Osman-pasa je bio najmladji sin bosanskog valije Sulejman-pase. Na dvoru svog oca je obavljao duznost defterdara, ali je Sulejman-pasa sam vodio finansije ejaleta jer ih nije mogao povjeriti sinu zbog njegove dokazane sklonosti ka rasipnistvu. Kad je dosao ponovo u Bosnu, vec je bio iskusan sedamdesetogodisnji drzavnik i dobro poznavao prilike ne samo u Bosanskom ejaletu nego i susjednim krajevima. Dopisivao se sa knezom Milosem, ali mu nije vjerovao.
Svakako nije bilo cudno kad je knez Milos ocijenio da je nastupio povoljan trenutak da uzbuni hriscansko stanovnistvo u Bosni i Bugarskoj jer je Porta bila zapala u velike teskoce, a velike sile su bile sklone da pripomognu njenom cijepanju. Osim toga, Osman-pasa je 8. novembra 1859. godine bio obavijesten privatnom vezom da je knez Milos u Skupstini objavio plan napada na Bosnu kod Zvornika. Stavise, Rusija je podrzala ovaj njegov plan, a Francuska mu se nije protivila.
Tako je jos od Svetoandrejske skupstine (1858) Knezevina Srbija zaostravala odnose prema Visokoj Porti. No, do otvorenog sukoba je doslo tek kod Cukur cesme u Beogradu 1862. godine. To se desavalo zbog toga sto se nacionalna politika kneza Mihaila Obrenovica odvijala kroz dva uporedna plana: prvo, u okupljanju i organizovanju okolnog stanovnistva pod neposrednom osmanskom vlascu; drugo, u sklapanju saveza sa balkanskim drzavama i politicarima. Po tom planu trebalo je podici ustanak u Bosanskom ejaletu. Slijedeci taj plan, Toma Kovacevic je u februaru 1862. godine podnio "Projekat za podizanje bune protiv Turaka u Bosni i Hercegovini, Staroj Srbiji, Niskom i Vidinskom pasaluku ziveci". Ovo ocevidno uplitanje susjedne Srbije u bosanske prilike s ciljem da izazove nerede, bilo je poznato vlastima u Sarajevu, zato su ejaletske vlasti preduzimale mjere kojima ce to sprijeciti, odnosno spremno sprijeciti upad srpske vojske na svoju teritoriju, prije svega u zvornickom kajmakamluku. Posto se to nije dogodilo 1862, u Bosni su ocekivali da bi pripremani napad Srbije na Bosnu mogao biti izveden i u 1863. godini i da se onda napadu na Bosnu pridruze i oruzane grupe iz Vojne krajine. Tako bi se ostvario plan o "stvaranju jedne juznoslovenske drzave u koju bi usla i pobunjena Krajina". Medjutim, ovaj plan nije sproveden ni u 1863. godine vjerovatno zbog toga sto su unutrasnje prilike u Bosanskom ejaletu bile tada stabilnije nego u vrijeme kad su ovi planovi sacinjeni i kad je Bosna bila zahvacena nemirima, pa ih je bilo lakse izvesti. I susjedna Austrija je redovno prikupljala podatke o pogranicnim osmanskim provincijama, pretezno o Bosanskom ejaletu. Njene konzularne agencije u Trebinju, Livnu, Banjoj Luci (Bihacu) i Tuzli, kao i Vicekonzulat u Mostaru i Generalni konzulat u Sarajevu, pored redovnog zadatka da omogucavaju redovan protok austrijske robe na bosansko trziste, prikupljale su i podatke o demografskim prilikama, rudnom bogatstvu i ekonomskim mogucnostima, zdravlju ljudi i stoke, stanju cesta i drugih strateski vaznih tacaka, uglavnom sa podrucja na kojem su djelovale konzularne agencije. Godinu dana prije nego sto ce konzularnu agenciju iz Tuzle preseliti u Brcko, konzularni agent Nikola Omcikus je na zahtjev austrijskog generalnog konzula Jovanovica podnio izvjestaj o zvornickom kajmakamluku. Gotovo da je to bilo po istom sablonu po kojem je bio sastavljen i izvjestaj o istom kajmakamluku uradjen 1856. godine. U stvari, ovim novim izvjestajem je Maricic opisao stanje u zvornickom kajmakamluku u 1864, kad su muslimanski prognanici iz Srbije razmjestani po sjevernoj Bosni, sa posebnim osvrtom u ovom kajmakamluku. O Bosanskom ejaletu, ili njegovim pojedinim oblastima, a posebno u periodu 1862-1864. godine kad su muslimani prognani iz Srbije, donosili su podatke i poslanici drugih drzava koje su u Sarajevu imale svoje konzulate. Italijanski konzul Cezar Durando, koji je 1863. godine dosao u Sarajevo i zapoceo rad u novoosnovanom konzulatu, takodjer je vec 28. novembra iste godine podnio svojoj vladi opsiran izvjestaj o stanovnistvu Bosanskog ejaleta. Za katolike, Durando pise da ih ima najmanje u Bosni i Hercegovini i da su siromasni. Medjutim, stavili su se pod austrijsku zastitu koja ih je obilato pomagala i stitila. Oni su se obracali za pomoc i francuskom vicekonzulatu koji je zapoceo rad jos 1852. godine. Od tada je Francuska smisljeno i zamasnim poklonima pridobijala bosanske katolike. O muslimanima i pravoslavnim stanovnicima Bosne, Durando pise: "Muslimani ispoljavaju najjace nacionalne osjecaje. Oni vole Bosnu, ponosni su na svoj rod i svoje porijeklo. Pravoslavno stanovnistvo djeluje izgubljeno, a oni najbogatiji, tj. trgovci, su odreda skrti i bave se lihvarstvom." Durando je posebno ukazao na to da je fanatizam podjednako razvijen kod pripadnika sve tri vjere u Bosni. Bosanski musliman naziva Osmanliju nevjernikom koji se ne pridrzava striktno nacela Kur'ana. Katolici i pravoslavni su netrpeljivi jedni prema drugima, cak netrpeljiviji nego prema muslimanima. Upravo ih je ta mrznja sprijecavala da se okupe na zajednickom nacionalnom programu. "Iako svi oni pripadaju Slovenima izgledaju tako kao da su bili udaljeni jedni od drugih stotinama milja." Medjutim, bilo je i drugacijih zapazanja u kojima se iznose podaci da su vladali snosljivi odnosi izmedju pripadnika sve tri vjere u Bosni. Najbolji primjer za to je zapis Zivka Crnogorcevica, poznatog tuzlanskog trgovca, koji nam donosi podatke o prilikama u Tuzli u osmansko doba. Zivko Crnogorcevic, jedan od poznatijih tuzlanskih trgovaca, zapisao je u svojim memoarima da je 1864. Godine na Spasovdan stigao novi zvornicki mutesarif iz Travnika u Tuzlu. Bio je to Mustafa-pasa koji je u Bosnu dosao zajedno sa komandantom beogradske varosi Serifom Osman-pasom kod kojega je bio divan-efendija. U Bosni ga je novi valija unaprijedio u zvornickog mutesarifa. Iz zatocenistva je te godine stigao i Osmanbeg, sin Mahmud-pase Tuzlica, i ponovo se nastanio u Tuzli. Sa svakim je zivio dobro. a osobito sa Srbima. Bio je clan idare-medzlisa. Crnogorcevic pise: "Dok smo cekali dolazak Mustafa-pase, Hadzibeg se nasloni na sarage obicnih kola i pozva me: Ti odza takum, cuj: jesam li nesto zaboravio sto se pjeva u vasoj crkvi? i poce: Ceznjejsuju heruvimi, od pocetka do svrsetka, nijedne rijeci nije pogrijesio, a poslije poce: Rozdestvo Tvoje, Hriste Boze vas... i td. Pitao je: Jesam li dje pogrijesio? A Zivko mu kaze da jeste, jer umjesto vas trebalo je da kaze nas, a Hadzibeg mu odgovori: E, ja to ne mogu reci, elem, bez pogreske." Hadzibeg je inace cesto zalazio u magazu kod Zivka Crnogorcevica, obicno ujutro, ali i poslije podne. "Odijelo je nosio a la franca, ali fes i kosa osisana. Svake godine dolazio je prvi dan Vaskrsa u nasu crkvu, tutor crkveni metne mu stolicu nize vladikina stola, i on sjedne, ali pod fesom naravski, i nikuda se nece maknuti, a ni obazirati." Zivko dalje pise kako je cuo da je Hadzibeg "dok je carevao", tj. prije Omer-pasine intervencije u Bosni i Hercegovini (1850-1852), "da je mlogo dolazio na vise mjesta u varosi na svadbe, na krsne slave i kojekakve ruckove i vecere, i tu se jelo i pilo, i da je kojekakve crkvene pjesme kao tropare, pjevao i ucio od nasije". Posto se u Bosni u to vrijeme posvuda govorilo da ce Bosna i Hercegovina biti pripojena Austriji kao nadoknada za izgubljene austrijske posjede u Italiji, Durando je pisao i o tome kako na to gledaju bosanski muslimani i hriscani. Bosansko stanovnistvo u cjelini nije rado prihvatalo takvu mogucnost; protiv su bez sumnje svi muslimani i sigurno bi se silom oduprli da bi odbranili svoju domovinu. Nasuprot njima, hriscani se nece upustiti u oruzanu borbu, nece javno ni ispoljavati protivljenje, ali ce djelovati iz prikrajka i, ako ustreba, pridruzice se bosanskoj aristokratiji. "Stavise, muslimani su smatrali da je prorocanstvo vec predodredilo da Osmanlije moraju napustiti evropske krajeve i vratiti se u Aziju odakle su i dosli, ali da ce oni, Bosnjaci, ostati u Bosni i dalje ispovijedati cistu islamsku vjeru." Durando je na osnovu takve ocjene raspolozenja naroda u Bosni zakljucio da "vjera zamjenjuje nacionalne programe". Takodje je dobro uocio kad je tvrdio da je u ovoj provinciji nejednako raspolozenje stanovnistva sve tri vjere prema nagovijestavanom pripajanju Bosne i Hercegovine Austriji, sto se pokazalo kao sasvim tacno prilikom okupacije 1878. godine. Muslimani su se zaista pozrtvovano i hrabro borili protiv nadiranja austrougarske vojske, ali nisu mogli sprijeciti okupaciju. Poslije naglog pogorsanja odnosa izmedju knezevske vlade i Portinih garnizona u gradovima u 1861. godini, Srbija je uspjela da se s Visokom Portom dogovori o tome da muslimansko stanovnistvo koje je boravilo po gradovima u Srbiji napusti odmah svoje domove. Porta je odlucila da ove "sultanove musafire", kako ih je bosanski valija uobicajio nazivati, odnosno muhadzire, kako ih je pravilnije domace stanovnistvo nazivalo, naseli u Bosanskom ejaletu. Istovremeno su obrazovane dvije potkomisije, osmanska i srpska, da procijene vrijednost njihovih nepokretnih dobara koje je Srbija trebalo da isplati Turskoj. Jos od polovine 1862. godine, muhadziri su poceli neorganizovano i u vecim grupama prelaziti preko Drine u Bosnu. Tih dana bosanske vlasti su im odredile privremeni smjestaj uglavnom u zvornickom kajmakamluku. Austrijski generalni konzul baron Stjepan Jovanovic je 6. februara 1863. godine izvijestio ministra Rehberga da je najvrijednija stvar ovog vremena bilo upravo zbrinjavanje i naseljavanje muslimanskih porodica koje su u Bosnu dosle iz Srbije. One su privremeno smjestene po privatnim kucama. Vlasti su im davale novcanu pomoc iz drzavne kase. Medjutim, ta pomoc je bila nedovoljna za njihovo minimalno izdrzavanje, pa su lokalne vlasti pristupile sakupljanju dobrovoljnih priloga za izbjeglice. U nekim krajevima su svi stanovnici bili obavezni da uplate novcani prilog "pa i hriscansko stanovnistvo." O trajnom smjestaju muhadzira iz Srbije govorilo se posvuda. Posto su proturane glasine da ce se oni pretezno naseliti na zemljistu koje su hriscani kmetovi dotad vec obradili i sa kojeg nisu ubrali plodove, te da ce to biti sprovedeno silom, Jovanovic se obratio valiji s pitanjem da li su te glasine tacne. Serif Osman-pasa mu je rekao da su to samo glasine. Vlasti ce "sultanove musafire" naseliti tek u proljece, dakle u vrijeme dok zemljoradnici nisu ni obradili zemljisne povrsine i kmetovima nece biti nanesena nikakva steta. Konzul je bio uvjeren da je valija govorio istinu. On je izvijestio Rehberga i o tome da se u Bosni pristupilo opstem regrutovanju, ali su proturane neprovjerene vijesti da ce njime biti obuhvaceni i hriscanski mladici. Valija je i ovu glasinu odbacio kao netacnu. To se kasnije pokazalo sasvim tacnim. Tih godina je u Bosanskom ejaletu uglavnom vladao mir; samo je bihacki kajmakam 5. februara 1863. godine izvijestio valiju "da se medju stanovnicima kajmakamluka zapaza uznemiravajuca uzrujanost", a za nju je okrivio strane emisare koji dolaze iz Srbije i Vojne krajine. Uporedo sa smjestanjem muhadzira, potkomisije su procjenjivale njihovu nepokretnu imovinu u Srbiji. Osmanska potkomisija je procijenila tu imovinu na sest miliona grosa, a srpska na tri i po miliona. "Ova velika razlika dosla je otuda sto je sa turske strane uzeta kao osnova za procenu vrednost imanja pre 1862. godine. Srpska potkomisija smatrala je da je jedino pravedno stanoviste - drzati se vrednosti u trenutku pregovora. U tom vremenskom razmaku cene kuca morale su pasti usled jednovremenog iseljavanja 3 do 4.000 osoba. Vrednost im je i dalje opadala, jer su ostale napustene i izlozene propadanju." Svakako je procjenu trebalo utvrditi onda kad su muhadziri bili prisiljeni da se isele, a prorijedjeni su podaci o tome da su njihove kuce ostale neuseljene i da im je zbog toga cijena mogla opasti. Nacin zivota domaceg srpskog stanovnista je uticao na to da su zanemarivani oni obicaji koji su bili ukorijenjeni kod muslimanskog stanovnista, kako o tome pise Blagoje Zivkovic. "Dok su bili u Uzicu Turci oko cele varosi bilo je mnogo votnjaka, a turske kuce su bile ogradjene zidom. Stoga sto njine zene nisu nikud izlazile, svaka je kuca imala vodu... Kad su Turci izasli i otisli u Bosnu, Srbi su zapustili sve vode, od najmanje 120 tekucih voda - cesama - danas nema vise od stotine - sve je to zasuto..." Ipak, procjena imovine vrsena je izmedju Srbije i Turske, i to nije imalo uticaja na njihovo ubrzanije ili usporenije naseljavanje u Bosanskom ejaletu. Osim toga, muhadziri iz Srbije nisu mogli uticati na procjenu njihove imovine koja je ostala u Srbiji te nisu ni mogli ustanoviti da li je ona procijenjena u stvarnoj vrijednosti ili je to bila pogodba dvaju komisija. Cim je dobio dozvolu iz Carigrada da u Bosni moze stalno naseliti bivse stanovnike Uzica i Sokola, valija je izjavio da bi bilo dobro da se oni razmjeste u Bijeljini, Zvorniku, Tuzli, Maglaju i Sarajevu. Ocevidno je vodio racuna o tome da su muhadziri do tada zivjeli u gradovima i da su se bavili gradskim privredjivanjem te da bi ih zbog toga trebalo smjestiti u bosanske gradove koje je nabrojao. Nasuprot njemu, Sefik-beg je predlozio da se svi nasele na jedno mjesto, na drzavno zemljiste koje je ranije pripadalo Huseinbegu Gradascevicu. Ocevidno je, pisao je Sculepnikov svojoj vladi, da Sefik-beg nije vodio racuna o tome da "uzicki turci nisu zemljoradnici, nego su vecinom gradski stanovnici - trgovci i zanatlije" i da ce se oni vrlo tesko prilagoditi zivotu na novom mocvarnom i poljoprivrednom zemljistu. Sarajevski medzlis je prihvatio valijin prijedlog da u Sarajevu i njegovoj okolini naseli oko stotinu uzickih porodica. Prisilno iseljavanje muslimanskih stanovnika iz gradova u Srbiji bilo je propraceno njihovim nezadovoljstvom, pa i pruzanjem otpora. Tako su stanovnici Sokola izjavili da nikako ne zele napustiti svoje kuce. "Pocetkom novembra 1862. ovaj nesporazum je mogao dobiti siroke razmjere, jer su stanovnici Sokola izjavili ne samo sto nece da se sele iz grada vec su spremni da iz tvrdjave pruze otpor svakom nasilnom pokusaju iseljavanja, te da ce se braniti do posljednjeg." I pored snaznog protivljenja da napuste svoje domove, Sokoljani su se ipak morali iseliti, a pri tom nisu pruzili otpor koji su bili nagovijestili. Bosanski valija je odredio da se vecina muslimanskih "sultanovih musafira" prognanih iz Srbije ipak smjesti u naselja koja ce se za njih podici uglavnom u zvornickom kajmakamluku. Zato je 14. aprila 1863. godine krenuo iz Sarajeva u sjeverne krajeve ejaleta da bi odredio zemljiste na kojem ce se podizati ta nova naselja. Na polasku je izjavio da ce usputno rjesavati i druga sporna i nerijesena pitanja koja su u njegovoj nadleznosti. Tako ce provjeriti kako se izvode radovi na izgradnji druma Sarajevo-Brod i rijesiti spornu dionicu kod Vranduka kako bi se gradnja nesmetano nastavila. Na svom putu u Posavinu, valija je 17. aprila stigao u Maglaj, a potom nastavio putovanje preko Doboja i Modrice do Gradacca u koji je stigao 19. aprila 1863. godine. Strucna komisija, koju su sacinjavali Bedri-beg i jedan inzenjer, krenula je iz Sarajeva nekoliko dana prije valije drugim pravcem. Oni su najprije preko Zvornika dosli u Bijeljinu, onda u Brezovo Polje gdje su odredili zemljiste za novo naselje, a potom se u Gradaccu pridruzili valiji da bi odredili teren za izgradnju naselja na bivsem imanju Huseinbega Gradascevica. U toku boravka u Zvorniku, oni su razgovarali sa doseljenicima iz Srbije koji su im izjavili kako ne odobravaju da se za njih grade nova naselja. Tom prilikom, oni su predlagali da im se isplati novcana odsteta za njihova imanja ostavljena u Srbiji i da im se onda dozvoli da slobodno izaberu mjesta u kojima ce podici svoje nove domove. Ovo tim prije sto se vecina doseljenika u ranijem mjestu stanovanja bavila iskljucivo trgovinom i zanatima, pa ukoliko ih smjeste na jedno mjesto, ili nekoliko mjesta, ne bi se mogli baviti svojim dotadasnjim zanimanjem. Porucili su valiji da upravo zbog toga ne mogu prihvatiti ni njegovu odluku da ih naseli u poljoprivredne krajeve. U vrijeme valijinog odsustvovanja iz Sarajeva, 6. maja je stigao Portin vanredni mubasir (izaslanik) Zija-beg, koji se od dolaska u Sarajevo ponasao neuobicajeno. Naime, bez valijinog prisustva je sazvao ugledne ljude iz ejaleta i objavio im ferman o svojim zadacima u Bosni. Zatim je obavio protokolarne posjete stranim konzulima i priredio prijeme za njih. Na prijemu, koji je za njega priredio mubasir, konzul Jovanovic je saznao da ce on ostati u Bosni znatno duze nego sto mu je fermanom bilo odredjeno jer, kako je sam izjavio, "ovdje ima puno posla za njega". Do tada su mubasiri sve obavljali uz valijinu saglasnost i uz njegovo prisustvo. Zasto je Zija-beg tako postupio nije nigdje objasnio. Valija je u to vrijeme obilazio mjesta u Posavini radi odredjivanja zemljista za nova naselja. U Gradaccu ga je posjetio i fra Martin Nedic. Toliski zupnik fra Martin Nedic zapoceo je u Tolisi zidati novo crkveno zdanje za koje do tada nije dobio dozvolu, pa je pokusao privoljeti valiju da mu izdjejstvuje Portino odobrenje. O sadrzaju razgovora sa valijom i mufetisom, Nedic je odmah upoznao austrijskog generalnog konzula, svakako u namjeri da se i konzul zalozi kod valije kako bi dobio potrebno odobrenje za podizanje crkve. U svom pismu Jovanovicu, on je detaljno naveo cijeli tok razgovora sa valijom: Presvitli Gospodine c.k. Glavni Konzule! Sovim pismom javljam Vam cestitog Vezira Osman pase dolazak ovdi u Tolisu. On je dne 19. Travnja catiso u Gradacac, gdi sam mu ja slideci dan pristupio, za ucinit naklon. Isti me je uljudno primio pa u dugom razgovoru upita ga ja: Gospodaru! kamo Ferman, da moremo gradit cerkvu u Tolisi? Odgovori: piso sam na Devlet, dojtice Ferman ako Bog da. Dne 22. Travnja na Zapovid Vezira dojdu u Gradacac Popovi i knezovi i sakupljenim kaza Vezir ovo: ja imam nalog od Devleta da na mirinskom zemljistu smjestim carske goste (musafire) koi su iseljeni iz Srbie, od ovih gostiuh ima se naselit u Selo Oraszu na obali Save (sahat daleko od Tolise) oko 250 kucah. I za ovo obavit imadu se iz Orasja dignut Seljani svi (Srbi) koim ce se na drugom mjestu dati selista. Tom prigodom kaza Vezir i ovo: imam naredbu od Visoke Porte, da ponudim carske kmete, neka ako hoce odkupe zemlje, koje obradjuju. Dne 22. Travnja Vezir i kajmakam tuzlanski sa mnogom pratnjom dojdose ovdi kmeni i kahvu popise. Opet u razgovoru ja napomenu Ferman za gradnju cerkve, Vezir odgovori: Vi ste falili, jer niste pravnijem pravcem trazili Ferman. Ja odgovori: neznam pravnijeg pravca, nego sto smo cetiri mazbatte izvadili od gradackog Medschlissa; koje smo preko rukuh kajmakama slali Veziru, a Vezir valjda ji je slao na Devlet. Pri polasku Vezir prigleda poceto lani zidanje i rece: ovo proslidite zidat, u tom ce stignut Ferman i za cerkve. Prinocio Vezir pod satorom dne 23. pros. mis.ode u Bercki i Belinu pa dne 30-tog istog miseca opet dojde u Tolisu, komu pod satorom ja pristupi i opet u dugom razgovoru rece mi: jesteli poceli zidat? Ja odgovori: nisam jer jos pribavljam krec, i pisak, pakcu lahko pocet zidat. On mi i opet veli: falili ste, jer se niste derzali pravca za dobit Ferman od Devleta. Pri rastanku rece mi Vezir: sutra cu sa Mufetis pasom (carskim Povjerenikom) doci kvama na kahvu, pa dne 1. Svibnja zbilja i dojdose. Prigleda opet zapoceto zidanje Mufetis upitame: jer ste sa starog mista preselili ovdi? Ja odgovori: jer ono misto voda topi. On: scijem ste dozvoljenjem to ucinili? Ja: sa Chursid pasinim, koi je tada bio Vezir na Bosni. I tada je Vezir naredio Kajmakamu tuzlanskom Izak pasi, a ovi Medschlissu Gradackom, i ovi je prigledao staro i novo misto, ter smo prominili zemlju za zemlju, staru mi prodali carskim kmetim, a na ovoi smo se smistili. Mufetis: imateli na to pismo? Ja: nejmamo, al nismo ni na staro zemljiste imali pisma, jer nam je od starina ostalo. Mufetis: buduc da nejmate pisma na vase zemljiste, nit imate pisma s koim vam je dopusteno da ovu, i ovoliku kucu nacinite, ovo se ima porusit. Za tim upita me Mufetis: koliko ste potrosili, dok ste ovu kucu nacinili? Ja odgovori: dok je samo pokrivena potrosili smo 500 dukatah, i to na majstore, i pribavljanje materiala, i zupljani su bez platno nadnicili. Dok je pako ponutrica sva dogotovljena, neznam koliko je potroseno. Turci vele od prilike jos 500 dukat, daklen sva kuca stoi 1.000 Dukat. Mufetis veli: he! toliko ce vam Devlet platit, i zabilizit misto drugo, pa na njem gradite. Ja velim: mi nemozemo van u sredini zupe biti, a ovo je sredina, i kad bi se mi pokrenuli, imalo bi se 5.000 katolikah odavle pokrenut, i na drugo misto preseliti. Mufetis i ovo i dva krat rece: Vas je netko drugi nagovorio je daovdi kucu i cerkvu gradite. Ja mu odgovori: nitko Efendum. Vridno je napomenut, da kad sam i u Gradaccu i ovdi izlazio prid Vezira odmah je cinio da na stolu sjednem, a ni jedan od begah ne bi bio prisutan nasem razgovoru. Al Mufetis u moju sobu dosao ne rece mi: da sjednem, a pusti da prisutan bude Hadzi Muhamed beg Gradacevic, koije najpoglavitiji protivnik i tuzitelj krstenog zakona, i svake prosvjete europejske. Pa i ovo napominjem sto Mufetispasa kod mene ni kahvu nehtjede posrkat. Na poslidnjem razgovoru prid Mufetisem Vezir rece: sinoc sam kazao, da ste vi falili nedrzeci pravca zadobit Ferman. Mojim mnenjem kod njia je moja falinka ta, sto posli nego nisam mogo po Turcim dobit Fermana, obratio sam se na Slavni c.k. Austrianski glavni Internuntiaturu. Icim ovo javljam ostajem nadalje odanosti Vaseg Presvitlog Gospodstva preporucujuci se jesam u Tolisi dne 5. Svibnja 1863. Pokorni sluga O. Martin Nedic Zupnik Tolise Austrijski generalni konzul je podrzao Nedicevu molbu kod bosanskih vlasti, sto mu nije bilo tesko jer se ni Osman-pasa nije protivio gradnji crkve u Tolisi. Vec je 24. marta 1864. godine fra Martin Nedic imao u svojim rukama dozvolu za gradnju crkve i otad je ona tekla nesmetano. Valijino kretanje po Posavini pratile su austrijske pogranicne vlasti i ukazivale mu uobicajene pocasti. Iz pisma koje je Andrija Torkvat Brlic uputio 3. maja 1863. godine u Zagreb u vezi sa Osman-pasinim putovanjem proizlazi da je valija 2. maja dosao u Bosanski Brod. Hrvatski ban Sokcevic je odmah odredio delegaciju koja ce u njegovo ime pozdraviti valiju u Bosanskom Brodu. Na celu ove delegacije bio je komandant slavonskobrodske tvrdjave koji je sa pratnjom u svecanim uniformama pozdravio valiju. Osman-pasa ih je srdacno primio i pocastio kafom i cibukom. Valija im je tom prilikom izjavio da ce se za muslimanske doseljenike iz Srbije izgraditi 300 kuca na desnoj obali Save naspram Slavonskog Samca, a "1.400 kuca iznad Bosanskog Broda". Poslije zavrsenog prijema, valija se istog dana prevezao u Slavonski Brod i u sest sati uvece ukrcao u parobrod i otplovio u pravcu Berbira. Na rastanku je izjavio delegaciji koja ga je docekala u Slavonskom Brodu da ce najprije otici u Banja Luku i otuda se vratiti u Bosanski Brod i uzvratiti posjetu. Pukovniku Vagneru je rekao da je vec odredio zemljiste za izgradnju potpuno novih naselja: Brezovo Polje naspram Racinovaca, Orasje naspram Zupanje i Orahova naspram Jablanca. Inace se u Bosni mnogo govorilo o tome kako je Porta odlucila da u ovaj ejalet naseli i druge narode iz Azije. Austrijski konzularni agent u Tuzli obavijestio je Generalni konzulat u Sarajevu da se u zvornickom kajmakamluku naveliko sire glasovi kako ce se u proljece 1864. Godine graditi jos novih naselja u koja ce se smjestiti Cerkezi. Generalni konzul je ove vijesti primio kao vjerovatne, jer je i on smatrao da valija to cini radi toga da bi se uz samu granicnu liniju s Austrijom, koja je "satima udaljena od prvih muslimanskih naselja", izgradila nova naselja za muslimane i na taj nacin potislo hriscansko stanovnistvo sa granice. "Stavise, smatralo se da ce prvo takvo naselje za Cerkeze biti izgradjeno u Raci." Valija je izricito naglasio konzulu da se nova naselja za muslimanske doseljenike iz Srbije podizu u Posavini, samo zbog toga da bi naselio stanovnike na "pustim prostranstvima" i da to nije ni u kakvoj vezi s tim da on muslimanske doseljenika razmjesta uz austrijsku granicu, da bi na taj nacin odatle potisnuo hriscansko stanovnistvo. Konzul mu nije vjerovao nego je izvijestio svoju vladu u Becu da to valija cini smisljeno, planski i sistematski kako bi krajeve koji su naseljeni iskljucivo hriscanskim stanovnistvom razdvojio naseljima muslimana i osigurao granicu prema Austriji. U vrijeme valijinog odsustvovanja iz Sarajeva, Portin mufetis Zija-beg je preuzeo upravljanje ejaletskim poslovima. I to je dotad bilo neuobicajeno. Kad je za to saznao, valija je bio iznenadjen tim vise sto je mubasir sazvao na vijecanje i Veliki upravni savjet, a to je spadalo iskljucivo u valijinu nadleznost. Naime, Zija-beg je sazvao Veliki upravni savjet i sve pokrajinske starjesine i od njih zatrazio da mu podnesu izvjestaj o radu i poloze racun za novcane izdatke za izvodjenje javnih radova. Cak je zapecatio ejaletsku kasu i smijenio muhasebedzi-efendiju Rasida Nasid-efendiju. To je kod upravnih cinovnika izazvalo pravu pometnju u Sarajevu, ali i u sjedistima kajmakamluka. Do tada nije nikad bilo preduzimano tako nesto, posebno u valijinoj odsutnosti, pa je valija to shvatio kao napad na sebe i neodobravanje dotadasnjeg rada. Cim je za to saznao, bosanski namjesnik ljutit zbog brzine kojom je mubasir sve to obavio, valija je najavio svoju ostavku tim odlucnije sto je Zija-beg zabranio da mu se ukazu pocasti prilikom povratka u Sarajevo. Strani konzuli u Sarajevu su povoljno ocjenjivali valijine mjere koje je do tada preduzimao u cilju unapredjenja rada u provinciji, a posebno na zapocetoj rekonstrukciji postojecih drumova i izgradnji novih dionica. Drum od Sarajeva do Broda je vec bio potpuno dovrsen za saobracaj, kao i cesta od Sarajeva do Novog Pazara za prevoz robe i ljudi, te put od Sarajeva preko Travnika do Livna i dalje prema Sinju. To je valija sve ucinio za nepune tri godine svog upravljanja Bosanskim ejaletom i to nije moglo ostati nezapazeno. Ovaj sukob je ubrzo izgladjen po njegovom povratku u Sarajevo, pa je Rasid Nasid-efendija pocetkom juna ponovo preuzeo svoje mjesto muhasebedzi-efendije. Ni Osman-pasa nije podnio najavljenu ostavku na polozaj bosanskog valije. Valija se vratio u Sarajevo u trenutku kad je i talijanski konzul zapoceo rad u novoosnovanom italijanskom konzulatu u Sarajevu. Pored Austrije, Francuske, Engleske i Rusije, konzulat u Sarajevu otvorila je i Italija i tako istakla svoje interesovanje za prilike u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Konzul Cezar Durando je slao svojoj vladi opsirne izvjestaje o Bosni i Hercegovini, a posebno se interesovao za enklave Klek i Sutorinu kojima je Bosanski ejalet izlazio na Jadransko more. U pitanju je bila mogucnost da Italija preko ovih enklava uspostavi trgovacke veze sa Bosnom i Hercegovinom i tako potisne Austriju koja je preuzela gotovo svu trgovinu sa njom. Iako se vratio u Sarajevo, valija je nastavio da prati kako se grade nova naselja na sjeveru Bosne. Polovinom juna 1863. godine, tamo je uputio Muhijedin-pasu i svog cehaju koji su najprije otisli u Zvornik. Oni su dobili zadatak da medju muhadzirima skrse otpor onih koji su odbijali da se nasele u naseobine sagradjene iskljucivo za njih. Njima su doseljenici izjavili da oni jedino traze da im se isplati novac, a oni ce se dalje pobrinuti za svoj smjestaj i sami sebi izgraditi kuce po svom ukusu i mogucnostima. Najnezadovoljniji su bili oni doseljenici koji su se smjestili u Zvorniku i njegovoj okolini; trazili su novac za odstetu, a ako im se ne udovolji izjavili su da ce se radije vratiti u Srbiju, odakle su i dosli, nego da se nastane u krajevima uz Savu. Stavise, Uzicani su izjavili da im je srpska vlada vec odobrila da se mogu vratiti, s tim da mogu slobodno ispovijedati svoju islamsku vjeru, a vratice im i njihove kuce i radnje. Srpska vlada je od njih jedino trazila da placaju godisnji porez u iznosu od devedeset grosa. Koliko je to bilo tacno nismo mogli utvrditi, jer o tome nismo pronasli dokumente. Izgleda da su Muhijedin-pasa i valijin cehaja uspjeli da u Zvorniku uvjere vecinu doseljenika kako je ipak najbolje da ne pruzaju otpor nego da se nasele tamo gdje im je valija odredio, pa su nastavili put do Bijeljine, a zatim obisli Posavinu da nadgledaju radove na izgradnji novih naselja. Uvjerili su se da izgradnja kuca u novim nsredinama tece ubrzano i da se istovremeno podizu nova naselja. Tako je novo naselje Samac izgradjeno na uscu Bosne u Savu, a Serif Osman-pasa mu je namijenio ulogu glavnog trgovackog mjesta u ejaletu. Zato je istovremeno sa podizanjem novih urbarnih sredina gradjen i drum kojim taj grad biti povezan sa postojecim glavnim drumom Sarajevo-Brod. I na ovaj nacin je valija htio da udovolji zahtjevima doseljenika koji su isticali cinjenicu da oni cine gradsko stanovnistvo koje se iskljucivo bavi trgovinom i zanatima. Ipak je bilo doseljenika koji se nikako nisu mogli pomiriti sa nacinom na koji su bili primljeni u Bosni, a ni smjestajem koji su dobili, pa ni izgradnjom novih naselja za njih, te su i dalje negodovali. Ni vlasti nisu odustajale od toga da ih silom natjeraju da se smjeste u nova naselja. Tuzlanski je kajmakam uhapsio muhadzire koji su se najvise opirali, a ostalima zaprijetio da ce ih uputiti u Sarajevo gdje ih je, po njegovim rijecima, ocekivala jos stroza kazna. Najnezadovoljniji su bili Uzicani i Sokoljani. Oni su odlucili da se zale Visokoj Porti u Stambolu. Da li su zaista i uputili zalbe nismo mogli utvrditi iz sacuvanih konzulskih dokumenata. Saputalo se medju doseljenicima, da su se cetiri porodice, koje su se doselile iz Sapca u Bijeljinu, nezadovoljne nacinom prijema i smjestaja, vratile u Sabac i tamo presle na pravoslavnu vjeru. Konzularni agent u Tuzli major Nikola Omcikus obavijestio je austrijskog generalnog konzula da vlasti vrse nasilje nad onim hriscanima koji su imali kuce na zemljistu na kojem su podizana nova naselja. Omcikus navodi da su mu lica u koja ima puno povjerenje saopstila ove podatke. Medju njima se nalazio i jedan seoski knez iz Samca. Rijec je o tome da je vlast naredila da se svih sest kuca u kojima su stanovali pravoslavni kmetovi isele odmah, da bi se na tom zemljistu podiglo novo naselje. To je isto ucinjeno i sa kmetovima u Tisini, Prudu i Orasju. Omcikus je dalje saznao da je zemljiste na kojem se podizalo novo naselje Samac, u stvari pripadalo udovici Salihbegovicki; naime, kmetovi su od nje kupili placeve na kojima su podigli kuce, a njene zemljisne parcele uzeli u zakup. Udovica se na ovaj postupak vlasti prema njenim kmetovima zalila medzlisu u Gradaccu, ali njena zalba nije ni razmatrana. Saznavsi za ovo, kmetovi u Orasju su rasprodali budzasto svoje kuce jer im je priprijeceno da ce biti odmah srusene ukoliko ih ne prodaju medzlisu u Gradaccu. Nekoliko oraskih kmetova se ipak pozalila medzlisu na takav postupak vlasti. Ni njihove zalbe nisu uopste razmatrane. Tako su kmetovi naprosto otjerani sa zemlje. Neki uporniji su pohapseni, neki su zastrasivani, dok na kraju nisu svi morali napustiti ovo zemljiste. Nezadovoljstvo predjasnjih stanovnika bilo je jos vece zbog represivnih mjera koje su preduzimale bosanske vlasti prilikom zbrinjavanja doseljenika. Nova naselja Orasje i Samac nisu jos bila dovrsena polovinom juna 1863, kako je bilo predvidjeno, a doseljenici su poceli stizati na ova podrucja. Vlasti su se onda dovijale tako sto su neke hriscanske porodice nasilno izgonile iz njihovih kuca i u njih privremeno smjestale doseljenike. Isto je postupano i sa trgovcima kojima je tom prilikom propadala i roba, pa su se oni spasavali bjezanjem na austrijsko podrucje. Italijanski konzul je obavijestio svoju vladu o izbijanju nereda u Bijeljini zbog bahatog ponasanja vojnika iz garnizona. Povod za nemire bio je taj sto se jedan oficir nasilno uselio u neku privatnu kucu. Stanovnici su izisli na sokake, javno protestovali, vikali i galamili i onda se pojavio pozar. Konzul se cudio kako je moglo doci do pozara ako su stanovnici samo izisli na sokake, pa je zakljucio: "Pretpostavlja se da su mjestani sami izazvali pozar s namjerom da za to optuze vojnike i na taj nacin uvelicaju njihove greske. Izgleda da su se tom prilikom ujedinili muslimani i hriscani protiv vojske. To bi najvjerovatnije bila istina, posto se zna da bosanski muslimani preziru Turke jer ih smatraju osvajacima koji se ne drze nekadasnjih tradicija." Prema izvjestajima koje su spijuni slali pogranicnim komandama Vojne krajine o prilikama u zvornickom kajmakamluku, a posebno o izgradnji novih naselja, proizlazi da su Orasje i Samac gradjeni po slicnim planovima. U Samcu je istovremeno podizano 315 potpuno novih kuca. Konzularni agent Omcikus obisao je Samac 21. septembra 1863. godine da bi se uvjerio kako i gdje se podize to naselje. Izvijestio je Generalni konzulat u Sarajevu da se u Samcu gradi 306 potpuno novih kuca.To su pretezno male kuce od drvne gradje i pokrivene sindrom. Oko cijelog naselja je podignut visok nasip da bi sprijecio potapanje naselja prilikom visokog vodostaja Save. Sa slicnim namjerama je i vladika Dionizije obisao ove predjele. On je putovao preko Gradacca u Samac i Brcko, pa je izjavio Omcikusu kako se licno uvjerio da se za muslimanske doseljenike grade potpuno nova naselja. Posto su radovi privedeni zavrsetku, u ove krajeve je uslijedio dolazak najvisih dostojanstvenika Bosanskog ejaleta. Serif Osman-pasa i Muhijedin-pasa su obisli novopodignuta naselja pocetkom jeseni 1863 godine; 18. septembra su krenuli iz Tuzle prema Zvorniku, a onda nastavili prema Bijeljini. Valija je 8. oktobra stigao u Orasje i potom produzio u Samac. Posto se u to vrijeme vec bila smjestila vecina stanovnika, valija se interesovao kako su se smjestili, jesu li zadovoljni i kakva im je jos pomoc potrebna. U Bijeljini su ga obavijestili da se iz sela Medjasa iselilo petnaest porodica u Srbiju, navodno zbog previsokog poreza. Ispitujuci stvarne razloge iseljavanja velikog broja stanovnika iz jednog sela, valija je utvrdio da je kriv i seoski spahija Mustajbeg Ajanovic, pa ga je javno ukorio. Mustajbeg je pokusao da umanji svoju krivicu tako sto je nabijedio seoskog kneza Mirka da je organizovao iseljavanje stanovnika Medjasa u dogovoru sa srpskim vlastima kojima je obecao da ce iz Bosne organizovati preseljavanje do tri hiljade ljudi. Valija je naredio da se knez odmah uhapsi i sprovede istraga nad njim. Tako je u jesen 1863. godine uglavnom zavrseno naseljavanje novih naseobina na sjeveru Bosne. O tome koliko je gdje naseljeno novih doseljenika, podaci se razlikuju. Pouzdano se zna da je 3.000 stanovnika Sokola porazmjestano u Zvornik, Bijeljinu, Gradacac, Modricu, Zenicu, Rogaticu i Visegrad, a samo sest porodica u Sarajevo. Ocevidno je vecina smjestena po novim naseljima. Kao sto se vidi, valija im je odredio novo boraviste u Posavini, a osim kuca dobili su i zemljisne parcele za obradu. Za izgradnju ovih naselja, Porta je uvela poseban porez. Konzul Durando je izvijestio svoju vladu da je u Kozluku na Drini izgradjeno 110 kuca, Brezovu Polju na Savi 250, Aziziji 200, Samcu 200 i Orahovi 200 kuca. Osim ovih potpuno novih naselja podignut je veci broj kuca i u bihackom kajmakamluku. Prema Durandovoj procjeni, na ovaj nacin je smjesteno oko 1.200 porodica sa oko 7.000-8.000 clanova. Prema rasporedu novih naselja bilo je ocevidno da su ona podignuta duz granice prema Austriji i Srbiji, a to je, kako je naveo Durando, sigurno uradjeno smisljeno i planski. Nije bilo sumnje u to da su bosanske vlasti imale cilj da povecaju broj naselja sa muslimanskim stanovnistvom u granicnim krajevima kako bi se i na taj nacin sprijecio sve veci uticaj susjednih drzava na hriscansko bosansko stanovnistvo. I Porta je, dakle, obratila vecu paznju na Bosanski ejalet. To se moglo uociti i po tome sto su se gotovo svi bosanski begovi koji su 1852. godine bili dozivotno prognani iz Bosne, upravo do 1863. godine vratili u Bosnu. Za njih su bila obezbijedjena mjesta u medzlisima, a postavljeni su i na druge vaznije polozaje u administraciji i vojsci. Da bi podstakao sklapanje brakova, sultan je izdao ferman kojim je zabranio zenama da javno nose zlatni nakit i biserne ogrlice i ogranicio taksu koju su imami mogli naplacivati za sklapanje braka. Ovo se svakako odnosilo na muslimansko stanovnistvo, jer se upravo kod njih sklapao sve manji broj brakova. To se objasnjavalo time sto su oni naglo siromasili uslijed smanjenih prihoda po posljednjim Portinim agrarnim mjerama, ili uslijed smanjenih prihoda od stocarstva zbog pomora stoke od stocnih bolesti koje su posljednjih nekoliko uzastopnih godina harale po Bosni. Nasuprot muslimanskom stanovnistvu, hriscanski trgovci su se naglo bogatili i svojim zenama kupovali skupocjen nakit, ali su ga njihove zene nosile krisom. "Zbog toga su zene iz bogatijih hriscanskih porodica izvan kuca bile ogrnute kaputima da ne bi pred muslimanima pokazivale svoje bogatstvo." Iz gotovo svih izvjestaja u kojima se donose podaci o broju izgradjenih kuca za muslimanske doseljenike iz Srbije proizlazi da je u Kozluku podignuto 110, Brezovu Polju 250 i Orahovi 200 kuca. Podaci se razlikuju za Donju Aziziju, odnosno Orasje, i Gornju Aziziju, odnosno Bosanski Samac. Za Orasje se najcesce navodi 241, a za Samac 315 kuca. Medjutim, podaci o broju novoizgradjenih kuca i broju stanovnika u njima koje je valija Serif Osman-pasa dao engleskom konzulu u Sarajevu neposredno poslije zavrsene gradnje novih naselja, svakako su najpouzdaniji. Bosanski namjesnik je izjavio da su u zvornickom kajmakamluku podignuta nova naselja: Kozluk (zvornicka kaza) u kojem je izgradjeno 118 kuca i u njima smjesten 571 stanovnik, Brezovo Polje-Brezovoselo (bijeljinska kaza) u kojem je sagradjeno 300 kuca i smjesteno 1.555 stanovnika, Orasje-Azizija (gradacacka kaza) u kojem je izgradjeno 200 kuca i u njima nastanjena 963 stanovnika, Bosanski Samac-Gornja Azizija (gradacacka kaza) u kojem je izgradjeno 260 kuca i u njima smjesteno 1.180 stanovnika. U banjaluckom kajmakamluku izgradjeno je novo naselje Orahova (gradiska kaza) u kojoj je sagradjeno 225 kuca i naseljeno 1.090 stanovnika. Osim ovih novoizgradjenih naselja podignute su nove, ili osposobljene stare kuce za stanovanje i u drugim dijelovima Bosanskog ejaleta. Tako je u Zenici osposobljeno za stanovanje 150 kuca, a u Kostajnici (kozaracka kaza) izgradjene su 182 kuce i u njima smjesteno 728 stanovnika. Sva nova naselja sagradjena su po istom planu sa pravilno rasporedjenim ulicama, snabdjevena su dovoljnim kolicinama pitke vode, imaju po jednu dzamiju, a svaka porodica je dobila povecu obradivu parcelu od 25-40 dunuma. Svi ovi novi stanovnici doselili su se iz Beograda, Uzica, Sokola i Sapca. Engleski konzul je izvijestio svog pretpostavljenog generalnog konzula u Istanbulu da je valija obisao sva novopodignuta naselja da bi se upoznao sa tim kako su doseljenici smjesteni. Usputno je izvrsio inspekciju radova na izgradnji novih cesta. Time se posebno ponosio. Naime, kad je valija dosao u Sarajevo zatekao je samo jedan dobro odrzavan drum od Sarajeva do Travnika, koji je bio izgradjen u Omer-pasino doba (1851), a tada, dakle za nepune tri godine njegove uprave, u Bosni je vec bilo izgradjeno cesta u duzini od 516 milja, ili 172 sahata hoda. Na taj nacin je, dakle, smjesteno u Bosni ukupno 6.087 stanovnika; i talijanski konzul je procijenio da se u sjevernoj Bosni naselilo oko 1.200 porodica. Po njemu u Orasje su naseljena 304 Uzicanina u 140 kuca, 134 Beogradjanina u 75 kuca, 47 Sapcana u 25 kuca i cetiri Sokoljana u jednoj kuci. Ocevidno je da se ovaj broj novih naseljenika u Orasju nije slagao sa onim koji je valija saopstio engleskom konzulu. Izgleda da su neki doseljenici iz Srbije sami sebi izgradili domove, svakako uz pomoc drzave. Medjutim, nisu se svi ni doseljavali u isto vrijeme, pa otuda nejednaki podaci za neka naselja. Sigurno je to da su doseljenici iz jednog grada iz Srbije naselili jednu ili vise mahala u novopodignutom naselju. Tako su se, na primjer, u Orasju, mahale nazivale: Beogradska mahala, Uzicka mahala, Sabacka mahala i Sokolska mahala. Nije bilo sumnje u to da je u zvornicki kajmakamluk naseljena vecina doseljenika. O prilikama u ovom kajmakamluku, u vrijeme doseljavanja muhadzira iz Srbije, major Omcikus je podnio izvjestaj u oktobru 1864. godine, u vidu odgovora na postavljena pitanja. Vjerovatno je to od njega zatrazio generalni konzul da bi kompletirao podatke o Bosanskom ejaletu, koje je potom dostavio vladi u Becu. 1. Zvornicki kajmakamluk, bez kladanjske nahije koja je 1863. pripojena sarajevskom kajmakamluku, nema vise od 140 kvadratnih milja. Od toga su 38 posto obradivo zemljiste, 30 posto sume, 22 posto pasnjaci i 10 posto neobradivo zemljiste. 2. Oranice, livade i pasnjaci su vrlo plodni, ali se ipak izvozi tek sestina poljoprivrednih proizvoda. Zemljoradnici su obradjivali zemlju na veoma primitavan nacin i tesko su prihvatali nova dostignuca u poljoprivrednoj proizvodnji. U srednje rodnim godinama proizvedu onoliko koliko im je potrebno za licnu potrosnju. Glavne poljoprivredne kulture su psenica, jecam, zob i kukuruz. Psenica se najvise sije u zvornickom i gradacackom kraju, a kukuruz u bijeljinskoj okolini. Jednogodisnji prosjecan rod zitarica se procjenjuje na oko 160 miliona oka. Za prodaju se najvise nudi kukuruz, a zatim psenica. U Tuzli i Zvorniku se nalaze velike pijace za prodaju zitarica i najposjecenije su od juna do februara. Poslije zetve, prosjecne cijene su: jecma 20 para za oku, psenice 24, kukuruza 20 i zobi 16 para za oku. Zitarice se prodaju ne zato sto se proizvodi mnogo i ima ih napretek, nego iz nuzde da se dodje do gotovog novca. Samo manji broj veleposjednika ima veliku proizvodnju. Zitarice se cuvaju u posebnim spremistima uz kuce, zovu se hambari i uglavnom su gradjeni od drveta, a kukuruz se ostavlja u kosarastim spremistima. Najplodniji predjeli su bijeljinska nahija i Posavina, a najneplodniji su krajevi oko Maglaja. Jesenji usjevi su sijani u oktobru, kukuruz u maju, dok je pocetak zetve u julu, a branje kukuruza krajem septembra. U ovom kajmakamluku se kao medjuusjevi mnogo siju grah i krompir, ali ne na cijeloj teritoriji. Rijetko se uzgaja konoplja, a mnogo vise lan, sadjeno je ponesto i duhana, ali je njegov izvoz zbog visokih carina zanemarljiv. U vrijeme nerodnih godina uvozi se grah iz Austrije, a kad su rodne godine ima za izvoz kukuruza, psenice, jecma i zobi. Posebno se mnogo izvoze sljive u austrijske krajeve. 3. Stocarstvo je uglavnom zanemareno. Najvise se uzgajaju goveda i svinje, a zatim ovce i koze. Sva stoka je sitnog rasta. Konji su srednjeg rasta, ali su jaki i izdrzljivi. Srednje cijene za stoku su: jedan vo osam dukata, svinja dva dukata, ovca 45 pjastera, koza 30 pjastera. Posto je 1864. godine harala govedja kuga bio je zabranjen izvoz stoke. Iz ovog kajmakamluka prosjecno je izvozeno oko 48.000 svinja. Ovce i koze nisu izvozene. Najveca stocna pijaca za rogatu marvu bila je u Gornjoj Tuzli, a za svinje u Bijeljini i Gradaccu. Mnogo su izvozene sirove koze, i to ponajvise u Austriju, zatim u Sarajevo i Visoko. Prosjecne cijene su se kretale oko dva cvancika po komadu. Vuna je bila osrednjeg kvaliteta; neprana vuna je prodavana za 10, a oprana za 16 pjastera po oki. U Austriju je godisnje izvozeno prosjecno po 200 centnera vune. Omcikus je zakljucio da bi izvoz vune i stoke mogao biti znatno veci ukoliko bi se na austrijskoj strani pojednostavila carinska i sanitetska kontrola. Sva roba iz zvornickog kajmakamluka je izvozena preko skela na Savi kojih je bilo mnogo. Vrlo velika trgovina je obavljana krznima divljih zivotinja. Prosjecne cijene su bile: krzno vuka 20 pjastera, lisice 26 pjastera, kune jedan dukat, tvora 20 pjastera, jazavca 20 pjastera, divlje macke 6 pjastera, vjeverice 30 para, zeca tri pjastera. Bezmalo svi stanovnici ovog kajmakamluka su se bavili pcelarstvom. Ono se stalno povecavalo. Med je prodavan po cetiri pjastera za oku, vosak 23 pjastera, a uglavnom su izvozeni u Austriju. 4. Zvornicki kajmakamluk je imao 35.661 kucu. U njima je stanovalo 251.470 stanovnika. To znaci prosjecno po sedam stanovnika u svakoj kuci. Ocevidno da su to bile vece porodice. Od njih je bilo 28.812 katolika, 105.312 pravoslavnih, 117.231 musliman (i Cigana) i 115 Jevreja. U vecim naseljima ovog kajmakamluka zivio je ovaj broj stanovnika:
Naselje |
Broj stanovnika |
Naselje |
Broj stanovnika |
Donja Tuzla |
5. 264 |
Maglaj |
3. 188 |
Zvornik |
4. 870 |
Srebrenica |
2. 301 |
Bijeljina |
6. 074 |
Vlasenica (Birce) |
1. 027 |
Brcko |
2. 562 |
Gornja Tuzla |
1. 271 |
Gradacac |
4. 500 |
Janja |
3. 510 |
Gracanica |
2. 849 |
Modrica |
1. 764 |
Porezi su bili sljedeci:
Vergija, koju su placali svi stanovnici kajmakamluka, a iznosila je godisnje po kuci 90-96 pjastera. Kad kmet preda trecinu, onda vergija iznosi 60-64 pjastera.
Desetina, koja se odreduje po domacinstvu, iznosi 90-150 pjastera.
Bedelat se placa umjesto ranije glavarine kao i glavarinu, i bedelat je placalo samo musko hriscansko stanovnistvo starosti od 15-70 godina, a iznosio je od 6-50 pjastera po glavi.
Peludija je bio porez na svinje. Iznosila je 47 para po odrasloj svinji, odnosno jedan cvanciger po komadu. Porez na pecenje rakije iznosio je deset posto, a na duhan 12 posto po oki, bez obzira na njegov kvalitet. Osim redovnih poreza, stanovnistvo je bilo obavezno da besplatno radi na izgradnji cesta.
U svakodnevnoj upotrebi bile su ove mjere:
Oka je bila mjera za svu robu u cvrstom i tecnom stanju, a odgovarala je tezini od 400 drahmi, ili 2,1/4 becke funte.
Arsin je mjera za sukno i platno, s tim sto je veliki arsin odgovarao duzini 2.189 becke stope, a mali arsin 2.054 becke stope.
Austrijski dukat se mijenjao za turski sitan novac po 53 pjastera, a u robnom prometu za 58 pjastera. Srebrni cvanciger se mijenjao za tri pjastera, a u robnom prometu za cetiri pjastera.
Austrijski konzularni agent je procijenio da svako domacinstvo u zvornickoj kajmakamiji ima u prosjeku dva vola, jednu kravu, jednu ovcu, tri svinje i jednog konja. U prosjeku, svako domacinstvo proizvede godisnje 1.100 oka psenice, 854 oke jecma, 546 oka zobi, 1.986 oka kukuruza, 40 oka graha i jednu oku krompira. [36]
Major Nikola Omcikus je dobro poznavao zvornicki kajmakamluk. Kao konzularni agent u Tuzli bio je u prilici da cesce razgovara sa prvim ljudima ovog kajmakamluka i da dobije podatke o njemu. Medutim, najvise podataka je sakupio od svojih pouzdanih ljudi, u prvom redu trgovaca koji su prolazili s kraja na kraj i ovog kajmakamluka, ali i Bosanskog ejaleta. Statisticke podatke je najvjerovatnije dobijao od sluzbenih predstavnika svjetovnih i crkvenih vlasti. Stoga su podaci iz ovog njegovog izvjestaja znacajni za historiju naselja i kajmakamluka u cjelini.
S u m m a r y
The Coming of the Muslim Exiles from the Principality of Serbia to the Zvornik Kajmakamluk in 1863
The Zvornik kajmakamluk (district area) became a shelter for the Muslim exiles from Serbia in 1862 and 1863. There were seven to eight thousand people that were according the decision of the Porta settled in the Bosnian eyalet (province). The majority of them came to the places, that had been constructed for them at Kozluk, Brezovo Polje, Donja Azizija (Orasje), Gornja Azizija (Bosanski Šamac) and Orahovica. The Ottoman government had evidently the aim by this programme, to bring the new population, primarily to populate Posavina, the Zvornik kajmakamluk, but to increase the rate of the Muslim population in the border areas to Austria and Serbia. The Muslim immigrants were opposed to the programme. They demanded a fair compensation for their property in Serbia, to be enabled according their own wishes to settle down in Bosnia freely, mostly in the towns, because they had lived in the towns in Serbia, were involved in crafts and trade. Vally Šerif Osman-pasa was merciless, they were not given any compensation for their property in Serbia, but to live in the places he intended for them.
At the time of the immigrants' arrival and settling down in the Zvornik kajmakamluk, Austria had a consular agency in Tuzla. The consular agent, major Nikola Omcikus, reported to his governement regularly on the building up of the new settlements and populating them. In addition, in 1864, he submitted a long report on the Zvornik kajmakamluk. He presented the data on the economic possibilities, mines, settlements and the number of inhabitans, the export-import of goods as well. All the data were completely published, being very important for the researches of the kajmakamluk past, as a whole and each of the settlements.
LITERATURA:
- Naseljavanje muslimanskih prognanika (muhadzira) iz Knezevine Srbije u zvornicki kajmakamluk 1863.godine; Prilozi, Galib Sljivo, 30, Sarajevo, 2001., str. 89-116;
Sva prava © by Prof. Hamdo Camo
1404 godine Bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog Kralja Bosne Stjepana Ostoju,i na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II,inace vanbracnog sina Kralja Tvrtka I...Ovo izaziva bijes Ugarskog Kralja Sigismunda Luksemburskog,koji bivsem Kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoc te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409 godine.Potom 1414 godine,novi snazan vojnopoliticki element izlazi na scenu,a to je bilo Otomansko Carstvo.
Otomansko Carstvo podrzava Bosansko plemstvo i proglasava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog Kralja Bosne...te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske,sa jedne strane i Tvrtka II i Otomanskog Carstva sa druge strane.Stjepan Ostoja i njegovi Ugarski pomagaci bivaju totalno porazeni u centralnoj Bosni 1415 godine,mada se on nekako odrzava na vlasti,a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojic , postaje Kraljem Bosne ,da bi konacno 1420 godine Kralj Tvrtko II ponovo preuzeo Bosanski prijestol.
Nedugo potom i sam Kralj Tvrtko II postaje saveznik Ugarskoj,jer je trebao Ugarsku pomoc protiv pobune Bosanskih plemica Sandalja i Radivoja Ostojica,sina bivseg Kralja Ostoje,koji,uz Tursku pomoc ovladavaju vecim dijelom Bosne u periodu od 1433 do 1435 godine.
Tvrtko,pak,ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443 godine,a njegovu vladavinu karakterise obnova Bosanskih gradova i jacanje utjecaja franjevaca u Bosni.Po njegovoj smrti,1443 godine,Bosansko plemstvo postavlja na vlast Kralja Stjepana Tomaša.
Najmocniji Bosanski plemic na teritoriji Huma,Stjepan Vukcic Kosaca,odbija u pocetku priznati Stjepana Tomaša za novog Kralja Bosne,sto je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju,a taj sukob okoncava 1446 godine ucvrscivanjem pozicije Kralja Tomaša,mada Bosanski plemic Stjepan Vukcic Kosaca nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne,tj. na podrucju Huma,sto se oslikava u cinjenici da 1448 godine daje sebi titulu "Herceg" i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina".
Ekspanzija Otomanskog Carstva tjera Kralja Tomaša da 1450 godine zatrazi vanjsku pomoc,te se obraca papi po tome pitanju,koristeci cinjenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme,prvenstveno zbog franjevaca,koji u to vrijeme,na celu sa "Vikarom od Bosne" po imenu Jacob de Marchia,nastoje uspostaviti katolicku dominaciju u Bosni,uz napomenu da je Kralj Tomas 1445 godine presao sa bogumilstva na katolicanstvo,sto je papa zelio u potpunosti iskoristiti.Takodjer,papa je bio opsjednut i pitanjem Bosanske Crkve,optuzujuci je,po ko zna koji put,za herezu...tako da 1459 godine Kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da zapocne progoniti heretike u Bosni.On saziva starjesine Bosanske Crkve i nudi im veoma skucen izbor : ili da prihvate katolicanstvo ili ce biti protjerani iz Bosne.Prema papinim kasnijim zapisima,njih oko 2000 pristaje da predje na katolicanstvo,a od ostalih ,koji ne prihvatise,oko cetrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru juzne Bosne,na prostoru Huma i nalaze zastitu u okrilju Bosanskoga Vojvode Stjepana Vukcica Kosace,koji je i sam bio bogumilske vjere,o cemu postoji i detaljan opis koji je zabiljezio,tadasnji papa, Pio II koji kasnije ,u svojim "Commentarima", pise:"Kralj Bosne,da opere ljagu sto je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje krscanske vjere,ili,kako mnogi drze,potaknut pohlepom za novcem,prisilio je manihejce(bogumile),kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu,da se isele iz kraljevstva,ostavivsi svoju imovinu ,ako nece primiti Kristovo krstenje.Oko dvije hiljade pokrstilo ih se,a oko cetrdeset hiljada ili malo vise,koji su se tvrdoglavo drzali zabluda,pobjegli su Stjepanu(Vukcicu Kosaci),vojvodi bosanskome,svome drugu u nevjeri."(Mehmedalija Bojic,"Historija Bosne i Bošnjaka",str.32,Sahinpasic,Sarajevo,2001.) ...Dakle,nije islo tako glatko sa "obicnim" Bošnjacima,koji se potpuno oglusuju na poziv Kralja Tomaša da predju sa bogumilstva na katolicanstvo mada mnogi bjehu i porobljeni i poslani u Rim,gdje su bili preobraceni na katolicanstvo "na miran nacin".
Unatoc svemu tome bogumilstvo i dalje cvjeta medju Bošnjacima,te papa "mijenja taktiku",te 1461 godine salje svoje misionare sirom Bosne,pokusavajuci preobratiti Bošnjake na katolicanstvo mirnim putem,kada mu to vec nikada nije uspjelo nasilnim sredstvima.
Te iste,1461 godine,Stjepan Tomaševic,sin Kralja Tomaša biva postavljen za novog Kralja Bosne.Bitno je istaci da su najveci neprijatelji Bosnjaka i Bosne tokom srednjovjekovnog perioda bili papa i njegove sluge.Od vremena Bana Kulina pa sve do 1463 godine su iskljucivo po papinom nalogu vrseni konstantno krstaski pohodi na Bosnu ciji je glavni cilj bilo proganjanje Bosnjaka na vjerskoj osnovi.Prelaskom Kralja Tomasa sa bogumilstva na krscanstvo on postaje odani papin fanatik i pocinje,uz pomoc Ugarske,podupirati iznutra papine krstaske pohode na Bosnu,ciji je osnovni cilj bilo istrijebljenje i proganjanje na vjerskoj osnovi.Razumljivo,vecina Bosnjaka mu okrece ledja trazeci pomoc sa strane.Tu pomoc Bosnjaci nalaze kod Sultana Fatiha i vojske Otomanskog Carstva.
Tokom cijelog trajanja Srednjovjekovne Bosanske Drzave Bosanski vladari i plemici su se i sukobljavali,ali cesto bili i veliki saveznici sa Otomanskim Carstvom,zavisno od politicke situacije.Veliki saveznici Otomanskom Carstvu bili su mnogi Bosanski plemici,npr. Bosanski vojvoda Sandalj,zatim sin Bosanskog Kralja Ostoje u vremenu kada je pretendirao na Bosansku Krunu.Zavisno od politicke situacije,veliki saveznik Osmanlijama je bio i Bosanski Vojvoda Stjepan Vukcic Kosaca i mnogi drugi Bosanski velikasi .Sasvim je razumljivo,dakle,zasto je vecina Bosnjaka u vrijema vladavine Kralja Tomasa tokom krstaskih pohoda na Bosnu,pocela okrecati ledja papinom slugi Kralju Tomasu i traziti pomoc i zastitu u Otomanskom Carstvu,svom provjerenom savezniku.
O tome imamo i vrlo konkretna historijska svjedocanstva.U svome pismu papi,(datiranom 1457-1460 god.),dominikanac Nikola Barbucci,izvjestava papu iz Jajca,citirajuci Bosanskog Kralja Tomasa,da je stanovnistva u Bosni (samo par godina prije 1463) uglavnom bogumilske vjere ," i da vise vole Turcima nego krscanima"!Citat iz tog pisma papi navodi i John V.A. Fine Jr. u svojoj cuvenoj knjizi "The Bosnian Church : A New Interpretation":
"...the Manichees,who were almost majority in his Kingdom,preffered Turks to the Christians." ("The Bosnian Church : A New Interpretation",John V.A. Fine Jr.,Columbia University Press,1975.,stranica 328.)
Sto,u prijevodu na Bosanski znaci:
"...Maniheji (bogumili),kojih je uglavnom vecina u njegovom Kraljevstvu vise vole Turcima nego krscanima."
Isti proces se nastavio u sljedecih nekoliko godina,dakle i poslije dolaska na vlast u Bosni Kralja Stjepana Tomasevica,koji je takodjer bio na papinoj strani i vecina Bosnjaka je imala apsolutno nepovjerenje u njega,kako zbog velikih poreza (koji su bili znacajno manji unutar Otomanskog Carstva),tako i zbog konstantne opasnosti od novih krstaskih pohoda koje je kralj Stjepan Tomasevic podrzavao samom svojom odanoscu papi.O tome kako se Bosnjaci masovno okrecu protiv Kralja Tomasevica i prelaze na stranu Turaka,i da su time sticali SLOBODU,imamo vise historijskih svjedocanstava,od kojih je najkonkretnije napisano rukom samog Kralja Tomasevica:
U svom pismu papi,obavjestavajuci ga o tome,Kralj Stjepan Tomasevic kaze:
"The Turks have built a number of fortifications in my kingdom and are showing kindly disposition toward the peasants.They promise that all who desert to them shall be free and they welcome them graciously.The inexperienced rustics do not understand their wiles and think their liberty will last forever.The people will be easily induced by such tricks to desert me unless they see me fortified by your aid,and the nobles,if they are deserted by the peasants will not hold out long in their fortress"(Citat iz pisma Bosanskog Kralja Tomaseica papi naveden u knjizi:"The Late Medieval Balkans:",John V.A. Fine Jr.,The University of Michigan Press,2006,stranica 583.)
Sto,u prijevodu na Bosanski,znaci:
"Turci su izgradili vise utvrda u mom kraljevstvu i ponasaju se dobro prema seljacima. Obecavaju im da ce svi oni koji predju na njihovu stranu biti SLOBODNI i ljubazni su prema njima.Neiskusni nitkovi ne razumiju njihove podlosti i misle da ce njihova SLOBODA trajati zauvijek.Narod ce biti vrlo lako naveden takvim trikovima da me napusti osim ako me ne vide utvrdjena tvojom pomoci,a ako plemici budu napusteni od strane seljaka nece moci dugo izdrzati u tvrdjavama."
Prelazenjem vecine Bosnjaka na stranu Sultana Fatiha,Kralj Tomasevic nije imao od koga sakupiti dovoljno poreza kojim bi platio svoj porez Otomanskom Carstvu kojim je uvjetovalo njegovo ostajanje na vlasti,niti je,prelazenjem vecine Bosnjaka na stranu Turaka imao vise puno svojih podanika,a time ni vojske koja bi ga zastitila.Neposredno prije njegovog svrgavanja sa vlasti on pise pismo papi trazeci od njega pomoc,posebno isticuci da Bosnjaci nisu bili voljni boriti se protiv Turaka,sto bi se po njegovom misljenju promijenilo ukoliko bi mu papa poslao vojnu pomoc.Do toga ne dolazi,a posto nije imao cime platiti porez Otomanskom Carstvu,godine 1463 Otomanska vojska ga,uz odsustvo bilo kakvog znacajnog otpora,svrgava sa vlasti u Bosni i vrsi njegovo pogubljenje.Bosansko Kraljevstvo,naravno,nije bilo unisteno 1463 godine,ono postoji i dalje.Godine 1465. Sultan Mehmed II Fatih priznaje za Bosanskog Kralja Matiju.Prema Dubrovackim izvorima prezivao se Sabancic.Po Jireceku ovi Sabancici bili su jedna loza Kotromanica.(Dz. Alic,"Devetnaest stoljeca Bosne,1998).Ubrzo,Bosna dobiva status Ejaleta Unutar Otomanskog Carstva.
To saveznistvo izmedju Turaka i vecine Bosnjaka,od samog starta, jedino je objasnjenje i za mnostvo posebnih povlastica koje su Bosna i Bosnjaci uzivali unutar Osmanskog carstva od 1463 pa nadalje.Bosna zadrzava svoj teritorijalni integritet koji je imala kad je bila i Kraljevina,i jos se vise siri,dobiva status Ejaleta,Bosnjaci su bili vladajuca klasa kako u Bosni,tako i sirom Otomanskog Carstva,itd.
Bosna je ulazenjem u sastav Otomanskog Carstva imala svoj najbolji strateski polozaj u cijeloj svojoj historiji.Prije 1463. imamo konstantno krstaske pohode na Bosnu.Poslije 1878,takodjer.Tokom Bosne unutar Otomanskog carstva Bosnjaci su,u periodu od preko 400 godina,imali vrlo snaznu zastitu od krstaske prijetnje spolja i iznutra.
I,iako je povremeno dolazilo do sukoba izmedju Bosnjaka i Otomanske vojske unutar Otomanskog Carstva,na njih iz danasnje perspektive mozemo gledati kao na vrlo nesretne dogadjaje,i na koncu vrlo skupe za same Bosnjake.To se najbolje moze vidjeti kroz cinjenicu da Bosnjaci poslije 1878,odnosno poslije izlazenja Bosne iz sastava Otomanskog Carstva, ponovo konstantno bivaju izlozeni krstaskim nasrtajima bez izuzetno snazne zastite od njih,a koju je preko 400 godina,od 1463 do 1878,tako sigurno pruzalo Otomansko Carstvo.
Otomansko Carstvo se,od strane nekih agresorskih historicara,zeli uporno predstaviti kao nesto sto je bilo negativno za Bosnu i Bosnjake,a upravo je obrnuto,Otomansko Carstvo je nesto najpozitivnije sto se Bosni i Bosnjacima desilo u cijeloj historiji.Iako daleko od toga da je bilo savrseno,ipak je bilo najbolje raspolozivo rjesenje u datim okolnostima.
Dvovlasce u Bosni izmedju Bana Stjepana Kotromana i plemicke porodice Šubic se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne,kojima vlada Ban Kotroman, 1314 godine preuzima njegov sin Ban Stjepan II Kotromanic.Šubici cak pokusavaju potpuno samovoljno prisvajati titulu "Ban Bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne,ali ih i u tome ubrzo definitivno sprijecava Ban Stjepan II Kotromanic i vec 1322 godine izbaciva plemicku porodicu Šubic iz Bosne,te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.
Poslije sloma Šubica Bosna ponovo pocinje "disati punim plucima" i pocinje prerastati u najmocniju drzavu na Balkanu.Uskoro,Ban Stjepan II Kotromanic pridodaje Bosni podrucje Huma (danasnja Hercegovina)...cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne.Ban Stjepan II Kotromanic takodjer pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije...od Dubrovnika do Splita...a takodjer pripaja Bosni i Donje krajeve (Krajina),Usoru i Soli. Ban Stjepan II Kotromanic uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama,prvenstveno sa Ugarskom te pomaze sa Bosanskim vojnim trupama Ugarskom Kralju u gusenju raznih pobuna Ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromanic , zatim , sklapa trgovacki ugovor sa Dubrovnikom 1334 godine,a potom 1335 godine sklapa trgovacki ugovor i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovcanima 1332 godine on pise : "....Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bošnjaninu,da ga pozove pred gospodina Bana..."Ovo je vrlo znacajan dokument jer govori da u Bosni zive jedino Bošnjani i niko drugi,(naziv "Bošnjani"je starinski naziv za Bošnjake)-to se ocituje i na svim oficijelnim dokumentima Bosanske drzave,a i na mnogim neoficijelnim,kao sto su glose na bogumilskim vjerskim knjigama, i natpisima na steccima,gdje bogumili sebe nazivaju ISKLJUCIVO Bošnjanima...."Dobrim Bošnjanima."
Ban Stjepan II Kotromanic snazno podrzava Bosansku Crkvu,sto ga dovodi u sukob sa papom,te,da bi ga odobrovoljio pristaje 1340 godine da da veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni...i,prema nekim izvorima,smatra se da i on sam prelazi na katolicanstvo u aprilu 1347 godine,kada salje pismo papi u kome zahtijeva od njega da poveca broj obucenih katolickih svecenika u Bosni,koji trebaju biti : "...obuceni u poducavanju u vjeri i da znaju pricati nasim jezikom..." Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevacki vikarat,koji se vrlo brzo siri i ukljuciva u sebi mnogo vecu teritoriju od Bosanske Drzave,pruzajuci se sve do Rumunije...tako da vec 1385 godine Bosanski franjevacki vikarat ukljucuje u sebi 35 franjevackih manastira,od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Drzave Bosne,a to su franjevacki manastiri u Visokom,Lasvi,Kraljevoj Sutjesci i Olovu.Do 1463 godine,jos 12 franjevackih manastira biva izgradjeno sirom Bosne,dok Bosanska Crkva,uprkos tome ostaje prilicno jaka cijelo vrijeme Srednjovjekovne Drzave Bosne.
Godine 1350 Srbija napada Bosnu.Cilj srpske agresorske vojske,na cijem celu je bio car Dusan,je bilo osvajanje dijela juzne Bosne,tacnije podrucje Huma(danasnja Hercegovina).Medjutim,Bosanska vojska na celu sa Stjepanom II Kotromanicem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjera srpsku agresorsku vojsku sa Bosanske zemlje.
Cijelo vrijeme vladavine Bana Stjepana II Kotromanica,Bosanska Drzava se privredno veoma razvija,narocito u izvozu srebra,bakra i olova,a kuje se i Bosanski Dinar - Denarius...Udajom svoje kcerke Elizabete 1353 godine za Ugarskog Kralja Ludovika I ,tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara,podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanica priblizio svijetu vise evropske politike...Te iste 1353 godine,Ban Stjepan II Kotromanic je umro,a sahranjen je u franjevackom manastiru u Visokom...On ostavlja iza sebe Bosansku Drzavu koja je nezavisna,privredno napredna i vojno veoma snazna,ali njena snaga je veoma zavisila od kooperacije izmedju mocnih Bosanskih plemickih porodica,koje su imale veoma jak uticaj u raznim dijelovima Bosne.
Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanic,koji u tome trenutku ima samo 15 godina,te ima u pocetku velikih problema sa sredjivanjem odnosa izmedju Bosanskog plemstva,a vanjske sile pokusavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu,u cemu se najvise istice Ugarska,na celu sa Kraljem Ludovikom I. Poslije ucvrscivanja svoje pozicije u Ugarskoj,Kralj Ludovik pokusava da to isto ucini i nad Bosnom...Pocinje da zahtijeva razne Bosanske oblasti,mijesa se u Dubrovacko-Bosansku trgovinu i otvara ponovo pitanje Bosanske Crkve,nakon gotovo stogodisnjeg zatisja...tako da vec 1363 godine izbija sukob izmedju Tvrtka i Ludovika u kojem Tvrtko pobjedjuje.
Nakon sto je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije,zatim pripaja Bosni Zetu i juznu Dalmaciju,ukljucujuci Jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske...U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se krunise Kraljem Bosne 1377 godine u mjestu Mile kod Visokog (danasnji Arnautovici),sto je krunidbeno mjesto i svih kasnijih Bosanskih Kraljeva.Potom,Kralj Tvrtko se proglasava,poslije osvajanja novih teritorija, i Kraljem Srbije,a malo kasnije i Kraljem Hrvatske.Kralj Tvrtko ustanovljava zatim Bosansku trgovacku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi",sto se danas zove "Herceg Novi".To je izazvalo ljutnju Dubrovcana,jer su time dobivali konkurenciju u trgovini,te se koriste cinjenicom da Drzava Bosna trgovacki uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju "nagovoriti" Kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekat "Novi".
Za vrijeme vladavine Kralja Tvrtka Bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu.Drzava Bosna je bila PRVA drzava na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oruzje,sto je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike.Prvu upotrebu vatrenog oruzja na Balkanu,dakle,izvrsila je upravo Bosanska vojska i to 13.avgusta 1378 godine prilikom napada Venecijanske flote na primorski Bosanski grad Kotor.Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspjesno odbranila grad.
Po smrti Ugarskog Kralja 1382 godine izbijaju nemiri na podrucjima dalmatinske obale,te Kralj Tvrtko koristi tu priliku i salje Bosansku vojsku u taj dio Dalmacije,te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom,zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split,Trogir,Sibenik,zajedno sa otocima Bracom,Korculom i Hvarom...jedino ne pripaja Dubrovnik i Zadar,koji se tada nalazio pod vlascu Venecije,cime Drzava Bosna postaje daleko najmocnija drzava na Balkanu.
U zadnjoj deceniji svoje vladavine,Kralj Tvrtko ucestvuje u raznim sukobima sa Otomanskom vojskom,prvo u jesen 1386 godine,te u ljeto 1388 godine kod Bilece,kada Otomanska vojska biva porazena od Bosanske vojske na celu sa Knezom Vlatkom Vukovicem.
Nedugo potom,Bosanska vojska ponovo pod komandom Kneza Vlatka Vukovica,ucestvuje u veoma snaznoj vojnoj koaliciji,sacinjenoj,pored Bošnjaka i od Ugara,Srba,Albanaca,Grka i Bugara,koja se na Kosovu polju 1389 godine suprotstavlja Otomanskoj vojsci.Iz bitke na Kosovu Bošnjaci se vracaju sa ne previse dramaticnim gubicima.U toj bitci,od svih naroda koji su ucestvovali u njoj,najgore prolaze Srbi,jer Srbija poslije te bitke prakticno prestaje da postoji.
Poslije Tvrtkove smrti 1391 godine nastupa poprilicno nestabilna politicka klima u Bosni,prouzrokovana rivalstvom unutar Bosanskog plemstva,sto rezultira vema cestom promjenom Bosanskih Kraljeva,a i Ugarska takodjer pokusava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.
Neposredno poslije Tvrtkove smrti,1391 godine,novi Bosanski Kralj postaje Tvrtkov rodjak Stjepan Dabiša. 1394 godine,nakon sto u Ugarskoj dolazi na vlast Kralj Sigismund Luksemburski,te Bosanski Kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske,Slavonije i nad dijelovima Dalmacije,koje osvaja novoustoliceni Ugarski Kralj.
Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera Bosansko plemstvo da za novoga Kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju,koji je bio veoma prougarski orijentisan.
Vec 1200 godine papa trazi intervenciju Ugarskog Kralja Emerika protiv Bosne,cime zapocinje svoje formiranje veoma snazna koalicija izmedju neprijatelja Bosne : pape,Ugarskog plemstva i srpske dinastije Nemanjica sa ciljem unistavanja "hereticke" Drzave Bosne
Da bi izbjegao krstaski pohod na Bosnu,mudri Ban Kulin se pretvara da prihvata katolicizam,a u stvarnosti ostaje bogumil,te Bosanska Crkva samo jos vise jaca,cak se i sireci na drzave koje su u to vrijeme bile susjedi Bosni.
1203 godine dolazi do cuvenog skupa na Bilinom polju kod Zenice,koga saziva Kulin Ban i tu javno pred papinim emisarom izjavljuje da ce narod u Bosni prihvatiti katolicizam,sto papin emisar i prenosi papi,te Bosna time biva sacuvana od papinih krstasa...medjutim,cim je papin emisar otisao Ban Kulin i ostali Bošnjaci,nastavljaju sve po starom.
Sljedeci,veoma bitan momenat je dolazak na vlast u Bosni Bana Ninoslava 1232 godine.On je bio rodbinski vezan za Bana Kulina...i ipak dolaskom Dominikanaca u Bosnu 1233 godine prima katolicanstvo,ali uprkos tome Bosanska Crkva i dalje nastavlja jacati i siriti se.Tokom cijele Srednjovjekovne Drzave Bosne,Bosanska Crkva je prakticno bila Bosanska drzavna religijska ustanova BROJ JEDAN,i iako su mnogi Bosanski Banovi i Kraljevi prihvatili katolicanstvo,vecina Bosanskog plemstva je priznavala Bosansku Crkvu kao svoju instituciju,prije svega jer Bosansku Crkvu nikada nisu zanimale materijalne dobiti,kao recimo katolicku.
To su glavni razlozi da papa vec 1234 godine ponovo poziva na krstaski rat protiv Bosne,uz cinjenicu da je papa bio posebno razljucen po dobijanju vijesti da je Bosanski Ban Ninoslav napustio katolicanstvo i ponovo pristupio Bosanskoj Crkvi.Rat izbija 1235 godine i traje tri godine,u kojem Bošnjaci pruzaju zestok otpor krizarima.
Krizari uspijevaju izvrsiti samo nesto pljacke i ubijanja,ali nista znacajnije ne postizu tim krstaskim pohodom na Bosnu.Nakon uspjesne odbrane Bosne od papinih krizara,Ban Ninoslav ucvrscava trgovacki ugovor sa Dubrovnikom u kome se obavezuje da ce sa svojom Bosanskom vojskom stititi Dubrovnik od prijetnji iz Srbije.
Izmedju 1241 i 1242 godine dolazi do najezde Tatara na Ugarsku,sto Hrvati zele iskoristiti i izvuci se iz Ugarske drzave,te zapocinju rat protiv Ugarskog Kralja Bele IV...u cemu im Bosanski Ban Ninoslav pomaze 1243 godine.To stvara uslove za novi sukob izmedju Ugarske i Bosne,koji se zavrsava 1253 godine slamanjem Bosanskog otpora.
Na vlast dolazi Ban Prijezda,koji je inace bio Ninoslavov rodjak,te se u potpunosti stavlja pod vlast Ugarskog Kralja.Medjutim,on ne vlada cijelom teritorijom Bosne,vec dolazi do dvovlasca izmedju njega,a kasnije i njegovog nasljednika Bana Prijezde II i Bana Stjepana Kotromana,osnivaca Bosanske Kraljevske porodice Kotromanic,sto traje izmedju 1267 i 1290 godine.Od 1290 do 1299 godine Bosnom vlada jedino Ban Stjepan Kotroman,a 1299 godine na scenu stupa plemicka porodica Šubic,te se ponovo uspostavlja dvovlasce u Bosni,ali ovoga puta izmedju Bana Stjepana Kotromana i samozvanog "Bana" Mladena I Šubica.
U XII vijeku Bosna dobija sasvim jasne oblike jedne feudalne drzave,te dolazi do znatno cvrsceg povezivanja njenih oblasti.
Najveci neprijatelji Bosne u to vrijeme su Ugarska i Bizantija,koje svim silama nastoje pripojiti sebi neke dijelove Bosne.To je vrijeme u kojem Bosna privremeno gubi i utvrdjuje neke svoje teritorije...tako da vec 1138 godine ugarski kralj Bela uspijeva okupirati prostor "Rame".Takodjer,Bizantija povremeno vlada nekim dijelovima Bosne.
Za vrijeme Ugarsko-Bizantijskih ratova prvi put se spominje i jedan Bosanski Ban.Radi se o Banu Boricu,koji,kao samostalni gospodar cijele Bosne,sa Bosanskom vojskom pomaze Ugarskim vojnim formacijama u njihovom ratu protiv Bizantijskog Cara Manuela Komena...O ovim zbivanjima opsirno pise Bizantijski kronicar Kinamos,koji Bana Borica naziva saveznikom Ugarskog Kralja i jasno razgranicava Bosnu od ostalih drzava...pa,tako 1154 godine pise :"...Kada je bio blizu Save,odatle prema drugoj rijeci imenom Drina,koja utjece drugdje i dijeli Bosnu od srpske zemlje.A Bosna nije podlozna velikom zupanu Srba,NEGO JE SAMA ZA SE,narod koji svojim ZASEBNIM nacinom zivi i SAM SOBOM UPRAVLJA..."(Jo.Connamis,Historiarum epitome.lib III 7,A.Meineke,Bonnae,1836)
Malo kasnije Bizantija ipak uspijeva ovladati Bosnom 1167 godine,te se Bosna po prvi put javlja i u tituli jednog Bizantijskog Cara.To stanje ne traje previse dugo.Nakon smrti Bizantijskog Cara Manuela Komena,na vlast u Bosni,1180 godine,dolazi njen najpoznatiji vladar svih vremena - Ban Kulin !!!
Poznata je krilatica"Od Kulina Bana i dobrijeh dana"...koja ima svoju potporu u cinjenici da Bosna za vrijeme Bana Kulina ekonomski prosperira trgujuci sa Dubrovnikom...a u tome vremenu nastaje i najstariji pronadjeni Bosanski drzavni dokument,poznat pod nazivom "POVELJA BOSANSKOGA BANA KULINA",a koji datira iz 1189 godine i predstavlja neku vrstu trgovackog ugovora sa Dubrovcanima.
Takodjer,javljaju se i prve vijesti o hereticima u Bosni,sto doznajemo iz pisma Zetskog Kneza Vukana upucenog papi 1199 godine,gdje se on zali da je Ban Kulin sa svojom porodicom i vise od deset hiljada svojih podanika "presao na krivo vjerovanje".Takve optuzbe dovele su Bosnu i Bana Kulina u vrlo tezak polozaj,kada papa cak prijeti Bosni i krstaskim ratom,zbog sirenja hereze po Bosni.
ZEMLJA BOSNA U PERIODU OD 1000 DO 1099 GODINE
Krajem X vijeka Bosna se nalazi pod dominacijom Bizantije,ciji uticaj u tome trenutku pocinje naglo da opada.
Godine 1025.,poslije smrti Bizantijskog Cara Vasila II ,pocinje kraj Bizantijske dominacije na Balkanu,tako da 1040. godine Bizantijski Car mora potkupivati Bosanskoga Bana da joj se pridruzi u ratu protiv Zetskog Kneza Vojislava,koji se nastojao osamostaliti.
Ovaj period nam sasvim jasno pokazuje da je Bosna vec u XI vijeku obuhvatala veci broj zupa izmedju Drine i Vrbasa,koje su,iako slabo povezane,cinile jednu cjelinu unutar Drzave Bosne.
ZEMLJA BOSNA U PERIODU DO 1000. GODINE
O prvim stanovnicima Bosne iz paleolitskog doba (starije kameno doba) saznajemo preko crteza i pronadjenih orudja u pecini Badanj kraj Stoca koji se procjenjuju da su stari nekih 13000 godina,dok o stanovnicima Bosne iz neolitskog doba (mladje kameno doba) doznajemo preko arheoloskih iskopina na Butmiru,kraj Sarajeva,a,npr., iskopine u Glasincu daju nam uvid u period gvozdenog doba...itd...mada prvi pisani dokumenti o stanovnicima Bosne jesu oni koji se odnose na Ilire.
Ilirska plemena kao sto su Desidijati,Japodi,Scordisci itd., opisana su u tim izvorima.Brojne arheoloske iskopine sirom Bosne,govore nam da su se Ilirska plemena po Bosni bavila stocarstvom i to posebno uzgojem ovaca i koza,a Rimski pisani izvori govore nam da su ova Ilirska plemena bila veoma ratoborna...vec 171 godine p.n.e.,Japodi vode rat protiv Rima,a i sami naziv "Bosna" potice od Ilirske rijeci "Bosona".
Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana,zive i Kelti,koji se vremenom potpuno mjesaju sa Ilirima.U drugom i prvom vijeku p.n.e. Rimljani prodiru duboko u Centralnu Bosnu,gdje konstantno ratuju protiv veoma ratobornih Ilira.Najveca pobuna Ilira protiv Rimljana se dogodila 6.godine p.n.e. i trajala je cetiri godine.Centar pobune je bio oko Varesa i Vranduka,a vodje ove pobune su se zvali Boton i Pinez.Ova pobuna je prerasla u sveopsti Ilirski bunt protiv Rimljana,te je zabiljezena uspanicena izjava,koju je Rimski Car Oktavijan izrekao u Rimskom Senatu,kada je rekao :"Pobunjenici krecu na Rim!".Da bi ugusili pobunu Rimljani su bili primorani angazovati cak 15 legija vojske,od ukupno 25 koliko su ih tada imali...Naposljetku i sam vodja pobune Boton biva zarobljen,te je zabiljezeno da je,kada je upitan zasto je podigao pobunu,odgovorio:"Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove..."Zadivljen njegovom mudroscu i hrabroscu , Rimski Car ga nije dao pogubiti,kako je to bilo uobicajeno,nego ga je zadrzao u Rimu...jos jedan detalj iz ove pobune je vrijedno naznaciti...Naime,dio pobunjenika kraj Vranduka,svjestan da ce izgubiti bitku protiv Rimljana,odlucuje se da se ne preda,vec zene i djeca skacu u vatru zapaljena grada,a muskarci su se medjusobno izboli macevima,naocigled zapanjenih i zadivljenih Rimskih vojnika.Poslije ove pobune i dalje su postojali sukobi izmedju Ilira i Rimljana sirom Bosne,a zadnja je pobuna protiv Rimskih osvajaca bila skrsena 9.godine nove ere.Od tada cijelo podrucje Bosne biva cvrsto pod kontrolom Rimljana,koji potom uspostavljaju svoja naselja i mrezu puteva sirom Bosne.Ovi putevi su bili potrebni Rimljanima za njihovo daljnje vojno napredovanje,a i za prijevoz zlata,srebra i olova koji se eksploatisu iz rudnika koje Rimljani otvaraju po cijeloj Bosni.Tokom Rimske vlasti siri se upotreba latinskog jezika u Bosni,a u novosagradjena Rimska naselja doseljavaju se kolonisti iz svih krajeva Rimskog Carstva...najvise iz Itlije,Afrike,Spanije,Njemacke,Grcke,Sirije,Palestine,Egipta,itd..Od druge polovine II vijeka nove ere zabiljezeno je naseljavanje podrucja Bosne brojnim Rimskim vojnim veteranima,dok se ogroman broj samih Ilira regrutuje u Rimske legije,te od konca II vijeka nove ere Ilirska podrucja bjehu snazna vojna izvorista za brojne Rimske guvernere i generale,koji postaju Rimski Imperatori.Prvi od njih,Septimus Severus raspusta Pretorijsku gardu,kada on dolazi u Rim 193 godine,i zamjenjuje je Ilirskim trupama.
Jedan Rimski historicar iz toga doba opisuje ove Ilirske vojnike kao "rulju"...koja izgleda poput "divljaka" i koja ulijeva strah u kosti svojim izgledom,govorom i ponasanjem"...Mnogi drugi Rimski i Grcki izvori zauzimaju istovjetan "superioran" stav prema njima.Zanimljiv je jedan komentar,koji je sacuvan,od Grckog geografa po imenu Strabo (63 p.n.e. - 25 n.e.),gdje on biljezi da je tetoviranje bilo veoma prosireno medju Ilirima.Njegovo svjedocenje o tome je potvrdjeno mnogo,mnogo kasnije,kada arheolozi u Ilirskim grobnicama sirom Bosne,nalaze i igle za tetoviranje.
Mnoga druga arheoloska nalazista ukazuju i na duhovni zivot Ilira,koji je prije svega bio zasnovan na njihovoj sprezi sa prirodom.Vrhovno bozanstvo Ilira je bilo zamisljano kao dlakavo musko stvorenje,sa kozjim nogama i rogovima,a nazivano je Silvan.Silvanova pratilja je bila Dijana (Thana),boginja lova , divljaci i prirode.Ona je na pronadjenim figurama predstavljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijele.Preko 300 spomenika Silvanu i Dijani je pronadjeno sirom Bosne,a narocito na prostorima Glamockog,Livanjskog,Duvanjskog polja,te u Srednjoj Bosni...Iliri su takodjer vjerovali i u gorske vile,nimfe,koje su im stitile izvore,potoke,planinske proplanke i pecine.Na spomenicima su predstavljene kao mlade razigrane i obnazene djevojke,i nerijetko u kolu u kojem svira Silvan.Tada,u anticko doba u Bosni postoji cak 40 razlicitih vjerovanja u 52 razlicita bozanstva.
Do 3.vijeka podrucje Bosne pripada Zapadnom Rimskom Carstvu i nalazi se na samoj granici sa Istocnim dijelom.U 3. vijeku na podrucje Bosne upadaju Goti i nanose teske poraze Rimskoj vojsci,ostajuci prisutni na podrucju Bosne sljedecih 300 godina,a takodjer se dogadjaju invazije Huna (u 4. vijeku) i Alana (u 5. vijeku).Pocetkom 6. vijeka Goti bivaju porazeni od Bizantijskog Cara Justinijana,te se podrucje Bosne,od tada,barem nominalno,nalazi pod kontrolom Bizantije.
Krajem 6.vijeka na teritoriju Bosne stupaju dvije nove skupine,a to su Avari i Stari Sloveni.Historija Avara i Starih Slovena do toga trenutka je bila vrlo isprepletena...bivajuci cesto saveznicima,ali i protivnicima,mada je dokazano da su Avari uvijek bili nadmocniji,iako manje brojniji od Starih Slovena,prvenstveno zahvaljujuci njihovom superiornijem vojnickom umijecu.Avari i Stari Sloveni se naseljuju u nizinskim dijelovima Bosne,a domicilno stanovnistvo Iliri,koji su se vec ranije krvno izmijesali sa Gotima i Keltima,povlaci se u planine.
Tek kasnije,u dodiru ovih grupa,Slaveni i Avari upoznavaju tekovine staroevropske kulture,a zatim dolazi i do krvnog i etnickog mjesanja stanovnistva i formiranja potpuno zasebnoga antropoloskog tipa stanovnika Bosne,kog karakterisu naglasena korpulentnost i snazni misici.Ono sto karakterise duhovnu stranu Bošnjana toga doba,jeste drugaciji mentalitet u odnosu na svoje susjede,drugaciji odnos prema vjeri,odbojnost prema svakoj vrsti podredjenosti i nasilja,upadljiva srcanost i hrabrost,naglaseno postenje i dobrota,kojim su ih u okruzenju cak i imenovali,te su poznati kao "Dobri Bošnjani"
Bošnjani kao narod dobili su svoje ime po prostoru na kojem zive,tj. po nazivu za zemlju "Bosna",a sama rijec "Bosna" potice jos iz antickog doba (Basana ili Basina - Bosna) i Ilirskog je porijekla.
To nam vrlo jasno govori da su se novoprispjeli Slaveni i Avari jednostavno uklopili u autohtonu masu stanovnistva u Bosni,poprimajuci domicilna(Bosanska)kulturna i duhovna svojstva.
Takodjer,veoma je bitno uociti da Bosanski starosjedioci jos iz kasne antike posjeduju vrlo konkretne forme narodnog organizovanja,cime se jedino moze objasniti cinjenica da Bosanski starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju svoju vlast u Bosni,uz neke izmjene,npr. anticke dekucije postaju zupe,princepsi postaju zupani ili knezovi,a arhizupan postaje Ban (rijec "Ban" je avarskog porijekla).
Sve ovo ubrzo rezultira i formiranjem prve Bošnjacke Drzave,o kojoj se prvi pisani tragovi pojavljuju vec 958 godine,kada Bizantijski Car Konstantin Porfirogenet u svome djelu "De administrando imperio",opisujuci zemlje nad kojima ima vlast,po prvi put spominje "Horion Bosona",sto u prijevodu znaci "Zemlja Bosna"
PRILOZI HISTORIJI SARAJEVA (1997)
KORIJENI SARAJEVA - PRETHISTORIJA I ANTIKA
Dr.Enver IMAMOVIC
Summary (Roots of Sarajevo - Prehistory and Antique)
Archeological monuments show that a man settled for the first time on the area of today's Sarajevo in the period of Neolith which was almost 5000 years ago. Remains of the settlement of the period were discovered in Butmir. Its inhabitants went in for land tillage and breeding of cattle. Towards the close of the third millennium and at the beginning of the second, this area was being settled by new residents. They were bearers of metal culture, who destroyed calm aborigines inhabitants by more accomplished weapon. They were cattle-breeders and hunters, so that they situated their settlements on the hills around Sarajevo. At the end of the second millennium, shift of population occurred again. This time the Illyrians appeared, and they were here met with the Roman occupation.
On the terrain of today's Sarajevo, the Romans founded a stopping place for travellers, a station which, as the time lapsed away, turned into a remarkable settlement. Excavations proved it to be on the area stretching from today's Skenderija bridge as for as the park behind the Second Gymnasium, and from the Veliki park to a military camp behind the Technical school. Remains of some building show that the settlement had standard contents of a Roman settlement: running water, sewerage network, heating of buildings by a central system, apartment buildings decorated by wall paintings, floor mosaics, etc.
This settlement existed up to a great migration of peoples (in the 6th and 7th century) when it was pulled down as well as all the others in Bosnia and Herzegovina. Life in it was not, however, extinct for ever. Historical documents tell that a new settlement was formed on its ruins in the Middle Ages. That settlement was by far the modest in its appearance. It was also found by the Turks, who gave it new physiognomy and contents. Those were the bases on which modern Sarajevo has developed.
Proslava petstote obljetnice naseobinskog osnivanja predstavlja krupan dogadaJ u povijesti svakog grada. Pri tome, medutim, treba ukazati na jednu bitnu cinjenicu. Naime, kad su u pitanju stari gradovi, medu koje spada i Sarajevo, treba razlikovati pojam postanka i tradicionalnog datuma njihovih osnivanja. Stari Rim je, na primjer, po predanju osnovan 753. godine st.e,, i taj datum je zvanicno slavljen, mada su i sami Rimljani znali da je postojao i prije tog datuma. Isti je slucaj sa Londonom, koji je osnovan 43. godine n.e., Keln 50, Carigrad 330, Sarajevo 1462. godine itd. Svi su oni medutim postojali i ranije, u nekim slucajevima cak hiljadama godina. To se odnosi i na Sarajevo, jer je arheološki dokazano da njegovi korijeni vuku iz daleke prethistorije. Djelatnost Isa-bega Ishakovica, cije se ime veže za njegovo osnivanje, predstavlja tek jednu epizodu u dugoj povijesti tog grada. Iskopavanja su dokazala da su do tada na mjestu današnjeg Sarajeva postojala i nestajala naselja kroz razdoblje od cak tri epohe: u prethistoriji, antici i srednjem vijeku. U nekoj od tih epoha smijenilo ih se cak nekoliko.
Ipak, 1462. godina s pravom se oznacava kao datum njegovog osnivanja jer su tada udareni temelji jednog sasvim novog grada, s novim imenom, novim sadržajima i potpuno drugacijom fizionomijom. Ono što je u tome posebno važno jeste da izmedu tog, Isa-begovog Sarajeva i ovog suvremenog nema hijatusa jer njegov razvoj tece u kontinuitetu sve do danas. Zato se Isa-beg Ishakovic s pravom uzima kao njegov osnivac, a godina 1462. kao tradicionalni datum njegovog osnivanja, bez obzira što je na istom mjestu vec postojalo naselje.
Pronadeni arheološki materijal sa šireg gradskog podrucja pokazuje da se ovdje covjek prvi put naselio još u epohi mladeg kamenog doba, a to je bilo prije skoro 5000 godina. U to doba ljudi su bili skromni ratari i lovci, pa im je za tu djelatnost mnogo više pružalo Sarajevsko polje. U Butmiru je iskopano naselje od stotinjak kuca, koje su bile dopola ukopane u zemlju, napravljene od šiblja a potom oblijepljene ilovacom. U njima su nadeni razni predmeti svakodnevne upotrebe, kao što su kamene sjekire, kremeni noževi, vršci kopalja i strijela, igle i šila od kosti, zatim raznovrsno zemljano posude, glinene figurice i drugo. Ostaci ugljenisanog žita pokazuju da su ovi prastanovnici gajili pšenicu, jecam i lecu, a od domacih životinja ovcu, kozu, govece i svinju. Po obroncima Igmana i Trebevica lovili su divljac, a u rijeci Željeznici i Miljacki ribu. Po svemu, idealni uvjeti za život ondašnjeg covjeka.
Pri kraju III i pocetkom II milenija uslijedili su dogadaji u kojima je butmirsko naselje bilo uništeno. To je doba velikih migracija, doba pronalaska metala i novog nacina ratovanja. Nosioci tih promjena su u svom naletu došli u sarajevski kraj, kojom prilikom su uništili mirne starosjedioce, koji se zavojevacima nisu mogli suprotstaviti kamenim oružjem jer su ovi imali metalno, a bili su i brojniji i ratnickog duha.
Ovi dogadaji su za povijest Sarajeva važni jer se nakon toga težište naseljavanja prenosi sa Sarajevskog polja bliže jezgri današnjeg grada. S obzirom da su sada, u broncano doba, uslijedila nemirna vremena te da su se novodošli stanovnici pretežno bavili lovom i stocarstvom, svoja naselja su podizali na prirodnim uzvisinama s kojih se moglo lakše braniti i bolje kontrolirati okolica. Takvih uzvisina je mnogo na padinama Trebevica, pa su onovana naselja na današnjem Soukbunaru, Zlatištu i Debelom Brdu. Sva tri su imala dominirajuci položaj nad dolinom Miljacke, a prema istoku i sjeveru otvoren vidik.(2) Najvece naselje iz ovog doba nalazilo se na Debelom Brdu, iznad današnje Ljubljanske ulice. Tu su iskopani brojni predmeti svakodnevne upotrebe: orude, alat, oružje, nakit i dr. Prema tipologiji keramike može se zakljuciti da su ti stanovnici došli sa sjevera, s podrucja današnje Slavonije. Nakon odredenog razdoblja smijenili su ih nosioci tzv. panonske kulture. Oni su bili izvrsni poznavaoci tehnike lijevanja i obrade bronze, kako se to može zakljuciti po finoj izradi kalupa i izgledu gotovih proizvoda.
Ni ova naselja, medutim, nisu bila trajnijeg karaktera. Negdje pod konac II milenija ponovo dolazi do velikih etnickih pokreta koji su zahvatili širi euro-azijski prostor. To se odrazilo i na današnje bosanskohercegovacko podrucje, pa tako i na sarajevski kraj. Te promjene su na ovaj prostor ponovo dovele novi narod. Ovaj put to su bili Iliri, koji su sa sobom donijeli nove oblike života, privredivanja i kulture. Došli su u velikom broju pa su pored Debelog Brda, Soukbunara i Zlatišta naselili i druge uzvisine oko Sarajeva: Gradinu iznad Bistrickog potoka, Gradinu na Ravnim Bakijama (Fortica), gradinu u Kokorevcu i Gradcu u dolini Koševskog potoka, na Malom i Velikom Orlovcu, Obhodži, Nahorevu itd.
Stanovnici Sarajeva su u ilirsko doba (I milenij) pripadali ratnickom plemenu Desitijata, koje je ostalo poznato u povijesti po krvavim borbama sa Rimljanima tokom Dalmatinsko-panonskog ustanka (6.-9. godine n.e.), koji je buknuo upravo kod njih i koji je zapalio citav Ilirik protiv tudinske vlasti.
Život ilirskih stanovnika tekao je mirno i bez vecih potresa sve do sredine 4. stoljeca st.e., kad su poceli nadirati Kelti koji su medu Ilirima prouzrocili velike promjene. Koliko se to odrazilo na stanovnike ondašnjeg Sarajeva nije nam poznato, jer je to razdoblje slabo istraženo.
Daleko vece promjene prouzrocili su ratovi koji su otpoceli sa Rimljanima u 2. stoljecu st.e., a koji su trajali skoro dvije stotine godina. Završeni su potpunim pokorenjem ilirskih plemena i uspostavljanjem rimske vlasti na citavom bosanskohercegovackom prostoru. To je bio dogadaj od prvorazrednog znacaja za Ilire jer su ih Rimljani izveli iz prethistorije i uveli u napredno razdoblje antike, što je imalo dalekosežne kulturne, politicke i ekonomske posljedice za citavu zemlju, pa tako i za ondašnje stanovnike Sarajeva.
I Rimljani su iskoristili strateški znacaj Debelog Brda pa su na njemu podigli svoje utvrdenje. Imalo je zadatak da bdije nad pokorenim mjesnim stanovništvom i da obezjeduje prolaz koji je preko Sarajeva vodio u pravcu Romanije i istocne Bosne.
Naime, preko današnjeg Sarajeva prolazila je važna komunikacija koja je s mora vodila u istocnu Bosnu. Ona je upravo bila razlog da su Rimljani na mjestu današnjeg Sarajeva osnovali svoje naselje. U prvo vrijeme to je bila samo putna stanica, koja je kasnije prerasla u vece naselje.
Trasa rimske magistrale može se dosta dobro pratiti kroz današnje gradsko jezgro. Uz manje devijacije njome vodi današnja Ilidžanska cesta, te ulice Vojvode Putnika i Titova. Sa Bašcaršije magistrala se pela prema Pašinom brdu, odakle je dalje usmjeravala prema Mokrom, Romaniji i Drini.
S obzirom da od Bašcaršije pocinje uspon, iza kojeg slijedi planinski teren, po rimskom sistemu cestovne organizacije prije ulaska u takvo podrucje podizane su putne stanice, tzv. mansio ili mutatio, koje su sadržavale prenocište, radionice, magacine, prometnoredarstvenu službu i drugo. Takva stanica, oko koje se vremenom stvorilo anticko Sarajevo, bila je locirana u rejonu današnjeg užeg gradskog jezgra. Ono je imalo sve urbane sadržaje koje je predvidao standard za rimska naselja. To je pravilan raster ulica, vodovodna i kanalizaciona mreža, sistem centralnog zagrijavanja zgrada itd, što je za sobom povlacilo odgovarajuci nacin života i rada.
Ostaci tog, antickog Sarajeva, cije nam je ime još uvijek nepoznato, otkriveni su na dijelu gradskog areala koji se stere od Alipašine džamije i Higijenskog zavoda, do Tehnicke škole i vojnog logora. Oko Higijenskog zavoda i uz Koševski potok naišlo se na znatne ostatke arhitekture, odnosno temelje zgrada, a kod Alipašine džamije pronadeni su ostaci keramicke peci s dobro sacuvanim dovodnim i odvodnim kanalima.
Ostaci stambene arhitekture otkriveni su i na prostoru Marindvora, i to na mjestu gdje se danas nalaze zgrade Republicke skupštine, Izvršnog vijeca, Filozofskog fakulteta, Tehnicke škole i vojnog logora. Kao gradevinski materijal korišcene su opeke i crijep. Na nekim komadima crijepa sacuvao se utisnuti tvornicki žig CONSTA..., CON i NIMIXAM (obrnuto MAXIMIN). U ruševinama nekih zgrada otkriveni su ostaci podnih mozaika, što jasno govori o sadržaju i izgledu tih objekata. Vrijedna pažnje je i jedna opeka iz kasne antike, iskopane kod Filozofskog fakulteta, na kojoj je utisnut križ. To je do sada najstariji trag kršcanstva na podrucju grada Sarajeva i njegove regije.
Na Marindvoru su otkriveni i rimski grobovi. Prilikom gradnje tvornice duhana našlo ih se desetak, a onda nekoliko oko zgrade Filozofskog fakulteta te kod vojnog logora. Svi su bili locirani uzduž ceste koja je dolazila sa Sarajevskog polja. Za neke od tih grobova utvrdeno je da potjecu iz razdoblja kad na Marindvoru nije još bilo naselja, pošto su neki od njih nadeni ispod temelja kasnijih rimskih zgrada.
Nedaleko ovog dijela rimskog naselja nalazila se i ciglana. Njeni ostaci otkriveni su na lijevoj obali Miljacke, na tzv. Šatoriji, ispod Debelog Brda, tojest u današnjoj Ljubljanskoj ulici, nedaleko Vrbanje mosta. Podmirivala je potrebe citavog Sarajevskog polja, posebno gradskog centra koji se nalazio na mjestu današnje Ilidže.
Iz ostalih dijelova grada na rimske tragove se naišlo na Bašcaršiji. Odatle potjecu opeke i numizmaticki primjerci. Ti nalazi su mnogo cešci u zapadnom dijelu grada, u rejonu Sarajevskog polja. Supstrukcije rimskih zgrada i nadgrobni spomenici otkriveni su u Švrakinu selu, Stupu i Hrasnici. U svim slucajevima na Stupu iskopane su razne poljoprivredne alatke i orude, zatim kovacki pribor, komadi željezne sirovine i drugo, dakle sve što je trebalo jedno poljoprivredno gospodarstvo
Rimski ostaci koji su otkriveni u arealu današnje gradske jezgre nisu nikada sustavno istraženi. Ono što o tome znamo uglavnom se temelji na slucajnim nalazima, na koje se nailazilo tokom gradnje suvremenih objekata. Ipak, povezivanjem tacaka tih nalaza te na osnovi analize do sada otkrivenog materijala, može se konstatirati da je rimsko naselje zapremalo onaj dio današnje gradske površine koja se pruža od Velikog parka i Higijenskog zavoda do Tehnicke škole i vojnog logora, zatim od Skenderije do parka iza Druge gimnazije.
Raspored rimskih nalaza uglavnom prati dvije suvremene gradske arterije: Titovu ulicu i ulicu Đure Đakovica s produžetkom Maksima Gorkog prema Skenderiji. Ove dvije suvremene ulice ustvari predstavljaju urbani raster antickog Sarajeva. Ilidžanska cesta s Titovom ulicom predstavlja cardus, a ulica Đure Đakovica s produžetkom prema Skenderiji, decumanus. Križale su se na mjestu gdje je suvremena raskrsnica kod Higijenskog zavoda.
Kontinuitet tih rimskih komunikacija održao se sve do danas. U srednjem vijeku je Ilidžanskom cestom vodio glavni bosanski drum, a uz Koševski potok drum drugog reda, koji je i u rimsko doba preko Vogošce povezivao ovo naselje s dolinom Bosne. Isa-begova vakufnama iz 1462. godine u ovom dijelu grada spominje lokalitete Nisputnicu i Meduputnicu,(10) što potvrduje da je i srednji vijek koristio rimske trase, koje je pretvorio u drumove, a tursko doba opet u ulice, kakav je i danas slucaj.
Prošlost Sarajeva rimskog doba najuže je povezana sa Sarajevskim poljem. Njegova plodnost, obilje plitkih i ljekovitih izvora, stjecište puteva i raznih pravaca i dr., bili su razlog da tu Rimljani podignu naselje koje je postalo administrativno središte citavog okružja, pa mu je upravo pripadalo i sarajevsko naselje. Ono je steklo veliki znacaj i kao banjsko ljecilište. Reputacija njegovih sumpornih izvora bila je poznata i izvan provincije.
Život u ovim naseljima tekao je mirno stotinama godina. Stanje se pocelo mijenjati od 4. stoljeca kad su barbarska plemana pocela ugrožavati rimske granice, što se odrazilo i na ovaj dio Bosne. Ipak, prava katastrofa je uslijedila nešto kasnije kad su bujice tih plemena preplavile citav Balkan, pa tako i Bosnu. Na svom putu su sve rušili i palili. Na koncu su se pojavili Avari sa Slavenima tokom cije najezde su pod konac 6. i pocetkom 7. stoljeca konacno nestala sva rimska naselja na podrucju Bosne i Hercegovine. Na taj nacin je stradalo i naselje koje se nalazilo na mjestu današnjeg Sarajeva, kao i ono u Ilidži i brojna druga.
Doseljeni Slaveni su sa preživjelim starosjediocima na ruševinama rimskog Sarajeva podigli novo naselje. Tako su udareni temelji srednjovjekovnom Sarajevu. Ono je kao i prethodno rimsko prvenstveno imalo funkciju putne stanice i tržišta. Da se nalazilo na mjestu gdje je stajalo anticko naselje, tojest na prostoru izmedu Koševskog potoka i potoka Sušica iza Marindvora (potok koji tece pored Zemaljskog muzeja), doznajemo iz spomenute Isa-begove vakufname, u kojoj se na više mjesta navodi da se tu nalazila Atik Varoš (Stara Varoš). Najstariji popis Bosanskog sandžaka iz 1468. godine tu spominje Eski Trgovište (Staro Trgovište),(12) što se sve odnosi na srednjovjekovno naselje, koje se u suvremenoj literaturi obicno identificira s Vrbosanjem, odnosno Vrhbosnom.(13)
Kontinuitet ovog naselja nije prekidan ni u tursko doba. Prvi gradski popisi tu spominju Mahalu Šejha Magribije,(14) cija je džamija opstala sve do danas. S obzirom da se u starim naseljima slijedio i kontinuitet postavljanja svetišta na istu lokaciju, za ocekivati je da se ispod temelja te džamije nalaze ostaci srednjovjekovne crkve, a ispod nje možda temelji rimskog hrama.
Rismko naselje i ovo srednjovjekovno nisu imala ništa zajednicko osim što su se nalazila na istoj lokaciji. Ona su pripadala dvama potpuno razlicitim svjetovima i epohama. Slavenski doseljenici su u svom rušilackom naletu uništili sve tekovine anticke civilizacije. Na mjestu gdje su nekada stajale vile sa porticima, zidnim slikarijama, podnim mozaicima, zgrade zagrijavane sistemom centralnog grijanja ispod poda, naselje koje je imalo vodovodnu i kanalizacionu mrežu itd., doseljenici su poceli graditi kolibe od pruca i brvna, oko kojih su se nizali torovi i štale. Na tim osnovama zapoceo je razvoj srednjovjekovnog Sarajeva, i trebalo je proci skoro 1.000 godina da veliki neimar Isa-beg Ishakovic udari temelje naselja potpuno nove fizionomije i sadržaja, koji su po mnogo cemu odgovarali onima iz rimskog doba. Takvi usponi i padovi kroz epohe karakteristika su svih starih gradova, pa tako i Sarajeva.
Bilješke u tekst
1. W. Radimsky, M. Hoernes, F. Fiala, Die neolitische Station von Butmir, I, II, Wien 1895-1898; A. Benac, u "Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1966, str. 45 i dalje.
2. F. Fiala, Predistorijski nalazi na Soukbunaru kod Sarajeva, Glasnik Zemaljskog muzeja, II, Sarajevo 1890, str. 212-220; III (1891), str. 424-431. Isti autor: Jedna prehistoricka naseobina na Debelom brdu kod Sarajeva, GZM. VI (1894), str. 107-140; VII (1895) str. 123-130; V. Curcic, Prehistoricke utvrde oko Sarajeva, GZM. XX (1908), str. 263-381. 3. B. Covic, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, str. 161.
4. A. Benac, Sarajevo kroz arheološke spomenike, Sarajevo 1954, str. 28.
5. F. Fiala, GZM. VI (1894), str. 108 i 123.
6. E. Pašalic, Podrucje današnjeg Sarajeva u rimsko doba, Sarajeno djelo, Sarajevo 1975, str. 241-242; I. Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji, III - Prilog proucavanju antickih naselja i komunikacija u istocnoj Bosni, Godišnjak, XIX, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 17, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1981, str. 167-170.
7. Vl. Skaric, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije, Sarajevo 1937, str. 27.
8. F. Fiala, op.cit., str. 123.
9. E. Pašalic, Anticka naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo. 1960, str. 68-69.
10. H. Šabanovic, Postanak i razvoj Sarajeva, Radovi, knj. XIII, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, knj. 5, Naucno društvo NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1960, str. 79.
11. E. Pašalic, Rimsko naselje na Ilidži kod Sarajeva, Sabrano djelo. str. 200-225.
12. H. Šabanovic, op.cit., str. 79-80.
**********************************************************************************
KRATKI PRILOZI HISTORIJI
Pise Adnan Koljindar
********************
Da bih potvrdio svoje tvrdnje o Bosni od iskona moracu se posluziti nekim istorijskim izvorima. Stavicu Porfirogeneta ad acta. To je neke tajna istorija koja objashnjava dogadjaje koji su se desilji prije 100-150 do 300 godina. Njihova vjerodostojnost je minimalna u uporedbi sa hronikama koje su pisane u vrijeme kad se dogadjaji deshavaju. Kako Srbi Hrvati ne mogu dokazati svoje postojanje u Bosni oni se rado koriste Porfirogenetom.
U donjem su paragrafu spisi Ante Starchevica,oca Hrvatske nacije:
"Hrvati su naselili, takoder, juzne predjele izmedu Cetine i Neretve, koji su se zvali Paganija, a nastanjivali su ih Neretljani. Od Neretve do Dubrovnika sterala se oblast Zahumlja: od Dubrovnika do Kotora, s Konavlima, Travunija, a dalje prema jugu Duklja, te u zaledu, oko istoimene rijeke, Bosna. Zitelji svih krajeva, uskoro su, kao i ostali Hrvati preuzeli kršcanstvo i okrenuli se Zapadu. Pocnimo s analizom jednog od srednjovekovnih dokumenata s pomenom Srba.
Nasuprot ovom tvrdjenju naci cete mnogo citata koji tvrde isto ali samo na mjestu imena Hrvati stavljaju ime Srbi.
Posluzicu se "Franachkom hronikom" ili tzv. Ajnhardovim ljetopisom s pochetka 9.stoljeca.
Spominju teritorije od jadranske obale do Drave, ali nijednom rijechju Hrvatska ili Srbija. Spominju se samo Dalmacia i Slavonia, a od naroda Gudušcani, Timocani, neka slavska (slavenska kao mi to kazemo sad) plemena i Avari.
U opisu dogadaja pred sam pocetak Ljudevit(Thiudevit) ustanka, Ajnhard navodi kako su 818. godine stigli u Heristal, gde je tada boravio franacki car Ludovik. Medju poslanicima na dvoru se tad spominje i Borna. Hrvatska histriografija ga naziva knezom Primorske Hrvatske. Srpski historichari ga prisvajaju sebi i tvrde da je bio Srbin.
Medjutim Ajnhard koji opisuje sva dogadjanja do malih detalja Bornu naziva staresinom Guduskana a nigdje knezom Hrvata ili knezom Srba.
On na ovom mjestu spominje izaslanike Abodrita,Guduskana,Timochana i Ljudevita (Thiudevit) kao kneza Donje Laponije(?). A o Hrvatima i Srbima nema pomena na tom mjestu. Tako, postvalja se pitanje zasto Hrvati ili Srbi nemaju svog izaslanika kod franackog cara ako su imali ikakvog znachaja na "juznoslavenskom" prostoru koji je tad bio pod franachkom vlashcu.
Da li je Borna bio Hrvat? Ne jer se se jasno navodi da je staresina Guduskana. Da li je Bornino podrucje bilo u sastavu Hrvatske. Nije jer onda nebi bilo potrebe da Borna ide personalno kod cara. On je isao znaci da je bio samostalan vladar koji direkno odgovara franachkom caru. Borna i Ljudevit predstavljaju pred carem dvije razlichite teritorije.
Historichari navode jedan podatak iz Franachke hronike (naravno ako dobro preveden) kao glavni fakt o Srbima u Dalmaciji.
"Ljudevit(Thiudevit) je pobjegao Srbima. Ubio je njihovog vodju i oteo im dio njihovih teritorija u Dalmaciji."
Medjutim tu se mnogima potkrada jedna osnovna nelogichnost i greshka . Treba samo pogledati mape i iz tog perioda. Dalmacija je teritorija koja se pruza od jadranske obale pa do rijeke Save na sjeveru. A na istochnoj strani do Bizantinske teme Ilirikum. Uzimajuci istorijsko-geografske fakte to se nije moglo deshavati u danashnjoj Bosni. Dokaz vishe tome je da oko 10 stoljeca sjevero- istocno od Bosne javlja Chaslavova "drzava" vazalna Ugarska tvorevina. Eventualno je manji rubni dio povremeno potpadao pod Chaslavovu vlast.
Sam Borna se spominje od 818 do 821 kao vladar Guduskana, pa vladar Dalmatie,pa vladar Dalmatie i Liburnie.
Kakav je odnos Srba prema zemljama kojim je vladao Borna? Iz Ajnhardovog spisa to nije jasno. Mogli su se nalaziti na teritorijama kojima je upravljao Borna ali su bili beznachajna grupacija pa se u tom kontekstu ne spominju . Vjerovatnije je da su bili etnichka grupacija koja je zivjela u komshiluku Bornine zemlje i bili pod vizantijskom vlashcu.
Kod pripadnika juznoslavenske istorijske shkole nalazimo josh jedno tumachenje Franachke hronike. I ove tvdnje se krecu u znaku podjele "nacionalnog" prostora izmedju Srpske i Hrvatske shkole.
" godine 818, stupili pred cara poslanici Branicevaca i Borne, kneza Guduscana i Timocana, koji su nedavno iz zajednice s Bugarima otpali i u naše krajeve prešli.
Ne propusta se da se uz svako ime ubachi neminovno sloveski Branicevci,slovenski Guduscani,slovenski Timochani.
"Branichevci" su ustvari Abodriti ili u iskrivljenom obliku Bodrichani. Bili se nastanjeni istocno od ušca Velike Morave.
Guduscani medjutim pokazuju afinitet ka imenu Skodriscani. To je jedno keltsko pleme koje se sjevero-istocno od danashnje Bosne (prije nove ere) izmijeshalo sa Ilirima. Jedan dio je naselio Sjeverno-istochnu Bosnu a drugi dio otishao juzno do jadranske obale i formirao grad Skodru. Neki noviji istorichari chak tvrde da su Skodriscani bili chisti Iliri. Medjutim ja iz vishe razloga ostajem pri tezi da je rijech o mjeshavini Kelta i Ilira. Npr. U sjevernoj Albaniji se koristi keltska rijech za sir. Itd. Timochani je vezano za Timok u Istochnoj Srbiji. Rijech Timok je neslavenskog podrijetla. Pisac na osnovu gramatike ili nachina pisanja one rechenice pokusava da dokaze da Guduscani i Timochani imaju neke veze sa Srbima.
Kako se radi o rechenici koja je prevedena sa latinskog na hrvatski pa je Srbi uzeli da je cijede tako i prestaje potreba za daljim pretresanjem.
Nego da se vratimo tvrdjenju hrvatskih historichara. Oni Bornu nazivaju hrvatskim a njegovu zemlju hrvatskom zemljom. Oni je smjeshtaju na obalu Jadranskog mora. Nazivaju je Primorskom Hrvatskom. Ovdje je rijech od periodu poslije 818. Ahenskim mirom iz 812 Bizantija I Franci povlache granicu interesnih sfera Istochnog Rimskog Carstva i Franachkog Carstva linijom od Istre, preko Velebita,pored Livna,Imotskog do Peljeshca.
Znachi Borna je bio vladar Sjeverne Dalmacije koja se prostirala na sjever do Save u koju spadala zemljica (horion) Bosna. Bor-na je bio ustvari vladar Bos-ne!!!
Josh da napomenem da je Ljudevit po zvanichnoj historiji bio knez Posavske Hrvatske (817-823). Najvjerovatnije da je i to geografska tachka na kojoj se srecu Srbi i Hrvati. Njihovo prisustvo daleko juznije od Save je samo plod nauchne fantastike. Evo zashto:
"Franacka hronika" - Saboru u Frankfurtu, 822. godine. Navodi da su na Saboru bili predstavnici: Abodrita, Soraba, Vilaca, Bohema, Moravaca, Predenecenata i Avara.
Ovdje se jasno vidi da Sorabi (sto Srpski historichari prevode kao Srbi) pripadaju sjevernoj grupi naroda. A hrvati se ne spominju ni kad je bio Sabor juznih franachkih vazala a ni sad kad je sabor sjevernih franachkih vazala. Sta mi,uopste, znamo o historiji Bosne kad su je prvi pochelji pisati Hrvati i Srbi? Ako je historija napisana sa unaprijed zadatim ciljem da se prisvoji Bosna izostala je ona objektivnost koja se postize objektivnim izucavanjem u areheologiji,antropologiji,folkloru,kulturi itd. Znaci da je napisana poljiticka historija. Bosanski su se historichari nastavilji na historije srpskih i hrvatskih historicara. Zato danas imamo taj fenomen Bosanskih, "dvorskih" historicara koji se drze pravca koji uspostavljen sa ciljem da Bosne nestane.I dalje se grcevito drze toga. Medjutim ako se manemo sa "fenomena" poljitickih i dvorskih historija Bosanske "moderne" moramo se sresti za dokazanim i davno uspostavljenim aksiomima koji su cuvani "pod kljuchem" u krugu onih srecnijih gradjana. Vjerujem da publikovanjem svih relevantnoh chinjenica ce se skinuiti veo sa "tajnih historija i "svetih tajni".
Arheolozima je poznat jedan tip skulpture koji je karakteristichan za Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju. Ta skulptura se vezuje za 6 vijek i vrijeme pretpostavke o slavenskij najezdi. Medjutim na skulpturi se zapazaju izraziti autohtoni elemeneti kako predslovenski tako i predromanski.To ukazuje na to da je Bosna-Hercegovina i Dalmacija jedna zatvorena sredina, koja daleko od stranih uticaja, razvija svoju posebnu kulturu. Medjutim, to je stvar historijskog naglabanja. U VI vijeku Bosna,Hercegovina i Dalmacija i jesu jedna cjelina. To je jasno svakom laiku koji pogleda historijske mape. Za teritoriju Bosne je vezan jos jedan fenomen. Nazovimo ga tako,ali je ustvari fizicka chinjenica. Na teritoriji Bosne se moze pratiti kontinuet srodnog tipa naselja i ukopnih mjesta od antickih vremena do 9 vijeka. Zatim je utvrdjeno da su stecci ptavljeni na mjestima ranijih ilirskih tumula. Sasvim je nepotrebno naglasavati da su stecci,na jedan nacin, nastavljanje i kopija romanskog sarkofaga. Naravno, u Bosni ima originalan izraz u vidu crteza i ukrasnih detalja.Tako mozemo utvrditi je da romanizovano autohtono stanovnistvo ostavilo bogate materijalno tragove od 12 do 14 vijeka. Ja, konkretno, posjedujem u svojoj arhivi snimke nekih spomenika i ukrasnih detalja iz 2-4 koji se u skoro originalnom obliku javljaju na nekim steccima iz 12 i 13,vijeku. Ako je ocuvanje i kontinuitet kulture dokaz za postojanje jednoga naroda onda je taj narod prezivjeo u Bosni sve barbarske najezde.( Medjutim, fenomen stecka ne pokriva samo teritoriju danasnje Bosne. Javlja se josh u danashnjem Sandzaku, u Starome Kuchu i na Shari. Nebih sad iz toga izvodio daljekosezne zakljuchke pa to ,radije, ostavimo za kasnije.)
Na steccima (koji se josh nazivaju steca,kiljan) moze se uvidjeti kontinuitet tematike u crtezima (cvijet,ljiljan,ljeljeni,zmija,konj...)Uporednom analizom "starih"i "novih" spomenika mozemo zakljuciti da kontinuirano traje "nacin razmishljanja",mentalitet... Postoji nit urezana u kamenu koja povezuje prastari Balkan sa "novim" vaktom 12-14 stoljeca.
Ko su ustvari danashnji stanovnici Bosne:Boshnjaci,Srbi i Hrvati?
To je stvar licnog opredijeljenja. Sama Historijska nauka ne dozvoljava proizvoljnost i demokrtasku instituciju glasanja. Historija je stvar najboljeg dokaza,chinjnice,fakta,argumenta.
U Bosni je govorena posebna forma ikavice.Lingvisticka slika Bosne u pred-osmanski vaket kazuje nam da je od Hadriatika pa nedje na sjever do Save zivjelo {generalno) kompaktno stanovnishtvo. Na osnovu arheoloshkih,lingvistichkih i areheoloshkih dokaza mozemo zakljuciti U Bosni i Dalmaciji su od davnina zivjeli ljudi slicjne etnike. Teritorija danashnje Bosne i dalmacije odgovara Romanskoj Dalmatiji kao Borninoj drzavi u 9.stoljecu.
Kasnije se to razdvaja pod pritiskom razvoja poljitichko-vojnih, raligijskih chinilaca,i podjelom interesnih sfera od strane vanjskih faktora. Medjutim taj put razdvajanja je dugo trajao i zauzeo konachan definitivan oblik tek od 18-20 stoljeca. Prije tog mozemo govoriti samo o jednom narodu razljichitih religija pod vlashcu razljichitih vladara ilji stranih sila. Sada je naravno neumjesno govoriti o nekom "vracanju u proshlost" jer je moderna nacija slobodan izbor ali je uvjetovana nekim historijskim,prostornim i religijskim zakonitostima.
Vjerujem da je potrebno poceti od "nukleusa" Bosanske drzave. Neki historichari pochinju od Kulina bana i "dobrih dana". Nebih ja tu govorio o nukleusu jer je rijech o jednoj razvijenoj ovosvjetovnoj drzavi koja ima razvijenu diplomatiju. Ocigljedno da je jezgro Bosanske drzave razvijeno mnogo ranije. Bosna kulina Bana je daljeko razvijenija u pravno-socioloskom smislu od susjednih Hrvata i Srba. Kod Srba i Hrvata tzv. drzava je utemeljena na rodbinskom,plemenskom uredjenju. U Bosni je mnogo ranije doshlo do plemenskog raslojavanja i organizacija drzave je zato na vishem nivou. U kasnijem periodu zbog stalnih prijetnji sa svih strana i Bosna uzima neke oznake razvoja drzavnih istitucija slichnih susjednim. U Kulinovoj Bosni baza na kojoj stoji drzava su demokrataska. Kulinova Bosna nema odlike teokratske ili cesaro-papisticke drzave koja je u "modi" toga vakta. Moze se kazati da i pored svih napada sa strane,mijenjana granica i vladara Bosna je do ukljuchivanja u kraljevinu SSH imala samostalni razvitak svog nacionalnog bica.
(nastavice se)
___________________________________________________________________________________
BOGUMILSKO UCENJE
Ranije smo istakli da je izmedju XI i XV vijeka Bosna je bila srediste bogumilskog ucenja koje se rasprostiralo od Bugarske do juzne Franscuske. Sljedbenici bogumilstva su dolazili iz Francuske, Italije, Dalmacije, Bugarske i dr. u Bosnu na vjersko usavrsavanje. O razmjerama i snazi ucenja govori podatak da se u nekim rimskim dokumentima spominje postojanje "heretickog pape" u Bosni. Taj i takav odnos prema vjeri izivotu sirio se, po rijecima svedskog istoricara Hansa Furuhagena, kao plamen. Ugarski vladari i njegovo svestenstvo u cijem su sastavu bile i danasnje hrvatske zemlje, te vladari Srbije (Raske i Zete) vidjeli su u bogumilstvu veliku opasnost po zvanicnu crkvu i zvanicno krscanstvo. Sustinu bogumilskih nazora na svijet, istina izmedju redova citamo u optuznici protiv njih koja se uz manje izmjene, zavisno od lokalnih prilika i vremena, ponavlja od 972 godine kad je napisana pa inertno protiv njihovih potomaka i do dana danasnjeg. U istoriji je ta optuzba poznata kao besjeda prezvitera Kozme:
1. Oni tvrde da Bog nije stvorio ni vidljivo nebo ni zemlju (ne stoji ko je onda stvorio)
2. Nece da se klanjaju krstu kao orudju smrti.
3. Ne priznaju da je pricesce tijelo Hristovo vec obicno brasno (hrana). Smatraju da rijeci koje je Hrist rekao o svom tijelu treba shvatiti kao alegoriju.
4. Odbacuju liturgiju koju je osnovao Jovan Zlatousti i druge obrede.
5.Grde sve crkvene cinove, tvrdeci da su svestenici - slijepi feriseji koji zive u lijenosti, episkopi i popovi vrse sve naopako.
6. Odbacuju zakon dat Mojsiju i prorocanske knjige; ne postuju ni Davida ni Avrama ni Danila, cak ni Jovana Krstitelja te ga zovu "Antihristov preteca".
7. Mnogo ruzno govore o Bogorodici.
8. Ne klanjaju se ikonama.
9. Ne zive zivot po Mojsijevom vec po apostolskim zakonima.
10. Sebe nazivaju "nebeskim ziteljima" a ostali svijet slugama Mamona.
11. Odbacuju krstenje vodom a sebe nazivaju "kristjanima" i ako se ne pokrstavaju i ne krste se.
12. Ne vjeruju da je Hristos cudotvorac i da je bilo koga iscjelio i nahranio vinom i hranom. Hrisotva hrana je po njima u 4 jevandjelja i djelima apostolskim.
13. Mole se mnogo 4 puta po danu i 4 po noci, cak i u nedjelju poste i rade ne postuju nikakve praznike. 14. Uce svoje pristalice da ne postuju vlast, kude bogatase.
15. Ispovjedaju se i oprtastaju jedan drugome, to rade i muskarci i zene."
U II dijelu besjede date su anateme protiv "jeresi" koje su uglavnom ponavljane narednih 8 vijekova: "Ko ne vjeruje u svetu i nevidljivu Trojicu - budi proklet. Ko ne misli da je sveto pricesce - sveto tijelo i krv Hristova, budi proklet. Ko ne ljubi sa strahom i ljubavlju ikone Gospoda, Bogorodice i svih svetaca, budi proklet. Ko ne misli da su crkveni cinovi ustanovljeni od Gospoda i njegovih apostola, budi proklet..."
U anatemama je vidljiv odnos crkve prema onima koji drugacije misle i koji sumnjaju u njene dogme, koji ne priznaju njenu vlast. Prokletstvo samo po sebi je najveca osuda koja se u praksi odnosa prema onima koji su anatemisani, "prokleti" manifestuje najrazlicitijim zlocinima poput spaljivanja na lomacama, vjesanjima, odsjecanjima glava, guljenjem koze sa ziva tijela, nabijanjem na kolac, cijelim genocidima i progonima. Istina za volju crkva je uvijek uz prokletstvo kao moralno ogradjivanje od zlocina slala i upustva o postupanju prema onima koji su "zavedeni". Ti papiri su imali, na zalost jos uvjek imaju, vise upotrebnu vrijednost za istoriju nego stvarnu moc da i zaustave zlocin, zlocin je vec zacet u samoj anatemi a sitni i anonimni ekzekutori u njima su imali i imaju pokrice za zlocin koji su cinili ili cine zrtvama anateme. Za uzvrat, za "bogougodno djelo" borbe protiv "jeresi" za sebe ili za crkvu su zadrzavali materijalnu ostavstinu zrtve (kuce, imanja, zene, djecu, stoku i sl.).
Interesantno je da su i jedni i drugi susjedi (Srbija i Hrvatska, odnosno Rim i Austrougarska) i protivnici bogumila pripadali rimskoj crkvi i uvazavali autoritet pape, te su mu tuzakali bosanske kraljeve, trazeci da preduzme korake u suzbijanju "nevjernika". Tako 1199 zetski knez Vukan (stariji sin Stevana Nemanje) pise papi Incentiju III : "Necemo da vam krijemo, da se u zemlji Bosni razvija hereza ne malih razmjera i to u toj mjeri da je i sam ban Kulin, posto je sa svojom zenom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava humskog, i sa vise svojih srodnika bio zaveden, preveo u onu erezu vise desetaka hiljada hriscana".
Sljedece godine (1200) papa od ugarskog kralja Emerika trazi da intervenise u Bosni. Papa trazi od Emerika "..da progna bana i heretike ne samo iz Bosne, i pri tome je davao razrijesenje od grijeha svim onima koji ce u tome ucestvovati."
Ovakav papin poziv na krstaski rat je unaprijed oprost za pocinjene grijehe i blagoslov zlocinu koji je trebalo pociniti. Tako su korist imali i crkva i kraljevi koji su ga sprovodili. Crkva siri vlast i uticaj pod okriljem vjere a kraljevi osvajaju prostor i pljackaju narod uz pomoc tog okrilja. Procjenjujuci situaciju teskom sa neizvjesnim ishodom, ban Kulin pise papi da su klevete netacne a da su mimoilazenja u vjeri posljedica nedovoljnog poznavanja zvanicnog ucenja crkve. Ban poziva papu da posalje legate da se uvjere u samoj Bosni o tom ucenju.
U aprilu 1203 papin legat Ivan de Cesamaris na Bilinom polju u Zenici pokrstava bana Kulina, svu vlastelu i oko deset hiljada Bosnjaka bogumila. Papin izaslanik se vratio masuci papirom javnog odricanja (abjuracija) a ban Kulin je tako izbjegao novi krstaski pohod na Bosnu za narednih 32 godine. Medjutim Bosnjaci su ostali Bosnjaci. Papin legat nije presao ni Vranduk planinu a narod, bosansko plemstvo i ban Kulin su nastavili po starom bosanskom nacinu zivota. I dolazak franjevaca u Bosnu 1235 god. se direktno vezuje sa nastojanjem "zatiranja" pateranskog "krivovjerja". "Iskljucivo njima" je 1327. godine papa povjerio pravo inkvizicije u Bosni. Bosnjaci su shvatili da krstaski ratovi nemaju za cilj njihovo privoljavanje da mijenjaju ucenje ili vjeru vec otimanje njihove zemlje Bosne, stoga otpor ovom krstaskom ratu kao i svim kasnijim je bio samo test odbrane i drzave i prava da opstanu svoji na svojemu.
Bosna je sve do kraja XIV i pocetka XV vijeka bila najjaca balkanska drzava a bogumilstvo je za katolicku i pravoslavnu crkvu bilo veca opasnost od dolaska Turske carevine koji je bio neizbjezan. O velicini Bosanske drzave tog vremena govori i podatak da je 1376 godine Polimlje potpalo pod Bosnu a da se biskup (grcko-pravoslavni) dabro-bosanski nalazio u Milesevu (Prijepolje) gdje je i ostao sve do pada bosanske drzave.
Josip Vrbic u knjizi: "Pregled historije BiH do turskih vremena" pise da do turskih osvajanja u Bosni uopste nije bilo pravoslavlja, koje je tek doslo sa turskim osvajanjem, koji su pravoslavce naseljavali u pogranicne dijelove Bosne (tzv. vojna kraina) zbog ratova s katolicki orjentiranom Hrvatskom i Ugarskom, te zbog politike papinog Rima koja Turcima nije bila naklonjena. Vrbic takodje kaze: "..pod izlikom borbe protiv heretika najlakse su se nistili politicki sistemi i drustveni protivnici, a njihova dobra grabila i prisvajala ", da bi malo zatim i istakao stvarne razloge napada na Bosnu tada: "Bosna se bila pocela naglo ekonomski razvijati: otvarani su rudnici srebra, bakra, olova, kao i drugih plemenitih i korisnih metala; izgradjivani putevi, razvijalo stocarstvo i obrt svake vrste."
Klajic, govoreci o stanju u Bosni pred pocetak turskog osvajanja: navodi da su mnogobrojni paterani morali ostaviti svoju domovinu i traziti zastitu u turskim pokrainama ali i da je mnoga vlastela, koja je silom morala prigrliti rimsku vjeru, da bi sacuvala plemstvo, zapravo potajno saradjivala sa Turcima. Razoblicavajuci ciljeve silnih krizarskih ratova na "hereticku" Bosnu u 12. i 13. stoljecu Vrbic istice da je pripadanje ili ne pripadanje drugoj vjeri "bilo samo ispirka za osvajanjem bosanskog teritorija." "I od tada" nastavlja on, "na zalost, u Bosna vise ne miruje ta krvava borba susjeda za bosanska podrucja koja dobiva svoj konacni epilog ovih nasih dana." Nimalo se bolje nije ponasala ni Bizantska crkva, sto govori zakonik srpskog cara Dusana u kom su predvidjene neljudske i morbidne kazne za heretike ali i za krscane zapadnog obreda: "da se zeze po obrazu i da se prozeze i kotli ga ima tajiti, i ta da se zeze".
Medjutim ni takav odnos prema bogumilstvu od strane pravoslavne crkve ne smeta istoriji svojatanja i kradje tudje tradicije, posebnodti i kulture tako da srpska verzija bogumilstva (Petrovic, Glusac) tvrdi da su oni zapravo bili pripadnici pravoslavlja. Uzroke ovakvog odnosa pravoslavlja spram bogumila ali i prema pripadnicima drugih i drugacijih duhovnih pogleda od njenih R. Cerimagic vidi u ruskoj crkvi koja je jedna od najortodoksnijih i najkonzervativnijih institucija u duhovnom svijetu uopste. "Ona je bila oslonac u ratovima koje je vodio Petar Veliki ali ga je anatemisala i proklela onog trena kad je pokusao reforme crkve i ograniciti njenu vlast na zemlji."Sotona, sotona.. vristalo je na hiljade kaludjera dok se spaljivalo u znak protesta. "Svaki njegov reformski potez proglasavan je vrhunskim svetogrdjem, bilo da je ustrojavao vojsku, mijenjao nacin odijevanja, uredjivao seljacki grunt ili gradio brodove". Za rusku crkvu danas krstaski ratovi jos traju, tvrdi Cerimagic, jer Aleksej ne obilazi pravoslavnu Makedoniju ili Grcku ali zato ide na Pale, Knin i Beograd a Sinod Srpske pravoslavne crkve je danas stab vojnog osvajanja novih prostora u Bosni tvrdi on dalje.
Gdje traze opravdanje pred savjescu i (njihovim) Bogom za pocinjene zlocine u Bosni danas, govori jedan od znacajnih predstavnika srpske pravoslavne crkve, episkop zahumsko-hercegovacki Atanasije koji 1994. god. pise Vucurovicu o neprihvatljivosti djelovanja drugih vjerskih organizacija osim pravoslavnih na "srpskim prostorima" sto uporedjuje sa: "...zlom bogumilskim koje je Stefan Nemanja progonio sa srpskih prostora kao gubu".
BOGOMILSTVO
KAO RELIGIOZNI PROBLEM
(10. veljace 1927.)
Kada covjek u Bosni iz gradova i sela zade u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati ce opaziti na zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga komada istesani, u raznim velicinama, od metra i pol do tri metra dugacki, od metra do blizu dva široki, a vazda nešto viši nego široki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najcešce krovasto, u trokut uzdignuti kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kucice.
Obicno ih imade poveci broj na okupu. Najcešce na njima nema niti crteža ni natpisa, no po kadšto ima i toga, ima kadkad sunce, kadkad mjesec, mac, buzdovan u kamenu izdjelan, a ima cesto i sav kamen krasni išaran ornamentima, dapace ima i natpisa, koji su svi pisani glagoljicom u starohrvatskom jeziku. Tako ima u Ban-dolu, 30 km od Tuzle takav kamen, na kojem piše: "Ase leži Božicko Banovic, na svojej zemli, na plemenitoj."
Svaki naš intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci mocne nekad sekte bosanskih bogumila.
Narod, za cudo, koji oko tih spomenika živi, ne zna ništa o njima. Ovi su mu spomenici sasvim tudi. On ne zna ni što su, ni kako su onamo došli, ni od koga potjecu. Ako ga pitate, on ce odgovoriti, to su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati ce, to su greblja (znaci groblja), ali, da su to ostaci propale narodne velicine, to narod u Bosni savršeno ne zna.
Proživjevši preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da prodem bez interesa kraj ovih nijemih spomenika naše prošlosti. Znajuci sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim postavljacima, a ne moguci o tim bogumilima saznati, stao sam izucavati to pitanje. I milostive gospode i gospodo, nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli novi svijet, o kojemu naša starija historiografija za cudo malo znade. Smatram za dužnost, da ove horizonte otvorim i Vama, tim više, pošto sam svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz predavanja o religioznim pitanjima.
Glavna znacajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, što je njihova vjera bila dualisticka, tj. da su vjerovali u dva pocela, pocelo dobra i pocelo zla. Kod nas dugo se do Rackoga nije znalo, ali danas je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potjece od velikog dualistickog vjerskog pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i reformatoru Zaratustri ili Zoroastru. Zaratustra je historijska licnost, to se danas smatra nedvojbeno utvrdenim. U Zendavesti pripisuje se Yasna 28-53 njemu i vodeci iranolozi oznacuju pace ove pjesmotvore kao Zaratustrine verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio Zendaveste donosi toliko licnih i subjektivnih momenata, da ne može biti dvojbe, da je Zaratustra iz porodice Spitama bio historicna licnost, a ne mythus. Ali valja istaknuti, da ga takvim shvacaju još danas npr. bugarski specijalista za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Ovome shvacanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najviše podloge cinjenica, što suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga života i djelovanja. Tu se ucenjaci bitno razilaze. Dok prof. Jackson i neki drugi drže da je Zaratustra živio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650-600 prije naše ere, to drugi iranolozi, a napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov život 800-1000 godina ranije, oko 1500 prije Krista.
Medutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska licnost, njegova dualisticka religija postala je državnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske države i igrala svakako kroz preko 1000 godina na kugli zemaljskoj najvecu ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je mnogo kasnije i daleko preko dosega politickoga utjecaja perzijske države, osjetilo se je i kod nas.
Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadrži i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da postoje od iskona dva pocela, pocelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili Mazda-Ahuri, te pocelo zla ili tmine Agromainjuš ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i citava religija Mazdaizam. Ova dva pocela su od pocetka u borbi, i u toj borbi mora svaki mazdaisticki vjernik sudjelovati boreci se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je aktivisticka, jer svaki pojedinac mora sudjelovati i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito optimisticka, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra Ahura-Mazda konacno ce pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti ce svoju nagradu.
Na strani principa dobra bore se veliki broj andela, koji se zovu Ameša-spenta, a na strani principa zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u našem jeziku div). Slike principa dobra su sunce i vatra, koji su njemu posveceni.
Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova božanstava, bogoslužje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao pricest, koja je znacila žrtvu i sastojala u kultskom uživanju posvecenog kruha i pica, dobivenog iz cvijeta biljke "saoma".
Osim religioznog sadržaja imao je mazdaizam i socijalni sadržaj. Tako je poljodjelski život vjerska zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uživanje mesa, kao i svih dijelova žive životinje, jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savršene blagosti, koja zabranjuje ubijanje životinja, kako to vidimo i kod Indijaca.
Zaratustrina religija je na svaki nacin bila preko 1000 godina državna religija perzijske države, koja je u svemu dijelila sudbinu te države te konacno propala, kada su godine 637. po Kristu Arapi kod Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu državu.
Medutim dualizam, kako su ga imali naši bogumili, nije došao na Balkan po Mazdaizmu, nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.
Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila cak iz kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji. Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muzicar, slikar i lijecnik, živuci na tlu Mezopotamije, na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po profesoru Delitzschu u njegovom "Babel und Bibel", pokušao je jednu reformu tada vec dekadentnog Mazdaizma na taj nacin, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su se u Mezopotamiji, na tlu negdašnje Babilonije živjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih religioznih predodžaba, iz kršcanstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konacno uz uporabu budistickih elemenata, osobito budisticke etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuca filozofija i kozmogonija.
Dualizam je zadržan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao što je to odgovaralo chaldejskim religioznim predodžbama. Oba principa postoje nužno od iskona, te oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u covjeku, te je ljudska duša djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i citav materijalni svijet, djelo Boga tmine. Vedri optimizam, toliko karakteristican za mazdaizam, izmijenjen je u jedno pesimisticko svjetozrenje, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne može nikada biti dobro, nego je covjeku i njegovom višem pozivu neprijateljski element.
Postanak covjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeca na gnosticke
sisteme i koja je tako velicanstveno fantasticna, da uzbunjuje i um i fantaziju
a ujedno bila je jedan dosljedno proradeni filozofski sistem, tako da je u velikoj
mjeri zadovoljavao i racionalni dio covjeka.
Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato cu Vam to uštediti.
Važnije je za nas, da je ta pesimisticna crta bila glavna znacajka i vodeca ideja manihejstva. Na otkup i spasenje ljudske duše Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete, kojima je zadaca bila, da se ljudska duša uspješno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora svoje duše, a takav paraklet bio je i Mani. Prije njega došli su kao parakleti na svijet Buddha, Zaratustra i Isus. Tu sinkreticku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi cemo dapace konstatirati, da je Muhamed uopce vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo to i glavni uzrok neke - ne samo simpatije - nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i medusobne privlacnosti, koja se kasnije dade zamijetiti izmedu manihejskih sekti i Islama.
Dosljedno tome svome pesimistickom naziranju na svijet bio je život Manihejaca vrlo strog. On je sistematski išao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i života. Ali pošto se u to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve vjernike jednako, dijelila se je citava sekta na dva staleža, na tzv. savršene, perfecti, a zatim na obicne clanove tzv. slušaoce, auditores. Savršeni nisu uopce radili niti se brinuli o nicem, što se tice ovoga svijeta, nego su postili, molili i živjeli od onoga, što su im davali i bili dužni davati obicni vjernici, tzv. slušaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savršene oblikovao prema uzoru budistickih pustinjaka i isposnika.
Mani je glavne svoje prakticko-religiozne i eticke ideale koncentrirao u tzv. tria signacula, signaculum manus, oris et sinus. Ova signacula vrijedila su za "Savršene" strogo, a za slušaoce približno, a znacila su signaculum manus, da savršeni ne smije ubiti ni životinju niti covjeka, to je onaj mazdaisticki perfecta lentas. Onda signaculum oris: da ne smije izreci laži, ni klevete, i da ne smije jesti mesa niti dijelova žive životinje, osim ribe, koja se ne množi prilegom. Konacno signaculum sinus, da ne smije vršiti spolnoga opcenja. Iz toga se razabire, da je asketska crta kod Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su tzv. perfecti vodili doista jedan vrlo strog i gotovo svetacki život. fakticki je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i pocasni naslov: theotokoi ili theoforoi - bogorodci ili bogonosci. Ova podjela je vrlo važna, jer cemo ju opet naci kod naših Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.
Ovi savršeni imali su i neke bogoslužne funkcije, docim je u ostalom crkvena hijerarhija u Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od dakona, svecenika i biskupa.
Za života Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je Sis ili Sisini. Mani je za života imao 12 ucenika oko sebe, što je valjda bilo oponašanje 12 apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogoslužja i molitve obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kucama, koje su bile odredene za bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i postovi su bili vrlo razvijeni kod njih, molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali su strogo odredene postove, medu tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo u noci, što je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, što je cijeli sistem manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam, isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.
Manihejci nisu vjerovali u uskrsnuce tijela i drugosvjetni život. A to je zacudno, jer i sa ovim životom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. Citavo njihovo svjetozrenje bilo je izvanredno tmurno i citavi ljudski život smatrali su strašnom tragedijom, pa su i vjerovali, da cijeli svijet mora svršiti u jednoj užasnoj katastrofi. Jer citavi svijet nosi na ramenu Atlas ili Homofor, koji ce nakon par stoljeca baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona ce se upaliti i sva ce materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i pepeo se pretvori.
Mani sam žalosno je svršio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da ce trajne uspjehe sa svojom religijom postici samo onda, ako dode u trajni odnošaj sa državom. zato je vazda radio da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao strašnu surevnjivost perzijskih mazdaistickih svecenika, koji ga silno zamrziše. Kada je poceo raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahuškaše gornji svecenici toga kralja protiv Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koža oderana, slamom ispunjena i njegova mješina na dverima grada Gunde-Šapura obješena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden strašan progon i pokolj.
Ipak se je Manijeva religija izvanredno raširila; bila je za sve oficijelne religije susjednih država vrlo opasna. Proširila se po citavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do Španjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je obratio, bio 9 godina Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko proširilo u Aziju. U najnovije doba nadeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su ocigledno manihejskoga porijekla i svjedoce da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, cak u Kinu i pustaru Gobi te ondje se održala sve do 13. stoljeca po Isusu. Kao sinkreticka religija, religija nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lakše rasplinjala u doticne religije iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u kršcanstvo, i to na zapadu mnogo brže, iza 8. vijeka naše ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i Europi.
Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno važno za razvitak bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapace bogumilstvo u raznim svojim oblicima na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj: novomanihejske sekte.
Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopce izvanredno važno za razvitak sviju kršcansko-heretickih sekti na cijelom svijetu. Malo cemo naci heretickih sekti unutar kršcanstva izmedu 2.-14. vijeka koje nisu više ili manje pod uplivom manihejstva, nisu više ili manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.
Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na razvitak bogumilstva, jer se nikada nije raširilo po Balkanu, pošto je vec bilo potpuno zamrlo u Bizantskoj državi, kad se je na granici izmedu bizantskoga i bugarskoga carstva pocelo stvarati bogumilstvo.
Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti, Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da onda jasno razabiremo, kako su ciste manihejske znacajke kod bogumilstva automatski pojacale, na taj nacin, da je suvremena znanost bogumilstvo morala oznaciti novomanihejskom sektom. Ovim problemom religiozne povijesti morati cemo se posebno pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno znamenovanje.
O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potjecu iz Armenije. Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlace svoje ime, da li od sv. Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od brace Pavla i Ivana, sinova Kalinika Manihejca. Najvjerojatnije je da povlace svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potjece crkvena hijerarhija, koju su odlucno pobijali i osobito štovali sv. pavla i njegove spise kao demokratske i kršcanske.
Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmedu kršcanstva i mazdaizma.
Neki suvremeni pisci, a medu njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od manihejstva na kršcanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su živjeli više kao obicni kršcani, jeli meso, pili vino, ženili se i bili vrlo ratoborni te su sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.
Njihov dualizam bio je znatno ublažen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rodenje Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.
Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolicka crkva i stajali u oštroj opreci, koliko protiv katolickoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su naposeb svaku crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogoslužje, naposeb kipove i slike, odbacivali su štovanje sv. križa i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u koji su ubrajali i mnoge apokrife.
Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjeazijskih heretickih ideja za Balkan, jer je utvrdeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske državne vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku državu, tako da su se ti Pavlikijani brojno raširili po citavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim imenom održali do danas, ali na cudo postali izraziti katolici.
Drugi posrednici srednjeazijskih heretickih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani, Euhite ili Fundite. O toj sekti znamo još manje nego o Pavlikijanima.
Dogmatski historici ih nazivaju kršcanskim dervišima, koji su svoje ime dobili zato što su monaške obicaje vezali sa nekom entuzistickom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio je takoder duboko pesimistican. Bili su dualisti i naucavali da su kod stvaranja covjeka sudjelovali duh sveti i sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sv. krst niti sakramenti ne mogu ocistiti ljudsko tijelo od grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da to mogu postici samo neprestane molitve. Zato su neprestano molili, zapuštajuci sve ostale brige i nastojanja u ljudskom životu, gledali da se molitvom ociste od utjecaja sotone. Dapace i njihovo ime dolazi od moljena. Massalijani u armenskom jeziku "Euhite" (od grckoga euhomai) znace "molioci". Imetak bi razdavali, pak živjeli ili u neke vrste samostanima, ili se potucali svakuda, živeci bez ikakva rada ili brige za egzistenciju od molitve i prosjacenja. Zato su se zvali fundite = torbaši, jer grcki funda znaci torba. Primali su svakoga, i odbjegle žene od muževa i pobjegle sluge i sluškinje, robove i robinje, koje bi sakrivali od njihovih gospodara. Živjeli su pomiješano muško i žensko, tako su i spavali, i tvrdi se da su bili potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imaštine, nego i u seksualnom pogledu.
Neki crkveni oci predbacuju im dapace misticke orgije vrlo razbludnoga i opscenoga znacaja. Teško je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, pošto kršcanski apologeti nisu uvijek bili sasvim nepristrani u prosudivanju heretika, koje su pobijali.
Cini se da je ipak bilo na tome nešto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac znaci prljav i sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sacuvali ostanci tzv. Barbelo-gnostickog kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo obscene i prljave prirode.
Sad, kako bilo, i ovi Massalijani ili Euhite, kako je historicki ustanovljeno bili su po Bizantincima preseljeni u Trakiju i odavle se rasprostranili po bugarskim zemljama, te su i oni doprinijeli nešto kod postajanja bogumilske sekte. Dokazuje nam to i njihovo ime jer su neke vrste bogumila u Bugarskoj nosile ime torbeši, što odgovara grckom Fundite. Valjda su vazda nosili torbu uza se, kao što to cine još i danas prosjaci i prosjacki redovi.
Ovim sam Vam prikazao prilicnom tocnošcu dogmatsko-povijesne temelje za razvitak bogumilstva.
Mi smo ustanovili da je bizantijska državna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke sektare, uglavnom dualisticke prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su se oni od 7.-9. vijeka po Kristu raširili po citavoj Bugarskoj.
U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop Jevremija, te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualistickih, više-manje manihejstvu slicnih naucavanja u jednu jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je nešto od slavenskih predkršcanskih predodžbi, medu koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i poceo svoju vjeru javno propovijedati.
Pop Bogumil je bezuvjetno historicka licnost, koju stari izvori višestruko spominju, i zasvjedocuju. Pobliže nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam ocekivao da cu u najnovijem bugarskom djelu prof. Ivanova naci opširnijega materijala o tome popu Jeremiji, zacetniku bogumilstva, Bugarinu, ali sam se, nažalost, u tome ocekivanju razocarao.
Mi smo ostali još uvijek na onome, što nam o njemu prica prezbiter Kozma.
Cinjenica jest da se ta nova vjera brzo raširila po Bugarskoj, Traciji i Makedoniji, zahvatila cak i Malu Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapace postala vjerom vecine pucanstva i neke vrste državnom religijom.
Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo održati ni raširiti. Tamo je od konce 12. vijeka pocela naglo rasti moc dinastije Nemanjica, koji su svi pošli stopama sv. Save, koji je stajao na stanovištu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su bili naime nemilosrdno proganjani i najtežim kaznama kažnjavani. Tako je osim spaljivanja obljubljena kazna bila da im se išcupa jezik. Ali cinjenica, da je još Dušan Silni imao s njima posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjica nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre, pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila žilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih Slavena na Balkanu.
Svakako moramo uzeti, da je Srpska država Nemanjica sa svojom dosljednom protubogomilskom politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo razdijelila na dvije polovice, na jugoistocno ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno bosansko bogumilstvo, ili bosansku crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da cemo se nadalje s njime pod bosanskim vidom baviti.
Preostalo bi nam sada da Vam danas još u glavnim crtama prikažem vjersko dogmatsko naucavanje samih Bogumila. To je vrlo važno, jer bez tocnoga poznavanja vjersko dogmatskoga sadržaja Bogomila, necemo nikada moci pouzdano prosuditi njegovo politicko i socijalno djelovanje. Jer milostive gospode i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam ima cast održati na ovome mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je religija najutjecajniji faktor u životu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina citavih naroda. Kvaliteta pak religije, sadržana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi cemo baš na bogomilstvu vidjeti jedan školski primjer, kako jedna religija može katastrofalno djelovati na sudbinu jednoga naroda.
Prema tome cu si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikažem na nacin koji ce Vam olakšati da si sami budete mogli stvoriti sud o politickim i socijalnim kvalitetama kao i o posljedicama bogumilstva.
Glavna znacajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva pocela. Ovaj dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.
Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, necastivi, princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, što je Bog gospodar samo duševnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku dušu, docim je citavi vidljivi svijet, ukoliko postoji iz materije, tvari, (grcki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.
Satanael je Božji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali andeo, kao kod katolika i pravoslavnih, vec Satana-el. Ja podvlacim važnost na ovaj dodatak -el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znaci Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na križu: Eli, Eli, lama sabahtami! - Bože, Bože, zašto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se kazati da je Satanael Bog, a ne niže bice, kao npr. pali andeli.
Covjek je postao na taj nacin, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar nad duševnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dušu, i prema tome nije covjeka mogao oživjeti. Satanael je dakle molio Boga, da covjeku udahne dušu, što je Bog u svome neizmjernom milosrdu i dobroti ucinio i udahnuo mu dušu kao svoju tvorevinu. Ali po svome tijelu covjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.
Bogomili su odbacivali kršcansku nauku o postajanju covjeka, jer su odbacivali gotovo citavi Stari Zavjet, uceci da su i knjige Mojsijeve i prorocke djelo vražje, pošto je Mojsiju na Sinaju dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti cudesa. Time se je bogumilstvo dosljedno izjavilo protiv materijalistickom svjetozrenju, koje je sadržano u Starom Zavjetu.
Ali u ovoj najvažnijoj tocki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi ucili da je satanael sin Božji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a naposeb bosanskih Bogomila, koje nas najviše interesira. Drugi, a osobito Dragovicka crkva (eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), ucila je da je Satanael bio prapocelo, neovisno od Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time što se je ucilo da je satanael sin Božji kao i Isus, i da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti Satanaela, i da slomi vlast njegovu, što je Isus izvršio na nacin da mu je oduzeo dodatak el, da ga je ucinio Sotonom, vragom, jedinim bicem koje nema više znacajke Boga, apsolutnoga bica. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovicke crkve i uveden jedan relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom mogli pretopiti djelomicno i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.
Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnosticko-doketisticka. Isusa po njihovoj nauci nije zacela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vražje. Nego Bog Otac ispustio je rijec, logos, koja se je rijec spustila na svijet, unišla sv. Mariji na uho, i iz uha opet izašla: sv. Marija je u špilji našla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i covjek i nebi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli život i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.
Dosljedno tome shvacanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pricest, zadnju pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne može doprinijeti da posveti i ocisti covjeka.
Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vražje, pošto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su ucili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su Rimljani srušili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.
Odbacivali su sjajne odjece, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo necastivoga; odbacivali su križ i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim kršcanima što ga štuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, može li otac voliti drvo, kojim mu je sin ubijen?
Sebe i svoju crkvu držali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram dvijema oficijelnim crkvama, katolickoj i pravoslavnoj, stajali su u najoštrijoj opreci - katolike i pravoslavne nazivali su, da su: "jakože pse i svinje". S njima nisu smjeli ni opciti, svako opcenje bio je težak grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku crkvu, tada je morao proci najprije jednu periodu cišcenja. Tek kada je tu periodu prošao, ocistio se od opacina oficijelnih kršcanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom bogumilskom uvjerenju, tada je konacno mogao biti primljen u bogomilsku opcinu. Primanje se je obavljalo krštenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih kršcanskih crkava. Krštenje se je sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evandelja po sv. Ivanu, pak se zvalo "Baptizma libri". Osim toga slijedilo je tzv. "rukopolaganje" "impositio manuum".
Tim knjižnjim krstom postao je doticnik clanom bogomilske crkve i zajednice, ali tek obicnim vjernikom, slušaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obicne vjernike, slušaoce i na savršene, koji su se zvali svršitelji, dobri ljudi, dobri kršcani, ili dobri Bošnjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).
Ovi svršitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bošnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz njih su se izabirali bogomilski svecenici.
Oni su se morali držati najstrože bogomilskih propisa, koji sadržajno nisu bili ništa drugo nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo vec spominjali. To je bio tzv. signaculum ors; naime da nije svršitelj smio nikada izreci laž, niti rijecima koga prevariti ili se zakleti; zatim da nije smio jesti mesa niti icesa što postoji od krvi žive životinje, dakle niti jaja ni sira. Jedinu iznimku su cinile ribe, jer one se ne množe prilegom. Oni su živjeli samo od kruha, zeleni i voca. Zato je obicaj sušenja voca, osobito bosanske suhe šljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim vocem. Lomljenje kruha bio je dapace posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogoslužja, kao lomljenje hostije kod katolika. Zatim je za savršene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti covjeka ni uopce živoga stvora osim zmije. Uopce bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave. Konacno signaculum sinus, savršeni se je morao potpuno odreci opcenja sa ženom i svakog spolnoga života. Bogomili su principijelno bili protiv ženidbe i smatrali za zaslužno da muž i žena žive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nešto zlo, kobno po covjeka. A ovo zlo se ponavlja i umnožava prilegom i ženidbom.
Ovi savršeni, tzv. "svršitelji" su vodili vrlo težak život, život teži od vecine danas poznatih redova. Oni su bili primani posebnim svecanim cinom, koji se je zvao utješenje, consolamentum, teleiosis.
Pošto je život tih savršenih bio toliko težak, to su mnogi, da si prištede tu trpnju, dali se podici u red svršitelja tek pred starost ili pred smrt.
Ako bi savršeni prekršio stroge propise, jeo meso, ubio životinju, opcio sa ženom, tada bi izgubio svoju savršenost, prestao biti svršitelj, dobri krstjanin ili Bošnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utješenje.
Naspram ovom strogom životu, ugled je "svršitelje" u bogomilskoj opcini bio vrlo velik. Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.
Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svecenici. Ali i bez obzira na izbor za svecenika, svaki savršeni je bio ovlašten da vrši sve bogomilske vjerske cine. Smatralo se da imaju Rijec Božju, i da od njih bježi necastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih obicnih vjernika bogomilskih.
Kad bi obicni Bogomil sreo svršitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: "oce blagoslovite", obicaj koji se još i danas održao u Bosni, pred svecenicima katolickim i pravoslavnim.
Iz redova ovih savršenih izabirali su se i bogomilski svecenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopce priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svecenike je izabirao narod kod službe iz redova savršenih.
Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, što je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomocnika.
Svoje bogoslužje, pošto nisu imali svecanih hramova, držali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kucama. Za bogoslužje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i ništa više. Bogoslužje se je sastojalo od molitve, citanja sv. pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svecenika.
Kod bogoslužja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred citavom opcinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.
Glavna molitva bila je Bogomilima "Oce naš", ali koji nije bio sasvim identican sa našim ocenašom. Bogomili npr. nisu mogli moliti "kruh naš svagdašnji", jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vražje. Zato su molili za "kruh naš nadzemaljski", "panem nostrum supersubstantialem".
Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teških. Prema tome, njihova nauka nije ni poznavala cistilišta na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.
Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osuden na vjecnu propast, osobito katolici i pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u ucenju, koja sudbina ceka i Bogomila iza smrti. Apsolutni dualisti ucili su, da se ni jedna bogomilska duša ne može izgubiti, jer pojedinac nije kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo griješnim. Slagali su se više manje u tome da oni koji nisu tako cisti da bi mogli doci u nebo, moraju još biti zatvoreni u drugo griješno tijelo, da se muce u zatvoru griješne puti, dok konacno požive životom jednoga svršitelja, tako da mogu doci u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu duša, u metempsihozu, nauku indijskog porijekla.
Naravski, da je kraj temeljnoga shvacanja Bogomila bila iskljucena vjera u uskrsnuce tijela. Tijelo, kao djelo vražje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osudeno na konacnu i potpunu propast.
To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija naših Bogomila. Njihova vjera im je propisivala nacin života.
Glavna znacajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga života i ljudskoga tijela. Kako vec rekosmo, nisu se smjeli družiti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su služili svijetu, dakle vragu. Vec opcenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.
Odjeveni su bili jednostavno, obicno u crno, savršeni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mršavi. Piše u jednom protubogomilskom djelu: "Ako vidiš covjeka mršava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil". Ideal je bio biti "asarkos kai asoma" - mršavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova mršavost Bogomila postala je poslovicna. U francuskom jeziku znaci "bougre", slab covjek, armer Wicht njemacki, a to dolazi od Boulgre - bugarski Bogomil, jer južnofrancusko patarenstvo došlo je iz Bugarske.
Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da covjek ne zapadne u "laž, prevaru i krivorotstvo". usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao težaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske opcine. Tako medu njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zaslužno davati milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjacenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.
Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili iskljucivo u sv. Pismu, kod koga su - kako smo vec ustanovili - odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvacali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim misticnim sadržajem ugadali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se služili cesto vrlo slobodnim, dapace alegorickim tumacenjem. Razumjeti ce se da je kraj toga stanja svaka unutarnja dogmaticna jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno iskljucena. Svako si je slobodno mogao tumaciti sv. Pismo kako je htio, pak se mogao još služiti i alegorickom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilaženje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konacno pretapanje u oficijelnim kršcanskim crkvama.
Ali povoljna strana toga svopcega citanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao nauciti citati, da može citati sv. Pismo. Prema tome svjedoci prof. Prohaska, da su naši Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i nacitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadašnji evropejski nivo pismenosti i nacitanosti u XII.-XV. vijeku.
Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski strucnjak prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvažnije znamenovanje bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je bilo proširilo i po sjevernoj Italiji i po južnoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio suden nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.
Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa državnom vlasti i posljedica je bila, da je bosanski kralj Stjepan Tomaš ostavio bogomilstvo i prešao na katolicizam. Od onda su poceli teški progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reci bili državna religija, ali im se povremena državna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom madarskog politickoga upliva, a Madari su vodili na Bosnu ponovno krstaške vojne, a osobito god. 1198. i 1234., zapoce izrazito katolicka reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradoše preci na katolicizam ili izgubiti svoje ocevine i iseliti se. Iseljenici odoše u Hum, današnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosace.
To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka došli do granice Bosne, ne bi bili oni spretni i bezobzirni politicari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obecavahu povratak njihove ocevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid katolicizma, obecaše slobodu vjeroispovijesti.
Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urodenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumaci ona cesta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil.
Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski vec bilo znatno približilo vladajucem katolicizmu i pravoslavlju, prede na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, docim jezgra i najotporniji dio prede na islam. To su bili oni kojima je bilo stalo da dodu do svoje ocevine. Turci su im doduše obecali povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo moguce. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po osmanlijskom državnom pravu sva osvojena zemlja postala je njegovim vlasništvom. Još danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi - emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.
Velik dio Bogumila su ucinili zadnji korak i prije nego nego prede na katolicizam i pravoslavlje, prede na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost izmedu manihejskih sekti i islama, koju smo vec spomenuli. tako su naši Muslimani u Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.
Na teritoriju Dubrovacke države, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdržaše se Bogomili još dugo, na Stonu do XVII. stoljeca, kako ustanovljuje brošura dr. Bjelovucica, koja je izašla koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do pocetka XIX. stoljeca. Ja sam bio licno u jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti ništa što bi sjecalo na negdašnje Bogomile. To su bili sasvim obicni Muslimani.
Tako je svršilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru
i zapadu u katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, predoše na islam.
Dr. Ivo Pilar (10. veljace 1927. - Predavanje u Sociološkom društvu u Zagrebu)
Administrator E-mail: bosnjo1@nycap.rr.com