Slika gore, protjerani Bosnjaci poslije 1878. godine u Anodoliji
Smrt dolazi iznenada: Zatočenici u srpskom logoru kod Prijedora
Avgust.18.2010. - U dva navrata objavljivlivali smo djelove iz knjige „Ljubi bližnjeg svog“ poznatog američkog novinara Petera Maassa. Povodom feljtona o genocidu u Prijedoru, još jednom se treba podsjetiti Masovih reportaža iz logora smrti, kao i na njegove susrete sa srpskim monstrumima Kovačevićem i Drljačom.
Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate.
Milan Kovačević je htio da obavi molitvu. Bila je nedjelja, vikao je: „Jebeni svetac”, i htio je da ode u crkvu. Kovačević je imao oko stotinu kilograma, građen poput kakvog boksera teške kategorije, čiji su se mišići pretvarali u salo, ali on vas je i sad mogao jednim udarcem odalamiti tako da odletite na drugi kraj Balkana. Sjedio je na čelu stola u jednoj prljavoj sobi prljave zgrade općine u Prijedoru, gradu gotovo sasvim očišćenom od ne-Srba. Uz opreznu vojnu pratnju, u taj grad sam sa grupicom novinara stigao u jedno nedjeljno jutro, u augustu 1992. godine, i naša prva obaveza je bila susret sa Kovačevićem. Jer, mi smo željeli vidjeti njegov gulag. On za to nije htio ni da čuje.
Psovao je oficira koji nas je dopratio u Prijedor iz sedamdesetak kilometara udaljene Banja Luke. Šta se kog đavla mi raspitujemo za te logore? Što se, jebi ga, ne pozabavimo istragom o ubistvima srpskih beba? Njegovim vojnicima su ti „sabirni centri” bili potrebni da bi u njima držali muslimanske vojnike, vikao je Kovačević. I šta je tu čudno? Pa, ovdje se vodi rat. I zar ne znamo da su Srbi dobri prijatelji Amerikanaca? Kad se ovaj rat završi i kad Bosna bude pod punom kontrolom Srba, možda će ona postati pedeset i prva američka država! Kovačević se nije šalio. Na sebi je imao maskirnu majicu na kojoj je, i sprijeda i pozadi, pisalo – „Američka mornarica”. Momak je volio Ameriku.
KOVAČEVIĆ, LUD OD ROĐENJA: Bio je nevjerovatan tip. Po profesiji anesteziolog, Kovačević je imao brkove kao u morskog konja koji bi, da su vremena bila druga, činili da djeluje poput simpatičnog djeda, ali vrijeme je bilo ratno, i sivi brkovi su mu služili samo kao skladište za ostatke doručka. Pucao je od sirovosti i drčnosti. Čovjek bi ga istovremeno mogao i voljeti i prema njemu osjećati gađenje, kao da je u pitanju komičar koji se krevelji na sceni izazivajući navale smijeha. Ima li išta smješnije od ideje da bi se takva očišćena Bosna možda htjela spojiti, ne sa Srbijom, već sa SAD? Ali Kovačević se nije šalio. Desna mu je ruka bila u nježnoj vezi sa pištoljem za pojasom.
„Ovo je veliki trenutak u istoriji srpskog naroda”, pojao je kao sveštenik.
Kovačević je bio ludak od rođenja, i, kad to kažem, mislim doslovno. Rođen je, za vrijeme II svjetskog rata, u hrvatskom konc logoru, zloglasnoj klanici Jasenovac u kojem je skončalo na desetine – možda stotine – hiljada Srba, Jevreja i Cigana. Zamislite samo kakve mu je priče pripovijedala majka kad je bio mali – naravno – ako je preživjela Jasenovac. Kovačević je posjetiocima Prijedora govorio kako nikad ne smiju smetnuti s uma njegovo porijeklo, a to je bio savjet koji je bio i istinit i koristan. Bilo je neke vulgarne pravde u činjenici da je neko ko je rođen u koncentracionom logoru, kasnije rukovodio sopstvenim lancem logora.
Zlo ima dva lica. Postoji ono banalno lice o kojem je pisala Hannah Arendt u svom klasičnom djelu Eichmann in Jerusalem (Eichmann u Jerusalimu), koje bilježi život i suđenje jednom višem nacističkom funkcioneru, osuđenom na smrt u Jerusalimu za zločine protiv čovječnosti. Arendtova piše da je Adolf Eichmann bio tup čovjek, ni inteligentan niti podmitljiv, tek birokrata čiji su prsti mogli biti okrvavljeni samo nožićem za papir. Bio je personifikacija „banalnosti zla”. Želiš li primijeniti politiku zla, potrebni su ti ljudi poput Eichmanna. Vođe pripadaju drugom soju. Oni su poluludi geniji, vulgarno lice zla, Hitleri i Staljini, oni koji nude „konačna rješenja”. U Bosni, oni su bili ti koji su oživjeli pojam etničkog čišćenja, ispalili prve metke i počinili prva silovanja. U poremećenom univerzumu zla, to su oni „smioni”, oni što su kadri iskazati neizrecivo i izvesti neizvodivo, i udarivši dlanom o dlan, povesti kolone sljedbenika.
Činjenica da je Kovačević imao mučno i poremećeno djetinjstvo nije slučajnost. Ovo nije bio razuman rat kojeg su vodili razboriti ljudi. Pogledamo li malo pobliže školovane političare i generale koji su poveli obične Srbe u rat, vidjećemo da su imali mučnu prošlost. Pogledajte Slobodana Miloševića, srbijanskog predsjednika. Otac mu je propao kao pop, pa se ubio. Majka mu je bila vatrena komunistkinja koja je izvršila samoubistvo. Pogledajte generala Blagoja Adžića, načelnika generalštaba JNA, koji je organizirao rat protiv Hrvatske. Kao dijete, u II svjetskom ratu, Adžić se zavukao u stablo kad su hrvatske ustaške snage upale u njegovo selo, i gledao kako mu kolju cijelu porodicu. Ili, general Ratko Mladić, komandant srpskih snaga u Bosni. Oca su mu, u II svjetskom ratu, ubile ustaše, a kćerka mu je sama sebi oduzela život, za vrijeme rata u Bosni. Mladić je uveo novi vojni žargon, sa izrazima poput „prži”, „razvali ih” i „razvuci im pamet”; sve su to naredbe koje je izdavao preko vojnih radio veza. Kovačević je bio od njihovog soja.
DIREKTOR GENOCIDA: Prije nego što se Kovačević dao na posao, Prijedor je bio drugi po veličini grad u sjevernoj Bosni, sa 112.000 stanovnika, od kojih su Muslimani bili u tijesnoj većini nad Srbima i vodili skupštinu općine. Na početku rata, srpski nacionalisti su izveli košmarni puč protiv izabranih muslimanskih vlasti. Nije bilo mnogo borbe, jer su Srbi bili dobro naoružani, a Muslimani nisu pružili otpor vrijedan pomena. Bili su nespremni za rat. Kovačević je organizirao preuzimanje vlasti. Službena mu je titula zavisila od toga u kakvom je raspoloženju bio kad bi mu došli novinari u posjetu. Prilikom našeg susreta, Kovačević se predstavio kao „izvršni gradonačelnik”. Drugim je novinarima rečeno da je on „direktor grada” ili „predsjednik skupštine općine.” Bio je gospodar rata, a takvi mogu sebe zvati kako im volja.
Kad je većina prijedorskih Muslimana, muškaraca, otjerana u logore, kampanja čišćenja je usmjerena na razbijanje najtvrđeg oraha – zvanog Kozarac – gradića od 25.000 stanovnika, uglavnom Muslimana, koji se nalazio samo desetak kilometara cestom od Prijedora. Čišćenje Kozarca se pretvorilo u jedan od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata, moja kolegica iz Washington Posta, napisala je podužu i vrlo ozbiljnu reportažu o čišćenju Kozarca, i ja koristim detalje iz njenog članka da bih ilustrirao to kako je ovaj grad praktično zbrisan sa lica zemlje.
Granatiranje je počelo 24. maja, nakon što je Kozarac bio opkoljen srpskim tenkovima. Do petnaest granata je padalo na grad svake minute iz dvanaest pravaca. Nakon nekoliko sati, granatiranje je prestalo, a Srbi su koristili megafone kako bi narodu Kozarca objavili da im niko neće nauditi, samo ako izađu iz podruma i predaju se. Narod je to i uradio, i gotovo istog trena kad su Muslimani, koji su se odlučili na predaju, napunili ulice, nastavilo se granatiranje. Bila je to prijevara, a ulice su bile prekrivene odsječenim udovima i ljudskom krvlju. Preživjeli su pobjegli natrag u podrume ili u brda. Nakon dva dana neprestanog bombardiranja, izdata je još jedna naredba da se predaju, i kozarački Muslimani su ponovo pristali da to urade.
Ovaj put, Srbi su izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovništvo Kozarca skupilo i, u koloni, krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je živio u gradu stajao je na balkonu i upirao prstom na svakog viđenijeg Muslimana – gradonačelnika, šefa policije, ljekare, advokate, sudije, poduzetnike, čak i sportske junake. Većinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta, ili su odvedeni u obližnju kuću gdje su zaklani. Jednom su čovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz grad. Skončao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena iz filma Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome napravio film, malo je Amerikanaca znalo, ili vjerovalo, da se takvo nešto dogodilo. Ovo je bio eliticid, sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica više nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je to prava klanica. Preživjeli su satjerani u koncentracione logore koje sam ja sad htio obići.
Braća po zločinu: Milan Kovačević i Simo Drljača
Simo Drljača, naš vodič, bio je drugi najgadniji karakter u Prijedoru. Drljača, koji je bio visok skoro dva metra i odjeven u crnu maskirnu uniformu, imao je nezaobilazni pištolj za pojasom i prevarantski instinkt lošeg igrača pokera. „Zašto želite da idete u Keraterm?”, raspitivao se. „To je obična fabrika, tamo nema ničeg. Da, bilo je tamo nekoliko zatvorenika, ali to je samo na koji dan, a posljednji su otišli prije više od mjesec dana". „U redu”, odgovorili smo, „ali odvedite nas ipak tamo.” Slegnuo je ramenima i mi smo, u konvoju, krenuli prema tvornici keramike Keraterm u predgrađu Prijedora. Procurila je vijest da su tu počinjeni neki od najstrašnijih zločina. Bosanci su bili zatvoreni u skladišta, bez hrane, vode i svježeg zraka; mnogi su umrli od žeđi, ležeći u smradu sopstvenog izmeta i mokraće. Kad bi zavapili da im se pomogne, straže bi pucale kroz vrata; zatvorenici koji su izvođeni iz skladišta su obično bili nasmrt mučeni.
Naš je kombi ušao u fabrički krug. Bio je pust, nigdje nije bilo žive duše. Drljača nas je uveo u jednu zgradu i rekao nam je da je ona samo nekoliko dana u junu služila kao zatvor. „Vidite, nema krvi”, smješkao se. Dao nam je pet minuta da obiđemo cijeli krug. Zgrada je bila veličine fudbalskog stadiona; tu je bila glavna peć za pečenje keramike. Prostor oko peći je bio prazan, pokriven tankim slojem bijele prašine. Ni na podu ni na zidovima nije bilo ni traga ljudskih mrlja. Nije bilo ništa do odbačene pertle za cipele. Nije bilo nikakvog vonja, čak ni znoja ili antiseptika. Bilo je previše čisto. Zatvorenici nikad nisu bili držani u toj zgradi. Ratna lukavstva su započela.
UKLANJANJE DOKAZA: Drljača nas je odveo iz zgrade i rekao nam da se vratimo u kombi. Tražili smo da uđemo u skladište za ciglu, manje od dvjesta pedeset metara od nas. Naravno, kasnije ćemo saznati da je to bila zgrada u kojoj su držani i mučeni zatvorenici – i odakle su evakuirani samo dan prije našeg dolaska. „Ne”, kazao je on, „tamo ne možete, to je vojni objekat.” Nigdje na vidiku nije bilo ni jednog vojnika niti komada oružja. Čim je jedan od televizijskih snimatelja usmjerio objektiv prema zgradi, jedan od Drljačinih ljudi je skočio pred njega. Nema snimanja zgrade, vikao je vojnik. Drljača se opet nasmiješio. „Vrijeme je da krenete”, rekao je. Postupili smo po naredbi. Bili smo njegovi gosti i, ne vladamo li se po njegovim pravilima, mogli bismo i sami završiti u zatvoru. Baš tako.
Krenuli smo prema selu i, nakon petnaest minuta, stigli pred bivšu osnovnu školu iznad čijeg je ulaza bio natpis na engleskom: „Otvoreni prijemni centar – Trnopolje.” Kad su nekoliko dana prije nas tu stigli drugi novinari, bodljikava žica je još uvijek bila oko cijele zgrade i nije bilo nikakvog natpisa sa dobrodošlicom. Ali Trnopolje se samo malo promijenilo od tada; u suštini je to bilo isto ono mjesto. Nekoliko hiljada Bosanaca je bilo tu nagurano, okruženo, ne bodljikavom žicom, već naoružanim stražarima, koji su ih stalno obilazili, neprestano svjesni da nemaju kud pobjeći. Cijeli taj kraj je bio u rukama Srba, zatvorenici nisu imalu kud pobjeći, niti se sakriti, nisu se mogli čak na miru šćućuriti – nadajući se oslobađanju.
Nikad nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana nabasati na živi kostur. To mi se desilo u Trnopolju. Prošao sam kroz kapiju i nisam mogao vjerovati svojim očima. Tu, tačno ispred mene, bili su ljudi koji su izgledali kao preživjeli iz Aušvica. Sjećam se da sam pomislio da iznenađujuće dobro hodaju za ljude bez mišića i mesa. Bio sam zapanjen samom činjenicom da su bili u stanju govoriti. Zamislite, kosturi koji govore! Obratio sam se jednom od njih, pogledao mu ruku i shvatio da bih je mogao ščepati i prelomiti nadvoje kao grančicu. Isto sam mogao uraditi i sa njegovim nogama. Vidio sam još desetine takvih hodajućih kostura. Mogao sam im svima slomiti ruke i noge. Krvc. Krvc. Kvrc.
Mnogo puta otkad sam izvještavao iz Bosne, odlazio sam u Ameriku i često se sudarao sa istim pitanjem: „Jesi li bio u tim logorima? Jesu li stvarno tako gadni?” I sad mi je teško povjerovati da su Amerikanci i zapadni Evropljani bili zatečeni onim što se dešavalo u Bosni i, naročito, da nisu povjerovali u priče o logorima. „Da, bio sam tamo, i, da, uistinu su gadni. Pa, vidjeli ste na televiziji? Zar ne vjerujete u to što ste sami vidjeli? Zar vjerujete ijednoj riječi Radovana Karadžića, vođi bosanskih Srba, koji kaže da su te slike falsifikat?” Chico Marx ima jednu sjajnu repliku u filmu Duck Soup (Supa od patke), kad pokušava da jednu naivnu ženu (igra je Margaret Dumont) navede da povjeruje u nevjerovatnu namještaljku: „Pa, kome ćeš vjerovati, meni ili svojim vlastitim očima?” Isto je to sa Karadžićem i logorima.
LOGORAŠKA DRAMA: U Trnopolju su držani ljudi koji su bili pušteni iz najstrašnijih konc logora, Omarske i Keraterma. Otud su stizali ovi kosturi. A žene i djeca, protjerani iz obližnjih sela, dolazili su dobrovoljno u Trnopolje. Da, dobrovoljno. To je bila jedna od najčudnijih situacija u Bosni – ljudi koji su sigurnost tražili u zatvoreničkim logorima. Otići u Trnopolje nije značilo otići na izlet, ali znane grozote koje će im tamo činiti bile su bolje od sudbine namijenjene Bosancima koji su pokušavali ostati u vlastitim domovima. Jer, žene su u Trnopolju mogle biti silovane, ali nisu ih silovale cijele bande. Tukli su ih, ali vjerovatno ih nisu ubijali. Ironija je da su prve televizijske slike koje su šokirale svijet bile slike iz Trnopolja, „najboljeg” logora. Nikad niko nije vidio one najgore logore kad je u njima bilo najgore.
Najsretniji zatvorenici Trnopolja su bili oni što bi našli mjesto na podu škole koja je zaudarala na mokraću i neoprane ljude. Unutra se nije moglo kročiti a da nekog ne nagazite. Oni manje sretni živjeli su napolju, pržeći se na augustovskom suncu i drhteći u hladnim noćima. Nužnik im je bio jedna kućica načinjena nad jarkom; ljudi su živjeli na nekoliko koraka od njega. Drljača nam je dao petnaest minuta da prošetamo okolo; tehnički govoreći, mogli smo razgovarati s kim smo htjeli. Ali stražari sa kalašnjikovima i ray-ban naočarima su tumarali okolo, i ja bih uspijevao razgovarati ne više od minute ili tako nekako, prije nego što bi mi se jedan od njih došunjao iza leđa i počeo prisluškivati razgovor. Nekoliko stražara je sklonilo puške na leđa i počelo nas slikati kako razgovaramo sa zatvorenicima. Nisu bili suptilni; oni su bili gazde i htjeli su nam to staviti na znanje. Ako ima išta što je zajedničko svim siledžijama, onda je to da svi hoće da ti stave do znanja da su siledžije. Jedan zatvorenik-kostur je jedva imao vremena da otkopča košulju, pokazujući mi osakaćena prsa, nekoliko desetina svježih ožiljaka od sam-Bog-zna-kakve torture, prije nego što mu je izraz užasa prekrio lice. Zurio je, poput jelena ulovljenog svjetlom automobilskih farova, u neku tačku tačno iznad moje glave. Okrenuo sam se. Stražar je stajao iza mene.
Produžio sam. Jedan me zatvorenik povukao za rukav. Pođite za mnom. Krenuo sam, nastojeći sakriti da ga slijedim. Odveo me do boka škole i, osvrnuvši se oko sebe, projurio unutra. Krenuo sam za njim. Kud me je vodio? Zašto? Bojao sam se ne samo nevolja u koje bih mogao zapasti, već i nevolja u koje se on mogao uvaliti. Vrata su se zatvorila za mnom. Soba je bila malena, mračna. Trebalo je koji trenutak da mi se oči naviknu. Pored mene su ljudi šaptali. Pogledao sam na pod. Tu su ležala dva tijela. Leševi? Još ne. Bio sam u stacionaru, najtužnijem stacionaru koji možete zamisliti. Bez lijekova, bez kreveta. A ja tu nisam smio biti.
RUTINSKE LIKVIDACIJE: Ljekar, i sam zatvorenik, mahnuo mi je da se sagnem kako me stražari ne bi vidjeli kroz prozor. Počeo je skidati prljavi zavoj sa noge jednog od dvojice ljudi. Šiknuo je gnoj. Čovjek je ispod samog koljena imao inficiranu rupu veliku kao lopta za bejzbol. Udarac kundakom od kojeg kosti pucaju. Za koji dan će rana postati gangrenozna i čovjek će umrijeti. Ljekar je svoja objašnjenja šaptao Vlatki, mojoj prevoditeljici, koja ih je onda šaptala meni. Dodao sam joj svoju bilježnicu i naliv-pero. Postavljaj pitanja, zapisuj odgovore, rekao sam joj, nemamo vremena za prevođenje. Vlatka je dovoljno dugo radila za mene i druge novinare da je znala postaviti prava pitanja. Bila je najbolja u svojoj branši.
Pogledao sam drugo tijelo, jedva živo. Činilo se da je čovjeku manje od četrdeset godina, ili tu negdje. Bilo je to teško odrediti. Lice mu je bilo isječeno i puno modrica, crno i crveno, i natečeno, kao da gledate strašno uvećan odraz u cirkuskom trik-ogledalu. Pogledao sam njegov goli torzo - nove modrice, nove otekline, nove otvorene rane. Nije se micao, i ja sam se pitao da li je uopće živ. Nisam morao pitati šta se ovom jadnom čovjeku desilo, niti šta će mu se desiti. Njegova će agonija ubrzo prestati, jer ako ga rane ne dokusure u sljedeća dvadeset četiri sata, učiniće to stražari. Kasnije ću saznati da su stražari rutinski ubijali zatvorenike koji se nisu brzo oporavljali od prebijanja. Zatvorenici koji nisu mogli govoriti i hodati bili su beskorisni.
ŠIFRA „DAHAU“: Iskrali smo se nakon nekoliko minuta, prvo Vlatka, a ja koju sekundu kasnije. Prišao nam je jedan osamnaestogodišnjak. Upravo je stigao u Trnopolje, nakon dva mjeseca u Omarskoj, najgorem od svih logora. Koža mu je bila nategnuta preko rebara i ramena poput prozirne mahrame. „Bilo je strašno”, šaptao je. „Pogledajte me samo. Kad su nas batinali, stražali su se služili rukama, motkama, kaiševima, pojasevima, lancima, bilo čim. Normalan čovjek ne može ni zamisliti metode kojima su se služili. Žao mi je što moram kazati da je bilo dobro kad bi došli novi zatvorenici. Stražari su, za promjenu, tukli njih.”
Tutnuo sam mu u ruku jedan sendvič iz torbe. Bio je to sendvič sa šunkom.
„Oprostite, to je sve što imam”, rekao sam mu. „Hoćete li ga pojesti?”
Buljio je u mene, kao da sam obična budala. Naravno da će pojesti. Bila je to hrana. Allah će odvratiti pogled, dok on bude jeo zabranjenu svinjetinu. Prišao sam drugom skeletu, ovaj je bio previše uplašen da priča, odvratio je pogled pošto je prošaptao jednu jedinu riječ: „Dahau.”
Bilo je vrijeme da se krene. Čuvari su počeli opkoljavati novinare. Ukrcali smo se u kombi. Bilo nas je otprilike šestero: reporter i snimateljska posada jedne američke televizijske mreže, novinar Newsweeka, ja, jedan francuski fotograf. Boravili smo u istom hotelu u Banjoj Luci i, našavši se zajedno u toj mučnoj situaciji, brzo smo se sprijateljili; uvijek smo imali tema za razgovor. Ali, kombi je bio nijem kad smo krenuli iz Trnopolja. Mislili smo isto. „Jebi ga, ovo ne mogu vjerovati.”
JAD I ČEMER: Ne sjećam se šta sam na kraju rekao u razgovoru sa posljednjim zatvorenikom. Šta kazati u takvoj situaciji? Vidimo se kasnije? Nek’ ti je sretno? Jer, ostavljaš osuđenike, polumrtvace, a činjenica da si s njima razgovarao gura ih u još veće opasnosti nego što su već bili. Ti sam si tog jutra dobro doručkovao, dvoje jaja, nešto tosta, mnogo džema. A on je pojeo pola kriške starog kruha, i to ako je imao sreće. U tvom novčaniku za pojasom je pet hiljada dolara i tamo odakle si stigao uvijek ima još novca. On nije imao ništa. Ti imaš američki pasoš koji ti omogućava da uđeš u logor i izađeš a da te niko ne muči. On nema pasoša, samo dva oka koja te gledaju kako izvodiš to čudo – izlaziš živ. Ti negdje imaš dom koji nije dignut u zrak dinamitom. Imaš djevojku koja nije bila silovana. Imaš oca kojeg nisu pred tobom ubili.
Kad god bih se vratio na neko normalno mjesto nakon novinarskog zadatka u Bosni, prijatelji su me pitali kakav je osjećaj iznenada napustiti ratnu zonu i naći se negdje gdje ne padaju bombe. Govorio sam da to nije ništa naročito, što je bilo tačno. Otići iz Sarajeva u London u jednom danu psihološki je velika stvar. Osjetio bih olakšanje, blaženo olakšanje. To se nije moglo porediti sa osjećanjem koje imaš kad se izmiješaš sa zatvorenicima u logoru smrti, i onda jednostavno otuda odeš - slobodan čovjek koji pred sobom ima budućnost. Jer, na mjestima kakvi su logori smrti, jad i čemer Bosne nije se nalazio na drugoj strani planete; zurio ti je pravo u oči, korak-dva od tebe, gledao te kako ulaziš u kombi i odlaziš, i primjećivao da se ne osvrćeš za sobom.
UŽAS U OČIMA ZATVORENIKA OMARSKE: Sljedeća stanica je bila Omarska. Imao sam privilegiju, ako se tako može kazati, da sretnem neke od najgorih mučitelja dvadesetog stoljeća. Na svom vrhuncu, Omarska je bila sama nulta tačka zločina. Za postojanje logora i njegovih strahota saznalo se nekoliko dana prije no što smo mi stigli. Rezultat je bio da su Srbi počeli da se igraju igre skrivanja: većina zatvorenika je prebačena na druge lokacije ili ubijena, logor je očišćen, obroci se popravili za one koji su ostali u logoru, a onda su unutra pustili strane novinare. Kad smo mi stigli pred logorske kapije, tu nije bilo više od dvjesto pedeset zatvorenika od na hiljade njih, koji su tu držani, a ovi koje su nam pokazivali su bili novi zatvorenici, koji još nisu bili izmučeni niti okrvavljeni. Njih su tu držali zbog novinara poput mene, kako bismo svijetu mogli obznaniti da je logor mali, a uslovi podnošljivi. Omarska je bila jedno izmijenjeno mjesto i njen je „dućan” bio pred zatvaranjem, ali je jedna stvar ostala ista, užas u očima zatvorenika. Oni su imali mnogo razloga za strah.
Nije bilo poniženja koje se dâ zamisliti, a da se ono u prethodnim mjesecima nije dešavalo u Omarskoj. To nije bio logor smrti poput Auschwitza. Tu nije bilo gasnih komora pred kojima su zatvorenici svakodnevno stajali u redu. Ono što se dešavalo u Omarskoj je bilo prljavije i gadnije. Broj umrlih nije nikad dosegao nacističke nivoe, ali okrutnost je bila uporediva ili, u nekim slučajevima, superiorna, ako mogu upotrijebiti tu riječ. Nacisti su htjeli da ubiju što je moguće više Jevreja a da to učine što je brže moguće. Srbi su, međutim, htjeli ispitivati svoje bošnjačke zatvorenike, sadistički uživajući tako što su ih na najokrutnije načine mučili a potom ih ubijali sa onim što bi im se našlo pri ruci, možda puškom, nožem ili makazama, ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Da su se Nijemci koristili istom metodom, trebale bi im decenije da ubiju šest miliona Jevreja.
Omarska je bila jedan napušteni rudnik. Zatvorenici su uglavnom držani na dva mjesta - u otvorenom rudarskom oknu i velikom skladištu. Mnoga isljeđivanja su završila strijeljanjem u zgradi koju su zatvorenici zvali „Bijela kuća”, bila je tu još jedna zgrada, poznata kao „Crvena kuća”, gdje su, pored ubijanja, iskasapljena tijela držali dok ih ne bi sahranili negdje izvan Omarske ili bacili u napušteno rudarsko okno. Dnevno je ubijano izmedu dvadeset pet i pedeset ljudi. Neki zatvorenici nikad nisu dospjeli do „Crvene” ili „Bijele kuće”, umirali su od žeđi, gladi ili gušenja (bili su tako nagurani) dok su čekali da na njih dođe red za formalno mučenje ili su umirali kad bi pogriješili pa tražili vodu od stražara, a umjesto toga dobijali metak u glavu. To su bili sretnici koji su umirali brzo i bezbolno.
STRAŽARI KAO BOGOVI: Naš kombi je zaustavljen na uskoj asfaltnoj traci uz Bijelu kuću. Jedna grupa od oko pedeset zatvorenika se umivala na česmi pored zgrade. Bili su okruženi stražarima sa mašinkama u ruci. Neutralno govoreći, „stražarima”, jer to podrazumijeva izvjesnu disciplinu, osjećaj da su u logoru postojala pravila, i da su ti ljudi koje zovemo „stražarima” tu da ta pravila poštuju i da njihovo poštovanje osiguraju. Nema ništa što bi bilo dalje od istine. U Omarskoj nije bilo nijednog pravila do jednog: stražari su bili svemoćni. Stoga bi tačnije bilo nazvati ih bogovima, ne stražarima. Mogli su ubiti, ako im je to bila volja, pomilovati, ako su htjeli, silovati, ako im je bilo do toga. Njihovi sužnji, zatvorenici, molili su ih za oproštaj, uslugu, život.
Uveli su nas u zgradu, uz mračno stepenište, na drugi sprat. U onu sobu, rekao nam je Drljača, pokazujući nam vrata na kraju hodnika. Krenuli smo. Soba je bila pretrpana, gomile novina na podu, jedan sto, stolice, radni sto. Iza radnog stola je visio kalendar. Na njemu - polugola žena sa ogromnim grudima. „Glavni istražitelj” logora je sjedio za stolom. No ovaj put sam ponio instamatik, idiot-kameru, i tokom onih pola sata koliko je „glavni istražitelj” sa nama razgovarao, pokušavao sam ga tako uhvatiti u kadar da ga imam sa tom golom curom iza leđa. Sam intervju je bio primjer opscenosti, tako da uz njega ništa nije išlo bolje od te vizualne opscenosti.
Ta je sesija bila beznačajna, i ja sam mnogo toga zaboravio, čak i lice „glavnog istražitelja”. Zvuči čudno, jer ne događa se često da postavljaš pitanja čovjeku koji je, najvjerovatnije, posljednje mjesece proveo nadgledajući pomahnitalu okrutnost. Pomislite da neko zaboravi intervju sa dr Mengeleom? Ali, ovaj čovjek, poput desetina drugih ratnih zločinaca koje sam intervjuirao dok sam bio u Bosni, nije bio spreman da nam istrese sve što mu je na duši. Naravno da nije. Rekao nam je da su zatvorenici ispitivani kako bi se ustanovila uloga koju su igrali u „islamskoj pobuni”, i da su oslobađani čim bi se utvrdilo da nisu igrali nikakvu ulogu. Oni koji su imali veze sa tom famoznom pobunom prebacivani su, radi suđenja, u „druge objekte”. Je li bilo mučenja? Nasmijao se. Naravno da nije.
„Istraga se vrši na isti način kao u Americi i Engleskoj”, rekao je.
Podigao sam pogled sa notesa. Gola djevojka nam se smješkala sa kalendara.
Ono što smatram najčudnijim sa te sesije je da se ne mogu sjetiti lica „glavnog istražitelja”. Potpuno izbrisano, rupa u mom pamćenju, ili zapečaćeno u nekom uglu do kojeg ne mogu doprijeti, bez obzira koliko dugo nastojim da se sjetim. Kao da se moja podsvijest sa mnom poigrava, kao da mi pokušava poručiti da je identitet tog čovjeka nevažan, jer on je tek još jedno ljudsko biće, bezlično, on je ti, on je moj prijatelj, on je ja.
SRPSKA PROPAGANDA NA DELU: Došao je i trenutak za predstavu. Odvedeni smo dolje u kantinu; malu, od one institucionalne, besprijekorno čiste vrste. Služen je čorbast grah. Zatvorenici su uvođeni u sobu u grupama po dvadesetak, glava ponizno spuštenih, vukući se jedan za drugim, pogrbljeni. Znali su šta im je raditi. Pošto bi dobili svoju čorbu i komad kruha - jedini dnevni obrok - odvukli bi se do nekoliko stolova i, što su brže mogli, nagurali tu splačinu u usta. Imali su oko minut-dva, prije nego što bi neki od stražara izgovorio jednu jedinu riječ i oni bi skočili sa stolica, odteturali prema izlazu, gdje su predavali činije i kašike sljedećoj grupi. Tu nije bilo ničeg od dokoličarenja i zijevanja koje viđate u drugim zatvorima. Samo strah od sile, zastrašujuće sile.
Bilo nam je dopušteno da prohodamo po toj prostoriji i da postavljamo pitanja. Bio je to još jedan ponižavajući čin za zatvorenike, ali i za novinare. Možda su to zato i činili. Stražari nikad nisu bili dalje od nekoliko koraka, a nije bilo ni povjetarca izvana da odnese zatvorenikove riječi izvan domašaja prisluškivača. To je bila prostorija u kojoj su svi mogli čuti grebanje kašike po činiji. Riječi su se odbijale o zidove poput onih malenih, prozirnih lopti sa kojima sam se igrao u djetinjstvu. Nagnuo sam se nad nekolicinu zatvorenika i postavio im pitanja, ali nisam naišao na njihovu pravu reakciju. Samo bi još više sagnuli glave, nosevi bi im doslovno bili u činijama. Ovo se dešavalo tamo gdje su ih riječi, bilo koje riječi, mogle ubiti.
„Molim vas, ne pitajte ništa”, jedan od njih me je šaptom molio.
Ja sam igrao prema pravilima igre koja su zadali tamničari. Posjeta novinara je bila samo još jedan vid torture. Pokušao sam da malo promijenim taktiku, da intervjuiram jednog od stražara. Odabrao sam jednog golemog bilmeza kome je, kao i drugim stražarima, bilo neophodno jedno dobro brijanje. Bio je visok negdje između metar i devedeset i dva metra i desetak centimetara. Odjeven u crnu uniformu, ličio je na steroidima napumpanog igrača američkog fudbala i imao dovoljno oružja za cijeli vod; po pištolj na svakom boku, kompaktni kalašnjikov mu je visio na remenu o desnom ramenu, a trideset centimetara dugi nož o pojasu. Ruke su mu, do vrhova prstiju, bile pokrivene crnim kožnim rukavicama. Nosio je sunčane naočari u kojima se vidio odraz kao u ogledalu. Bili smo u zatvorenom prostoru.
LAŽI I STRAH: Podigao sam pogled prema nebu i pokušao da ga smekšam. Jedino što nam je bilo zajedničko je to što smo se obojica strašno znojili.
„Vruće je ovdje, a?” započeo sam. On me je gledao žmirkajući sekundu ili dvije. Nije odgovarao. Pokušao sam ponovo.
„Koliko dugo već ovdje radite?” Bez odgovora. Intervju nije vodio nikuda. Vlatka me je pogledala kao da je htjela reći, Okani se ćorava posla. Pokušao sam još jednom, posljednji put.
„Je li tačno da mučite zatvorenike?”
Privukao sam njegovu pažnju. Pogledao me je, a usne su mu se zakrivile u jednu vrstu tankog osmijeha, koji vas ne potiče da mu uzvratite osmijehom.
„A što bismo ih tukli?”, odgovorio je.
Šou se nastavljao. Odveli su nas u jednu spavaonicu sa oko četrdeset poljskih kreveta. Tu nije bilo tako loše ali sve je, naravno, bilo namješteno za nas. Do prije nekoliko dana zatvorenici su spavali na tvrdoj zemlji u obližnjoj kolibi. Stražar me je stalno pratio kao sjenka, tako da su nastojanja da razgovaram sa zatvorenicima bila neuspješnija nego ikad. Tutnuo sam notes i paket cigareta Vlatki u ruke i kazao joj da ću ja izaći nadajući se da će stražar krenuti za mnom. Kad sam krenuo napolje, prošao sam pored jedne televizijske ekipe. Reporter je intervjuirao jednog zatvorenika koji je, u groznici, ležao na ležaju. Televizijski reflektor je sijao pravo u jadnika, a nekoliko stražara je vrebalo oko kreveta. Zatvorenik se tresao, ćebad se dizala gore-dolje od furioznog poskakivanja njegovih prsa. „Da li se prema vama dobro odnose?” pitao je reporter. Zatvorenikov prestravljeni pogled se još više ukočio, i on je pogledao jednog od stražara, ne znajući šta da odgovori. Očito, nije mogao govoriti otvoreno, ali stražari bi se mogli razbjesniti i ako pretjera u pohvalama. Istina bi ga ubila, ali i pogrešna laž je bila ubitačna.
„Dobro, dobro”, promrmljao je.
Izašao sam iz sobe, tužan zbog zatvorenika i ljut na TV ekipu, koja je, čini mi se, prihvatajući tu igru, prešla granicu. Bio je to svojevrstan ruski rulet. Pet praznih komora u pištolju, u jednoj metak. Reporter je zatvoreniku pružio u ruke taj pištolj, čim je uključio kameru. Govori, rekao je reporter. Povuci obarač. Zatvorenik je bio bezbijedan dok smo mi bili tu, ali šta se dešava kad odemo, a stražari više ne budu morali da glume?
NADAM SE DA ĆEŠ GORETI U PAKLU: Pretpostavljam da je moj bijes na momke sa televizije bio pojačan činjenicom da sam i sam radio to isto, mada ja barem nisam moje žrtve tjerao da govore glasnije, jer je to bilo potrebno zbog snimanja. Šta se očekuje od novinara? Da ne idu u logore? Da ne pokušavaju razgovarati sa zatvorenicima? Odgovor bi mogao biti: razgovaraj sa onima koji su voljni, ali za Boga miloga, kad zatvorenik drhti u krevetu, isključi kameru.
Nisam oklijevao kad je Drljača, naš turistički vodič, dao znak da krenemo. Ušli smo u kombi i krenuli iz logora. Zaustavili smo se u kahvani na ulazu, jer je Drljača htio da sa nama popije pivo. Ušli smo, spojili smo nekoliko stolova da bismo svi sjedili zajedno, kao prijatelji. Svako je dobio po bocu piva, Drljača je nazdravio miru, i mi smo nazdravili miru. Ja sam sjedio do njega pa smo počeli ćaskati. Pitao sam ga šta misli o našem pratiocu iz Banja Luke, oficiru kojeg je prije toga Kovačević psovao.
„A, taj”, smješkao se Drljača. „Kad se ovaj rat završi, sredićemo šupke poput njega.”
Pivo je bilo gotovo ispijeno i Drljača se otkravio. Htio je da nešto zajedno prezalogajimo. Ja sam to jedva dočekao, jer nema nikog pričljivijeg od Srbina kad popije koju. Televizijska ekipa je htjela krenuti jer su žurili u Banja Luku i onda, naveče, za Beograd - kako bi emitirali priču o logorima, pa je bilo vrijeme za pokret. Drljača nas je otpratio iz kahvane i stao pored kombija da bi se sa svakim od nas pozdravio. Rukovao sam se s njim i zahvalio mu što je za nas odvojio vrijeme. Rado bih rekao još nešto, ali razborit čovjek u takvim situacijama ne može reći više. Francuski fotograf koji je ušao u kombi iza mene je bio sviknut na hod po oštrici noža. Fotografi su genetski neobuzdani. Odriješito je zahvalio Drljači, a onda, okrenuvši se da uđe u kombi, tiho u vjetar dodao: „Nadam se da ćeš gorjeti u paklu.”
ŠOKANTNI IZVEŠTAJI O LOGORIMA SMRTI: Cijela istina je isplivala na vidjelo kad su novinari i diplomati razgovarali sa Bošnjacima, koji su bili oslobođeni iz logora i dokopali se sigurnosti u Hrvatskoj, gdje su mogli slobodno govoriti. U Hrvatskoj sam intervjuirao nekoliko desetina preživjelih i pročitao mnoga pisana svjedočenja. Najbolju cjelokupnu sliku je dao, mada prekasno, State Department, koji je imao daleko više izvora informacija od bilo kojeg pojedinog novinara, u seriji izvještaja poslanih Vijeću sigurnosti UN. Izvještaji su već predstavljali katalog neizrecivog i nepodnošljivog. Jedan od najstravičnijih odlomaka se nalazi u izvještaju od 22. oktobra 1992. godine, pod naslovom „Zlostavljanja civila u kaznenim centrima”. Evo kako jedan bivši zatvorenik iz Omarske svjedoči o svom iskustvu:
„Svjedok izjavljuje da je jedan mladi Musliman iz Kozarca, koji je imao motocikl suzuki, mučen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretučen po cijelom tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Stražari su mu onda testise zavezali čvrsto žicom, a drugi kraj žice zakačili za motocikl žrtve. Jedan stražar je sjeo na motocikl i u punoj se brzini odvezao.”
Vjerujete li da je to neko mogao učiniti u Evropi na kraju dvadesetog vijeka? Izvinite, ali pitanje se mora drugačije formulirati. Evropljani, Bosna nas na to podsjeća, nisu šampioni vrline. Uganda, Evropa, Kambodža - nema razlike u mjeri okrutnosti. To je jedna mrtva trka. Zato postavljam pitanje: Vjerujete li da je ljudsko biće ovo kadro učiniti na kraju dvadesetog vijeka? Meni je teško povjerovati da je neko u stanju sjesti na motocikl i odjuriti na njemu sa testisima drugog čovjeka zavezanim za auspuh. Pa ipak, svjedočenja preživjelih logoraša su konzistentna. To me ne prestaje mučiti.
Jedan preživjeli, Emin Jakubović, je novinarima rekao da mu je neki od tamničara u Omarskoj naredio da kastrira tri zatvorenika. „Natjerali su me da im otkinem testise vlastitim zubima, pa sam im ja vlastitim zubima i odgrizao testise. Vrištali su od bola.” Nemoguće? U jednom izbjegličkom centru u Hrvatskoj, razgovarao sam sa čovjekom koji mi je rekao da je svojim očima vidio tu epizodu. Bila je zima, a mi smo sjedili u nenamještenoj i nezagrijanoj prostoriji prepunoj opušaka cigareta i izgaženih novina. Kaput mi je bio zakopčan do grla, a mastilo mi se smrzlo u peru, baš kao i desna ruka koja je bila toliko ukočena da nisam mogao čitko pisati. Nekoliko sati sam razgovarao sa preživjelima iz zatvora i bio umoran i sit svega. Gledao sam čovjeka po imenu Ibrahim, još uvijek poluispijenog od mučenja, i klimao glavom. Mada sam o ovakvim stvarima slušao i ranije, nisam mogao vjerovati. „Ne”, rekao sam mu, „ne vjerujem u to što mi govorite.” Čak i za mučitelje postoji granica preko koje ne mogu ići, kao što je kastracija. Pitao sam Ibrahima da li bi on povjerovao da mu je neko rekao stvari koje je on rekao meni. Netremice me je gledao.
„Znam”, odgovorio je. „Ne bih povjerovao ako ne bih vidio svojim očima.”
Trinaestog februara 1995. godine, u svojoj prvoj optužnici, UN-ov Tribunal za ratne zločine izdao je međunarodne potjernice za hapšenje dvadeset i jednog Srbina na temelju počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Među optuženima je bio Dušan Tadić koji je, prema navodima Tribunala, natjerao muslimanskog zatvorenika da odgrize testise drugom zatvoreniku.
BESKONAČNI UŽAS: Hiljade muslimanskih žrtava vas navodi da posumnjate u aksiome, i jedno od pitanja se odnosi na mučenje. Zašto bi, najzad, uopće moralo biti granica? Za osobu koja je u stanju nekoga mučiti, ne postoji oblik mučenja koji je van granica. Veliki moralni korak unatrag već je bio načinjen kada su vrata sa oznakom Mučenje otvorena i kad je prvi rez načinjen na koži zatvorenika, ili prvi teški udarac pao po licu. Odjednom, mučitelj shvata da je on, ili ona, ušao u novi svijet sadističkih zadovoljstava. Divlja zvijer je oslobođena i naselila njegovu dušu. Koja je moralna razlika izmedu prerezivanja grkljana i kidanja testisa? Molim vas da mi kažete, nek’ mi bilo ko to kaže. Nema je. Ako ti stomak može svariti da razmrskaš glavu čovjeku svojom čizmom, onda najvjerovatnije možeš podnijeti da ženi odsiječeš dojke. Da li će te Bog tretirati bolje zato što si ubio, ali si se uzdržao da ne kasapiš? Neće. Možeš raditi šta ti volja i nemaš se čega bojati. Ušao si u svijet koji bi se smučio i Edgar Allan Poeu.
Možeš, naprimjer, provaliti u nečiju kuću, prisloniti pištolj uz glavu oca i reći mu da ćeš povući obarač ako ne siluje svoju kćer ili barem simulira silovanje. (Slušao sam o ovakvim događajima u Bosni). Otac će odbiti i reći, umrijeću prije nego što to uradim. Ti ćeš slegnuti ramenima i odgovoriti: Dobro, stari, neću te ubiti, ali ću ti ubiti kćer. Šta otac sada čini, dragi čitaoče? On se pravda i preklinje, ali onda ti, čovjek sa pištoljem, naslanjaš taj pištolj na glavu kćeri, potežeš obarač i pucaš, Sada! Učini to! Ili ja pucam! Otac počinje da rida, ali istovremeno polako otkopčava pojas, krećući se kao ošamućeni zombi, još ne vjeruje da to mora uraditi. Ti se naceriš i kažeš, - Tako stari, skini te pantalone, zagrni kćerkinu haljinu i uradi to.
Ti si zakon, i osjećaš se božanski.
Preživjeli zatvorenici opisuju bizarni entuzijazam koji su pokazivali njihovi mučitelji, smijali se, pjevali i napijali se dok su činili svoje zločine. Oni nisu samo vršili svoj posao nego su radili nešto u čemu su uživali. Osjećali su se oslobođeno. Mogli su razbiti svaku kristalnu čašu u prodavnici i srušiti svaki tabu, i nije postojao zakon koji se njih ticao. Jedine oči koje su ih vrebale bile su oči stranih novinara, a nas su mogli držati na udaljenosti od mjesta zločina, a mogli su nas i lagati. Mučenje je postalo zabava. Iz razonode, stražari su čak primoravali zatvorenike da napadaju jedni druge.
„Jedne noći, nakon što su nas dugo tukli, stražari su se umorili”, pričao mi je Ibrahim. „Odlučili su da bi bila dobra ideja da se zatvorenici međusobno tuku. Stražar je izdvojio mene i još jednog zatvorenika. Njemu je rekao da stoji mirno, a meni da ga ošamarim što mogu jače. Uradio sam to. Ali, stražar je rekao da to nisam učinio dovoljno jako, pa me je kundakom puške udario u potiljak. Nastavio je da me udara sve dok nisam bio potpuno obliven krvlju. A onda je izabrao jednog postrojenog zatvorenika i rekao mu da me udari.”
To je bilo doba gladijatora. U naredna dva sata, stražari u Omarskoj su naredili velikom broju zatvorenika da se međusobno tuku. To ih je beskrajno zabavljalo, osim kad bi vidjeli da zatvorenik izbjegava da udari; e, tad bi stražar nazubljenim kundakom udario zatvorenika koji oklijeva. Naročito im je zadovoljstvo pričinjavala tuča između članova iste obitelji. Braći bi naređivali da se potuku. Silno. Razgovarao sam sa jednom američkom diplomatkinjom koja je intervjuirala zatvorenike puštene iz Omarske. „To je bila česta igra među stražarima”, rekla mi je. „To je bilo kao rimski Koloseum. Moraš udariti onog drugog čovjeka što možeš jače, ako želiš da ostaneš živ. Ne udariš li dovoljno jako, bićeš ubijen.”
OSVETNICI STIŽU U LOGOR: Stražari su čak otvorili kapije logora i dozvolili svojim prijateljima da sudjeluju u provodu. Civili bi došli izvana i provodili noći tukući, ubijajući ili silujući. Čudnovati su i sami razlozi zbog kojih su ovi Srbi ulazili kroz kapije pakla zarad noći izopačenog zadovoljstva. Željeli su srediti stare račune. Preživjeli su mi govorili kako su se sklanjali iza leđa drugih zatvorenika kad bi se Srbi, koje su oni poznavali, iznenada pojavili na prostorima logora. Siromašni Srbin je možda tražio bogatog Muslimana koji je odbio da mu da posao prije pet godina; zemljoradnik bi mogao pokušati da nađe Hrvata koji je, prije deset godina, odbio da mu pozajmi traktor na jedan dan; sredovječni čovjek bi mogao tražiti Muslimana koji mu je, prije dvadeset pet godina, oteo srednjoškolsku ljubav. Sitne prepirke su rješavane velikim zločinima.
Zvuči nevjerovatno, ali se ipak dogodilo. Nagoni me da se zapitam šta bi se dogodilo da je pola populacije Peorije stavljeno u koncentracioni logor, a drugoj polovini rečeno da mogu ući u logor i učiniti što im se prohtije, a da se ne trebaju bojati nikakve kazne, jer bi se svaki čin nasilja ili silovanja smatrao patriotizmom. To je zvaničan poziv divljim zvijerima da izađu iz svojih skrovitih jazbina. Koliko stanovnika Peorije bi se predalo ovom iskušenju? Koliko bi ih odoljelo?
Hiljade stranica koje je Štamparski odjel Vlade SAD objavio u ime State Departmenta su vrijedan doprinos analima ljudskog sadizma. Odlomak jednog izvještaja opisuje sudbinu jedne srednjoškolke iz Kozarca koja je bila zatočena u Trnopolju:
Tri dana nakon njenog dolaska u zatvor, otišla je sa grupom žena i drugih djevojaka da zahvati vodu na jednom izvoru koji je bio udaljen oko pedeset metara od zatvorskih kapija. Po povratku sa izvora, trnopoljski stražari su zadržali šest djevojaka, uključujući i svjedokinju, i zabranili im ponovni ulazak kroz zatvorske kapije. Njima su se pridružile još četiri zatvorenice. Stražari su tih deset djevojaka odveli u jednu kuću na drugom kraju livade. Odvedene su u stražnje dvorište kuće, koje se nije moglo vidjeti sa ceste. Trideset srpskih vojnika - uključujući i „neke koji su bili obučeni kao tenkisti”- se tu zateklo, ismijavali su i zadirkivali djevojke, nazivajući ih „turskim kurvama”. Djevojkama je bilo naređeno da skinu odjeću ili će ih oni svući. Tri djevojke su odbile ili oklijevale iz straha. Odjeća im je bila isječena noževima.
Srpski vojnici su naredili nagim djevojkama da polahko hodaju ukrug. Muškarci su sjedili van kruga - pušili, pili, izvikivali gadosti. Svjedokinja procjenjuje da je parada trajala oko petnaest minuta. Tri vojnika su uzeli jednu djevojku - jedan da je siluje, dok su je dvojica držala. Njih su se trojica onda izmjenjivali. Jedan vojnik je prišao svjedokinji i ismijavao je, tvrdeći pri tome da je zna odranije. I, mada ga ona nije prepoznala, vojnik je izvukao fotografiju svjedokinje sa njenim devetnaestogodišnjim mladićem Muslimanom, kojeg je on psovao zato jer je bio u jedinicama bosanske Teritorijalne odbrane. Muškarac sa fotografijom ju je silovao prvi. Svjedokinja kaže da se borila i da mu je počupala kosu, ali ju je on grizao i udarao po licu. Usne su joj krvarile. Jako ju je udario kundakom po obrazu, što ju je nesnosno boljelo. Drugi silovatelj joj je prevukao oštricu noža preko grudi kao da će joj zguliti kožu, ostavljajući rezove koji su krvarili. Nakon toga, silovalo ju je još osam muškaraca prije nego što se onesvijestila.
Izvještaji se pretvaraju u pornografiju. To je ona vrsta pornografije koja se većini ljudi gadi, ali neke uzbuđuje. Dugo vremena, cijela Amerika i Zapadna Evropa su, ko zna zašto, bile fascinirane. Bosanska nesreća se, mora se reći, dobro prodavala u ljeto i jesen 1992. Interes se postepeno gubio, ne zbog toga što su zločini jenjavali, nego što je se Amerika zasitila. Čak i filmovi sa autentičnim ubistvima vremenom postanu dosadni...Desetog jula 1997, dr Milan Kovačević je uhapšen u Prijedoru i prebačen u Hag. Postupak protiv Milana Kovačevića počeo je 6. jula 1998, a 1. avgusta 1998 Milan Kovačević je umro u Pritvorskoj jedinici zbog pucanja aneurizme stomačne aorte. Simo Drljača je ubijen 10. jula 1997. godine dok se opirao hapšenju u operaciji nazvanoj "Tango", izvedenoj na području Prijedora. Britanski komandosi iz sastava SAS, u sklopu SFOR-a, ubili su Drljaču pored jezera Gradina
Broj umrlih u prijedorskim logorima nije dostigao nacističke nivoe, ali je okrutnost bila uporediva. Zatvorenici su mučeni na najsvirepije načine i ubijani oružjem koje bi se krvnicima našlo pri ruci - puškom, nožem, makazama ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Iako je Radovan Karadžić, politički vođa ovih zločinaca, uvjeravao svijet da se radi o “sabirnim centrima otvorenog tipa”, prava istina je izašla na vidjelo kada su novinari i diplomati razgovarali s logorašima koji su se dokopali sigurnosti u Hrvatskoj gdje su mogli slobodno govoriti
Ratna dešavanja u Prijedoru – pisala je Suzana Anđelić u „Slobodnoj Bosni“ - specifična su u odnosu na druge bosanskohercegovačke gradove. Godinu dana je kontinuirano trajalo protjerivanje nesrpskih civila i njihovo ubijanje, a prijedorski logori prizivali su sjećanja na slične nacističke tvorevine. Broj odgovornih za ratne zločine u Prijedoru je toliki da se može govoriti o kolektivnoj odgovornosti srpskih žitelja ovog grada koji su u velikom broju podržali zločine SDS i njegovih vojnih i policijskih struktura. U velikoj mjeri su učestvovali u pljačkanju bošnjačkih naselja i zlostavljanju svojih komšija unutar logorskih ograda.
BIZARNI ENTUZIJAZAM SRPSKIH MUČITELJA: Broj umrlih u prijedorskim logorima nije dostigao nacističke nivoe, ali je okrutnost bila uporediva. Zatvorenici su mučeni na najsvirepije načine i ubijani oružjem koje bi se krvnicima našlo pri ruci - puškom, nožem, makazama ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Iako je Radovan Karadžić, politički vođa ovih zločinaca, uvjeravao svijet da se radi o “sabirnim centrima otvorenog tipa”, prava istina je izašla na vidjelo kada su novinari i diplomati razgovarali s logorašima koji su se dokopali sigurnosti u Hrvatskoj gdje su mogli slobodno govoriti. Najkompletniju sliku logora u Krajini napravio je američki State Department i seriju ovih izvještaja poslao je Vijeću sigurnosti UN, ali kada je svijet odlučio reagovati već je bilo kasno za hiljade ljudi koji su bili mrtvi ili trajno fizički oštećeni.
Izvještaji State Departmenta sadrže stravična svjedočenja. U jednom od njih koji datira od 22. oktobra 1992. i nosi naziv “Zlostavljanja civila u kaznenim centrima” navedeni su primjeri surovosti teško pojmljivi ljudskom razumu poput onoga koji iznosi jedan od preživjelih zatvorenika logora Omarska. “Svjedok izjavljuje da je jedan mladi Musliman iz Kozarca koji je imao motocikl suzuki mučen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretučen po cijelom tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Stražari su mu onda testise zavezali čvrsto žicom, a drugi kraj žice zakačili za motocikl žrtve. Jedan stražar je sjeo na motocikl i u punoj brzini se odvezao”. U Prijedoru se pokazalo da nisu postojale granice bizarnog entuzijazma za mučitelje koji su sa zadovoljstvom činili zločine.
Svedoči o tome još jedan tekst Suzane Anđelić koja se bavila sudbinom ratnog zločinca Darka Mrđe zvanog Dado (presudom od 31. marta 2004, osuđen na zatvorsku kaznu od 17 godina). Prijedorčanin Darko Mrđa naizgled je živio monotoni palanački život. Dane je provodio ribareći uz Sanu ili sa društvom u gradskoj kuglani. Malo se bavio trgovinom, a više reketiranjem imućnijih sugrađana. Ovaj nekadašnji koreograf u prijedorskom kulturno-umjetničkom društvu, u ratu je bio pripadnik interventnog voda Specijalne policijske jedinice i jedna od uzdanica prijedorskog šefa policije Sime Drljače, kojeg je Haški tribunal optužio za ratne zločine, a koji je 1998. ubijen prilikom pokušaja hapšenja. Osim Drljače, na javnim optužnicama Tribunala našla su se trideset tri prijedorska Srbina, uključujući i ratnog gradonačelnika Milomira Stakića, nekadašnjeg predsjednika Skupštine opštine Milana Kovačevića, te brojni čuvari zloglasnih prijedorskih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje. Prijedor, drugi po veličini grad u sjeverozapadnoj Bosni, do rata je imao 112 hiljada stanovnika od kojih su Bošnjaci činili većinu, bilo ih je skoro 50 hiljada. Protjerani su, odvedeni u logore ili ubijeni nakon što su srpske snage u maju 1992. preuzele kompletnu vlast u gradu. U knjizi nestalih opštine Prijedor upisano je 3.227 imena, ali pretpostavlja se da pomenuti broj nije konačan.
KORIĆANSKE STIJENE: Darko Mrđa nije bio na javnoj optužnici ali je strahovao da će biti uhapšen i odveden u Hag i sklanjao bi se daleko od javnosti kada bi neki od njegovih sugrađana bio uhapšen. Kasnije bi se ponovo vratio svojim uobičajenim navikama. Prijedorski Bošnjaci, od kojih su mnogi nosili “uspomene” na njegova batinanja, sretali su ga na ulici baš kao i mnoge slične njemu čija su zlodjela pamtili. “Bio je jedan od najvećih zločinaca uz Simu Drljaču”, pričali su mnogi. Pamtili su ga kao logorskog čuvara koji je zatvorenike tukao do smrti. Svjedoci koji su preživjeli stravični masakr na Korićanskim stijenama na planini Vlašić kada je ubijeno više od 200 Bošnjaka imenovali su ga kao jednog od izvršilaca ovog zločina. Da Mrđa nije bezrazložno strahovao, pokazalo se 13. juna 2002. godine kada su ga u Prijedoru uhapsili vojnici SFOR-a. Dan kasnije otpečaćena je optužnica koja je protiv njega podignuta 16. aprila 2002. koja ga tereti za zločin protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja rata.
ZLOČINCI IZ PRIJEDORA - JOŠ UVIJEK NA SLOBODI: Očito, ni danas mnogi Srbi nisu spremni prihvatiti odgovornost za zločine ne samo u prijedorskoj policiji, nego i u najodgovornijim institucijama Republike Srpske. Tako je nakon hapšenja Darka Mrđe protestovao Siniša Đorđević, savjetnik premijera Mladena Ivanića za odnose sa Tribunalom. Pitao je zašto Tribunal nije otpečatio optužnicu protiv Mrđe i dostavio je Vladi RS čime bi omogućio Mrđi da se preda ili da ga uhapsi policija Republike Srpske. Pa, jasno je zašto nije. O spremnosti policije ovog entiteta da hapsi lica koja potražuje Tribunal dovoljno govori činjenica da u Prijedoru, nadomak Bošnjaka i Hrvata koji se vraćaju svojim kućama, još uvijek slobodno žive oni koji su ih slali u logore, zlostavljali ih i upravljali tim logorima poput Željka Meakića, komandanta Omarske, koji je sedam godina bio na javnoj optužnici Tribunala, da bi tek onda otišao u Hag. Upravnik logora Trnopolje Slobodan Kuruzović bio je zamjenik direktora u jednoj od prijedorskih osnovnih škola i istaknuti član SDS (preminuo je, a da nije uhapšen i osuđen za svoje zločine). U prijedorskoj policiji bila je zaposlena ratna garnitura policajaca i nekadašnjih logorskih čuvara koji su uživali zaštitu Mirka Tufegdžije, načelnika policije, takođe ratnog kadra.
Dakle, gradom slobodno šetaju odgovorni za zločine, tako da je prilika za dokazivanje kooperativnosti i više nego dovoljno. Ipak, pomenimo procjenu jedne od međunarodnih organizacija kako u Bosni i Hercegovini živi oko 20 hiljada ljudi koji su odgovorni za ratne zločine - kao izvršitelji, učesnici ili podstrekači zločina i da veći dio njih vjerovatno nikada neće odgovarati za svoja nedjela. Žive kao ugledni ljudi, neki su čak na funkcijama ili su još uvijek uticajni u svojim sredinama. S vremena na vrijeme, njihov relativno miran život pomuti vijest o nečijem hapšenju ili najava novih optužnica u Hagu. Veliki broj njihovih žrtava i danas se vode kao nestali i za istinom o njima porodice još uvijek tragaju.
STRAVIČAN POKOLJ: Darko Mrđa je bio komandir interventnog voda specijalne policijske jedinice koja je 21. augusta 1992. strijeljala više od 200 Bošnjaka na Korićanskim stijenama. Bošnjaci koji su tada pobijeni povedeni su iz logora Trnopolje uz objašnjenje da će autobusima biti prevezeni do Travnika i razmijenjeni nakon što su pod pritiskom međunarodne javnosti srpske vlasti bile prisiljene raspustiti logore. Konvoju logoraša koji su pratili pripadnici srpske vojske i policije pridružilo se više od hiljadu stanovnika sela Tukovi. Kolona je zaustavljena kod sela Smetovi na planini Vlašić kada je Darko Mrđa naredio da se izdvoje muškarci. Žene i djeca su nastavili putovanje do Travnika, a muškarci su prevezeni do planinskog lokaliteta Korićanske stijene. Dovedeni su do provalije i naređeno im je da kleknu licem prema ambisu.
Darko Mrđa je izdavao zapovijedi i ispratio ih u smrt riječima: “Ovdje ćemo obaviti razmjenu, živi za žive, a mrtvi... zna se”. Policajci su zapucali, njihove žrtve su padali niz strme ivice stijena. Ipak, šest zatvorenika je preživjelo da bi mogli svjedočiti o ovom stravičnom pokolju. Najmlađi od njih, tada šesnaestogodišnjak, Sanemir Kljajić, proveo je dvanaest dana u provaliji među mrtvim tijelima. Puzajući je došao do rijeke Ugar i trinaesti dan uspio izaći iz ambisa, ali se onesvijestio pokušavajući ubrati nekoliko šljiva. Seljak koji ga je pronašao obavijestio je vojnu komandu i odveden je u Skender Vakuf gdje je uz batinanja ispitivan. Kasnije je razmijenjen zahvaljujući tome što je bio registriran od strane Međunarodnog crvenog krsta i danas živi u jednoj evropskoj zemlji. Na Korićanskim stijenama ostao je bez oca, brata i amidže.
Svoja svjedočenja preživjeli su ispričali haškim istražiteljima. Prema njihovim procjenama, tada je strijeljano najmanje 200 ljudi ali tačan broj još uvijek nije utvrđen, niti je izvršena ekshumacija ove masovne grobnice. U dodatku optužnice navedena su imena 238 bošnjačkih muškaraca koji su posljednji put viđeni u ovom konvoju. Određeni broj muškaraca ipak je sa konvojem stigao u Travnik, bili su to oni koji su živote otkupili zlatom, novcem i drugim vrijednostima koje su imali kod sebe.
KO JE SAKRIO ZLOČIN: Darko Mrđa je jedan od neposrednih izvršilaca ovog masakra zbog kojeg je odgovarao pred Haškim tribunalom. Međutim, on je bio samo karika u savršenom lancu zločina. Za masakr koji su počinili prijedorski policajci odmah su saznali vojni organi. Konvoj koji se kretao prema Travniku bio je u njihovoj nadležnosti. “Na Korićanskim stijenama, na starom putu od Skender Vakufa prema Travniku, grupa policajaca iz rezervnog sastava MUP iz Prijedora napravila je stravičan zločin nad civilima”, stajalo je u depeši koju je dan nakon masakra potpukovnik Boško Peulić, tadašnji komandant 122. pješadijske brigade iz sastava Prvog krajiškog korpusa, poslao na adrese organa bezbjednosti Vojske i MUP tadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Ali, zločin na Korićanima je prošao nekažnjeno.
Iako je postojala informacija o počinjenom zločinu nadležno tužilaštvo nije reagovalo, kao ni tadašnji ministar policije Mićo Stanišić, niti načelnik banjalučkog CSB-a Stojan Župljanin. Nije se zanimao ni tamošnji načelnik resora državne bezbjednosti Nedeljko Kesić. Angažovao se samo ministar odbrane general Bogdan Subotić, ali samo na zataškavanju istrage o ovom zločinu. Dan nakon ubistva zatvorenika, pripadnici Civilne zaštite uklonili su tragove zločina s lica mjesta, a konačno čišćenje lokacije završio je Simo Drljača sa svojim ljudima. Mrđina policijska jedinica bila je regularna policijska jedinica pod kontrolom opštinskog Kriznog štaba koji je, opet, bio odgovoran Kriznom štabu AR Krajina. Upravo zato, za zločin na Korićanskim stijenama pred Tribunalom u Hagu odgovarali su i politički lideri Krajine. Ovaj zločin stavlja se na teret i Milomiru Stakiću, ratnom gradonačelniku Prijedora, ali i najvišem rukovodstvu Krajine, predsjedniku Kriznog štaba Radoslavu Brđaninu i generalu Momiru Taliću, nekadašnjem komandantu Prvog krajiškog korpusa.
ISPOVJEST PREŽIVELOG S KORIĆANSKIH STIJENA (IME I PREZIME POZNATI HAŠKOM TRIBUNALU): U našem selu Čarakovo rat je počeo krajem maja 1992. Četnik Drago Tintor je dolazio s kombijem, s njim je dolazio i jedan Mićo Jurišić, kad bi njih vidjeli svi smo bježali. Oni su ubijali naše susjede, a i oni su nam susjedi. Navečer su dolazili, ubijali, palili, krali. Imali su maskirne uniforme, a imali su uniforme JOS-a. Svi Srbi u mjestu su bili naoružani, čak i djeca od 14 godina. Provodili su čišćenje i ubijali i našu djecu. Djeca su ubijana! Uzmu najmlađe dijete i govore: "Ukoliko ne predate zlato, ubit ćemo ga!" Žene su davale sve što su imale! Mi muški smo se krili po šumama i potajno bi nam žene donosile hranu.
Od 23. maja je tako bilo. Sve dok nam nisu žene odveli mi smo bili u šumi. Žene su odvedene u logor Trnopolje i mi smo se mogli ili predati ili se izvlačiti prema Bihaću. Jedna grupa je pokušala proboj, ali je bila dočekana. Sve su imali pripremljeno i znali su kud se krećemo. U našoj grupi na Žegeru kod sela Čarakovo u blizini Prijedora, bilo je 200 ljudi. Imali smo nešto brašna i tu se hranili, ali je svako za sebe morao donijeti odluku što će napraviti. Nas nekoliko je krenulo na rizik, uspjeli smo proći most i barikadu ali kad smo došli u centar Prijedora pokupili su nas i odveli.
Prvo smo bili u Keratermu, tamo su nas tukli tri sata, to je bilo krajem sedmog mjeseca. Odatle su nas prebacili za Trnopolje. U Trnopolju je bilo oko 30 policajaca što su nas tukli, bilo je oko 11 sati navečer, tortura je trajala oko tri sata, dok nije došao komandant logora Slobodan Kuruzović sa svoja tri sina koji su oficiri srpske vojske i počeo nas on ispitivati, nakon što je istjerao policajce. Nisu imali oznake, nisam mogao raspoznati šta su po činu, samo znam da su bili majorovi sinovi. Major Kuruzović je bio komadant logora Trnopolje. Kad je došla strana ekipa nismo smjeli govoriti, jer su oni iza njihovih leđa prijetili.
Dana, 21. kolovoza pet autobusa je došlo po nas. Spremili smo stvari i svi smo htjeli ići, bilo nas je oko 4 000. Svi nismo mogli, potrpali su nas, jedva smo disali. Jedan autobus je bio pun žena i djece. Prvo zaustavljanje bilo je u Kozarcu, gdje su nam se pridružili kamioni i tri šlepera sa izbjeglicama. Konvoj je krenuo prema Banja Luci. Pred Banja Lukom je ovaj koji je bio vođa autobusa rekao da mu predamo sve zlato, novce, sve što imamo, jer rekao je da će nas Srbi na barikadama sve pobit ako nam nešto nađu. Skinuo je punu jednu vrećicu zlata, srpskih novaca, sve što smo imali dali smo.
Znali smo da idemo prema Travniku. Taj major Kuruzović nam je dao garanciju da nam se ništa neće dogoditi i da će nas preuzeti naša vojska i prebaciti dalje prema Splitu. Kada smo došli u Skender Vakuf nismo stajali ni pet minuta. Zaustavili smo se zbog toga što su prepuni autobusi prokuhavali i da bi sačekali kamione sa civilima, bilo ih je i po 300 u jednom.
Kad smo krenuli iz Skendera naređeno je da svi legnemo na dno autobusa. Skrenuli smo sa glavnog puta kroz šume i nismo se vozili ni 10 minuta kad smo se ponovo zaustavili. Vikali su: "Svi dole glave, ovo je prva borbena linija!" Tu smo stajali oko sat vremena. Vođa puta i vozač su izišli, došao je unutra jedan vojnik i pitao: "Ima li rakije?" Srpska vojska, sa oznakama SAO Krajina, prolazila je kamionima, psovali su, lupali rukama i nogama po autobusu, a mi se nismo smjeli ni pomaknuti, ležali smo licem okrenuti prema podu autobusa.... Po akcentu smo znali da nisu iz Bosne.
Vozili smo se preko nekih livada, neko je malo uspio podići glavu, vidjeti kuda idemo. Kad smo došli u kanjon Ugra, onda su rekli da možemo ustati i podići glavu. Vidio sam da smo prešli rijeku preko drvenog mosta i bojali smo se da most ne pukne. Rekli su nam nakon što smo prošli most, da možemo uzeti boce i natočiti vode, izišlo je par ljudi. Mi koji smo ostali šutili smo i sjedili. Ušlo je pet četnika i naredili nam da svi iziđemo van iz autobusa i da se postrojimo. Izišli smo noseći svak svoje stvari. Iskrcali su još ljudi iz kamiona, isto tako, i rekli nam: "Nemate se šta bojati! Idete na razmjenu za naše." Bilo nas je oko 250 postrojenih. Bila su dva autobusa prazna i ulazili smo unutra, tjerani i zbijani, da nas što više stane. Po pet ljudi je ležalo jedni na drugima. Morali smo ponovo leći na pod kao i prije. Nakon pola sata vožnje smo se vozili uzbrdo, po makadamu, kamioni su odjednom prešli na drugu stranu puta i stali na ivici kanjona. Motori su se ugasili, čuli smo da drugi kamioni i autobusi kraj nas prolaze. I policijski auto je nastavio put. Ostao je s nama Darko Mrđa, naš komšija, kapetan iz sela Tukova. On je sa sobom imao 11 ljudi s kojima je on stalno. E, onda je počeo masakr!
Izvodili su po jednog iz autobusa i čulo se samo kako pištolj opali. Bilo je oko pet sati popodne. Bili smo na mjestu zvano Korićanske stijene. To sam saznao tek kasnije, u Jajcu, kad sam nekim ljudima opisivao mjesto na kojem smo stajali. Oni koji znaju taj teren su mi rekli ime mjesta. To je na Vlašiću, 20 kilometara od Travnika, 18 kilometara od mjesta Smetovi, gdje se iskrcavaju oni koje predaju našoj vojsci.
Prvo su izveli jednog čovjeka, čuo se pucanj, ubili su ga! Onda drugog, trećeg,... a onda su izvodili po dva čovjeka. Vodili su ih samo pet metara iza autobusa. Nisam vidio ništa dok nisam izveden, samo sam čuo pucanje. Svima je bilo jasno šta se događa. Tu je već i počela panika. Neki su se pomaknuli, a ovaj četnik je vikao: "Pomakne li se još neko sve ću vas pobiti iz autobusa!"
Ubrzo su naredili da izlazimo po trojica. Izvedu trojicu i čuješ kratki rafal ili pištolj. Najčešće se čuo samo pištolj. Pištoljem je najviše ubijano. Iz pištolja je ubijao Darko Mrđa. Na glavi je imao crvenu beretku i oznaku "Srpske krajine". On je ubijao!
Kad je došao red na mene, udario me kundakom i rekao: "Povedi još dvojicu sa sobom." Kad se toga prisjetim... Prije toga je izveden moj stariji brat i njegov mlađi sin, a u autobusu su ostali još njegov stariji sin i moj mlađi brat. Dok smo ležali u autobusu ja sam bratu šaptao da pokušamo bježati pa šta bude. On nije bio spreman za bjeg i ostao je ležati ukočen i preplašen. Prvo su izvodili na prednja vrata, do sredine autobusa, a onda su otvorili zadnja vrata i izvlačili ljude. Prije nego sam izišao u autobusu je ostalo još samo pet-šest ljudi.
Ja sam izlazeći gurnuo vojnika rukom u stranu. Malo sam ga smeo. Imao je pištolj u ruci. Meni je do ivice puta trebalo tri metra, da skočim u provaliju za koju nisam znao ni kakva je ni kolika je. Pucao je za mnom. Provalija je bila duboka tridesetak metara. Padao sam. Pao sam na neko drvo i ostao viseći. On je nekomu vikao da me ubio. "Mogu te ja ubiti!" - govorio je jedan od četnika. "Ja sam njega ubio!" - odgovorio je. Ispalio je tri metka za mnom. Tek kad sam pao pitao sam se da li me je pogodio? Imao sam ozljedu ruke. Pravio sam se mrtav i samo sam skliznuo na zemlju. Mogao sam sve vidjeti. Ljude dovode, oni stoje, streljaju ili onda ih dvojica uzimaju za noge i bacaju u jamu. Jedan je pao pet metara od mene. Kanjon je bio dubok najmanje 400 metara! To je kanjon Ugra! Kanjon je pust, samo stijenje, na tom mjestu gdje sam ja skočio bilo je po koje drvo. Imao sam sreće da nisam pao na to drvo i ja bih bio mrtav.
Rijeka je uska dva metra ali je duboka, sa brzacima i izgledalo je da tuda čovjek živ ne može proć. Čovjeku kojeg su bacili pukla je glava. Točno mi je na prsa pao njegov mozak! Skinuo sam ga laganim potezom ruke, da četnici ne primjete da sam živ. Još sam neko vrijeme gledao šta su radili. U međuvremenu su se vratili oni kamioni koji su odvezli žene i djecu iz našeg konvoja. Po četnike je došlo nekakav auto kojim su otišli.
Tada sam primjetio jednog ranjenog momka. Prišao sam mu, krvario je iz noge. Visio je o nekoj grani oko 20 metara od mene. Uspio sam mu zaustaviti krvarenje, previo sa ga njegovom majicom. Ja nisam imao majicu. Nakon što sam ga previo začuli su se pucnji sa druge strane brda. To su bili Srbi, mještani, koji žive tu. Sve su gledali. Kad su vidjeli da ima živih, otišli su, uzeli puške i počeli pucat.
Taj momak mi je rekao: "Bježi! Spašavaj se!" I ja sam se spustio do rijeke. Rijeka je bila hladna, ali sam se u njoj krio i nisam imao kud jer sam predhodno vidio četiri baklje kako se spuštaju prema kanjonu. Već je bio sumrak. Znao sam da neće ući u vodu i ići za mnom, ali sam od straha, čitavu noć bježao niz rijeku. Dva dana i dvije noći nisam izlazio iz vode. Padao sam niz vodopade. Brzaci su me nosili. Samo bi se navečer malo izvlačio iz vode i uhvatio za stijene, jer su me već grčevi hvatali. Kad sam naišao na drugu rijeku krenuo sam uzvodno, opet uz rijeku, izbjegavajući obližnji put. Mislim da su mi kasnije rekli da se rijeka zove Ilonjska. Nakon pola dana sam došao do puta. Vidio sam kuće tako da više nisam mogao ići rijekom. Čuo sam i topovsku paljbu po mjestu prema kojem sam se kretao. Mislim da su to položaji koje drže Hrvati. Prebacio sam se u šumu i probijao se izbjegavajući njihove patrole. Jednom su me primjetili i ganjali me da me uhvate živog.
Na svakih 50 metara sam nailazio na vojnike. Našao sam karnister i ponio ga sobom jer mi je trebao za vodu. Slučajno su me primjetili dvojica vojnika. Pitali su: "Kud ćeš tamo?" Sjedili su. Imali su kape s kokardama, obrijani, fino sređeni u maskirnim uniformama. Rekao sam: "Idem po vodu!" -"Eto imaš tu potok, natoči." -"Ne, ne! Idem dolje na rijeku" - rekao sam. -"Dobro hajde, ali ovuda se vrati." Tako sam ih izbjegao. Ali nakon 50 metara čuo sam kako netko viče: "Stoj!" Nisam smio stati. Počeo sam bježati. Noć je padala. Pucao je za mnom. Granate su okolo padale. Oni su pucali iz tenkova na mene, vjerojatno na naše položaje. Izišao sam na neku livadu. Bilo je nešto oko 15 km, čistina sama. Trebalo je to proći. Išao sam nekim rovovima u kojima sam nalazio konzerve, ali nisam imao otvarača da otvorim. A gladan sam bio! Dugo sam se provlačio, nailazio sam i na napuštene tenkove, zolje, i na njih što pucaju, piju i pjevaju! Slavili su nešto! Neka slava je bila. Bio je 27. ili 28. kolovoza. Rovovi i tenkovi su taj dan bili napušteni. Nakon toga sam kroz neku šumu išao tri dana, dok nisam vidio dole grad. Bliže meni, ispred grada je bilo jedno muslimansko selo. Došao sam u selo i mještani su me prihvatili, okupali i hranili. Deset dana su me držali samog u sobi da se odmorim. Nakon toga sam prebačen u Jajce pa u Travnik. Ovaj iskaz spreman sam ponoviti na svakom Međunarodnom sudu (u Zagrebu, 1992).
Piše: Eldin Hadžović
Uspomena na majku: Nasiha Nuhanović u srećnijim vremenima
Nasiha Nuhanović, rođena Mehinagić, od oca Nezira i majke Enise. Rođena u Zvorniku 1947. Posljednje prebivalište: Vlasenica. Posljednji put je viđena živa 13. jula 1995., kada je izbačena iz UN-ove baze u Potočarima. O njenoj sudbini se ništa nije znalo, sve dok njenom sinu Hasanu prošlog mjeseca nije uručen poziv da dođe u Tuzlu i da potvrdi identifikaciju posmrtnih ostataka svoje majke. U proteklih 14 godina Hasanov život se pretvorio u svakodnevno skupljanje glasina, lažnih i pravih svjedočenja, tlapnji i ozbiljnih podataka
Nad medicinskim crtežom ljudskog skeleta, na kojem su pojedine kosti označene crnom bojom, naginju se dva čovjeka, svaki sa svoje strane stola. Prvi je četrdesetih godina, mada izgleda znatno mlađe, strogog i ozbiljnog lica, visok, mršav, tamnokos, gotovo mrk. Drugi je, reklo bi se, bliži petoj deceniji; bijeli mantil je, poput bolničara u provincijskim domovima zdravlja, navukao preko raskopčane košulje; u držanju ima nečeg poslovnog - na izvjestan je način autoritativan, iako govori snebivajući se i skrećući pogled sa sagovornika. Njegova autoritativnost, vidi se, utemeljena je u dokumentima složenim u fasciklu na stolu. Njegov sugovornik ga je jednom oslovio s "doktore", na šta je ovaj požurio da učtivo ispravi: "Nisam ja doktor, ja sam ovdje pomoćno osoblje", a onda je u zaglavlju dokumenta ubilježio ime ozbiljnog, smrknutog čovjeka koji je ušao u kancelariju tuzlanskog Instituta za traženje nestalih i koji je sad sjedio prekoputa: Hasan Nuhanović.
- Ne brinite za detalje oko papira, dogovorit ćemo se kasnije. Možete mi to poslati iza praznika. Hasane, Vaša majka je pronađena u Vlasenici, na lokalitetu Jarovlje. Nađeno je više izmiješanih tijela. Po našim informacijama, u toj su masovnoj grobnici trebali biti posmrtni ostaci šest osoba, no identifikacijski nalazi pokazuju da ih je bilo pet. Za sada. Uglavnom, tijela su izmiješana i ovdje su urađene antropološka obrada i autopsija. Reasocijacija, odnosno sastavljanje tijela, nije završena jer je poslato preko 30 uzoraka na analizu, ali nam se vratilo tek petnaestak. Tijelo Vaše majke nije kompletirano. To ne znači da je konačno, moguće je da se to promijeni...
- Ukopa neće biti do jula sljedeće godine?
- Ukopa neće bit dok god Vi ne kažete.
- Nadam se da će do jula naredne godine već biti sve gotovo. Ima sasvim dovoljno vremena...
- Pokazat ću Vam skicu skeleta. Ono što nedostaje označeno je crnom bojom. Tako, vidite, kosti nogu su nađene, dijelovi natkoljenice su pronađeni, kao i dijelovi kičme. Nađena je i lubanja, koja je polomljena...
- Je li ustanovljeno kako je polomljena? - Hasan je govorio glasom koji nije bio njegov, s mirnoćom koja nije bila njegova.
- Ovdje nije ustanovljen uzrok smrti. Ove su kosti, znate, nemojte me pogrešno... ja samo čitam s papira - nakašlja se službenik, namještajući okvir naočala kao da će mu to pomoći da pročita podatak s papira - Kosti su, ovaj, nagorjele. Tijela su najvjerovatije bila spaljena. Ovdje je nađen dio odjeće, ja sad ne znam je li to pripadalo njoj ili nekome od njih... Govoreći to, pred Hasana spusti fotografiju na kojoj se vidjelo nešto što liči na radnički tamnoplavi kombinezon, dobro oprljen vatrom i načet memlom. Pored toga se nalazila i tek hrpica nagorjelih kostiju.
- Ja se sad ne mogu sjetiti, ova mi slika ne znači ništa - govori Hasan gledajući u fotografiju - ovoga plavog kombinezona, šta li je, ne sjećam se.
- Uglavnom, vidi se da je nagorjelo - tehničar je staloženo vrškom hemijske olovke pokazivao komade kostiju, kao da će time još preciznije pokazati gdje su kosti tačno nagorjele.
- Imao sam informaciju da je spaljena, pa čak i ko je to uradio. Ne mogu tvrditi sto posto, ali imam informaciju.
- Mi se nadamo da je spaljena nakon smrti. Upravo to nam otežava proces identifikacije. Teško je izvući DNK materijal iz spaljenih kostiju. Imamo podudarnost DNK od 99,98 posto. Ovdje se radi o ženskoj osobi, a mali broj žena je nestao na tom terenu u tom periodu, pa nema nikakve sumnje da je to upravo Vaša majka.
Tišinu u sobi nastalu nakon posljednjih riječi narušava jedino škripa hemijske olovke po papiru, dok tehničar, bilježeći podatke, miče usnama kao da ih ponovo iščitava, da slučajno ne bi pogrešno popunio formular. "Posmrtni ostaci su pokupljeni 2007. u petom mjesecu", reče, više za sebe.
- Za sada imamo tu pet imena. Što se tiče nas, možemo zaključiti identifikaciju, a doktor Vam savjetuje da ne žurite s ukopom, ne bismo li pronašli još kostiju i što više kompletirali tijelo. Bolje je sačekati. Nije isključeno da će se naći.
- Je li to bilo ispod smeća?
- Ne znam, ja nisam bio na toj grobnici... Za zube Vam ne mogu reći punu informaciju. Vilice su polomljene, nađen je samo donji dio desne vilice. Sedmica je bila popravljana, bila je tu i osmica i izvađena šestica...
- Toga se sad ne mogu sjetiti, postoje, odnosno morali bi postojati kartoni u Vlasenici.
- Da, pa će se i s tim provjeriti. Ništa, ja bih sad da zaključimo: identifikacija ne znači da je završena pretraga za ostatkom tijela, ali Vi možete dobiti potvrdu o smrti. U slučaju novih detalja, ovo će nam biti prioritet.
Tehničar je zapisivao: Nasiha Nuhanović, rođena Mehinagić, od oca Nezira i majke Enise. Rođena u Zvorniku. Posljednje prebivalište: Vlasenica.
- Srebrenica, ali je u Vlasenici bila zadnja prijava. - ispravi ga Hasan - Ne sjećam se tamošnje adrese, mislim da je bio Put bratstva i jedinstva.
- Recite mi, sad živite u Sarajevu?
- Da.
- A dženaza će biti u Potočarima?
- Da.
- Otac je Ibro, jel' tako?
- Ibro. Ali, on je već ukopan.
- Za brata sam provjeravao, nije bilo novih informacija. Jedino da vidim u ovom najnovijem izvještaju, da nije šta bilo, pa ću Vam javiti.
- Za brata bi mi bilo najteže. Za majku sam, opet, nekako i znao, ali za njega bi mi bilo najteže.
- On je otišao preko šume?
- Nije, on je ostao u Potočarima.
- I, koja Vam je tačno adresa?
- Teheranski trg br...
- Ovo je Vaš broj telefona? O. K., samo mi javite ako budete mijenjali broj.
- Neću ga mijenjati.
- Dobro, možete ga izgubiti, nije važno.
- Da.
- Vi ste majku zadnji put vidjeli 17. jula?
- 13. jula.
- U Potočarima?
- Da.
***
Vijest da je Nasiha Nuhanović ubijena do njenog starijeg sina Hasana doprla je još u prvoj poslijeratnoj godini. Radio je kao prevodilac u IPTF-u, pri međunarodnim policijskim snagama u Bosni i Hercegovini. Dobrovoljno se javljao za zadatke kad je trebalo prelaziti na "srpsku stranu". Početkom januara 1996. zatekao se u Zvorniku, kao prevodilačka pratnja četvorice IPTF-ovaca. Potajno se nadao da će sresti nekoga ko bi mu mogao reći šta se dogodilo s njegovima. Zvornik je bio njegovo rodno mjesto, ali nije bio onaj grad kojeg se Hasan sjećao. No, mogla su se sresti poznata lica.
Vlasnik jedne kafane u centru grada mu je obećao da će se raspitati o Nasihinoj sudbini. Sutradan je mehandžija rekao da je Nasiha mrtva. Ne ubijena. Mrtva. Hasan mu je bio zahvalan na iskrenosti.
I nakon toga se sretao s bivšim komšijama. Kako je prikupljao informacije, tako je tužilaštvu u Sarajevu dostavljao imena ljudi s kojima je kontaktirao. Mnogi od njih će se kasnije i pojaviti kao svjedoci na Sudu BiH.
Jednog je sreo godinu dana kasnije. Bio je prijatelj Hasanovog brata Muhameda, mada je bio puno stariji. Rekao je da je Hasanovu majku vidio mrtvu. Bilo je očigledno da je znao puno više, ali nije otkrio niti jedan detalj. Ponavljao je: "Bilo je strašno."
Hasan nije smio ništa pitati. Iskustvo ga je poučilo da se svjedoci bombardirani pitanjima lako uplaše, da postanu nervozni i da napokon naprosto prestanu govoriti. Ipak, smogao je snage i prevalio: "Molim te, je li bio metak ili nož?"
Nije bilo odgovora. Umjesto toga, dobio je savjet da bi bolje bilo da se prestane dalje raspitivati.
***
Jedna za drugom stizale su informacije o Nasihinoj sudbini. Hasanov život se pretvorio u svakodnevno skupljanje glasina, lažnih i pravih svjedočenja, tlapnji i ozbiljnih podataka. Bezbrojne bilježnice, pune imena potencijalnih svjedoka, punile su kredenac u kojem se u međuvremenu nakupila golema arhiva dokumenata, audio i video materijala, fotografija, mapa, planova, vezanih za Srebrenicu.
Prošlo je sedam godina od kraja rata, a novih informacija o Nasihinoj sudbini nije bilo. Mjeseci su se redali jedan za drugim, a svakodnevna potraga nije obećavala da će uroditi plodom. Kao i svakog drugog dana, krenuo je na posao. Pred ulazom u zgradu UN-a u Sarajevu stajao je nepoznat čovjek. Komšija iz Vlasenice. Srbin. Predstavio se imenom i prezimenom, tvrdeći da je poznavao Hasanove roditelje.
"Došao sam da ti kažem da je tvoja majka umrla kao heroj", ponavljao je.
Začas su bili na putu prema Hasanovom stanu. U samoposluzi ispred zgrade Hasan je kupio pivo i meze, ne bi li čuo još koju dragocjenu informaciju. Tada je prvi put čuo detaljnu priču o sudbini svoje majke. Dok je potezao iz flaše i mezio suhi sir, susjed je govorio. Prema njegovoj verziji, Nasiha Nuhanović je bila zatočena u zatvoru u centru Vlasenice, iza zgrade Suda. Jedne je večeri u zatvor ušla grupa od pet ili šest srpskih vojnika, uzvikujući: "Gdje je ta Turkinja?"
Imali su ključ od ćelije. Začulo se razbijanje stakla.
"Ona je najvjerovatnije isjekla vene na rukama. Vidio sam da je ona odnesena u pravcu bolnice", rekao je. Priču komšije Srbina je saslušao i istražitelj u Tužilaštvu BiH. Nakon svjedočenja, telefonom se javio Hasanu: "Zamisli, pizda im materina, svjedočio sam danas, a isplatili su mi samo 30 maraka za putne troškove!"
***
Žene koje su 13. jula u Potočarima odvojene od muških članova svojih porodica svjedočile su da je Nasiha Nuhanović bila u jednom od autobusa kojim su izbjeglice, preko Kravice i Vlasenice, dovožene nadomak Kladnja. Svašta se pričalo - vidjeli su je kad su je u Potočarima četnici bukvalno ugurali u autobus. Njen Ibro i Muhamed, njen mlađi sin, otrgnuti su joj iz ruku koji trenutak ranije. Tada nije mogla znati hoće li njen stariji sin Hasan, koji nije istjeran iz baze UN-ovih mirovnjaka, biti ubijen.
Tako su pričale - taj se autobus zaustavio u Kravici. Ušao je neki četnik koji je zaprijetio da će ih, ako mu ne daju pare, sve pobiti.
Hasan je za posljednje dvije godine opsade Srebrenice uspio sakupiti šest hiljada maraka. Mogao je to jer je radio "za strance", kao prevodilac za UNPROFOR. Imali su porodični dogovor: ako se razdvoje, da svako uzme četvrtinu tih para, ne bi li se makar neko spasio. Nasiha je imala kod sebe taj novac, oko hiljadu i po njemačkih maraka. Jedna svjedokinja je još 1995. ispričala da je Nasiha bila s njom u autobusu, da su ih iz autobusa iskrcali prije Kladnja, prema kojem su u tom trenutku išle hiljade ljudi. Ali, ispričala je i da se Nasiha, odmah po izlasku iz autobusa, okrenula natrag i pošla prema Vlasenici. Da li je mislila da može saznati šta joj se dogodilo s mužem i sinovima, ili jednostavno nije htjela da se spasi?
***
Pričali su i neki Srbi iz Vlasenice, kad bi se dovoljno okuražili, da je Nasiha držana pet-šest dana u jednoj kući u Vlasenici. Izvori su o mjestu Nasihinog zatvora bili neodređeni, ali se jesu slagali u jednom: Predrag Bastah zvani Car, kojem se sad na Sudu BiH sudi zbog zločina koje je počinio 1992. u Vlasenici, optuženi koljač i silovatelj, hvalio se po gradu kako je posjetio Nasihu u zatvoru i kako je od nje uzeo nekoliko hiljada maraka. Hasan zna da je ona sigurno kod sebe imala hiljadu i po maraka.
Jedan je ispričao i da je bio tu kad je Bastah Nasihi rekao: "Eto, sad si mi dala pare, a ja ću srediti sad da te puste i razmijene."
"Znam ja da od toga nema ništa, sutra sam mrtva", odgovorila mu je.
Prema istim izvorima, sutradan su je zaista strpali u kamionet, u kojem je bilo i nekoliko muškaraca, najvjerovatnije zarobljenih u brdima u proboju, i kojim su odvedeni izvan grada, prema Rašića Gaju.
Mnogi Srbi koji su tvrdili da znaju šta se dogodilo, tražili su pare za svoja svjedočenja. Tokom jedne ekshumacije 2007., nedaleko od Vlasenice, Muratu Hurtiću, šefu regionalnog odjela Komisije za traženje nestalih, prišao je čovjek tvrdeći da zna ko je ubio Nasihu Nuhanović i da je voljan da tu informaciju proslijedi njenom sinu. Uz nadoknadu ili ne, nije precizirao.
Hasan je njega znao otprije. Bio je to srpski izbjeglica koji je radio u jednoj općinskoj službi. Tvrdio je da su ga "njegovi" izolirali pošto se, eto, nije slagao s politikom. Kad ga je Hasan nazvao i predložio mu susret, nije propustio da kaže da "nema ni za cigare". Sastanak je bio zakazan u jednom hotelu u Vlasenici.
"Bolan, našli su ti majku, kad su ono kopali gore! Ono što ti je Murat pokupio, to je tvoja majka. Tu je i ubijena. Doveli su ih tu, nju i još petoricu, otvorili vrata od kamiona i sve ih pobili. Tvoju majku su ubili pištoljem, iz blizine u glavu. Ostale su pokosili rafalom. Onda je Predrag Bastah polio njihova tijela benzinom i zapalio ih", glasila je informacija.
Uzeo je ponuđenih sto maraka, s licem s kojeg se moglo pročitati samosažaljenje i gađenje.
Još je rekao: "Ja sam ogorčen na Predraga Bastaha i srpske ekstremiste koji i dan-danas terorišu po Vlasenici, samo što sad više nema muslimana, pa terorišu Srbe."
***
Nije htio da se vrati u Vlasenicu. Smatrao je nemoralnim da se, dok ne zna gdje su mu roditelji i brat, ide baktati papirologijom i, još gore, s ljudima koji su mu zauzeli stan. Živio je sa ženom u Tuzli, kćerka je već imala tri godine, bili su podstanari. Tada su odlučili da stan u Vlasenici nekako zamijene za stan u Federaciji. Odlučili su da se dosele u Sarajevo. Povratak u Vlasenicu nije dolazio u obzir.
Tih godina se stanovima i imovini u Republici Srpskoj išlo "u posjetu". Prava zagarantirana Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Hasan je prvi put otišao pet godina nakon rata, a sa sobom je, zlu ne trebalo, poveo dvojicu kolega s posla, pripadnika međunarodne policije.
U Ibrin stan se uselio predsjednik vlaseničkog SDS-a Milenko Stanić, koji je bio i predsjednik Kriznog štaba i predsjednik Općine. U trenutku kad je Nasiha ubijena, njegov brat Radenko bio je komandir policije. Radenko Stanić je danas zaposlen u Ministarstvu sigurnosti, može se provjeriti na zvaničnoj stranici Parlamenta BiH, kao šef Odjela za materijalno-finansijsko poslovanje Ministarstva sigurnosti BiH.
Milenko Stanić je u njihov stan dolazio u osvit samog rata. Ibro Nuhanović, koji je bio direktor u Šipad-Biraču, nije htio da napusti fabriku ni 500 radnika za koje je bio odgovoran čak ni kada je postalo savršeno jasno da će biti rata i krvoprolića. Porodicu je s prvim danima aprila prebacio u Sarajevo, a sam je ostao u stanu u Vlasenici, kupljenom bukvalno mjesec dana pred početak rata. Pozvao je Milenka Stanića, u očajničkoj namjeri da postigne sporazum kojim bi zaštitio brojne uposlenike Šipada koji nisu napustili Vlasenicu. I tada je Milenko, pored obećanja da se neće ništa desiti, nonšalantno primijetio: "Baš mi se sviđa ovaj tvoj stan!"
Prva poslijeratna posjeta stanu pokazala je da je Milenko Stanić bio ozbiljan u namjerama da zadrži stan koji mu se toliko sviđao. Hasana je na vratima dočekala gospođa Stanić. Znali su se. Bila je to Vesna, kolegica s fakulteta, koju je poznavao još od prije rata, kad su oboje stanovali u studentskom domu u Nedžarićima. Histerično je reagirala.
"Ne dolazi više na ova vrata nikada!", vrisnula je. Prije nego što je zalupila vratima, između kletvi, čuo je da joj je otac ubijen u Kladnju. Nije se ničemu boljem ni nadao. Kasnije će zakonskim putem povratiti stan. I prodati ga.
***
Prije dvije-tri godine, našao ga je predratni drug D., s kojim je zajedno svirao u bendu Charlie. Hasan je bio jedini musliman u bendu, pa su ga iz zajebancije zvali Hus, pošto je Husein Hasanefendić bio jedini musliman u Parnom valjku. D. mu nije rekao ništa o majci, ali mu je ispričao da su dvije žene, koje su živjele u jednom periodu u njegovom stanu u Vlasenici, odnijele sve preostale fotografije. Ispostavit će se da su one sačuvale ne samo sve fotografije, nego i sve đačke knjižice, sve Hasanove značke, pa čak i diplomu karate-kluba kad je dobio žuti pojas. Radna knjižica njegovog oca, ona u kojoj se izjasnio kao Srbin po nacionalnosti... Sve lične stvari je dobio, umjesto informacije o tome šta se zbilo.
***
Hasan nije bio spreman na ono što su hiljade drugih uradili. Svoje mrtve nikad nije proglasio šehidima. Neposredno nakon rata još se nadao da je neko od njih preživio. Proglasiti nekoga šehidom teoretski moglo je značiti sahranjivanje žive osobe, mislio je. Majke koje su ostale bez igdje ikoga i bez igdje ičega svoje su sinove, muževe i braću proglašavale šehidima, pošto je to bio uslov za dobijanje šehidske penzije. Tako su hiljade ljudi proglašeni šehidima, iako nisu poginuli u borbi, nego kao civili. Hasanu se gadila mogućnost vraćanja imovine, prije nego što sazna jesu li mu roditelji živi ili mrtvi. No, život u izbjeglištvu, i rođenje djeteta natjeralo ga je da vrati stan koji je njegov otac u Vlasenici kupio mjesec uoči rata.
Da bi stekao pravo na povrat imovine, Hasan je morao roditelje i brata proglasiti mrtvima. Dvije svjedokinje - Hajra Ćatić i Šehida Abdurahmanović - posvjedočile su da su Ibru, Muhameda i Nasihu Nuhanović posljednji put vidjele žive u Potočarima 13. jula 1995.
"Iz iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da se uslijed izbijanja ratnih dejstava, 13. 7. 1995. godine odvijala jaka ofanziva na području opštine Srebrenica, u kojoj je nestala Nuhanović Nasiha i od tada joj se gubi svaki trag...", piše u Rješenju o proglašenju smrti koje je potpisao sudija Dragan Golijan. Pri kraju dokumenta, na još jednom mjestu, spominje se da "lice vjerovatno nije preživjelo uslijed izbijanja ratnih dejstava i odvijanja jakih ofanziva."
Ko je dejstvovao i čija je ofanziva bila - u dokumentu ne piše.
***
Dva dana nakon pada Srebrenice, pet hiljada izbjeglica u UN-ovoj bazi u Potočarima još uvijek su se nadali da su sigurni unutar žice, među plavim šljemovima. Hasan je bio ljut na svoju majku što je, kad su krenuli bježati, ponijela sa sobom porodične fotografije. Istrgao joj ih je sve iz ruku, odnio u jedan ugao baze i spalio. Nije se odvajao od njih dok nisu potpuno izgorjele. Kasnije se zbog toga gorko kajao. Nije mu ostala nijedna bratovljeva slika iz rata. U trenucima užasa i očaja, kad je napokon shvatio da nema nade da sačuva porodicu unutar baze, mislio je da im fotografije, ako padnu četnicima u ruke, nekako mogu naškoditi.
Srebrenički užas: Bekstvo iz Mladićevog pakla
Ostanak u bazi značio je tog 13. jula život, a izlazak iz nje... Četnici su već izdali nalog da će ubiti svakoga koga njihova kontrola zatekne unutar baze, čije se ime ne nalazi na UN-ovom spisku. Hasanu je ostanak garantirala iskaznica UN-a. Svi Hasanovi pokušaji da Bracu - a to je bio Muhamedov nadimak - zadrži u bazi, propali su.
- Nemoj ih više moliti za mene, jebeš im mater - rekao je Braco u jednom trenutku.
Hasan se sjeća svakog trenutka i poznaje svaki pedalj unutrašnjosti baze, što će i opisati u svojoj knjizi Pod zastavom UN-a, kojom će pokušati dokazati krivičnu odgovornost Dutchbata za genocid u Srebrenici, ali će mu naum biti osujećen na holandskom sudu. Sjeća se kad je major Robert Franken prišao i rekao da prevede ocu ono što će mu reći, budući da je Ibro bio na jednom od pregovora sa srpskom vojskom.
- Prevedi ocu da može ostati u bazi ako želi.
- A, moj drugi sin i žena? - pitao je otac, gledajući Frankena.
- Reci ocu, ako ne želi da ostane, to je njegov izbor.
U očajničkom pokušaju da mlađeg brata zadrži unutar ograde, dao mu je svoju staru, isteklu akreditaciju i s njega strgnuo kožnu jaknu, koju je ovaj, kao zakleti panker, nabavio usred rata. Zamolio je lokalnog šustera da mu od dva poderana kožna mantila sastavi jednu "motorku", s nitnama. Unutar baze s njima su bili major Joseph Kinkory iz Kenije, David Tetteh iz Nigerije i Holanđanin kapetan Andre de Haan. Hasan je mislio da će Braco biti manje upadljiv ako bude obukao njegovu jaknu od džinsa. Uspio mu je u tom trenutku spustiti poljubac na obraz. Otac se okrenuo prema Hasanu.
- Ti ostaješ ovdje! - naredio je Braco.
U tom trenutku Hasan nije vidio nikakvu razliku između Srba i Holanđana. Bošnjacima je sudbina već bila zapečaćena i morali su se povinovati. To je bilo posljednji put da vidi brata, oca i majku žive. Šta se s njima dogodilo, nije mu želio reći ni major Franken, kojega je malo kasnije sreo. Zapravo, rekao je, glasom sasvim nonšalantnim:
Horor: Izbeglice iz Srebrenice stižu u Tuzlu
- Stajao sam napolju. Bio sam tu kad su ti otac i brat odvojeni od majke. Tvoj otac mi je prišao i poljubio me je. Bilo je to prvi put u životu da me poljubi muškarac. Franken nije shvatio da je Ibro poljupcem očajnički pokušao četnicima staviti do znanja da je "dobar" s holandskim oficirom.
Mnogo kasnije, nakon rata, Hasan je sreo prijateljicu iz Srebrenice, koja je tog dana, 13. jula, izašla iz baze u Potočarima i zajedno s konvojem žena stigla u Tuzlu. Ona mu je ispričala da je hodala s Bracom u koloni, dok nisu razdvojili muškarce od žena.
- Pitao me jesam li se prepala. Rekla sa mu da jesam. I on je meni rekao da se plaši.
Kada je ekshumirana sekundarna masovna grobnica Čančari 5, u njoj je, pored skeleta starijeg muškarca, pronađena kartica na čijoj je poleđini pisalo na engleskom, na ćirilici i na latinici: "Nosilac ove kartice je pod zaštitom snaga UN-a..." To je Komisija za traženje nestalih evidentirala kao dokazni materijal CRO5-187B. Rezultatima uporedne analize Hasanove DNK ispostavilo se, s preko 97 posto preciznosti, da pronađeni skelet pripada Ibri Nuhanoviću, Hasanovom ocu.
***
Izvještaj druge Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice, koju je osnovala Vlada Republike Srpske, bio je sastavljen od velikog broja obavještajnih dokumenata, nalaza, svjedočenja, ekspertiza... Na visokopozicioniranog predstavnika međunarodne zajednice stigao je 13. maja 2004. dokument pod brojem 01-012-42/04, koji je bio sastavnim dijelom Izvještaja Komisije za Srebrenicu. Isti dokument se našao i na stolu tadašnjeg predsjednika RS-a Dragana Čavića. Prema tom nalazu, na području opštine Vlasenica na lokalitetu Luke, pripadnici VRS-a, predvođeni Milenkom Komlenovićem, oficirom bezbjednosti Vlaseničke brigade VRS-a, i Radetom Garićem, komandirom Interventne jedinice iz sastava VBVRS-a, "ustanovili su kontrolni punkt, gdje je vršena kontrola bošnjačkih civila, koji su od ovog lokaliteta upućivani u pravcu teritorije pod kontrolom ARBiH".
"Prema raspoloživim podacima, na tom području nije bilo slučajeva egzekucije i većeg zlostavljanja Bošnjaka, a utvrđeno je da je starija ženska osoba, izvjesna Nuhanović (majka prevodioca komandanta holandskog bataljona UN-a, Nuhanović Hasana), nakon pokušaja bjekstva iz kamiona kojim je vršen prevoz grupe civila, na lokalitetu sela Dragasevac, Vlasenica, zarobljena i pritvorena u vojni zatvor Sušica, gdje je isto veče i pogubljena od strane NN lica. Imenovana je sahranjena u rejonu sela Sušica", navodi se u izvještaju. Osim očigledne neistine da je "sahranjena u rejonu Sušice" i očigledne namjere da se ovaj zločin nikada ne rasvijetli, budući da su ga "počinila NN lica", ovo je bio najprecizniji podatak o sudbini Nasihe Nuhanović. Sve dok prije mjesec dana nije iz tuzlanskog ICMP-a Hasanu Nuhanoviću uručen poziv da dođe u Tuzlu i da potvrdi identifikaciju posmrtnih ostataka svoje majke.
Tek će se u Tužilaštvu BiH otkriti: čovjek koji je od Hasana naplatio informaciju o lokaciji masovne grobnice bio je Milenko Komlenović, oficir koji je, prema Izvještaju Vlade RS-a, rukovodio egzekucijom Nasihe Nuhanović i pet srebreničkih civila.
***
Septembar 2009.
Nad medicinskim crtežom ljudskog skeleta, na kojem su pojedine kosti označene crnom bojom, naginju se dva čovjeka, svaki sa svoje strane stola - s jedne strane Hasan, a s druge tehničar tuzlanskog ICMP-a.
- Evo, ja ću još jednom pogledati zašto nema uzroka smrti. Najgore je što su izmiješane kosti, to nam otežava dodatno. Bit će teško utvrditi, vidi se da je mnogo kostiju polomljeno, pa zapaljeno, vjerovatno u želji da se sakriju i unište dokazi. Ali, vidite, ne može se baš sve uništiti. Ne može se istina sakriti.
- Hoću li dobiti kakav papir?
- Nećete dok ne pošaljete sve podatke koji nam nedostaju. Onda ćete dobiti sve, uključujući i kopiju ovog zapisnika.
*Tekst objavljen na portalu e-novina 26.10.2009.
Srpska zverstva: Masovna grobnica u Foči
Kad je Veiz Zulfo odveden, svi smo bili pod posebnim dojmom: znali smo da je došao red na nas. Odveo ga je Keli, u 21 sat i 15 minuta. Noć je u spavaoni broj petnaest prošla bez sna. A svi smo popili po jednu tabletu za smirenje. Noć je, inače, imala svoj specifični ritam: obično su oko 23 sata prestajali krici. Nastajala je noćna tišina da se svaki šum čuo. U skoro ravnomjernim vremenskim razmacima, palio bi se auto, odlazio, vjerovatno negdje blizu, i ponovo se vraćao. Bio je to "golf", čiji smo zvuk svi znali. To je trajalo otprilike jedan sat: svaki put zvuk motora automobila pratili su pucnji, eho nekih teških udaraca i pljusak vode, znak da je nešto teško bačeno u rijeku. Svi smo u sebi stvarali sliku - bilo nam je jasno da je još neko ubijen i da tijelo pluta Drinom. No, niko o tome nije govorio naglas: živjeli smo sa tim saznanjem, u neizvjesnosti, stalno napeti, sa živcima na izmaku i sa sve manje kilograma kako je koji dan prolazio.
Tek ponekad, stizala je posjeta, ali samo onima koji su, recimo, imali zeta Srbina ili vezu u srpskom štabu. Takvih je, ipak, bilo malo, pa su i informacije koje su na taj način stizale do nas bile šture. No, čak ni pozivi za posjete nisu bili prijatni: mislilo se na najcrnje. Loju Dževada i mene je jedanput u julu pozvao starješina. Bilo nas je dobro strah. Nije nam niko ništa rekao, tek kada su otvorili kapiju, na njoj je stajao Jovo Milošević. Sunce nas je ogrijalo. Evo, napokon, i Srbi prijatelji počeli su dolaziti u posjetu Muslimanima. Jovo je bio nas komšija i kolega sa posla. Odmah nam je dao do znanja da je njegov dolazak veliki rizik i za njega i za njegovu porodicu. Izmislio je, ispričao nam je, neki posao u KPD-u, navodno je razlog bila isporuka rezane građe iz "Maglića". Razgovor nije trajao više od pet-šest minuta, a bio je prisutan i dežurni oficir. Dobio sam tada dvije pakle cigareta, za mene čitavo bogatstvo.
Tako smo živjeli iz dana u dan očekujući da će se nešto značajno dogoditi. I zaista, 25. juli najavio je nova crna zbivanja. Toga dana, oko 16 sati i 30 minuta, počelo je odvođenje zatočenika koji se više nisu vratili. Među prvima su odvedeni Altoka Alija, Šoro Ševal i Čankušić Refik. Za njima su svakog dana odvođeni novi ljudi. Ukupno, oko pedeset. Svi su ubijeni ili zaklani na mostu na Drini, neposredno pored KPD-a, i tijela bačena u rijeku. U to je vrijeme Radio Sarajevo, preko svojih dopisnika iz Goražda, objavljivao imena ljudi čija su tijela izvađena iz Drine. Bili su to zatvorenici iz KPD-a Foča. Sućeska Ibro i njegova supruga su stanovali nadomak drinskog mosta i svakodnevno su viđali cisterne koje su dovozili da bi most prali od krvi. Da ironija bude kompletna, uzimali su i deterdžent da bi krv temeljito saprali. Tragove klanja "brisali" su paljenjem tijela žrtava, a ponekad su palili i kuće. Za taj su posao postojale specijalne ekipe koje su koristile isključivo benzin.
Odvođenja su počinjala negdje oko šest sati naveče pa do deset u noći. Čim bi neko ušao na kapiju Upravne zgrade, odmah bi se čula lupa tupih udaraca. Kasnije bi se čuli krici, jauci i vriska. Kako bi se dublje ulazilo u noć, nekad se u sobama mogla čuti i muha, toliko je ušao strah među nama. Svaki od nas je očekivao kada će doći red na njega. Neki su pripremali dodatnu odjeću, koju bi, ako bude trebalo navukli na sebe samo da bi udarce lakše podnijeli. Bježali smo, neko u WC, neko u drugu spavaonu, ili uzimali vatu i stavljali u uši kako bi bar donekle ublažili slušanje krikova. Nekad smo po boji glasa raspoznavali ko je došao na red. Žalili smo ga, a vikali u sebi: "Hvala Bogu kad nijesam tamo ja". Često mi se dešavalo da na sebe, tj. na glavu stavim jastuk da manje slušam jauke: pretpostavljao sam sebi kako je jeziva slika u kojoj se nalazi čovjek koga biju.
(...)
Nagli je preokret nastupio drugog augusta. Zatvorenici su odvedeni i ponovo vraćeni. To nam je ulilo nadu, tješili smo se među sobom da su odlučili da i oni uvedu neki red. Kada su počele prozivke zatvorenika koji su sa sobom trebali ponijeti i svoje stvari, shvatili smo da su počele razmjene. U prvoj grupi na razmjenu je otišlo 18 zatvorenika. Koliko me sjećanje služi, među njima su bili: Šerif Hodžić, Ramović Miralem, Dudić Derviš, Hadžimešić Rešad, Kamerić Munir, Durak Šaban, Lojo Nedžib, Salčinović Nusret, Rizvanović Enko, jedan Tatarević, Čaušević Muharem... Gdje su razmijenjeni, nismo mogli dobiti nikakvu informaciju. Pretpostavljali smo da bi prostori gdje se vode borbe mogla biti mjesta razmjene. Tada je najžešće bilo oko Kalinovika, Trnova, Jabuke i Osanice - pravac prema Goraždu. Razmjene su obavljane u grupama (u svakoj grupi je bilo od 18 do 20 zatvorenika) i u vremenskim razmacima od četiri do pet dana.
Početak razmjena probudio je nadu da ćemo svi koji smo preživjeli napustiti ovaj pakao, ovaj nepodnošljivi ušas. Govorili smo samo: da je odavde otići! Prolazili su dani u kojima sam i ja želio i čekao da ugledam svoje ime na jednom od spiskova. I taj je dan došao. Dan ponovnog rođenja koji neću zaboraviti dok sam živ. Ujutro, negdje oko deset sati, 30. augusta, otključaše se vrata naše spavaone. Jedan od starješina, Obrenović, pročita spisak na kojem se, negdje pri samom kraju, nađe i moje ime. Umalo da zaplačem od radosti, ali neko upita zašto njega nema, pa mi u grlu nešto zastade. Obrenović ništa nije odgovorio, već se obratio nama prozvanim govoreći da spakujemo stvari, a on će doći po nas za pola sata. Tako je i bilo. Kad smo trebali krenuti, dvojica starješina su nas pretresli od glave do pete. Pitamo kud idemo. Obrenović izusti: "Idete na slobodu." Gdje je to? Gdje je ta sloboda? Ima li je igdje pod kapom nebeskom?
Čekamo na kraju stubišta, u dnu zgrade. U grupi nas ima dvadesetak. Vode nas u zajedničku prostoriju. Počinjem da brojim: ukupno nas je 55. Čekamo autobuse. Međutim: dođe ručak, pa i večera. Nade u odlazak polako nestaju. Vratiše nas u zgradu za spavanje. Niko oka da sklopi. Sjedili smo po stolovima, neki koje je zapao krevet ispružili se da čekaju zoru. Svanu. U osam sati odvedoše nas na doručak. Ponovo nas smjestiše u veliku salu. Uskoro krenu novi pretres. Nakon što je obavljen i taj ceremonijal, povedoše nas do autobusa. Bio je to veliki, udoban autobus, planiran za dugu voznju.
Krenusmo. Prvo sto sam ugledao izvan KPD-a bili su materijali koji su kao "šuta" dovezeni na obalu Drine. Kasnije sam vidio stubove džamije Aladže: nisam se mogao uzdržati - zaplakao sam. Neko me ponudi da zapalim. Autobus se zaustavlja na autobuskoj stanici. Čekamo. Oko autobusa se muvaju samo vojna lica, neki su mi i poznati. Prepoznaju i oni nas. Mene ugleda jedan od sinova Milorada Krnojelca. I on je u vojnoj policiji. Reče nešto šoferu, a potom se otvoriše zadnja vrata. Došao da me pozdravi. Upitah ga za Almasa. Reče mi da je i on prije pet dana otišao, ali kuda, kada i gdje, ne zna. Na kraju mi dade pet stotina yu-dinara: "Nemam cigareta. Novac ti može bar malo poslužiti". Voze nas do pred MUP. Opet čekamo. Onda u autobus ulazi pojačanje obezbjeđenju i napokon krećemo. Idemo u pravcu Broda, industrijskog naselja koje leži na lijevoj obali Drine. Hvata me drhtavica: fabrike ne rade, sve se doima pusto. Na raskrsnici prema Nikšiću zaustavlja nas kontrola. Prođosmo. Iz autobusa gledam spaljene kuće u selu Điđevu. Skrenusmo na makadamski put prema Šćepan Polju. Neko od naših upozori nas na stoku i krave koje su ležale kraj puta, nastradale od granata i mina. Ispod puta, na svakom koraku, luksuzna auta izvrnuta i demolirana.
Stigosmo do Šćepan Polja, na crnogorsku carinu. Opet čekanje, pa onda pregled spiska putnika. Kunarac, vozač autobusa, kada se vratio, rekao nam je da smo sada na slobodnoj teritoriji i da se vise ničeg ne plašimo. Pričamo, pušimo, neko i nesto od jela ponudi. Hljeb je bio najatraktivniji, dobili smo pred MUP-om nekoliko hljebova, te je svakog zapalo po dva-tri zalogaja. Autobus ide relativno brzo, ali za nas je to presporo. Što brže i što dalje... Onako opušteni, u jednom trenutku ugledasmo auto. Stade ispred autobusa i iz njega izađose dvojica sa automatima. Nakon letimične kontrole, narediše vozaču da se vratimo. Neko reče da je jedan od te dvojice Elez Pero. Autobus se okrenu... Istim putem, vozimo se natrag. Nigdje zastoja: dođosmo ponovo u KPD. Nisu nas pretresali. Odrediše nam spavaonu dvanaest. Zadužili smo madrace i ćebad. Usput smo, pri ulasku u krug, večerali.
Svi šutimo. Odjednom neko zagalami: "Eto Bobana sa spiskom." Ulazna vrata se otvaraju i Boban pročita imena dvadesetak ljudi. Kaže: "Spremite se", i oni odoše. Mi, koji smo ostali, dijelimo ćebad. Ne prođe ni pola sata, Boban pozva i nas da odmah izađemo. Svi odjednom skočismo, uzesmo ono malo prnja i navalismo na vrata. Opet kapija, manje pretresa i obavezna prozivka. U autobusu nas je 35. Na prednja mjesta sjedaju pratioci. Isti autobus, isti i vozač. Mimikom nam reče da je i putni nalog isti, samo što idemo uz Ćehotinu.
Dođosmo do Velečeva. Ovdje je Krizni štab. Sve je puno vojske i teškog naoružanja. Pomislili smo da idemo preko Pljevalja, no nakon čekanja dobismo papire, pratnju i vratismo se ponovo u pravcu Foče. Prolazimo kroz grad. I opet ka Šćepan Polju. Negdje oko osam sati stigosmo do barake sa carinicima. Vozači nose spisak putnika, a u autobus uđoše uniformisani mladići, polupijani. Tražili su od nas da dižemo tri prsta, da se predstavljamo izmišljenim srpskim imenima, da ponavljamo za njima: "Živeo Slobodan Milošević!"
Prođosmo Nikšić. Dođosmo u Titograd oko jedanaest sati u noći. Vozači odlaze da jedu. Najhrabriji među nama izlaze da obave malu nuždu. Bili smo u gradu, na velikom parkingu. Čula se muzika iz obližnjeg restorana. Za nas je to bilo nestvarno. Vidjeli smo mladiće i djevojke kako prolaze. Kad su se vratili, vozači su sebi namjestili sjedišta da prilegnu. Ponovno krećemo u četiri sata ujutro. Vozimo se tri sata i stižemo do autobuske stanice u Rožajama.
Trideset prvi je august, sedam sati. Uđosmo u hotel. Dobro nas prihvatiše. Posjedasmo na stolice. Časte nas. Nevjerovatno. Slijedi prozivka: Lojo Hasan, Pašović Slado, Sirbubalo Aziz, Tafro Faik, Rizvanović Selim, Borčak Remzija, Čišija Aziz, Glušac Hasan, Kruho Almas, Isanović Fehim, Sačić Zijad, Kiselica Rasim, Suljević Majzer, Pandžo Becir, Sladzic Munib, Selimovic Juso, Kolenda Muradif, Ćebo Juso, Zuko Zulfo, Hadžimuratović H...., Čavdar Smajo, Hadžimuratović Asim, Dudić Aziz, Čankušić Hasan, Rizvanović Alija, Mehmedović Zećir, Bećirbašić ....., Kumro Safet, Rahman Salkija, Jusufović Rasim, Rahman Adil, .... Murat (otišao za Ulcinj), Kafedžić Amer, Rahmanović Davor i jedan čovjek kojem ne mogu da se sjetim ni imena ni prezimena.
Uzbuđenju nema kraja. Priča se o svemu. Svako pita za ono sto baš njega interesuje. Smjenjuju se lijepe vijesti i crne priče. Neki su zatvorenici tu saznali da ih porodice čekaju. Kako povjerovati u toliku sreću? "Merhamet" je u svojim prostorijama organizovao i snimio naša kazivanja, za buduću historiju zla počinjenog nad muslimanskim narodom. Oni koji su pronašli porodice, ostadoše. Mi, ostali, krenusmo su Novi Pazar. Bilo nas je dvadeset i dvojica. Kad smo došli, smjestiše nas u tzv. banju, Rajčinoviće. Bili smo okruženi gostoprimstvom, brigom i pažnjom. Nešto kasnije počeli smo se razilaziti: naši rastanci nisu bili ništa posebno. Svaki od nas tražio je svoje mjesto pod suncem - moje i Safeta Kumre bilo je u porodici Šefke Alomerovića. Za dva i po mjeseca koja sam proveo u tome domu, dugujem im vječnu zahvalnost.
(Kraj)
Autor ovog feljtona, Faik Tafro, šumarski je inženjer iz Foče. Dvadesetog aprila 1992. godine zatvorili su ga pripadnici Užičkog korpusa u KPD u Foči. U logoru je ostao do 31. augusta, kada su ga sa još 34 druga logoraša fočanske ratne vlasti odvele u Rožaj i tu oslobodile. Do kraja oktobra 1992. godine boravio je u Novom Pazaru i za to vrijeme napisao Sjećanja na Foču 1992. Istovremeno, grupa nezavisnih sandžačkih intelektualaca prikupljala je podatke od bosanskih izbjeglica o žrtvama i ubicama: tako je nastao materijal koji su sarajevski „Dani“ prvi objavili krajem 1997. godine. Tafrov dnevnik, potkrijepljen izjavama i sjećanjima ljudi koji su prošli nekoliko krugova fočanskog pakla, zapravo je rijetko svjedočenje preživjelih fočanskih prognanika i vrijedni dokument prvih nekoliko mjeseci rata na širem prostoru općine Foča
Nedelja, 19. april 1992.
Rekoše da su telefoni proradili. Razgovarali smo sa Sarajevom, sa djecom i Amilom. Amil mi reče da su poveli Preljuba Tafru sa djecom negdje u Livade u magacine. Slučajno sam doznao, ne znam od koga, da je pušten i da se nalazi kod Kamenka Gerenčića. Na ulazu se javi sin Velje Vukadina, nosi tašnu. Ide kod nas u stubište. Uđe kod Stanković Milorada. Pretpostavljam da sakriva opljačkani novac ili nešto vrijedno.
Dogovorili smo se da se zbog opasnosti ja ne pojavljujem ni u dvorištu ni na vratima. Obično je svaka posjeta dolazila iz pravca Općine, pa smo taj pravac osmatrali. Ali, ovaj put smo se prevarili: njih pet-šest, neki u vojničkim, a neki u maskiranim odijelima, dođoše ispred stambene zgrade. Uđoše u stubište. Poče galama i vika. Idu od stana do stana. Među njima Gardović. Šešir mu na glavi, opasan bombama oko struka a u ruci nosi automat. Jedan od njih reče da izađemo ispred stubišta, i to samo muškarci Muslimani. Navukoh na noge papuče, misleći da će to kratko trajati, uzeh zimski džemper i silazeći ga obukoh.
Pred ulaznim vratima stoje Lojo Husein i Dževad, Ćorić Nezir, Jovo... Ja sam produžio pred svoj ulaz gdje je bila Nafa. Stao sam pored nje. Tu je bio jedan od "naših" četnika, riđe brade, a mlad. Meni poznat. Sjećam se da negdje radi kao električar, ali ne znam gdje i kako se zove. Naoružan je svim i svačim. Mi mislimo da je zadužen za nas. Priđe mu sin Velje Vukadina. I on nosi poluautomatsku pušku. Odvedoše Loju Dževada i Huseina. Mene ne diraju. Nezir se htjede vratiti u stubište, ali ga "glavni" pozva da dođe. Dok su odvodili Loje, primijetih da se Jovo sa ovim "glavnim" nešto prepire i da mu nešto garantuje. Ovaj mu nešto reče, te se Jovo povuče.
U trenutku kad sam se nadao da ce me poštjedeti, sa udaljenosti od 20-30 metara i mene prozvaše, ali ne po imenu, nego samo: "I ti dođi." Sav uplašen, pođoh u pravcu gdje je on bio. Rekoh da nisam obučen, ali on mi naredi da uđem u auto. Sa mnom je i Nezir Ćorić. Reče da ćemo se brzo vratiti, samo da damo izjavu. Voze nas autom, ne znam gdje. Kad okrenusmo niz Donje Polje, pretpostavih da idemo u KPD. I tako bi. Dođosmo pred glavni ulaz. Dosta naoružanih, malo koga poznadoh. Utjeraše nas unutra, svu četvericu. Iza nas čusmo glas jednog od glavnih: "Ako su ekstremisti, pobijte ih odmah; ako nisu, pustite ih kući."
Privedoše nas u portirnicu. Ugledah Cakana. On unosi podatke: ime i prezime, ime oca i godina rođenja. Nisam imao cigareta. Ponudi me da zapalim, a pri odlasku dade mi kutiju niške "Drine" bez filtera. Preuze nas jedan od rezervista. Uperen automat iza naših leđa. Provedoše nas kroz dvoja-troja vrata glavne zgrade gdje su smješteni zatvorenici. Ovdje nas upisaše sa istim podacima u knjigu. Glavni je bio rezervista koga su zvali Ćata. U prisustvu dvojice-trojice rezervista dobro naoružanih, Ćato reče da otvore lijeva vrata. Upozori svoje da ne pripadamo ekstremistima i da nas treba rasporediti u druge prostorije. Pretražiše nam džepove. Od mene uzeše perorez i dva upaljača. Uzimali su predmete za koje su smatrali da se sa njima može ugroziti život ili, pak, napraviti nešto.
Ubaciše nas u prostoriju sa stolovima i klupama. Nismo se mogli snaći, zbunjeni gledamo jedan drugog, kao da je san. Pomišljao sam da je to na kratko vrijeme, kad se otvoriše vrata drugih prostorija i pojaviše se neka poznata lica. I oni zatvorenici. Pozvaše nas unutra. Mi pažljivo, jedan po jedan ulazimo u prostoriju koja je izgledala tamna i zadimljena. Ugledah meni poznata lica. Neka od njih pođoše prema nama. Pitanja uobičajena: gdje su nas uhvatili, ko nas je priveo, kako su sa nama postupali...
Iznenadih se kad vidjeh Hasana Pilava. Sjeo sam na klupu koju mi ponudiše. Dok smo se malo snašli, počeli smo tražiti gdje da se smjestimo. Ćata nam je prilikom premještanja napomenuo da nam može, pošto nismo ekstremisti, ponuditi manju prostoriju: uđemo unutra i vidimo Asima; tu su jos bili Bucko i Lejla, porodica Hasana Pilava, Crneta Murat, dr Ibrahim Karović, Muharem Čaušević sa kćerkom Majom, Granov Adil, dr Avdo Šadinlija i drugi. Dogovorio sam se sa Crneta Muratom da legnem u krevet s njim. Ostali su kombinovali madrace i ležali na patosu. Noć je bila relativno mirna, ali niko nije spavao. Bilo je hladno pod jednim ćebetom, ali smo Murat i ja udvostručili svoju ćebad koja su nas samo preko leđa pokrivala. Da bi se okrenuo i promijenio položaj tijela, morao sam ustati i ponovo leći na željenu stranu.
Ponedeljak, 20. april 1992.
Ustali smo rano. Dr Ibrahim je već uzeo metlu da se prostorije malo urede. Prozor je otvoren, hladno je kao usred zime. Rekoše doručak, te požurismo da stanemo u red. Neko je rekao da nas u ovoj sobi - spavaoni ima oko 170 zatvorenika. Spavaona se sastojala iz četiri prostorije. Negdje oko osam sati dobismo doručak, supu od makarona i parče hljeba. Nasuše nam u vojničke porcije. Gledamo i smijemo se Hasanu.
Hasan jede kao da je halva. Ja i jesam i nisam gladan, ali samo sipanje čorbe i red izgledali su mi kao san. Ovako sam jedino vidio na filmu, u logorima. Pojedoh u neznanju, jer su naoružani (četnici) rezervisti držali uperene poluautomate prilikom sipanja jela i za vrijeme jela kada bi otišli sa kuharom. Povremeno bi tako ulazili i u zajedničke prostorije, naoružani do zuba, a bez ikakvog razloga. Hranu su posluživali Srbi iz Foče, koji su mobilisani i obavezno uniformisani.
(...)
Negdje oko 10 sati, u prostoriju u koju smo bili smješteni, jedan od ćata, obavezno naoružan, uđe i prozva Hrnjčić Halita i Hrnjčić Enesa da daju izjavu. Mislili smo da će poslije toga biti pušteni iz zatvora. Očekivali smo da dođu po svoje stvari, ali zadugo ih ne bi. Prozvaše Nezira Ćorića, Kumru Safeta, Čaušević Muharema sa djetetom, Loju Huseina, mene i Dževada. Sreli smo se sa nekim koji su dali izjave i pošli po stvari da se sele iz te prostorije u drugu. Išao sam u pratnji naoružanog rezerviste iz Užica (od prvog dana smo znali da su došli užički rezervisti koji su bili na ratištu u Hercegovini), do pred vrata gdje su se nalazili inspektori.
Kad sam došao na red rezervista me uvede, a ja se začudih kad vidjeh Gašević Petka u vojnoj uniformi sa činom od tri zvjezdice (Petko je radio u "Magliću" - u "Lesonitu", zatim u "Iverici", pa je prešao u Trgovačku mrežu za poslovođu jedne naše prodavnice tekstila. Inače je bio dobar radnik i stručan za svoj posao. Sarađivali smo korektno). Vidim da mu je nezgodno i kao da se čudi odakle ja ovdje. Tako će se iznenaditi i inspektor Vladičić Zoran. On nije imao uniformu. Ja sam bio fizički i psihički dotučen. Prilikom davanja izjave koju je uzimao i odmah na mašini kucao Zoran, imao sam osećaj da ću briznuti u plač. Ponudio me kahvom, konjakom i cigaretom, što sam prihvatio. Znam da me pitao: da li posjedujem oružje, da li sam dobio oružje, ako jesam - od koga, odnosno da li mi je iko nudio za prodaju oružje. Razumljivo, odgovor je bio negativan.
Skoro neprimjetno na druga vrata uđe Krnjojelac Milorad Mića. Začudi se kad me vidje, te se poljubismo. On me pozva u svoju kancelariju. Nisam mogao ni slutiti da je on postavljen za upravnika zatvora. Pođosmo zajedno u njegovu kancelariju koja se nalazila u prizemlju, prva s lijeve strane hodnika. Po hodnicima dobro naoružani rezervisti. Susreo sam i poznata lica srpske nacionalnosti, obučena u vojne uniforme. Ušli smo u kancelariju. Zatekao sam njegovog sina sa automatom preko prsa, a iza nas uđe i neki postariji rezervista, po govoru ocijenih da je Srbijanac. I on je imao automat i pištolj. Na kapi je nosio oznaku srpske vojske - zastavu. U ruci je držao nekakav papir. Sa upravnikom se nešto prepucavao. Nisam mogao ocijeniti o čemu se radi, dok mu rezervista nije rekao da pozove broj 572-041 koliko se sjećam, odnosno Miru Stanića, predsjednika SDS-a i, ujedno, glavnog u Kriznom štabu SDS-a. Mićo mu je sa ljutnjom rekao da neće da prizna nikakve papire koji nemaju čitak potpis, a ne samo paraf. Rezervista je rekao da će, ukoliko odmah ne završi posao, ili upotrijebiti oružje ili će ići kući. Mićo je odgovorio: "Dok je meni mojeg sina, ja se ne bojim nikoga." Koliko se sjećam, na papiru su bila neka imena.
Kad je rezervista otišao, u kancelariji je ostao Mićin sin pred kojim mi je Mićo počeo plakati, govoreći da ni on nije za rat, a posebno za ovo što se radi Muslimanima, iako je, kako je rekao, imao daleko više razloga da bude kivan na Muslimane nego što je to izgledalo, jer je njegova kuća bila potpuno spaljena i to među prvima. Zamolio sam ga da mi uz pratnju omogući da odem do porodične kuće gdje mi je stanovao amidža Almas. Naredio je sinu da uzme auto i da to učini, ali se usprotivio komandir rezervista koji je došao na njegov poziv. Uz ubjeđivanje, komandir je pristao s tim da pođe sa nama i njegov čovjek. Naredio mu je da me dobro čuva, te ako uradim bilo kakav nerazuman pokret, da me odmah ubije. Sjeli smo u "ladu". Vozio je Mićin sin, ja sam bio na prednjem sjedištu, a rezervista spreman na zadnjem sjedištu iza mene. Kasnije sam doznao da ga zovu Poštar i da je iz okoline Užica.
Došli smo do "Kafe bora" koji je do temelja uništen, prošli sporednim ulicama i ušli u Beogradsku. Tada sam vidio da je spaljena stambena zgrada sa oko osamnaest stanova. Pretpostavljam da je ova zgrada zapaljena granatiranjem, možda i zbog toga sto su u njoj stanovali Muslimani, među kojima i Mujo Musić, zamjenik komandira. Vidio sam da je zapaljena kuća Grujića, Krnjojelca Miće i njegovog brata, Kovač Mome (u KPD-u sam čuo da je Momo bio komandant i vojvoda srpske vojske koja je držala polozaje na Ćelovini). Izašli smo iz auta jer se dalje nije moglo od srušenog materijala zapaljenih kuća. Idući vidio sam da je zapaljena kuća Kovačević Milisava i Obrenovića.
Avlijska vrata su bila otvorena, prozori na spratu polupani. Uđosmo u avliju, otvorena vrata Šefkinog stana i Almasova. Uđoh u kuću, a obojica pratilaca u stopu za mnom. U sobi amidža Almas, sam, zarastao u bradu, omršao puno. Poljubismo se, nas trojica sjedosmo na kauče, a on na stolicu za stolom. Počeo je priču o nekoj vojsci koja je trazila oružje, preturala po kući, obila Šefkin stan, te odnijela što se može odnijeti. Mićin sin mu je obećao donijeti hrane, što mi je kasnije obećao i Mićo kad sam došao u zatvor. Zamolio sam Miću da mi njegov sin donese tehničku bundu i cipele, jer sam bio vrlo skromno obučen. Sutradan sam dobio tražene stvari. Jedan od rezervista me odveo u drugu prostoriju, u spavaonu broj 15.
Iza rešetaka
Ko nije bio u KPD-u iza rešetaka, ne bi u prvi mah ni pomislio da je zatvor, već neka fabrika. Kompleks objekata nekad je, za vrijeme Austro-Ugarske i stare Jugoslavije, bio kasarna. Nalazi se na desnoj obali Drine, pri samom izlazu iz grada. Nadomak zatvora, ne više od oko 50 metara, nalazi se čuveni željezni most, na kome su četnici i u Drugom svjetskom ratu pobili i zaklali oko 3.500 Bošnjaka. Sve objekte opasuje kameni zid visine nekih pet-šest metara sa dodatnom ogradom od bodljikave žice visoke oko jedan metar. Na svakom uglu nalazile su se masivne strašare - karaule. I pored takvog obezbjeđenja bilo je ranije uspjelih bjekstava. Nama su dodatno oko zida postavili minsko polje od rasprskavajućih protivpješadijskih mina. Stražari su imali pse, šarplanince. U krugu je bila fabrika namještaja, a bila je tu i "Drina" sa poljoprivrednom ekonomijom.
Negdje oko 19. aprila, štab SDS-a je za upravnika zatvora postavio Milorada Miću Krnojelca, nastavnika matematike u OŠ "Veselin Masleša", a za zamjenika su naknadno odredili Prodanovića, navodno pravnika. Načelnik bezbjednosti (čuvarska služba) bio je Mitar Rašević, koji je tu funkciju i ranije obavljao. Starješine-stražari radili su po četnom brigadnom sistemu. Svi koji su ranije obavljali ovu dužnost bili su profesionalci. Pojačanja su dobili u noćnim smjenama, gdje su angažovani čuvari iz grada ili oni koji su stanovali u blizini KPD-a. Sjećam se dobro nekih stražara koji su se isticali surovošću: Buši je koristio noćne smjene da skače po zatvorenicima koji bi bili privedeni u samicu Upravne zgrade, vezani za bukagije i takvi batinjani. On, sirovina, vagao je oko 130 kg, i sa zadovoljstvom je skakao po ljudima. Nisu se puno razlikovali ni drugi stražari: Vladičić, Vuković, Obrenović, neki Zoran kome ne znam prezime, Pljevaljčić Vlatko, Ivanović Keli...
Dopunu straže davali su vojnici. Sjećam se Kremića, Markovića, Jegdića, Mlađenovića, Prodanovića... U užem dijelu uprave radili su: Todorović - interna bezbjednost, Jokanović Mićan - za privredu, Jokanović Gojko, medicinski tehničar kojeg su zvali Saharin i Krvopija. Ljekar Dragičević, inače ginekolog, dolazio je svako 15 do 20 dana. Negdje u augustu pojavio se i stomatolog Vukadin. Samo je vadio zube. Kontrole "kućnog reda" odvijale su se različito od starješine do starješine. Doručak je bio između osam i devet i 30 ujutro, ručak od 13 do 14 sati i 30 minuta, a večera od 17 do 18 i 30. Ishrana je bila redovna.
Doručak se sastojao, na početku, od čaja i kriške hljeba težine pet do šest grama, da bi se negdje u julu malo poboljšao. Za ručak je bila jedna kutlača kupusa bez kupusa ili graha bez graha, odnosno krompira bez krompira. Radost je predstavljala krajka hljeba, jer je nesto veća od kriške. Večerom smo dobijali čaj i krišku hljeba koja je nekad bila veličine zalogaja. Matović je često bio dežurni kuhar i pravio je i bez masnoće ukusnije jelo, dok je za Mojovića kružila šala da će njemu biti najžalije i najteže ako izađemo iz zatvora: uživao je da napravi ručak da ga nisu mogli jesti ni mačke ni psi. Kvalitet i količina hrane imala je za posljedicu da pojedini zatvorenici nisu imali stolicu po trideset i pet dana.
Farsa od razmjene
Sedamnaestog jula prije podne Gojko je obišao dio spavaona. Pitao je ko je bolestan i upisao Dževada Loju koji je nekoliko puta pao u nesvijest prilikom podjele jela, te Enu Hrnjčića, Hasana Glušca i Sanina Krdžaliju. Oko tri sata pozvaše nas da se spremimo sa našim stvarima. Bilo nas je desetorica iz Foče i šestorica iz Goražda. Kad smo se sakupili pred glavnom kapijom gdje se vršio detaljan pretres, čak i skidanje cipela, vidjeli smo da među nama ima i mladih i zdravijih ljudi. Poslije ceremonije pretresa provedeni smo kroz dvoja vrata.
Čekao nas je kamion FAP sa ceradom. Nedaleko od njega bio je parkiran kombi pun žena i djece. Strpali su nas u kamion. Bili smo zbunjeni. Uspjeli smo da doznamo da idemo u razmjenu za srpsko stanovništvo koje je zarobljeno u Goraždu. Tako su nam rekli nekolicina obučenih u maskirne uniforme koji su bili dio pratnje i koji su tvrdili da su iz Čajniča. Nama je odmah bilo malo lakše, pušili smo više nego što smo navikli. Cigarete nam je dao jedan od Čajničana. Krenuli smo. Sjedimo na nekim improvizovanim klupama. Iza nas ide kombi sa vojvodom, vozačem i trojicom vojnika, svi dobro naoružani. Upozorili su nas šta će se dogoditi ako pokusamo bježati. Dok smo išli uz Bakić (brdo i prevoj za Zavait) vidjeli smo milicionersko auto. Poznao sam milicionera u naočalima, bio je iz Bunova, neki Dostić.
Loš put i brza vožnja, da se na vrijeme stigne na razmjenu, koja je, kako smo kasnije saznali, zakazana za sedam sati naveče, učinio je da se osjećamo kao lopte, tako smo skakali sa klupa da smo morali ustajati i držati se za arnjeve. Kosti su nas boljele. Put je vodio kroz šumu, prema Čelebićima. Kroz Korlat se proširivao i pripremao za asfaltiranje. Taj je put star oko 30 godina i uglavnom se koristio za eksploataciju šuma. Trasu puta od Čelebićke rijeke do Šuplje stijene uradili su na brzinu uz pomoć SDS-a, te firmi "Građenje" i "Maglić". Ovaj je pravac objezbjeđivao spajanje Foče sa Pljevljima i imao je više strateško nego ekonomsko opravdanje. Put se koristio najviše za transport naoružanja i municije. Putem Radio Foče, u nekoliko navrata je građanstvo bilo obaviješteno da je otvoren, te da je uspostavljena autobuska linija Foča - Pljevlja. Koliko smo kasnije doznali, linija zbog nekih događanja u Pljevljima nije ni radila. Naše "vođe puta" imali su dosta problema na granici Crne Gore i BiH: jedva su se ubijedili da prođemo, a onda su nas predali novoj ekipi iz Čajniča. Čekali su nas dvotonci sa ceradom, i tako smo nastavili preko nekih brda i sela, kroz šumu.
Stigosmo u Čajniče. Nema svjetla, tek u rijetko kojoj kući. Produžili smo dalje. Jedan od pratilaca, naoružan, zajedno je s nama na karoseriji. Sjedi i čuva nas. Reče da idemo u Miljeno. Tako i bi. Smjestiše nas u osnovnu školu. Klupa ima dovoljno. Dobili smo i poveće sendviče sa mesom. Odmah su nas domaćini upozorili šta smijemo, a šta ne smijemo raditi. Novi kućni red. Sutradan ujutru dobar doručak, a još bolji ručak. Pozvaše nas negdje oko deset sati. Napolju je vedro, nigdje oblaka. Mi već navikli na kišne dane. Izađosmo svi iz jednog razreda, a žene sa djecom iz drugog. Iznenadismo se: ljudi sa kamerama i mikrofonima. Poznao sam jednog. Bio je iz Goražda. Svi su, kako nam rekoše, zaposleni na novosadskoj i crnogorskoj televiziji. Propaganda. Djeca plaču, posjedala po travi, a neka su u krilima žena. Jadna slika. Čekamo termin razmjene. Stalno dolaze iz čajničkog MUP-a i izvještavaju nas "dokle su kontakti stigli sa muslimanskom stranom". Dođe i šesnaest sati. Svaki minut, a kamoli sat neizvjesnosti ubija nam dušu. Na kraju, "veza" saopštava da od razmjene nema ništa: "Muslimani ne daju žene i djecu iz Goražda." Kasnije su proturili drugu priču, da muškarce - vojnike ne daju, jer su ih ubili. Prebaciše nas u Luke, opet u školu. Sad smo na spratu i sad smo svi u jednom "razredu". Donijeli su nam obilnu večeru, sa dosta hljeba. Vojni kuhar bio je Rašević, nastavnik u Čajniču. Dogovorili smo se na koji način da organizujemo spavanje. Bilo je nekih deka, prostrli smo ih po podu i tu su legle žene sa djecom. Mi muškarci sastavili smo klupe. Bilo je oko 22 sata i 30 minuta kad je počela frka. Dolaze Vojvoda, neki strani novinar i prevodilac. Za njima pratnja: Kornjačin brat, kondukter, sad direktor "Centrotransa". Bilo je mučno... Nema svjetla, jedna svijeća. Jedan od dežurnih šara po nama lampom. Prevodilac očito nema dovoljno prakse. Novinarka hoće da prenoći sa nama. Nisu joj dali. Sutradan je ponovo došla. Dževad joj je na francuskom rekao, u dubokoj diskreciji, gdje smo i koliko nas ima. Doručkovala je sa nama.
Noć ranije, negdje oko 18 sati, imao sam posjetu. Radovan Pejović zvani Regan, koji je radio u "Stakorini", došao je da me vidi. Iznenadio se mojim i Dževadovim izgledom. Rekao je da nema uticaja u SDS-u Čajniča, te nam ništa ne može pomoći. Sutradan me posjetio njegov brat i donio nekoliko pakli cigareta. Oko jedanaest sati obavijestili su nas da se ponovo vraćamo u Foču, tamo gdje smo i bili....
Razgovarao sam sa jednom ženom koja je bila medicinski tehničar u Trošnju. Ispričala mi je kako su jednog jutra, oko šest sati, sa šest autobusa došli fočanski četnici i "Beli orlovi" i spalili nekoliko sela na prostoru Trošnja. Išli su od kuće do kuće i vršili masakre. Neki su pokušali pobjeći u šumu, no nije im uspjelo. Tada je pobijeno oko 75 Muslimana. Najviše iz porodice Barlova. "Vidiš ovo dijete", rekla mi je i pokazala dijete staro tri, najviše četiri godine. "Ubili su mu oba roditelja". U Foču smo se vratili oko 17 časova. Kombi je otišao u "Partizan", a mi u KPD. U "Partizanu" je bilo oko osamdesetero staraca, žena i djece. Bila je i čuvarska sluzba. Znao sam da je medu čuvarima Pavlović Bogdan, a da je glavni za "Partizan" Mitar Šipčić. Kako se rat širio, Bošnjaka je u zatvorima bilo sve više. Broj zatvorenika rastao je iz dana u dan. U KPD-u nas je bilo oko 600. Do ovog broja došli smo prebrojavanjima u menzi. Koliko je zatvorenih u samicama znali smo po broju šerpica u kojima je nošeno i služeno jelo. Muškarci su hapšeni listom: bilo je dovoljno da imaju muslimansko ime. Privođeni su ljudi iz bolnica i kuća, koji su imali operacije na srcu, oni koji su preživjeli po dva infarkta, ljudi sa otvorenim kavernama i u dubokoj starosti, oni koji su pukim slučajem preživjeli gelere i metke, sa obje noge u gipsu, čak i oni kojima ni štake nisu mogle pomoći da se pokrenu. Bilo je i zatvorenika koji su bili neuračunljivi i toliko bolesni da su sjekli sopstveno tijelo da bi ga pojeli
Autor ovog feljtona, Faik Tafro, šumarski je inženjer iz Foče. Dvadesetog aprila 1992. godine zatvorili su ga pripadnici Užičkog korpusa u KPD u Foči. U logoru je ostao do 31. augusta, kada su ga sa još 34 druga logoraša fočanske ratne vlasti odvele u Rožaj i tu oslobodile. Do kraja oktobra 1992. godine boravio je u Novom Pazaru i za to vrijeme napisao Sjećanja na Foču 1992. Istovremeno, grupa nezavisnih sandžačkih intelektualaca prikupljala je podatke od bosanskih izbjeglica o žrtvama i ubicama: tako je nastao materijal koji su sarajevski „Dani“ prvi objavili krajem 1997. godine. Tafrov dnevnik, potkrijepljen izjavama i sjećanjima ljudi koji su prošli nekoliko krugova fočanskog pakla, zapravo je rijetko svjedočenje preživjelih fočanskih prognanika i vrijedni dokument prvih nekoliko mjeseci rata na širem prostoru općine Foča
Foča je grad sa najvećim brojem optuženih za ratne zločine. U ovom mjestu, koje se tokom četničkog terora zvalo Srbinje, na monstruozne načine pobijeno je oko 1.400 Bošnjaka, 400 ljudi se vode kao nestali, stotine žena i maloljetnih djevojčica je silovano, a na hiljade je protjeranih. Sve je počelo šestog aprila 1992. godine, a nastavilo se dolaskom Arkanovih i drugih paravojnih formacija, koje su lokalnim ekstremistima pomogle u "oslobađanju" grada i okolnih mjesta. U njihovim pohodima na području općine Foča, sva muslimanska sela i gradska naselja u kojima su živjeli uglavnom Bošnjaci, spaljena su gotovo do temelja. Kad su se krajem maja 1992. godine paravojske iz Srbije i Crne Gore povukle prema Tjentištu, na scenu su stupili lokalni srpski patrioti. Bošnjaci koji nisu uspjeli pobjeći u Goražde ili Sarajevo, odvedeni su u logore: KP Dom, Srednjoškolski centar, Partizan i sve druge objekte koji su mogli poslužiti za tu namjenu, i tamo svakodnevno maltretirani.
Žene su odvedene u nekoliko javnih kuća, a zločinci su i u stanovima i privatnim kućama pravili javne kuće "za svoje potrebe". Najpoznatija javna kuća bila je na Miljevini, a njen "vlasnik" Pero Elez, jedan je od najozloglašenijih zločinaca u općini. Na haškim spiskovima, stoje imena ratnih zločinaca iz Foče: Gojko Janković, Janko Janjić Tuta, Radomir Kovač Klanfa, Dragan Zelenović Zelja, Radovan Stanković.
Subota, četvrti april 1992.
Ramazanski bajram. Kao i uvijek, otišao sam amidžama na pobajramicu poslije obilaska mezara majke i oca. Taj dan umro je Suljo Halilović. Istog dana bila mu je dženaza. Na dženazi se govorilo o stanju u Foči i o strahu da ne izbije rat, jer ono što se gledalo na televiziji u Mostaru, Bijeljini i Bosanskom Brodu, nismo mogli zamisliti da može biti u Foči.
Nedjelja, peti april 1992.
Oko 23 časa zvoni telefon. Bio sam već legao u krevet. U kući su mi, pored žene, bili punica i punac (Fatima i Ibrahim Bilalović), koji su živjeli u Goraždu. Zvao je Nazim Čengić. Rekao mi je da se pred zgradom Općine skupilo dosta naroda, i poziva mene i ženu da izađemo te da se pridružimo tom narodu, koji po ugledu na narod u Sarajevu treba da traži promjenu Vlade i drugih organa na vlasti u Foči i Sarajevu... Sve učestalije kruže priče o mogućem izbijanju rata, kao i uvođenju naroda u rat od strane četnika koji su se viđali po brdima okolo Foče...
Izašao sam sa ženom Nafom i pridružili smo se masi koja nije brojala više od 30 ljudi. To su mahom bili (po mojoj procjeni) ljudi iz mješovitih brakova, ali je glavni nosilac bila stranka Saveza komunista i ljudi sa višim i visokim obrazovanjem. Išli smo kroz grad, pjevali pjesme i izbacivali parole, pozivali narod da nam se pridruži. Bili su slabi odzivi, te nas je oko tri sata bilo stotinjak. Ja sam sa ženom otišao kući da malo odspavam, jer sam trebao da idem na posao kao i obično. Žena mi je radila u drugoj smjeni, pa se njoj nije žurilo.
Umoran od nespavanja otišao sam u preduzeće, popio kafu, te negdje oko osam sati, zajedno sa Fuadom Kapetanovićem, otišao pred Općinu na miting. Tog dana je dosta službenika bilo odsutno s posla. Kasnije će se ispostaviti da je sasvim drugi razlog izostajanja, a ne miting. Posebnu političku atmosferu u gradu činila je sve učestalija priča o razdvajanju MUP-a na srpski i muslimanski. Nekoliko puta su se u SUP-u održali sastanci po tom pitanju. Po pričanju dotadašnjeg komandira milicije, a koji je podnio ostavku, Selimovića, svi su, a posebno milicioneri, bili protiv tog razdvajanja. Dolazili su milicioneri Srbi iz Goražda da ubjeđuju Srbe milicionere u MUP-u Foča. Čak se pričalo da je dolazio i zloglasni Mandić. Mandić je u Republičkom MUP-u bio jedna od tri ličnosti koje su važile da vedre i oblače u Republici po pitanju bezbjednosti. Kasnije se pokazalo, a to je i na televiziji bilo prikazano, da je vrbovan od strane Karadžića, te da je bio glavni nosilac organizacije srpskog MUP-a u BiH. Inače, važio je kao veliki kriminalac, radio je sa podzemljem. Doznao sam da su čelnici stranke SDS pozivali u svoje prostorije svakog milicionera srpske nacionalnosti i prijetili im, kao i njihovim porodicama, fizičkom likvidacijom. Koliko se sjećam, do razdvajanja je ipak došlo u ponedjeljak, šestog aprila 1992. godine, ali su zajedno radili do izbijanja rata. Čulo se da je komandir srpske milicije Gagović, čije ime ne znam, dok je muslimanske bio Veiz Zulfo. Trebali su da razdvoje prostorije u utorak ili srijedu i da različito djeluju na terenu. Do toga nije došlo, jer po pričanju Zulfe, koji je bio zatvoren u KPD-u, na teren su išli u paru, jedan Srbin i jedan Musliman.
Foča ga po zlu pamti: Momčilo Mandić, ratni ministar pravde RS
Kad su neki putnici išli preko željeznog mosta na Drini, odnosno u pravcu "Fočatransa" i "Čarapare", pucano je na putnike sa Ćelovine i to snajperima, te tako ranili neku ženu svoje nacionalnosti. Tada su ranili i Halilović Samira (bio u KPD-u i ispričao mi). U utorak, sedmog aprila, trebalo je izvući ranjene. Prvo se javio Abid Ramović, a sa njim je krenuo neki milicioner Srbin. Prilikom intervencije, na cesti, kod milicijskog auta, snajperom je smrtno pogođen Abid Ramović, dok drugom nije bilo ništa. U srijedu, osmog aprila, bila mu je dženaza, i to kod Musluk-džamije. Tu se, inače, nikad Muslimani nisu kopali. To je urađeno zbog blizine i sigurnijeg pokopa. Na dženazi nije bilo dosta svijeta, jer se pucalo na džamiju sa Ćelovine. To mi je rekao Hasan Čankušić koji je bio na dženazi.
Odsustvo sa posla moglo se primijetiti i od ranije, ali je pronijeta vijest, što smo se i uvjerili, da su trećeg, četvrtog i petog aprila mnogi poslali svoju djecu na sela ili u pojedine gradove Srbije i Crne Gore, na sigurno mjesto, navodno kod rodbine ili roditelja. I pored toga, mi, Muslimani, nismo bili svjesni da se nešto sprema. U hodniku nam se pridružio Hasan Pilav, te zajedno odosmo pred Općinu. Na platou koji je presijecao put bilo se okupilo oko 200-300 građana svih nacionalnosti. Bio je postavljen mikrofon pred sami ulaz u Općinu, te su mnogi službenici - radnici iz Općine bili vraćeni od strane organizatora mitinga. Ubrzo je došao i jedan autobus rudara iz Miljevine, sa šljemovima, da uveličaju miting.
Smrt brža od suda: Velibor Ostojić, rahmetli
Govorili su Zijo Ajanović, ljekar specijalista, neuropsihijatar u bolnici, Ljubiša Prodanović, Mara Alić (udata za Bošnjaka), ali bez nekih posebnih efekata. Narod je stajao kao ukopan. Formirana je grupa građana koja je imala zadatak da obavi razgovor sa predsjednikom Općine Lojo Taibom, Radojicom Mlađenovićem, predsjednikom Izvršnog odbora SO Foča, kao i sa članovima svih stranaka. U grupi građana, pored Ajanovića, Prodanovića, Lole Kostić, bio je i Dževad Lojo, dipl. tehnolog. Vođeni su razgovori oko 12 sati istog dana, ali bez ikakvih rezultata. Čak su pregovarači doživjeli i neprijatnosti prilikom razgovora, od strane čelnika stranaka SDS i SDA. Taj dan se čulo da su u Foču došli Velibor Ostojić i Vojo Maksimović, što je ukazivalo na neku lošu situaciju i dodatne aktivnosti SDS-a u Foči.
Utorak, sedmi april 1992.
Na posao sam otišao kao i svakog jutra. Začudilo me je kad sam pred zgradom vidio milicijski auto. Prišao sam milicioneru Miliću, upitao ga šta se to desilo. Reče mi da je dobio zadatak da vidi da li u direkciji "Maglića" ima nekih promjena, konkretnije, da li je neko zauzeo direkciju, na šta sam mu se nasmijao. Milić mi reče da je od strane SDS-a noćas došlo do zauzimanja radiostanice koja je smještena u Domu JNA. Poštu čuva mješovita straža Srba i Muslimana, a da su navodno Muslimani postavili barikade u Donjem Polju kod kafane "Kafe bor", te da ne daju proći nikome u pravcu bolnice i KPD-a. Isto tako, reče da je već došlo do nekih čarki, te da je SDS po svoj prilici zauzeo magacin vojne opreme za municiju TO u Livadama. Ušao sam u zgradu te primijetio da službenici koji su došli imaju neko čudno ponašanje. U kancelariji sam izvršio djelimičnu pripremu za taj dan, raspremio papire za rad, listao Oslobođenje sve do sedam sati. Bilo je uobičajeno da se kolege po rangu, i dijelom po funkciji, sastanemo po pola sata, malo proćaskamo i popričamo o aktivnostima i eventualnim problemima u poslu.
Tada uđoše dipl. ing. Avdić Safet, stručni akademista za šumarstvo, te dipl. ing. Hasan Pilav, koji je tek počeo raditi (bio je na bolovanju više od osam mjeseci zbog infarkta). Tema razgovora je političko stanje i ekscesi koji su bili te noći. Razgovarali smo o najnovijoj organizacionoj šemi preduzeća. Razgovoru se pridružio Senad Pita, diplomirani inžinjer, koji je prebačen sa radnog mjesta direktora službe nabavke i sektora komercijale za šefa službe plana i analize. Da ironija bude veća, završio je ekonomski fakultet, smjer marketing. Razgovarali smo o zapostavljenosti Muslimana, općenito u preduzeću, posebno sa VS i VSS spremom. U moju kancelariju je pristigao Zdravko Begović, bivši direktor sektora komercijalnih poslova, a sada zamjenik generalnog direktora.
Ponovo je započeo razgovor o noćašnjim ekscesima u Foči i oko Foče. Inače, i ranije se u vazduhu osjećao miris rata. Počela je priča da Muslimani kontrolišu Donje Polje i Aladžu i da su se sa teškim naoružanjem ukopali na Šištetu. Srbi se nalaze na Ćelovini sa ukopanim topovima i ne daju da se priđe ovom brdu koje je sa desne obale rijeke Ćehotine, te kontrolišu skoro sve putne pravce, posebno pravac prema Goraždu. Kasnije se ispostavilo da Srbi drže i "Zabranu" te da su zbog mogućnosti prilaza koti Crni Vrh dovukli i teško naoružanje. U razgovoru sa Džemom (amidža), u srijedu veče dobili smo informaciju da se u Planinarskom domu smjestila neka vojska (iz Srbije i Crne Gore).
Instrukcije za masakr: Biljana Plavšić u Foči 1991.
Nafa je radila drugu smjenu od 13 sati te mi je svratila u kancelariju, ali vrlo rano, negdje oko osam sati i 30 minuta, sva usplahirena i pod dojmom informacije da ce doći do ratnih sukoba za sat-dva između Muslimana i Srba. Nije htjela da mi kaže od koga je čula informaciju, ali mi je dala na znanje da odmah idem kući. U međuvremenu, u kancelariju pristiže Mustafa Mujćo Smajlović, direktor fabrike iverastih ploča (isti je pobjegao na vrijeme sa porodicom u Crnu Goru - Ulcinj, te u Makedoniju, zatim u Švedsku gdje mu se nalazi sestra. Bio je tražen od strane MUP-a Crne Gore i Vojne policije iz Foče u Ulcinju, ali se na vrijeme sakrio). Za njim je ušao i šef službe za finansiranje preduzeća, Čarapić Slobodan.
Ubrzo sam izašao iz kancelarije sa namjerom da kupim cigarete i hljeb. Na ulici je bilo vrlo malo poznanika. Odoh do kioska "Delikates". Bio je zatvoren. Produžih na stari dio grada. Ponekog sretnem, neke i pozdravim. Prolazim kroz Prijeku čaršiju, ima radnji otvorenih, ali nema koje meni trebaju. Rekoše mi da je UPI-jeva samoposluga u Samoborskoj otvorena. Produžim i nađem, uz duže čekanje, hljeb i cigarete. Vratim se istim putem. Na raskrsnici kod kafane "Konj" srećem grupu ljudi. Priđem. Jedan od govornika priča da Srbi u Čohodar mahali izgone iz stanova Muslimane, što me mnogo uzbudilo, te nastavih put prema kući. Kod servisa za opravku TV i radija vidjeh majstora Hadživukovića V. i Maša Loja. Pozdravismo se i odmah počesmo priču (bili su mi bliski) o situaciji u gradu, kad se začuše puščani plotuni iz pravca Ćelovine. Raziđosmo se, ja se vratih da potražim zaklon u zgradama, ali mi bi bliži i sigurniji pravac do kuće.
Sa velikim strahom i opasnošću dođoh do zgrade u kojoj sam stanovao. Ulazeći u stubište, čuh neke glasove u podrumu. Siđem i vidim Smajkan Miru (ime joj je, vjerovatno, Emira), Lojo Munibu, Dragicu Holl i Stanković Biljanu. Čiste i peru podrume i dio stubišta (za eventualno sklonište od bombardovanja i granatiranja). Kod kuće nađoh ženu, nasmija se kad vidje da nosim dva hljeba (nisam imao naviku da to radim) i reče: "Šta dosad radiš, vidiš da je počeo rat."
Skinem odijelo, presvučem pantalone, te zajedno sa Lojo Dževadom, njegovom djecom i Borom Holl odemo pripremiti stolice, klupe i stare kauče u podrumu. Na ovoj pripremi nisu se pojavili ni Enver Pilav, ni Aganović Džemo, ni Mujo Smajkan, ni Stanković Pero, ni Ćosovići, ni Stanići, koji su bili u zajedničkom ulazu. U priči sa Borom doznah da je Stanić, inače bivši predsjednik Saveza komunista, a kasnije potvrđeni nacionalista, po struci ljekar, a po funkciji direktor bolnice, poslao ženu i djecu u Crnu Goru u Tivat, gdje ima vikendicu.
Za Aganović Džemu žena reče da je na pregovorima u Općini. Tamo je bio i Enver Pilav, po struci agronom, ali je radio u SIZ-u za komunalne djelatnosti, a u SDA bio u odboru za lijevu stranu Ćehotine i to u gradu. Takve su bile organizacije SDA, u šta nisam ulazio, ali se znalo. Mujo Smajkan, penzioner KPD-a sa dobrim prinadležnostima, i ponekad bi ga nazvali "Sejdom Bajramovićem". Taj nadimak vjerovatno dolazi od njegovog ponašanja dok je radio u SUP-u i Općini. Ćosović Spaso (Ćosovića su često pominjale izbjeglice iz Foče kao organizatora napada na muslimanska sela), bio je direktor Privredne banke, za njega rekoše da je djecu negdje poslao, a da mu se supruga nalazi u bolnici, gdje je inače radila.
Stanković Jovo, bivši direktor komunalnog preduzeća "Izvor", penzioner. Ima tri kćerke, dvije udate i jednu neudatu, koja je ljekar i radila je u bolnici. Jedan od zetova je u MUP-u, i to srpskom, kao inspektor. Prema nepotvrđenim pričama, molio je zeta da mene i Loju izvuče iz zatvora. Zet mu je Lojo Huseinu donosio hranu u KPD. Toga dana, negdje oko 18 sati, došao je Aganović Džemal. Zateče nas na stubištu. Meni i Džemalu, sav umoran, nabrzinu ispriča da se nije ništa moglo sporazumjeti sa srpskom stranom, jer su stalno njihovi ljudi pozivani telefonom i davane im instrukcije iz Centra SDS-a o novim zahtjevima da muslimanska strana preda naoružanje, na što niko nije mogao niti htio da pristane. Na sastanku su bili prisutni: Lojo Taib, predsjednik SO Foča, Vejo Safet, sekretar SO Foča, Aganović Ahmo, Mlađenović Radojica, predsjednik IO SO Foča, Vojo Bodiroga, član IO SO, Laković Predrag, član IO SO, i drugi.
Srijeda, osmi april 1992.
Noć je uglavnom prošla sa neznatnim puščanim plotunima, ali nije bilo granatiranja. U kuću i u nas se uvukao strah na pomisao šta će donijeti dan, tako da se nije spavalo kao i obično, na krevetima, nego na podu, na parketu, zbog mjera bezbjednosti. Svanuće dana donijelo je more nevolja. Počelo se pucati na sve strane. Stalno smo slušali Radio Sarajevo, koje je prenosilo samo dio operacija u Foči. Telefoni su radili. Struja je taj dan bila normalna. Negdje oko 10 sati otišao sam amidži Almasu, i to pješke, sa ženom, prenijeli nešto hrane i tražili od njega da pređe kod nas, jer će mu biti sigurnije. Jednostavno nije htio.
Poslijepodne, zajedno sa ženom, odem kod amidže Džemala da malo popričamo i da njih povezemo kod nas na sigurnije mjesto. Na povratku kući čula se puščana paljba. U ulici Maršala Tita, malo podalje, vidjesmo Stanković Jovu i njegovu ženu gdje nose neke torbe. Procijenismo da idu kćerki ili majki u Čohodar mahalu zbog boljeg i sigurnijeg skloništa. Otišli smo kući. U stanu smo bili sami. U stubištu su bile samo porodice Pilav, Aganović, Lojo, Holl i Smajkan. Dogovarali smo se na koji način da zaštitimo ulaz u stubište, zabarikadirali raznim predmetima vrata i napisali na vratima "MINIRANO". Djeca Lojo Dževada, vična ručnom radu, improvizovala su i postavila na zid štapine sa eksplozivom i baterije. Noć je prošla sa plotunima iz pješadijskog naoružanja. Opet smo spavali na parketu.
Piše: Boris Dežulović
Rezultat hrvatskog napada na Ahmiće: Mrtvi na sve strane
Tog 15. aprila 1993, na današnji četvrtak prije sedamnaest godina, potpredsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a Dario Kordić okupio je u Vitezu svoje oficire i razradio detaljni plan sutrašnjeg napada na Ahmiće. U "Pregledu saznanja MUP-a RH o događajima vezanim za zločin u Ahmićima", tajnom izvještaju o svojedobnoj istrazi hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, zabilježeno je kako je na tom sastanku netko dobacio da "u Ahmićima ima i djece", na što je neimenovan netko odgovorio: "Pa, što onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi!"
Adnan Zec danas ima trideset godina, sestra mu Melisa dvadeset tri. Što je s njima sada, što rade, gdje žive, imaju li svoje obitelji, kako se nose sa svojim užasima - ne znamo.
- Adnane, tko je tada živio u vašoj obiteljskoj kući?
- Otac Sabahudin, on je bio 37 godina star, majka Hajrija, koja je imala 40, sestra Alisa od 11 godina i druga sestra Melisa, ona je imala šest godina. Meni je tada bilo trinaest.
- U četvrtak, 15. aprila navečer, svi ste bili kod kuće?
- Da, zaspali smo oko deset sati. Ja sam spavao u svojoj sobi, sestre u svojoj, a roditelji u trećoj sobi.
- Adnane, hoćeš li, molim te, ispričati ovom sudu što se dogodilo sutradan, u petak, 16. aprila?
Nezapamćen zločin: Mrtvi Bošnjaci, Ahmići 1993.
Rano ujutro, oko pet sati, otac i majka su utrčali u naše sobe i probudili nas vičući da se brzo obučemo i bježimo, jer kuća gori. Vani su se čule detonacije i pucnjava. Roditelji i sestre su bježali prema Nurijinoj kući, a ja malo niže. Negdje kraj Zahirove kuće zaustavio me neki vojnik, lice mu je bilo obojano u crno, i pitao: "Gdje ćeš ti, mali?" Vidio sam da Zahir leži na tlu do njega, rekao sam da se puca, da bježim, a on je rekao: "Bježi, bježi!" Nastavio sam trčati, a onda me zaustavila grupa vojnika i rekli su mi da stanem. Okrenuo sam se da pobjegnem natrag, ali s druge strane su dolazila tri vojnika. Oni su odmah zapucali. Osjetio sam bol i pao. Trenutak prije nego me pogodio, vidio sam roditelje malo dalje. Onaj vojnik koji je pucao na mene naredio je drugome da puca na tatu i mamu. Vikao je "Ubij ih, ubij ih, ubij ih!"... tri puta. Kad je drugi put rekao "Ubij ih", moj otac je rekao: "Ubij mene, samo pusti ženu i djecu!"
- Tvoje sestre su tada još uvijek bile s ocem i majkom?
- Da, otac je držao za ruku Alisu, a majka Melisu.
- Što se tada dogodilo?
- Onaj drugi je najprije pucao u oca i Alisu. Oboje su pali mrtvi. Onda je ubio majku, ali nije pogodio Melisu. Moja sestra je samo pala na tlo zajedno s mamom.
- Što se s njom kasnije dogodilo?
- Kad sam došao svijesti, nje više nije bilo tu. Kasnije sam saznao da ju je pokupio Elvir Ahmić sa svojom sestrom. Rekao je da je našao Melisu kako spava kraj maminog tijela. Isprva nije htjela ići s njima, govorila je da će pričekati da se mama probudi.
- Adnane, ta tri vojnika koja su pucala u tvoje roditelje bila su u uniformama, zar ne? Kakve su im bile uniforme?
- Bili su u maskirnim uniformama.
- Jesu li na uniformama imali nekakve oznake?
- Da. Imali su oznake Hrvatske vojske.
Zločin i mržnja: Srušena džamija u Ahmićima
Adnan Zec danas ima trideset godina, sestra mu Melisa dvadeset tri. Što je s njima sada, što rade, gdje žive, imaju li svoje obitelji, kako se nose sa svojim užasima - ne znamo. Znamo, međutim, što je s njihovim ocem: Sabahudin Zec je jedan od stotinu i šesnaest žitelja malog sela Ahmići kraj Viteza, koje su u petak 16. travnja 1993. poubijali pripadnici Jokera, eskadrona smrti iz sastava Hrvatskog vijeća obrane, "Hrvatske vojske", kako ih je na suđenju u Haagu dječački točno opisao Sabahudinov sin Adnan. Znamo i što je bilo s njegovom majkom: Hajrija Zec jedna je od trideset dvije žene likvidirane toga petka. Znamo, najzad, i što je bilo s jedanaestogodišnjom sestrom Alisom: ona je bila jedna od petnaestoro mališana hladnokrvno smaknutih toga petka po dječjim sobama, avlijama i sokacima Ahmića.
Dogodi se, ponekad, svakih pet-šest godina, da se dani i datumi iz prošlosti poklope s danima današnjim, pa je tako godišnjica onoga zlokobnog četvrtka kad su se u Vitezu sastale glavešine lašvanskog HVO-a da dogovore plan sutrašnjeg napada na Ahmiće, a Adnan Zec u obiteljskoj kući zaspao u deset navečer - posljednjeg četvrtka njegovih roditelja i sestre Alise, sedamnaest godina kasnije opet pala u četvrtak.
Mnogo je petnaestih aprila prošlo, i pedeset dva puta više četvrtaka da bi i po čemu ovaj bio drugačiji od ostalih, u malom selu Ahmići kraj Viteza. Tek će, za razliku od prethodnih šesnaest petnaestih aprila, ovoga četvrtka stići u selo kolona crnih limuzina, izaći će iz nje jedan sijedi gospodin u dugačkom crnom kaputu i položiti cvijeće na kameni spomenik sa stotinu i šesnaest uklesanih imena
Svedoci užasa: Vojnici UN na mestu masakra
Novi hrvatski predsjednik Ivo Josipović prvi je visoki hrvatski funkcioner i prvi hrvatski političar uopće koji će u Ahmićima kleknuti i zatražiti oprost. Nije poznato koliko će to značiti Adnanu i Melisi. Vijenac pod spomenik njihovim roditeljima njima ne treba - on treba Hrvatima, onima dakle čija je vojska toga petka upala u selo i čiji predsjednik će se sedamnaest godina kasnije pokloniti ahmićkim žrtvama. Adnan i Melisa ionako su naučili živjeti izvan hrvatskog pamćenja.
Iz tog su pamćenja Ahmići - mjesto najstrašnijeg zločina kojega su vojnici sa šahovnicom na nadlakticama počinili u svih pet godina svih naših ratova - u proteklih sedamnaest godina temeljito izbrisani. Za to vrijeme Hrvatska je plaćala vojne penzije ubojicama iz Ahmića i advokate njihovim zapovjednicima, davala im lažne lične karte i utočišta pred pravdom. Pratila je sve to vrijeme Hrvatska kalvariju vitezova Lašvanske doline u haškom zatočeništvu, čitala bez daha potresne reportaže iz zatvora "Karlau" u Grazu, "austrijskog Guantanama", oplakujući gorku sudbinu Darija Kordića, i nikad se nitko u tih sedamnaest godina nije sjetio Adnana i njegove sestre Melise, koja je toga petka čekala da joj se mrtva majka probudi. Minuta šutnje za njihove roditelje u Hrvatskoj traje punih sedamnaest godina.
Neće ih se Hrvatska sjetiti ni danas: velika i važna državnička gesta Ive Josipovića bit će tek šlagvort za nove šovenske i revizionističke komentare. Mozgovi "operacije Ahmići" danas su u zatvoru, ali ubojice Adnanovih roditelja, valja to imati na umu, i danas su na slobodi. Eno ih u famoznom Registru hrvatskih branitelja, u rubrici HVO, s reguliranim ratnim stažom i zasluženim penzijama. Registra s imenima Sabahudina, Hajrije i Alise Zec u Hrvatskoj nema, niti će ga biti i poslije ovog četvrtka. Zato Josipovićeva posjeta ahmićkom stratištu neće mnogo toga promijeniti: on danas ide tamo gotovo incognito, hrvatska javnost za to saznaje dva dana pred put, iz neslužbenih izvora, da za to ne sazna previše onih u čije će se ime pokloniti, i u čije je ime ubijena mala Alisa
Tog 15. aprila 1993, na današnji četvrtak prije sedamnaest godina, potpredsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a Dario Kordić okupio je u Vitezu svoje oficire i razradio detaljni plan sutrašnjeg napada na Ahmiće. U "Pregledu saznanja MUP-a RH o događajima vezanim za zločin u Ahmićima", tajnom izvještaju o svojedobnoj istrazi hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, zabilježeno je kako je na tom sastanku netko dobacio da "u Ahmićima ima i djece", na što je neimenovan netko odgovorio: "Pa, što onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi!"
Adnan i Melisa su postali odrasli ljudi. O njima, hvala na pitanju, ne znamo ništa. Ništa o njima nećemo znati ni kad večeras u televizijskom dnevniku pogledamo vijest da se predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović u četvrtak 15. aprila poklonio žrtvama zločina u Ahmićima. Adnanu i Melisi bit će, slutim, svejedno. Njihovi užasi počinju sutradan.
Prenijeto sa e-novina
Pošto je period tranzicije na Kosovu u toku, ono što je u međuvremenu učinjeno posmatra se iz različitih pozicija. Međutim, s obzirom da je Kosovo prije dvije godine i zvanično postalo nezavisna država, ovaj fakat sve ostalo stavlja u drugi plan. Realiziran je, naime, stoljetni san ogromne većine kosovskih građana, naravno, Albanaca prije svega, da se odvoje od jednovjekovne dominantne vladavine Srbije ovim prostorima.
Mnoge (značajne) države su ga već priznale, nažalost, BiH još nije među njima, zbog diktata srpske strane u njoj. Istina je i da se Kosovo suočava i s mnogim poteškoćama, počev od onih najbolnijih - a to je ekonomska kriza i nezaposlenost, pa sve do kašnjenja u evroatlanskim integracijama, ali je također istina da Kosovo nije zakasnilo samo zbog sebe.
Ono što je karakteristično za novu državu jeste veoma izražen društveni elan da se ide naprijed, a postoje naznake poslije nedavnih lokalnih izbora da je zabilježen pomak i u integraciji srpske zajednice, preko učešća znatnog procenta na lokalnim izborima u nekoliko općina gdje žive, sem onog dijela na sjeveru Kosova u podijeljenoj Mitrovici, Leposaviću i Zubinom Potoku.
Što se tiče Bošnjaka Kosova, oni dijele sa ostalim njegovim građanima teret krize i nezapošljenosti, ali su u nepovoljnijoj poziciji od većinskog albanskog naroda. Za ovo stanje evidentni su pokazatelji u zapošljavanju, u području ulaganja kapitala u razvojne projekte i objekte i kupovine nekretnina.
Možda će za čitaoce biti značajna napomena da kosovski Bošnjaci (trenutno oko 40 hiljada na Kosovu, i najmanje još toliko van njega) svih ovih 10-tak godina novog Kosova, kao i onih 10 godina ranije u vrijeme jugoslovenske državne krize i agresije na BiH, nisu napravili neke krupnije promašaje u svojoj političkoj i nacionalnoj afirmaciji. Tim prije što su oni bili (i jesu) u najvećem prepušteni sami sebi.
Da također napomenemo da je i na Kosovu ova populacija počela politički da se organizira početkom demokratskih promjena, kad je bio formiran ogranak
SDA a u Prizrenu paralelno osnovana i Demokratska reformska stranka Muslimana. U međuvremenu je došlo do najmanje desetak raskola u SDA Kosova, uglavnom oko neslaganja s njenim čelnim čovjekom Numanom Balićem, a DRSM je promijenila ime u DSB, ali je i dalje ostala s istim čelnim čovjekom, Džezairom Muratijem, pa je ispred ove manjine na nedavno održanim lokalnim izborima nastupalo šest subjekata i jedan samostalni kandidat u prizrenskoj, pećkoj, dragaškoj i istočkoj općini, u kojima je u prve tri osvojeno ukupno 10 delegatskih mjesta. Inače Bošnjaci, kao i druge manjine, imaju rezervisana poslanička mjesta u parlamentu Kosova.
Bošnjaci Kosova su imali i štampane medije na bosanskom jeziku: godišnji časopis "Takvim" i reviju "Selam" od prije i poslije rata, a poslije 1999. godine i list "Kosovski avaz" koji se od 2001. godine integrisao u magazin "Alem", jedini od ovih medija koji još samo povremeno izlazi. Imaju i par radija, a na javnom TV servisu i vijesti na bosanskom jeziku.
Ono što je sigurno najbitnije u procesu nacionalnog preporoda Bošnjaka Kosova jeste uvođenje nastave na bosanskom jeziku, od 1999. godine, uz uvoz udžbenika iste godine iz BiH za te namjene. Treba zasebno istaći taj uvoz udžbenika iz BiH, jer su oni narednih nekoliko godina spasili nastavu na bosanskom jeziku, a bili su i glavni faktor očuvanja bošnjačke nacionalne samosvijesti i političke samobitnosti. Naime, možda se zna da je srbijanska vlada u vrijeme agresije na BiH pokrenula i političko-medijsko nipodaštvavanje Bošnjaka u tadašnjoj SRJ.
A u Gori na Kosovu je, uz prethodnu pripremu iz SANU preko publiciranog projekta u više tomova "GOS" (Gora, Opolje, Sredska), manipulacijama dovela do podjele tamošnjeg bošnjačkog korpusa uz promovisanje regionalne grupacije Goranci kao zasebne etničke grupe, kojoj su i poslije kosovskog rata pružili svu moguću materijalnu i udžbeničku pomoć da bi je zadržali u sprskom govornom području, slično poput ostalih "srpskih enklava".
Nažalost, neposredno poslije rata na Kosovu su bile zabilježene i akcije albanskih nacionalista i "dušebrižnika", pogotovo iz Prizrena, u čijoj okolini i samom gradu je inače najviše koncetrisano bošnjačko stanovništvo, za uvođenje nastave na albanskom jeziku u sredinama bošnjačkog govornog područja. Ovo žaljenje je još veće ako se zna da su ti djelimično uspjeli pokušaji činjeni u vrijeme ekstremističkih nastraja i na ovaj živalj, koji su inače izazvali novi talas iseljavanja Bošnjaka s cijelog Kosova, najviše iz Prištine i Mitrovice.
U kontekstu značaja nastave na bosanskom jeziku, mišljenje autora ovih redova dijele i mnogi drugi bošnjački aktivisti i intelektualci - da je ona bila i ostala egzistencijalno pitanje broj jedan ovog naroda na Kosovu. Tim prije što je upravo ova nastava u međuvremenu dovedena u dobrahnu krizu od strane nekoliko faktora. Najkritičnije je u dijelu osnovne, dok udžbenika uopće nema u svim srednjim skolama, za ukupno oko sedam-osam hiljada učenika! A da se i ne spominje nedostatak lektire ili drugih pomagala. Bošnjaci Kosova, također, imaju jako izražen problem visokoškolskih destinacija za svoje studente, jer kosovsko aktuelno zakonodavstvo ograničava manjinama pravo na školovanje na maternjem jeziku završetkom srednješkolskog nivoa, s tim što je ispoštovano "zatečeno pravo" da u međuvremenu otvorena dva-tri smjera na dva fakulteta u Prizrenu i Peći nastave s radom.
Tražeći moguća rješenja u obrazovanju, na bazi pozitivnog poslijeratnog iskustva, krajem avgusta prošle godine bošnjački predstavnici u Konsultativnom vijeću zajednica su uspjeli da pomjere važeću odluku Vlade Kosova o slobodi uvoza udžebenika iz matičnih država - samo za stručne predmete srednjih škola, na slobodni uvoz - svega što nedostaje u nastavi na bosaskom i turskom jeziku. Međutim, Preporuke Vijeća Vladi nisu realzirane i bošnjačka djeca i dalje nemaju udžbenike u školama. S druge strane, bošnjački potencijalni studenti se potucaju po balkanskim univerzitetskim destinacijama, jer nemaju pravo putovanja s kosovskim ispravama u BiH, pa je time sužena mogućnost upisa na tamošnje fakultete, koji su inače nekoliko godina unazad i naplaćivali školarinu studentima s Kosova. "Činjenica da ste Bošnjak s Kosova, za mene ne znači ništa", prenosi jedan razočarani postdiplomac birokratski odgovor izvjesne dame sa nekog od šaltera Univerziteta u Sarajevu.
Iako je ustavni i zakonski položaj bošnjačke manjine koji je, kao i za druge - mimo srpske - baziran na Planu Martija Ahtisarija o rješenju statusa Kosova zadovoljavajući, računajući da je i na Kosovu vraćeno (potvrđeno) nacionalno ime Bošnjak, bosanski jezik uveden u spomenutoj školskoj, a u zvaničnoj upotrebi samo na općinskom nivou gdje Bošnjaci žive u znatnijem broju, evidentne su manjkavosti u procesu implementacije bošnjačkih (i ne samo njihovih), manjinskih prava. Mnogi problemi se pravdaju objektivnim okolnostima, ali i dobar dio propusta pada na bošnajčko predstavničkoj odgovornosti.
Kažimo samo da su oni imali i imaju prilike da svojim institucionalnim angažmanom utiču na stvaranje boljih pretpostavki za kvalitetniji život svog naroda na Kosovu. A to bi praktičnije kazano značilo, kad je riječ o nastavi na bosanskom, da bi ona već morala biti funkcionalna na svim nivoima obrazovanja. Isto tako se često javno potenciraju propusti njihovih predstavnika na kosovskim pregovorima u Beču zbog nepredviđene decentralizacije općina s bošnjačkom većinom, ali nema poteza koji bi išli u smjeru pokretanja tog pitanja za rješavanje u skladu s kosovskim zakonodavstvom i šemom Plana Ahtisarija, tim prije što ima i načelnih obećanja dužnosnika većinskog albanskog naroda. A da je decentralizacija i bošnjačkih općina jedno od urgentnih pitanja, govori i stanje na terenu u regijama s većinskim bošnjačkim stanovništvom, gdje su evidentni pokušaji promjene nacionalne strukture kupovinom zemljišta i graditeljskim haosom.
Stiče se dojam da Bošnjaci Kosova objektivno sve ove važne kolektivne poteze ne mogu sami odraditi, jer je prisutna izražena politička razjedinjenost, koja nije karakteristična samo za politiku, već je dobrahno slična i u drugim sferama. Pozitivni pomak na ukrupnjavanju koji ohrabruju u posljednje vrijeme na NVO sceni je formiranje "krovne organizacije" - Bošnjačkog savjeta Kosova u kome je okupljena većina udruženja, pa se očekuju njegovi konkretniji potezi, kao i pomoć Vlade, pošto takvu organizaciju na nivou svake zajednice predviđa i zakon.
Ono što je još jedna jako bolna tačka ovog dijela bošnjačkog naroda na Kosovu, za što oni naročito zavide turskoj manjini (Turska je i ove godine donirala udžbenike učenicima na turskom jeziku na Kosovu) - jeste veoma slaba institucionalna saradnja sa BiH. Bez obzira na medijske kampanje, prošlogodišnji zijaret reisa IZ BiH dr. Mustafe ef. Cerića Kosovu, zalaganje intelektualaca, okruglih stolova oko regionalne saradnje... nema valjanijih pomaka po tim dogovorima a koji su nužni za Bošnjake Kosova.
Da ovdje napomenemo da je na Kosovu prisutno mišljenje da je najveća odgovornost za dosadašnju nesaradnju na bošnjačkoj predstavničkoj strani Kosova. S druge strane, postoji i dobar dio onih koji se ne mire s činjenicom da bošnjački dužnosnici u BiH nisu pokazali gotovo nikakvo interesovanje za dio svog naroda na Kosovu. Izuzetak od ovoga čini samo pomoć Ministarstva obrazovanja FBiH oko štampanja i isporuke naprijed spomenutih udžbenika (koje je inače najveći dio platio Unmik) za nastavu na bosanskom jeziku, neposredno poslije rata 1999., kao i nešto masovniji prijem bošnjačkih studenata s Kosova u Sarajevu u ono vrijeme.
Činjenica jeste da su se na Kosovu bošnjački predstavnici jako uljuljkali svojim (rezervisanim) predstavničkim pozicijama i umislili da su sami sebi dovoljni, sudeći valjda po tome da im ionako za ono što i kako rade ne treba nikakva sugestija sa strane. Međutim, ogromna šteta je nanijeta što se taj politički trend okarakterisan kao "oslonac na svoje snage", apostrofiran prije par godina od prof. dr. Mehmeda Mete, u međuvremenu nekritički prenio u obrazovanje na bosanskom jeziku, u kulturu i u druge segmente. To je izrodilo brojne improvizacije, pa je pored realnih novonastalih kosovskih općih prilika, uzrokovalo odvajanje bošnjačke populaciju od kulturnih centara i naprednih trendova bošnjačkog govornog područja, te je ova populacija dovedena u svojevrstan kulturno-duhovni geto.
Polazeći od ovih manjkavosti, a s ciljem kvalitetnog o(p)stanka bošnjačkog kolektiviteta na Kosovu, intenziviranje moguće saradnje sa BiH jedan je od tri strateška prioriteta bošnjačke zajednice, sudeći po njihovoj većini koja na javnoj sceni ovo govori. Prvi je svakako konsolidacija nastave na bosanskom jeziku na svim nivoima, a treći - pokretanje pitanja decentralizacije planiranih općina Rečane (kod Prizrena), Vutomirica (kod Peći) i Dragaš (u Gori). Svjesniji dio Bošnjaka Kosova je u zadnje vrijeme organizirano vukao poteze oko saradnje s BiH, dovodeći i bh. bošnjačke intelektualce i animirajući javno mnjenje na Kosovu, BiH i regiji. Ostaje im da nastave i da se nadaju.
Na kraju, ostaje otvoreno pitanje - zainteresiranosti bošnjačkih dužnosnika u BiH. Možda je odgovor u vezi bošnjačkih očekivanja i stava bh. političara, narodnim jezikom, dobro okarakterisao reisu-l-ulema Cerić, tokom spomenutog zijareta, na FBK u Prištini, kad je u svom zapaženom govoru kazao, na "napomene" nekih predstavnika s Kosova da su bili (čak!) dva-tri puta u BiH za tri poslanička im mandata, "Ma šta bolan išao i tražio par puta, njima treba ići i tražiti stalno, jer su oni to zaboravili čim ste izašli iz kancelarije". Ili je možda ("odbranašku") poziciju bh. (bošnjačkih) vlasti i prema svom narodu na Balkanu definisao dr. Šaćir Filandra, donedavni predsjednik BZK Preporod, također u Prištini s proljeća prošle godine: ". Bosna nije kapacitirana da odgovori na sve realne potrebe i zahtjeve grupacija našeg naroda koje su ostale u državama ex Jugoslavije."
Možda će i ovi nedostaci ponukati da se u razgovorima oko promjene ustava BiH potegne i pitanje upisivanja obaveze u najvišem aktu države za brigu oko Bošnjaka van matične države. A u međuvremenu bi BiH makar trebala pružiti Bošnjacima Kosova pomoć oko konsolidovanja njihove nastave na bosanskom jeziku i povesti institucionalnu brigu o par desetaka njihovih studenata, uz intenziviranje napora da se nađe solucija priznanja kosovskih putnih isprava, jer je to prije svega humanitarno pitanje! Ako ništa drugo, brigom za bošnjačku nacionalnu afirmaciju bi se pokazala ozbiljnost aktuelnih zalaganja bh. političara za konsolidacijom države BiH, jer se i države grade radi boljitka naroda, zar ne?
"Čiji je bog jači": Bošnjaci na udaru anti-islamske medijske propagande!
Anti-islamska medijaska kampanja u zapadnoj europi ima dugu tradiciju. Ono što su u srednjem vijeku krstaši pokušali mačevima danas pokušavaju perom i modernim medijima.
Pokušavaju ocrniti islam i islamske vrijednosti. Pokušavaju osloboditi Evropu od bilo kakvog uticaja islamskih vrijednosti.
Kako drugčije tumačiti naslovnu stranici 52. broja njemačkog časopisa "Der Spiegel" - "Čiji je bog jači: islam i krišćanstvo - vječita svađa".
U posljednjih 20 godina sam u njemačkim medijima često čitao i gledao različite reportaže o islamu. Nažalost većina tih reportaža je prikazivala Islam u negativnom svjetlu.
U rijetkim slučajevima kada bih otkrio neku pozitivnu reportažu o islamu rodila bi se nada da se vrijeme možda mijenja i da će ljudi koji žele ravnopravni i istinski dialog sa islamom dobiti na uticaju.
Međutim, prevario sam se. Kako je vrijeme prolazilo, reportaže su bivale sve oštrije a onda se dogodio zločin 11. septembra i sve je postalo ubrzanije i žešće.
Mučna je bila spoznaja tokom agressije na BiH 1992-1995 da Evropa ne želi poduzeti ništa da spriječi ubijanje nevine djece opkoljenog Sarajeva i da je konačno dozvolila genocid u Srebrenici.
Kasnije je dokazano da je ta ubitačna pasivnost počivala upravo na evropskom animozitetu prema muslimanima.
Pitam se, koliko bi danas Bošnjaka opstalo u Bosni i Hercegovini da politički nisu pomogli prijatelji iz islamskih zemalja. Pod njihovim uticajem SAD su se odlučila za akciju.
Na Evropsku Uniju nisu mogli uticati jer ona još uvijek nije spremna da pored krišćanstva prihvati islamske vrijednosti iako u EU živi oko preko 13 miliona muslimana. Taj islamski progres se pokušava spriječiti konstantnim ocrnjivanjem i iskrivljavanjem istinskog naprednog islama.
Građani evropske unije se namjerno plaše ekstremnim islamom i u njima se tako stvara animozitet naspram ove napredne religije. Putem medija građani dobijaju pogrešne i lažne informacije.
Pored poznatih ekstremnih antiislamista u evropskom političkom društvu djeluje veliki broj političara pod plaštom demokratije i liberalizma - oni se protive izjednačavanju krišćanskih i islamskih vrijednosti u Evropi.
Autor teksta "Islamizacija Sarajeva - Metropola Munara" u "Spiegel"-u Walter Mayr je šef odjeljanja za jugoistočnu Evropu (Balkan) i autor je knjige "Minenfeld Balkan" (Minsko polje Balkan).
On je plaćen da piše o islamu u Bosni onako kako je i napisao - da pobudi sumnje u ispravnost bošnjačkog zalaganja za mulitireligiozno društvo u Bosni i Hercegovini. Da pobudi sumnje da li je takvim Bošnjacima, koji prestaju da piju šljivovicu i jedu svinjetini mjesto u Evropi. U ovom članku je prikazano kao ekstremno i to što su Bošnjaci uz pomoć arapskih prijatelja izgradili stotine džamija, ali se ne spominje da je preko 1000 džamija oštećeno i porušeno tokom agresije.
Ovaj članak je veoma opasan i ne bi iznenadilo ako bi se u tom kontinuitetu za nekoliko godina pojavio članak kako su Bošnjaci opasni po sigurnost u Evropi i i nisu poželjni u Evropskoj zajednici je su postali istinski muslimani!
Ne zaboravimo da Bošnjake nije spasilo konzumiranje alkohola i svinjetine od Genocida u Srebrenici - ni takvi nisu bili poželjni !
I dok selafije (vehabije) slobodno upražnjavaju vjeru u zajednicama širom Evrope, oni u Bosni predstavljaju problem. U Evropi nisu opasani, ali u Bosni eto jesu.
Koristeći medijski udar spomenutog članka iz "Spiegel"-a hrvatski Večernji sa fotografijom Glasa Srpske koordirano i planski lansira sumnju (neprovjerenu informaciju) kako su navodno vehabije iz Gornje Maoče vršili vježbe sa bojevom municijom te kako ugrožavaju sigurnost države.
Ovi mediji ne pišu o opasnosti i stalnom podrivanju države Bosne i Hercegovine od strane četničko-ustaških organizacija i jedinica!?
Žalosno je kako na ove lansirane "fore" lahkomisleno padaju bošnjački "intelektualci".
Seid Jamaković - Direktor zavoda za planiranje i razvoj kantona Sarajevo u navedenom članku u "Spigel"-u izjavljuje da se nove džamije grade samo da bi se muslimansko područje markiralo i da mu se te nove džamije gade. U daljem tekstu se on kao "evropljanin i intelektualc" dodvorava te kaže da većina muslimana ne želi da živi u muslimanskom gradu (misleći valjda na Sarajevo).
O namjerama hrvatski političara da naprave hrvatski (katolički) grad Mostar i želji srpskih političara da "cementiraju" Banja Luku kao srpski (pravoslavni) grad te čitavu Republiku Srpsku koja ima i svoju slavu, ni riječi.
Sjetite se predratnih demonstracija koje su građani Sarajeva organizovali i pozvali svoje sugrađane bez obzira na religiju i narodnost da brane multietničko Sarajevo i Bosnu.
Sjetite se da su srpski snajperisti pucali na građane i na multietničko Sarajevo…
Bože moj, zar se građani Sarajeva koji ne žele da jedu svinjetinu i piju rakiju moraju i poslije sve bijede zločina koji izvršen nad njima opravdavati.
Ne, građani Sarajeva nisu dužni nikome da se ispričavaju!
Izjavu spomenutog gospodina Jamakovića već koriste i citiraju najekstremniji neprijatelji islamskih vrijednosti na web stranicama:
- www.libertiesalliance.org (rame uz rame sa velikim neprijateljem islamskih vrijednosti Geert Wilders-om autorom anti-islamskog propagaandnog Filma "Fitnaa"
- www.pi-news.net (politically incorrect)
- www.pro-deutschland.net
Žalosno je kako naivni Bošnjak jednostavno i lahko upada u anti-islamsku zamku, misleći da napredno i evropski razmišlja i djeluje, a zapravo radi protiv svog naroda.
Iako sam ljubitelj kapljice vina i čovjek koji traži prijateljstvo slobodoumnih dobih ljudi bez obzira na vjeru i etničku pripadnost osjećam se pozvan da reagujem na ovaj tekst i ovu providnu manipulciju.
Osjećam potrebu da odbranim vriednosti mog rahmetli djeda koji je klanjao pet vakata namaza i zaobilazio mrva da ga ne bi pogazio i od koga sam naučio šta je to istinski islam.
Rezolucija o promjeni Ustava BiH u Americkom kongresu
Bosnjacko-americko Savjetodavno vijece za Bosnu i Hercegovinu sa sjedistem u Washington
DC-u izvjestava javnost da je u petak, 13. februara 2009. godine, u kongresnu proceduru
Predstavnickog doma Americkog kongresa uvrstena nova rezoluciju o Bosni i Hercegovini
(H. Res. 171). Ovom rezolucijom Predstavnicki dom Americkog kongresa reafirmise
svoj stav o neophodnosti ustavnih reformi u Bosni i Hercegovini te o vaznosti nastavka
partnerstva Sjedinjenih Americkih Drzava i Europske unije po tom pitanju.
Sponzori ove rezolucije su kongresmen Howard Berman, predsjedavajuci Komiteta za
vanjsku politiku u Predstavnickom domu Americkog kongresa, kongresmen Alcee Hastings,
predsjedavajuci Helsinskog komiteta za ljudska prava, kongresmeni Russ Carnahan
i Christopher Smith, ko-predsjedavajuci Kluba prijatelja BiH u Americkom kongresu
http://baacbh.org/site/en/?action=bosnianCaucus
Kongresmeni Robert Wexler, Jeff Fortenbery, Eliot Engel, Mark Kirk i Earl Pomeroy.
Rezolucija bi se uskoro trebala naci na raspravi na Komitetu za vanjsku politiku
a potom i u redovnoj proceduri usvajanja.
Ovom rezolucijom Americki kongres daje upustva novoj americkoj administraciji kako
da odlucnije, energicnije i jasnije nastupi kada je u pitanju Bosna i Hercegovina
predlazuci izmedju ostalog i imenovanje Posebnog izaslanika za Balkan koji bi bio
ukljucen u buduce procese oko ustavnih promjena a sto je ujedno vrlo direktna poruka
da Amerika planira zavrsiti svoj projekat u BiH. Nadalje, SAD bezrezervno podrzavaju
suverenitet, teritorijani integritet i pravni kontinuitet drzave Bosne i Hercegovine.
Pozivanjem na zakljucke Venecijanske komisije o neefikasnosti drzavnih institucija
i njene preporuke za jacanjem istih, dominantna je namjera uskladjivanja novog Ustvava
BiH sa standardima definisanim Europskom poveljom o ljudskim pravima. Rezolucijom
se daje jasna poruka Europskoj uniji i plitickim predstavnicima u Bosni i Hercegovini
da je neophodna pomoc sa strane.
Stoga, Savjetodavno vijece poziva sve bosansko-hercegovacke patriotske snage da
se ujedine i usmjere svoje napore u pravcu izgradnje Bosne i Hercegovine kao stabilne
i prosperitetne drzave svih njenih gradjana i naroda, ravnopravnih na svakom djelu
njene teritorije. Predvodjeni univerzalnim principima ljudskih prava i sloboda,
te drzeci se medjunarodnog prava, moguce je uvesti Bosnu i Hercegovinu kao takvu
u Europsku uniju. Savjetodavno vijece takodje ohrabruje bosansko-hercegovacku dijasporu
u SAD-u da kontaktira svoje kongresmene i zatrazi njihvu podrsku, odnosno ko-sponzorstvo
ove rezolucije.
BiH dijaspora i predsjednicki izbori u SAD-u
Mnogobrojne su useljenicke zajednice sirom SAD-a uzele aktivno ucesce u protekloj
predizbornoj kampanji za predsjednika najmocnije svjetske sile. Medju njima je zasigurno
znacajnu ulogu odigrala i bosansko-hercegovacka zajednica koja broji preko 300 hiljada
useljenika, danas drzavljana SAD-a, uglavnom skoncentrisanih u nekoliko vecih americkih
gradova. Tako su dvojica mladih advokata, gospodin Amir Ovcina i gospodin Sulejman
Dizdarevic, preuzeli inicijativu i pokrenuli uspjesnu kampanju pod nazivim "Bosnian
Americans for Obama
Ova kampanja je po prvi put, pokazala politicki znacaj nase dijaspore kao vrlo mlade,
dobro organizovane i stabilne zajednice koja predstavlja vazno biracko tijelo za
sve buduce izbore, pogotovo u saveznim drzavama kao sto su Missouri, Michigan,
New York i Florida. Uspjeh i vaznost kampanje "Bosnian Americans for Obama" je bio
prepoznat i od samog Obaminog Centralnog izbornog staba sto je rezultiralo upucivanjem
poziva gospodi Ovcini i Dizdarevicu na glavnu Inaguracijsku svecanost te potom na
vecernji Mid-Atlantic Bal kojem je prusustvovao i sam predsjednik Obama.
Bosnjacko-americkog Savjetodavnog vijece za BiH nastoji kontinuirano promovisati
uspjesne pojedince koji svojim radom u najboljem svjetlu predstavljaju bosansko-hercegovacku
dijasporu u SAD-u. Pozrtvovan rad ove dvojice mladih aktivista, odnedavno i clanova
Povjerenickog odbora Bosnjacko-americkog Savjetodavnog vijeca, je omogucio BiH dijaspori
ulazak na velika vrata u kljucne politicke procese u SAD-u.
Novi clanovi Povjerenickog odbora
Bosnajacko-americko Savjetodavno vijece za BiH je nedavno dopunilo svoj Povjerenicki
sa novim clanovima. Izrazavamo zahvalnost i odajemo priznanje clanovima Povjerenickog
odbora u odlasku na dosadnjem radu. Njihov anganzman od samog osnivanja Savjetodavnog
vijeca je doprinio razvoju istog u respektibilnu organizaciju koja promovise interese
bosankohercegovacke dijaspore i drzave Bosne i Hercegovine u Washington DC-u.
Rad Bosnjacko-americkog Savjetodavnog vijeca se pored ostalog zasniva i na tjesnoj
suradnji sa lokalnim zajednicama sirom SAD-a. Novi clanovi Povjerenickog odbora
su zalaganjem i konkretnim aktivnostima u svojim lokalnim zajednicama unijeli svjezi
duh i dinamiku u rad sto ce se zasigurno odraziti na buduce rezultate Savjetodavnog
vijeca. Sa zadovoljstvom vam predstavljamo nove clanove: Faruk Bogucanin, Amir Cackovic,
Selma Dautovic-Toskic, Kasim Delalic, Sulejman Dizdarevic, Husein Hadeiba, Mersiha
Hadziahmetovic, Lejla Hadzic, Irfan Mirza, Denis Mrkva i Amir Ovcina.
Savjetodavno vijece ce, prilagodjavajuci se novom politickom okruzenju i uslovima
rada u Washington DC-u, nastaviti i u buduce sa promjenama i strukturi organizacije,
ukljucujucu i promjene u Upravnom odboru a sve u cilju sto efikasnije promocije
interesa BiH dijaspore i drzave Bosne i Hercegovine.
Trenutni projekti
Kako bi kroz razne edukativne programe osiguralo kontinuitet u promovisanju istine
o Bosni i Hercegovini u Americkom kongresu, Savjetodavno vijece radi na pripremi
nekoliko projekata za naredni period. Izmedju ostalog, planirana je i izlozba pod
nazivom "Prijedor: Lives from the Bosnian Genocide", koja ce biti postavljena na
Capitol Hill-u 26. februara 2009. godine a potom na par univerziteta u Washington
DC-u, te se nadamo kako ce joj krajnje odrediste biti Holocaust Memorial Museum.
Namjera
nam je takodje organizovati "Dan bosanskih zena" na Capitol Hill-u sa
motivom majki koje se poslije rata bore za prosperitetniji zivot svojih
porodica, izradom tradicionalnih bosanskih proizvoda heklanjem i vezom.
U okviru ovog projekta, uz pomoc Henrich Boell Foundation, planirane su
posjete i predavanja u gradovima Chicago, St. Louis i New York.
Kako podrzati promiciju istine o BiH u Washington-u
Sustina djelovanja Savjetodavnog vijeca je u formulisanju politicke volje BiH dijaspore
u SAD-u i usmjeravanju njene poruke prema vladinim institucijama u Washington DC-u.
Kao bi se osigurala stalna pozornost nove administracije predsjednika Obame i novog
sastava Americkog kongresa te njihovo ucinkovito djelovanje u pravcu posticanja
stvarnih i pozitivnih promjena unutar BiH, uloga dijaspore u SAD-u je od kljucne
vaznosti.
Dijaspora se moze ukljuciti u ove procese na dva nacina: proaktivnim ucescem u postojecim
projektima Savjetodavnog vijeca ili financijskom podrskom nasim aktivnostima.
Zadovoljstvo nam je izvjestiti vas da je za 2008. godinu dijaspora donirala neophodnih
$50.000 sto je rezultiralo uplatom istog iznosa od strane Turkish Coalition of America
(TCA). Ova velikodusna pomoc od strane dijaspore i TCA je omogucila Savjetodavnom
vijecu da nastupi jos energicnije u promociji interesa Bosne i Hercegovine te da
zaposli Izvrsnog direktora sa punim radnim vremenom. Sve ovo je takode dobar pokazatelj
da nasa dijaspora polako izlazi iz okova nastalh agresijom i gencidom te preuzima
mnogo aktivniju ulogu. Ovaj matching grant proces izmedju nase dijaspore i TCA se
nastavlja i u 2009 godini. Kako nova godina donosi nove izazove i aktivnosti tako
donosi i nove troskove. Vasa financijska podrska nam je i dalje neophodna kako bismo
mogli nastaviti sa zastitom i promocijom istine o BiH u Washington DC-u.
Za svaki vas donirani dolar TCA ce uplatiti dodatni dolar na nas racun.
Ako nas majeravate podrzati to vam nece uzeti vise od 3-4 minute vremena.
Vasu donaciju mozete uplatiti putem kreditne kartice ili poslati cek postom.
Predavanje na temu genocid na American University
Internacional Peace and Conflict Resolution na prestiznom American University u
Washington DC-u je multidisciplinarni program na Fakutetu medjunarodnih poslova
namjenjen studentima zainteresovanim za ptanja vezana za rat i uslovima postizanja
mira.
Izvrsni direktor Savjetodavnog vijeca gospodjica Elmina Kulasic odrzala je predavanje
28. januara 2009. godine na temu genocida, etnickog ciscenja i logora u Bosni i
Herzegovini studentima spomenutog programa. Gospodjica Kulasic je upoznala studente
o prirodi agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida pocinjenog nad njenim
gradjanima. Kao sedmogodisnja djevojcica prezivjela je logor Trnopolje i to svoje
je iskustvo podjelila sa studentima, vrsnjacima, u namjeri da bolje razumiju razmjere
patnji kroz koje su prosli gradjani BiH. Takodje im je objasnila trenutne politicke
implikacije koje su uzrokovane agresijom i genocidom. U nastavku izlaganja govorila
je o i modalitetima organizovanja BiH dijaspore u SAD-u i nacinu pomaganja matici
Bosni i Hercegovinu u svjetlu oporavka drustva od posljedica agresije i genocida.
"NE PITAJ STA DOMOVINA MOZE
UCINITI ZA TEBE NEGO STA TI MOZES UCINITI ZA DOMOVINU"
Ovom poznatom izjavom na svom inauguracijskom
govoru predsjednik John Kennedy je dotaknuo sustinu istinskog
domoljublja. Ako je ovim dotaknuo i Vas jer zelite uciniti nesto korisno za
svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, kontaktirajte nas. Mi smo network
pojedinaca i organizacija sirom USA,
nasi clanovi su proaktivisti a rezultati su jedino mjerilo naseg rada i
opravdanost postojanja.
Potrebne su nam Vase ideje, iskustva, poznanstva
i kontakti a zauzvrat Vam nudimo nasu logisticku podrsku i
prostor za kreativno i produktivno djelovanje u Vasim lokalnim
zajednicama prema uredima kongresmena i senatora. Zelite li se ukljuciti u
postojece projekte ili imate ideju za nove, bez oklijevanja nazovite nas broj
telefona: (202)
291-7080
ili posaljite email na baacbh@gmail.com
Jedino
zajednickim i proaktivnim djelovanjem mozemo osigurati potpunu pozornost
americke administracije i tako pomoci nasoj Bosni i Hercegovini. Pridruzite nam
se kao bi se glas Bosne jos jace cuo u svjetskoj politickoj metropoli,
Washington DC-u.
___________________________________________________________________________________________________________________
Gdje vodi današnja politika Silajdžića i Tihića? • Želi se reći da sve što Bošnjaci rade ne valja i da je sve što se tiče islama problematično
31.12.2008. AVAZ
Najveći intelektualni autoritet Bošnjaka danas, akademik Muhamed Filipović tvrdi da stanje bezidejnosti i bezizlaznosti u koju je zapala bošnjačka politika, zahtjeva hitno organiziranje Bošnjačkog sabora na kojem bi se utvrdile smjernice za izlazak iz mračnog tunela, upute za spas Bosne i bošnjačkog naroda.
Akademik Filipović u intervjuu za "Dnevni avaz" objašnjava zašto je Bošnjački sabor važan, ko bi ga trebao organizirati i na njemu učestvovati, porazima bošnjačke politike, izdaji puta Alije Izetbegovića, razlozima napada na Islamsku zajednicu BiH i bošnjačke autoritete, propasti domaćih univerziteta, reisu Ceriću, Harisu Silajdžiću, Sulejmanu Tihiću...
Nedostatak politike
- Obzirom na potpuni nedostatak jedne razrađene politike i strategije bošnjačkoga naroda i činjenicu da je naš narod izložen različitim utjecajima, političkim projektima za koje ne može utvrditi da potječu iz njega, za koje možemo tvrditi da su različita porijekla i modificirani, potrebno je da se jedna takva opća politička strategija izrazi.
Elementi te strategije su jasni. Bošnjaci ne mogu imati nacionalni politički program, jer se oni nikada nisu u kontekstu BiH ponašali sa stanovišta svojih separatnih nacionalnih interesa. Oni su uvijek vodili politiku BiH. Zašto? Jednostavno jer je BiH uvjet opstanka Bošnjaka. Nezavisno od toga kako se opredjeljuju Hrvati i Srbi, odnosno katolici i pravoslavci, Bošnjaci nikada nisu napuštali originalni identitet i vezanost za Bosnu kao zemlju i njenu historiju.
Bošnjački Sabor bi trebao da definira jednu strategiju u tom smislu. Dakle, ne strategiju Bošnjaka, ne neku usku nacionalnu strategiju koja bi rješavala pitanje odnosa između Bošnjaka i Srba, Bošnjaka i Hrvata, već strategiju borbe za multinacionalnu i multipolitičku, multilateralnu, demokratsku Bosnu - rekao je Filipović za "Avaz".
Nekako se stiče utisak da bošnjačka politika nema odgovora na težak aktuelni trenutak u BiH. Bošnjački lideri su na razmeđu između svoje sitnošićardžijske želje za nekom bošnjačkom državicom i jedinstvene i jake Bosne, koju ne znaju stvoriti?
Problem i jeste u tome. Vidljivo je da političke stranke, koje danas zastupaju Bošnjake, nekompletno, nejasno, nedefinirano, neispravno vide politiku, ponašaju se i vode narod. Potrebno je da Bošnjački sabor nakon 15 godina ponovno bude sazvan. Prvi Bošnjački sabor je bio 1993. godine. Tada su ga sazvali političari. I to je bila njegova slabost, jer su neki Sabor iskoristiti da se jedna stranačka politika verificira kao općebosanska, umjesto da se formulira jedna općebosanska politika prema kojoj će onda stranke usmjeravati svoj rad i pokazati da li su bosanske ili nisu.
Prema, tome, ovaj Sabor bi trebao biti sazvan tako da se okupi stotinjak najuglednijih Bošnjaka, ali pod uvjetom da nisu politički angažirani i da u svojim gledištima nisu ovisni od politika i strategija interesa određenih stranaka.
U centru njihovog interesa moraju biti Bosna i bošnjački narod. Trebaju se sastati i kazati šta je to politika koja bi najviše odgovarala Bosni kao državi, našoj zemlji i Bošnjacima kao narodu.
To bi trebao biti i svebošnjački sabor i okupljati Bošnjake izvan BiH, one u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, pa i Makedoniji, da se čuje i njihov glas.
Već duže vremena u intelektualnim krugovima, se javlja ideja i interes za formiranje Bošnjačkog sabora. Nažalost, bošnjački političari se nastoje prilagoditi strategijama i mišljenjima drugih. No, bez sopstvene strategije ne možemo odgovoriti na pitanja koja historija postavlja pred nas.
Glavno pitanje koje historija danas postavlja pred Bošnjake jeste opstanak Bosne i nas Bošnjaka.
Ali, to je jedno pitanje koje se neprestano postavlja pred nama?
Mi moramo tražiti strategiju koja će definitivno raščistiti s tim ponavljanjem pitanja o Bosni kao problemu koji proističe iz navodnog prava koji drugi narodi, odnosno Srbija i Hrvatska polažu na našu zemlju.
I danas se ponavlja pitanje podjele Bosne, a to znači njenog uništavanja. Mi na Bošnjačkom saboru moramo dobiti političke i ustavno-pravne solucije koje će za svagda onemogućiti mogućnost podjele BiH. To će nam dati sigurnost od ambicija političkih oligarhija unutar i izvan Bosne da se ova zemlja stalno dovodi u pitanje.
Vođa uleme
Kakva bi ulogu reisu-l-ulama dr. Mustafa ef. Cerića, kao najveći duhovni vođa Bošnjaka, trebao imati u Bošnjačkom saboru?
On je vođa uleme. Pošto je u našem narodu ulema cijenjena, otuda i značaj njegove uloge. Reis Cerić bi trebao da bude učesnik Bošnjačkog sabor, jer on nije dio politike. On ima sustav moralnih vrijednosti koje mora braniti. On treba biti faktor koji će reći da je nešto što se odluči na Saboru sahi, to jest, sukladno načelima naše vjere i našeg bošnjačkog bića. Ali, ne kao kontrolni ili dirigirajući faktor.
Gdje vodi današnja politika bošnjačkih lidera Harisa Silajdžića i Sulejmana Tihića?
Vjerujte, ne vodi nigdje. Jedini rezultat politika koji oni vode jeste stalni sukob između njih. A to je najgora moguća situacija. To paralizira političke snage našeg naroda.
Rahmetli Izetbegović je bio jasan kada je rekao da je za nas dogovor u Dejtonu katastrofalan, ali da je bio prisiljen da ga potpiše i da sljedeća generacija u Bosni treba da ispravi te greške. A šta oni rade? Oni ne slijede ni Aliju na kojeg se zaklinju! Kakvog smisla ima zaklinjati se sada na Izetbegovićevim političkim naslijeđe, a voditi politiku koja se direktno protivi njegovom političkom testamentu.
Primjerice, Tihić ima obraza da kaže da ne treba gledati u prošlost. Naprotiv. Nama prošlost traje! Ono isto što nam se dešavalo prije 100, 60 i 18 godina, dešava nam se i sada.
Nemalo je primjera u historiji Bošnjaka gdje su sukobi njihovih prvaka, na koje ukazujete, završavali pogubno upravo po Bošnjake i Bosnu.
Ali, ja Vam mogu reći da je naš narod znao napraviti korekciju. Kad je muftija Maglajlić (muftija Ibrahim ef. Maglajlić) pristao na ponudu kralja Aleksandra Karađorđevića da se Rijaset IZ BiH premjesti u Beograd, a kralj mu obećao da će ga postaviti za reisu-l-ulemu, ali uz uvjet da izvrši disidenciju, da se sa svojim političkim istomišljenicima izdvoji iz stranke Mehmeda Spahe - propao je. Tad je narod govorio: "Selam alejk muftija, sedma mu je kutija" i odgovarao: "Šućur Allahu, mi smo za Spahu". Naš narod je uvijek znao osjetiti moment kada neki od lidera zastranjuju, kad idu mimo interesa naroda, kada ide na ruku drugima, onima koji su protivnici Bosne i Bošnjaka.
Danas je takvo vrijeme i mi jednostavno moramo reagirati. Moramo reagirati zbog toga što neki naši lideri uzurpiraju pravo predstavljanja naroda. Niko od nas u Bosni, nijedan Bošnjak, osim onih koji su kupljenih, nije dao nijednom od lidera mandat da radi na podjeli Bosne.
U posljednje vrijeme žestoki su napadi na institucije Islamske zajednice BiH i to upravo u trenutcima dok ona snaži i institucionalizira se. Šta je uzrok tih napada.
Jasno je zašto se napada Islamska zajednica BiH. Ona je jedan od faktora stabilnosti i egzistencije BiH u cjelini i bošnjačkog naroda! IZ BiH je trenutno jedina bošnjačka in napada?stitucija koja djeluje na cijelom prostoru BiH i bivše Jugoslavije. S druge strane, pale se džamije, skrnave mezarja... Dakle, radi se o jednoj sihroniziranoj aktivnosti naizgled vrlo različitih faktora, ali koji su svi zajedno jedinstveni u tome da se zapravo ruše svi temelji egzistencije BiH i nas Bošnjaka u našoj zemlji.
Nekompetentan čovjek
Ali, ti napadi ne prestaju. Profesor Enver Kazaz, recimo, reisa Cerića čak naziva Staljinom?
Pa, Kazaz nije kompetentan čovjek čak i u onome čime se bavi. Osporeni su njegovi radovi, a on sebi uzima takva prava. Reći za Reisa Cerića da je Staljin je neviđena sramota.
Bez obzira na to što mu se mogu postaviti određene primjedbe, reis Cerić u osnovi ima jedno ispravno gledište, a to je da smo mi evropski muslimani, da trebamo biti tako profilirani, da smo nosioci mira i spremni surađivati, ali da čvrsto insistiramo na onome što su naša prava. Zašto od svih vjerskih zajednica smeta Islamska zajednica?
Napadi su posebno postali žestoki nakon početka izgradnje sjedišta Rijaseta na Kovačima. Zašto smeta sjedište reisu-l-uleme?
Haris Silajdžić je u ponedjeljak emisiji "60 minuta" rekao jednu nepotrebnu floskulu.
Ako mene neko pita treba li se izgraditi zgrada Rijaseta IZ BiH, ja odgovoram pozitivno. Bio bih sretan da se takvo nešto napravi! IZ BiH ima veliku ulogu, zadatke, ona nas reprezentuje u svijetu i ona mora imati odgovarajući prostor. Ako postoje ljudi koji su spremni da u to ulože sredstva, ja im čestitam i drago mi je da se gradi.
No, nemojte se začuditi da postoji jedno raspoloženje i jedno organizirano djelovanje koje traje već jednu deceniju kod nas, koje postaje sve agresivnije i koje se u nekim glasilima može vrlo jasno prepoznati.
Te aktivnosti imaju za cilj da ukažu da sve što Bošnjaci rade ne valja, da je sve što se tiče islama problematično, da su svi naši ljudi improvizirani, sumnjivi. Čak ste mogli primijetiti direktne denuncijacije pojedinaca. Jedan tobožnji naučnik je za mene u "Oslobođenju" napisao da vodim agitaciju, antievropsku i evrofobičinu akciju.
Zašto su bošnjački autoriteti stalno meta napada, počevši od Vas pa do reisa Cerića?
Nama se historija ponavlja. Ko god se profilirao kao branilac interesa jedinstvene Bosne i bošnjačkog naroda i njegovih prava bio je izložen napadima. To je konstantna našeg života. Ja sam napadan od 1962 godine i to samo zato što sam zastupao stav da su Bošnjaci poseban narod i da kao takav treba biti priznat.
Sječe glava naših autoriteta trajat će sve dok naš politički establišment i država ne budu počeli štititi nas kao što štiti druge. Zašto je nama stalo do bosanske države? Pa, svaki narod u svojoj državi ima zaštitu, samo mi Bošnjaci nemamo. Zaštite nemamo u Fazlagića Kuli, Banja Luci, pa ni u Sarajevu.
Zahtijevamo od bosanske države i političkog establišmenta da nas zaštiti.
Pogledajte, može se pljuvati po svakom značajnom Bošnjaku bez ikakve reakcije. Kad ste čuli Harisa Silajdžića, Sulejamna Tihića ili Zlatka Lagumdžiju da je ustao i rekao: "Dosta je više o tome čovjeku, to je ugledna osoba u našem narodu, velikodostojnik".
Svjedoci smo nove radikalizacije srpske politike u BiH. Šta je, po Vama, krajnji cilj politike Milorada Dodika?
To je jasno. Srpska politika je ista. Od Garašanina, Bosna treba biti Srpska na ovaj ili onaj način. Garašanin kaže: "Pridobijte muslimane, kupite, platite, pobijte ako treba, ali Bosna treba biti srpska"! To politiku je vodio Garašanin, Obrenović, vodili su Karađorđevići, Milošević i SANU-u. Dodik je samo sljedbenik te politike i ona je legitimna sa stanovišta srpskog nacionalnog interesa.
U isto vrijeme, snažno se aktuelizira priča o federalizaciji BiH i stvaranju trećeg, hrvatskog entiteta, čemu to vodi?
Treći entitet je samo međufaza plana o podjeli Bosne, odnosno odvajanja teritorija koji je Tuđman tražio za Hrvatsku. Taj projekt je živ. Broj Hrvata u biH je takav da oni ne mogu formirati nikakav entitet, osim na papiru. Ali, taj teritoriji se želi priključiti Hrvatskoj. Oni i dalje to guraju i politika HDZ-a se nikako ne može odmaknuti od toga.
Tu politiku vode hercegovački Hrvati i to na štetu bosanskih Hrvata, koje su mislili preseliti u Stolac, Čapljini, Dubrave, Ljubuški... To su (hercegovački Hrvati) agresivni ljudi. Nemaju osjećaj za Bosnu, jer su, kad se gleda historijski, oni uostalom i došli u Bosnu.
Bojite li se da Bošnjaci ne završe kao Palestinci. Da se u jednom trenutku odvoji RS, formira hrvatski entitet i da se, zahvaljujući ovakvim vođama, jednog jutra Bošnjaci probude sabijeni u nekakvu enklavu?
To se može desiti ukoliko ne dođe do ozbiljne promjene u političkom mišljenju, ponašanju i stavovima bošnjačkih prvaka. Te ljude bošnjačka javnost treba da pozove na odgovornost. Da im kaže: "Stop Sulejmane, Harise, Zlatko". Izvolite sjesti i dajte nam objašnjenje kakvu to politiku vi vodite. I dokle ćete se svađati preko naših leđa.
Dakle, bez jasne politike i jedinstvenog stava mi ćemo progutati bananu! Zbog toga ja i tvrdim, pa zatvorimo ih bolan (bošnjačke političare - op. a.), pa nisu oni nad nama, nego smo mi nad njima.
Narod i bošnjačka javnost ima prava prema tim ljudima. Sramota je da nikad niko nije sazvao ugledne Bošnjake da ih nešto pita. Rahmetli Izetbegović je u toku rata znao sazivati bošnjačku pamet da ih se pita. Ovi čak ne smatraju potrebnim da nas išta pitaju.
Pa jeste vidjeli ko sjedi u glavnim odborima i drugim tijelima bošnjačkih stranaka koje trebaju presuditi našu sudbinu. Ko su ti ljudi, gdje su, ko ih u javnosti zna?! Po čemu su poznati, šta su učinili za Bosnu?! Oni su jedan zasebni svijet. Oni se po nekim, nama nepoznatim, kriterijima sastaju i baš ih briga za narod.
Na djelu je tihi državni udar
Kako gledate na ulogu međunarodne zajednice pred sudbonosnim danima za BiH?
Ja se bojim da je danas u organizaciji međunarodne zajednice, visokog predstavnika Miroslava Lajčaka na djelu jedna vrsta tihog državnog udara i da ćemo mi na kraju progutati bananu!
To znači da ćemo dobiti rješenje koje će biti protiv naših interesa, kao što smo to dobili u Dejtonu! Ja nemam povjerenja u Evropu. Kako ću imati povjerenja u one koji su nas naveli da proglasimo nezavisnost, priznali nas i glasali za nas u UN-u, a zatim nam zabili nož u leđa i oduzeli pravo na odbranu.
Univerzitet je propao
Kako gledate na stanje na Univerzitetu u Sarajevu i akademskoj zajednici uopće u BiH? Mediji pišu o seks aferama, drogi i korupciji na univerzitetima.
Univerzitet je propao! To sa profesorima je sramota. U pitanju je dio sindroma općeg pada svih vrijednosti u društvu i opće korupcije od politike pa naniže.
Sarajevski univerzitet je bio evropski vrijedan. Na njemu je radio veliki broj naučnih radnika. Svaki profesor je mogao raditi bilo gdje u Evropi. Danas je to palo. Osuo se veliki broj ljudi. Neki su umrli, neki pobjegli. U univerzitet je ušao veliki broj nespremnih i nekvalificiranih ljudi. Naša država je usvojila politiku obaranja kvaliteta rada na Univerzitetu usvajanjem Bolonjskog modela, koji univerzitet svodi na školu. Padom univerziteta, gubimo nauku. I uskoro nećemo imati bosanske nauke.
Sramota je ono što se dešava sa imovinom Adil-bega Zulfikarpašića
Kako Vi gledate na trakavicu oko podjele imovine Adil-bega Zulfikarpašića na šta ste Vi ranije upozorili?
- Sramota je da to rade ljudi, kojima je Adil, a ja to znam, strahovito mnogo dao. Često sam ga pitao da je li daidža baš dužan da toliko daje sestrićima. On bi mi rekao: "Ja im želim dati iz vruće ruke, dok sam živ, da se ne bi uplitali u ono što će iza mene ostati". Eto, nije mu uspjelo.
Meni je žao da se to dešava. I sam Adil je doprinio tome svojim "šetanjem", neodređenošću svoga stava, uplitanjem raznih nekompetentnih ljudi. Stvar bi bila jasna kad bi Institut bio odvojen od imovine i kad bi to bio stvarni vakuf, a ne pseudo vakuf. Kad bi imao svoju vakufsku upravu i kad bi Institutom upravljali stručnjaci. Adil je uvijek miješao svoje političke i ambicije vakifa i onda je dobio rezultat koji je logičan.
Bošnjaci nemaju institucija
- Mi Bošnjaci nemamo nikakvih institucija, osim BZK "Prporod" koji po karakteru i značenju pripada 19. vijeku. Mi smo jedini narod koji nema instituta za istraživanje njegove kulture, tradicije... Drugi imaju. Hrvati i Srbi imaju u Mostaru i Banja Luci, ali i u Zagrebu i Beogradu. Mi nemamo ništa. Mi moramo osigurati te institucije kako bi se na suvremeni način izučavalo sve što se tiče nas i naše historije. Jer, nepostojanje institucija nas je koštalo! Naprosto su nas negirali, osporavan je naš identitet. Oduzimana su nam svojstva kulturnog subjekta, historijskog subjekta i narodnog subjekta - kazao je Filipović.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
IZJAVE SVJEDOKA
Izvod iz izjave br. 10824/96 - Foča
U logoru za žene "Partizan" Foča bila sam zatočena od jula 1992. god. do augusta 1992. god.
U julu 1992. godine u 5 h ujutro četnici su napali na nase selo oko desetak kilometara daleko od Foče. Vidjela sam da je bilo punih pet autobusa četnika, svi u sarenim odijelima, neki sa pokrivenim licem čarapama, neki sa maskama, samo se oči vide, a drugi sa trakama crnim preko čela, neki sa rukavicama bez prstiju, neki sa bijelim, a neki sa crvenim trakama. Opkolili su selo, pucnjava je počela sa svih strana. Dok smo bježali već je troje, četvoro kod bajti bilo mrtvo, I.Č. star oko 40 godina, S.K., star oko 37-38 godina, F.O. stara oko 24 godine, nosila je na leđima dijete od 2 godine, A. i on je ranjen. Sve su to bili civili. Bilo je jos puno ranjenih.
Presjekli su nam put i mi nismo imali izlaza. Moj muž i nas sin, (10 godina) ostali su u sumi, a ja sam sa drugom grupom opkoljena. Tu su nas odmah počeli tuči i maltretirati i ubili su 9 ljudi, sve civili. Ubistvo su izvrsili tako sto su iz grupe nas žene i djecu odvojili na jednu livadu, a muskarce sve na drugu stranu. Poredali su ih u stroj i iz blizine od oko 2 m pucali u njih. To je bila velika grupa četnika, ispred koje je njih desetak u streljačkom stroju pucalo na muskarce i pobili ih.
Čula sam lično kad je naredbu dao Z., vojvoda iz Miljevine. Prvo je rekao: "Na stranu žene i djeca, na stranu muskarci". Kada smo bili odvojeni na 3 metra, rekao je: "Ubijajte muskarce". U tome je zapucalo, mi smo pomagale, vidjela sam kako muskarci pogođeni padaju, a onda su nas potjerali u neke barake radilista hidrocentrale Buk Bijela. Tu su nas poredali da nas pobiju na jednu obalu Drine, a S. je zavikao: "Nemojte žene i djecu, nisu krivi". Onda su nas počeli voditi u barake i odmah sve redom žene i djecu žensku - djevojčice, silovati. Najmlađe su bile E., stara 15 godina, D. 16 godina stara, D. stara 15 godina, S. 22 godine, Z. stara 22 godine. Ostalo su bile udate žene.
Mene je tu u baraci silovao neki Crnogorac prilikom, ko bajagi, ispitivanja. Također su u baraci silovali jos sedam žena. Tog istog jula 1992. god. navečer su nas potrpali i doveli u S.S.C "Aladža". To je skola i ja sam sa jos oko 50, sve žena i djece, bila u učionici na II spratu od stubista prva vrata lijevo. Tu sam bila 7 dana. To veče odmah je počelo oduzimanje zlata i para. Meni je T. oduzeo mindžuse, udarajući me nogom. To isto veče počela su i masovna silovanja. To je trajalo od prvog dana do zadnjeg dana, svako veče. Dolazile su u noći grupe četnika i odvodili po tri, četiri, po dvije, kako kad, nekad dignu sve. U kombi nas potrpaju kao ovce i vode po kućama, stanovima, izgorjelim kućama i tu vrse silovanje, maltretiranja, tuku nas.
Jedno veče su me silovali dok sam znala brojati, njih 10, a poslije sam se onesvijestila i u polubunilu sam osjećala i dalje da me fizički zlostavljaju i siluju, polijevali su me vodom i rakijom.
To veče, u salu Partizan odveo me je D.K. u neku izgorjelu kuću pod Musalom i on me je prvi silovao pred njih oko 15 srpskih vojnika. Kada je zavrsio rekao je Z.: "Hajde, sta čekas ti"? Tako je bila redaljka i ja sam brojala do 10 njih, a poslije se onesvijestila. Svi su me udarali puskom, a najvise D.K., govorio mi je da ću ja rađati Srbe, da neću vise rađati Muslimane.
Osmi dan su nas odveli u "Partizan" kamionom. Tu sam bila od nesto vise od mjesec dana. Svako veče su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 žena, djece i staraca. Vise puta je bilo da nas po 3-4 žene izvedu i u istoj prostoriji siluju i to njih vise po 20 - 30 ih je znalo biti. Tako je bilo svo vrijeme, svako veče su nas odvodili na silovanje i vise njih silovali istu ženu ili djevojku. U Partizanu su silovane: M., B., D., sestra joj E. (16 godina), S.S., Z.Z. a H.H. (stara 47 godina), silovali su nasred sale "Partizan", pred svima i to kada su nas mlađe odveli, a nju nasli među ostalim u sali. Rekli su: "Neka i ona zna na leđima ležat". To je bila grupa od 6 četnika, dva su se na njoj izmjenjivala. Djeca i starci su gledali kako je plakala i otimala se. Vidjela je i moja kći, koja je tu bila, a mene su odveli na silovanje. Svo vrijeme ovo dvoje djece bili su sa mnom u logoru i vidjeli sta se radi. Nekada su me vraćali sa silovanja ujutro, nekada u podne svu pretučenu, crnu, da me nisu prepoznale žene na vratima. Djeca su plakala, pomagala, poslije su i djecu fizički maltretirali i mog sina.
Tako su i kćerku u augustu 1992. godine odveli kod SUP-a u neku kuću. Bilo ih je 4-5. Kada su mene vratili sa silovanja, zapomagala sam gdje mi je dijete. Tada mi je čuvar logora - komsija pomogao i spasio je. Nakon pola sata su je vratili. Pričala mi je da su je htjeli silovati, ali H. ju je uspio spasiti.
Nas devet, kad smo dosle u Novi Pazar, odmah smo otisle doktoru i trudne su bile: G.G., Z., P.P., B.B., Č.Č., A.A. i sve su u Novom Pazaru očisćene kod privatnog ljekara Ja nisam bila trudna, ali sam tesko ostećenog zdravlja
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Izvod iz izjave br. 11243/97 - Prijedor
Izvor podataka: HRVATSKI INFORMATIVNI CENTAR ZAGREB
Nakon napada na moje selo, bila sam svjedok masakra civila kao najgore tragedije. Nisam znala da nesto jos gore od smrti moze doći. Moja se sestra porodila u podrumu gdje smo se krili za vrijeme napada na selo. Nakon sela Rizvanovića, i nakon sto su četnici dosli, vidjela sam mrtvu djecu uzrasta od tri do osam godina u blizini moje kuće. Vidjela sam unistenu dzamiju i čovjeka koji je odveden. Neki vazniji ljudi su odvedeni i samo im je pucano u glavu. Pali su dolje i lezali u grotesknom polozaju. Moj djed je optuzen za ubijanje Srba i oni su ga ubili. Mi smo se krili u podrumu unistene kuće. Nasa kuća je bila nedirnuta.
Tog dana je stiglo nekoliko četnika. Trazili su čovjeka koji se sakrio u obliznjoj sumi. Jedan od četnika, star oko 30 god. naredio mi je da idem sa njim u kuću. Morala sam. Bila sam prestrasena i nisam znala sta me čeka. Znala sam da ako odbijem u opasnosti je cijela moja porodica. Kada smo usli u kuću trazio je novac, zlato i ostale vrijedne stvari. Mogao je uzeti sve sto je zelio. Trazio je da priznam gdje se čovjek krije. Nisam odgovarala. Naredio mi je da se skinem, bila sam prestravljena.
Skinula sam odjeću i sve se iznenada podijelilo u meni. Ispod gole koze mislila sam da umirem. Zazmirila sam. Nisam mogla gledati u njega. Udario me je i pala sam. Onda je skoćio na mene. Silovao me je. Plakala sam, vristala i bilo je dosta krvi. Bila sam prvi put sa muskarcem. Naredio mi je da ustanem. Htjela sam da pokupim odjeću i pokrijem se, ali mi je on rekao da ne diram odjeću. Naredio mi je da ostanem stajati i čekam. Rekao je da bolje pazim sta radim, zato sto sam odgovorna za sudbinu svoje porodice. Izasao je, pogledao oko sebe da se uvjeri da ga niko nije vidio, a zatim pozvao jos dva četnika da uđu. Osječala sam se izgubljenom. Nista nisam osječala kad su izasli.
Nisam znala koliko dugo sam lezala na podu. Usla je moja majka i nasla me kako lezim dolje. Njezin pogled, dok sam bila u tako ponizavajućem stanju, bio mi je čak gori, nego sve sto mi se desilo. Iznenada sam shvatila sta se desilo. Shvatila sam da sam izopačena, silovana i deformisana zauvijek. Moja majka je znala sta se desava u meni. To je bio najtuzniji trenutak u nasim zivotima. Obje smo plakale, vristale. Pokrila me je. Zajedno smo se vratile u podrum. Pamtim sta mi se desavalo poslije, kao kroz neku maglu, neki iskrivljeni san.
Transportovani smo u Trnopolje, a odatle pjeske u Travnik preko Vlasića, oko 30 km dalje. U Travniku sam se povratila od tog sna, konfuznog stanja. Sada, ponekad se sama pitam da li se to sve desilo meni. Meni - od svih ljudi. Majka mi je jako mnogo pomogla. Zelim da postanem majka jednog dana. Samo kako? Za mene, muskarac je zastrasujuća sila nasilja i bola. Znam da svi nisu kao ta moja slika, ali strah koji osjećam je jači od razumnog osjećanja. Ne mogu si pomoći.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
MIT O BRATUNCU: BLATANTNA MANIPULACIJA BROJEVIMA
Navodi da je broj srpskih žrtava u Bratuncu, u periodu između aprila 1992. i decembra 1995. godine, tri hiljade su očiti falsifikat. Istraživanje koje je IDC proveo najopsežnije je provedeno u Bosni i Hercegovini nakon rata i dokazuje da je ukupan broj žrtava tri do devet puta manji od broja koji je Srbija i Crna Gora navela u svojoj argumentaciji u sporu sa BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.
Vjerovatno najočitija ilustracija uveličavanja broja žrtava je Kravica, srpsko selo u blizini Bratunca koje su snage Armije BiH napale na pravoslavni Božić, u jutro sedmog januara 1993. godine. Prvotni navodi da je taj napad za razultat imao stotine civilnih žrtava su se pokazali lažnim. Uvid u originalnu dokumentaciju Vojske Republike Srpske, jasno pokazuje da je broj vojnih žrtava zapravo daleko veći od civilnih. Prema dokumentu pod naslovom "Ratni put Bratunačke brigade" VRS-a broj ubijenih vojnika je 35, ranjenih 36, dok je broj civilnih žrtava 11.
Uz informacije koje je IDC dobio od članova familija i rodbine žrtava i informacija prikupljenih tokom inspekcije grobalja, IDC je sakupio i sve primarne izvore, zvaničnu dokumentaciju Ministarstva odbrane Republike Srpske i Bratunačke brigade VRS-a, kao i djela koja su objavljivali srpski autori. Žrtve su potom svrstane u dvije skupine na osnovu sljedećih kriterija: općina prebivalista u vrijeme izbijanja rata, i općina u kojoj je doslo do prerane i nasilne smrti.
Nakon sto su svi izvori međusobno uspoređeni, i nakon uklanjanja imena koja su se ponavljala rezultati su pokazali da je u Bratuncu ubijeno i poginulo 119 civila i 424 vojnika iz prve grupe. Broj civilnih žrtava u drugoj grupi je isti (119), dok je broj ubijenih vojnika 448. taj rezultat pokazuje da je 26 vojnika VRS-a, osim pripadnika Bratunačke brigade, učestvovalo u borbama u i oko Bratunca i izgubilo živote.
Inspekcija vojnog groblja u Bratuncu pokazala je da od 383 žrtve pokopane nije moguće utvrditi tačan uzrok smrti za 63 žrtve, iako je vjerovatno da i te žrtve umrle za vrijeme trajanja rata. Usto, 139 žrtava koje su živjele drugdje u vrijeme izbijanja rata i poginule u borbama na drugim bojistima u Bosni i Hercegovini danas su pokopane u vojnom groblju u Bratuncu. Među njima, 48 žrtava pokopanih u Bratuncu živjelo je i poginulo u Hadžićima; 36 je živjelo u vrijeme izbijanja rata i poginulo u Srebrenici; 34 u Vogosći; tri u Konjicu i jos tri u Ilijasu; dva pripadnika VRS-a živjeli su u vrijeme izbijanja rata i poginuli u Sarajevu, jos dvoje na Ilidži i po jedna žrtva u Trnovu, Palama i Tuzli.
Od preostalih žrtava izvan Bratunca, jedna je prije rata živjela u Kiseljaku, i poginula u Hadžićima; jedan je vojnik u vrijeme izbijanja rata živio u Srebrenici, a poginuo je u Jajcu; trojica poginulih su u vrijeme izbijanja rata živjeli u Travniku, i poginuli su u Hadžićima, trojica su živjeli na Ilidži i poginuli u Hadžićima, devet je živjelo u Sarajevu, a poginulo u Hadžićima, jedan je živio u Hadžićima, a poginuo u Vogosći i jedan je živio u Zenici, a poginuo je u Vogosći, a jedan je živio u Zenici u vrijeme izbijanja rata i poginuo je u Srebrenici. Dalje, jedan od pokopanih vojnika živio je u Tuzli u vrijeme izbijanja rata i poginuo na tuzlanskom bojistu, jedan je živio u Bosanskom brodu, a poginuo u Olovu, a jedan je živio u Srebrenici i poginuo u Bihaću. Na koncu, dvije osobe koje su živjele u Kaknju, a poginule u Hadžićima pokopane su na vojničkom groblju u Bratuncu, kao i jedna osoba koja je živjela u Hadžićima, a poginula na Ilidži; dvojica vojnika koji su živjeli u Vitezu u aprilu 1992. godina, a poginuli u Hadžićima; četiri predratna žitelja Konjica koji su poginuli u Hadžićima, dvojica žitelja Pala koji su poginuli u Hadžićima, sedam predratnih žitelja Zenice koji su poginuli u Hadžićima, jedan stanovnik Varesa i jedan stanovnik Kaknja, koji su obojica poginuli u Ilijasu.
Broj žrtava iz srednje Bosne može se objasniti poslijeratnim migracijama stanovnistva, odnosno organizirane evakuacije srpskog stanovnistva - očigledno evakuacija se odnosila i na grobove - naročito onog iz perifernih dijelova Sarajeva. Tadasnje političko vođstvo RS-a pozvalo je lokalno stanovnistvo da napusti Sarajevo, koje se ovom pozivu odazvalo u toj mjeri da su neki djelovi Sarajeva narednih nekoliko mjeseci bili nenaseljeni. Dio tog stanovnistva je potom naseljen u Bratuncu, a njihovi najmiliji ponovo pokopani na tamosnjem groblju; njihova smrt, međutim, predstavljena je kao posljedica akcija koje su poduzimale snage Armije BiH iz Srebrenice.
Podjednako je važno i to sto je u ukupan broj poginulih Srba na teritoriji općine Bratunac uključen i niz stranih državljana (uglavnom iz Srbije i Crne Gore, odnosno Hrvatske). Barem 15 takvih osoba izgubili su živote tokom borbi u Bratuncu; skoro svi su pripadnici paravojne skupine koja je stigla u Bratunac u Aprilu 1992. godine na poziv bratunačkog SDS-a i u suradnji sa Resorom državne bezbjednosti Republike Srbije (vidi svjedočenje Miroslava Deronjića pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivsu Jugoslaviju). Neke od ovih osoba poimenično su Vesna Krdžalić, Dragica Mastikosa, Aleksandar Grahovac i Sreto Suzić, koji su poginuli u borbama vođenim 29. maja 1992. godine u Sandićima pored Bratunca. Sve njih su vlasti RS-a potom svrstale u "žrtve muslimanskog terora". Međutim, državljani Srbije su, sudeći po evidenciji Bratunačke brigade, nastavili stizati tokom cijele 1992. godine: jedan je poginuo u borbama tokom augusta (Žarko Komnenski), a jos jedan u borbama u novembru (Đuro Vujaklija). Dalje, podaci o gubicima Bratunačke brigade VRS-a pokazuju da su "dobrovoljci" stizali i tokom 1993. godine, kao sto je Dragan Milićev (poginuo u borbama tokom januara 1993. godine) i Dragoslav Stanković koji je poginuo mjesec dana kasnije.
..........................................................................................................................................................................................................................................
"Gori od zlocinca je onaj ko zlocin zaboravi i oprosti!"
"Na dan 9 decembra1948. godine Generalna skupstina OUN na svome III zasjedanju usvojila je Konvenciju o sprecavanju i kaznjavanju zlocina genocida.Drzave, ugovornice ove konvencije, potvrdile su da je genocid, bez obzira dali je pocinjen u doba rata ili za vrijeme mira, medunarodni zlocin,i preuzele su obavezu da ga sprecavaju i kaznjavaju. U drugom clanu Konvencije, zlocinom genocida smatra se bilo koje od sledecih djela,pocinjeno s namjerom da se djelimicno ili potpuno unisti neka nacionalna, etnicka, vjerska ili rasna grupa: ubistvo clanova grupe, teska povreda fizickog ili dusevnog integriteta clanova grupe; namjerno podvrgavanje grupe uslovima sracunatom na njeno potpuno ili djelimicno fizicko unistenje, mjere koje imaju za cilj da se sprecavaju porodaji u samoj grupi i prisiljno prevodenje djece iz grupe u g
U historiji genocida u BiH objavljeno je vise radova, o genocidu protivu bogumila u Bosni neomanihejske sekte, vodio je ratove Bizant, narocito protivu Pavlicana, srodnih bogumilima, i tako isto i pojedine balkanske srednjovjekovne drzave, u prvom redu Bugari i Srbi.
S druge strane neobicno su dugo i uporno bili vodeni genocidni ratovi Vatikana protiv bogumila, bilo preko Venecije ili Ugarske.Citav srednji vijek bio je ispunjen ovim krstaskim ratovima. A kada je otpocelo opadanje Otamanske Inperije, austriske katolicke trupe nastavile su sa genocidnim radnjama, a sto su Srbi nastavili do danasnjih dana, protivu svih ne srba na Balkanu
AM
Ibrahim Suko Krnjic, muhadzer u Turskoj 1946
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Bahrudin Gusic i interviju sa Dr. Muhamedom Filipovicem.
Odgovor Dr. Filipovica je nasa svakodnevnica i najveca istina.
Tekst prenesen sa Glasa Dijaspore
Velike istine samo mogu bit recene od velikih ljudi!
Intervju sa mojim sugradaninom, akademikom prof. dr. Muhamedom Filipovicem je
objavljen na nekim web. sajtovima (pa i na ovom), dok još nije objavljen u NUR-u,
koji je izvorni narucilac istoga. I, dok je slijedeci broj NUR-a u bio u svojoj
zamašnoj pripremi, desila se promocija knjige profesora Filipovica u Sarajevu,
pod naslovom BOSANSKI DUH LEBDI NAD BOSNOM. Redakcija tog casopisa mi se obratila
sa željom da akademiku Filipovicu postavim dodatno pitanje upravo povodom promocije
njegove knjige. Ispunio sam im želju, a profesor Filipovic ljubazno, baš onako
- banjalucki, odgovorio i na dodatno pitanje. Napominjem da se NUR složio sa
objavom integralnog teksta intervjua i u drugim medijima prije nego ga oni objave.
Slijedi najprije uvodno obracanje gospodina Filipovica meni, potom moje pitanje
te njegov odgovor.
PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIC
Dragi moj Bedrudine,
Kako vidiš, samnom nema kraja razgovoru. Ali da idemo redom. Prvo, hvala Ti na ekspeditivnosti i poslanom otisku teksta. Drugo, vidio si šta je bilo na promociji moje nove knjige. Reakcije na promociju i posebno na tekst su burne, jer sam dirnuo u osinje gnijezdo glavnih neprijatelja naše zemlje i nas Bošnjaka, one koje smo do sada držali kao guju u njedrima i koji i danas na našim jaslama dobro sijeno jedu i cistu vodu piju. Medutim, šta im ja mogu. Naše je pravo, a i dužnost, da govorimo istinu o našoj zemlji i narodu i to cu ja i svi moji sinovi i ucenici kojih je sve više, ciniti do zadnjeg daha. S time se ne može trgovati kao što to rade neki naši politicari.
Uputio si mi dodatno pitanje za Intervju koji vec izlazi, inspiriran onim što je Nijaz Durakovic kazao o mojoj knjizi.
Pitanje glasi :
Koliko smo, zaista, mi sami krivi za vlastitu sudbinu koja nas je strefila u
posljednjih pola stoljeca, što je i jedna od poruka u samoj knjizi?
Odgovor:
Naravno da mi nismo u cjelosti krivi za svoju sudbinu, jer su na njoj radile mnoge vece i manje sile i to vec dugo vremena. Ono u cemu smo mi nesporno krivi i što mora biti polazište našeg razmišljanja koje dolazi nakon tragedije koju smo doživjeli, sastoji se u svijesti da smo morali znati s kim imamo posla i šta i kako o nama misle i šta planiraju, politicki, vojno, psihološki i kulturno i, naravno, obavještajno i propagandno, oni sa kojima smo živjeli, koji su nas i našu zemlju ostavili prije circa 150 godina, sebi izabrali novu naciju i uzeli kao ideal i težnju nove države – Srbiju i Hrvatsku.
Tu je zakazala naša inteligencija i naša politika, te se gotovo nikome od naših najistaknutijih intelektualaca i posebno politicara, koji su sami i svojom voljom na sebe uzeli ulogu da misle o našem interesu i da ga brane, ne može oprostiti nekompetencija, neznanje, naivnost i nedosljednost u mišljenju i postupanju. Tome treba dodati i uobicajenu aroganciju moci, koja sa nama muslimanima veoma brzo ovladava, a koja nas navodi da ne uzimamo ozbiljno svoje pametne ljude i ne držimo do njih i njihovih mišljenja. Naime, bilo je ljudi koji su mislili ispravno i predvidali stvari, ali ih niko nije slušao. Nije ih slušala politika, zbog toga što je moc udarila u glavu tim ljudima pa su mislili da im kolicina zadobijene moci daje i adekvatnu kolicinu pameti, što nažalost nikada nije slucaj. Pamet daju Bog i ljudski napor da usavrši Božji dar, a ne moc i položaj u ljudskim odnosima. Nisu ih slušali ni naši tobožnji intelektualci, koji su se svrstavali u politicke koterije i posrednike, odnosno epigone politicara i služili za to da daju saglasnost i predstavljaju dokaz da politika naših politicara, na koju sami ti intelektualci nisu imali utjecaja, ima podršku naše inteligencije. U tom su cilju ti ljudi stvarali i razne organizacije (Kongres intelektualaca, Preporod itd.) koje pretendiraju da zastupaju našu muslimansku pamet, a zastupaju samo našu nesposobnost za samostalno i odgovorno mišljenje. Ti ljudi su samo nastavili ono što su intelektualci radili u vrijeme komunizma, tj. nastavili su da budu prirepak i ukras politike. Ako se neko pojavljivao ko je samostalno i odgovorno, a to znaci i kriticki mislio, taj je bio napadan i ekskomuniciran i u tome smo isti kao i drugi i još gori, jer smo slabiji od njih pa smo zbog toga i rigorozniji prema svojim ljudima, ako vec ne možemo biti prema drugima.
Dakle, kratko receno, mi smo odgovorni u sferi mišljenja, onog što nam je dato kao najvažnije i najmocnije sredstvo obrane naših interesa. Ako nismo imali sile i moci, ako nismo imali nafte i dolara (koje su inace naši politicari pokrali- ako je tacna izjava rahmetli Alije Izetbegovica da je muslimanski novac-dobiven od muslimana svijeta- povjeren na upravljanje Hasanu Cengicu, mada mi muslimani ne znamo ko je novac dao, koliko ga je dao i ko je taj ko je sebi uzeo pravo da u naše ime taj novac povjeri jednom covjeku, a mi od njega nemamo nikave hasne) imali smo pameti i to dosta, ali je nismo uvažavali i progonili smo one koji su se ponašali u skladu sa principima koje um mora poštovati, a to su istinitost, moralni stav i dosljednost u postupanju i mišljenju, odnosno odbijanje da se služi ikome osim istini. Mahsuz selam i najbolje želje
Tvoj zemljak iz Stupnice
Muhamed Filipovic
"Tko ne bude pamtio, taj doista nece imati buducnosti".
IZJAVA KASIM BUDALICE IZ BIHOVA-TREBINJE 5.JUNI 1942.
DOGADAJ U BILECI
Priblizavajuci se Fatnici iz daleka sam primjetio pustos, koju su pocinile zlikovacke cetnicke ruke.Svuda se primjecuju tragovi pljacke i pustosi sto su je pocinili ti banditi postenoj i neborackoj muslimanskoj sirotinji.Bezbroj zena, djece i staraca bili su zrtve ovih razbjesnjelih zlikovaca. Popaljene i opljackane kuce muslimanske, ciji zidovi zjape goli, su jedini ostatak koji nam pokazuje kuda su naisli ti zlikovci. Po pricanju nekih u Fatnici u Djecu, Planoj i okolnim selima nestalo je sto pobijenih sto baceno onako zivih u jame, preko dvije hiljade osoba.Neke muslimanske porodice kao Catovic, koji su stanovali u Djecu su potpuno unistene osim jedne djevojke, koja je izvadena iz jame nakon osamdeset i jedan dan.Kada sam zapitao jednu seljanku cije su to kuce, koje su popaljene ona mi je odgovorila, da su to turske kuce. Na pitanje ko je te kuce zapalio i po cijem naredenju, ona mi je odgovorila po naredenju cetnika i njihovog komandanta Ante Bjeletica, koji je sebi i svoj bataljon nazvao "Coravi bataljon", koji je bio student prava i sin popov iz Plane, kojeg su partizani ubili u Lastvi.Zajedno s ovim zlikovcima bio je i Pero Likic, koji se sada nalazi u seli Poljicu nedaleko od Trebinjai koji se sada slobodno krecei ako isti ima na dusi mnogo ubistava nevine muslimanske sitotinje. Ova ista seljanka mi je rekla da se tu i sada nalazi jedna muslimanka koja je izvadena iz jame, sto me je mnogo zainteresovalo i ja sam posao odmah da je vidim. Rekli su mi da se nalazi u jednog seljaka, koji se zove Kundacina. Otisai sam kod nje i s njom razgovarao. Kada sam je zamolio da mi prica sve sto je dozivjela, ona se je malo osmjehnula i nastavila smjeskajuci se stidljivo. Ovdje iznosim doslovno rijeci, koje je ona govorila.
"Kada su nas cetnici uhvatili, to jes sve nase komsije Srbi rekli su nam da nas vode u Stolac. Na pitanje jeli Vas koliko bilo, ona mi je odgovorila da ih je bilo oko 600 sto zena, djece i staraca, a medu nama se je nalazio i po koji mladic, koga su uhvatili nakog sto mu je nestao i posljednji metak. Poveli su nas prema Nevesinju, te nas opet odatle povratise govoreci, da ce nas povratiti kuci, dok su oni ustvari trazili jamu u koju ce nas moci baciti.Najzad im je poslo za rukom i nasli su jamu koja im je bila po volji. Nas su malo dalje zadrzali dok su nas trojica sa sa puskama cuvali da im ne bi pobjegli a jama je od nas bila udaljena kojih 50 metara i iza jednog malog brezuljka tako, da mi koji smo ovamo ostali nismo mogli vidjeti kako ih bacaju. Jedan je od njih dolazio u razmaku od 10 do 15 minuta i odvodio nas po petoro.Najzad dode red i na mene...Povedose me sa jednom zenom, jednim starcem i dvoje nejake djece. Od ove partije mene su bacili prvu. Cim sam prisla jami i vidjela sta me ceka ja sam se od straha onesvjestila.Kada sam pala u jamu potres me je osvijestio. Dno jame bilo je malo sire od otvora. Ja sam se odmah pomakla u stranu da me nebi udarili oni sto ce doci iza mene, jer sam prilikom pada izglavila ruku u lopatici. Osim mene bila je ziva jos i jedna zena isto Catusa, koja je bila noseca. Ona je mnigo jaukala i previjala se od bolova zadobivenih prilikom pada. Ona je umrla drugi ban. Ja sam i dalje zivila, hranila sam se hljebom, kojeg sam ponijela sa sobom kad sam posla, jer sam se nadala da ce mi trebati uz put.To isto su ucinili mnogi od nas. Dosta sam nasla hljeba i u dzepovima mrtve djece te sam se i sa time hranila. Dva puta su mi cobani bacili po malo hleba. Izpocetka me je bilo mnogo strah, ali sam poslije navikla. U samoj jami nije zaudaralo i tu sam proboravila 81 dan. Nakon toga su me izvadili seljaci iz Nevesinja. Kada sam izasla nije na meni bilo vise od 30 kg. dok sam imala blizu 70. Ova se djevijka i sad nalazi u Fatnici kod jednog seljaka koje je izdrzaje a zove se Kundacina.
Ovu izjavu dao je Kasim Budalica iz Bihova, opcina Dzivar, kotar Trebinjem dne 5 lipnja 1942.g. poslije sloma partizana u ovim krajevima kad se predao hrvatskim vlastima, te je interniran po talijanskim vlastima negdje u italiji.
Imenovana je ziva pa u koliko ispadne prilika navodi bi se provjeriti. Ista nije vise kod spomenutog seljaka vec je odputovala u Bosnu prolazeci kroz Trebinje. Gore spomenuti zlikovac Pero Likic nalazi se i slobodno se krece u samom gradu Trebinju, Dok svi muslimani koji su iz gornjih pobuda borili se protivu njih sada su internirani i oni i njihove porodice od strane Talijana.
Trebinje 6.sijecnja 1943.
(FOND ARHIV GAZI HUSREV-BEGOVE BIBLIOTEKE U SARAJEVU A 3770,str.202-204)
"Cudno je to: ucili su nas o turskim barbarstvima".
MASASKR U KUCI PASALICA U SELU MILICI KOD GODIJANA -SLATINA
FOCA
Od plemena Pasalica iz sela Zilici u Slatini zivjela su dva brata u Milicima kod Slatine kod Godijena, moji blizi rodaci,Pasalic Huso i Hasan. Oba su bili ozenjeni mojim rodicama po mojoj majci, tako su docekali i drugi svetski rat.Hasana Pasalica zaklali su cetnici na mostu rijeke Cehotine u Gudijenu decembra 1941.godine i les bacili u rujeku. A evo sta je bilo od drugih clanova ovih porodica:
Cetnici su likvidirali muslimanski zivalj oko Pljevalja, i Cajnica i Gorazdau vrijeme od 5-7 februara 1943. godine,sto je detaljno opisano u knjizi: Neretva 1943 Sutjeska. Na dan 7 februara 1943.god. drinski cetnicki korpus povrato se iz gornje pomrnute akcije i sve zivo spalio i likvidirao na podrucju focanskog sreza sa desne strane Drine.Tih dana Juso Pasalic se zatekao u Foci, a njegova i Hasanova porodica bole su u selu Milicima.
Na vece 6.II.1943 godine, dosli su u Jusovu kucu cetnici iz Brusana i to: Bjelogrlic Vojo, Stanojevic Lekso i Sreten...Sve su iz kuce opljackali i natovarili na konje, ali toga puta nijesu ulazili u sobe gdje su se nalazila celjad, a od celjadi su tu bili: Jusova zena Aisa i njihova djeca Almas, Hamid, Rasma, Avdo i Sadik. Hasanova zena Murata i njihova djeca Memis i Asmina. Jusova i Hasanova sestra Sema koja je bila udata u Dragocavu za Karup Avda, pa se ovdje slucanjo zadesila - sklonila sa svojom djecom Zahorom, Bejtom i Asimom.
Po pricanju najstarijeg Jusova sina Almasa, koji jos uvijek tamo zivi, majka Aisa je nekako uhvatila vezu sa kucom Logina Vukovica i porucila da dode Loginova snaha Anda kako bi im sklonila u svoju kucu nesto stvari, jer je nas otac Juso sklanjao njihove stvari 1941. godinekad su bili ustase. Ustvari ostala nam je bila jedna krava i tele i nesto posteljine. Sjutra dan pred vece je dosla Vukovic anda sa dva konja pa smo nesto stvari natovarili, poveli kravu i tele i posli prema Andinoj kuci, Almas je vodio jednog konja, Anda je vodila drugog konja a Almasov mladi brat Hamid vodio je kravu. Medutim usput ih je srela pljaskaska-cetnicka grupa koljaca iz istog sela i to: Bjelogrlic Jovo, Stanojevic Nedo i Sreten. Sviju su ih povratili Jusovoj kuci i Andu ntjerali da rastovari konje. Tele su odmah zaklali pred kucom. Nedo je prvi usao u sobu gdje su bila kucna celjad, sjeo pod prozor na seciju i poceo se izivljavat sa zrtvama. zatom je usao u sobu Vojo i Sreten, a utjerali su i Almasa i Hamida u istu sobu. Vojo je sjeo pored vrata sobe i cuvao da neko nebi iz sobe izasao. Medutim najstariji Jusov sin Almas, roden 1928. godine, vidio je da se sprema, jer su Hasanovu zenu Muratu vec bili stavili na sporet da je peku a njenog malog sina Avda natjerali su da lozi vatru u sporetu da mu se majka bolje >grije<. Almas je mahinalno pored Voja izasao iz sobe i odmah na kucna vrata utekao i sklonio se u zasjeoku Polje kod komsije Simovic Mila i Perunike. A evo sta je dalje bilo u kuci:
Koljaci su prvo izveli Jusovu zenu Aisu i zaklali u maloj kucici koja se nalazila tu pored njihove kuce. Zatim su izveli Jusovu i Hasanovu sestru Semu pa su i nju tako zaklali. Nakon toga izveli su Hasanovu zenu Muratu pa su i nju zaklali u toj kucici. Dakle isli su po starini. Obzirom da je Almas vec bio utekao sada je dosao red na njegova mladeg brata Hamida da ga kolju, ali su ga prvo pitali da im kaze dali ima negdje sakrivenog oruzja. Hamid je poveo cetnika Voja Bjelogrlica i Sretena Stanojevica da im toboz kaze gdje ima skrivenih bombi. Izasli su vani i Hamid im je rekao da ima zakopana bomba pored dudovog srabla pod kucom. Poceli su roviti zemlju i naisli na jednu bombu i nijesu puno skretali paznju na Hamida pa im je utekao kroz okrilje noci. Dok je Hamid jos bio u kuci dosli su jos dvoica cetnika u pomoc koljackoj grupi i to Vukovic Perko i jedan kojeg Hamid nije poznavao. Posto je Hamid utekao sada je dosao red na njihovu sestru Rasemu. Nju je poveo na klaonicu Vukovic Perko, ali kada su bili na izlazu iz kuce, na kucnim vratima, ona se naglo istrgla iz Perkovih ruku i kroz noc utekla u zaseok Dance gdje ju je sklonio u kuci Cancar Pero. Koljaci su nastavili sa klanjem i tada su poklali Jusovu djecu Avda i Sadika, Hasanovu djecu Memisa i Asima i djecu njihove sestre Seme - Asima, Zahira i Bejta, sto znaci deset osoba. Sviju su ih poklali u maloj kucici a zatom spalili. Istu noc je Simovic Mile, gdje se Almas bio sklonio, otisao kod Pera Cancara gdje je nasao Rasmu, pa ih je Milova zena Perunika po noci propratila prema selu Subi kod njihove tetke Ide gdje je vec bio dosao i njihov brat Hamid i tako su sjutra dan sisli u Focu, ostali su zivi do danas.
Poslije oslobodenja povadili smo kosti iz zarista gdje su ih cetnici spalili i pokopali ih sviju u jednu grobnicu ispred Jusove kuce, gdje se ta zajednicka grobnica i sad nalazi. Juso se ozenio drugom zenom poslije rata i imaju sestrero djece.
O ovom masakru objavljen je clanak u listu >hrvatski narod< u Sarajevu na dan 16.4.1944. godine pod naslovom KRVAVI ABDES NA CEHOTINI. Ovakav naslov je dat clanku jer je tu opisan i masakar kojeg su isti cetnici pocinili nad hodzom Hasanom Taraninom iz Brusana. Njega su cetnici u decembru 1941. godine dotjerali na rijeku Cehotinu u Godijenu s namjerom da ga ubiju. Zamolio ih je da mu dozvole da on uzme abdes, a to je obred umivanja vodom radi obavljanja muslimanske molitve. Dozvoli su mu i posmatrali kako hodza vodom pere ruke, usta, usi, vrat,glavu, noge i ostalo, a zatim su uzeli noz pa su mu istim redom odsijecali dio po dio tijela i bacali u Cehotinu i tako ga svega isjekli - ubili i sve komade tijela bacili u Cehotinu.
Alija Pasalic (1989)
SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA I ETNICKO CISCENJE
Hamid Deronjic
Zacaranost kosovskim mitom Dvije godine pred pocetak rata u bivsoj Jugoslaviji SPC pripomogla je partijskom sefu srpskih socijalista u rehabilitaciji nacionalistickog programa, istice se u dokumentaciji Drustva za ugrozene narode koju je pod naslovom “Etnicko ciscenje - genocid za veliku Srbiju”, priredio predsjednik Drustva Tilman Cilh. Slobodan Milosevic je u govoru na proslavi 600 godina od kosovskog boja istakao Srbe kao poseban narod i ubjedjivao ih da “cinjenica da su Srbi veliki narod u tom regionu nije srpski grijeh. To je, naprotiv, privilegija koju Srbi nikad nisu koristili”. “Mesijanska uloga nebeskog naroda” Sliku Srbije kao “nove Vizantije” i Srba kao “nebeskog naroda” SPC je pojacavala, a narodu je pripisivala gotovo mesijansku ulogu. Tako je mitropolit crnogorski Amfilohije propovijedao: “Nasa sudbina je da nosimo krst na ovom vatrenom razmedju razlicitih svjetova. Stoga je on (srpski narod) takodjer bozanski narod”. Rat koji je uslijedio za SPC je bio odbrambeni, a za “opreznijeg” Milosevica Jugoslavija, odnosno Srbija nikad nisu ni bile u ratu. Jednodusje politickog i crkvenog vrha ispoljavalo se i u poricanju etnickog ciscenja za koje se, kao posljedicu velikosrpskog projekta, moglo znati i prije nego sto je sve i pocelo. Milosevic je izrazavao cudjenje: “Bio sam iznenadjen kad sam cuo da takvi logori tamo postoje”. Crkva je u deklaraciji Svetog episkopskog sinoda izvjestaje o postojanju konclogora nazvala lazima: “U ime Bozije istine i na bazi svjedocenja nase brace episkopa iz BiH mi potvrdjujemo, preuzimajuci potpunu moralnu odgovornost, da takvi logori niti su postojali, niti postoje”. Monolit nije poceo da puca na Kosovu ‘99, vec u Bosni ‘94. Kada je Milosevic uveo embargo protiv Karadzicevih Srba, zbog toga sto nisu prihvatili Zenevski mirovni plan, SPC ga je smatrala Pilatom. Sveti sinod je 10. avgusta 1994. godine objavio: “Neka je prokleto to sto su vlade Srbije i Crne Gore uvele blokadu protiv krstene brace”. Na bijeljinskom episkopskom saboru vladika bihacki Hristozom pozvao je na otpor “izdajniku Milosevicu”. Kad je u aprilu 1995. godine Medjunarodni sud pokrenuo tuzbu protiv Radovana Karadzica za ratne zlocine, patrijarh se demonstrativno stavio u zastitu vodje bosanskih Srba i protiv Slobodana Milosevica. “Bolje je umrijeti, nego nase duse ogrijesiti”, poprucio je Pavle. SPC stiti Karadzica Crkva se okomila i na pristalice mira u vlastitim redovima. Cijenu je platilo i vladika Konstantin Djokic iz Hanselhajma, koji je 1993. godine osudio ucesce srpskih trupa u krvavom ratu. Vladiku je kaznio patrijarh Pavle tako sto je veliki dio Djokiceve eparhije koja je obuhvatala cijelu Evropu, odvojen je i u maju 1994. godine prikljucen novoformiranoj eparhiji u Parizu. Izopcavajuci jugoslavenskog predsjednika iz kruga pravoslavnih vjernika, patrijarh Pavle je izrazio nevjericu u pogledu buduceg zajednickog zivota Albanaca i Srba. “Oba naroda imaju zasta da se kaju”, rekao je patrijarh. Crkva je i na Kosovu, davno prije posljednje Miloseviceve intrvencije, usla u savez sa ratnim huskacima. Vladika Irinej je 1992. godine tamosnji etnografski razvoj od 1945. godine obiljezio kao “komunisticki genocid protiv srpskog naroda”. Atanasije Jeftic, zahumsko-hercegovacki vladika, i Amfilohije Radovic, mitropolit crnogorski, zatrazili su 1995. u drustvu sa Seseljem, odgovornim za zlocine u Bosni, masovno protjerivanje Albanaca sa Kosova, gdje bi se umjesto njih naselile srpske izbjeglice iz BiH. Niz podataka potvrdjuje da je Crkva ne samo slijedila, nego i preticala Slobodana Milosevica. Patrijarh koji je ekskomunicirao vozda iz pravoslavne zajednice i rekao mu da je “duznost da kao vjernik brani istinu” trebalo bi da ispostavi spisak svestenika koji nisu hriscani. Jer, Milosevic, kako je patrijarh rekao, i onako nije isao u crkvu. Osim toga, prekinuti suzivot Albanaca i Srba na Kosovu, nad kojim jada poglavar i za to optuzuje samo Milosevica, nije jedini koji je na prostorima bivse Jugoslavije u proteklih deset godina, otkako je i patrijarh Pavle na celu SPC, zaustavljen. Uloge su podijeljene prije Kosova. Ako se Miloseviceva odgovornost poklapa sa onim da caru pripada carevo, onda bi Crkva mogla svoju da pronadje u onome da Bogu slIjeduje Bozje.
______________________________
KAKO SU UMIRALI MUSLIMANI U BOSNI
Srpski zlocini i genocid u Bosni i Hercegovini
Prema pisanju najveceg americkog dnevnika -"THE NEW YORK TIMES"-a
Donosimo dijelove iz ovog potresnog svjedocanstva. Prema popisu iz 1991. godine u i oko Vlasenice zivjelo je 18,690 muslimana ili 60% od ukupnog stanovnistva. Pobijeni ili protjerani - tamo ih vise nema. Njihova sudbina odredjivala se u srpskom koncentracionom logoru, koji je bio sakriven dolini okruzenoj borovom sumom, kilomtar i po od centra grada. Nekada vojni depo, sada ogradjen bodljikavom zicom - to je logor Susica. Iako je logor sada zatvoren, put koji vodi ka njemu je preprijecen i dobro cuvan, uz natpis: pristup strancima zabranjen. Razlog je jednostavan: Susica krije strasnu tajnu srpskog pokolja i protjerivanja muslimana u Bosni. Ali sada, bosanski Srbin koji je bio cuvar u logoru i kasnije pobjegao iz Vlasenice, po prvi put je otkrio detalje koji se odnose na izgon i ubijanja, kao sredstva kojim je Vlasenica "ociscena" od svojih muslimana. Pero Popovic, dao je tri intervjua New York Times-u, a kasnije je bio i ispitivan od strane istrazivaca koji pripremaju materijal za Medjunarodni sud za ratne zlocine u Haagu. Osim toga, Popovicevo svjedocenje potkrijepljeno je i podudaralo se sa odvojenim kazivanjima desetina prezivjelih svjedoka koji su sada izbjeglice. Do sada su pojedinosti o zivotu u ovakvim logorima za sistematsko istrebljivanje muslimana bili tajna, a njihova prava priroda negirana od strane Srba. Za razliku od nacistickih logora, tokom Drugog svjetskog rata, u logoru u Susici torturu su cinili i smrt sijali vojnici nad ljudima koji su bili njihove prve komsije.
Zastrasivanje i zatvaranje vlasenickih muslimana civila podstakle su jedinice Jugoslovenske armije iz sjevernog srbijanskog grada - Novog Sada. Ponizavanja muslimana od strane Srba postala su svakodnevna odmah nakon izbijanja rata. Prema kazivanju svjedoka, bilo je to vrijeme kada su komsije iznenada postajali stranci, stari prijatelji pretvarali se u neprijatelje i kada su Srbi iznenadno dobili pravo da teroriziraju muslimane, sa kojima su dotada zivjeli.
Od 2. juna 1992. godine, kada je Susica otvorena, pa do zatvaranja cetiri mjeseca kasnije, pricaju Popovic i prezivjeli, svake veceri grupe muslimana bile su strijeljane i to pod komandom Dragana Nikolica, koji je upravljao logorom, a sada radi za tajnu policiju bosanskih Srba. Gotovo svi pogubljeni bili su civili odvedeni iz svojih domova. Najmanje u jednom slucaju bila je pogubljena grupaod vise od stotinu ljudi. Muslimani -muskarci, zene i djeca - hvatani su sa jednakom brutalnoscu i izlozeni ponizavajucim zivotnim uslovima u Susici. O tome govori Zijad Zemic, jedan od prvih zatvorenika u Susici, gdje je ostao do 1. jula 1992. Zemic je je bio jedan od dvije stotine muslimana pohvatanih 2. juna u raciji na vlasenickim ulicama i sprovedenih u logor Susica. Prema dvadesetak istovjetnih izjava, uslovi u hangaru, koji je sluzio kao logor, bili su grozni. Sest stotina ljudi - muskaraca, zena i djece -bilo je zbijeno u prostoru velicine 40 sa 20 metara. Voda im nije bila dostupna; usred ljetnje vrucine smrad je bio nepodnosljiv. Bilo kakav razgovor, u bilo koje doba, bio je zabranjen. Zatvorenici nisu imali cak ni deke koje bi stavili na betonski pod. Dva puta dnevno su dobijali tanjir rijetke supe, a tada su mogli koristiti i WC. Muskarci su redovno bili skidani do pojasa i premlacivani. Nekada su zatvorenici bili tuceni do smrti. Jedna od takvih zrtava bio je i Durmo Handzic, koji je prije zatvaranja radio u vlasenickoj telefonskoj centrali. Nekoliko svjedoka je potvrdilo da je on ubijen u hangaru 15. juna 1992. godine. Prema svjedocenju Amira Berbica, prezivjelog iz Susice, i Asim Zildzic je bio pretucen na smrt.
Popovic prica da su strijeljanja manjih grupa zatvorenika izvrsavana neposredno ispred hangara. O ovome govori i sezdesetogodisnja Fikreta Atalovic, koja kaze da je upravnik Nikolic svake veceri iz hangara odvodio po osam muskaraca koji se vise nikada ne bi vratili. Prema njenom svjedocenju, cak i mala djeca su morala biti potpuno nijema, dok su slusala rafale tokom strijeljanja van hangara. Ona je potvrdila da su i silovanja zena bila svakodnevna. Pogubljenja vecih razmjera obavljana su u obli_njim gudurama, kod Han Ploce. Ovo su, po pravilu, bile odmazde nakon srpskih gubitaka na frontu. Muskarce bi ukrcali na kamion, odvezli na ivicu litice i onda ubijali dok su oni silazili sa kamiona, prica Popovic. Izvrsenja su obavljale grupe mladih vojnika, posebno dovedenih za ovu svrhu. Ljesevi su padali u guduru, a kasnije su dolazili buldozeri i zatrpavali ih. Popovic kaze da je na taj naci pogubljeno najmanje hiljadu ljudi. Kada je 5. jula 1992. u borbi sa jedinicama Armije RBH poginuo lokalni srpski junak, Dragoljub Stojisic - Kalimero, u odmazdi je strijeljano tri stotine muslimanskih zatocenika. U posljednjem mjesecu svog postojanja, komandu nad logorom Susica preuzeo je major Mile Jacimovic, koji je prema Popovicevim rijecima bio do krajnosti nemilosrdan u svojoj rijesenosti da istrijebi sve muslimane iz Vlasenice. U to vrijeme, jedini preostali muslimani u gradu bili su samo starci i nemocni, koji su do tada bili postedjeni odvodjenja u logore. Sada je i na njih dosao red. 15. septembra srpski vojnici su dosli u kucu Time Handzic, starice od 93 godine, i naredili joj da podje sa njima. Tima je zatrazila dozvolu da barem uzme cipele, no vojnici su to uskratili i Timu, sa kcerkom Mejrom, odveli u logor Susicu, gdje su medju vise stotina ljudi pronasle sina i unuka, Sulju Handzica. Zene su kasnije autobusom prevezene u blizinu Kladnja i primorane da prepjesace prve linije kako bi stigle na teritoriju pod kontrolom vlade. U Kladnju, Mejra Handzic pronasla je svog drugog sina, Abdullaha Handzica, sada borca bosanske Armije. Prije nekoliko mjeseci ranjen je nagazivsi na minu. Mada hramlje, odlucan je da se vrati u borbu sto prije i sasvim je siguran da ce Vlasenica biti oslobodjena. Zajedno sa Abdullahom, bori se i Becir Mekanic, posljednji mirnodopski gradonacelnik Vlasenice. I on je rijesen da se vrati kuci - po svaku cijenu. Krajem septembra iste godine, Jacimovic je odlucio da zatvori logor Susica.
Na pitanje da li je ova odluka dosla kao posljedica straha da bi logor mogaobiti otkriven, nakon sto se u avgustu saznalo za logor Omarska u blizini Banja Luke, Popovic odgovara da je razlog bio cinjenica da muslimana vise nije bilo u vlasenickom kraju. Tako je Jacimovic odlucio da likvidira 200 preostalih zatvorenika. Popovic kaze da je vise od polovine odvedeno i pobijeno nad gudurama, dok su ostali prebaceni na prvu liniju i prisiljeni da kopaju rovove. Kada je Armi-ja RBH u novembru 1993. potisnula Srbe u tom kraju, ponovno su muslimanski zatocenici bili strijeljani. Medju njima, pre ma Popovicevim rijecima, bio je i Suljo Handzic.
Za razliku od nacistickih logora, tokom Drugog svjetskog rata, u logoru u Susici torturu su cinili i smrt donosili vojnici nad ljudima koji su bile njihove prve komsije. Nakon zatvaranja, Susica je postala ono sto je bila i prije: vojni depo.
******************************************
DOKUMENTI: KIDNAPOVANJE IZBEGLICA IZ BiH U CRNOJ GORI TOKOM 1992. GODINE
"Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju"
Iz Srebrenice:
29. Begic Sazem, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1963. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a iz Srebrenice.
O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.
30. Bosnjo Esad, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1964. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a iz Srebrenice.
O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.
31. Buric Aziz, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1973. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Po zvanicnoj informaciji iz Herceg Novog je, sa jos dvadeset zarobljenih izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ih, navodno, predali "upravniku KPD-a u Foci, ali je sasvim izvesno da se nije nalazio u toj grupi, niti ima podataka da je ikad doveden u Focu ili bilo gdje. O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.
32. Dedic Asim, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1954. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a iz Srebrenice.
O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.
33. Hubic Azem, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1965. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a iz Srebrenice.
O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.
34. Jahic Aziz, sezonski radnik iz Srebrenice. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Jahic Aziz se ne nalazi na spisku uhapsenih i predatih ni u jednoj zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore, ali je sasvim izvesno da je iz Herceg Novog, sa jos dvadeset zarobljenih izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ih predali "upravniku KPD-a u Foci, Slavku Koromanu" radnici MUP-a Crne Gore.
O njegovoj se sudbini nista ne zna.
35. Jahic Bego, sezonski radnik iz Srebrenice. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Uhvacen u Budvi, 22. maja 1992. godine na ulici. Iz Herceg-Novog, sa jos dvadeset zarobljenih izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ih predali, po zvanicnoj informaciji "upravniku KPD-a u Foci, Slavku Koromanu radnici MUP-a Crne Gore".
O njegovoj se sudbini nista ne zna.
36. Jahic Enver, sezonski radnik iz Srebrenice. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Jahic Enver se ne nalazi na spisku uhapsenih i predatih ni u jednoj zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore, ali je sasvim izvesno da je iz Herceg Novog, sa jos dvadeset zarobljenih izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ih predali "upravniku KPD-a u Foci, Slavku Koromanu radnici MUP-a Crne Gore".
O njegovoj sudbini se nista ne zna.
37. Krdzic Bekir, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1937. godine. Rat ga
je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Uhvacen u Budvi
22. maja, na ulici. Iz Herceg-Novog, s jos dvadeset zarobljenih izbjeglica,
doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ih predali, po zvanicnoj
informaciji "upravniku KPD-a u Foci, Slavku Koromanu radnici MUP-a Crne Gore".
O njegovoj se sudbini nista ne zna.
39. Maholic Malik, sezonski radnik iz Srebrenice. Rat ga je zatekao kao
gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Maholic Malik se ne nalazi na
spisku uhapsenih i predatih ni u jednoj zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore,
ali je sasvim izvesno da je uhapsen u kuci Svetozara Borozana u Baru 15. maja
1992. godine. Kasnije je, navodno, odveden u Uzice. Tu mu se gubi svaki trag i o
njegovoj sudbini nista se ni danas ne zna.
40. Mujcic Enver, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1963. godine. Rat ga
je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Uhvacen u Budvi
22. maja, na ulici, a u Focu je odveden 25. maja 1992. godine iz Herceg-Novog.
Po zvanicnoj informaciji, iz Herceg-Novog je, sa jos dvadeset zarobljenih
izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ga, navodno,
predali "upravniku KPD-a u Foci, ali je sasvim izvesno da se nije nalazio u toj
grupi, niti ima podataka da je ikad doveden u Focu ili bilo gdje. O njegovoj se
sudbini nista ne zna.
Iz Sarajeva:
41. Karacic Suad, izbjeglica iz Sarajeva. Rodjen 1954. godine. Ne zna se gdje
je uhapsen, ali je po informacijama Hadzic Muniba, kao i po zvanicnoj
informaciji MUP-a Crne Gore, iz Herceg-Novog, sa jos dvadeset zarobljenih
izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ga predali, po
zvanicnoj informaciji, "upravniku KPD-a u Foci, Slavku Koromanu radnici MUP-a
Crne Gore".
O njegovoj se sudbini nista ne zna.
42. Pilavdzic Muharem, izbjeglica iz Sarajeva. Rodjen 1960. godine. Po
zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima
SUP-a iz Srebrenice. O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.
43. Titoric Alemko, izbjeglica iz Novog Sarajeva. Rodjen 1963. godine. Po
zvanicnoj informaciiji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima
SUP-a iz Srebrenice. O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.
Iz Visokog:
44. Topalovic Suad, izbjeglica iz Visokog. Rodjen 1962. godine. Po zvanicnoj
informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a iz
Srebrenice. O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.
Iz Cajnica:
45. Velcic Zijad, izbjeglica iz Cajnica. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne
Gore, "pljevljanska policija je na granicnom prelazu Metaljka 19. maja 1992.
godine milicionerima iz Cajnica predala" Hurema, zajedno sa jos sest drugih. O
njegovoj sudbini se nista ne zna, kao ni da je doveden u Focu, Cajnice ili da je
predat bilo gdje u Bosni.
Iz Visegrada:
46. Bihorac Hajrudin, izbjeglica iz Visegrada. Bihorac Hajrudin se ne nalazi
na spisku uhapsenih i predatih ni u jednoj zvanicnoj informaciji MUP-a Crne
Gore, ali je sasvim izvesno da je uhapsen u izbjeglickom kampu u Baosicima 26.
maja 1992. godine. Ne zna se gdje je i kad predat. O njegovoj se sudbini nista
ne zna.
47. Tufegdzic Izet, izbjeglica iz Visegrada. Rodjen 1938. godine. Po
zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima
SUP-a Srebrenice. O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.
_____________________
GODINE PREVARE
(by Emir Hadzihafizbegovic)
Moj Boze, ponekad se pitam, zar je bas tako moralo biti, moj Boze, ponekad se
pitam, zar je dobro srce muslimanskog isana moralo da se vadi Valjevskim,
Uzickim i inim drugim srpskim kamama.
Moj Boze, ponekad se pitam, zar je muslimanski covjek samo sto sevdah cuti,
morao biti zaklan. Pa sto to mi nismo isli u Negotin i Kraljevo i klali njihove
majke, sto to mi nismo postavili haubice na Zabljak, na Durmitor, na Zlatibor i
ubijali njihovu djecu.
Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ali mrze. Nase su dzamije
popaljene, mihrabi poruseni, mezarja uzorana, njihove crkve od Teocaka do Golaca
niko ne dira. Nase su majke i sestre silovane, a njihove se suncaju po Adi
ciganliji i ljetuju po Budvi.
Nasi su muhadzeri u Trogiru, Pakistanu, a njihovi se, sram ih bilo setaju po
Modrici, Dobojskim daidzama i Prijedorskim avlijama Mi ovdje u Bosni jedemo
Norveskkku ribu sumnjivog datuma, a oni beru nase alkatmere i ruze i sjede ispod
grozda , gdje smo mi, samo mi Bajrame docekivali.
Boze moj, Bosanske gazde, Bosanske gazde i potomci Bosanskih begova, hej
ljudi moji gazde, gazde Bosanske cekaju u redu za tanjir graha, a njihova fukara
po buvljim pijacama Zajecara prodaje almasli grane i sorvane nasih nena, prodaje
fukara znoj i krv tezaka.
Prodaje fukara ibrike i postekije po Pozarevcu, prodaje fukara vilenove
goblene, vilenove goblene iz muslimanskih kuca, vezene u nocima kad jos nije
bila spaljena iluzija o uvali moga djetinjstva na brdovitom Balkanu i kad je
zaklana porodica Huskica odgledala jos jedno nedjeljno popodne koje vodi Dunja
Lango Prodaje fukara, a mi se glodjemo, prodaje fukara pune muslimanske sehare,
a mi se glodjemo, prodaje srpska fukara muslimansko dostojanstvo, a mi se
glodjemo, jebem ja nas, ali neka , neka narode moj, neka prodaje fukara, neka
prodaje, jer ne mogu oni nakrasti koliko Musliman ima, ne mogu oni pobiti koliko
mi mozemo roditi.
I zato, ne zaboravi nikada narode moj, ne zaboravi nikada potoke krvi sto se
slivaju niz Soukbunar, Djidjikovac, Mejtas i Vratnik ne zaboravi nikada i nemoj
nikad halaliti.
Ne zaboravi mrtve bebe rodjene na Kosevskom brdu, ubijene iz PAT-a, PAM-a,
Boforsa, majku im jebem, ne zaboravi i nemoj nikada halaliti. Ako smo nekada
morali halaliti, vise ne smijemo.
Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mesica i sakatom djecom Bosanskom,
da halaliti vise nikada neces.
Tko halali, dabogda ga rodjena djeca proklela, jer mi, mi Muslimani ovaj rat
nismo zeljeli, ali ako hocemo, dobit cemo ga, jer u Bosni rjesenja nema ili
Dzehenem ili sloboda, kome to nije jasno neka ide iz Bosne.
******************************************
SVJEDOCENJE HOLANDSKOG VOJNIKA U HAGU:
Mladic pred kamerama bacao djeci u Srebrenici bombone
koje su njegovi vojnici kasnije otimali
HAG:
- Nakon pada srebrenicke enklave, oko baze UNPROFOR u Potocarima skupile su
se hiljade izbjeglica. "Izvan baze bilo je uzasno, ljudi su bili bez hrane,
trazili su da im pomognemo, hvatali nam se za odjecu...", svjedocio je bivsi
pripadnik holandskog bataljona Unprofora David Vasen na sudjenju generalu
Radislavu Krsticu.
Jos prije dolaska vojske, rekao je on, ljudi su bili jako uplaseni i plakali
su, a dva su se muskarca objesila. Prije ulaska srpskih snaga u Potocare 12.
jula 1995, holandski vojnici su napravili na cesti zivi zid. "Oruzje smo drzali
na ledjima jer je naredba bila da ne budemo agresivni prema Srbima koji su
ulazili u enklavu", rekao je Vasen.
Unproforovi kordoni, medjutim, nijesu sprijecili ulazak tesko naoruzanih
srpskih snaga u Potocare. Vasen je vidio Arkanove "Tigrove", "Vukove s Drine"
kao i regularne vojnike VRS. On je svjedocio da su vojnici bili pod uticajem
alkohola i da je vidio kako usmrkavaju kokain. ""Vukovi" su poceli pljackati
kuce, iznosili su telefone, kucne aparate...u jednoj kuci smo culi vriske i
potom paljbu. Srpski vojnik nam je rekao da se ne mijesamo jer da nije problem
ubiti jedno ili dvoje." Kad su vidjeli "Tigrove" i "Vukove" izbjeglice su
postale jos napetije i uplasenije, rekao je Vasen. On je, takodje, bio svjedok
silovanja jedne djevojke. Vojnici koji su je silovali su pobjegli kad su naisli
pripadnici Unprofora, ali je djevojka dotad vec dozivjela nervni slom. General
Ratko Mladic usao je Potocare 12. jula oko 15 sati u pratnji tjelohranitelja i
televizije, ispricao je Vasen: "Snimalo se kako Mladic baca djeci bombone. A kad
su kamere iskljucene, vojnici su poceli oduzimati bombone, udarali su ljude, cak
su i djecu sutirali." Mladic je, nastavio je svjedok, vidio sto rade vojnici ali
je samo stajao nadmocnog stava.
Vasen je opisao kako je potom zapocelo odvajanje muskaraca i ukrcavanje
ostalih izbjeglica u autobuse, praceno udaranjima. Deportacije su sljedeceg dana
tekle jos brze. Na putu od Potocara do Srebrenice 14. jula, Vasen je vidio
tijela ubijenih i dehidriranih ljudi, koja su bila sve brojnija sto se vise
priblizavao Srebrenici. "U sredistu grada lezalo je 40 do 50 leseva, uglavnom
zena i djece - bio je to strasan prizor." Na trazenje obrane, on nije mogao
precizirati koja je jedinica Vojske Republike Srpske bila nadlezna za podrucje
Srebrenice, ali je svjedocio da je vidio pripadnike Drinskog korpusa, ciji je
zapovjednik bio optuzeni Krstic. Samog Krstica ovaj svjedok nije vidio.
Vasen je, medjutim, bio siguran da je na nekim od vojnika koji su usli u
enklavu vidio oznake HVO (Hrvatsko vijece obrane). Kasnije u Potocarima "rekli
su nam da moramo otici. Mi smo bili zadnja grupa Unprofora koja je nedjelju dana
nakon ovih dogadjaja napustila enklavu", rekao je Vasen. On je svjedocio kako
jos i danas osjeca psihicke posljedice strasnih dogadjaja kojima je bio svjedok
1995. godine u Srebrenici.
******************************
MEDJUNARODNI SUD ZA RATNE ZLOCINE POCINJENE
NA PODRUCJU BIVSE JUGOSLAVIJE TUZILAC SUDA PROTIV
SIME DRLJACE I MILANA KOVACEVICA
OPTUZNICA
Tuziteljica Medjunarodnog suda za ratne zlocine pocinjene na podrucju bivse
Jugoslavije, u skladu s ovlastima iz clana 18 Statuta medjunarodnog suda za
ratne zlocine pocinjene na tlu bivse Jugoslavije (Statuta Suda), optuzuje:
SIMU DRLJACU i MILANA KOVACEVICA za GENOCID.
OPCI PODACI:
Ranih jutarnjih sati 30. travnja 1992, snage bosanskih Srba, pod upravom i
kontrolom Kriznog staba prijedorske opcine, zauzele su grad Prijedor.
Uspostavljanje stvarne kontrole nad gradom i svim gradskim sluzbama bilo je
vrhunac priprema koje su tajno pocele jos 1991, zajedno s ostalim aktivnostima
bosanskih Srba u cijeloj Bosni i Hercegovini, a iz tajnosti su izasle nakon
javnog priopcenja "Skupstine Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine" 9.
sijecnja 1992.
U tjednima nakon 30. travnja 1992, Krizni stab provodio je ili ovlascivao sve
stroza ogranicenja u svezi zivota nesrpskog stanovnistva opcine Prijedor. Svi na
polozajima u gradskim organizacijama vlasti koji nisu bili srpske nacionalnosti,
a nisu javno podrzavali novi poredak i srpske vodje, bili su potjerani sa svojih
mjesta. Trgovacke kuce i gospodarske organizacije su se brzo povele za tim
primjerom otpustajuci skoro sve nesrpske djelatnike. U cijeloj opcini
postavljene su cestovne barikade, posebice oko sela s vecinskim nesrpskim
stanovnistvom te u samom Prijedoru. Te cestovne barikade sluzile su za
sprecavanje nesrpskog stanovnistva da napuste blizinu svojih domova i sela.
Nesrpsko stanovnistvo bilo je bez prestanka opominjano i upozoravano da preda
sve oruzje. U ovom razdoblju provodile su se slicna politika i akcije u svim
opcinama samostalno proglasene srpske republike u Bosni i Hercegovini.
Oko 23. svibnja 1992, priblizno tri tjedna nakon sto su bosanski Srbi nasilno
preuzeli kontrolu upravne vlasti opcine Prijedor, izveden je uskladjen napad
srpskih snaga, ukljucujuci jedinice JNA, teritorijalne obrane (TO), paravojne i
policijske jedinice, zdruzivsi snaznu artiljerijsku i tenkovsku vatru, za kojom
su slijedili pjesacki napadi na podrucja s muslimanskim i hrvatskim
stanovnistvom u opcini Prijedor. Izmedju travnja i srpnja 1992, srpske snage
izvodile su slicne napade u cijeloj Bosni i Hercegovini, a tisuce muslimanskih i
hrvatskih civila, ukljucujuci zene, djecu i starce, bili su sustavno skupljani i
internirani u zatvore ili kaznjenicke logore. Tim zatvorskim objektima
upravljalo je vojno i policijsko osoblje te njihovi posrednici pod kontrolom
vojne i civilne vlasti bosanskih Srba. Uz to, oni bosanskosrpski policijski i
vojni ispitivaci koji nisu bili direktno u sigurnosnom osoblju logora, imali su
otvoren pristup svim zatvorima i djelovali su u skladu s upravnim osobljem
doticnih zatvora.
U opcini Prijedor srpske i bosanskosrpske snage uhvatile su vecinu
muslimanskog i hrvatskog stanovnistva koje je prezivjelo prvi napad te pobjeglo
iz svojih domova. Tada su bili prisiljeni marsirati u kolonama prema logorima
ili zatvorima koje su bosanskosrpske vlasti otvorile u opcini. Snage Srba i
bosanskih Srba izvlacile su mnoge Muslimane i Hrvate iz kolone te ih na licu
mjesta pretukli ili ubijali. Nakon sto su ih skupili u sabirna podrucja, vecina
zatvorenika odvedena je u logore Omarsku, Keraterm ili Trnopolje. Velik broj
muskih i zenskih zatocenika odveden je u prijedorsku policijsku postaju na
ispitivanje prije odlaska u neki logor, ili pustanja na slobodu. Na takvom
ispitivanju mnogo zatocenika bilo je tesko zlostavljano, bilo fizicki ili
psihicki.
Tokom nekoliko sljedecih tjedana, snage Srba i bosanskih Srba nastavile su
skupljati Muslimane i Hrvate iz Kozarca, Prijedora i ostalih mjesta u opcini, te
ih internirati u logore Omarsku, Keraterm ili Trnopolje. Posljednji veliki vojni
napad Srba i bosanskih Srba u opcini dogodio se oko 20. srpnja 1992, na sela s
vecinskim muslimanskim stanovnistvom u brdovitom dijelu zvanom Brdo, na zapadnoj
strani rijeke Sane. Mnogi koji su izbjegli hvatanje nakon napada u drugim
mjestima opcine u svibnju 1992, pobjegli su na Brdo. Prezivjeli iz napada na
Brdo takodjer su bili odvedeni u logore Omarsku, Keraterm ili Trnopolje.
Logor Omarska bio je smjesten u jednom dijelu rudarskog kompleksa za
iskapanje zeljezne rude. Logor Keraterm otvoren je u nekoristenom dijelu
tvornice keramike "Keraterm". Logor Trnopolje bio je kompleks od nekoliko
objekata u selu Trnopolje, koji se sastojao od skole, kina i kulturnog centra,
te okolnih polja.
Unutar dijela rudnika Omarska kojeg su bosanski Srbi koristili kao logor,
uprava logora drzala je zatvorenike u tri zgrade: zgradi administracije, gdje su
se provodila ispitivanja i drzale zene, zatim zgrada garaze ili hangar, te
"bijela kuca", zgradica u kojoj su se tukli zatocenici, a isto tako i na
betonskom dvoristu izmedju zgrada, takozvanoj pisti. Postojala je jos jedna
zgrada, poznata kao "crvena kuca", gdje se ponekad odvodilo zatocenike, ali
najcesce nisu izlazili zivi. Mnogi prijedorski intlektualci, poslovni i
politicki celnici hrvatskog ili muslimanskog porijekla, bil su poslani u
Omarsku. U logoru je bilo priblizno 40 zena, a svi ostali zatocenici bili su
muskarci.
U logoru Keraterm zatvorenici su bili drzani u jednom dijelu dugacke
gradjevine koji se sastojao od cetiri velike skladisne prostorije, izvorno
namijenjene drzanju keramickih plocica proizvedenih u tvornici. Zatocenici su te
prostorije nazivali sobama 1, 2, 3 i 4. Svi zatvorenici u Keratermu bili su
muskarci, uglavnom vojno sposobni, sto znaci u dobi od 16 do 60 godina.
Logor Trnopolje sacinjavala je skupina zgrada sa skolom i mjesnim kulturnim
centrom. Vecina zena, djece i staraca bilo je zatoceno u ovom logoru. Mnogo
obitelji uspjelo je ostati na okupu ili im je to bilo dozvoljeno, te su bile
zajedno internirane u Trnopolju. mnogi bosanski Muslimani i Hrvati zatoceni u
Trnopolju, u biti su pobjegli u taj logor jer je bilo previse opasno ostati u
domovima i selima. Nakon zatvaranja logora Omarska i Keraterm, prezivjeli
zatvorenici premjesteni su u Trnopolje i Manjacu.
OPTUZENI
1. SIMO DRLJACA rodjen je 6. kolovoza 1947. u opcini Bosanska Krupa u
Republici Bosni i Hercegovini. Dana 30. travnja 1992, sluzbeno je imenovan
"sefom javne bezbjednosti" za opcinu Prijedor. Tokom 1992. takodjer je sluzio
kao clan Kriznog staba opcine Prijedor. Godine 1993. imenovan je zamjenikom
ministra unutarnjih poslova takozvane "Republike Srpske". Kasnije se vratio u
Prijedor i postao sefom novoosnovanog policijskog okruga, "sefom javne
bezbjednosti" Prijedora. Trenutno radi za Ministarstvo unutarnjih poslova i ima
sluzbeno mjesto u "Republici Srpskoj".
2. MILAN KOVACEVIC alias "MICO" rodjen je u Republici Bosni i Hercegovini.
1992. bio je predsjednik Izvrsnog odbora opcine Prijedor. Po zanimanju je
anesteziolog i trenutno radi kao direktor prijedorske bolnice. NADREDJENOST SIMO
DRLJACA
3. U razdoblju od 30. travnja 1992. do 31. prosinca 1992, SIMO DRLJACA bio je
istodobno clan Kriznog staba prijedorske opcine i Sef postaje javne bezbjednosti
u prijedorskoj opcini.
4. U ulozi clana Kriznog staba, SIMO DRLJACA bio je dio tijela koje je imalo
izvrsnu vlast u opcini Prijedor u svim razdobljima vaznim za ovu optuznicu.
Clanovi Kriznog staba zajedno su planirali i odlucivali o cjelokupnom obujmu
operacija sirenja neprijateljstva i unistavanja nesrpskih zajednica u opcini.
Krizni stab je djelovao sporazumno s istim vojnim i policijskim vlastima koje su
bile upletene u napade na bosanske Muslimane i bosanske Hrvate iz opcine, te je
imao vlast i kontrolu nad akcijama policijskih snaga upletenih u te napade. K
tome, Krizni stab planirao je i odobrio uspostavu logora u Omarskoj, Trnopolju i
Keratermu, podrzavao stalan rad tih logora te imao pravo kontrolirati
upravljanje tim logorima. SIMO DRLJACA bio je odgovoran za informiranje vanjskih
posjetitelja i vodja SDS-a dok ih je pratio u posjetama logorima.
5. Kao sef policije, SIMO DRLJACA bio je ovlasten za upravljanje i kontrolu
svih akcija clanova prijedorske policije, bilo aktivnih ili u pricuvi, u
razdoblju od 29. travnja 1992. do 31. prosinca 1992.
MILAN KOVACEVIC
6. U razdoblju od 29. travnja 1992. do 31. prosinca 1992, MILAN KOVACEVIC bio
je clan Kriznog staba prijedorske opcine i predsjednik Izvrsnog odbora
prijedorske opcine.
7. U ulozi clana Kriznog staba MILAN KOVACEVIC bio je dio tijela koje je
imalo izvrsnu vlast u opcini Prijedor u svim razdobljima vaznima za ovu
optuznicu, te tijela spomenutog gore u 5. odlomku.
8. Kao predsjednik Izvrsnog odbora opcine Prijedor, MILAN KOVACEVIC bio je na
drugom mjestu po vaznosti u Kriznom stabu, u smislu vlasti de iure. On je bio
osoba odgovorna za sredjivanje pojedinosti u vezi posjeta novinara logorima i za
pruzanje najvise informacija o logorima u razgovorima s posjetiocima Kriznog
staba.
OPTUZBA
TOCKA 1.
(GENOCID)
9. Od travnja 1992. do sijecnja 1993. SIMO DRLJACA i MILAN KOVACEVIC su, na
teritoriju Republike Bosne i Hercegovine, kroz svoja djela i propuste pocinili
genocid.
10. Pocevsi u proljece 1992, Krizni stab opcine Prijedor, ukljucujuci SIMU
DRLJACU i MILANA KOVACEVICA, planirao je, organizirao i provodio otvaranje
brojnih zatvorskih ustanova i logora, ukljucujuci logore Omarsku, Keraterm i
Trnopolje. Vojni i policijski kadar te njihovi namjestenici cinili su osoblje i
upravljali logorima, i to pod kontrolom bosanskosrpskih vojnih i civilnih
clanova Kriznog staba. Uz to, ostatak bosanskosrpske policije, vojske i civila
koji nisu bili direktno dodijeljeni sigurnosnom osoblju logora, imao je slobodan
pristup osoblju u upravi tih zatvorskih ustanova.
11. Ni u jednom od ovih logora zatocenicima nije bio pruzen dostojan sudski
postupak niti je njihovo zatvaranje bilo opravdano s vojne strane. Bili su
zatoceni prvenstveno zbog svoje vjere i nacionalnosti. Uvjeti u logorima
Omarska, Keraterm i Trnopolje bili su bijedni i okrutni. Bosanskosrpsko vojno i
policijsko osoblje u upravi tih ustanova, njihovi podredjeni, i ostali koji su
posjecivali logore, pod vlascu i kontrolom Kriznog staba, ubijali su, seksualno
zlostavljali, mucili, i na ostale nacine, bilo fizicki ili psihicki,
maltretirali logorske zatocenike.
12. Logori u Omarskoj i Keratermu bili su namjerno vodjeni tako da se nametnu
uvjeti pogodni za fizicko unistenje zatocenika , s namjerom da se djelomicno
zatru bosanskomuslimanski i bosanskohrvatski narod kao nacionalne, etnicke i
vjerske zajednice. Slicna ozbiljna krsenja medjunarodnog humanitarnog prava
pocinjena su i u logorima Omarska i Keraterm. Zatocenici su stalno bili
izvrgavani ili tjerani da prisustvuju neljudskim cinovima, ukljucujuci ubojstva,
silovanja i spolna zlostavljanja, mucenja, batine i kradju, kao i ostale oblike
mentalnog i fizickog zlostavljanja. Kolicine dnevnih obroka hrane namijenjene
zatocenicima dosle su do ruba izgladnjivanja. Medicinska njega zatocenika bila
je nedostatna ili je cak nije ni bilo, a opci higijenski uvjeti u tim logorima
bili su izuzetno neadekvatni.
13. U Omarskoj zatvorenici su bili gomilani uz male ili nikakve uvjete za
odrzavanje osobne higijene. Dobivali su nedostatne porcije hrane jednom dnevno i
pritom su imali samo nekoliko minuta da odu u blagovaonicu, jedu i odu. Ono malo
vode sto su dobivali cesto je bilo prljavo. Zatocenici nisu mijenjali odjecu
niti su imali posteljinu. Uopce nisu dobivali medicinsku njegu.
Ubojstva i teske batine zatocenika bile su uobicajene. Logorski cuvari, koji
su bili i policijsko i vojno osoblje, te ostali koji su dolazili u logor i
fizicki zlostavljali zatvorenike, upotrebljavali su oruzje svih vrsta za te
batine, to jest drvene palice, metalne motke i alate, dijelove industrijskih
kablova, kundake i nozeve. I zene i muskarci su bili tuceni, silovani, spolno
zlostavljani, muceni i ponizavani. Stotine zatocenika ciji identitet nije poznat
ili jest, nije prezivjelo logor.
14. Logor Keraterm bio je smjesten u bivsoj tvornici keramike u Prijedoru.
Uvjeti za zatocenike su bili slicni onima u logoru Omarska. Zatocenici su bili
tako nagomilani u cetiri prostorije da ponekad nisu mogli ni leci. Zatocenicima
nije bilo dozvoljeno slobodno kretanje po logoru. Bilo u sobama ili na otvorenom
prostoru, mogli su se kretati samo kad im je bilo dozvoljeno, obicno samo da
dobiju mrsave obroke ili da idu na toalet. Svaki dan su celnistvo logora,
logorski cuvari, koji su bili i policijsko i vojno osoblje, te ostali koji bi
dolazili u logor samo da zlostavljaju zatocenike, podvrgavali zatocenike
neljudskim uvjetima, fizickom nasilju, stalnim ponizenjima, degradaciji i strahu
od smrti. Mnogi zatocenici bili su pogubljeni u logoru. Jedne noci u srpnju
1992, bilo je pogubljeno vise od 150 vojno sposobnih muskaraca iz regije Brdo.
Teske batine bile su uobicajene. U tu svrhu koristeno je oruzje svih vrsta,
poput drvenih palica, metalnih motki, bejzbol palica, dijelova industrijskih
kablova, kundaka i nozeva. Batine, spolna zlostavljanja, mucenja te ostala
okrutna i ponizavajuca djela bila su obicno izvodjena naocigled ostalih
zatocenika, a bila su pracena prezirnim i ponizavajucim komentarima upucenih
zrtvama ili njihovim obiteljima, te raznim prijetnjama ostalim zatocenicima.
Nakon sto su bili pretuceni, muceni ili spolno zlostavljani, zatocenici su
odnoseni, vuceni ili tjerani da otpuzu u svoje sobe, bez pruzanja najosnovnije
njege njihovim povredama. Stotine zatocenika ciji identitet nije ili jest
poznat, nije prezivjelo logor.
15. Logor Trnopolje bio je otvoren u bivsoj skoli i obliznjim zgradama u selu
Trnopolje. Bio je to najveci logor i mjesto gdje su dovodjene zene, djeca i
starci muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Nekim vojno sposobnim muskarcima
nekako je uspjelo da odu direktno u logor Trnopolje. Objekti u logoru bili su
brzo popunjeni, a ostali zatocenici morali su naci utociste u improviziranim
kucicama nacinjenim od plastike i prirucnog materijala ili ostati vani na
poljima. Higijenski uvjeti su bili izuzetno neprikladni. Minimalne porcije hrane
dijelile su se povremeno, a zenskim zatocenicama ponekad se dopustalo da izadju
iz logora i traze hranu u susjednom selu. Logor je u biti sluzio za insceniranje
masovnog protjerivanja svih koji su prezivjeli prve napade i logorske uvjete.
Takodjer je sluzio i za mnogo mracnije pobude: spolno zlostavljanje, silovanje i
mucenje zatocenih zena koje je pocinjavalo logorsko vojno i policijsko osoblje,
zajedno s ostalim vojnim jedinicama iz tog podrucja koje su dolazile u logor
iskljucivo s tim ciljem. U mnogo slucajeva zene i djevojke odvodjene su iz
logora i silovane, mucene ili spolno zlostavljane na nekom drugom mjestu. Uz to,
mnoge muske i zenske zatocenike ubijalo je, tuklo i na druge nacine fizicki i
psihicki zlostavljalo logorsko osoblje te ostali Srbi i bosanski Srbi koji su
smjeli uci u logor.
16. U razdoblju od 30. travnja 1992. do 31. prosinca 1992, SIMO DRLJACA i
MILAN KOVACEVIC sporazumno su s drugima planirali, organizirali, poticali i
naredili otvaranje logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, te samim tim i
pritvaranje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz prijedorske opcine. Tako
su stvorili uvjete smisljene da dovedu do potpunog unistenja zatocenika s
krajnjom namjerom da uniste dio zajednica bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata. Nadalje, izmedju 30. travnja 1992. i 31. prosinca 1992, SIMO DRLJACA i
MILAN KOVACEVIC znali su ili imali razloga znati da njihovi podredjeni iz
logorskog osoblja ubijaju ili uzrokuju ozbiljnu fizicku i mentalnu stetu
bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima s namjerom da ih se djelomicno unisti
kao nacionalne, etnicke i vjerske zajednice; uz to nisu poduzimali nikakve
potrebne i razumne mjere da sprijece takva djela ili kazne njihove pocinitelje.
Zbog tih djela i propusta, SIMO DRLJACA i MILAN KOVACEVIC suucesnici su u pocinjavanju
GENOCIDA, te ih se kaznjava po clanovima 4(3)(e) i 7(1) i (3) Statuta Suda.
Medjunarodni sud za ratne zlocine na podrucju bivse Jugoslavije - Home Page
Major War Criminals/Suspects in Bosnia podaci i dokumenti Helsinki Human Rights
Watch-a, ICTY-a, UN-a te drugih medjunarodnih organizacija.
Documenti
___________________________________________________
POTRESNE PRICE SILOVANIH MUSLIMANKI
Skupina cetnika je u vogoscanskom logoru "Kod Sonje" silovala dvije
djevojcice od sedam i 13 godina pred ocima njihove majke! Djevojcice to nisu
mogle izdrzati i ubrzo su umrle.
Na podrucju BiH srpski je agresor da bi stvorio veliku Srbiju odnosno
uspostavio tzv. srpsku drzavu u BiH pocinio i jos cini zlocine nezabiljezene u
povijesti civilizacije. Medju ratnim zlocinima su silovanja zena, djevojaka i
maloljetnica. Na temelju raspolozivih podataka, prije svega izjava svjedoka i
samih silovanih osoba, moze se utvrditi da su okupacijske srpske snage na
privremeno zaposjednutom teritoriju formirale i specijalne logore za zene i
djecu, u kojima gnusno siluju i izivljavaju se.
Prema dosad prikupljenim podacima, silovano je oko 14.000 osoba, od toga
2.000 djevojcica od 7 do 18 godina. Teski zlocini ucinjeni su u specijalnim
zenskim logorima, gdje su silovane djevojcice, djevojke i zene,uz prisutnost
roditelja, brace i sestara, muzeva ili djece. Nakon toga su, prema izjavama
svjedoka, silovane osobe i dalje zlostavljane pa i masakrirane, odsijecane su im
dojke ili vadjena utroba. Zatocenice (Bosnjacke) muslimanske nacionalnosti u
zenskom logoru Sekovicima cetnici siluju, maltretiraju i vode po polozajima,
najbestijalnije se izivljavajuci na njima. U tom su logoru cetnici silovali i
tri djevojcice od sedam godina. Grupa cetnika je u vogoscanskom logoru "Kod
Sonje" silovala dvije djevojcice od sedam i 13 godina pred ocima njihove majke.
Djevojcice nisu mogle izdrzati silovanja i ubrzo su umrle. U skupini zena iz
Bosanske Krupe dvije su djevojcice poslije grupnog silovanja zanijemile.
Monstrumi u ljudskom obliku
U hotelu ljecilistu "Vilina vlas" kod Visegrada, gdje se nalazi tamosnji
cetnicki stab, zlocinci su silovali vise stotina muslimanskih zena. U visokom
stupnju trudnoce mnoge od njih bi zaklali i bacali u Drinu. U selu Jezero kod
Kalinovika cetnici su silovali sve djevojcice od 13 i 14 godina. Takodjer, vise
od 300 djevojcica u Domu za retardiranu djecu u Visegradu je silovano i
istjerano iz Doma uz rijeci: "sad idite i radjajte cetnike". Takva praksa
ponovljena je i u jednom cetnickom logoru kod Tuzle, gdje su cetnici pustili 60
osoba u visokom stupnju trudnoce i u vrlo teskom psihofizickom stanju. Na
bolnickom lijecenju u Sarajevu boravi vise od 150 djevojcica i djevojaka koje su
cetnici silovali i istjerali iz logora. Iskazi silovanih zatocenica i ocevidaca
tih zlocina srpsko-crnogorskih monstruma su stravicna. Iz opsezne dokumentacije
Drzavne komisije za prikupljanje podataka o ratnim zlocinima u BiH izdvojili smo
samo nekoliko autenticnih izjava koje to upecatljivo i sokantno ilustriraju.
S. K. iz Foce: "Prilikom ulaska u nase selo svi smo okupljeni na jednom
mjestu. Zatim su od nas cetnici zatrazili da predamo oruzje, nakit i novac.
Stoku su nam vec ranije otjerali. Onda su nas razvrstali u tri grupe i na licu
mjesta nozevima preklali osam muskaraca. Odabrali su djevojke i mlade zene i
naredili im da se pred svima nama skinu. Kako to nisu mogle uciniti pred svima
nama, cetnici su ih uz samaranje i pri jetnju nozevima skinuli. Svaki muskarac
koji je na to reagirao bio je smjesta ubijen. Zatim su ih pred svima nama
silovali. Bila je to mucna scena, koju normalan covjek ne moze nikad zaboraviti.
Ljudi su molili i preklinjali za milost, nudili su imanja, ali podivljalim
zvijerima nisu mogli nista..."
A. L. iz Rogatice prica: "Cetnici su mi zaklali muza i dva sina, a kcer i
snahu silovali i odveli. Vise me pogodilo to sto se dogodilo kceri i snahi, nego
sto sam izgubila muza i sinove. Zeljela bih da su i one ubijene, nego sto su
tako brutalno, neljudski obescascene".
Silovatelji u skoli
Cetrnaestogodisnja djevojcica F. M. iz Foce: "Taj komandant je krupan, debeo,
star, prljav, ima prosijedu kosu s bijelim cuperkom preko cela. Strasno je
smrdio na rakiju i, onako, bio je skroz smrdljiv. Bio je u maskirnoj uniformi s
oznakama srpske vojske. Kimnuo je glavom prema meni, a onda ljutito naredio da
ustanem. Poveo me u jednu sobu. Drhtale su mi noge, nisam mogla hodati od
straha. On me gurao na krevet, a ja sam mislila da ce me zaklati. Skinuo me,
udario i zacepio mi usta sakom. Vristala sam." Djevojcica F. M. nije mogla dalje
govoriti. Nastavila je njezina majka: "Cula sam vrisku djeteta. Zvala me da je
iscupam iz ruku manijaka. Cula sam njegovo urlanje i roktanje. Cupala mi se
utroba, um pomracio, ali nisam mogla nista uciniti da to sprijecim. Cula sam ga
kako vice jel' ti lepo, pseto jedno. Ona je urlala - nemoj ciko. Izasao je iz
sobe i ljutito se obratio - nemoj da mi malu tko dirne. U drugim su sobama na
isti nacin silovane kcerke moje sestre".
L. G. iz Rogatice: "Dok smo bili u skoli, svaku vecer cetnici su dola- zili u
ucionicu izmedju 23 i 24 sata. Silom i uz prijetnju oruzja odvo- dili su nas u
ucionice na katu, gdje se iz noci u noc u potpunom mraku obavljalo grupno
silovanje. Samo su se culi vriskovi, jecaji i samaranje. Ujutro su nas vracali
pretucene i silovane".
Na tisuce je takvih i slicnih izjava. No, velik broj silovanja ostat ce
skriven zbog sramote i mentaliteta, koje ce zbog "dobrog glasa" presutjeti te
zlocine.
S.Dzombic
********************************************* **********
PRESUDA TIHOMIRU BLASKICU
(iz teksta presude)
Predsjednik Sudskog vijeca, Claude JORDA:
Generale Blaskicu, kao sto se navodi u tekstu presude, Sudsko vijece je uzelo
u obzir sve olaksavajuce i otezavajuce okolnosti. Vi ste bili mlad covjek kad
ste zapovijedali Operativnom zonom Centralna Bosna. Podneseni su dokazi koji
jasno identificiraju vasu ulogu tokom ratnih zbivanja. Takodjer, presuda jasno
odredjuje da vi ne mozete biti smatrani jedinim odgovornim za pocinjene zlocine.
Vi ste, gen. Blaskicu, krivi za sve zlocine za koje ste optuzeni, osim za
granatiranje Zenice. Navedene inkriminacije spadaju u zlocine protiv
covjecnosti, koje ste pocinili naredjujuci progon muslimanskih civila u
opstinama Vitez, Busovaca i Kiseljak, a posebno u naseljima Ahmici, Nadioci,
Pirici, Santici, Ocehnici, Vitez, Stari Vitez, Donja Veceriska, Gacice, Loncari,
Grbavica, Behrici, Svinjarevo, Gomionica, Gromiljak, Polje Visnjica, Visnjica,
Rotilj, Tulica i Han Ploca. Vasa odgovornost se, takodjer, odnosi na: napade na
gradove i sela, ubistva i ozbiljne tjelesne povrede, unistavanje i pljackanje
imovine i, posebno, institucija namijenjenih upraznjavanju religije i
skolovanju, nehumanom tretmanu civila i, specijalno, njihovom koristenju za tzv.
“ljudske stitove”, prisilno preseljavanje civila. U svakom slucaju, kao
komandant ste propustili da poduzmete sve neophodne i razumne mjere koje bi
sprijecile navedena krivicna djela ili dovele do kaznjavanja njihovih
pocinilaca.
U skladu sa svim iznesenim dokazima, Sudsko vijece vam izrice zatvorsku kaznu
od 45 godina.
***********************************************
UBIJENI ZBOG IMENA
Prica je kratka i surova: Iz voza 671 na pruzi Beograd -Bar, 27. februara
1993. godine, srpski paravojnici iz grupe Milana Lukica oteli su 19 ljudi,
vecinom muslimansko-bosnjacke nacionalnosti. Odveli su ih i strijeljali kod
visegradske brane. Prethodno su ih vezali zicom. Trojicu-cetvoricu zajedno.
Ranjene su priklali.
Optuznica protiv Lukica bila je najavljena prije dvije godine. Jos uvijek je
nema. Kao sto nema ni zvanicne verzije tragicnog dogadjaja. Kada ce je biti - ne
zna se.
Nebojsa Ranisavljevic, dosad jedini optuzeni za zlocin u Strpcima, uhapsen je
jos oktobra 1996. godine. Bilo je to uoci redovnih izbora. Sudski proces je
zapoceo u maju 1998. Opet uoci izbora, ovog puta vanrednih. Sudjenje
Ranisavljevicu je nastavljeno lanjske godine, neposredno pred prijevremene
lokalne izbore u Podgorici i Herceg Novom. Ponovo je odgodjeno. Sve do sada,
kada Crnoj Gori predstoje prijevremeni izbori za republicki parlament.
Brat Rifata Husovica, Bahto, komentarisao je prije godinu dana u "Monitoru"
ovaj niz "slucajnih" poklapanja izbora i sudjenja: "Svima je vise poznato da se
ovaj slucaj i ovo sudjenje zakazuje samo pred izbore. Ne nadam se ja da mi je
brat ziv, ali se nadam bar u malo pravde, da pocinioci zvjerskog zlocina budu
kaznjeni. Tesko je ne znati nista za sudbinu brata, ali je isto tesko, vjerujte,
sto se ovo ovako sa sudjenjem radi!"
Osam godina poslije zlocina, nista novo, samo ponavljanje sture konstatacije
da je 19 ljudi ubijeno. Nema, medjutim, materijalnih dokaza koji bi svjedocili o
tome. Do javnosti nije doprlo ni Ranisavljevicevo priznanje (na sudu povuceno)
da je ucestvovao u zlocinu. Nije cak, sto je neuobicajeno u sudskoj praksi,
izvrsena ni rekonstrukcija dogadjaja. Na nekoliko stotina adresa, koje se dobiju
kada se na bilo kom internet pretrazivacu upise ime malog bosanskog sela Strpci,
mogu se pronaci samo sturi i neprecizni podaci o zlocinu. Cesto i obicna
nagadjanja, te hronologija najavljivanog rasvjetljavanja, kao i ostra kritika
zbog toga sto to jos nije ucinjeno.
Kada ovaj tekst bude izasao iz stampe, vjerovatno ce se znati jos jedna od
sitnih novosti - da je, po prvi put, dr Vukoman Golubovic, predsjednik Viseg
suda u Bijelom Polju i predsjednik sudskog vijeca u slucaju Ranisavljevic,
posjetio Republiku Srpsku i u Visegradu "obavio odredjenje istrazne radnje". A
vec nekoliko godina se najavljuje da bi tamo trebalo saslusati 17 svjedoka i
obici cetiri lokacije. Moze se samo nagadjati zasto su novinari onemoguceni da
proprate tok ovih istraznih aktivnosti. I to uprkos uredno i blagovremeno
predatom zahtjevu. Uprkos, takodje, ranije datom obecanju samog Golubovica da ce
im to biti omoguceno.
Prva najava da ce "slucaj ubrzo biti rijesen" stigla je u ljeto 1993. iz
Ministarstva informisanja Republike Srbije. Pisalo je ovako: "Dosadasnjom
istragom utvrdjeno je da su otmicu putnika izvrsili pripadnici paravojne grupe
koja je djelovala na prostoru Rudog i Visegrada. Radi se o grupi lica koja je
bila izvan kontrole vojne i policijske komande. Energicnom akcijom grupa je
razbijena i neki pripadnici pritvoreni radi istrage i utvrdjivanja cinjenica."
Tako je pisalo nekada, a 9. marta ove godine predsjednik sudskog vijeca dr
Vukoman Golubovic saopstio je novinarima: "Samo jednu stvar da kazem, kada se
zakaze pretres, vise odlaganja nema. Zbog toga smo ga i prekinuli da sprovedemo
ove istrazne radnje."
Nekadasnji predsjednik Srbije Slobodan Milosevic svojevremeno obecao "da ce
prevrnuti i nebo i zemlju" da se pronadju krivci. Bivsi predsjednik Crne Gore
Momir Bulatovic je poslao saucesce rodbini zrtava "tragicnog bratoubilackog rata
u Bosni", sto je i bila prva zvanicna objava smrti otetih. U medjuvremenu se
nista nije promijenilo u retorici drzavnih i sudskih organa u vezi s ovim
zlocinoms.
Predsjednik Helsinskog odbora iz Sandzaka Sefko Alomerovic je 15. februara, u
otvorenom pismu crnogorskom predsjedniku Milu Djukanovicu, koje su crnogorski
mediji presutjeli, s tim u vezi naveo: "Molim Vas, imajte u vidu da se danas
navrsava osam godina od otmice u Bukovici, da ce za dvanaest dana biti, takodje,
osam godina od otmice u Strpcima, i u maju ove godine devet godina od
kidnapovanja bosnjackih izbjeglica na Crnogorskom primorju, a sve to govori da
se takvom tehnologijom ide ka konacnom ishodu, kada ce se dovesti u pitanje i
sama cinjenica da je zlocin izvrsen, ili ce se, kao i u slucaju otmice u
Bukovici, Severinu i drugim mjestima, zataskati do te mjere da za njih vise niko
nece znati niti ce ih pominjati, sto, zapravo, razotkriva tehnologiju
pretvaranja javnog zlocina u 'savrsen zlocin'".
Kao sto je motiv zlocina u Strpcima jasan iz imena zrtava, tako je i razloge
njegovog nerjesavanja tesko prihvatiti. Zrtve nijesu samo ljudi odvedeni
naocigled putnika punog voza, vec i njihove porodice, pa i bosnjacko-muslimanski
narod. Moze li biti vece nesrece za jedno drustvo od toga sto se mirni i po
svemu lojalni gradjani mogu odvesti bestraga i(li) biti poklani, a da niko od
nadleznih na adekvatan nacin ne reaguje i pokusa da kazni zlocince?
Nemoguce je shvatiti da bi takvo drustvo mirne savjesti moglo teziti
civilizovanom svijetu. Kao sto je nemoguce shvatiti da je covjek poput Cazima
Licine, rodjen 1956. godine, samo zbog svog imena bio toliko "kriv" da bi bio
ubijen. Nakon njegove smrti, njegov maloljetni sin je izvrsio samoubistvo,
supruga postala tezak nervni bolesnik, ostatak nekada sestoclane familije rasuo
se po svijetu.
Ovo je samo jedna od porodicnih tragedija, koja je direktna posljedica
krvavog pira u Strpcima. A jos ih je osamnaest sudbina. U vozu je bio i Bakija
Fehim, rodjen 1950. godine u okolini Bijelog Polja, radnik beogradskog GP
"Planum". Nakon njegovog ubistva porodici mu je, umjesto pomoci, stiglo rjesenje
o otkazu sa posla za Fehima. Supruga Elifa, invalid, zali se da joj nijedno od
troje djece nije zaposljeno. "Zvala sam i 'Planum'. Odgovorili su mi - neka vam
pomogne Alija", kaze Elifa.
Softic Seco, rodjen 1954. godine, otac je troje djece. Bio je radnik GP
"Beograd" i vracao se sa posla u svoje selo Godijevo kod Bijelog Polja. Sa sobom
je nosio vrecu brasna. Vreca je pronadjena, njegove kosti jos nijesu.
Husovic Rifat je rodjen 1958. godine i radio je kao taksista u Bijelom Polju.
U Bijelom Polju je, 1974, rodjen i Kapetanovic Esad. Posao je iz Beograda, gdje
je radio, da se pozdravi sa porodicom prije odlaska na odsluzenje vojnog roka u
Sremsku Mitrovicu. Otac Hasib i majka Vera i sada cuvaju Esadov vojni poziv.
Babacic Ismet, Podgoricanin, bio je tridesetogodisnjak kada je ubijen.
"Najteze mi je kada me pitaju koliko imam djece", govorio je njegov otac Mujo
prije nego sto je preminuo od tuge za sinom. Rastoder Jusuf, Bihorac, rodjen
1944. godine. U sirotinji je iza ovog gradjevinskog radnika ostala nepokretna
supruga i sestoro djece.
Djecevic Senad iz Bara ubijen je u sesnaestoj godini zivota. Poceo je da radi
kao ribar. Otac Bigo jos ranije mu je umro, majka Djordina zivi od muzevljeve
penzije.
Buzov Tomo, rodjen 1940. godine u Kastel Novom kod Splita. Bio je vojni
penzioner. Posao je iz Beograda, gdje je zivio, u posjetu sinu koji je sluzio
armiju u Podgorici. Ljudi koji su ga ubili imali su uniforme slicne onoj koju je
nosio njegov sin.
Zupcevic Halil, rodjen 1944. godine, prognanik iz Trebinja. Nije uspio u
pokusaju da se prebaci sa porodicom preko madjarske granice. Vracao se u Rozaje,
kod prijatelja, da saceka novu priliku.
Topuzovic Dzafer, rodjen 1938. godine, bio je gradjevinski radnik. Skroman,
tih i povucen. Sasvim obican i neprimjetan covjek, govore oni koji su ga znali.
Prije smrti na visegradskoj brani zivio je sa suprugom Ifetom. Nijesu imali
djece.
Prelevic Safet, rodjen 1968. godine u Brodarevu. Radio je u gradjevinskoj
firmi u Beogradu. Manje od dva sata voznje vozom falilo mu je da stigne i vidi
svoju devetomjesecnu bebu, sada ucenika treceg razreda osnovne skole.
Hanic Muhedin, rodjen 1966. godine u selu Ravce Polje kod Brodareva. Zlocin u
Strpcima je prekinuo njegove tehnicke studije u Beogradu.
Kajevic Nijazim imao je nepunih trideset godina kada je ubijen. Radio je u
PTT Srbije u Priboju. Zekovic Fevzija, rodjen 1939. godine u Prijepolju. Otac
troje djece. Imao je svoju trgovinu u Kraljevu. Memovic Fikret, rodjen 1953.
godine u selu Zalug kod Prijepolja. Iza njega ostalo dvoje djece. Radio na
zeljeznickoj pruzi. Niko od kolega nije pokusao da sprijeci njegovo
kidnapovanje.
Smrt Coric Rasima iz Prijepolja, rodjenog 1941. godine, odnijela je jedinog
hranioca nekada petoclane porodice.
Alomerovic Adem, rodjen 1936. godine u selu Zaokut kod Brodareva, bio je
radnik "Rakete" iz Prijepolja. Invalid i srcani bolesnik. Tragicnog dana vracao
se sa lijecenja iz Beograda. Vjerovatno bi docekao skoru penziju da je prosao
stanicu Strpci.
Medju otetima u stanici Strpci bio je i Zulicic Zvjezdan, dvadesettrogodisnji
novosadski student DIF-a, rodjen u Sarajevu. "Treba li ja da idem po Despotovcu
i trazim odjecu mog Zvjezdana koju tamo nose njegove ubice", pitala je njegova
majka Milka bjelopoljski Visi sud na posljednjem pretresu...
Nebojsa Ranisavljevic, moguce jedan od zlocinaca, vec cetiri i po godine lezi
u zatvoru bez presude i bez dokazane krivice. Kako sada stvari stoje, on bi, i
pod pretpostavkom da je nevin, ostatak zivota mogao provesti na robiji zbog niza
nepovoljnih "objektivnih okolnosti". Sead SADIKOVIC
--------------------------------------------------------------------------------
SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA
1918. GODINE
Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina prosiri
svoj drzavni teritorij i protjera nesrpske narode, kao sto su to postigli Srbi.
Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji na pobjedama u
ratu, nego za pregovarackim stolovima, uz podrsku njihovih ratnih saveznika. Uza
Srbija, koja je obuhvacala Beogradski pasaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i
1913. godine prosirila se teritorijalno na Kosovo, dio Sandzaka i tzv.
jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u
tim podrucjima pocinile zlocin genocida nad Albancima, Bosnjacima i Makedoncima.
Palili su citava naselja ubijajuci civilno stanovnistvo na najprimitivniji
nacin, nozevima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zlocin nije bio
zabiljezen u Europi od Selidbe naroda. Progon nesrpskog stanovnistva nastavio se
poslije uspostave srpske vlasti, pa je doslo do masovnog iseljavanja, sto je
uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provodjenje srpske kolonizacije na
oteta imanja prognanika. Prvo navedeno prosirenje srpskog teritorija, na kojem
je provedena kolonizacija predstavlja pocetak realizacije politickog programa,
koji je definiran u "Nacertaniju" iz 1844. godine, Ilije Garasanina.
Srpska ideologija osvajanja teritorija Srpski nacionalni program u
"Nacertaniju" 1844. godine polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeca,
uz odredjene promjene koje su bile posljedica politickih dogadjanja sredinom
proslog stoljeca. U stvari "Nacertanije" je postalo sinonim za velikosrpski
hegemonizam u odnosu na susjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od
cinjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog
ustanka, te da ce nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim
prostorima. U "Nacertaniju" je navedeno u kojim zemljama Srbija treba
organizirati promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme pripajanja tih
zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906.
godine. Nacionalnim programom se predvidja prikljucenje Bosne i Hercegovine,
Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe. Prvi put se u
srpski nacionalni teritorij ukljucuju porucja bosansko-hercegovacka i
vojvodjanska, koja nisu bila obuhvacena Dusanovim carstvom. Kasnije
"Nacertanije" ce postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovica i
Karadjordjevica, vec i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih cetnickih
Stevana Moljevica i Draze Mihailovica, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.
Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika zadnjih 150 godina nije se u
biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad
preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i
to da "svi Srbi zive u jednoj drzavi". Zbog toga se vrsi promjena etnicke
strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku
vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim podrucjima radi kolonizacije
srpskog stanovnistva. Mi cemo se u nasem razmatranju osvrnuti na neke aspekte
agrarne reforme i kolonizacije 1918.godine.
Promjene vlasnistva nad zemljisnim posjedom 1918. ,P.godine Radi boljeg uvida
u stanje vlasnistva nad zemljisnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919.
godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrasticniji nacin provedena,
koristit cemo se posljednjim popisom zemljisnog posjeda i stanovnistva po
vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj.
Prema tom popisu Bosnjaci-muslimani su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0
posto, Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali" 0,3 posto zemljisnog posjeda.
Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bosnjacki narod je dosao
u podredjeni polozaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta
politicka i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine
na perfidan nacin proveden je genocid nad Bosnjacima oduzimanjem zemljisnog
posjeda, uz simbolicnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplacena. Preko
noci su mnoge obitelji bogatasa zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez
sredstava za zivot. Nekim obiteljima su cak uzeli gospodarske zgrade i okucnice.
Poceo je proces masovnog osiromasenja bosnjackog naroda i egzodus u Tursku.
Otetu zemlju bosnjackih obitelji dobile su srpska domacinstva iz Bosne i
Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljisnje knjige upisali
su se kao vlasnici koji nista nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila
nagrada za to sto pripadaju povlastenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno
izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu nacertanijevskog
programa. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao
srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu prikljuciti Velikoj
Srbiji. Omjer genocida nad Bosnjacima mozemo ilustrirati pokazateljima o
promjeni vlasnicke strukture zemljisnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom
reformom 1918. i 1919. godine. Bosnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno
1.175.305 hektara poljoprivrednom i sumskog zemljista. Od akcionarskih drustava,
banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljista. Prema tome,
oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista.
Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je
dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, medju kojima su bili i naseljenici,
kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a narocito "solunasi". Imamo li u vidu
da je svaka obitelj imala u prosjeku po cetiri clana, onda proizlazi da je skoro
jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom
zemljista i znatno se obogatio. Ostrica agrarne reforme 1918. i 1919. godine
najvise je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi
ponovnog ozivljavanja svetosavske ideologije cija je sintagma - jedan narod
jedne religije u jednoj drzavi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan nacin
provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su zivjeli u Makedoniji, na
Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098
hektara zemljista, koji su dodijeljeni u vlasnistvo 48.267 srpskih obitelji.
Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala cetiri
clana, proizlazi da je skoro 200 tisuca clanova srpskih obitelji dobilo zemlju,
cime se je znatno izmijenila vlasnicka i etnicka struktura stanovnistva. Proces
iseljavanja i sa tog podrucja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom
srpskog stanovnistva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije
i Korduna. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919.
godine je provedena u znatno blazem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na
podrucja u kojima su zivjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i
oduzeto im je relativno manje zemljista, sto prema statistickim pokazateljima
predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u drzavi. To iznosi 406.981
hekatara zemljista, koje je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji, koje su
pretezito kolonizirane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom podrucju skoro
1.200.000 clanova obitelji dobilo zemlju u vlasnistvo i posjed. Agrarna reforma
1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivseg
Beogradskog pasaluka do 1912. godine, sto je dokaz povlastenog polozaja srpskih
veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919.
godine oduzeto bivsim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca
1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito, srpske
obitelji. Primjenivsi usvojenu metodologiju da obitelj ima prosjecno cetiri
clana, proizlazi da je oko 2.450.000 clanova obitelji dobilo u vlasnistvo i
posjed zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog gledista, agrarna
reforma je doprinijela najvecoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko
Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politicki koncipiran plan
srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveci stradalnici
bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bosnjaci, Albanci, Turci i
Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljista po agrarnoj reformi bilo je 3/4
otetog iz njihovog posjeda i vlasnistva.
Povijesno, Banjaluka nije srpski gradPokraj agrarne reforme 1918. i 1919.
godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bosnjacima,
koristene su i teroristicke metode, kao poznati "mars smrti" u 1919. godini na
Bosnjake iz Lijevce polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravnicarskim podrucjima
Lijevce polja zivjelo je pedeset tisuca Bosnjaka, od kojih su vise tisuca
vlasnika zemljisnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom "marsa smrti", a
preostali dio civilnog stanovnistva su protjerali sa stoljetnih ognjista. Duga
kolona stradalnika isla je pjesice do zbirnih logora na Kosovu i Sandzaku,
odakle su prebaceni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bosnjaci izgubili
zemljisni posjed u opcini Banjaluka na najbrutalniji nacin, genocidom. Srpske
obitelji, bezemljasi i solunasi su se naselili u kuce i zaposjeli otetu zemlju
Bosnjaka. Doslo je do nagle promjene demografske i vlasnicke strukture u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statisticki
pokazatelji da do 1878. godine ni jedna srpska obitelj nije bila vlasnik
zemljisnog posjeda u Lijevce polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme
1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog
stanovnistva u opcini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovnistva u Bosni i
Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti
u gradu Banjaluci, Bosnjaci muslimani su bili apsolutna vecina stanovnistva od
67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak
neprekidno smanjivao, te je danas pao na 19,35 posto. Broj Hrvata katolika u
1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povecavao te 1931. godine
narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadrzao sve do 1953. godine, kada je
iznosio 28,34 posto. Poslije je doslo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj
populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno
stanovnistvo obuhvaca Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine,
bilo 19,80 posto. Otada se njihov udio u ukupnoj populaciji povecava, te 1931.
godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada
dostize 34,78 postok, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih
pokazatelja moze se zakljuciti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako
tvrdi ratni zlocinac Radovan Karadzic, jer se srpsko stanovnistvo u taj grad
pocelo naseljavati u XIX. stoljecu. Nagli porast srpskog stanovnistva nastaje
poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli
zemlju od Bosnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u
najvecem broju dobili posao i novosagradjene stanove. Uz to povecanju udjela
srpskog stanovnistva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuca
vojnika i 700 casnika, od porucnika do generala, koji su pretezito iz Srbije i
Crne Gore. Povijest se na jedan nacin ponavlja. U tijeku srpske agresije, od
1992. do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bosnjacima u gradu
Banjaluci. Kako je registrirala statistika prigodom popisa stanovnistva, 1991.
godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnicki cistom hrvatskom
vecinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a
njihove kuce i zemljiste zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene
demografske strukture i zemljisnog vlasnistva vrsi se sistematski od uspostave
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do
1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci cinili apsolutnu vecinu stanovnistva.
Buduci je povijesno Banjaluka bosanski grad, koji se sada nalazi pod okupacijom
srpskog agresora, legalna vlada u Sarajevu opravdano trazi da se izvrsi njegova
demilitarizacija i da mirnim putem dodje pod kontrolu organa Federacije Bosne i
Hercegovine. Radi toga, medjunarodna diplomacija je prihvatila prijedlog o
obustavi vojne aktivnosti i mirnog rjesavanja statusa grada Banjaluke putem
pregovora.
Simbolicna naknada za otetu zemlju Zastupnik u Saboru ' parlamentu - Narodnoj
skupstini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radic u svojim govorima i napisima
odupiruci se hegemoniji, izmedju ostalog kritizirao je i nacin sprovodjenja
agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska
zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Punisa Racic izvrsio
zlocin pucajuci u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnickim klupama, ubivsi
Pavla Radica i Djuru Basarickog i ranivsi Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana
Grandju, pa je dr. Stjepan Radic od posljedica teskog ranjavanja umro 6.
kolovoza 1928. godine. Poslije je odluceno da se Bosnjaci muslimani obestete za
oduzeta imanja, pa je drzava priznala da je bilo "nepravilnosti" u provodjenju
agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete za
oduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se pocinje regulirati isplata
zemljista. Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne trzisne
vrijednosti, a isplata se je vrsila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50
godina sa cetiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva puta godisnje
pocevsi od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine.
Bosnjacima muslimanima je isplacivana naknada za oduzeto zemljiste po dva
osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim
odnosima). Do pocetka Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za
aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36
posto, sto novcano izrazeno znosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaceno 171
milijun dinara ili 67,4 posto, a otalo nenaplaceno 83,2 milijuna dinara ili 32,6
posto. Za razliku od obestecenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu
begovsku zemlju planirana je iskljucivo u obveznicama, s rokom isplate od 50
godina. Od ukupno predvidjenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih rata,
isplacene su samo cetiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4,
odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaceno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5
posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivsim
zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti placena, pa nije
mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na
njihove potomke. Prema misljenju pravnih eksperata pravo na neisplacenu zemlju
nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija o provodjenoj agrarnoj reformi
sacuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Becu.
S a z e t a k
Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. poceo se primjenjivati nacertanijevski
nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovnistva
na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandzaka i tzv. jugoslavenske
Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovnistva preko Drine
intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba,
Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Medju prvim zakonskim aktima nove drzave bila
je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i
vlasnicke strukture stanovnistva. Ona je najdrasticnije provedena u Bosni i
Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bosnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto
1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista kasnije podijeljenog na
249.518 srpskih obitelji. Na isti nacin postupljeno je prema muslimanima
zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i
onima koji su zivjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori.
Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljista, koje je
oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, sto ih je dovelo u tezak
ekonomski polozaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog
razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i
Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je
oduzeto 406.981 hektar zemljista, sto je ispod 1/4 ukupnog zemljista, te je
podijeljeno na 316.762 srpske obitelji. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto
1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito srpske,
obitelji. Na taj nacin, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da
je blizu 2.450.000 clanova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed obradivo i
sumsko zemljiste, pa je time izvrsena prva kolonizacija srpskog stanovnistva, s
cime je izmijenjena emografska i vlasnicka struktura nad zemljistem u prvoj
Jugoslaviji.
Pravni akti o agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini 1919. do 1933. godine.
Proglas regenta Aleksandra o agrarnoj reformi od 5. januara 1919. godine
Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine, Sl.
novine KSHS broj 11./1919. Uredba o zabrani otudjivanja i opterecivanja
zemljista velikih posjeda od 4. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS, broj 82. od
21. jula 1919. godine. Uredba o upisu vlasnistva bivsih kmetova kmetovskim
selistima u zemljisnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine.
Sl. novine KSHS 84./1919. godine. Uredba o pobiranju prihoda (zetvi) u 1919.
godini s begluckih ziratnih zemljista u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS
broj 81./1919. godine. Uredba o postupku s begluckim zemljama u Bosni i
Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 40. od 22. februara 1920. godine. Izmjene u
Uredbi o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini od februara 1920.
godine. Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini.
novine KSHS 111./1921. godine. Zakon o provedbi djelomicne eksproprijacije
zemljista velikih posjeda za javne interese, kolonizaciju i izgradnju radnickih
i cinovnickih stanova. Sl. novine KSHS broj 10/1922. godine. Zakon o izmjenama i
dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini. Sl.
novine KJ broj 21./1933. godine.
*****************************************************
UBISTVO NA KUCNOM PRAGU !
Amir Osmancevic, prica iz knjige "Banja Luka - Vrijeme
nestajanja",
Zagreb, 1995.
Celebija Kasumovic imala je sedamdesetdvije godine i jedva se kretala po
kuci. Osjecala se sve gore od kako su joj sinovi napustili Banjaluku. Ona nije
zeljela da umre u tudjini i ostala je kod kuce. Na kat se rijetko penjala. A kad
bi to ponekad i ucinila, sjela bi uz prozor koji gleda na Vrbas. Pred ocima su
joj bila djeca. I unucad. Nista nije tako voljela kao gledati djecu dok se
igraju u avliji. Sjedila je u hladovini i uzivala u njihovoj igri i smijehu. A
smijeh je zamro jos prije odlaska sinova iz Banjaluke. Precesto su tom ulicom
prolazili vojnici. A oni nisu voljeli muslimansku djecu, ni njihov smijeh. Cuo
se automobil pred kucom, a onda i skripa kocnica. Ispred avlije stade kombi i iz
njega izadjose do zuba naoruzani policajci. Malo zatim nahrupise i u avliju.
Cula je Celebija da su neki "sarenci" bacili oko na njenu kucu ali do sada je
nisu uznemiravali. Ocekkivala ih je svaki dan i pripremala se za susret s njima.
Nece ustuknuti pred njihovim prijetnjama, cvrsto je odlucila. Nije se ni s
mjesta pomjerila kad je cula zvono. Tek kad su policajci poceli da lupaju, digla
se i uputila ka vratima.
- Sto toliko lupate, cujem vas - rece starica.
- Dokle ces nas pred kucom drzati, kujo stara - podviknuo je jedan od
policajaca.
- Sta hocete? - pitala je starica.
- Iz kuce moras iseliti, i to odmah - zagrmio je na Celebiju Bozo Vucenovic.
- Iz koje kuce? - pitala je Celebija. - Iz ove, budalo stara!
- odgovorio je Ljubo Vucenovic, umjesto brata Boze.
- Ovo je moja kuca. Moja - rece Celebija .
- Bila jeste ali vise nije. Ti se sama sepuris u ovolikoj kuci, a srpski
vojnici nemaju gdje stanovati - rece Bozo.
- Ovo je moja kuca, neka svako sebi napravi kucu i neka se u njoj sepuri
koliko hoce. Ovo je moje, i iz ove kuce nikad necu izaci!
- Baba, ne laj, ovo je srpska zemlja i sve su kuce srpske!
- Briga me cija je zemlja, ja samo znam da je ovo moja kuca - bila je uporna
Celebija.
Razgovor se vodio na kucnom pragu. Odgurnuse staricu, i ona pade. Htjeli su
uci unutra. Celebija osta lezati na pragu.
- U kucu mozete samo preko mene mrtve!
- Pa da ti ispunimo zelju! - rece Mile Trbojevic.
Ugurao je starici cijev u usta i ispalio rafal. Zrna su udarala u zid iza
starice. Po zidovima su ostale mrlje krvi i staricinog mozga. Mrlje koje su dugo
podsjecale na Celebiju Kasumovic koja nije ustuknula pred ubojicama. Novim
stanarima krvave fleke po zidu nisu smetale.
__________________________________________________________________________________
U narednom clanku, na osnovu provjerenih istorijskih cinjenica, pokusavamo
da objektivno odgovorimo na pitanje Ko su zapravo "Bosanski Srbi" i od koga
su potekli?
Prenosimo dopunjeno originalno izdanje historijskog istrazivanja Prof.
Dr. Ante Hercega i Prof. Dr. Mustafe Banovica, uglednih Balkanskih historicara
____________________________________________________________________________________
Ante Herceg i Mustafa Banovic, povijesno-istrazivacko djelo "Razvoj
Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak "Istorija Bosanskih Srba", str.
244-249, Naucno-Znanstveni Zurnal Istorije Jugoistocne Europe.
Na prostoru Bosne su od pamtivjeka zivjeli Bosnjaci razlicitih vjera. U srednjovjekovnoj Bosni to su bili Bosnjaci heretickog vjerovanja, ali i dio onih Bosnjaka koji su pod prisilom krizarskih ratova primili katolicanstvo, odnosno pravoslavlje. Padom Bosne pod Turke i kasnije Austro-Ugarskom okupacijom Bosne, narod u etnickom smislu sastavu ostaje isti. Bez obzira na vjeru, svi se nastavljaju identifikovati kao Bosnjaci. Sto vise, katolici i pravoslavci su se od pamtivjeka osjecali i identifikovali kao Bosnjaci. Oni su bili Bosnjacki pravoslavci, odnosno Bosnjacki katolici. Pisali su da govore Bosanski jezik i ponosili se na svoju Bosnjacku narodnost.
Termin 'Bosanski Srbi' se javlja tek polovinom 19 stoljeca, kada organizovane grupe politickih misionara (financiranih od strane Srbije) ulaze u Bosnu i pocinju svoj rad na iskorjenjivanju termina Bosnjaci kod nasih pravoslavaca. U tim aktivnostima je bio najaktivniji Teofil (Bogoljub) Petranovic, koji je sredinom 19 stoljeca oko sebe okupio skupine propagandista koji su zalazili po Bosanskim selima i zaseocima i govorili Bosnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kao Bosnjaci, i da se - na osnovu zajednicke religije - podju identifikovati kao Srbi. Prema rijecima Novaka Kilibarde - koji je napisao predgovor Petranovicevoj knjizi Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Petranovic je bio najplaceniji povjerenik Srbijanske vlade, te je "za vrijeme boravka u Sarajevu od 1862 do 1869 neprekidno sirio srpsku propagandu." Fra Grga Martic, koji je zivio u Sarajevu u vrijeme Petranovicevih propagandnih aktivnosti, u svojim Zapamcenjima kaze da je Teofil Petranovic bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Prof. Dr. Muhamed Filipovic se slaze, i u jednom od svojih pojasnjenja navodi da su svi ljudi na prostoru Bosne bili "Bosnjaci, sve dok propaganda iz Srbije nije pocela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u nase pravoslavce i katolike. "
Sto se tice pravoslavne crkve na prostoru Bosne, ona nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (Sandzak, na jugozapadu Srbije).
S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistocno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi, on je bio i ostao Bosnjacki katolik (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istoricar umjetnosti ustvrdio je da jedan pravoslavni manastir u sjevernoj Bosni potjece iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje, prema rijecima britanskog historicara Noel-a Malcolm-a "vrlo nepouzdano" - u krajnju ruku nevjerodostojno i historijski neutemeljeno.
Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Medutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati.
Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove gradevine jos vise iznenaduju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.
Premda su pravoslavni vjernici ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao pravoslavnu crkvu. Bosnjacki pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a bosnjacki katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put tek 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu sagradena je tek sredinom 16. stoljeca.
U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika. U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.
Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovnistva da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik pravoslavne Crkve". Bosanski Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce). Bosanski Vlasi nisu predstavljali neku vecu opasnost Bosnjacima, jer su Bosnjaci bili daleko brojniji od cobanskih skupina Vlaha.
Vlasima su odobrene posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Bosanski Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom.
Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleda Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedu 13. i 15. vijeka o njima je cesto rijec u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.
Danasnji Bosanski Srbi su zapravo Bosnjaci i dijelom Bosanski Vlasi koji su se - pod propagandistickim okolnostima Bogoljuba (Teofila) Petranovica i slicnih - uklopili u preko-drinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovnistva u Bosni. Nazivati nekoga "Bosanskim Srbinom" znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. vijeku koji je propagiran politicko-misionarskim djelovanjem propagandista placenih od Vlade Srbije. Termin 'Bosanski Srbin', koji se prvi puta javlja tek polovinom 19 stoljeca, odnosi se na Bosnjake pravoslavne vjeroispovijesti (i dio Vlaha) koji su se na temelju zajednicke religije - a pod znatnim propagandnim pritiskom srpskih politickih propagandista - odrodili od svog Bosnjackog nacionalnog korpusa (i dijelom Vlaskog segmenta) i asimilirali u Srpski nacionalni korpus.
Vrijedno je napomenuti da su danasnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela
Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovackog stanovnistva
koja je neslavenskog porijekla. Sto se tice Vlaha, danas ih u Bosni gotovo da
i nema. Kroz istoriju, Vlasi su zadrzali svoju autohtonost i samosvojnost jedino
na isto.
Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, danasnji Bosanski Srbi bi
sebe nacionalno trebali deklarisati kao Bosnjaci pravoslavne vjeroispovijesti
ili pak, manjim dijelom, Bosanski Vlasi. Nazalost, imamo situaciju da su nekadasnji
Bosnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokrsteni hereticki Bosnjaci)
zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bosnjacku
(i dijelom Vlasku) pripadnost , te se uklopili u tudji nacionalni okvir.
Preispitivanja Rat protiv Turske 1875-1878. koji je okoncan preliminarnim Sanstefanskim ugovorom,
koji je radjen po ruskom diktatu, nije smirio Balkan. Najvece nezadovoljstvo
zbog ovog ugovora pokazivale su Velika Britanija i Austro-Ugarska uslijed ociglednih
ruskih ekspanzionistickih ambicija. Revizija odluka iz San Stefana izvrsena
je na Berlinskom kongresu koji je zasjedao od 13. juna do 13. jula 1878. godine.
Na ovom kongresu izvrsena je do tada najveca dioba Balkanskog poluostrva. Njemacki
kancelar Bizmark koji je predsjedavao kongresom uspio je da za diplomatskim
stolom ocuva stabilnost Evrope, uprkos burama koje su pratile slabljenje Turske:
»cijelo istocno pitanje«, rekao je Bizmark, »za nas ne vrijedi
kostiju ni jednoga jedinoga grenadira iz Pomeranije«. Kongres je radikalno
destabilizirao Balkan, suprotstavljajuci interese etnickih grupa koje su ga
naseljavale i sijuci medju njima trajan, neprevazidjeni razdor.
Zahtevanja Novi raspored -------------------------------------------------------------------------------- Kongres je radikalno destabilizirao Balkan, suprotstavljajuci interese etnickih
grupa koje su ga naseljavale i sijuci medju njima trajan, neprevazidjeni razdor -------------------------------------------------------------------------------- Stalne intervencije Safet Bandzovic
Email: bosnjo@nycap.rr.com
Sto dvadeset godina od Berlinskog kongresa
Balkanizacija Balkana
Izaslanici »balkanske raje« mogli su svoje zahtjeve samo da unesu
u salu zasjedanja, ali prije sjednice, kada tamo nije bilo nikoga, i da ih stave
na mjesta za zelenim stolom, gdje su sjedili pojedini opunomocenici velikih
sila: »Glavni poslovi svrsavali su se na privatnim sastancima i dogovorima,
na sednicama kongresa iznosene su samo formalne stvari i javno potvrdjivali
vec stvoreni zakljucci i sporazumi«. Kongresu je bilo od 21. juna do 11.
jula 1878. upuceno 145 peticija predstavnika muslimana iz Janine, Bitolja, Skoplja,
Bara, Nisa, Prokuplja, Kursumlije, Debra, Pristine, Novog Pazara, Bosne, Podgorice,
Spuza, Gruda, Hota i drugih mjesta, kojima je bio izrazen protest protiv podjela
njihovih predjela, trazeci zastitu velikih sila, uz zahtjev da ostanu u okviru
Osmanskog carstva, kao i da im se nadoknadi nacinjena steta. Stav Albanaca koji
su zahtijevali autonomiju unutar Carstva Berlinski kongres je odbio, prihvatajuci
srpske stavove da Albanci nisu nacija nego zbir rasutih plemena.
Predstavnici Srbije i Crne Gore nisu udostojeni ni paznjom da budu saslusani
prije rasprava o ovim drzavama. Animoznost i nipodastavanje nisu skrivali narocito
predstavnici britanske i njemacke vlade. Delegat Crne Gore na Berlinskom kongresu
pisao je 19. juna 1878. u pariskom listu Le Temps da su Crnogorci da bi mogli
zivjeti »dosad uvek bili prinudjeni da se tuku... Neka nam Evropa da malo
ravnice na obali mora da se tamo nastanimo... Cim se nasa knezevina bude nasla
u povoljnim prilikama za zivot, ona ce zivjeti u miru; ona nece uznemiravati
nikoga. Ali, ako joj budete odbili ono sto trazi, ona ce biti prinudjena da
postane ponovo nemirna«.
Berlinski kongres je prekrojio mapu Balkana i ujedno sprijecio Rusiju da stekne
kontrolu nad Bosforom, pa i nad Crnim Morem i Mediteranom. Po njegovim odlukama,
Osmansko carstvo je moralo ustupiti tri petine svoje teritorije i jednu petinu
ukupnog stanovnistva, oko pet i pol miliona ljudi, od kojih su polovica bili
muslimani. Joseph von Hammer zakljucuje da je za Osmansko carstvo Berlinski
kongres predstavljao strasan poraz, jer je izgubilo zemlju, ljude i sredstva,
te onima koji su ostali nije bilo lahko nastaviti zivot.
Berlinski kongres je izmijenio ranija ruska rjesenja i konacno odredio novi
teritorijalni raspored drzava na Balkanu. Zemlje koje su ranije priznavale sultanov
suverenitet (Rumunija, Srbija i Crna Gora), dobile su punu neovisnost. Sluzba
Berlinskog kongresa nije imala tacne podatke o povrsini koja se dijelila. Velika
Bugarska iz Sanstefanskog nacrta podijeljena je na Bugarsku i Istocnu Rumeliju.
Iako znatno umanjena, Bugarska je po povrsini opet bila najveca slavenska drzava
na Balkanu. Iz Bugarske je otpocelo masovno iseljavanje muslimana u Anadoliju.
Iseljeno je oko 100 000 Cerkeza, kao i veliki broj Turaka, Tatara i Pomaka.
Muslimani su masovno napustili i novopripojene krajeve Srbije i Crne Gore. Berlinski
kongres se u pogledu manjinske zastite rukovodio vjerskim principima. Zastita
prava nacionalnih manjina nije ulazila u sadrzaje njegovih odredbi.
Turski historicar Kemal Karpat je ponasanje novonastalih balkanskih drzava prema
muslimanima ocijenio kao jedan od oblika drzavnog huliganstva i barbarstva.
Odlukama Kongresa, o kojem su kao i o brojnim drugim dogadjajima podijeljena
misljenja i danas, u velikoj mjeri su legalizirana izvrsena etnicka ciscenja
muslimana. Ono sto se desilo 1877-1878. muslimanima Bilal Simsir je nazvao genocidom.
Milioni muslimanskih izbjeglica (muhadzira), navodi Hammer, izgubili su sve
svoje u korist hriscanskih susjeda i kretali su se prema domovini koju nikada
ranije nisu vidjeli.
Berlinskim ugovorom Osmansko carstvo, kojem su odsjeceni »svi nepotrebni
i slabi dijelovi«, je prakticno prestalo igrati ulogu znacajne evropske
i svjetske sile. Nastao je citav splet malih balkanskih drzava koje su, zbog
medjusobnog odnosa, predstavljale pravo bure baruta. Grcka, Bugarska, Rumunija,
Srbija i Crna Gora, svaka od njih ponaosob tezila je da zadobije nove teritorije,
razvijajuci strasne imperijalisticke osjecaje, trazeci sve one zemlje u kojima
su njihovi narodi vladali u bilo kojem prethodnom historijskom razdoblju. Posljedica
takvog shvatanja bila je neprestana agresija na ostatke Osmanskog carstva u
Evropi.
U periodu nakon Berlinskog kongresa, Osmansko carstvo je bilo izlozeno nizu
intervencija evropskih sila, mijesanju u njene unutarnje poslove, »sve
pod izlikom pomoci nacionalnim manjinama pod sultanovom vlascu«. F. Aynas
podsjeca na interesantne historijske cinjenice da su se kroz citavih 14 stoljeca
na Orijentu, u moru islama, odrzale krscanske i jevrejske zajednice. U Spaniji
su muslimani vladali sedam stoljeca, »a danas ih uopce nema«. Na
Balkanu Turci vladaju pet stoljeca. Pod njihovom vlascu su se odrzale sve krscanske
zajednice, zajedno sa svojim bogomoljama i svojim kulturnim blagom. Nakon pada
turske vlasti nestaju muslimanske zajednice iz vise balkanskih zemalja. Ocjenjujuci
mjesto Otomanske imperije u svjetskoj historiji, dr Halil Inaldzik navodi da
je ona bila zastita i sigurnost za osvojeni prostor i tadasnji svijet. Islam
je egalitarno drustvo koje odbacuje aristokratiju, kaste, bogatstvo i nasljedje.
Sve se dobija na osnovu rada i zasluga, pitajuci se kako bi se drugacije moglo
objasniti da se vise od tri vijeka u »pax otomanica« zivjelo miroljubivo,
s toliko razlicitih naroda i vjera. Otomanska imperija je bila, po Inaldziku,
kisobran koji je stitio svoje podanike, prije svega nezasticene i iskoriscavane
seljake. Prvo osporavanje doslo je u XIX vijeku od balkanskih intelektualaca
skolovanih na zapadu koji su kasnije ucestvovali u nacionalistickim ustancima.
Odluke Berlinskog kongresa o »balkanizaciji Balkana« i danas, nakon
120 godina, pritiskaju ovaj trusni region i Evropu.