utrostrucila svoju poziciju u Federaciji. Prisjetimo se tragikomicne manipulacije sa Sejdom Bajramovicem kao clanom predsjednistva SFRJ sa Kosova, takav glas je Srbija imala i u Vojvodini. Memorandum rijesenje srpskog problema trazi u istoriji jer to po njima Srpski narod ranije nije bio u mogucnosti. "Zbog toga se mora otvoriti mogucnost svim nacijama Jugoslavije da se izjasne o svojim teznjama i namerama. Srbija bi se u tom slucaju mogla i sama opredeliti i definisati svoj nacionalni interes." Kao sto znamo Srbija je sama pozurivala to "izjasnjavanje teznji namera drugih naroda" kako bi mogla sto prije izraziti i realizovati sopstvene. U toj brzini i "jasnosti zelja" Srbija je vidjela svoju prednost a u sili kojom je raspolagala (JNA i formirane paravojne formacije) organizovanosti koju je stvorila (bivsi sistem, pravoslavna crkva, SANU i dr.) garanciju da ce napokon i realizovati san o Velikoj Srbiji.

Sirenje Srbije

Teritorija Srbije se nezaustavljivo sirila od Beogradskog pasaluka prema drzavi sa neskirivenom zeljom za "hegemonijom na cijelom Balkanu" a ona je vodila preko "hegemonije na prostoru juznih Slavena". Srpski ustanak 1813. godine protiv Turske uticao je da je Srbija dobila autonomiju. Autonomija je ozvanicena u Jedrenima 1829. godine ali Srbija dobija i "papire" za sest nahija koje su Bosnjaci smatrali sastavnim dijelovima Bosne (Sabac, Loznica, Valjevo, Cacak, Uzice, Pozega). Opijeni ustankom i onim sto su njim dobili Srbi su krenuli u novi ustanak i 1833. godine. Slobodu Srbija dobija 1867. godine kada Beograd napusta posljednji turski vojnik, a nezavisnost, kao i Crna Gora, na Berlinskom kongresu 1878. godine. Teritorijalne aspiracije prema susjednim narodima rastu ali i teritorija Srbije se uvecava. Garasaninovo "Nacertanjije" naprosto postaje "sveta knjiga" koja je opila Srbe. Srbija krece u novi rat I balkanski kojim zauzima Kosovo i Metohiju (1912 - 1913.) Zauzimanje Kosova i Metohije je propraceno pokoljom Albanaca. O tom genocidu pisao je Dimitrije Tucovic u knjizi "Srbija i Albanija" osudjujuci genocid nad golorukim albanskim stanovnistvom. Interesantno je da se taj novoosvojeni prostor odmah smatra Srbijom ali i strategijskim prostorom za nova osvajanja. Cijela plejada ljudi od pera "dokazuje" kako su upravo ti novo osvojeni prostori "vjekovima pripadali Srbima" ali su i "preduslov za njihov opstanak" i put do "konacnog cilja". Problem je sto niko pouzdano nije znao sta je to konacni cilj?

Jefto Dedijer (otac Vlade i Stevana ali i autor prve karte Velike Srbije, primjedba S.K.) u knjizi "Nova Srbija" pise "Osvajanje Kosova i Metohije daje Srbiji nevjerovatan polozaj da osvoji cijeli Balkan". U istoj knjizi on euforicno govori o nuznosti da sve narode pretvara u Srbe pa i Albance: "... sve cemo ih pretvoriti u Srbe" pise on sto nije tacno jer projekat Velike Srbije je preskup projekat i njega mora neko platiti a to su oni koji se porobljavaju, osvajaju. (posrbljavati se mogu Crnogorci, pravoslavci u Hrvatskoj, Kosovu, Bosni ali ne i ostali. Njima je namjenjen progon, smrt, ponizenje) 1914. godine (27 juna) organizovanjem atentata na Austro-Ugarskog prestolonaslednika Ferdinanda Srbija je prakticno potpalila fitilj prvom vjsetskom ratu. 1918. godine poslije I svjetskog rata, u kom je poginulo 20% aktivnog srpskog stanovnistva i Srbija bila razorena, kao da se osmjehnula sreca velikom srpskom snu, saveznice (Francuska, Engleska ...) odlucuju da umanje prostorni uticaj Austro-Ugarske odnosno Njemacke, te formiraju Jugoslaviju, cija je vodeca snaga Srbija. Uticaj Srbije se napokon prosiruje ne samo preko Drine vec sve do Alpi, Jadranskog mora.

Kako je tu situaciju koristio kralj Aleksandar da u miru ekonomskim, vojnim, policijskim i politickim mjerama, na prostoru Jugoslavije, realizuje Veliku Srbiju o tome smo pisali. Formiranjem Jugoslavije 1918. godine Srbija je dobila "papire" prostornog uticaja od Triglava do Djevdjelije, od Djerdapa do Jadranskog mora, sad ih je trebalo uciniti srpskim i braniti. Ni 1945. godina tu poziciju Srbije nije izmjenila i dalje Srbija i Srpski narod su vodeci u novoj zajednici. Konkurentskom narodu Hrvatima vjesto anputiraju "profasisticku ideologiju i krivicu za genocid" sopstveni fasizam i cetnistvo se nastoje minimiziarati i proglasavaju se tabu temom. Primjera radi u Foci su cetnici pobili preko 32 000 ljudi, civila od 1941-45. godine ali taj krvavi pir je naprsoto precutan kao da se nije ni desio.

U medjuvremanu mjerama Aleksandra Rankovica projekat Velike Srbije je dobijao nove forme (progon nesrba, naseljavanje Srba i Crnogoraca na prostore mimo Srbije, skolovanje pravoslavne djece iz Bosne, Hrvatske, Kosova.. u Beogradu te vracanje na funkcije u njihove krajeve i sl.) U tom ambijentu i toj inerciji uvecavanja teritorije Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti postavlja pitanje definisanja nacionalnih interesa Srpskog naroda i nacionalnih granica srpske drzave, u tom ambijentu Milosevic kaze da svi Srbi moraju da zive u jednoj drzavi. 1995. godine Milosevic u Dejtonu dobija papire za jos jedan komad osvojene "srpske" zemlje "Republiku Srpsku".

Administrator E-mail: bosnjo1@nycap.rr.com