PISMA

Hariz Halilović ispred imena svoje rodbine u Memorijalnom centru Potočari

Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, je bio lagan kao pero, jer dječije kosti - to nisam ni ja znao, Ljubo - nakon dvanaest godina pod zemljom, ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što je ovaj dječak iz sjećanja i uzdaha moje preživjele rodbine uguran u odrasle kategorije i statistike i što su svi lijesovi bili iste veličine, jer Dino je još bio dijete kad su ga ubili i njegove kosti su trebale biti položene u odgovarajući, dječiji lijes. Nek se jasno vidi da je bio dijete i da nije mogao posthumno odrasti. Nišandžija koji je pucao u Dinu („višestruki prostrijeli grudi“) je morao oboriti puščanu cijev puno niže od ostalih kolega-ubica, jer bi ga inače bar „za glavu“ promašio

Dragi Ljubomire,

Zahvaljujem ti se na rođendanskom poklonu, tekstu koji si baš na moj rođendan, 15. 1. 2010. godine, objavio na Peščaniku! Tvoj tekst mi je pomogao da lakše prihvatim činjenicu da ne samo da sam napunio četrdeset ljeta (zima nešto manje, jer ovamo gdje živim zima baš i nema), nego i da sam dočekao još petnaest rođendana „viška“ - punih petnaest godina mimo onih koliko mi je zbog geografije, etnije, vjere, generacije i nacije bilo presuđeno od Karadžića, Mladića, Ćosića i inih „tvojih“ oko tebe, protiv kojih si se ti, kažeš (a ja znam da jesi), uzaludno bunio (ali ništa nije zalud, dragi Ljubo!).

Znaš, Ljubomire (imao sam nekad davno jednog učitelja koji se tako zvao), nije lako dočekati četrdeseti rođendan, na kraju svijeta, u Australiji, znajući da mnogi ljudi koji su mi bili bliski nisu dočekali ni petnaesti - poput mog malog rođaka Dine (na rukama mi prohodao), koji je 11. jula 1995. otet iz majčinih ruku u Potočarima, odveden u koloni bošnjačkih civila i strijeljan od strane Srpske vojske Republike Srpke i raznih specijalaca za ubijanje iz sastava MUP-a Republike Srbije, a sve isključivo u ime Srpstva i srpskih država, srpskih šuma i ko-zna-čega-sve srpskog. Dino je pronađen 2006. u masovnoj grobnici kod Zvornika, pa smo ga ja i još jedan mi preživjeli rođak 11. jula 2007. pokopali u Potočarima. Rođak je za tu priliku došao iz Njemačke, a ja iz Australije. Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, je bio lagan kao pero, jer dječije kosti - to nisam ni ja znao, Ljubo - nakon dvanaest godina pod zemljom, ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što je ovaj dječak iz sjećanja i uzdaha moje preživjele rodbine uguran u odrasle kategorije i statistike i što su svi lijesovi bili iste veličine, jer Dino je još bio dijete kad su ga ubili i njegove kosti su trebale biti položene u odgovarajući, dječiji lijes. Nek se jasno vidi da je bio dijete i da nije mogao posthumno odrasti. Nišandžija koji je pucao u Dinu („višestruki prostrijeli grudi“) je morao oboriti puščanu cijev puno niže od ostalih kolega-ubica, jer bi ga inače bar „za glavu“ promašio. I sam znaš, Ljubo, da si s četrnaest godina ipak još podobro manji od svih odraslih.

U zadnjih nekoliko godina, pored Dine, u Potočarima je pokopano još nekih pedesetak članova moje rodbine, a ubijeno nas je preko stotinu - uz to još stotinjak mojih školskih drugova, stotinjak komšija, stotinjak ljudi koje sam redovno sretao u prolazu, stotinjak onih koji su znali čiji sam ja „mali“... Evo ti slike naših imena iz Potočara, a ima nas i mimo prezimena Halilović; vidi pod Sulejmanović, Zukanović, Mustafić, Bečić, Salihović... Mnogi od ovih na listi bi ti sve ovo mogli opisati puno bolje od mene, jer je među njima bilo i pisaca i pjesnika i boema, onih koji su za života još ponešto stigli postići, i onih koji su o tome tek stigli sniti. Sad je na meni da i u njihovo ime govorim, da se i u njihovo ime zahvalim ljudima kao što si ti, Ljubo. Zahvaljujem ti što si, prije svega, čovjek u onom najhumanijem smislu, što razumiješ i suosjećaš. I što ne šutiš. I što nisi šutio!

Znam da ni tebi, s pravom, moji mrtvi ne daju mira, a ja na takav mir i nemam pravo. A reći ću ti i ovo: skroz je čudan osjećaj stajati u Potočarima, nijemo iščitavati uklesana imena, stotine imena, svoje skoro cijele rodbine, i nesvjesno, a uporno, tražiti svoje ime među njima. Znaš da bi „logično“ i ti tu negdje trebao biti, negdje odmah između Hamdije i Hasana, po abecednom redu. I onda te obuzme neka sramota što si živ, stid te što si nadživio neke svoje starije rođake i što oni mlađi nikad nisu stigli skupiti ni pola od tvojih godina. Zastidiš se zbog i-poda u džepu i nekih obaveza, termina i neplaćenih računa koji te čekaju negdje u tuđem svijetu gdje imaš adresu. I onda osjetiš da si jedino ovdje među svojima, skroz svoj.

I još ću ti reći, Ljubo, da sam jedino preživio zbog toga što sam se, kao jedan od rijetkih iz moje šire familije, u vrijeme ubijanja Srebrenice zatekao daleko od našeg podrinjskog zavičaja u istočnoj Bosni (tik uz zapadnu Srbiju). A nakon što mi je jula 1995. ubijen zavičaj, nisam se više imao gdje (a pogotovo kome) ni vratiti, pa sam zato i otišao što dalje od istočne Bosne i zapadne Srbije, do onih „ničijih“, koji s tim „našim“ ratom nisu imali ništa, onih Aboridžana koje pominješ u svom tekstu. Sad s njima, a i s raznim drugim „narodima“ i „narodnostima“, dijelim avlijske ograde; jest da je sve bez bratstva i jedinstva, ali zato uz međusobno poštovanje i civilizirano odstojanje: good morning za good morning.

A kad se jutrima, gledajući u nedogled okeana, sjetim rodnog Podrinja (a Podrinje je vazda bilo s obje strane Drine), sjetim se i VBR-ova, onih „ognjeva“ i „orkana“, na koje smo nekad bili ponosni i u njima gledali oličenje našeg bratsva i jedinstva, dok se „naša JNA“ kurčila na razno-raznim vojnim paradama svih onih davnih dvadeset-i-drugih decembara i dvadeset-i-petih majeva. E, ti su isti VBR-ovi, Ljubo, još pod istim oznakama, postavljeni na platou planine Tare, iz tvoje države, s tvoje strane Drine, palili i žarili moj zavičaj i ubijali moju rodbinu u mojoj zemlji. Ti „ognjevi“ i „orkani“ su do temelja (i mimo temelja) srušili i spržili i moju rodnu kuću. Sve se ovo dešavalo „legalno“, iz pozicije tvoje države, u po bijela dana - danima, sedmicama, mjesecima i godinama - i o tome znaju svi oni s tvoje strane Drine koji nemaju selektivnu amneziju zbog razloga raznoraznih. Ja znam da im ti pokušavaš probuditi potisnuta sjećanja.

Ti i tvoje kolege s Peščanika (i ostali miroljupci) ste kolektivna savjest i obraz države i naroda s te strane Drine, ono ljudsko što još valja i što je uvijek valjalo tamo. Zato ja, Ljubo, prihvaćam tvoju kolektivnu odgovornost. I zato te iz cuga, Ljubo, oslobađam svake krivice za moju spaljenu kuću i pobijenu rodbinu, jer je ti garant nisi zapalio, niti si koga ubio - ali, kao što i ti reče, jeste tvoja država, tj. vrlo konkretni ljudi u vrlo konkretnim uniformama, s jasnim naređenjima i izvršenjima. Kamo sreće da je bilo više ljubomira, ne samo po imenu nego i po ubjeđenju, poput tebe, tamo „kod tebe“; ja ti onda ne bih nikad imao potrebe sve ovo ni pisati i puno bi ljudi bilo sretnije, pogotovo s moje strane Drine.

I još nešto Ljubo, zemljače bivši, poruči tim svojima tamo oko sebe, tim što su čvrsto odlučili „nevjerovati u Srebrenicu“, da u toj Srebrenici nije ubijen niti jedan jedini Turčin (što ne bi mijenjalo zločin), ali jesu mnogi srpski zetovi, beogradski i novosadski studenti, radnici onih građevinskih firmi što su gradile Beograd i Srbiju. Jedan takav ubijeni je muž moje snahe Nade, Nesim (Sejdalija) Halilović, veteran studentskih domova iz Beograda, sociolog. Rođen kasnih pedesetih, Nesib je bio poput izmišljenih junaka Mome Kapora (dok je Kapor još bio pisac), a kad se, nakon desetak godina „studiranja po Beogradu“, odlučio vratiti u svoju srebrenu provinciju, Nesib je sa sobom poveo i Nadu, svoju beogradsku ljubav iz Studenjaka. Oboje „Beograđani“, radili su kao sociolozi i referenti u Općini, skućili se brzo i zajedno zavoljeli Srebrenicu. Nekoliko godina pred rat su dobili i sina Omera. Pred rat je Nada otišla s malim Omerom u Beograd, dok se „situacija ne smiri“, a Nesib je ostao u Srebrenici. Jula 1995, Nesib je, zajedno sa svojim mlađim (i jedinim) bratom Sabitom i ocem Mehmedom, strijeljan. Nadin Omer je jedini preživjeli muškarac iz tog dijela moje rodbine.

Ne znam gdje li su danas, ni Omer, ni snaha Nada. Nažalost, puno nas je lakše nabrojati žive nego pobijene, a i ovo što nas je živo razbacani smo diljem ove nesretne planete, često više i ne znajući jedni za druge. Tako, Ljubo, slobodno potvrdi tim svojima oko sebe koji „nisu sigurni“: genocid u Srebrenici je ama baš odrađen k'o po knjizi. Valjda i zato što je u njemu, od početka do kraja, učestvovao najškolovaniji srpski kadar, od onih u SANU, preko generala, doktora i ostalih stručnjaka za razvalačenje pameti i „sve pobiti“-politike. Povedi jednom te svoje što još „ne vjeruju u Srebrenicu“ u Potočare! Slobodno im reci da ih vodiš kod rodbine jednog svoga prijatelja, prijatelju. Jer, moji mrtvi neće (p)ostati nikakva berza smrti za nacionalno i međudržavno potkusurivanje, niti izgovor za planiranje kako da vam što brže i temeljitije vratimo milo za drago. Međutim, dok je mene živog, neće ih se ni negirati, niti ignorirati kao da ih nije ni bilo, bez obzira na (ne)postojanje neke nazor rezolucije o Srebrenici, (ne)izglasane od strane onih koji legitimno predstavljaju tvoju državu ! Ja za svoje žrtve genocida samo tražim poštovanje, da se ne zaboravi ko su bili - ne brojevima, nego imenima, datumima rođenja, zanimanjima, vrlinama i manama i svemu onome što ih je činilo ljudima - i da tvoja država nađe sve one logističare, nišandžije i specijalce (za ubijanje) i procesuira ih za ono sto su radili 1990-tih. Za početak, neka krenu odozgo i nađu Mladića!

Sve im ovo, Ljubo, tamo prenesi!

Srdačno te pozdravljam!

(Hariz Halilović je socijalni antropolog pri School of Philosophy, Anthropology and Social Inquiry, The University of Melbourne)

Slucajno nabasah na vas web site i ugodno se iznenadih.Malo gdje osijetih toplinu i brigu za nase Bosnjastvo i lijepi nas Iliricum, kao na vasoj stranici.Samo onaj ko iskreno voli svoj korijen i svoj ummet moze pisati sa takvom ljubavlju.O kako je moje srce ponosno kada cuje i vidi da jos ima srca vrelih Bosnjackih, da jos tamo necija ljubav za najdrazu nam Bosonu, kuje vijecne kule od prkosa, dike i nezaborava. Znajte braco da niste sami! Kao do jucer s puskom, sada sam sa vrelom rijecju opet u prvom safu sa Bosnom i sa vama.Istina mora postati nase najace oruzje! Oprosta i zaborava vise nejma i nesmije ga vise nikada biti! Fukarama (cetnicima i ustasama) neka je jasno jednom i za ebeda: "Dva zuba za zub, oba oka za oko Bosnjacko", za svaku suzu materinsku i bratsku, za sve ucvijeljene jetime i za ljubav nasu vijekovima davanu a krvlju nasom naplacenu! Zive su gazije! I nezaboravljaju!!!

Bosnjak Dzemaludin Latic fasista, Bosnjak Musan Topalovic ratni zlocinac,bosnjacka politicka stranka SDA odgovorna za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i pokolj sopstvenog naroda, bosnjacka ulema bije se za pare, bosnjacki ministri kradu, bosnjacki generali kriminalci u Krajini, Bosnjaci pomeli 3 000 Srba u Sarajevu, bosnjacke firme svercerske, bosnjacka Armija klala po Grbavici,Bosnjaci u federalnomu MUP-u nesposobni, djeca iz mijesanih brakova nepozeljna u bosnjackoj vojsci, Bosnjaci majoriziraju Hrvate u Travniku u Varesu, bosnjacki primitivizam napunio Skenderiju uzivajuci uz Jusufa Islama, Bosnjaci dizu ruke za Velibora Ostojica, bosnjacka zena umotana poput utvare baulja Titovom.

Eto, tako o tebi pisu "vakumirani" bosnjacki insanu. O tebi koji si protjerivan, klan, ponizivan, o tebi koji si na rukama nosio mrtvo dijete i koji si trazio da sa ubicom popijes kahvu kako bi ga upitao za razloge pucanja u lubanju tvoje kcerke, o tebi kojeg su u Batkovicima razapinjali izmedju dva dzipa, o tebi koji si oslobadjao Vlasic i bosom nogom Unu gazio, o tebi koji si Pejanovica pazio bolje od rodjene matere, o tebi koji volis ilahiju i kome su silovali majku, o tebi kojem djeda i nenu sahranjuju na groblju za "auslendere" sa pogledom na sidnejsku operu, o tebi koji ibadetis i Bajrame docekujes u Oslu i Stockholmu, o tebi koji ne foliras kad kazes da volis Jovu Divjaka, Dragana Vikica i Nenada Markovica, o tebi koji si se sa svojim dostojanstvom popeo na vrh civilizacijske piramide.

Ti, eto, imas takve prvake kojih treba da se stidis. I defetizam je tvoja odredjujuca kategorija i da se, kojim slucajem nisi odbranio i sacuvao domovinu, nikada nijedna ruzna rijec s pocetka ovog teksta o tebi napisana bila nebi.

E. zato sto si takav, Bosnjace, sto nije bilo po necijem, zato sto je tvorac "islamske deklaracije" poveo u najslavniju epopeju nacionalne samobitnosti, zato sto je prekrizio neciju geopoliticku matricu po kojoj si, Bosnjace, kozmicka greska, i strano tijelo, na transferzali Atina-Bec, zato sto u svoju malu zemlju dovodis Pavarottija, Milansku skalu, Kasparova i Bono Voxa i zato sto si ustvari jedan dobar narod, a neciji koncepti ne trpe dobre narode, ne trpe one koji tepsiju krompiruse podijele sa kompletnim haustorom i koji od svoje bijede, negdje na putu Tuzla-Teocak, pristave kahvu i iznesu hurmasice ekipi svedske televizije. Eto zato sto si dobar, a ne pogan, zato sto se ne uklapas u neciju sliku o islamu i sto ne mogu od tebe napraviti novi Alzir, moras biti kaznjen. Ako ne u ratu, bices povaljen u miru.

Pod jedan: Pricu o agresiji eufemizirati, odvlaceci je nakolosijek medjunacionalnih sukoba.

Pod dva: Cetverogodisnje orgijanje barbara po bosnjackoj kozi amortizirati narucenim tekstovima o Kazanima i Grabovici.

Pod tri: Aktivirati Pejanovica, koji je najzad istjeran iz grma i cija skaradna poruka o tome kako ce on licno krvavog vladiku Kacavendu vratiti u Tuzlu, a preko koje su Bosnjaci olahko presli, samo potvrdjuje tezu o Srbima po zadatku itd.

Sve ovo gore napisano dragi moji Bosnjaci, zorno govori o tome kako je krajnje vrijeme da i u miru preuzmes vlastitu sudbinu u svoje ruke

Tvoja politicka heterogenost i nacionalna atmosfera sada, vec sasvim izvjesno, prijeti da te povede u kolektivni mazohizam. Jer biti ovako neargumentirano pljuvan zadnjih sto dana, biti ovako devalviran i nakon rata opet ponizavan, a pri tome ne reagirati znaci biti bosnjacki idiot i, posto dugo cekam da umjesto mene reaguju moja Vlada, moja stranka, moje ratne starjesine, moji rasuti muhadjiri, moji skupstinski poslanici, moji ministri, a oni to ne cine, morao sam ovim pismom zastiti sebe i svoju bosnjacku porodicu.

Moj babo, moja rahmetli mati, moj brat, moja zena, dvoje moje djece i ja, nismo Bosnjaci iz price bjelosvjetskih cafirologa i domacih izdajnika. Sutnja kao punkturna tacka bosnjackog intelektualca i njegovog mentalnog sklopa razdire me gore od svake lazi napisane o nama. Vi, bosnjacka inteligencijo. Vas pozivam.

Vi, koji sakrivate se sakrivate iza nekakvog kvazisabura, teorije netalasanja, lazne principijelnosti i vec otrcanog, samo vama svojstvenog, merhameta, pocinjete odista da mi se gadite. J[*****] vam i vase promocije knjiga, okrugli stolovi i etabilirana kuloarska supljiranja o ugrozenosti bosnjackog bica. Prevladajte jednom stogodisnje strahove i stanite ispred ovog naroda! Stanite iza najcestitijih dusa dunjaluckih i pomozite im. To vam je farz i desi li se ovom narodu ponovo nesto ruzno, bicete gori krivci od Milosevica i Tudjmana zajedno.

Potpisnik ovih redova duboko je svjestan hipokrizije morala koji je zahvatio i razara jedan dio bosnjackog tkiva, svjestan je mahalskog sindroma jednog dijela bosnjacke vlasti, cije su krajnje konsekvence duhovno nistavilo. Znam dobro kako su nam neki bosnjacki ministri korumpirani i kako u stranci SDA ima izvjesnih uhljupa koji kompromitiraju ideju Bosne. Ali sve to nije razlog da nam se podmece kukavicje jaja i da nam na istu deredzu stavljaju zlocin, modernoj civilizaciji nepoznat, naspram, istina je ociglednih manjkavosti u jednom dijelu koordiniranja vojnog vrha i nadredjenih jedinica u Armiji BiH. Ta prevarantska igra balkanskog pokera gdje po redu hoce da nam potpisu istu odgovornost za rat, kao i nasim dusmanima mogla bi proci ako mi Bosnjaci, hajvani, budemo opet sutjeli.

Mi smo narod koji godinama zivi pod ucjenom. Sestogodisnja klaustrofobija nas je istraumatizirala da inferiornost i kompromis postaju nasa konstanta, nasa stanja. Obracunajmo se vec jednom sa stoljetnim sejtanom koji nam kruzi metabolizmom. Strahom od vlastitog misljenja. Pokidajmo u sebi genetske kodove iracionalne panike, sta ce, na ono sto cemo kazati, reci drugi. Nas usud da se kao Bosnjaci radjamo u ovim paranoidnim okruzenjima validan je razlog da moramo biti jaki i odvazni, a ne da dopustamo da nam poslije dzehennema i dvjesta hiljada mrtve brace i sestara jedan politicar drzi ders o sumljivoj ratnoj ulozi sehera.

Drugi kako hoce, ali ja vise cutat ne mogu. Hocu da mislim i hocu da kazem ono sto mislim.

Mislim da je Pejanovic izgubio steceno povjerenje. Mislim sa je Musan Topalovic spocetka agresije bio heroj ovog naroda i da je i neuracunljivom stanju uradio neke stvari koje nije smio i koje su ga kostale zivota. Mislim da nije uputno i dobro mrziti ljude poput Marka Vesovica, ali i da je Dzemaludin Latic jedan od najznacajnijih Bosnjaka koji se rodio u zadnjih pedeset godina. Mislim da su Slavisa Sucur, Miro Lazovic, Mladen Vojicic Tifa, Predrag Paja Pasic, Perica Simunovic, Miso Bozic (predsjednik SGV Tuzla) parametri srpske cestitosti. Mislim da je moj predsjednik Alija Izetbegovic najmoralniji covjek planete, ali i to da nije smio dozvoliti da se drugi kongres SDA pretvori u farsu.

Mislim da je Atif Dudakovic najveci bosanski gazija, a Emin Pivic i Hamdo Abdic najsvjetliji primjeri kako se voli i brani domovina. Mislim da dobar dio bosanskohercegovackih medija radi po nalogu stranih obavjestajnih sluzbi i da bi bilo dobro Miljenka Jergovica vratiti u Bosnu.

Mislim da je Haris Silajdzic urnek bosnjacke pametii da je u zadnjih nekoliko nastupa na bosanskim medijima definitivno sa sebe skinuo hipoteku narcisoidnog i "tersli" politicara.

Mislim da bi se na teritoriji Federacije morao donijeti zakon po kome bi svaki privanik bio duzan izdvajati odredjenu novcanu naknadu za jednog demobilisanog borca bez zaposljenja. I nije uopce vazno da li je ovo sto ja mislim tacno i da li je vazno. Neka istinu i ozbiljnost ovog teksta utvrdi neko drugi.

E, da meni ne bi opet za dvadeset godina klali familiju po Srebrenici, protjerivali rodjake iz Brckog i Bosanskog Broda, slali rodbinu iz banjaluckog bonluka da pere posteljinu po hotelskim veserajima drzave Illinois. A sve za rad njihovog pripadanja bosnjastvu i Islamu, da mi se ne bi od mog lijepog naroda pravila sprdnja i da mi pjani Englezine nebi gazili zastavu ja cu svoju borbu nastaviti. Kakav ce ishod biti ja ne znam, ali znam da cu imati miran san je cu izpunjavati makar obaveze prema Bogui svom narodu.

Selam alejkum draga Bosno i biseru grada. Pisem ti iz daleke Australije. Ja neznam ko ce ovu poruku citat, ali samo znam da ja Bosnu cuvam u srcu. Napisala sam vec cetrdeset poema o Bosni i uvijek kad pisem zamisljam da sam tu, tu na njenom tlu. Vi koji ste ostali tamo mislite da je nama lako u tudini, bez ikog svoga. Meni je 21-dna godina, bez obzira na moju starost da sam imala priliku poginula bih za Bosnu. Mi Bosnjaci nismo organizovan narod, mi smo bili jedan naivan narod, a zasto pitate li se ikad. Zato sto u nama postoji merhamet i mislimo ako smo mi takvi da je svako takav. Cula sam da jos uvijek slusate Draganu Mirkovic,i da jos uvijek koristite pozdrave "Dobar dan". Mozda sam ja nekom smijesna, ali ja samo zakljucuem da se nas narod jos uvijek nije opametio. Kako ce vasa djeca znati sta su nam dusmani uradili. Ja zivim u kriscanskoj zemlji, postujem njihovu vjeru, postujem svaciju vjeru, ali znam sta je moje. Znam moje porijeklo i moju vjeru i tradiciju i znam da je moj pozdrav Selam, za mene drugi ne postoji. Ova nasa omladina misle da to nije u modi nije practicno ubotrebljavati. Zelim da porucim svim Bosnjacima i Bosnjakinjama da se cuvaju od zlih puteva i da se ne okrecu prema Zapadu nego prema Istoku. Allah nek te cuva draga Bosno i Bosnjacki narode. Selami Berina Cusovic iz daleke Australije.

Pismo iz Australije

U ime žrtava