DA SE NE ZABORAVI

Pogledajte snimak pljačkaškog pohoda u Srebrenici koji je napravio Carlos Steiner (VIDEO)

Holandski vojnici zabilježili kako civili i četnici kradu imovinu dok su srebrenički muškarci ubijani

Autor A. KESEROVIĆ | Objavljeno u Avazu 09.11.2011.

Ratni logori u BiH

Zločin o kojem se šuti

O zločinima počinjenim tokom 1993. godine u Koštanoj bolnici u Stocu danas se u tom gradu malo govori, a o njima ne vole pričati čak ni bivši logoraši, koji kažu da žive u sredini u kojoj su događaji iz rata “zabranjena tema”

Mustafa Dizdar iz Stoca nerado se sjeća ljeta 1993. godine, kada su muškarci bošnjačke nacionalnosti masovno hapšeni i zatvarani u prostorije Koštane bolnice u tom gradu, a žene i djeca protjerivani s tog područja. On kaže da se skrivao sve do jula 1993. godine, kada je uhapšen i odveden u bivšu Koštanu bolnicu, gdje je, kako tvrdi, s drugim zatočenicima premlaćivan i izvođen na ispitivanje.

“Izbjegao sam prva hapšenja skrivajući se nekih mjesec dana, s još dvojicom komšija, u podrumu svoje kuće. Međutim, rano ujutru 28. jula su me uhapsili. (...) Tu sam tokom ispitivanja tučen po cijelom tijelu jer su tražili da priznam gdje mi je naoružanje. Najviše je udarao izvjesni policajac Obradović, šakama, nogama...”, kaže Dizdar.

Sličnu sudbinu doživio je i Mirzo Čokljat, koji je uhapšen u augustu 1993. godine i doveden u Koštanu bolnicu.  U tom objektu je, kako kaže, zatekao “veliki broj” prijatelja i poznanika, koji su poput njega prozivani na ispitivanje i premlaćivani.

“Kad su nas dovezli, oduzeli su nam stvari i odveli nas u podrum, nakon čega smo prozivani na saslušanje. Većinom su ljude vraćali isprebijane. (...) Sjećam se da je doveden Kemo Medara, koji je bio sav krvav. Tada su nam rekli: ‘I vi ćete ovako izgledati ako ne budete rekli istinu’”, kaže Čokljat.

Koštana bolnica u Stocu sve do maja 1993. godine pružala je medicinsku pomoć osobama koje su imale koštana oboljenja. Kako se navodi u optužnici protiv šest bivših funkcionera takozvane Herceg-Bosne kojima se sudi u Haagu, 10. maja 1993. ili približno tog datuma “organi vlasti Herceg-Bosne/Hrvatskog vijeća obrane (HVO)” iz tog objekta su iselili bolesnike i pretvorili ga u zgradu Vojne policije.

Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) u toku je suđenje Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću za zločine počinjene na području takozvane Herceg-Bosne, uključujući i općinu Stolac.

Koštana bolnica je potom, kako se dalje navodi, upotrebljavana za “kraća zatvaranja muškaraca Bošnjaka”.

 “Tokom ljeta i jeseni 1993. godine pripadnici Herceg-Bosne/HVO-a surovo su maltretirali muškarce zatvorene u zatočeničkom centru u Koštanoj bolnici, udarajući ih nogama, pendrecima, batinama, kundacima i stolicama.

Ploča u znak sjećanja na logoraše redovno se skida: Koštana bolnica

Usljed tog maltretiranja mnogi zatočeni su umrli ili zadobili teške povrede, dok je od jula do sredine oktobra 1993. godine najmanje pet muškaraca preminulo”, tvrdi Tužilaštvo u Haagu. Prisjećajući se tog perioda, Dizdar objašnjava da je u zatočeništvu u bolnici bio s drugim muškarcima zatvoren u podrumu, te da je, koliko mu je poznato, nekolicina logoraša u tom objektu preminula usljed teškog premlaćivanja. Na ispitivanje i premlaćivanje je jedne prilike izveden i Čokljat.

Morao sam se skinuti do pasa, i tada je Petar Matić naredio da donesu neki uređaj. On mi je na leđa priključio struju, a u međuvremenu me je stalno udarao pendrekom i tražio da mu odgovorim gdje krijem oružje. Pošto sam govorio da nemam oružje, on mi je dva-tri puta povećavao pa smanjivao struju”, prisjeća se Čokljat.

Petar Matić i Ante Krešić, bivši pripadnici HVO-a, pred Kantonalnim sudom u Mostaru su u novembru 2009. osuđeni na po dvije i po godine zatvora zbog zločina počinjenih u Koštanoj bolnici. Na tu presudu žalbe su uložili Tužilaštvo i obojica optuženih, a Vrhovni sud Federacije BiH ih je djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu, te optužene osudio na po dvije godine zatvora. Za zločine u Koštanoj bolnici u februaru 2007. godine pravomoćno je osuđen na tri godine i Niko Obradović, također bivši pripadnik HVO-a.

Dizdar kaže da je Koštana bolnica bila “prolazna stanica” jer su zatočenici iz tog objekta odvođeni u druge logore na području Hercegovine. Tako su Dizdar i Čokljat, nakon izvjesnog vremena, s drugim logorašima iz Koštane bolnice prebačeni u logor Dretelj kod Čapljine, gdje ostaju sve do oktobra 1993. godine. Dizdar je tada uz intervenciju Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK) prebačen u Hrvatsku, a Čokljat razmijenjen. Danas obojica ponovo žive u Stocu i slažu se u jednom – da je pravda spora. Smatraju da ni pravosudni organi ne rade dovoljno kako bi procesuirali odgovorne za zločine koji, kako kažu, slobodno žive i rade u Stocu.

“Oni koji su činili zločine, danas slobodno šetaju gradom. U Stocu se od potpisivanja Dejtonskog sporazuma nije puno toga promijenilo. Djeca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti pohađaju školu odvojeno, a u gradu postoje bošnjački i hrvatski kafići”, kaže Dizdar.

Na području općine Stolac, prema podacima iz 2009. godine, živi oko 13.000 osoba, među kojima najviše Hrvata. U tom gradu su evidentirani primjeri “dviju škola pod jednim krovom” u kojima učenici nastavu prate odvojeno, podijeljeni po nacionalnosti – na Bošnjake i Hrvate. Takvih škola u BiH, prema dostupnim podacima, ima više od 50.

Zbog podjela o kojima pričaju bivši logoraši, stanovnici tog hercegovačkog grada ne žele javno govoriti o počinjenim zločinima, a “rijetki su Hrvati koji će priznati šta se dogodilo”.

O dešavanjima iz 1993. godine za BIRN govori jedan od njih, ali anonimno, jer smatra da bi ga zbog mišljenja osuđivali Bošnjaci i Hrvati. Kaže da se sjeća da su odvođenja Bošnjaka iz Stoca trajala “oko mjesec i po” i da su pojedini bili zatočeni u Koštanoj bolnici.

“U ‘Koštanu’ sam dolazio u to vrijeme, ali nikada nisam vidio zarobljenike, niti sam koga priveo, niti znam koliko ih je prošlo kroz logor. Znao sam da su bili u podrumu i znao sam za njih, ali nisam učestvovao u tome, niti sam to mogao spriječiti”, kaže on i dodaje da je bio pripadnik HVO-a.

O drugim pripadnicima HVO-a koje je tada vidio u Koštanoj bolnici ne želi govoriti.

“To je već optuživanje, za koje nisam spreman. Možete to tumačiti kako hoćete, ali neću reći ime niti jednog od njih”, kaže ovaj bivši pripadnik HVO-a i dodaje da je samo u jedno siguran, a to je da “svako treba odgovarati za zločin bez obzira koje nacije bio”.

Nekoliko istraga za zločine počinjene u Stocu vodi se u Tužilaštvu BiH, a krajem decembra 2010. godine podignuta je i prva optužnica, i to protiv Vlatka Jarka, pripadnika Prve brigade HVO-a “Knez Domagoj”. Jarak je optužen da je u julu i augustu 1993. godine sudjelovao u prisilnom preseljenju i zatvaranju civila s područja Stoca. U optužnici se navodi da su civili, između ostalog, bili zatvoreni i u bolnici u tom gradu.

Koštana bolnica u Stocu danas je napušten objekat. Bivši logoraši su tu u nekoliko navrata pokušali postaviti obilježje, ali je njihova ploča svaki put bila uklonjena.

Ko je Husaga Čišić?

Pise:Avdo Metjahić

Odavno me muči dojam da što više saznam o Husagi Čišiću Mostarcu, nekadašnjem poslaniku Narodnog Fronta Bosne i Hercegovine. Ono što mi je poznato nije dovoljno da bi nešto više rekao o ovom Bošnjaku, koji je na prvoj Ustavotvornoj skupštini Demokratske Federativne Jugoslavije 1946. godine, zatražio objašnjenje, zašto u grbu Jugoslavije nedostaje šesta baklja, jer svakako postoje šest republika. Naravno da je ućutkan od tadašnjih ustavotvoraca, Moše Pijade i Milovana Đilasa.

Šta je ustvari rahmetli Husaga rekao i tražio na toj prvoj Ustavotvornoj skupštini, malo, ili pak nimalo se nije pisalo i pričalo do današnjih dana.

 

Rahmetli Husaga im je rekao, da postoji šesti narod, a to je Bošnjaci muslimanske vjere, našto je bio ućutkan za sva vremena, ne samo od Moše, i Đilasa nego mu se od tada gubi svaki trag. Kako se to desilo da su ga njegovi Mostarci zaboravili, i samo se pominje u nekim spisima  i to od Ota Bihalji-Merin kojeg je interesovala poznata balada o Hasanaginici. Sve što se zna o njemu je da je potomak Hasan-age i da je u razgovoru sa O tom propustio da otkrije jedno od brojnih tajni vezanu za ovu baladu, u kojoj je opjevana lokalna porodična zgoda na području Imotske krajine sredinom osamnaestog vijeka.

Poslije svih ušutkanih prije Husage, i njega je zadesila ista sudbina od veliko srpske i hrvatske hegemonije. Postao i ostao nepoznat od svog sopstvenog naroda Bošnjaka.
Svi napori ova dva nama susjedna naroda, da Bošnjake unište i njihovo postojanje prikriju, nije urodilo plodom, jer ipak baklja bošnjaštva je gorjela, da li to bilo u domovini, koja je gašena na svakom pomolu, pa su je nosili bošnjački sinovi van Bosne. Nosili su baklju bošnjaštva muhadžiri, do nakraj osmanskog carstva, a u novije vrijeme je prenijeli preko Evrope do kraja Amerike. Svi napori da se bošnjačka nacija  izgubi i prikrije, uspijeva Srbima i Hrvatima, samo u njihovim glavama.  Izolirati i prikriti postojanje Bošnjaka, autohtonog naroda na balkanskom prostoru je bilo nemoguće, jer postoji više nego hiljadugodišnja historija  dobrih Bošnjana koja ih krasi i sija još od srednjeg vijeka.

Prije nekolko godina, dobih  komplet enciklopedije Jugoslavije, koji je štampan 1962. godine u Zagrebu, te pohitah da nešto nađem o Bošnjacima.
Evo što nađoh: Bošnjak, list za politiku pouku i zabavu, izlazio jednom nedeljno od 2.7.1891 do 16.7. 1910, štampan latinicom. Urednici: Hilmi Muhibić, Edhem Mulabdić, Jusuf’ beg Filipović. Onda se pominje selo Bošnjaci u Slavoniji, kraj Županje, pa se onda pominju Bošnjak Ilija, Karlo,  Petar, Bošnjaković Franjo Srećko, te i neki Ivan od Banje, ali Bošnjaka kao naroda nema nigdje. Pominjanje mjesta i prezimena Bošnjak ili Bošnjaković su prisutnu kod katolika, pravoslavaca, kao i kod muslimana u Bosni, i čak ih nailazimo na teritoriji Sandžaka.

Kroz historiju Bošnjaka primjećujemo da su se naše komšije i kršćanska  Evropa  uvijek  miješali i u dosta slučajeva odlučivala o našoj bošnjačkoj sudbini. Odašiljane su istrebljivačke  ekspedicije, od svete stolice da Bošnjake i Bosnu potčine sebi, što im nikad nije uspijevalo da to ostvare do kraja.  Uspjelo je misionarima  iz Srbije i Hrvatske da preokrenu pravoslavne Bošnjake u Srbe, a bošnjačke katolike u Hrvate, koji su radili  pa i danas rade na zatiranju Bošnjaka, ustvari svojih sunarodnjaka.

Gore sam napomenuo prezimena Bošnjak, koja nose naturalizovani Hrvati, i Srbi koji ne stideći se, odbijaju svaku pomisao da pripadaju bošnjačkom rodu, ali bi ako im zapadne pripojili dio Bosne Srbiji, ustvari Hrvatskoj.   

U svoji posljednjoj knjizi Dr. Muhamed Filipović napisa: “Ako  bi naša identifikacija bila iste vrste kao ona kod Hrvata i Srba, onda bi nas politički i historijski cilj morao biti, kao što je slučaj kod ovih drugih, da stvorimo našu bošnjačko-muslimansku državu, što bi uništilo historijsku osnovu našeg postojanja i sigurno nas dovelo u propast. To bi tražilo da se oprostimo od Bosne kakvu su nam naši djedovi ostavili na amanet , unatoč tolikim njihovim žrtvama i patnjama’’

Ma koliko god da takozvani demokratski svijet sa Evropom bio na strani vandala, baklja bošnjaštva je sačuvana i gorjela je u najtežim momentima i gorjet će dok bude posljednjeg Bošnjaka. U Evropi je nosiše sad rahmetli Adil-beg, sa njegovim ahbabima, a u  Americi, veliki sin Bošnjačkog  naroda Besim Velić, te danas baklja bosanstva  plamti u matici Bosni, i svim susjednim državama gdje žive Bošnjaci.

Poslije propasti Bosne, Bošnjaci koji se školovaše u Osmanskom carstvu i službovaše  po njemu, noseći baklju bošnjaštva, tako dodajući svom imenu i prezimenu pripadnost svom narodu, Bošnjak ili El Bosnavi. Samo da pomenem par njih od hiljade, a to su: Mustafa Bošnjak Muslisija, Ahmed Bošnjak – Talib, Avdilah efendija Bošnjak, Vehdetija Ahmed Bošnjak, Muhamed Uskufi el Bosnavi i Nesuh Matrakcija Bošnjak.



Rahmetli Husaga Čišić, njegova svijetla ličnost mora ostat u historiji Bošnjaka, kao jedan od onih bakljonoša svoje narodnosti, i mi njegovi nasljednici mu bit zahvalni, i slaviti ga dok je Bosne i Bošnjaka. Ko zna možda u bliskoj budućnosti se zastide bar oni koji nose prezime Bošnjak i vrate se iskonu.
Bi bilo patriotski i lijepo da se nađu oni koji pišu historiju Bošnjaka i isture na vidjelu istinu o rahmetli Husagi, i ostalim bakljonošama Bošnjaštva. Tako da bi nove generacije shvatile, da borba za bošnjaštvo nikad nije prestajala, niti smije prestati, jer oni koji su deset puta probali da nas unište, čekaju kao hijene svojih pet minuta.

CRKVA BOSANSKA I NJENO UČENJE
Tekst proglašen najboljim na Kantonalnom takmičenju srednjih škola iz historije kojeg je raspisao Meduopštinski pedagoški zavod u Mostaru.

Autori: Dika Grebović, Zerina Begović, Armin Đukić i Amel Husnić (učenici I-1 razreda Građevinske tehničke škole u Mostaru) Mostar, 15.04.2002.god.

Mentor: Nerman Pala
 

CRKVA BOSANSKA U POLITIČKOJ HISTORIJI SREDNJEVJEKOVNE BOSNE
 Prvu vijest o postojanju heretičke crkve u Bosni poslao je 1199. godine zetski knez Vukan, stariji sin srpskog vladara Stefana Nemanje, koji je obavijestio papu Inoćentija III da se ”... u zemlji Bosni razvija hereza ne malih razmjera i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom... i sa više svojih srodnika bio zaveden, preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana”. U tom pismu se još obrazlaže opasnost od heretika i njihovog učenja koje se toliko raširilo u Bosni, da je predstavljalo ozbiljnu opasnost po interese rimske katoličke crkve. Rimski papa Inoćentije III, energični predvodnik borbe protiv heretičkog učenja i osnivač Inkvizicije, odmah reagira pismom svom vazalu, ugarskom kralju Emeriku, tražeći od njega vojnu intervenciju u Bosni - to je početak duge političke suradnje rimske crkve i Ugarskog kraljevstva, suradnje između križa i mača, i duhovno-političkog potčinjavanja Bosne papskoj hegemoniji.

Opasnost od krstaškog rata ban Kulin (1180-1204) je pokušao izbjeći pismom papi u kojem se pravdao nepoznavanjem opasnosti od njihovog učenja i pozivom papi da pošalje svog emisara koji će provjeriti njegove navode. Papin izaslanik Ivan de Casamaris stiže početkom aprila 1203. godine u Bosnu i sa starješinama ”krstjana” je održao sastanak, u prisustvu bana, na Bilinom polju kod Zenice - revizijom je utvrđeno da je učenje bosanskih krstjana u bitnim odrednicama suprotno učenju katoličke crkve i Casamaris je zatražio i dobio potpisanu izjavu bosanskih dualističkih starješina i bana Kulina o odricanju od heretičkog učenja - to je poznati Akt abjuracije od 8.aprila 1203. godine, potpisan uz svjedoka, dubrovačkog arhiđakona Marina. Pošto je postigao svoj cilj, papski legat je otišao u Ugarsku vodeći sobom Kulinovog sina i dvojicu heretičkih učitelja, Ljubina i Bragetu, koji su pred ugarskim kraljem, kaločkim nadbiskupom i ugarskim velikašima ponovili zakletvu da će se pridržavati datih obaveza.

Međutim, Kulinov akt abjuracije nije bio ništa drugo nego diplomatski i taktički potez - tipična manihejska taktika prilagođavanja datoj političkoj situaciji. To je vrijeme kad rimska kurija pod papom Inoćentijem III vodi poznati IV krstaški rat evropskih križara uperen, naoko, protiv muslimana u Svetoj zemlji ali, zapravo, sa ciljem uspostavljanja pune dominacije rimske katoličke crkve u svijetu: tad su križarske horde izvršile npr. pokolj Jevreja u Češkoj, srušili Bizantsko carstvo 1204. godine i osnovali Latinsko carstvo, a u Carigradu je ustoličen latinski patrijarh (umjesto pravoslavnog) sa ciljem potčinjavanja pravoslavne crkve rimskoj kuriji. To je, dakle, vrijeme apsolutne nadmoći katoličke crkve i u takvim prilikama bosanski dualisti privremeno prikrivaju svoje učenje i lako otklanjaju opasnost po sebe, ali i po državu.
 

Stećak u Donjoj Drežnici

No, već za dvije decenije rimska kurija ponovo je organizirala krstaški pohod protiv Bosne i njenih heretika, a taj zadatak dobiva nadbiskup u Kaloči kome je bosanska biskupija bila tad potčinjena u pitanjima vjere. Ali, taj pohod nije bio sproveden zbog unutrašnjih problema Ugarske, što je omogućilo daljnje jačanje heretičke crkve u zemlji.

1232. godine za bosanskog bana dolazi Matej Ninoslav, koji je i poticao iz heretičke porodice i tad heretička crkva postaje dominantna crkva u Bosni, Usori i Soli. Nato rimska kurija oštro reaguje: u Bosnu stiže papski emisar Jakov Pekorari i smjenjuje bosanskog katoličkog biskupa i tad se (1233. godine) za biskupa postavlja energični dominikanac Johanes Vildeshauzen, Nijemac, a bosanska biskupija je izuzeta iz jurisdikcije dubrovačke nadbiskupije i direktno potčinjena Rimu. Činjenica je da se Dubrovčani nisu htjeli miješati u vjerska pitanja u Bosni, strogo vodeći računa o svojim trgovačkim interesima a pitanje crkve su stavljali u drugi plan.

Godina 1233. je bila vrlo važna jer od tada rimska kurija postavlja strance na položaj bosanskih biskupa, dominikanci uz pomoć inkvizicije počinju progon heretika po Bosni a Ugarska je od rimskog pape dobila ovlaštenje da štiti katoličke pozicije. Ugarski kraljevi otada nastoje, pod maskom borbe protiv heretika, nametnuti vlast u Bosni i Humu. No, bosanski i humski velikaši, kao i bosanski vladari, pružaju vrlo čvrst otpor i brane svoje feudalne posjede i zemlju, a u toj borbi bosanski velikaši dobivaju vrlo jakog duhovnog saveznika u heretičkoj bosanskoj crkvi. To je sinteza različitih društvenih slojeva s potpuno istim ciljem: očuvanjem svojih teritorija i ljudi pred vanjskom opasnošću - pitanje odbrane heretičke crkve bilo je pitanje odbrane države. Stoga će Crkva bosanska sve do propasti bosanske države biti potpuno pod zaštitom bosanskih feudalnih velikaša, a također i gotovo svih bosanskih vladara.

U vremenu između 1235. i 1237.godine Ugarska je, pod hercegom Kolomanom, izvršila krstaški pohod na Bosnu i pri tom zauzela i područje Humske zemlje; no, i pored ratnih pustošenja, taj pohod nije dao efekta; suprotno tome, položaj katoličkih biskupa u Bosni je bio stalno u opasnosti, iako im je ugarska vlast stalno davala sve veće zemljišne posjede u području Slavonije, Usore, Huma i Bosne. Aktivni i pasivni otpor bosanskog stanovništva konačno je prisilio ugarski dvor da sjedište bosanske biskupije izmjesti 1250. godine iz Bosne u Đakovo; istovremeno je i pravoslavni episkop Humske zemlje napustio svoje sjedište u Stonu i preselio u manastir sv. Petra na Limu. Crkva bosanska tada potpuno dovršava izgradnju svoje crkvene organizacije i otada je ona sjedinjavala borbu bosanskih vladara i plemstva protiv ugarskih vladara i feudalaca u cilju zaštite ne samo svoje crkve nego i bosanske samostalnosti.

Krajem XIII vijeka u Ugarskoj jačaju pretenzije i moć krupnih feudalaca i tad jedan od njih, hrvatski valikaš Pavle Šubić stavlja i Bosnu pod svoju vlast, koju će uskoro prepustiti svom bratu Mladenu I Šubiću. No, 1304. godine ovaj je ubijen u Bosni u jednom sukobu protiv ”krstjana”. 1322. bosanski velikaš Stjepan II Kotromanić podržava Mladena II Šubića i učvršćuje svoju političku vlast nad Bosnom. To je početak sjajnog perioda bosanske države koja se širi ”od Save do mora, od Cetine do Drine”, perioda koji će biti krunisan izuzetnim vojnim i političkim uspjesima Tvrtka I Kotromanića, koji će 1377. godine izdići državu u rang Bosanskog kraljevstva.

Ovi i kasniji bosanski vladari, iako su bili vrlo moćni, strogo su pazili na zaštitu Crkve bosanske jer je ona bila čvrst saveznik i države i bosanske vlastele.

S druge, od 1291. godine u Bosni djeluje franjevački red koji je potpuno istisnuo dominikance; franjevci vode drugačiju politiku nastojeći pridobiti stanovništvo Bosne uza se i odvojiti ga od Crkve bosanske, otvarajući franjevačke samostane sa njihovim obrazovnim sistemom itd. Tvrtko II Kotromanić je 1436. godine franjevce uzeo pod svoju ličnu zaštitu, čime su oni praktički postali izjednačeni sa Crkvom bosanskom...

Istovremeno, polovinom XV vijeka Crkva bosanska prolazila je kroz agoniju u svom postojanju i iznutra se urušavala: njene crkvene starješine u drugoj polovini XIV a naročito tokom XV vijeka postepeno potpuno pristaju uz državnu vlast, preuzimaju državne poslove i stječu zemljišne posjede i bogatstva, odnosno po svemu se približavaju feudalnoj vlasteli. Što se više kod heretičkih starješina i učitelja pokazivao interes za materijalnim bogatstvima, to je njihovo moralno učenje gubilo na ugledu kod masa njihovih vjernika. Oni koji su dotad prednjačili u skromnostima i preziranju materijalnih bogatstava, sada su postajali bogati članovi vladajući društvene klase, okruženi slugama i poslugom, brinući se puno više o svojim porodicama i imetku nego o crkvenoj organizaciji. Kako je to samo bilo u suprotnosti sa učenjem Crkve bosanske! - upravo je rezignacija vjernika Crkve bosanske bila i glavni uzrok njene propasti pred vanjskim neprijateljima u XV vijeku.

Posljednja dva bosanska vladara Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević već su bili otvoreni saveznici katoličke crkve i progonitelji Crkve bosanske, u pokušaju dobivanja pomoći od evropskih kršćanskih država za odbranu od nadirućeg i moćnog Osmanskog carstva.

Posljednji pomen Crkve bosanske je iz doba Hercega Stjepana Vukčića Kosače, u čijoj službi je bio Gost Radin, više kao diplomata hercegov nego kao starješina Crkve bosanske.

Lišena vlastite crkvene organizacije, a ostavši bez svojih moćnih zaštitnika - bosanskog feudalnog plemstva, čija je moć bila slomljena - Crkva bosanska je, nakon propasti Bosanskog kraljevstva i nakon osvojenja Hercegovine, prestala postojati a njeni vjernici su lakše i brže nego pripadnici drugih kršćanskih konfesija prelazili na islam krajem XV i u XVI vijeku.

KULTURNA BAŠTINA CRKVE BOSANSKE

U narodnoj tradiciji nije ostalo pohranjeno sjećanje na djelovanje Crkve bosanske, koje je trajalo preko dva i po vijeka, jer su tekstove njenog crkveno-književnog rada brisali organi katoličke crkve sa istom fanatičnom gorljivošću kojom su progonili i njene vjernike - a pošto je njeno učenje bilo apsolutni protivnik vjerskih građevina, to nema ni materijalnih spomenika te vrste. No, s područja djelovanja Crkve bosanske postoji veoma veliki broj kamenih nadgrobnih spomenika - stećaka, čija ih je originalna umjetnička izvedba svrstala u prvorazrednu kulturnu baštinu naše zemlje.

Stećci se, po vremenu nastanka, kao nadgrobni spomenici javljaju u drugoj polovini XIV vijeka, da bi se naročito koristili kroz XV i u prvoj polovini XVI vijeka. Do sredine XV vijeka to su bili nadgrobni spomenici gornjeg feudalnog sloja društva (zbog skupoće izrade, odnosno klesanja), a od sredine XV vijeka ih podiže i vlaško-stočarsko stanovništvo, naročito u Hercegovini: npr. čuvena nekropola stećaka u Radimlji, kao grobište vlaške porodice Hrabrena (Miloradovića) iz XV vijeka, ili stećci na platou Podveležja itd.

Po mjestu nastanka stećci se nalaze na prostoru djelovanja Crkve bosanske i njegovim susjednim rubnim područjima a to je područje cijele Bosne i Hercegovine, te dijelovi Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Iako su to prvenstveno i najvećim dijelom nadgrobni spomenici bosanskih heretika, činjenica je da su ih koristili i kršćani, o čemu govore neki natpisi na stećcima kod Travnika. Ta činjenica i pacifizam Crkve bosanske argumenat su jedne historijske istine: stećci su epigrafski dokaz multilateralnog duha bosanske srednjevjekovne države, a zbog njihove umjetničke jedinstvenosti genijalni pisac i predsjednik tadašnje JAZU Miroslav Krleža, upravo je stećke izložio 1950. godine na Svjetskoj izložbi u Parizu kao veličanstvenu kulturnu baštinu s područja cijele bivše Jugoslavije.

Po obliku postoje 2 glavne grupe stećaka: položeni (sanduci, ploče i sljemenjaci) i uspravni (stubovi, stele i krstače). Od svih pobrojanih stećaka, (preko 66000), najviše je položenih, a najbrojnije nekropole stećaka su na području Bosne i Hercegovine. Područja najgušće zastupljena stećcima su u Hercegovini (Bileća, Stolac, Trebinje, Gacko, dolina Neretve...).

Stećci su vrlo važni za proučavanje naše prošlosti jer ukrasni motivi, a naročito natpisi na njima, daju dragocjene podatke iz historije, politike, lingvistike itd. Po svim svojim obilježjima, stećci ne pripadaju evropskoj renesansnoj umjetnosti, jer su i stilski i koncepciono oni strani duhu renesanse - to su u potpunosti spomenici bosanskog Srednjeg vijeka.

Mnogi od stećaka imaju na sebi ukrasne motive koje su vješti majstori - klesari urezivali i simbolički označavali. Glavni ukrasni motivi na stećcima su:

- Geometrijski motivi (trake, dijagonale, presjeci, cik-cak linije).

- Bordure (rubni ukrasi kojima se završavaju neki stećci u obliku sanduka ili sljemenjaka; najljepši primjerak bordure je stećak iz Donje Zgošče - danas pred Zemaljskim muzejom u Sarajevu).

- Arhitektonski motivi (predstave zgrada, tvrđava, stubova, lukova na stubovima i sl. Najstariji ukrašeni stećak, potiče iz 1391.godine iz Veličana u Popovom polju - to je spomenik monahinje Polihanije sa predstavom polukružnih lukova. Isto tako, oko Stoca i Mostara se nalaze oni sa potkovičastim lukovima a u Dalmaciji i oko Kupresa, Imotskog i Sinja su stećci sa tim lukovima i gotskim, šiljastim lukovima - vjerovatno su bili inspirisani blizinom gotičkih crkava u Dalmaciji).

- Krstovi (česti motivi na stećcima; postoji nekoliko tipova krstova: - krstovi sa jednakim kracima unutar kruga (oko Stoca i Ljubinja); - ”malteški krst” u Dalmaciji; u Popovom polju se ovaj tip krsta javlja na visokom stubu i ima islamsku komponentu u izvedbi: - krst sa krugom na vrhu što simbolizira planetu Veneru; - krst oko Nikšića i Bileće pod uticajem je pravoslavnog manastira u Dečanima; - lisnati krst na stećcima u dolini Neretve i oko Stoca; - dvostruki krst ili kukasti krst kao stari evropski srednjevjekovni simbol na grobovima - taj tip krsta je čest u zapadnoj Hercegovini. Ovdje treba reći da je krst na horizontalnim stećcima uvijek okrenut prema zapadu, odnosno iznad je lica pokojnika, čija je glava okrenuta ka zapadu.

- Udubljenja i obruči (česti motivi na stećcima; udubljenja se nalaze samo na horizontalnim plohama i seljaci ih često zovu ”kamenicama”: njihova uloga još nije jasna - da li su služili za skupljanje kiše radi ”osvježenja pokojnika” ili stavljanja obrednih darova pokojniku, ili u neke druge svrhe - ne zna se tačno. Stećaka sa udubljenima ima najviše oko Kupresa, Imotskog, Ljubuškog, Neuma...

- Jabuke (na stećcima se motivi jabuka javljaju na nekoliko specifičnih mjesta, oko Sarajeva, Travnika i Kupresa. Izgleda da su oni bili pod turskim uticajem, jer npr. na turbetu osmanskog sultana Mehmeda I (1413-1421) u Bursi se nalaze ukrasni ispusti slični jabukama; slično je i sa nekim mezarima ”svetih ljudi” (evlija) u oblastima BiH gdje se javljaju takvi motivi na stećcima).

- Rozete (motivi povezanih zraka koje polaze iz jedne centralne tačke, oblika zvijezde ili latice).

- Polumjesec (u kombinaciji s rozetom ili kao dvostruki polumjesec, ovaj tip je nastao na prostoru istočne Bosne pod islamskim uticajem).

- Ljiljan (je glavni motiv kršćanske ikonografije a simbolizirao je Isusove muke ili bol koji je Bogorodica osjetila vidjevši Krista razapeta na krstu, ljiljan i Isus je čest motiv na stećcima).

- Spirale (kao ukrasni motiv se javljaju same ili u kombinaciji s bordurama, vrlo česte kao motivi...).

- Grozd i loza (ovaj motiv je na relativno malom prostoru od Stoca do Kalinovika i dalje do Zvornika; da li je grozd označavao simboliku Isusovih riječi (”... Ja sam istinska loza, a moj Otac je vinogradar.” - Ivanovo evanđelje, XV:S), ili je to, pak, simbol preuzet od dubrovačkih trgovaca vinom - nije utvrđeno tačno).

- Grane i drveće (možda simboliziraju ”drvo života” iz Biblije, a možda su odraz vjerovanja da duša pokojnika prelazi u drvo posađeno nad grobom - uostalom, i danas se kod pripadnika svih religija često sadi cvijeće ili ukrasno drvo na grobu ili u njegovoj blizini...).

- Oružje i oruđe (su česti motivi a najčešći su prikazi mačeva, koplja, kratkih bodeža, sjekira, lukova, strijela i štitova. Oblik mača varira od pravog mača opšte korištenog u Evropi tokom Srednjeg vijeka, do savijene sablje iz XV vijeka, pod uticajem osmanskog tipa. Na štitovima se također, susreću razni motivi: polumjesec, ljiljan, rozeta, krst...a na nekim štitovima su, čak, urezani i datumi podizanja tih nadgrobnih spomenika).

- Ptice (ovaj motiv je religioznog karaktera i simbolizira selidbu duše pokojnika...).

- Životinje (čest motiv na stećcima i imaju religiozno-simbolički karakter; najčešće predstave jelena (Stolac, Ljubinje, Bileća) kao simbol sjedinjenja duše s Bogom, kao što jelen čezne za šumskim potokom; konj bez jahača označava palog ratnika na bojnom polju; predstava zmije na stećcima od donje Neretve do Neuma (možda i kao predstava jegulje!), a motiv zmije i guštera iz Boljuna i Opličića su, zna se, djelo majstora - klesara Grubača koji je potpisao 2 takva stećka iz 1477. godine; rjeđe su predstave psa, ribe, zmajeva ili drugih fantastičnih životinja iz mašte (kao simbol pakla...).

- Ruke (kao ukrasni motiv najčešće su na stećcima oko Srebrenice i Zvornika, a česte su u Hercegovini, Dalmaciji i oko Kupresa: negdje se prikazuje cijela ruka savijena u laktu (katkad drži sablju, mač ili knjigu- simbol učenosti!), negdje samo šaka... Simbolika ruke na stećku nejasna je, mada se može reći da je ruka za srednjevjekovnog ratnika bila najvažniji dio tijela koji odlučuje njegovu sudbinu - ovaj simbol u našoj zemlji je sigurno preuzet od starih rimskih kultova kao npr. iz kulta Sabaziosa (iz III v.n.e.) iz istočne Bosne - tu je pronađena bronzana šaka 15,5 cm visine sa podignuta 3 prsta u stavu ”benedictio latina” (blagosiljanja)..).

- Glave, figure i parovi (vrlo česti motivi; muški likovi predstavljaju ili pokojnika ili, gdjegdje, Isusa, dok ženski likovi najčešće predstavljaju neko božanstvo. Lik muškarca na stećku obično je prikazan kako stoji s podignutom rukom ili kako drži knjigu ili oružje, što predstavlja njegovu djelatnost u vrijeme života...).

- Kolo (čest motiv na stećcima; predstavlja se kao muško, žensko ili miješano kolo u kojem se plesači drže za ruke i igraju; na nekim stećcima kod Mostara, te u zapadnoj Hercegovini prikazuje se žensko kolo u kojem žena - kolovođa nosi obruč, ali to kolo odavno više ne postoji u narodu. Predstava kola s jelenom vjerovatno je imala religiozni karakter selidbe duše...).

- Konjanici (javljaju se često kao motiv na stećcima oko Trebinja, Nikšića, Pljevalja, Nevesinja, Gacka, Stoca, Avtovca, Konjica... Natpis na jednom takvom stećku iz Ključa kod Avtovca spominje sahranjenog ratnika u službi humskog vojvode Sandalja Hranića (1404-1435)...).

- Lov (kao motiv se javlja vrlo često i svukud; tipičan je stećak iz Boljuna kod Stoca, potpisan od majstora Grubača, koji kazuje da je tu 1477. sahranjen Tarah Boljunović...).

Natpisi na stećcima su izuzetno važni jer ti tekstovi, klesani od ondašnjih majstora, daju izuzetno značajno lingvističko, historijsko i kulturološko blago: oblik slova, pravopis, skraćenice i pismo - stara bosanska ćirilica, odnosno bosančica - daju nam svojim sadržajem opis ličnosti, njihove društvene i političke uloge u određenom vremenskom periodu; ti su natpisi vrlo značajni sa historijskog aspekta jer nam daju dragocjene podatke npr. o društvenoj hijerarhiji feudalne Bosne i Hercegovine u kojoj vlastela leži sahranjena ”na svojoj plemenitoj baštini”, dakle, na svom feudalnom zemljišnom posjedu, pa ti natpisi otkrivaju strukturu društvenih odnosa vladara, plemstva, naroda i sl... Stećaka sa natpisom ima relativno malo u odnosu na ukupan broj stećaka: na teritoriji Bosne i Hercegovine ih ima oko 323, u Hrvatskoj 13, Srbiji 15 i Crnoj Gori 12 - svega oko 373 sa natpisom. Najbrojniji stećci s natpisom u našoj zemlji su oko Trebinja, Bileće, Stoca, Gacka...

Ovdje ćemo samo pomenuti neke lokalitete stećaka s područja Mostara i njegove okoline, gdje je arheološkim istraživanjima zabilježeno oko 1208 stećaka. Na području Raške Gore su lokaliteti: Vituša (nekropola sa 68 stećaka), Bučići (165 stećaka), Đubrani (2 krstače), Domazeti (76 stećaka i brojni usamljeni ”kamenovi”); na području Vrda: u selu Vrdi (oko 15 stećaka); na području Goranaca: u Sovićima, na lokalitetu Stećci je 7 stećaka, u Starom Selu oko 24 stećka; na području Bogodola: unutar starog groblja je oko 85 stećaka i nešto kamenih krstača. Na lokalitetu Donji Jasenjani, oko 700 metara niže od mosta prema Drežnici je nekropola sa 13 stećaka; u Donjoj Drežnici su stećci pred školom i u parku; u Humima, u Vrapčićima, u Sutini, u Gnojnicama, u Kosoru je pronađena čuvena sudačka kamena stolica hercega Stjepana Kosače (prenešena u Zemaljski muzej u Sarajevu), 3 stećka u Posrtu kod Kosora, stećak u Blagaju kod katoličkog groblja, 4 stećka u Malom Polju, u selu Kamena kod Blagaja nekropola sa 11 stećaka...

U samom gradu Mostaru je evidentirano postojanje nekoliko mjesta sa stećcima: na području Zahuma (”Grčko groblje” između Đikovine, Balinovca i Kavazbašina) - tu nisu pronađeni stećci, ali su pronađene kamene grobnice iz Srednjeg vijeka, čiji način sahranjivanja upućuje da je i tu bila nekropola heretika. U groblju Smrčenjaci se nalazi jedan stećak u obliku sanduka (ukras kola sa 4 ženske figure) a niže od njega jedan manji stećak - sljemenjak - istočno i južno od groblja su bili pronađeni ostaci grobova koji upućuju da je i tu bila nekropola krstjana.

Na lijevoj obali Neretve, na Carini, nekad su bila evidentirana 4 stećka: 2 ploče u ulici Ahmeta Pintula br. 8 (uništene izgradnjom privatnog objekta 1963. godine); 1 stećak - sanduk koji se danas nalazi u malom parku na Titovoj ulici, preko puta prostorija FK ”Velež”: s gornje strane taj stećak je ukrašen štitom i mačem a s bočne strane je natpis bosančicom koji kaže da je ispod njega bio sahranjen izvjesni Radivoje Krivoušić. Taj je stećak bio više od dva i po vijeka u avliji Husein­hodžine džamije i služio kao mejtaš-kamen pri ceremoniji džennaza, a 1957. godine je prebačen na današnju lokaciju. Danas je na njemu sprejom u boji utisnut neizbježan grafit ”Kaja”!!! U krugu te džamije bio je još jedan stećak, ali se ne zna njegova sudbina.

Pred Centrom za kulturu se nalazi 6 stećaka koji su imali zanimljiv historijat: 2 kamena korita potiču s prostora Tabhane a 1954. godine su prenešeni pred Muzej Hercegovine: 1 stećak u obliku kamene ploče s ukrasom štita i ruke s mačem, potiče iz Ortiješa odakle je 1955. godine prenešen pred Muzej; stećak - sarkofag iz Troskota na Mostarskom blatu, nadgrobni spomenik nekog Ljupka Vlasnića, prenesen je 1963. god. pred Muzej; stećak - sanduk iz sela Panika kod Bileće, ukrašen nizom arkada a prenesen je 1964. godine u Mostar: stećak - sanduk iz sela Bošnjaci u Humilišanima, ukrašen raznim motivima, prenešen je 1966. godine. Svi su ovi stećci bili pred Muzejom Hercegovine do 1996. godine kad su prebačeni na današnju lokaciju, pred Centar za kulturu u Mostaru...

REZIME

Kao historijska pojava Crkva bosanska, sa svojim učenjem i vjerskom organizacijom, javila se i djelovala u sklopu čitavog srednjevjekovnog heretičkog pokreta kroji je, prostorno razbijen na 16 heretičkih crkava u mnogim zemljama Evrope, ujedinjavao vjernike i njihove istomišljenike u korjenitoj kritici zvanične crkve, prvenstveno katoličke crkve i njene duhovno-političke moći, hijerarhije i bogatstva visokog katoličkog crkvenog klera. Iako je ta kritika potpuno ostala u duhovno-religijskoj sferi, ipak je ona poljuljala neprikosnovenost i apsolutnu nepovrjedivost autoriteta zvanične crkve, a time posredno pripremila teren i klimu pojavi duha renesanse i humanizma u Evropi, a u toj kritici je Crkva bosanska imala vrlo visoku ulogu značaj.

Materijalni ostaci njenog učenja, stećci, i danas svjedoče o tim davno prohujalim vremenima i predstavljaju prvorazrednu kulturnu baštinu svih naroda Bosne i Hercegovine.

SRPSKE LAZI, MITOLOGIJA I IZMISLJENA HISTORIJA

Clanak koji slijedi, prvi puta je objavljen u Washington Report on Middle East Affairs, izdanje Jan/Feb. 1995 godine, str.16. pod naslovom Peace Proposal Provides Serbs Disproportionate Share of Bosnia. Cjelokupno originalno izdanje clanka mozete procitati na engleskom izdanju. Slijedi neznatno skracenija verzija na bosanskom jeziku.

Autor: Dr. Amira Dzirlo
(arhitektonska inzinjerka i historicar iz Washington-a, SAD)

Medju mnogim laznim srbijanskim tvrdnjama u konekciji sa mirovnim pregovorima (1992-1995) bila je i izjava da "prema dokumentima Srbi posjeduju 64 posto zemljista Bosne i Hercegovine, ali su spremni da vrate 15 posto svoga teritorija Bosnjacima od sveukupnih 70 posto koje su zauzeli."

Znacajna fabrikacija

Ovo zasigurno nije njihova jedina fabrikacija, nego usprkos vrlo znacajna. Moze se vrlo jednostavno i brzo dokazati da je lazna, provjerom bilo koje zemljopisne knjige izdate prije II Svjetskog rata. Ovim ce biti dokazano da je 51 procenat teritorija Bosne i Hercegovine klasificirano kao sumsko zemljiste, a preostalih 49 posto koristeno za agrikulturu i stocarstvo. Od sumske povrsine, 95 procenata je bilo u vlasnistvu drzave - sto znaci drustveno vlasnistvo svih gradjana - dok je samo 31 procenat zemljista klasificiranog kao agrikulturno bilo u privatnom vlasnistvu Bosnjaka, Hrvata i Srba. Stoga, samo 15 procenata zemljistva Bosne i Hercegovine je bilo u privatnim rukama, sto nikako ne moze opravdati srpske tvrdnje o posjedovanju nad 64% zemljista, osim kroz mitologiju i izmisljenu istoriju.

"Popis Stanovnistva i Zemljisnog Vlasnistva iz 1910" - inace, zadnji cenzus sproveden vrlo pazljivo i vjerodostojno od Austro-Ugarske administracije - biljezi da je od privatnog vlasnistva zemljista u Bosni i Hercegovini pravoslavnim Srbima pripadalo samo 6 procenata, katolickim Hrvatima 2.6 procenata, muslimanima Bosnjacima 91.1 procenat i ostalima 0.3 procenta zemljista.

Medjutim, nakon pobjede Saveznickih sila - koje su podrzavale Srbe - nad Austro-Ugarskim Carstvom, novo-stvoreno i Srbima-dominirajuce Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, zapocelo je "Prvu Agrarnu Reformu" u periodu 1918 i 1919. Tom reformom je Bosnjacima sveukupno oduzeto 2.66 miliona jutara (1,076,675 hektara) zemlje. Kao posljedica, ogroman broj Bosnjaka je ostavljen bez imanja i prisiljen da trazi ekonomski azil, vecinom u Turskoj.

U slicnoj sceni, Hrvati i Katolicka Crkva su ostali bez svojih imanja, a time i bez svojih mogucnosti za prosperitet. Dr. Stjepan Radic, Hrvatski vodja, bio je ubijen u Skupstini od strane Srbijanskog poslanika Punise Racica, iz razloga sto je izjavio da su Bosanci opljackani od svoga pravednog nasljedja.

Sve dosadasnje lazne tvrdnju mogu i moraju biti dokazane kao takve

Konacno, u periodu 1936-1937, vecinom zahvaljujuci pisanjima Radica i nekih muslimanskih clanova Hrvatske stranke, vlada je priznala da bi Bosnjaci morali biti kompenzirani za svoje gubitke u "pogresnom rukovodjenju" agrarnih reformi 1918.

Odluceno je da se Bosnjacima izdaju certificati za vrijednost oduzete zemlje, koji bi bili placeni u 36 vladinih isplata, sa prvom retroaktivnom isplatom 1935. Medjutim, samo 4 isplate su napravljene.

Kao posljedica, zemljiste koje je oduzeto od Bosnjaka 1918-1919 ne moze se pripisati kao zemljiste koje "pripada" Srbima, niti se moze zakonski trasferisati njihovim potomcima. Mi isto mozemo dodati da je vrijednost zemljista otetog od Bosnjaka sracunata 60 procenata nize od svoje stvarne vrijednosti tog vremena. Jasno je da je ovo slucaj "ulicne pljacke" kojima su bili pogodjeni muslimanski i katolicki Bosanci, premda su katolici u Bosni posjedovali mnogo manju proporciju zemljista.

Primjer kako ovo afektuje sadasnje realnosti je agrikulturna dolina Lijevce u blizini Banja Luke, jedno od najplodnijih zemljista u cijeloj Bosanskoj Krajini. Sve do 1918, u tom okrugu nije zivio niti jedan jedini Srbin. Ta povrsina je bila kompletno nastanjena Bosnjacima i Hrvatima.

Poslije 1918, Bosansku Krajinu su poceli nastanjiva Srbi iz Srbije i iz Like, vecinom "Solunasi" (Srbi originalno iz Salonike i sjeverno-istocnog dijela Grcke) i njihovi potomci. Bosanska Krajina je danas postala "Srpska regija", iz koje su svi ne-Srbi protjerani.

U "Drugoj Agrarnoj Reformi", koja je trajala u periodu 1945-1946, ponovo, oni koji su najgore prosli su bili ne-Srpski vlasnici zemlje u Bosni, Vojvodini i Slavoniji. Nikakva kompenzacija nije placenu za otetu zemlju iz razloga sto su navedeni zemljovlasnici bili proglaseni "neprijateljima naroda" i "ratnim bogatasima". Sva zemlja koju je vlada Josipa Broza Tita odlucila da oduzme je bila "prema odluci narodne skupstine" i mocnih sluzbenika, gotovo ekskluzivno Srba. Ovo je postignuto bez ikakvih sluzbenih registrija ili validnih sudskih odluka.

Cesus 1991: Muslimani, Hrvati i "Jugosloveni"

Zato, sve dosadanje lazne tvrdnje mogu i moraju biti dokazane kao takve. Prema zadnjem popisu stanovnistva iz 1991 godine, Bosnjaci i Hrvati su cinili 61 procenat stanovnistva Bosne i Hercegovine. Ako se uzme u obzir cinjenica da je bio i razumljivo veliki broj Bosnjaka i Hrvata koji su se izjasnili kao "Jugosloveni" (reflektirajuci njihov status kao pripadnika mijesanih brakova ili njihov prigovor slamanju bivse Jugoslavije u zasebne republike), sveukupni procenat Bosnjacke i Hrvatske populacije je vjerovatno blizi ka 66%.

Na drugoj strani, od 31.3 procenta populacije Bosne i Hercegovine koji su se izjasnili kao Srbi u censusu 1991 godine, od tog broja, oko 10 procenata su bili vojni oficiri i njihove familije koji su dosli u Bosnu i Hercegovinu vecinom iz Srbije i Crne Gore. Od pocetka rata, oni su se vecim dijelom vratili u Srbiju i Crnu Goru.

Stoga, realni procenat Srba u Bosni i Hercegovini je u prosjeku 28%, ili znacajno manje nego jedna trecina sveukupne populacije stanovnistva 1991.

FAIR USE COPYRIGHT NOTICE: This site may contain copyrighted material the use of which has not always been specifically authorized by the copyright owner. We are making such material available in our efforts to advance understanding of history, politics, human rights, and social justice issues. We believe this constitutes a 'fair use' of any such copyrighted material as provided for in section 107 of the US Copyright Law. In accordance with Title 17 U.S.C. Section 107, the material on this site is distributed without profit to those who have expressed a prior interest in receiving the included information for research and educational purposes.

Njegoš kao bojna truba

Njegoševo shvatanje sile njegov je golemi grijeh, kako sa stanovišta zdrave hristologije, tako i s tacke laickog poimanja pravicnosti i pravde na svijetu

Jovana pohada kurs srpskog jezika u jednoj stokholmskoj gimnaziji. Rodena je u Švedskoj ali, za razliku od mnogih svojih vršnjaka, redovno je išla na nastavu maternjeg jezika. To se vidi i po njenoj recenici: tu je cak i naglasak, glavno mjerilo u vladanju bilo kojim jezikom, na svom mjestu, a rjecnikom zacijelo bar za koplje nadmaša prosjek - u citanju i pisanju više nego u samom govoru. Jovana, dakle, ide u celni red ovdašnjih školaraca inozemnog porijekla. Aferim, vrijedna curo. A ipak... Prije neko vece mi se žali da upravo cita jednu knjigu sa spiska obavezne lektire na kursu, ali ništa ne razumije, "ama baš ništa". Radi se o Njegoševom Gorskom vijencu.
Da je ohrabrim, kažem joj da nije ni prva ni potonja kojoj se GV ne "predaje" bez dosta truda. Cujem da ga i Crna Gora sve manje cita, bez obzira što se mnogi i dalje slijepo drže Njegoševih parola. I sjetim se mog prvog dodira s tim cudnim vijencem. (Samo valjda djetinje godine cuvaju u nama uspomenu na prvi susret s odredenim naslovom, i to tako upecatljivo kao da se dogodilo onomad. Citav niz tih susreta javlja mi se i sad jasnom slikom trenutaka i utisaka koji su ih pratili. Odavno, vaj, lektira više ne može da pobudi ta cuvstva što od citanja pravljahu osoben kosmos, u kojem ti, citajuci, bješe aktivan sudionik u svemu što stoji u knjizi i u svemu što te okružuje.) Da, odnekud mi je dopao ruku GV u nekom lošem povezu, bez prve korice, s dosta necijih nerazumljivih bilježaka na marginama. Bio sam tada u trecem razredu osnovne škole. Sjedio sam iza kuce, na nekom zubatom suncu, da li ranoproljecnom ili kasnojesenjem, i citao stranicu za stranicom, ne shvatajuci ni slovca. Posebnu muku zadavale su mi fusnote, napisane sitnim slogom, a uputstva, pisana kurzivom, uopšte nijesam ni mogao da procitam. I mimo toga, "nešto" me vuklo da idem dalje, i ja sam citao i citao, a ruke mi zeble i stud me podilazila. Odavno mi je jasno šta me to vuklo: ona tajnovitost što izbija iz Njegoševe price, koja ce mi postati jasna tek mnogo kasnije.
I samo ime Njegoš, dok ništa više o njemu ne znadijah, bješe mi neki "tamni vilajet". Nešto oštro, metalno, hladno, daleko, istom zagonetno, stoga, kanda, i primamljivo, udaralo je iz te rijeci - to doista više bješe neki cudan pojam nego ljudsko ime - možda i zato što nigdje oko mene nije bilo nikakvog Njegoša, dok imena iz samog GV nije manjkalo: Danilo, Vuk, Radun, Stefan, Bajo, Obrad, Janko... Ako se ne varam, u osnovnoj školi smo se bavili jedino onim stihovima o Novome. ("Novi Grade, sjediš nakraj mora"...) Ostalo je došlo s gimnazijom. Ono glavno s fakultetom. Jer u gimnaziji je zadatak bio da se nabifla posveta Karadordu i nekoliko monologa, makar ih se i ne kapiralo. Bio je to, ukupno uzeto, GV u pet ili šest fragmenata. Cjelina se sklopila tek na studijama, proucavanjem izuzetno obimne njegošologije. Tek tada GV mi se nametnuo jezikom koji se naprosto lijepi za dušu i pamcenje, bez obzira na sve sintaksicke, morfološke ili znacenjske rogobatnosti tog jezika. Valjda je samo tako i bilo moguce nauciti napamet - kao od šale, naprosto preko noci - stotine i stotine stihova! Bez sumnje, nešto je tome doprinosilo i ono poletno momacko doba, kad ne bješe teško s Bašcaršije maršem izgurati na vrh Trebevica, kamoli "umemorisati" Njegoševu opojnu lirsku vaseljenu.
Njegoša i Krležu inace bije glas da su "teški" i "nerazumljivi" pisci. Bar daci to kažu. Kad sam se, kao profesor, našao u ucionici, GV sam predavao bez knjige, iz glave. I uspijevao sam, možda baš zahvaljujuci tome, da ga "omilim" mojim gimnazistima. Šta je moglo biti uzbudljivije nego imati dvadeset i tri-cetiri ljeta, stajati pred tridesetak radoznalih dackih lica u klupama, gledati kako oni i ocima i ušima upijaju tvoju "besjedu", kojom razlažeš i obrazlažeš, pozivajuci se na stihove, sve "iz glave", naizgled jednostavnu, a ipak složenu, casomice, štaviše, zamršenu misao jednog veleuma. Jesam li birao samo mjesta koja želim da upamte? Jesam. Jesam li zaobilazio one, inace dobro znane partije što vonjaju olovnim šovenstvom i naglašeno podsticu mržnju? Jesam. Šta je onda ostajalo od drame? Sasvim dovoljno! GV ne gubi puno ako preskocimo stihove poput ovih: "Nekršcu se gore usmrdeše... Odža rice na ravnom Cetinju... No lomite munar i džamiju / pa badnjake srpske nalagajte... S Muhamedom i glupost u glavu... Kako smrde ove poturice... Kad krv prospem radi svoje vjere / ne bojim se kletve ni drugoga"... (Stop, zastanite ovdje, molicu, bar na casak i osluhnite "satanski huk" ovog distiha; ima u njemu otrova za citav kontinent!) "Od meceta i turske džamije / napravismo prokletu gomilu / neka stoji na uklin narodu... Ko ne misli na kuran pljunuti / neka bježi glavom bez obzira... Sad ti nema u našu nahiju / obilježja od uha turskoga / do trupine ili razvalina"... Jasno, izostavljao sam ova i podobna mjesta, jer me od njih zeblo kao da su ledene sante. Brisao sam ih zbog toga iz predavanja, ali još više zbog toga što sam imao posla sa dacima svih vjera i naroda Titove federacije. Uostalom, pomenute stihove, i još neke toga tipa, ja bih uklonio iz predavanja cak i da sam pred sobom imao samo slušaoce Njegoševe vjere i naroda, a takode i da su slušaoci bili iskljucivo "Turci", kako Njegoš kivno krsti poturcenjake, dakle svoje sunarodnike. Jer one prve ne bih da podsticem na halak ("Udri za krst, za obraz junacki... ili gubi obadva svijeta"), a ove druge ne bih da posramim ("Niko krupno ko Turcin ne laže") niti da u njima razgaram revanšizam. Ako, pak, oni sami, i jedni i drugi, citajuci knjigu, podlegnu nekoj od nazadnih strasti što zrace iz pomenutih redova - a bilo je i toga, to se tek u nedavnom ratu pokazalo! - necu biti kriv tome ja, nego oni sami...
Svidalo se to nama ili ne, GV je štetna književna roba. U pojedinostima, nikako u cjelini. Zar u ponašanju vojnika i generala, tokom minulog rata u bivšoj nam otadžbini, na ovaj ili onaj nacin, ponegdje doslovce, glose iz GV nijesu služile kao ratna truba, barem u obracunu s "Muslimanijom", kako je R. Mladic zvao Bosnu? A ni samoj Crnoj Gori se nije razminulo bez belaja. (Pitaj Sandžak i njegovu okolinu.) Zar broj porušenih muslimanskih ("turskih") bogomolja u Bosni nije našao svoje "opravdanje" u stihu "No lomite munar i džamiju"?... Zar u nekim od citiranih stihova naprosto ne kulja, kao kužna lava, najbezocniji šovinizam i ratni ršum? "Kad krv prospem radi svoje vjere, ne bojim se kletve ni drugoga"?... Ako to nije okorjeliji vjerski fundamentalizam, šta je onda vjerski fundamentalizam? Kako smrde ove poturice... Ako to nije ljaga na racun ljudi koje mrzimo jer su "prevjerili", šta je onda šovinizam? "Ko ne misli na Kuran pljunuti, neka bježi glavom bez obzira..." ili "S Muhamedom i glupost u glavu..." Je li to glas pobožnog hrišcanskog mirotvorca ili zadriglog podstrekaca na rat medu narodima? Je li to rezon humaniste ili destruktivca, koji je, u ovom slucaju, i vladar jedne, ako i male, zemlje, poglavar njene crkve i, istom, miljenik muza, celni pjesnik srpskog jezika, kako to pjevaju sve srpske citanke?

Ono se može reci da neke od ovih i ovima slicnih misli u GV ne govori sam Njegoš nego njegovi junaci. Jedno sam ja, a drugo su moji spisi, piše, bice, Nice. U redu. Niti je Tolstoj Andrej Bolkonski niti je Andric Mustafa Madžar. Zašto bi Njegoš obavezno morao biti Vuk Mandušic ili Micunovic. Ako nije Vuk, je li iguman Stefan? Ni to. Drugo je Njegoš, a drugo njegov GV. Je li tako? I jest i nije. Jer likovi u knjigama, cak i kad nijesu izmišljeni, u stvarnosti nikad nijesu samo ono što pisac o njima kazuje. Junaci romana ne cine samo ono što pisac prica o njima, nego još mnogo štošta drugo, kao i svi živi ljudi. Pisac sam odlucuje šta ce "nosioci radnje" u njegovoj prici raditi i govoriti. Je li onda on "odgovoran" za njihove postupke? Ne? Da? Nužno je da pisac istakne osobenosti ovoga ili onoga svoga književnog junaka. Ako bi ih sve sveo na svoju mjeru, onda bi se izgubila raznoobraznost karaktera u likovima. Likovi ne treba da budu "pišcevi dvojnici". Neka su što jesu. I u negativnom i u pozitivnom djelovanju svom. Samo tako može se ostvariti objektivnost književnog sadržaja.
Ali ako su svi junaci nekog djela sve sami "negativci", poput ovih u GV - izuzetak je donekle jedino vojvoda Draško - onda se radi o pišcevoj tendencioznosti, o knjizi "s tezom". Interpretatorova dužnost je da neke crte u opštoj negativnosti datog djela "umekša" ili cak ukloni iz svog tumacenja - dolje režimska cenzura, nek živi autocenzura! - ako ni zbog cega drugog, ono da ne bi stvarao "zlu krv". U GV ima veselih, mudrih i bolnih prizora od mnoge ruke, ali i duboke i strašne, ubitacne, kobne "nezdravoce" u pogledu na protivnika, koji u Njegoševim ocima ne posjeduje ama baš ništa ljudsko. Samo zato što je ovaj ili onaj "izdao vjeru pradedovsku". Može li to biti dovoljno da takvog lišimo svih ljudskih crta, što Njegoš redovno cini, svrstavajuci takvog u vražji nakot, u pasji milet, u zmiju u njedrima, u gubu iz torine, u kugu ljudsku?... Ne. Od takvog stava prema covjeku, makar nam bio i dušmanin, "um se smuti, a jezik zaplice". Zato sam ja uklanjao takva mjesta iz predavanja, da bih moje dake poštedio nelagode zbog Njegoševe sprdnje s tudom vjerom i vjerskim znamenjima. ("S Muhamedom i glupost u glavu." - "Kuce turske ognjem izgorjesmo / da se ne zna ni stana ni traga." - "Ali ko bi moga pomisliti / da ce uzet Srpkinja Turcina.") Lišen zlokobnih formula, GV se pretvarao u pozorje koje majstorskim stilskim sredstvima velica slobodu, bez floskula koje borbu za slobodu svode na gromovitu rasnu, vjersku i nacionalisticku histeriju.
Bice da sam ja još od onoga dana kad sam GV citao bez trunke razumijevanja ostao "zatravljen" njegovim "jezickim magnetizmom", mimo sve gramaticke i misaone nesuvislosti tog jezika. Koji je savremenom citaocu sve dalji, koliko svojom izražajnom i gramatickom anahronijom, toliko, ako ne i više, svojom ideološkom, posebno vjerskom, zastranjenošcu. Zato se i nijesam zacudio što gimnazijalka Jovana "ama baš ništa" ne razumije citajuci GV. Srecom, "pokoljenja djela sude / što je cije daju svjema". Možda je upravo naišlo pokoljenje koje na tu bibliju mnoštva južnoslovenskih naraštaja (barem sto izdanja samo na srpskom jeziku) gleda trezveno, s rezervom, ne samo zbog stilske i leksicke nepristupacnosti GV nego, još više, zbog surovosti i sirovosti njene poruke. Ta tema ceka svog nepristrasnog istraživaca.
Knjiga je citaocev razgovor s autorom (Brodski) ali citaoci GV nijesu njegovom tvorcu smjeli da kažu ni posuni se, vladiko, zaklanjaš nam sunce, pardon, istinu. Možda su se plašili da ih se, zbog toga, ne strpa u izrode, jer Njegoš je još za svog kratkog života postao pravoslavni eticki kanon, bog svetih stvari jednog - tugo moja - negramotnog, zaostalog, neobrazovanog naroda. A s bogom se, cak i kad je to samo covjek, nije lako nositi. Zato se, sve do naših dana, niko nije usudio da "zadre" s ovim neprikosnovenim Petrovicem, da s njim ude "u krupne rijeci" i raskrinka njegov neljudski imperativ: u obracunu s poturicom - i taj oblik je skovala pizma, "poturica" je nešto još gore i sramotnije nego "poturcenjak" - u obracunu s poturicom sva sredstva su dozvoljena. "Udri za krst, za obraz junacki / ili gubi obadva svijeta." Ako se neko i osmjelio da prigovori tom nalogu - a bivalo je i takvih - dobio je žestoko po prstima, cak i od onih koji u GV nikad nijesu ni zavirili. Jer Njegoševe lozinke su za "gomilu" bile i ostale... božje zapovijesti. Sazrelo je vrijeme da se ta zabluda razoblici i Njegoš svede na ocjenu koju zaslužuje. Predugo je GV sam na pijedestalu, kumir, kult, svetinja koju ne smiješ ni pogledati krivo, premda tu ima podosta stranica koje vape za strogim ukorom strogog nacionalnog vijeca. Jer za Njegoša važi ono što on kaže za Miloša Obilica: baca ljude u nesvijest, u delirijum koji ne preza ni od kakvog prestupa. Tu su osjecanja iznad razuma, srce je "starije" od glave. GV nalaže bezuslovan, beskompromisan, bespoštedan obracun s neprijateljem. Ta magna charta okrutnosti napisana je rukom pjesnika koliko i rukom hajduka, vojvode ili generala što ratnu sjekiru iz ruke ne pušta cak ni kad spava. Do neba su uzvišena ona mjesta koja je pisao pjesnik, ali ona koja je pisao ratni huškac - gola su sablja i strava. Mnogi li je, posve nedužan, platio glavom za tu sablju u Njegoševom peru! Zato možemo reci da ce onaj ko je citao Njegoša lakše posegnuti na tud život nego onaj ko ga nije citao. Krajnji je cas da pjesnika ocistimo od krvožednog bojbaše u njemu, i tako maksimum religiozne nenavisti prevedemo u maksimum poštovanja cak i za "slaba covjeka". Inace ce nas raketne salve u formi opijajucih tropa i dalje zasipati s balkanskijeh visova vrletnijeh.
Najzad, ako bi se i moglo naci opravdanje za Njegošev duboki nihilizam ("U ad mi se svijet pretvorio / a svi ljudi pakleni duhovi") s obzirom na prilike u kojima je živio (Crna Gora, Njegoševi "divlji coškovi", tada je samo prividno slobodna, sva je zakrvljena, razjedinjena, gladna, bespomocna, a sam Njegoš vec nacet opakom bolešcu) za Njegoševe potomke - koji su iz Njegoševe rijeci crpli nadahnuce za svoje zlocine - nema opravdanja ni koliko za crno ispod nokta. Jer Njegoševo i naše doba jedno drugom slice kao noc danu, a Njegoševa je noc. Htio - ne htio, Njegoš je ipak blagoslovio srpski nož u grlu i nedužnih inovjeraca, smatrajuci takav cin krunom cojstva i junaštva. ("Vaš ce primjer uciti pjevaca kako treba s besmrtnošcu zborit.") Jer, "Vuk na ovcu svoje pravo ima / ka tirjanin na slaba covjeka". Šta tu da se kaže, osim: Ne, vladiko, ako Boga znadeš! Zaboravio si da si juce govorio "Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde necovještvom". Kako ovca, duša krotkosti, svom tirjaninu vuku da "stane nogom za vrat"? Nema šanse! Po kojoj to odredbi tirjanin "ima pravo" na slabijeg od sebe? Taj "darvinizam" odbacuje svaka religija. Samo tlacitelj, samo ljuti despot potpisace takav paragraf. Jerbo, i "slab covjek", to jest onaj što nije u stanju da se sam odupre napadu, ima pravo, i po nebeskim i po zemaljskim zakonima, da živi svoj život. Prema tome, Njegoševo shvatanje sile njegov je golemi grijeh, kako sa stanovišta zdrave hristologije, tako i s tacke laickog poimanja pravicnosti i pravde na svijetu. Shodno tome, nije greška zakljuciti da je Njegoš svojim perom pocinio strahotna nedjela u ratovima pod balkanskim nebom, posebno u krvoprolicu tokom minule dekade, iako je s ovog svijeta otišao još polovinom pretprošlog stoljeca.
Šta li bi gimnazijalka Jovana zakljucila o GV kad bi dokucila još i tu dimenziju Njegoševe poezije? Siguran sam da bi je odgurnula od sebe kao jeres, zato što je, srecom, odrasla u zemlji kojoj ni krst ni polumjesec, niti ini vjerski simboli, ni smrde ni mirišu, jer tu se covjecnost odreduje drugim kategorijama. Hvala bogu! A mene, molim, pustite da snivam snom (Lorkinih) jabuka. Zaslužujem to kao onaj što prozreo je Njegoševu mracnu ideju i izložio je na oglasnu tablu umjesto da je, poput mnogih, zakopa pod kamen i sakrije i od sebe samog.

Ilja Sijaric

BOSNJAK

BOSNA JE BOSNJACKA

U BOSNI NEMA HRVATSKIH BOSNJAKA NITI BOSNJACKIH HRVATA. U NJOJ ZIVE BOSNJACI RAZLICITIH VJERA I NACIONALNE MANJINE

Kada smo prije cetvrt stoljeca poceli propagirati bosnjastvo, s posebnim zadovoljstvom smo zastupali tezu da je ono nacionalnost ne samo muslimana, nego svih gradjana Bosne i Hercegovine, naravno, koji zele da se tako deklarisu, uvijek naglasavajuci da mi, Bosnjaci dijaspore i onda porobljene domovine, ne trazimo da bilo ko "prizna" nesto sto postoji isto toliko koliko i rijeka Bosna, koju nismo donijeli iza Karpata ili iz Perzije.

Nismo bili jedini koji su zastupali tezu da je bosnjastvo nasa jedina nacionalna identifikacija, pa nas je tim vise iznenadilo, odnosno zaprepastilo, kada smo culi da su ljudi iz vrhova partijskog komiteta dobili zadatak da razrade ideju muslimanske nacionalnosti. Interesantno je da se tvorac te deformirane kreature nikada javno nije izvinuo milionima muslimana i Bosnjaka drugih vjera, kada im je oduzeo njihovo pravo ime i zanijekao njihovo prirodno i historijsko pravo da nastave zivot pod imenom svojih pradjedova. Svi koji iole poznaju povijest nasih krajeva, znaju da su se do dolaska brace Radica svi bosanskohercegovacki katolici osjecali i pisali kao Bosnjaci. Svi koji su citali povijest poljskog naroda znaju da je katolkinja Elizabeta, kcerka bosanskog kralja Stjepana Kotromanica i poljske princeze Elizabete Vroclavske, usla u povijest tog p ostenog i ne manje od nas ugnjetavanog naroda, pod imenom Elizabeta BOSNJACKA.

Svjestan tragedije koja se desava, sto nas je kostala i unazadila vise nego i jedan rat u historiji, ne mogu a da, za ljubav istine, ne izrazim svoje misljenje glede zbivanja koja se odvijaju pred ocima cijelog svijeta. Da nas Srbi nikada nisu voljeli i da su nam prijetili istrebljenjem - od onog dana kada je turska vlast uz zvuke vojne muzike predala kljuceve grada Beograda i administracuju srpskoj drzavi poznato je svima koji nisu potpuno tvrdi na usima, jer su nam "turske majke" psovane na sav glas, valjda u znak zahvalnosti sto im je Mehmed pasa Sokolovic obnovio pecku patrijarsiju, a albanski muslimani cuvali manastire od srpskih hajduka. Osobno sam dozivio da mi je na jednom od doceka nove godine, jedan od njih, za koga rekose da je iz ugledne beogradske familije, u kojoj se sve do dolaska partizanskog sistema (Kurspahicg i drugovi to nazivaju "oslobodjenje") jelo za sofrom -opsova "tu istu majku". Koliko nas Hrvati vole, odnsono koliko su nas voljeli, najbolje pokazuje Godisnji izvjestaj o ljudskim pravima u kome je State Department dokumentirao pokolje u Ahmicima i Stupnom Dolu, masovnu grobnicu Bosnjaka u Tasovcicima, koncentracione logore u Dretelju, Rodocu, Otoku, te protjerivanje desetina hiljada Bosnjaka iz Sto ca, Capjine i Livna i rusenja remek djela arhitekture u Mostaru.

Logori i paljenje citavih sela sa mjestanima u kucama uvijek su bili hrvatska specijalnost (to su istrenirali na Srbima tijekom nezavisnosti drzave koja je sluzila nacistima i majci crkvi).

Srpski vojnici, cetnici negdje u Bosni.

LAZNA EMANCIPACIJA

Muslimanski seljaci su znali da nam Srbi i Hrvati nisu prijatelji, sto najbolje dokazuje cinjenica da su medju njima mjesoviti brakovi bili prava rijetkost. Dapace, ambiciozni bosanskohercegovacki gradjani s arapskim imenima (vjerujem da je najzad svakome postalo jasno da nema muslimanskih imena), koji su htjeli ubrzati uspon na Olimp, letjeli su krilima svojih - vise pravoslavnih nego katolickih - zena, pa ako krila nisu bila dovoljno jaka, onda su ih pojacavali potomcima koji su dobro osjetili nemilost, cim se "prijateljima" ukazala prva prilika da pokazu svoje pravo lice. Nije cudo da se Milenko Bijedic (sin Dzemala - "Dzeme", kako bi to rekli oni sto ih goloruke isprasise iz Mostara) poceo neugodno osjecati u Beogradu, a Nenad, sin Muhamedov, znajuci da nema gdje u Bosnu, preselio je babu u Svajcarsku. Iz duznog postovanja prema Banjalucanima, moram priznati da Mostar nije bio jedini emancipirani grad Bosne i Hercegovine. Kazu da se na zadnjem popisu ljudi (u nekim dijelovima svijeta uobicajeno je i popisivanje stoke), u Banja Luci 18 procenata deklarisalo kao Jugosloveni. Opravdavaju se da im Statut Stranke demokratske akcije nije bio dovoljno liberalan, te da im savjest nije dozvolila da se uvrste medju mule, koje su vukle najveci teret u organizaciji, a da ih je MBO sa svojom neodredjenom politikom suvise podsjecao na JMO, leglo korupcije ondasnjih muslimanskih prvaka. Za 18 procenata "progresivnih i naprednih Jugoslovena", srpski agresori koji jos uvijek okupiraju taj dio plemenite i u pjesmama opjevane Bosne, porusise 18 dzamija. Svi oni koji su svoju naprednost manifestirali neprijateljstvom prema muslimanima, kao nosiocima bosnjastva i braniocima integralne i suverene Bosne, sada pokradenim parama (a krali su ih od 1945. do 1992. godine) kupuju od Srba, koji se nisu stidjeli svoje vjere i svoje nacionalnosti, izlazne vize i z rezervata.

CIJENA JE PLACENA

Dakle, dva "napredna" i od vjere oslobodjena grada privremeno nestala sa mape, dvije stotine hiljada muslimana dva metra pod zemljom i milion Bosnjaka rastjeranih po svijetu - ogromna su cijena koju smo platili da se oslobodimo pripadnosti srpstvu i hrvatstvu. Promjena naziva Hrvatskog Islamskog Centra u Torontu u Islamski centar Toronta, i opetovane tvrdnje gosp. Kerima Reisa da se osjeca Bosnjakom kao da nikada nije bio Hrvat, najbolji su dokaz da ce se iz krvlju nam natopljene Bosne jos jednom reinkarnirati bosnjastvo Vlatka Vukovica i Druge bosnjacke regimente, ovog puta da sluzi interesima Bosne i njenog naroda, a ne da se bori protiv Turaka ili brani carevine koje kao hijene sjede i cekaju da ugrabe tudji dio. Kada danas, toliko godina nakon medjunarodnog priznanja Bosne kao suverene i nedjeljive drzave i nekoliko godina nakon odrzanog Bosnjackog Sabora, koji se nedvosmisleno izjasnio za bosnjacku nacionalnost, izvjesni gradjani Bosne govore o hrvatskim Bosnjacima ili bosnjackim Hrvatima, ljudi privrzeni Bosni i bosnjastvu ne mogu ignorirati njihovo sarlatanstvo, jer ono je isto toliko, ako ne i opasnije, od komunistickog koje nam je negiralo pravo da budemo ono sto jesmo. Izjave istaknutih katolika bosanskogporijekla da se osjecaju Bosnjacima isto koliko i Hrvatima su bacanje prasine u oci. Bosna je oduvijek bila zemlja Bosnjaka - prvo pagana, a onda Bogumila, koji su tek po dolasku Turaka masovno presli na Islam, a kasnije, padom Otomanske imperije pod pritiskom misionara (kao sto je bio Luka Ibrisimovic, koji je s biblijom u lijevoj i kamom u desnoj ruci, sirio milosrdje) , postala i zemljom katolika Bosnjaka. Kada se pouzdano zna da na teritoriji danasnje Hrvatske zivi ni manje ni vise od 7.2 posto muslimana (ne ukljucujuci izbjeglice) i oko 13 procenata Srba (ne racunajuci okupirani teritorij), i da nijedna od ovih nacionalnih skupina nije priznata kao narod, onda se s pravom pitamo kakvu konstitutivnost traze bosanskohercegovacki katolici, koji cine ne vise od 14 posto stanovnistva suverene RBH. (Po Sarajevu i drugim gradovima BH se otvoreno prica o popisnom cirkusu iz '91. kada su po zapadnoj Hercegovini popisivani ne samo iseljeni i pokojni Hrvati, vec i oni koji tek treba da se rode kao Hrvati).

Prema pisanju srpskog demografa Jovana Cvijica, u Bosni je do dolaska Turaka bio zanemarljivo mali broj pravoslavaca. On tvrdi da su dosli kao zemljoradnici za vrijeme turske okupacije, kada je povlastena klasa nerado gledala na obradjivanje zemlje. Radjanjem prve Jugoslavije rodili su se i srpski apetiti za novim teritorijem. Narodu koji je od poraza na Kosovu sanjao za osvetom, pruzila se prilika, poslije Prvog svjetskog rata, da na otetoj zemlji Kosovara naseli crnogorske dobrovoljce. Bosna je opljackana; zemlje bosasnkohercegovackih muslimana i katolika su dodijeljene srpskim vojnicima, a "kuponi" za oduzetu zemlju nikada nisu isplaceni. Poslije Drugog svjetskog rata oduzeli su nam ono sto nisu poslije Prvog. Danasnje srpske tvrdnje da je 70 posto bh zemjista njihovo vlasnistvo potpuno su neosnovane, sto najbolje ilustruje primjer Nevesinja koje je sve do agrarne reforme bilo apsolutno muslimansko. Suvisno je spomenuti Bijeljinu, Brcko, Visegrad i ostale bogate gradove u kojima su muslimani oduvijek bili vecina i zakonski vlasnici zemlje koju su obradjivali srpski kmetovi. To i oni znaju, ali se stide svoje proslosti, pa je pokusavaju zanijekati izvrsnim falsifikatima iz radionice SANU.

Bosna je bosnjacka. Kerim Reis se vratio narodu iz kojeg je potekao. Nadamo se da ce i poznati tvorac "istorijskog sporazuma" moliti za oprost grijehova, zaboraviti svoj osobni prestiz i uvrstiti se medju one koji su spremni braniti domovinu koju nam je Bog ostavio na cuvanje. _

************************************************

Aleksander Ravlic

RUSENJE DZAMIJA I CRKAVA , PROGONI VJERSKIH SLUZBENIKA

Istodobno s provodjenjem monstruoznog plana genocida, srpski su sovinisti sustavno provodili i plan memoricida, buduci su nastojali ukloniti svaki materijalni dokaz o postojanju drugih naroda i na podrucju sjeverozapadne Bosne, izuzev svog srpskog. Osobito im je bilo stalo do toga da uklone sve dzamije i crkve koje nisu pravoslavne. Sustavno su, najcesce miniranjem i paljevinom, rusili i uklanjali kulturno-povijesne spomenike dvaju naroda, hrvatskog i bosnjackog (muslimanskog).

Vjerski su objekti bili prvi na udaru, iako su se srpski rusitelji javno iskazivali kao vjernici. Medjutim, rusenjem katolickih crkvi i muslimanskih dzamija jasno su pokazali da nisu vjernici, vac barbari. A uklanjali su s lica zemlje i izuzetno vrijedne kulturno-povijesne spomenike, koji su vec godinama bili pod zastitom UNESCO- a.

O tim poduhvatima srpskih ekstremista, na zalost, u svijetu se jako malo zna, ponajvecma sto medjunarodna zajednica nije potpuno bila na strani zrtve, a to ce reci onih koje su progonili zagovornici monstruoznog plana o stvaranju velike Srbije. Za stvaranje iskrivljene slike o stvarnom stanju na podrucju Bosne i Hercegovine, a to znaci i sjeverozapadne Bosne, krivnja je, u prvom redu, sluzbenim organima UN-a i njenim poklisarima koji nastoje rasporediti krivicu na sva tri naroda, iako je bjelodano da su zacetnici i najveci krivci, bas ekstremisti iz reda srpskog naroda. Istina, takvom djelovanju UN-a uvelike pripomaze i licemjerje, dvolicna politika velikih i mocnih sila, koje iz svojih interesa takvu politiku podrzavaju, ne mareci da takvim odnosom postaju suucesnici holokausta kojeg srpski ekstremisti provode.

Dakle, uz presutni blagoslov svjetskih mocnika, srpski su ekstremisti na podrucju Banjalucke biskupije i banjaluckog, te bihackog islamskog muftijstva, barbarski unistili 81. katolicku crkvu, smostan ili zupni dvor, te cak 205 dzamija. Do pocetka 1994. godine na ovom podrucju je unistena, minirana ili spaljena, svaka druga crkva u Banjaluckoj biskupiji, tj. njih 35, dok je njih 17 tesko osteceno, a ostecena je 21 crkva. U istom razdoblju tesko je ostecena ili srusena svaka treca zgrada u skupini pastoralnih centara, zupskih i samostanskih zgrada. Izmedju tako velikog broja porusenih dzamija u istom vremenskom razdoblju, po razmjerima barbarskog odnosa izdvaja se rusilacki odnos u najvecem gradu na ovom podrucju - Banjaluci. Naime, u ovom gradu, u kojem su Hrvati i Bosnjaci (Muslimani) cinili natpolovicnu vecinu (sto nije slucaj u banjaluckoj opcini) sravnjeno je sa zemljom svih 16 dzamija i 5 turbeta (mauzoleja), koji su bili svjedocanstvo jednog vremena i istodobno kulturno- povijesni spomenici.

Napad na crkve i dzamije zapoceo je jos u vrijeme ratovanja jedinica tzv. JNA po Hrvatskoj. Povratnici s ratista uzivali su pucati po katolickim crkvama i dzamijama. Najvise ostecenja katolickih crkvenih objekata bilo je u jesen 1991. godine u bosanskogradiskom kraju: Novoj Topoli (crkva je sagradjena 1891., a pastoralni centar 1885.), uz ostecenja izvrsena je i pljacka; u Bosanskoj Gradisci crkva (sagradjena 1913.) i novi pastoralni centar ostecen; u Celinovcu nedaleko od Nove Topole, Mackovcu i Dolini, crkve su mahom teze ostecene. U susjednoj opcini Laktasi zaraza napada, na nepravoslavne bogomolje, sirila se poput epidemije. Nekako istodobno, dakle u jesen 1991. u selu Mahovljani je ostecena i opljackana katolicka crkva, podignuta daleke 1902. godine, kao i novopodignuta zupska zgrada, te svi objekti ekonomije Banjalucke biskupije u tom mjestu. Usprkos prosvjedima biskupa dr. Franje Komarice, u proljece 1992. godine, nasilnicko ponasanje je nastavljeno, pa je u vise navrata ostecivana stara zupna crkva (sagradjena 1899.godine) u Bosanskom Aleksandrovcu, kao i samostan casnih sestara u tom istom mjestu, sagradjen 1882. godine. Osobito je na meti bila zupna crkva s pratecim objektima u selu Trn, na kojoj su velikosrpski sovinisti zabiljezili svoj neslavni rekord. Naime, neprekidno su napadali na crkvene objekte u Trnu, da bi u noci od 28. na 29. rujna 1994. po 34. put izvrsili napad, i svaki put bi vrijedni zupljani Hrvati u zupi Trn, iznova popravljali ostecene objekte kako bi ostali u funkciji, da bi hrvatski puk lakse opstao na svojim vjekovnim ognjistima. Na zalost, velikosrpski ekstremisti, u noci od 17. na 18. svibanj 1995., su minirali zupnu crkvu i zapalili pastoralni centar u Trnu.

----------------------------------------------

BOSANSKA DIASPORA SE UVECAVA

Najvece bogatstvo cime se svaka pametna zajednica ponosi u Bosni se otudjuje i odlazi u nepovrat, cvjetovi Bosne razasuti su po svim meridijanima da se integriraju u neka nova drustva sirom planete Zemlje. Najgore od svega je to da odlaze mladi mozgovi jer u skoroj buducnosti za njih ne postoje nikakvi programi cak ni na papiru. Dok savjesne nacije imaju programe za povratak njihove (vec mahom odrodjene) diaspore i u tu svrhu ulazu ogromna sredstva (na primjer: Nijemci objerucke primaju i vracaju svoje davno iseljene zemljake iz Rusije i Kazahstana). Nazalost do danas nije poznato da je bilo tko iz Bosanske Vlade, ponudio bilo kakav ozbiljan program, da bi se barem omogucio ostanak (zemlji potrebnog kadra) mladoj populaciji da ne odlaze, kamoli da su u snu pomislili da neku staru, vec zaboravljenu, vracaju.

Program povratka posljednjeg prognanickog vala u nekoliko se ostvario rezultatom 3:2, na svake tri familije koje su se vratile (ili su vracene) u Bosnu dvije su otisle u prekomorke zemlje ili se skrasila negdje u Evropi. Ponegdje taj odnos je veci u korist onih sto se nisu vratili. Jedni su protjerani, a drugi otjerani!

Za vise od dvije trecine Bosnjacke populacije koja se iselila iz Bosne i Sandzaka od 1912 do danas jos niko ni u snu nije pomislio da bi njih bilo kad pozvao da se vrate u rodnu zemlju, osim ako ih drugi silom vrate i izbace na nekom (BiH) kolodvoru ili aerodromu pa neka se brinu sami o sebi kako znaju i umiju. Dapace oni bi odmah primili strucnjake, pod slijedecim uvjetima:

1. da donesu pare i cute,

2. da aplaudiraju vladajucoj bratiji,

3. da asistiraju nesposobnim politickim magarcima.

i na kraju.

4. da prose po ulici ako su dosli bez para.

Socijalno stanje je grozno, ne toliko sto se nema, vise zbog toga sto nema programa niti adekvatnog socijalnog kadra. Neosjecajnost, nerazumjevanje teskoca ljudi u nevolji i sturo ponasanje nadleznih cine situaciju jos tezom.

Prijemni programi kakve poznaje zapadni svijet ne samo da ne postoje vec nikad nisu ni postojali. Zasto ? Vrlo jednostavan odgovor: "zato sto se nikad niko nije ni vracao", izuzevsi rijetke pojedinacne slucajeve. Iako se vec dvije trecine Bosne nalazi rasuto po svijetu svakodnevno krecu nove laste putevima spasa iz bosanskog kazana, natjerani komplikovanim stanjem u mutnim vodama bosanske politike. Pitamo se, dokle ce vlastodrsci pljackati i rastjerivati narod u BiH?

Zna li bilo ko na ovoj planeti Zemlji rjesenje za Bosnu?

Nazalost, u svemiru se jos nije dospjelo ni na jednu planetu, a ako se to desi ona ce sigurno biti naseljena Bosancima ako ovakavo stanje u Bosni dalje potraje!

MLADI BEZ PERSPEKTIVE

Mladi ljudi u Bosni kojima sam razgovarao, kao i oni sto mi se javljaju preko interneta, svi planiraju u skoroj buducnosti napustiti zemlju. Zasto? Zato sto ne vide svoju perspektivu u drzavi koja za pet godina poslije rata jos nije napravila bas ni jedan ozbiljan projekat koji bi barem simolicno oznacio novu eru i udario temelje daljim koracima u buducnost. Cemu se mogu nadati mladi ljudi u Bosni sa vodjama kakve su imali, kakve sad imaju, i kakvi ce mozda jos doci? Nicemu!

DALI JE DARWIN U PRAVU?

Mnogo je onih koji Bosnu ni prije, ni sada nisu smatrali za svoju Domovinu, iako su u njoj rodjeni, prve korake tu naucili i prve rijeci izgovorili. Neznam pravu rijec; kako nazvati ljude sto mrze svoje ognjiste za interese tudje politike. Nekad su takve zvali "petokolonasi", "izdajnici", "spijuni", "poltroni", "dupelisci", "marionete", itd. Danas, kako se nazivaju, ne znam. Umjesto da se stide svih neljudskih djela i zlocina sto su u proteklom vremenu napravili, oni to pokusavaju na svaki nacin pravno opravdati i iz toga se cak i okoristiti. U prilog njima, mnogi domaci i strani subjekti koji potpuno besramno pokusavaju cak izjednaciti nevine zrtve i njihove egzekutore, pomazu svjesno ili nesvjesno u ostvarivanju ciljeva takve politike. Gdje je ovdje STID ? Ovaj (nekad casni) pojam danas je nepoznat i njega je zamijenilo bezsramlje i bestidnost, pohlepa i krvolocnost, sto se takodjer zeli opravdati etnoloskim, historijskim i vjerskim razlikama, kao glavnim faktorima sukoba. Za cudo je to da su ti isti ljudi 50 godina zivjeli mirno pokraj svojih komsija i nama cijelo vrijeme govorili o jednakosti, zajedno sa nama radili i slvili pa cak se i medjusobno zenili. Kako se onda mogla izroditi tolika mrznja?

Ako cemo vjerovati Darwinovoj teoriji da je ljudski rod postao od zivotinja onda se pitam kojim zivotinjskim vrstama su oni pripadali?

Pogotovu ako znamo da su mnoge zivotinje pitome, a i one najkrvolocnije napadaju samo onda kad su gladne, i ne ubijaju vise od onog sto mogu pojesti, osim ako nisu pobjesnile. Pa cak je i za bijesne, zahvaljujuci Luju Pasteuru, pronadjen lijek. Sada vas pitam: koji bi lijek mogao pomoci da se do kraja iskorijeni hronicno ljudsko bjesnilo na Balkanu? Mozda bi prvo trebalo utvrditi od koje bestije su te zvijeri postale pa tek onda adekvatno tome praviti antiserum.

Dosadasnje cinjenice pokazuju da bi ga doista mnogo trebalo.

BOSANSKI BOGOVI

Izjava jednog bosanskog profesora: "Dosadasnja struktura vlasti toliko je bila samouvjerena u svoju velicinu da ni danas ne shvataju koliko su zla nanijeli Drzavi i narodu . Oni su pomocu njihovih medija narod toliko otupili da vise ne moze normalno da presudjuje i razmislja. Podsjecaju nas na Rimske vladare sto su nazivani bogovima. Iz njihova ponasanja vidimo da su dobro naucili lekciju o Rimskom Carstvu i Cezaru, jer svugdje imaju nekog svog bogca i oko njega bogcice, dobro se drze vec poznate Cezarove izreke: - dajte narodu muzike, pica, igara i on je zadovoljan -. Najvise se plasimo da neki od tih bosanskih bogova ne pomisli da je Nero pa da ponovo zapali Sarajevo kao sto je car Nero zapalio Rim."

STRANI KAPITAL

Vec ustaljena fraza: -cekamo strana ulaganja-. Kao da niko ne treba nista da misli dok strani kapital ne stigne. Kakav apsurd, jos samo prije petnaestak godina kapitalisti su bili nepozeljni, a danas se cekaju ko sveci. Stranci kako sam jos juce saznao od jednog holandskog prijatelja nece da ulazu sve dok se ne izmijenu vladajuce strukture. Jer ako sutra ponovo pukne oni ostadose bez icega.

Sta su njihovi uvjeti? Zna se: prvo se moraju rijesiti unutrasnji problemi medjusobnih odnosa, da se usvoje valjani zakoni, pa tek onda da se ocekuje strani kapital.

Uz to se treba donijeti prikladan zakon oporezivanja i izdavanja dozvola. Nameti su veliki, a usluge oko dozvola su spore, neadekvatne i skupe. Vec pri prvom koraku ljudi gube volju da nesto zapocinju u Bosni. Za sada ulazu samo kompanije koje ta sredstva mogu djelomicno otpisati (u vidu pomoci BiH) od poreza u njihovim zemljama i proizvodni proces tako usmjeriti da kapital okrenu u povrat za vrlo kratko vrijeme, naprimjer kao"Coca-Cola" i neke Njemacke tvrtke. Ulaganja koja nam izgledaju velika kao ulaganje u Zeljezeru Zenica "BH Steel" od strane Kuvajta toliko su velika koliko jedan njihov "seik" izgubi u kazinu Monte Karlo za jednu noc, uz to tri broda celika iz Zenice mogu nadoknaditi njihovo ulaganje, ako ne sve ono barem pola njihova uloga. Znaci, oni su se ipak obezbijedili, dobili su firmu i rizik sveli na minimum, nisu se pretrgli za bracu po vjeri, a kad se tice para njima je svejedno sa kime rade sve dok je profitabilno.

Kad pocnu otpustati radnike na ulicu i naprave sirotinju onda ce se i oni najveci vjernici urazumiti da je njihov interes kapital, a vjera i sevap nesto drugo.

Strani kapital ?! To nekima izgleda kao da je Bog poslao vrecu para pa sad treba samo gledati da dodjes na red i drpis koliko ti treba. Kao ono za vrijeme devalvacije: podignes kredit i za dvije godine toliko je devalvirao da ga otplatis ko vrecu cjementa. Medjutim sad je nesto drugo, novac ne devalvira, a ulagac trazi i veci dio firme. Obicno najmanje polovinu, drugi i vise od pola ili cijelu kupuju u bescijenje. Normalno jer vise i ne vrijedi kad su je domaci bigmeni vec pokrali. Na kraju oni sad diriguju proizvodnju, prodaju i dijele profit. Normalno ako su vecinski vlasnici. Tu se obicno uvijek nadje i nas guzolizac da im u tome sto bolje pomogne i sto bolje unisti djedovinu za saku dolara.

Ovaj strani kapital mi dodje isto kao kad bi vam neko u kucu postavio (njegovim novcem) krevet pa svaki put kad spavas sa zenom on od tebe naplati ujam ili ti kaze: -ovo je dijete sad moje jer ti si ga pravio na mom krevetu -.

Nijedan stranac u Francuskoj ne moze uloziti svog kapitala vise od 49% ni u jednu francusku tvrtku, a tako se ponasaju mnoge zemlje u svijetu. U Bosni za pare mozes kupiti cijelu Bosnu . Tko vodi racuna o tome, niko. Stranci su se sad toliko oko Bosne pozabavili da nekad pomislimo da je oni vise vole nego mi koji smo u njoj rodjeni. Ne, to je samo farsa. To je odredjeni plan i program koji je napravljen za Balkan u cjelini, a kojem su kumovali i mnogi Bosanci i drugi Balkanci.

BALKANSKI ANDROIDI

Ujedinjena Evropa sa svojih preko tristopedeset miliona stanovnika, sto se sad vec dobrana uvecana novim clanicama, u svom programu razvoja uvidjela je da ce u odredjenom periodu istrositi radni potencijal. Njega uskoro nece vise moci naci na svojim burzama rada. Uzimajuci u obzir ocitu umanjenost nataliteta, veliki broj gubitka mladih u saobracajnim i drugim nesrecama koje prati moderna tehnologija, uz to jos sve vecu privrzenost drogama mladih narastaja na jednoj strani i svakodnevno povecavanje broja penzionera na drugoj strani, problem je kojim su suocene mnoge zemlje Evropske Zajednice. Takodjer je sve veci broj skolovanih ljudi koji ni u snu ne misle da rade nesto drugo osim ono za sta su kvalifikovani, cinjenice su koje govore da ce u skoroj buducnosti ponovo nedostajati ogroman broj radnika u Evropskim industrijskim centrima. Kako sad predociti dugorocni plan razvoja ako jedan i to najvazniji segment moze da nedostaje. Opcenito gledano upravo Balkan nudi rjesenje problema, ustvari potencijal radne snage. Radna snaga sto je u velikoj mjeri imala dobru prodju na trzistu i dala odlicne rezultate, izgradila pola Evrope, probusila Alpe i Dolomite, probila Austrijske i Svicarske tunele, izgradila autoputeve, zicare i mostove, probijala rudnike i pravila brane, ucestvovala u svim proizvodnim procesima u tvornicama izgradjenim njihovim rukama, danas ima dobru ocjenu na trzistu rada. Snazni, pametni ali tvrdoglavi! Pored toga ovdje posmatrano iz aspekta profita, ovaj materijal cim se potrosi moze da se odbaci. Zasto? Pa zato sto se on sam multiplicira, oni radjaju mladje jace i snaznije, takva je evolucija.

Posto su Bosnjaci posebni bioloski subjekt, na njih se posebno gleda i prati, i tu je njihova nesreca da sredstva za obnovu nisu otisla u pravcu izgradnje tvornica i fabrika. Njih treba napraviti samo kao konzumno drustvo, sto znaci: sve sto zarade da potrose, uz to da su uvijek zavisni od darodavca i poslodavca.

Tako ce sve sto zarade potrositi u Bosni ili u Evropi to je sve jedno, jer ionako ce kupovati evropske proizvode, a evropskom monetarnom fondu vracati dug kojim su ih zaduzili njihovi vlastodrzci. Koliko znamo; danas ako se u Bosni rodi dijete, vec ima kredit nad glavom za slijedecih trideset i osam godina, ako se ni jedan novi nebi uzeo. Za to su se potrudili dosadasnji vlastodrsci, marionete i strani rezimi ciji predstavnici lijepo za debele plate sjede u svim institucijama BiH, od Ustavnog suda i Centralne Banke do i najmanje BiH zajednice i kluba. Ako uz to uzmemo da imaju neprikosnovenu moc, vecu nego kraljevi u nekim zemljama onda nikom nije jasno da Bosna i Hercegovina nije konacno krenula naprijed.

Ne moze jer nije u njihovom interesu? Sto god duze muckaju Bosanski lonac to ce duze primati debele plate. Niko nije lud da zakolje koku sto nosi zlatna jaja. Lakse je huskati BiH gradjane jedne na druge, ponekad smjeniti neposlusnog politicara ako je pretjerao bez njihova blagoslova i gledati kako Bosna tone sve dublje i dublje u njihove dugove. Sta to znaci? Znaci da ce u skoroj buducnosti Bosansku radnu snagu otplacivati kamatom koja se na njima zaradi. A profiteri ce kupovati posljednju kvalitetu margarina u lukama Roterdama, Hamburga i Trsta, koji ce u Bosni prodavati po cijeni prve klase, kao i danas. Svjeza mlada krv ce odlaziti u bespovrat, nekad su to bile "Jugosvabe", a sutra ce ih zvati "Bosancerosi" kako se ponegdje vec praktikuje.

Ako i ne uspije zamisljeni plan protektorata nad cijelim Balkanom, Evropa ce ipak imati; pored trzista svojih roba, ogroman potencijal, radnika i vojnika. I to iz zemalja koje se slomise da udju u evropske integracije, drugim rijecima slomise se da sebi natovare jaram za vrat. Stara poslovica kaze: "niko ti ne moze nanijeti vece zlo nego ti sam sebi".

Pise: Salih Cavkic

GLAS DIASPORE - 25.10.2000

_________________________________________________

S t i d

Pise: Mustafa Novalic

Stid moze biti ili ne biti filozofska, eticka, psiholoska, religijska, antropoloska, politicka, privatna i javna kategorija; on se moze imati ili nemati, mozemo ga uvazavati i smijati se onima koji se jos stide, mozemo se nad njim i nad njima cuditi, ali kad sve necasno i sramno u ovom vremenu rata i oko njega prodje, ostace jedino stid. Ako ne njih, onda od njih koji su cinili zlocine ili im sluzili, koji su zlocine pripremali i izazivali, podsticali knjigama i filmovima, govorima i raspravama i svojim lazima, svojim rukama i parama. Svojim izmastanim kultom osvete.

Ma sta ko dobio, koju god zauzeo teritoriju, poziciju i kotu na terenu, instituciju i fotelju u kabinetu, koji god grad i selo osvojio, na bilo kojoj strani - zasigurno ce uci u istoriju bescasca.

Nece se moci pobjeci od stida. Ako ne njih, onda od njih.

Stid zbog iskasapljenih ljudi i zivota.

Stid zbog srusenih gradova i bogomolja, razvaljenih domova i ulica, parkova i drvoreda.

Stid od najvisih cinova i akademskih titula. Stid zbog siromastva i gladi. Postojece. I koja ce da bude.

Stid od uvreda, drskosti i uobrazenosti, od nevidjene bestidnosti i lazi, obmana i falsifikata svake vrste.

Stid pred sobom, pred svojim i roditeljima prijatelja, pred komsilukom, narodom svojim i narodima. Pred svekolikim svijetom.

Stid pred Bogom Svemogucim. I Njegovim lijepim imenima. Pred apostolima i svecima. Pred svetim knjigama, knjigama Tore i Talmuda, Tibetanskom i Egipatskom knjigom mrtvih. Stid pred Vedama i Upanisadama. Pred Gilgamesem. Pred piramidama egipatskim.

Stid pred svim bogomoljama. Pred ezanima i crkvenim zvonima, pred mihrabima i oltarima. Stid od svoje i svih vjera.

Stid od dana i noci, izlaska i zalaska sunca. Pred zvjezdanim nebom. Pred zemljom, travom i vodama, zivotinjama i predmetima.

Stid pred Arhimedovim i Njutnovim zakonima, Ajnstajnovom teorijom relativiteta.

Stid od svoga znanja i svoje diplome. Od svoga beskonacnog neznanja. Svih mudraca i dobrih ljudi. Od svoga srca i uma i svoje duse.

Stid pred bezazlenom djecom i starcima. Pred lijepim djevojkama.

Stid pred prvom svojom ljubavi: Dragim ocima koje nas prate i cuvaju od uroka.

Stid od ruku koje nam prave hamajlije i stavljaju oko vrata, zasivaju u odjecu, da je uz tijelo nam zapis; stid od ruku koje nam masu, njeguju nas i prave nam mehleme za sve rane.

Stid pred uspavankama, gatkama i praznovjerjima, pricama i djelima skolske lektire; pred svojim uciteljem i uciteljicom, svojim profesorom. Svojim prijateljima.

Stid pred snovima nasim i planovima, nasim razocarenjima i nesanicama, bolesti nasoj, svijesti i nesvijesti. Nasem snu u toplini i mehkoci i bjelini postelje. Stid od prvih koraka po tvrdoj zemlji i prvih slova na beskonacnom papiru. Od svoje mladosti i svoje starosti.

Stid pred trgovcem od kojeg kupujemo hljeb i mlijeko, cigare i novine; pred nasim postarem i ljekarem, nasim pjevacem i glumcem.

Pred njivom i vockom, zemljom koja nas hrani. I pred stokom nam. Pred slikom svojom na licnoj nam karti.

Stid pred pjesmom koju pjevasmo i koju volimo cuti.

Pred umjetnoscu i svekolikom kulturom. Od kako je svijeta i vijeka.

Ako nije njih, onda je od njih nas stid.

A stid je radi zivota, svijeta ovog i onog.

Nikad nije bilo, niti ce biti sve dozvoljeno.

Ni u osami se ne cini ono sto bi bilo neprijatno da drugi vide.

Mustafa Novalic

Iz knjige: O "NACIONALIZIRANJU" MUSLIMANA

Alija Isakovic

"Poznato je da je izmedju bosanskih muslimana i Osmanlija postojao uvijek neki antagonizam, i da su Bosnjaci zazirali od toga da svoje kceri udaju za tzv. Turkuse. Taj antagonizam zauzeo je cesto i opasne politicke forme, te je bio i uzrokom pobunama, kao onoj krajiskoj u XVIII. vijeku, kojoj su pali zrtvom Mustafa-pasa Biscevic i Salih-pasa Kulenovic, velikoj buni Husein-kapetana Gradascevica sredinom proslog vijeka i ponovnim bunama sarajevskih janjicara protiv drzavne vlasti", Dr. Ciro Truhelka: "O porijeklu bosanskih muslimana," Hrvatska smotra,

....Kad bi nasi mladici malo pomislili da se u Hrvatskoj naziva sluzbeni jezik hrvatski, u Srbiji srpski, u Madjarskoj madjarski, u Turskoj turski, u Bugarskoj bugarski, i tako u svim drzavama i slobodnim pokrajinama, pa zasto da se i u Bosni ne bi smijelo govoriti bosanski. Osim toga, kad bi nasi mladici proputovali svoju domovinu i proucili osjecaje svoga naroda, te kad bi vidjeli koliko je uz srce naseg naroda prirasla istina da Bosnjak moze biti samo Bosnjak, i da govori samo bosanski, uvjeren sam da im ne bi nikad ni na um palo osjecati se kakvim tudjinom, odnosno Hrvatom ili Srbom, tako kao ni meni... ..."Bosna Bosnjacima, narodnost bosanska i jezik bosanski" moja su lozinka..... Vasif-beg Biscevic, "Hrvatski dnevnik", 7.lipnja 1911.

Ljevicarski orijentisani student Beogradskog pravnog fakulteta iz vremena oko 1927. Ibrahim Filipovic iz Kljuca deklarisao se u svim dokumentima kao Slovenac.Obrazlagao je to time da se "Srbi i Hrvati otimaju oko muslimana" pa se u znak protesta deklarisao i umro kao Slovenac negdje oko 1928.-Prema statistici od 1953. registrovano je 105 Slovenaca islamske vjere u Bosni i Hercegovini. Uvjereni smo da se ovdje ne radi o gradjanima porijeklom Slovencima vec o deklarisanju analogno Filipovicevom.

******************************************

PRILOG ISTORIJI BESTIJALNOSTI

Zadah zemlje

O Slovenima, narocito onima koji su pristizali ovamo iz svoje, za nauku jos kontroverzne, postojbine, hronicari su ostavili nekoliko oskudnih zapisa u kojima se o dodjosima govori tako da bi svaki izvorni patriota pocrvenio. Zapisano je, pored ostalog, da su bili divlji, krvolocni i prljavi. Bolje misljenje o Slovenima nije imao ni vizantijski car Aleksije II. On je porazio Makedonskog Samuila na Bjelasici, a zatim oslijepio cetrnaest hiljada zarobljenih protivnickih vojnika, ostavivsi svakom stotom po jedno oko da bi tu jezivu brojgelovsku kolonu dopratili do njihovih mracnih i krvavih konacista.

Sa one strane otkuda je juznim Slovenima trebalo da dolazi uticaj superiornije kulture, stizao je stravican nauk sakacenja bespomocnih ili vec mrtvih protivnika. To se objasnjava kombinacijom univerzalnog nasljedstva iz paganskih vremena i vlastitih etnickih karakteristika. Odsijecanje glava, ruku, noseva, vadjenje ociju i slicni hirurski zahvati u funkciji odmazde imaju na ovim paradrzavnim prostorima veoma dugu tradiciju. Stozer srpske duhovnosti sveti Sava, inace sin velikog zupana (srpskim nacionalistima ce ovo zvucati bogohulno), odigrao je istaknutu ulogu u "istrebljenju" bogumilske jeresi sto se predaje kao jedna od istorijskih zasluga njegovog oca, nemilosrdnog rusitelja Zete. Vadjenje ociju je bilo vrlo omiljena vrsta sankcija u doba Nemanjica. Jednom od njih su, smatra se, to cinili cak dva puta, jer mu se navodno vratio vid, ali se s vise gnjeva sjecamo iskopanih Simonidinih ociju koje su se ugasile na zidu Gracanice.

Srpska istorija puna je slicnih bestijalnosti. Turci su poslije pobjede na Cegru doveli srpske curcije da oderu glave poginulih ustanika koje su, zatim, uzidane u zaista morbidnu Cele kulu. Karadjordje je pobio pola porodice da bi ga potom kum Vujica sredio takodje na manufakturan patriotski nacin. U Majskom prevratu Apisovi oficiri odsjekli su srpskoj kraljici, kako bi to Krleza rekao, "najsubjektivnije dijelove njene bioloske supstance". Desetak godina poslije toga grahovsko seljace Gavrilo Princip pucao je u stomak trudnoj austrougarskoj nadvojvotkinji Sofiji, ubivsi prvo jednog od najumnijih i najtolerantnijih Habzburga. Za Srbima u vjestini mrcvarenja zrtve ne zaostaju ni Crnogorci, sve do ovih najnovijih ratova.

Slovenska "braca" oslijepila su davno dukljanskog kneza Vladimira, onog sto ga je s najljepsim ocima u pjesmi voljela "sestra nasa Kosara". Daleko od svake poezije zivjeli su zivot klasicni Crnogorci pocetkom osamnaestog stoljeca, ne dajuci se pokoriti Bonaparti. Marsal Marmon, nareceni Duka od Raguze, ostavio je memoarske biljeske u kojima se optuzuju tadasnji Crnogorci i Bokelji da neregularno ratuju - odsijecaju glave Francuzima, a kada im ponestane glava, koje su na narocitoj cijeni, zadovoljavaju se odsijecanjem noseva. U jednoj crnogorskoj posalici, vraca se jedan od crnogorskih jurisnika sa bojista i baca pred gospodara odsjecenu ruku. Zacudjeni komandir pita ga sta ce sa rukom, na sta ovaj odgovara: "Kad sam sjekao ovoga, glave na njemu nije bilo."

Jednom crnogorskom piscu veoma se dopala epizoda kada jedan od porazenih protivnika bjezi "glavom bez obzira", a za njim sa isukanom sabljom leti Crnogorac, nego kako, i vice: "Stani, laka mi je ruka nece te ni zuba zaboljet!"

Uostalom, cemu ti knjiski primjeri divljastva nasih predaka, kada su se i po zavrsenom Drugom svjetskom ratu jos mogle vidjeti lobanje okacene o grane cerova kao materijalni dokaz da domacin kuce "nema cega da se stidi". Sa takvom naukom o moralu i milosrdju krecemo prema civilizovanom svijetu, ako se vodjama moze vjerovati. Sa hladnjacama punim leseva iz kojih cure crvi, sa djetinjim lobanjama, smradom ljudskog mesa sva zemlja odaje utisak masovne grobnice ciji smrad, da parafraziramo Crnjanskog, dopire tik do nasih kreveta.

Miodrag VUKMANOVIC

(MONITOR)

**************************************************

DA NE ZABORAVIM KO SAM"

Pisi prijatelju, dok nisam zaboravio - ko sam !

Ako se historija pise krvlju, ja je sada pisem. Istorija, nase Bosne i Hercegovine je krvlju napisana. Kol'ko znam, uvijek je tako i pisana. Krvlju svih heroja! Krvlju stotina hiljada ubijenih!

Cuo sam da Srbi kazu da je Srbija tamo gdje se nalazi svaki srpski grob (pitam se ima li srpskih grobova u Americi, ako ima - onda je po njihovom i tamo - Srbija) ?!

Pitam se, onako, ako je vise grobova, mora onda da je i veca drzava ?! Cuo sam i to, da je najveca Srbija negdje, na Kosovu polju !

Bosna i Hercegovina je onda golema! Grob svakog njenog ubijenog u ovoj agresiju na nju, svaka jama, znana i neznana, svako mjesto gdje je pao i zavrsio neduzan zivot. Tu je ONA.

Ne interesuju me vise tudji grobovi! Nema mjesta za MOJ grob!

Na mojoj zemlji, pradjedovini, djedovini, a sada i ocevini.

Ja vise nemam kuda! Tamo gdje su mislili drugi da mi je mjesto, sami su tamo zavrsili. Zavrsili su tako, jer su drugom jamu kopali, a sami upali u nju. Sam pao, sam se i ubio. Ja vise nemam kuda!

Treba li zaboraviti ? Treba li oprostiti ?

Da zaboravim ubijenog oca, majku, brata ?!

Da zaboravim kucu, opljackanu, srusenu ?!

Da zaboravim iscupan bagrem i zatrpan bunar ?!

Da zaboravim KO SAM ?! To, traze od mene!

Ko god da to trazi od mene je - budala!

Traziti nesto tako je krajnje, i - nemoralno!

Da zaboravim i oprostim ?!

Necu, ne mogu i ne smijem!

Niti da zaboravim, a boga mi - niti da oprostim!

Ja ne mogu ! Ne, zato sto i necu. Ja sam ziv, hvala bogu.

Ko god misli da treba oprost, neka ne trazi oprost od (nas) zivih.

Oprost treba traziti od onih kojih vise nema. Od silovanih, prognanih i strijeljanih. Oprost treba da traze od onih u kojima su zivot ubili ! Neka traze oprost i pomirenje od svakog onog kome su oci vadili, ziva derali, klali i zaklali! Oci im zatvorili. Za sva vremena. Od njih trebaju oprost traziti. A, ne od mene!

Svi oni koji su ubijali misle da se trebaju samo okupati i to je to. Da ce sve proci samo od sebe. Samo su uniforme skinuli, brade obrijali, i do sljedece prilike. Kod mene vise NE! Ko se dada navesti na tanak led - bujrum, sretno mu bilo. Fukare nisu nikad bili prijatelji moje kuce, iako su uvijek uvjeravali suprotno. Daleko im kuca od moje bila.

Fukara, smrad i djubrad. Svaka cast postenu svijetu!

O tome ko je koga napao, sta je radio i za sta mu se sudi, vidi se najbolje - u Hagu. Jos veci broj je onih koji ne mogu mirno da spavaju. Muci ih nesanica ? Da su ona dva cetnika nesto lijepo napravili, sada bi i ono mirno spavali, a ne bjezali i potucali se po sumama, ko gamad! Cujem, trazi ih cijeli svijet !

Ja spavam, hvala bogu - dobro. I, kada mi zvoni telefon, javljam se bez straha, hodam svijetom bez straha i drago mi je da me poznaju ljudi. Znam da je sa dobre strane.

Fukara gamize kanalizacijom. Ceka priliku da ugleda svjetlost i opet nastavi po starom. Cit'o sam da fukara ostaje uvijek fukara?!

Zasto ne postanu nesto drugo, ne znam! Valjda ne mogu nista drugo biti ! Ili ne znaju? Ili, fukara je fukara, jer ne treba nikakve ljudske kvalifikacije. Bice da je to!

Jesi zapis'o ?

Tek toliko da se zna, da ne bih zaboravio!

I, napisi, to je od Bajre, i da: "JA NE ZABORAVLJAM"!

*****

OSLOBODENJE

DANAS I OVDJE

SRPSKA STRANA RATA

Zivot nekako ipak dodje na svoje. Na pocetku ratne biografije Slobodana Milosevica bili su tenkovi posipani cvijecem i gradovi pacenici - Dubrovnik i Vukovar. Potom je cetverogodisnjom opsadom kaznjeno Sarajevo. Ubistva civila na kucnom pragu, deportacije u konc-logore, masovna strijeljanja i temeljiti progoni nesrpskog stanovnistva krunisani su pokoljem osam hiljada Bosnjaka u Srebrenici. Posljednji krak krvavog puta vodio je na Kosovo, mjesto uspona i sunovrata nekrunisanog kralja "svih Srba". I eto, prije dva dana, svijet je ugledao tog monstruma kako sjedi u sudnici Haskog tribunala i s neskrivenom dosadom slusa optuznicu koju je citala "srbofobicna vjestica" Karla del Ponte. Sudjenje Milosevicu mnogi analiticari proglasavaju istorijskim. Ali, istorija ponekad zna biti i smijesna. Milosevic sebe vidi kao zrtvu imperijalisticke zavjere i, kako je najavio, branice se "obracajuci se medjunarodnoj javnosti i borbom za istinu". Sta ako se proces pretvori u lakrdiju bez kraja, gdje vise ni psihijatrija nece biti od pomoci? Optuzen za najteze ratne zlocine, Milosevic vjeruje kako je za njega najbolje da sudjenje pretvori u maratonski cirkus, pri cemu mu advokati mogu samo smetati. Novinari koji su neposredno uoci pocetka sudjenja posjetili zatvor Seveningen tvrde kako Milosevic odrzava fizicku kondiciju vjezbajuci u gimnastickoj dvorani, dok u svojoj celiji obozava da slusa Sinatrin "My Way". U njegovom ludilu ima izvjesnog sistema. Jos od vremena sankcija protiv Srbije, Milosevic je na sve optuzbe odgovarao jednim te istim geslom: "Istina ce pobediti!" Odlucivsi da u Hagu bude "sam svoj advokat", on zapravo ostaje dosljedan sebi, jer je u pitanjima rata i mira, bar sto se Srba tice, uvijek i o svemu odlucivao sam. "Moj put" dobrog starog Frenkija dodje mu nekako kao ona sevdalinka koju su pjevala braca Morici dok su ih vodili na pogubljenje. Ipak, Miloseviceva licna sudbina nije vise stvar od prvorazrednog znacaja. U igri je mnogo veci ulog. U Hagu se, naime, pise zvanicna istorija prethodne decenije na Balkanu u kojoj glavno i neslavno poglavlje pripada Srbima. Mogu Milorad Ekmecic ili Vasilije Krestic interpretirati Milosevicevu trinaestogodisnju vladavinu kako hoce, ali onog trenutka kad presuda Haskog tribunala balkanskom kasapinu postane punovazna, bice to sluzbena verzija jedne drzavne politike, jedine koju ce relevantne medjunarodne institucije priznavati. Milosevic nije Srbima pao s neba, niti im je odnekud dosao poput laznog cara Scepana Malog. On je bio apsolutni izraz srpskog mentaliteta, pogubne mjesavine epske mitologije, istorijskih frustracija i politicke zapustenosti. Milosevic i njegovi ljudi birani su na demokratskim izborima, na kojima su dobijali mandat da vode drzavu. Drzava, to su bili oni, to je bila masinerija od nekoliko stotina hiljada ljudi u vojsci, policiji, privredi, bankama i kriminalnom podzemlju. Nije Milosevic ispaljivao tenkovske granate, nije predvodio koljacke formacije, nije spaljivao zive ljude u bosanskim kucama, niti je pucao na Sarajevo. Za sve su to bile potrebne regimente ubica, palikuca i zlikovaca regrutovanih za stvaranje "Velike Srbije". Znam da ogromna vecina tog olosa nikada nece biti kaznjena za svoja zlodjela, niti ce se ikada zbog njih pokajati, ali povijest ih nece zaboraviti. Oni su svojim zlocinima obiljezili Milosevicevu drzavu, kao sto su nacisti obiljezili Hitlerovu Njemacku. Srbi su svoje vladare obicno ubijali sjekirom, a ovog posljednjeg su prodali za nesto dolara i otpremili u Hag. Milionska masa koja ga je zanosno, uz ratnicke trube i bubnjeve, slavila na Gazimestanu svela se na nekoliko hiljada pristalica koji su nedavno organizovali miting u Beogradu. Svi ostali su ga zaboravili. "Milosevica je u Srbiji snasla najteza kazna - ravnodusnost", pise beogradska "Politika", koja je bila jedno od najjacih uporista njegovog rezima. Ovdje, medjutim, nije rijec o ravnodusnosti, vec o kolektivnom okretanju glave od neugodne istine. Upitan od reportera CNN-a da li se u Hagu sudi Milosevicu ili Srbima koji su za njega glasali, premijer Zoran Djindjic je rekao: "Srbi zbog medijske blokade upste nisu znali sta se desavalo". Iako zna da to nije istina, Djindjic mrtav-hladan podvaljuje americkom novinaru. Ali, sta se tu moze, tako u ocima vecine Srba izgleda njihova strana rata. Bager revolucija je promijenila vlast u Srbiji, ali je mentalna osnova sadasnje nomenklature ista ona koja je sluzila Slobodanu Milosevicu.

Gojko BERIC

Kada covjek u Bosni iz gradova i sela zade u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati ce opaziti na zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga komada istesani, u raznim velicinama, od metra i pol do tri metra dugacki, od metra do blizu dva široki, a vazda nešto viši nego široki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najcešce krovasto, u trokut uzdignuti kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kucice.

Obicno ih imade poveci broj na okupu. Najcešce na njima nema niti crteža ni natpisa, no po kadšto ima i toga, ima kadkad sunce, kadkad mjesec, mac, buzdovan u kamenu izdjelan, a ima cesto i sav kamen krasni išaran ornamentima, dapace ima i natpisa, koji su svi pisani glagoljicom u starohrvatskom jeziku. Tako ima u Ban-dolu, 30 km od Tuzle takav kamen, na kojem piše: "Ase leži Božicko Banovic, na svojej zemli, na plemenitoj."

Svaki naš intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci mocne nekad sekte bosanskih bogumila.

Narod, za cudo, koji oko tih spomenika živi, ne zna ništa o njima. Ovi su mu spomenici sasvim tudi. On ne zna ni što su, ni kako su onamo došli, ni od koga potjecu. Ako ga pitate, on ce odgovoriti, to su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati ce, to su greblja (znaci groblja), ali, da su to ostaci propale narodne velicine, to narod u Bosni savršeno ne zna.

Proživjevši preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da prodem bez interesa kraj ovih nijemih spomenika naše prošlosti. Znajuci sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim postavljacima, a ne moguci o tim bogumilima saznati, stao sam izucavati to pitanje. I milostive gospode i gospodo, nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli novi svijet, o kojemu naša starija historiografija za cudo malo znade. Smatram za dužnost, da ove horizonte otvorim i Vama, tim više, pošto sam svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz predavanja o religioznim pitanjima.

Glavna znacajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, što je njihova vjera bila dualisticka, tj. da su vjerovali u dva pocela, pocelo dobra i pocelo zla. Kod nas dugo se do Rackoga nije znalo, ali danas je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potjece od velikog dualistickog vjerskog pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i reformatoru Zaratustri ili Zoroastru. Zaratustra je historijska licnost, to se danas smatra nedvojbeno utvrdenim. U Zendavesti pripisuje se Yasna 28-53 njemu i vodeci iranolozi oznacuju pace ove pjesmotvore kao Zaratustrine verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio Zendaveste donosi toliko licnih i subjektivnih momenata, da ne može biti dvojbe, da je Zaratustra iz porodice Spitama bio historicna licnost, a ne mythus. Ali valja istaknuti, da ga takvim shvacaju još danas npr. bugarski specijalista za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Ovome shvacanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najviše podloge cinjenica, što suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga života i djelovanja. Tu se ucenjaci bitno razilaze. Dok prof. Jackson i neki drugi drže da je Zaratustra živio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650-600 prije naše ere, to drugi iranolozi, a napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov život 800-1000 godina ranije, oko 1500 prije Krista.

Medutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska licnost, njegova dualisticka religija postala je državnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske države i igrala svakako kroz preko 1000 godina na kugli zemaljskoj najvecu ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je mnogo kasnije i daleko preko dosega politickoga utjecaja perzijske države, osjetilo se je i kod nas.

Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadrži i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da postoje od iskona dva pocela, pocelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili Mazda-Ahuri, te pocelo zla ili tmine Agromainjuš ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i citava religija Mazdaizam. Ova dva pocela su od pocetka u borbi, i u toj borbi mora svaki mazdaisticki vjernik sudjelovati boreci se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je aktivisticka, jer svaki pojedinac mora sudjelovati i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito optimisticka, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra Ahura-Mazda konacno ce pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti ce svoju nagradu.

Na strani principa dobra bore se veliki broj andela, koji se zovu Ameša-spenta, a na strani principa zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u našem jeziku div). Slike principa dobra su sunce i vatra, koji su njemu posveceni.

Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova božanstava, bogoslužje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao pricest, koja je znacila žrtvu i sastojala u kultskom uživanju posvecenog kruha i pica, dobivenog iz cvijeta biljke "saoma".

Osim religioznog sadržaja imao je mazdaizam i socijalni sadržaj. Tako je poljodjelski život vjerska zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uživanje mesa, kao i svih dijelova žive životinje, jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savršene blagosti, koja zabranjuje ubijanje životinja, kako to vidimo i kod Indijaca.

Zaratustrina religija je na svaki nacin bila preko 1000 godina državna religija perzijske države, koja je u svemu dijelila sudbinu te države te konacno propala, kada su godine 637. po Kristu Arapi kod Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu državu.

Medutim dualizam, kako su ga imali naši bogumili, nije došao na Balkan po Mazdaizmu, nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.

Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila cak iz kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji. Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muzicar, slikar i lijecnik, živuci na tlu Mezopotamije, na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po profesoru Delitzschu u njegovom "Babel und Bibel", pokušao je jednu reformu tada vec dekadentnog Mazdaizma na taj nacin, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su se u Mezopotamiji, na tlu negdašnje Babilonije živjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih religioznih predodžaba, iz kršcanstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konacno uz uporabu budistickih elemenata, osobito budisticke etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuca filozofija i kozmogonija.

Dualizam je zadržan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao što je to odgovaralo chaldejskim religioznim predodžbama. Oba principa postoje nužno od iskona, te oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u covjeku, te je ljudska duša djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i citav materijalni svijet, djelo Boga tmine. Vedri optimizam, toliko karakteristican za mazdaizam, izmijenjen je u jedno pesimisticko svjetozrenje, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne može nikada biti dobro, nego je covjeku i njegovom višem pozivu neprijateljski element.

Postanak covjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeca na gnosticke sisteme i koja je tako velicanstveno fantasticna, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan dosljedno proradeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio covjeka.
Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato cu Vam to uštediti.

Važnije je za nas, da je ta pesimisticna crta bila glavna znacajka i vodeca ideja manihejstva. Na otkup i spasenje ljudske duše Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete, kojima je zadaca bila, da se ljudska duša uspješno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora svoje duše, a takav paraklet bio je i Mani. Prije njega došli su kao parakleti na svijet Buddha, Zaratustra i Isus. Tu sinkreticku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi cemo dapace konstatirati, da je Muhamed uopce vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo to i glavni uzrok neke - ne samo simpatije - nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i medusobne privlacnosti, koja se kasnije dade zamijetiti izmedu manihejskih sekti i Islama.

Dosljedno tome svome pesimistickom naziranju na svijet bio je život Manihejaca vrlo strog. On je sistematski išao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i života. Ali pošto se u to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve vjernike jednako, dijelila se je citava sekta na dva staleža, na tzv. savršene, perfecti, a zatim na obicne clanove tzv. slušaoce, auditores. Savršeni nisu uopce radili niti se brinuli o nicem, što se tice ovoga svijeta, nego su postili, molili i živjeli od onoga, što su im davali i bili dužni davati obicni vjernici, tzv. slušaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savršene oblikovao prema uzoru budistickih pustinjaka i isposnika.

Mani je glavne svoje prakticko-religiozne i eticke ideale koncentrirao u tzv. tria signacula, signaculum manus, oris et sinus. Ova signacula vrijedila su za "Savršene" strogo, a za slušaoce približno, a znacila su signaculum manus, da savršeni ne smije ubiti ni životinju niti covjeka, to je onaj mazdaisticki perfecta lentas. Onda signaculum oris: da ne smije izreci laži, ni klevete, i da ne smije jesti mesa niti dijelova žive životinje, osim ribe, koja se ne množi prilegom. Konacno signaculum sinus, da ne smije vršiti spolnoga opcenja. Iz toga se razabire, da je asketska crta kod Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su tzv. perfecti vodili doista jedan vrlo strog i gotovo svetacki život. fakticki je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i pocasni naslov: theotokoi ili theoforoi - bogorodci ili bogonosci. Ova podjela je vrlo važna, jer cemo ju opet naci kod naših Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.

Ovi savršeni imali su i neke bogoslužne funkcije, docim je u ostalom crkvena hijerarhija u Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od dakona, svecenika i biskupa.

Za života Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je Sis ili Sisini. Mani je za života imao 12 ucenika oko sebe, što je valjda bilo oponašanje 12 apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogoslužja i molitve obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kucama, koje su bile odredene za bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i postovi su bili vrlo razvijeni kod njih, molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali su strogo odredene postove, medu tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo u noci, što je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, što je cijeli sistem manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam, isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.

Manihejci nisu vjerovali u uskrsnuce tijela i drugosvjetni život. A to je zacudno, jer i sa ovim životom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. Citavo njihovo svjetozrenje bilo je izvanredno tmurno i citavi ljudski život smatrali su strašnom tragedijom, pa su i vjerovali, da cijeli svijet mora svršiti u jednoj užasnoj katastrofi. Jer citavi svijet nosi na ramenu Atlas ili Homofor, koji ce nakon par stoljeca baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona ce se upaliti i sva ce materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i pepeo se pretvori.

Mani sam žalosno je svršio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da ce trajne uspjehe sa svojom religijom postici samo onda, ako dode u trajni odnošaj sa državom. zato je vazda radio da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao strašnu surevnjivost perzijskih mazdaistickih svecenika, koji ga silno zamrziše. Kada je poceo raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahuškaše gornji svecenici toga kralja protiv Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koža oderana, slamom ispunjena i njegova mješina na dverima grada Gunde-Šapura obješena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden strašan progon i pokolj.

Ipak se je Manijeva religija izvanredno raširila; bila je za sve oficijelne religije susjednih država vrlo opasna. Proširila se po citavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do Španjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je obratio, bio 9 godina Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko proširilo u Aziju. U najnovije doba nadeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su ocigledno manihejskoga porijekla i svjedoce da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, cak u Kinu i pustaru Gobi te ondje se održala sve do 13. stoljeca po Isusu. Kao sinkreticka religija, religija nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lakše rasplinjala u doticne religije iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u kršcanstvo, i to na zapadu mnogo brže, iza 8. vijeka naše ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i Europi.

Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno važno za razvitak bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapace bogumilstvo u raznim svojim oblicima na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj: novomanihejske sekte.

Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopce izvanredno važno za razvitak sviju kršcansko-heretickih sekti na cijelom svijetu. Malo cemo naci heretickih sekti unutar kršcanstva izmedu 2.-14. vijeka koje nisu više ili manje pod uplivom manihejstva, nisu više ili manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.

Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na razvitak bogumilstva, jer se nikada nije raširilo po Balkanu, pošto je vec bilo potpuno zamrlo u Bizantskoj državi, kad se je na granici izmedu bizantskoga i bugarskoga carstva pocelo stvarati bogumilstvo.

Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti, Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da onda jasno razabiremo, kako su ciste manihejske znacajke kod bogumilstva automatski pojacale, na taj nacin, da je suvremena znanost bogumilstvo morala oznaciti novomanihejskom sektom. Ovim problemom religiozne povijesti morati cemo se posebno pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno znamenovanje.

O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potjecu iz Armenije. Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlace svoje ime, da li od sv. Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od brace Pavla i Ivana, sinova Kalinika Manihejca. Najvjerojatnije je da povlace svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potjece crkvena hijerarhija, koju su odlucno pobijali i osobito štovali sv. pavla i njegove spise kao demokratske i kršcanske.

Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmedu kršcanstva i mazdaizma.

Neki suvremeni pisci, a medu njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od manihejstva na kršcanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su živjeli više kao obicni kršcani, jeli meso, pili vino, ženili se i bili vrlo ratoborni te su sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.

Njihov dualizam bio je znatno ublažen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rodenje Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.

Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolicka crkva i stajali u oštroj opreci, koliko protiv katolickoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su naposeb svaku crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogoslužje, naposeb kipove i slike, odbacivali su štovanje sv. križa i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u koji su ubrajali i mnoge apokrife.

Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjeazijskih heretickih ideja za Balkan, jer je utvrdeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske državne vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku državu, tako da su se ti Pavlikijani brojno raširili po citavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim imenom održali do danas, ali na cudo postali izraziti katolici.

Drugi posrednici srednjeazijskih heretickih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani, Euhite ili Fundite. O toj sekti znamo još manje nego o Pavlikijanima.

Dogmatski historici ih nazivaju kršcanskim dervišima, koji su svoje ime dobili zato što su monaške obicaje vezali sa nekom entuzistickom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio je takoder duboko pesimistican. Bili su dualisti i naucavali da su kod stvaranja covjeka sudjelovali duh sveti i sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sv. krst niti sakramenti ne mogu ocistiti ljudsko tijelo od grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da to mogu postici samo neprestane molitve. Zato su neprestano molili, zapuštajuci sve ostale brige i nastojanja u ljudskom životu, gledali da se molitvom ociste od utjecaja sotone. Dapace i njihovo ime dolazi od moljena. Massalijani u armenskom jeziku "Euhite" (od grckoga euhomai) znace "molioci". Imetak bi razdavali, pak živjeli ili u neke vrste samostanima, ili se potucali svakuda, živeci bez ikakva rada ili brige za egzistenciju od molitve i prosjacenja. Zato su se zvali fundite = torbaši, jer grcki funda znaci torba. Primali su svakoga, i odbjegle žene od muževa i pobjegle sluge i sluškinje, robove i robinje, koje bi sakrivali od njihovih gospodara. Živjeli su pomiješano muško i žensko, tako su i spavali, i tvrdi se da su bili potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imaštine, nego i u seksualnom pogledu.

Neki crkveni oci predbacuju im dapace misticke orgije vrlo razbludnoga i opscenoga znacaja. Teško je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, pošto kršcanski apologeti nisu uvijek bili sasvim nepristrani u prosudivanju heretika, koje su pobijali.

Cini se da je ipak bilo na tome nešto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac znaci prljav i sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sacuvali ostanci tzv. Barbelo-gnostickog kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo obscene i prljave prirode.

Sad, kako bilo, i ovi Massalijani ili Euhite, kako je historicki ustanovljeno bili su po Bizantincima preseljeni u Trakiju i odavle se rasprostranili po bugarskim zemljama, te su i oni doprinijeli nešto kod postajanja bogumilske sekte. Dokazuje nam to i njihovo ime jer su neke vrste bogumila u Bugarskoj nosile ime torbeši, što odgovara grckom Fundite. Valjda su vazda nosili torbu uza se, kao što to cine još i danas prosjaci i prosjacki redovi.

Ovim sam Vam prikazao prilicnom tocnošcu dogmatsko-povijesne temelje za razvitak bogumilstva.

Mi smo ustanovili da je bizantijska državna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke sektare, uglavnom dualisticke prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su se oni od 7.-9. vijeka po Kristu raširili po citavoj Bugarskoj.

U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop Jevremija, te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualistickih, više-manje manihejstvu slicnih naucavanja u jednu jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je nešto od slavenskih predkršcanskih predodžbi, medu koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i poceo svoju vjeru javno propovijedati.

Pop Bogumil je bezuvjetno historicka licnost, koju stari izvori višestruko spominju, i zasvjedocuju. Pobliže nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam ocekivao da cu u najnovijem bugarskom djelu prof. Ivanova naci opširnijega materijala o tome popu Jeremiji, zacetniku bogumilstva, Bugarinu, ali sam se, nažalost, u tome ocekivanju razocarao.

Mi smo ostali još uvijek na onome, što nam o njemu prica prezbiter Kozma.

Cinjenica jest da se ta nova vjera brzo raširila po Bugarskoj, Traciji i Makedoniji, zahvatila cak i Malu Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapace postala vjerom vecine pucanstva i neke vrste državnom religijom.

Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo održati ni raširiti. Tamo je od konce 12. vijeka pocela naglo rasti moc dinastije Nemanjica, koji su svi pošli stopama sv. Save, koji je stajao na stanovištu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su bili naime nemilosrdno proganjani i najtežim kaznama kažnjavani. Tako je osim spaljivanja obljubljena kazna bila da im se išcupa jezik. Ali cinjenica, da je još Dušan Silni imao s njima posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjica nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre, pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila žilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih Slavena na Balkanu.

Svakako moramo uzeti, da je Srpska država Nemanjica sa svojom dosljednom protubogomilskom politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo razdijelila na dvije polovice, na jugoistocno ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno bosansko bogumilstvo, ili bosansku crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da cemo se nadalje s njime pod bosanskim vidom baviti.

Preostalo bi nam sada da Vam danas još u glavnim crtama prikažem vjersko dogmatsko naucavanje samih Bogumila. To je vrlo važno, jer bez tocnoga poznavanja vjersko dogmatskoga sadržaja Bogomila, necemo nikada moci pouzdano prosuditi njegovo politicko i socijalno djelovanje. Jer milostive gospode i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam ima cast održati na ovome mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je religija najutjecajniji faktor u životu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina citavih naroda. Kvaliteta pak religije, sadržana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi cemo baš na bogomilstvu vidjeti jedan školski primjer, kako jedna religija može katastrofalno djelovati na sudbinu jednoga naroda.

Prema tome cu si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikažem na nacin koji ce Vam olakšati da si sami budete mogli stvoriti sud o politickim i socijalnim kvalitetama kao i o posljedicama bogumilstva.

Glavna znacajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva pocela. Ovaj dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.

Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, necastivi, princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, što je Bog gospodar samo duševnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku dušu, docim je citavi vidljivi svijet, ukoliko postoji iz materije, tvari, (grcki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.

Satanael je Božji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali andeo, kao kod katolika i pravoslavnih, vec Satana-el. Ja podvlacim važnost na ovaj dodatak -el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znaci Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na križu: Eli, Eli, lama sabahtami! - Bože, Bože, zašto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se kazati da je Satanael Bog, a ne niže bice, kao npr. pali andeli.

Covjek je postao na taj nacin, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar nad duševnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dušu, i prema tome nije covjeka mogao oživjeti. Satanael je dakle molio Boga, da covjeku udahne dušu, što je Bog u svome neizmjernom milosrdu i dobroti ucinio i udahnuo mu dušu kao svoju tvorevinu. Ali po svome tijelu covjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.

Bogomili su odbacivali kršcansku nauku o postajanju covjeka, jer su odbacivali gotovo citavi Stari Zavjet, uceci da su i knjige Mojsijeve i prorocke djelo vražje, pošto je Mojsiju na Sinaju dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti cudesa. Time se je bogumilstvo dosljedno izjavilo protiv materijalistickom svjetozrenju, koje je sadržano u Starom Zavjetu.

Ali u ovoj najvažnijoj tocki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi ucili da je satanael sin Božji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a naposeb bosanskih Bogomila, koje nas najviše interesira. Drugi, a osobito Dragovicka crkva (eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), ucila je da je Satanael bio prapocelo, neovisno od Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time što se je ucilo da je satanael sin Božji kao i Isus, i da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti Satanaela, i da slomi vlast njegovu, što je Isus izvršio na nacin da mu je oduzeo dodatak el, da ga je ucinio Sotonom, vragom, jedinim bicem koje nema više znacajke Boga, apsolutnoga bica. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovicke crkve i uveden jedan relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom mogli pretopiti djelomicno i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.

Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnosticko-doketisticka. Isusa po njihovoj nauci nije zacela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vražje. Nego Bog Otac ispustio je rijec, logos, koja se je rijec spustila na svijet, unišla sv. Mariji na uho, i iz uha opet izašla: sv. Marija je u špilji našla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i covjek i nebi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli život i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.

Dosljedno tome shvacanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pricest, zadnju pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne može doprinijeti da posveti i ocisti covjeka.

Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vražje, pošto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su ucili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su Rimljani srušili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.

Odbacivali su sjajne odjece, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo necastivoga; odbacivali su križ i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim kršcanima što ga štuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, može li otac voliti drvo, kojim mu je sin ubijen?

Sebe i svoju crkvu držali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram dvijema oficijelnim crkvama, katolickoj i pravoslavnoj, stajali su u najoštrijoj opreci - katolike i pravoslavne nazivali su, da su: "jakože pse i svinje". S njima nisu smjeli ni opciti, svako opcenje bio je težak grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku crkvu, tada je morao proci najprije jednu periodu cišcenja. Tek kada je tu periodu prošao, ocistio se od opacina oficijelnih kršcanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom bogumilskom uvjerenju, tada je konacno mogao biti primljen u bogomilsku opcinu. Primanje se je obavljalo krštenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih kršcanskih crkava. Krštenje se je sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evandelja po sv. Ivanu, pak se zvalo "Baptizma libri". Osim toga slijedilo je tzv. "rukopolaganje" "impositio manuum".

Tim knjižnjim krstom postao je doticnik clanom bogomilske crkve i zajednice, ali tek obicnim vjernikom, slušaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obicne vjernike, slušaoce i na savršene, koji su se zvali svršitelji, dobri ljudi, dobri kršcani, ili dobri Bošnjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).

Ovi svršitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bošnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz njih su se izabirali bogomilski svecenici.

Oni su se morali držati najstrože bogomilskih propisa, koji sadržajno nisu bili ništa drugo nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo vec spominjali. To je bio tzv. signaculum ors; naime da nije svršitelj smio nikada izreci laž, niti rijecima koga prevariti ili se zakleti; zatim da nije smio jesti mesa niti icesa što postoji od krvi žive životinje, dakle niti jaja ni sira. Jedinu iznimku su cinile ribe, jer one se ne množe prilegom. Oni su živjeli samo od kruha, zeleni i voca. Zato je obicaj sušenja voca, osobito bosanske suhe šljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim vocem. Lomljenje kruha bio je dapace posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogoslužja, kao lomljenje hostije kod katolika. Zatim je za savršene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti covjeka ni uopce živoga stvora osim zmije. Uopce bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave. Konacno signaculum sinus, savršeni se je morao potpuno odreci opcenja sa ženom i svakog spolnoga života. Bogomili su principijelno bili protiv ženidbe i smatrali za zaslužno da muž i žena žive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nešto zlo, kobno po covjeka. A ovo zlo se ponavlja i umnožava prilegom i ženidbom.

Ovi savršeni, tzv. "svršitelji" su vodili vrlo težak život, život teži od vecine danas poznatih redova. Oni su bili primani posebnim svecanim cinom, koji se je zvao utješenje, consolamentum, teleiosis.

Pošto je život tih savršenih bio toliko težak, to su mnogi, da si prištede tu trpnju, dali se podici u red svršitelja tek pred starost ili pred smrt.

Ako bi savršeni prekršio stroge propise, jeo meso, ubio životinju, opcio sa ženom, tada bi izgubio svoju savršenost, prestao biti svršitelj, dobri krstjanin ili Bošnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utješenje.

Naspram ovom strogom životu, ugled je "svršitelje" u bogomilskoj opcini bio vrlo velik. Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.

Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svecenici. Ali i bez obzira na izbor za svecenika, svaki savršeni je bio ovlašten da vrši sve bogomilske vjerske cine. Smatralo se da imaju Rijec Božju, i da od njih bježi necastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih obicnih vjernika bogomilskih.

Kad bi obicni Bogomil sreo svršitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: "oce blagoslovite", obicaj koji se još i danas održao u Bosni, pred svecenicima katolickim i pravoslavnim.

Iz redova ovih savršenih izabirali su se i bogomilski svecenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopce priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svecenike je izabirao narod kod službe iz redova savršenih.

Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, što je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomocnika.

Svoje bogoslužje, pošto nisu imali svecanih hramova, držali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kucama. Za bogoslužje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i ništa više. Bogoslužje se je sastojalo od molitve, citanja sv. pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svecenika.

Kod bogoslužja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred citavom opcinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.

Glavna molitva bila je Bogomilima "Oce naš", ali koji nije bio sasvim identican sa našim ocenašom. Bogomili npr. nisu mogli moliti "kruh naš svagdašnji", jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vražje. Zato su molili za "kruh naš nadzemaljski", "panem nostrum supersubstantialem".

Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teških. Prema tome, njihova nauka nije ni poznavala cistilišta na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.

Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osuden na vjecnu propast, osobito katolici i pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u ucenju, koja sudbina ceka i Bogomila iza smrti. Apsolutni dualisti ucili su, da se ni jedna bogomilska duša ne može izgubiti, jer pojedinac nije kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo griješnim. Slagali su se više manje u tome da oni koji nisu tako cisti da bi mogli doci u nebo, moraju još biti zatvoreni u drugo griješno tijelo, da se muce u zatvoru griješne puti, dok konacno požive životom jednoga svršitelja, tako da mogu doci u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu duša, u metempsihozu, nauku indijskog porijekla.

Naravski, da je kraj temeljnoga shvacanja Bogomila bila iskljucena vjera u uskrsnuce tijela. Tijelo, kao djelo vražje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osudeno na konacnu i potpunu propast.

To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija naših Bogomila. Njihova vjera im je propisivala nacin života.

Glavna znacajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga života i ljudskoga tijela. Kako vec rekosmo, nisu se smjeli družiti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su služili svijetu, dakle vragu. Vec opcenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.

Odjeveni su bili jednostavno, obicno u crno, savršeni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mršavi. Piše u jednom protubogomilskom djelu: "Ako vidiš covjeka mršava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil". Ideal je bio biti "asarkos kai asoma" - mršavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova mršavost Bogomila postala je poslovicna. U francuskom jeziku znaci "bougre", slab covjek, armer Wicht njemacki, a to dolazi od Boulgre - bugarski Bogomil, jer južnofrancusko patarenstvo došlo je iz Bugarske.

Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da covjek ne zapadne u "laž, prevaru i krivorotstvo". usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao težaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske opcine. Tako medu njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zaslužno davati milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjacenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.

Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili iskljucivo u sv. Pismu, kod koga su - kako smo vec ustanovili - odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvacali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim misticnim sadržajem ugadali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se služili cesto vrlo slobodnim, dapace alegorickim tumacenjem. Razumjeti ce se da je kraj toga stanja svaka unutarnja dogmaticna jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno iskljucena. Svako si je slobodno mogao tumaciti sv. Pismo kako je htio, pak se mogao još služiti i alegorickom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilaženje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konacno pretapanje u oficijelnim kršcanskim crkvama.

Ali povoljna strana toga svopcega citanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao nauciti citati, da može citati sv. Pismo. Prema tome svjedoci prof. Prohaska, da su naši Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i nacitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadašnji evropejski nivo pismenosti i nacitanosti u XII.-XV. vijeku.

Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski strucnjak prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvažnije znamenovanje bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je bilo proširilo i po sjevernoj Italiji i po južnoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio suden nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.

Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa državnom vlasti i posljedica je bila, da je bosanski kralj Stjepan Tomaš ostavio bogomilstvo i prešao na katolicizam. Od onda su poceli teški progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reci bili državna religija, ali im se povremena državna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom madarskog politickoga upliva, a Madari su vodili na Bosnu ponovno krstaške vojne, a osobito god. 1198. i 1234., zapoce izrazito katolicka reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradoše preci na katolicizam ili izgubiti svoje ocevine i iseliti se. Iseljenici odoše u Hum, današnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosace.

To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka došli do granice Bosne, ne bi bili oni spretni i bezobzirni politicari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obecavahu povratak njihove ocevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid katolicizma, obecaše slobodu vjeroispovijesti.

Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urodenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumaci ona cesta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil.

Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski vec bilo znatno približilo vladajucem katolicizmu i pravoslavlju, prede na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, docim jezgra i najotporniji dio prede na islam. To su bili oni kojima je bilo stalo da dodu do svoje ocevine. Turci su im doduše obecali povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo moguce. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po osmanlijskom državnom pravu sva osvojena zemlja postala je njegovim vlasništvom. Još danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi - emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.

Velik dio Bogumila su ucinili zadnji korak i prije nego nego prede na katolicizam i pravoslavlje, prede na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost izmedu manihejskih sekti i islama, koju smo vec spomenuli. tako su naši Muslimani u Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.

Na teritoriju Dubrovacke države, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdržaše se Bogomili još dugo, na Stonu do XVII. stoljeca, kako ustanovljuje brošura dr. Bjelovucica, koja je izašla koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do pocetka XIX. stoljeca. Ja sam bio licno u jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti ništa što bi sjecalo na negdašnje Bogomile. To su bili sasvim obicni Muslimani.

Tako je svršilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, predoše na islam.

Dr. Ivo Pilar (10. veljace 1927. - Predavanje u Sociološkom društvu u Zagrebu)

Alija DŽOGOVIC, predsjednik Foruma Bošnjaka:

Bošnjaci nece da žive sami

- Svaki narod, i za svaku priliku, u svom glosariju ima tradicionalne pozdrave i ja vas tim lijepim rijecima pozdravljam, sa osobitom željom da nam zajednicki rad bude od opšte koristi i znacaja.
Želim, da sve što ovdje radimo, bude korisno Bošnjacima, a u kontekstu bošnjacke kulture i tolerancije – i svim drugim zajednicama.
Bošnjaci su oduvijek živjeli sa drugim narodima; nikada nisu bili faktor etnicke, vjerske, kulturne i druge netolerancije. Uvijek su bili narod mira i poštovanja tudih obicaja, sakralne kulture, knjigâ i jezikâ, ali su cuvali i voljeli svoj lijepi bosanski jezik i svoje ime Bošnjak.
Mi nemamo dileme ko smo i šta smo. Jasno je: Mi smo Bošnjani // Bošnjaci, mi smo narod, imamo svoj jezik i svoju tradiciju. Oni, kojima to nije jasno, dovešce sebe upamet – jer ih opominju historija, i bliska prošlost. Buducnost im otvara vrata, da budu ondje gdje je njihov narod bio oduvijek, sa svojim imenom, kulturom, interesima, dakle (receno metaforom), okretanjem prema onim ciljevima koji su promovisani u Knjigama Pravde i Istine.
Bošnjaci nece da žive sami, izolovano, niti ce se ''ukopavati duboko u zemlju''. Oni hoce da žive sa svima, dostojanstveno, ljudski i pravedno. Bošnjaci vole svoj jezik, ali oni vole i rado govore i sve druge svjetske jezike – kada se nadu van svoje kuce i svojega zavicaja. Sem bošnjacke, Bošnjaci uce i sve druge knjige – dobre knjige. U tome je njihova etnicka, nacionalna, eticka i ljudska velicina. Po tome su Bošnjaci veliki.
Mi se ponosimo svojim bošnjaštvom, svojom tradicijom, svojim jezikom – i ove aksiome upisali smo u prve naše udžbenike, onako jednostavno kako ih izgovaraju naša djeca, naše nane i svi Bošnjaci u svakodnevnoj formalnoj i neformalnoj komunikaciji. To je onaj naš lingvonim u cijem je semantickom znaku sažeta naša duša, naša ljubav, naša historija i naša buducnost.
Ne pocinje bošnjacka historija od bana Kulina, vec mnogo ranije – od onih naroda koji su nastanjivali oblast oko rijeke Bosone i zatim cio teritorij centralnog Balkana, dakle još od prije tzv. nove ere. Iako su kroz ove zemlje prolazili mnogi osvajaci (Rimljani, Avari, Tatari, Sloveni, i slicni), oni stari narodi nijesu bili magla da ispare u nepoznato. Bili su narod koji se transformisao svojim bicem, kulturom, jezikom u etnos sa osobitim karakteristikama, cuvajuci tako svoje biološke etimone: krvno nasljede, zemlju predaka, pamcenje imena i jezika, obicaje, sakralne objekte, toponomastiku... Sa tim našim dalekim precima dešavalo se ono što se dešavalo i sa mnogim drugim narodima, kao na primjer sa Keltima, Bugarima, Tracanima i dr. Usvajali su tude jezike i kulture, ali su svoje sacuvali u supstratnim likovima jezika, u folkloru stecaka, u resursima narodne poetike i retorike, u morfološkim i fonološkim toponomastickim strukturama i u mnogim arheološkim slojevima.
Bošnjaci koji žive u šarplaninskoj geografskoj izoglosi cine jedan od najstarijih balkanskih etnickih supstrata, narod arumunsko-trackog porijekla i bogumilske kulture. U historijskoj dijahroniji ovaj se etnos transformisao u etnicke zajednice koje su se na ovim prostorima formirale uglavnom asimilacijom, dakle nasiljem. Po historijskoj sudbini i po etnickoj i jezickoj kulturi, ovaj narod je najbliži bošnjaštvu u širem smislu, pa se u tom pravcu inkorporira u bošnjacku zajednicu, a njegov jezik u dijalektološku kartu bošnjackog//bosanskog jezika.
(Ništa, dakle, nas ne vezuje za ishiperbolisane Mihailogluovice, serdare i vojvode, niti za one koji su se, u vucjim kožama, šunjali od žbuna do žbuna silazeci niz Karpate).
Zato, sve što je u dosadašnjim kvazi historijskim i romanticarsko-improvizovanim ''dokazivanjima'' ispisivano sa aspekta nacionalisticke i šovinisticke, genocidne i asimilatorske politike – sve to pada u kontejner neistina, mržnje i zlog naukovanja...
Mi poznajemo svoju historiju i kulturu, nastojimo da sa naše nacionalne Pompeje (figurativno receno) skinemo viševjekovnu vulkansku prašinu. Na putu smo da naša nacionalna Pompeja ponovo zablista sjajem, naravno zajedno sa evropskim narodima.
Mi Bošnjaci, ovdje na Kosovu, imamo osobit zadatak – da slobodno afirmišemo naše nacionalno ime i naš jezik, naše obrazovanje i našu tradiciju, naše knjige i da podsjetimo sve susjede da se je, na Kosovu, i u Makedoniji, i na cijelom centralnom Balkanu ona naša Velika Knjiga ucila na bosanskom jeziku – sve do osamdesetih godina prošlog vijeka; da je u prošlosti bosanski jezik dugo bio i u funkciji diplomatske komunikacije.
Historijske cinjenice pozivaju sve ljude ovih zemalja na medusobno uvažavanje, na slobodu mišljenja, rada i življenja. Zajednicki rad nas mora uciniti savršenim i uzvišenim, ne samo u duhovnom smislu vec i u praksi.
Bošnjaci su ravnopravna etnicka zajednica sa svim zajednicama koje žive na Kosovu, naravno, i u svim drugim zemljama. Po svim medunarodnim dokumentima njihovo je pravo i da ucestvuju u aktuelnim procesima rješavanja statusa Kosova i njegove buducnosti.
Moramo uložiti raspoložive pravne, ljudske, verbalne i druge mogucnosti, da ispravimo, ako treba, i krivu Drinu i dovedemo do spoznanja pravde i poštovanja ljudskih prava sve one subjekte kojima su Bošnjaci nepoznanica.

************************************************