Bosnjacki stvaraoci

Povodom preseljenja na Ahiret akademika Jašara Redžepagića

OTIŠAO JE JEDAN OD NAJUČENIJIH BOŠNJAKA

Pise: Cerim Bajrami

U petak 29. 01. 2010. obavljena je dženaza na gradskom groblju u Prištini akademiku prof. dr. Jašaru Redžepagiću (1929-2010.) Istoga dana u prepodnevnim satima održana je i komemorativna sjednica u Kosovskoj akademiji nauka i umjetnosti, na kojoj se čulo veoma pohvalnih riječi o doprinosu ovog njenog člana još od osnivanja ove naučne institucije.
Akademik Redžepagić, kazano je između ostalog, bio je autor preko 20 knjiga i oko 400 stručnih članaka po različitim publikacijama. On je inače bio zagrebački student, gdje je na tamošnjem Sveučilištu odbranio i doktorsku disertaciju oko razvoja albanskog školstva na Kosovu.
Profesor Redžapagić je cio svoj život posvijetio pedagoškom poslu : bio je predavač i profesor od pedagoških akademija do Filozofskog fakulteta u Prištini.
Njegov naučni i istraživački opus obuhvata i druge oblasti, mimo pedagoških. Pisao je i pjesme, a jednu knjigu poezije “Boje u kapima kiše”, 1998. godine izdala je naša bošnjačka revija “Selam” iz Prizrena ...

Pored ovog kratkog osvrta o našem rahmetliji, jedan od razloga kojim se moja malenkost rukovodila da iz svog ugla napiše par redaka o ovom zaslužnom čovjeku, Bošnjaku rodom iz Plava, doseljenom na Kosovo, jeste i njegova saradnja s nama oko spomenute prizrenske revije “Selam”, počev od njenog osnivanja u 1995. godini.
Bio je skroman, tih, umjeren… nenamjetljiv a jasan u govoru, spreman da se odazove na naše pozive povodom učešća na nekom skupu, manifestaciji ili da nam pruži odgovarajući savjet.
 Profesor Alija Džogović je u “Selamu” br. 12. iz novembra/decembra 1997. uradio s njim i obiman intervju s naslovom “Prizren bi mogao biti centar duhovne aktivnosti Bošnjaka Kosova”. Pored toga, imali smo i objavljenih njegovih radova, poput “Prilog proučavanju kulturnog razvoja i identiteta Bošnjaka na Kosovu i Sandžaku”, u “Selamu” br. 10. iz maja/juna 1997. god., a bio je upisan u impressumu i kao saradnik Revije.
Profesor Redžepagić je uzeo učešće i na Prve pjesničke sustrete bošnjačkih pisaca na Kosovu, u junu 1997. Ostao je sa nama dva dana, pokazujući solidarnost da se Susreti ipak održe sutradan na drugoj lokaciji, s obzirom da su u planiranom terminu i mjestu bili bukvalno zabranjeni od tadašnjih simpatizera režima…

U poslijeratnom periodu na Kosovu, dobro se sjećam da se odmah odazvao na naš poziv da učestvuje u dogovorima oko novonastale situacije, pogotovo na razgovor oko novopokrenute nastave na bosanskom jeziku, gdje je na skupu u Prištini dao i neke korisne savjete, kojom prilikom je također kazao da je (naša) ideja da se udžbenici za bošnjačku nastavu uvezu iz BiH - dobra. Nažalost,. neki tadašnji bošnjački politički “čimbenici” nisu pokazali valjani respekt prema ovom učenom čovjeku, naprotiv.  
Međutim, na nekim skupovima bošnjačkog nevladinog sektora, pogoto onim držanim u Prištini, dr. Redžepagić je uzimao učešće.
Akademik Redžepagić je imao dobru saradnju i sa Islamskom zajednicom Kosova, tim prije što se bavio i istraživanjem muslimanskog duhovnog naslijeđa i sufijskim redovima na Kosovu, kao i sa svojevremenim položajem medresa, odnosno mekteba.
Njegov naučni i izdavački opus obuhvata i neke aspekte persijskih (iranskih) duhovnosti, odnosno vrijednog pisanog doprinosa njihovih klasičnih islamskih mislilaca i pjesnika.
Doktor Jašar Redžepagić je imao jako dobru saradnju i svestrane veze sa kulturnim,  vjerskim i političkim krugovima u Sandžaku, koga je često pohodio. Te veze je jednim dijelom imao i u BiH

.

Ono što je vjerovatno široj javnosti poznato, jeste da je prof. Režepagić stvarao i na bosanskom i na albanskom jeziku, čime je dodatno pokazao svoju svestranost i učevnost. Izražavamo uvjerenje da će njegov doprinos razvoju nauke i pisane riječi biti adekvatno rasvijetljen, prije svega od Akademije nauka i umjetnosti Kosova, koja je, inače, prošle godine obilježila 80-godišnji rođendan ovog naučnika i svog člana.  

Nesporno je da je iz bošnjačkih prorijeđenih redova na Kosovu otišao na bolji svijet najučeniji među njima, odnosno jedan od najučenijih Bošnjaka na širim prostorima, ali je nesporna i činjenica da je rahmetli Jašar Redžepagić do posljednjeg dana svog sadržajnog života dao sve što može da iza sebe, pored svoje porodice u Prištini,  ostavi i svoje djelo po kojem će biti spominjan.

Ono što pisac ovih skromnih redaka, po subjektivnom ubjeđenju ne želi da propusti da ne istakne, to je lahkoća izražaja i razumljivost njegovih riječi u pisanim djelima.
“Pored toga, sve što se njega ticalo, počev od govora, predavanja, stava, nastupa… bilo je primjer pravog pedagoga, onakav kakav pedagog baš treba da bude”; reče mi nedavno, na ove moje riječi o njegovom stilu pisanja, prof. Rasim Rama, historičar iz Prizrena.

S dodatnom nadom da će ovaj moj skromni tekst biti samo jedan od mnogih koje je zaslužio ovaj svestrani učeni čovjek, uz izraze gajreta njegovoj porodici, molimo Boga jedinoga da Jašaru Redžepagiću (inače deklarisanom vjerniku) oprosti i uvede ga u Dženet lijepi.

_______________________________________________________________________________________________________-

MUSA CAZIM CATIC

(rodjeno mu je ime Cazim, Musa je nadimak)

JA SAM BOSNJAK!... (Izdajici Avdi S Karabegovicu) Ja sam Bosnjak - dican junak: Vjeran svetom domu svome, Vjeran slavi svojih djeda I narodu Bosanskome! Njegov ponos na mom srcu Ko amanet sveti stoji; Ponos koji nigdje ne da, da se Bosnjak lava boji!... Majka me je Bosnjakinja Zaklinjala svojim mlijekom, Za cast ove casne grude, Da proljevam krvcu r`jekom; Da joj sluzim, kosto sluzi Rob svojega gospodara, Da je branim od dusmanskih Bojnih koplja i handzara! Na tvoj poziv, evo s`macem Na mejdan ti stupam smjelo: U poganoj Tvojoj krvi, Da tfijumfa vezem djelo. S`Tvojom krvi da sapirem Crnu ljagu s`roda svoga, Crnu ljagu - sto j`rodio Izdajicu prokletoga! Izdajicu uspomeni Svojih djela slave stare, Sto se drzn`o blatnom rukom, Da svetinje njine tare! - - Al ` sto rekoh o mejdanu?... Ne, nikada s`hrgjom takom: Bosnjak junak bojni mejdan D`jeli samo sa junakom! A Ti sakri mrsko lice Ispred sv`jeta cijeloga: U podzemlje mracno bjezi, Izdajico roda svoga! Jer nad Tobom rodnog neba Zlatnog sunca placu zrake, Place jasna mjesecina I treptanje zvjezde svake, Place svaki zemni atom, Na kog Tvoja noga stane; Svaka travka tebi klice: Izdajica, nak propane! Sakri lice izdajico, Nek ne pljuju ljudi na Te, A znaj I to: Izdajicu I pod zemljom klevete prate!...

Musa Cazim Catic, rodio se u Odzaku u Posavini "na Mevlud one godine kad je Svabo dosao u Bosnu", a to je 12. marta 1878. godine u sitno posjednickoj porodici.Otac njegov Hasan bio je bojezljiv, ali je vodio strogo racuna o obrazovanju svoga sina.Zbog toga je Cazim jednovremeno pohadjao mekteb (pocetnu vjersku skolu) i osnovnu skolu, koju je zavrsio poslije oceve smrti. Majka mu se poslije smrti muza preudala za Aliju Dervica, brijaca iz Tesnja, i kad je Cazim zavrsio osnovnu skolu, preselili su se u Tesanj, gdje je on ucio zanat kod svoga ocuha i istovremeno pohadjao tesanjsku medresu u kojoj je osobit utjecaj na nj izvrsio tesanjski muftija Mesud efendija Smailbegovic.

Bio je izuzetno darovit ucenik, pa je vec u medresi dobro naucio arapski, turski i perzijski jezik. Iz toga doba ostala su mu u rukopisu nekolika manja prepjeva s turskog jezika, kao i par naivnih, vrlo slabih izvornih stihova. Godine 1898., kad je navrsavao dvadesetu godinu zivota i kad je morao da bude regrutovan, pobjegao je u Tursku da bi izbjegao vojnu obavezu. U Carigradu se upoznao sa Osmanom Djikicem, tada ucenikom Sultanije (plemicki licej). Pred polazak u Tursku dao je punomoc svome ocuhu da proda jedan dio njegove zemlje i da mu od toga novca salje mjesecno po 50 kruna. U pocetku posiljke su isle redovno, ali su kasnije prestale stizati, pa je zbog twskih materijalnih prilika morao napustiti skolovanje i vratiti se u domovinu. Iz Beograda su mu Osman Djikic i Avdo Karabegovic, koji su ga upoznali i s Jovanom Skerlicem, omogucili povratak u Tesanj. Vec u Turskoj pocele su njegove materijalne nevolje koje su, vjerovatno, utjecale na gubljenje zivotne orjentacije njegove. Poslije incidenta s ocuhom i majke zbog neracionalno potrosene njegove imovine veze s porodicom postale su vrlo labilne i jedina cvrsca veza bila je njegova sestra Hasnija rodjena onih dana kad im je otac umro. Odmah po povratku iz Turske uzet je u vojsku koju je sluzio tri godine u Tuzli i Budimpesti. Tada pocinje i njegova suradnja u "Bosanskoj vili" sa izrazito nacionalistickim i antiaustrijskim pjesmama. No averzija prema vojsci i Austriji brzo je splasnula i on je cak dobio cin strazmestra (narednika), a vec je tada usvajao i navike boemskog zivota. Nakon odsluzenog vojnog roka uz pomoc i nagovor muftije Smailbegovica 1902. godine ponovo je otisao u Carigrad. Jedno vrijeme je slusao predavanja u Mektebi Numunci Terreke medresi, ali - nezadovoljan nacinom obuke - polozio je diferencijalni ispit iz opceobrazovnih predmeta, upisao se u cetvrti razred gimnazije i zavrsio ga. Materijalne neprilike ponovo su ga prisilile da se vrati u Tesanj. Potporom Ademage Mesica otisao je u Sarajevo, polozip prijemni ispit i upisao se u Serijatsku sudacku skolu (Nuvvab), koja je pripremala ucenike za visa vjerska zvanja i serijatske suce.Veoma neuredan zivot, nocni izlasci iz internata i pijanke cesto su ga dovodili u sukob sa strogim internatskim propisima tako da je u cetvrtom razredu iskljucen iz internata, a kasnije i iz skole. Zavrsni peti razred polozio je kao privatan ucenik tek po posebnoj dozvoli Zemaljske vlade u Sarajevu i uz pismenu obavezu da nece reflektirati na mjesto serijatskog vjezbanika i suca. Diplomski ispit polozio je 3. novembra 1908. godine. Uz potporu Ademage Mesica otisao je u Zagreb i 1909. i 1910. godinu proveo kao student Pravnog fakulteta, ali ni jedan ispit nije polagao. Potpuni nemar za studije, stalno piancevanje po gostionicama i kafanama, skromna sredstva stecena knjizevnim radom vise nago oskudnom pomoci svoga mecene zbog boemskog zivota, beskrajni razgovori o knjizevnosti s Matosem i drugim hrvatskim pjesnicima, koliko god su bogatili njegov duh i uvlacili ga u pjesnicki svijet, toliko su mu donosili neprilika i odbijanje pomoci onih koji su ga inace materijalno potpomagali. Koliki je bio njegov nemir prema svemu sto nije spadalo u sferu njegovog interesovanja i dnevnih preokupacija pokazuje ovaj slucaj:

Pjesnik Ivan Turski potrazio ga je jednog dana u Kazalisnoj kafani , upoznao se s njim odveo ga I jednu radnju i potpuno ga odjenuo i obuo.Par dana nakon toga Catic je sve zalozio, s drustvom propio i ponovo se nasao u svom pohabanom odjelu, jer zalozene stvari nije mogao iskupiti ni tada, ni ikada poslije. Bez materijalnih sredstava morao se povratiti u Tesanj. Privremeno se zaposlio u banci i opet bio otpusten zbog neurednog zivota. Ni u Bijeljini kao pisar u gruntovnici nije dugo ostao. Jos jednom je bio pokusao da studira pravo u Zagrebu, ali drustvo i stari boemski zivotodvukli su ga opet od studija, pa se ponovo vratio u Bosnu, povremeno i kratkotrajno nalazeci posao u listovima Muslimanska sloga i Sarajevski list u Sarajevu ili u banci u Tesnju. To je i najteza godina njegovog zivota. Iz njegovih sacuvanih pisama vidimo kakve je teske casove prozivljavao i kako mu je bila veoma bliska ideja o samoubistvu. Ali, istovremeno je upravo zacudjujuca njegova stvaralacka aktivnost i plodnost.Nikada ni prije ni poslije nije stvarao vise ni bolje nego godine 1912. Kakve je teske casove prozivljavao te godine svjedoci ova potresna prica njegovog mladjeg druga i pjesnika Nazifa Resulovica koji je 1912. godine bio ucitelj u Odzaku: "Polovinom aprila 1912. godine a jednog krasnog predvecerja cobancad su vidjela nekakva bradata, odrpana i bosonoga cudaka gdje lezi pod sljivama... U tom zapustenom cudaku panduri otkrise Musu Catica koji, bez zaposlenja i materijalnih sredstava a pracen bijedom i nevoljom, bijase krenuo u svoj rodni kraj, da se skloni kod svog stricevica (Mehmeda) i spasi napaceno tijelo svoje i izmoreni duh svoj.Pred Odzakom je sacekao dok nije pao deblji mrak jer ga je bilo stid da kroz rodno mjesto prodje onako otrcan i neugledan"... Tu mu je stigla od Ademage Mesica novcana pomoc i poziv da dodje u Tesanj. Predkraj maja napustio je zauvjek svoje rodno mjesto.

Ademagin poziv uslijedio je na ocajnicko pismo Caticevo od 15. maja 1912. godine u kome nagovjestava da bi mogao dokoncati u valovima Bosne ako mu se ne pomogne i ne nadje zaposlenje.U Tesnju je ostao do pocetka januara 1913. godine kad je tamo dosao mostarski knjizar, kasnije vlasnik stamparije i casopisa "Biser" Muhamed Bekir Kalajdjic koji ga je nagovorio da podje s njim i preuzme urednistvo "Bisera". Materijalno osiguran ali i zarobljen radom, s ogranicenjima koja mu je Kalajdjic - uz krace i dozvoljene ekskurzije radi relaksacije - cak i u njegovom privatnom zivotu postavio, Catic je neshvatljivo mnogo radio. Za godinu i po dana (do mobilizacije); pored uredjivanja "Bisera" i suradnje u njemu, za Kalajdjicevu Muslimansku biblioteku preveo je ili napisao 12 knjiga. Sarajevski atentat 28. juna 1914. godine i uskoro zatim mobilizacija povukli su i Catica u vrtlog ratnih zbivanja. Najprije je mobilisan u Tuzlu, a ubrzo premjesten u Oerkeny u Madjarskoj.Tu ga stega njegovog poslodavca nije mogla doseci i on se ponovo prepustio boemskom zivotu koji ga je vrlo brzo odveo u smrt.Kad se jedne noci u zimu 1914. godine u Oerkeny-u vracao u kasarnu pijan sa jedne zabave, pao je u snijeg. Nasli su ga u snijegu polumrtva. Nahlada se brzo razvila u tuberkolozu, pa je polovicom marta 1915. godine otpusten kuci kao neizljeciv. Upravo je tragicno jedno njegovo pismo iz ovih dana i povodom otpustanja iz bolnice. Molio je da ga zadrze u bolnici jer je bio beskucnik, a ustrucavao se da ga siromasna sestra Hasnija izdrzava. Ademaga Mesic stavio mu je na raspolaganje posebnog lijecnika i sve sto mu treba, ali on je bio neizljeciv. Umro je 6. aprila 1915. godine navrsivsi tek 37 godina zivota. Ratne prilike vjerovatno su bile uzrokom da ni jedan dnevni list ni casopis nije cak ni registrovao njegovu smrt. Tek godinu dana kasnije, u antidatiranom trobroju "Bisera" izasao je topao enkrolog od njegovog druga i prijatelja Semsudina Sarajlica, a iste godine i kraca biografija i prikaz njegovog knjizevnog rada u "Sarajevskom listu" od Hamzalije Ajanovica. Petogodisnjica smrti Caticeve obiljezena je jednim brojem "Novog vijeka" (Sarajevo) prilozima njegovih najblizih suradnika: Abdurezaha Hifzije Bjelovca, Saliha Mesica, Hamdije Kresevljakovica, Huseina Djoge (Dubravsica) i drugih. - Manjim prilozima u casopisu "Novi behar" evocirana je uspomena na pjesnika povodom 25-godisnjice i 30-godisnjice njegove smrti i ....Musa Cazim Catic je potpuno pao u zaborav. U citavom ovom razdoblju samo su napisana dva solidna eseja o pjesnikovom knjizevnom radu: od Tina Ujevica i Ahmeda Muratbegovica. - Tek 1928. godine, prigodom proslave 25-godisnjice Muslimanskog kulturnog drustva "Gajret" izdata je mala zbirka njegovih izabranih pjesama u redakciji A. H. Bjelevac i s predgovorom (biografijom) od Hamdije Kresevljakovica. Tom prilikom otkriven je i nadgrobni spomenik na do tada zapustenom grobu pjesnikovu. I kao sto to obicno biva kad su djela jednoga knjizevnika razasuta po vec rijetkim i tesko dostupnim casopisima i listovima, sacuvanim iskljucivo u vecim bibliotekama ili kod starijih pasioniranih bibliofa, izgubi se svako sjecanje na covjeka koji je u kulturnom zivotu jednoga naroda predstavljao znacajnu velicinu. Takva sudbina pratila je i Catica, za cijeg je zivota (1914.) objavljena jedina zbirka njegovih pjesama, danas vec prilicna bibliofilska rijetkost, nazalost ne i najboljih, nego samo nastalih do 1908. godine i po izboru nakladnika a ne autora. U posljednje vrijeme nesto zivlje zanimanje za nasu kulturnu bastinu, njeno osvjetljavanje kao i ukazivanjena vrijednost koje su je stvarale, izvuklo je i Catica iz zaborava. Pedesetogodisnjica njegove smrti animirala je, u prvom redu, gradjane Tesnja, grada koji je on osjecao kao svoje rodno mjesto i u kome je svaki put nalazio utjehu i utociste, pa i posljednje, da dostojno oboljeze ovu obljetnicu, uz ostale kulturne manifestacije, izdavanjem studije Musa Cazim Catic, a zatim i izdavacko poduzece "Zora" da ukratkom razmaku izda Caticeve Izabrane pjesme i izbor Pjesama u ediciji "Pet stoljeca hrvatske knjizevnosti"(!?). Pojavu sve tri ove knjige naucna i kulturna javnost toplo je pozdravila i recenzijama o knjigama ukazala na neospornu umjetnicku vrijednostpoezije ovog sticajem prilika zaboravljenog pjesnika. Prezentirajuci povodom proslave 90-godisnjice pjesnikovog rodjenja Sabrana djela Muse Cazima Catica javnosti se pruza mogucnost da svestrano upozna stvaralacki rad ove tragicne licnosti, cija je sudbina slicna sudbini mnogih njegovih suvremenika - fizicki slomljenih nedacama zivota, ali duhovno jakih da nadzive svoju smrt i svoje vrijeme i da ostave trajan spomenik svoga bitisanja.

Ti cudotvorja si puna ko štaka kojom Kelim Na valu bucnog Nila krvav je stvarao plam, A ti si bijela ruka pod cijim cjelovom vrelim života znak je davo i tvrdi sinajski kam. Kud tvoja kroci noga, tu miris-cvijece cvati, U hladu tvojih krila vjecit caruje dan; _ Bogalj i silni gavan ime ti zvijezdama zlati - I kada o tebi sanja, najsladi to mu je san. Za te je, slobodo sveta, u termopilske klance Hrlio u krilo smrti spartanskog ponosa cvijet, Kadno je perzijski despot u teške okovo lance Snažne duhove pontske, htijuci satrti svijet. I slavni djedovi moji tako su ginuli za te, Na tvom braniku vazda prsa im bijahu zid; Ah, ti si grlila nekad moje celik-Hrvate I svojom oštrila rukom maceva njihovih brid. Na ravnom Duvanjskom polju ti alem-krunu splete Našemu prvom kralju, oj zlatni sance moj! Najdraži to mi je listak povijesti nase svete, Jer tada Hrvat vitez u svom bijaše svoj. ....................................................

SLOBODI Raj nije bašta cvjetna, Ni napjev ptice male, Raj nije ljubav sretna, Ni dvori puni blaga - Oh, to su samo šale: Raj je - sloboda draga! KEMAL Slobodo slatka i draga, najljepša edenska vilo, Kojoj na celu vazda trepti sunca sjaj, Što srce covjeku grije i ptici snaži krilo, Da zraka talasom pliva ko laki uzdisaj Ti cudotvorja si puna ko štaka kojom Kelim Na valu bucnog Nila krvav je stvarao plam, A ti si bijela ruka pod cijim cjelovom vrelim života znak je davo i tvrdi sinajski kam. Ti cudotvorja si puna ko štaka kojom Kelim Na valu bucnog Nila krvav je stvarao plam, A ti si bijela ruka pod cijim cjelovom vrelim života znak je davo i tvrdi sinajski kam.

http://bs.wikipedia.org/wiki/Musa_%C4%86azim_%C4%86ati%C4%87#Knji.C5.BEevni_motivi

Safet Basagic
Medu prvim pobornicima kulturnog, prosvjetnog i uopce napretka bosansko-hercegovackih muslimana poslije okupacije ovih zemalja od strane Austro-ugarske Monarhije 1878. godine, bio je i dr. Safvetbeg Basagic. Roden je u Nevesinju 6. 5. 1870. godine. Mekteb je polazio u Mostaru i Konjicu. Kad mu se otac nastanio u Sarajevu 1882. godine, Safvetbega upisuje u ruzdiju. Poslije ruzdije polazi Veliku gimnaziju u Sarajevu. Maturirao je 1895.godine u Zagrebu. Iza toga upisuje se na univerzitet u Becu, gdje studira orijentalne jezike i historiju. Diplomirao je 1900.godine. Za orijentalne jezike stekao je ljubav jos u ruzdijji, gdje je dobio i osnovna znanja.

Prof. dr.Rasim Muminovic

Roden 1935god.u Trijebinjama kod Sjenice(Sandzak) pisac je knjiga.

1.Filozofija Ernesta Blocha

2.Ljudskost i povjesnost

3.Ognjen prica-svijest drustva i partije

4.Filozofija i praksa

5.Ethos i ljudsko bivstvovanje,

6.Ideologija i perventirana svijest

7. Srbizam i sradanje Bosnjaka i

8. Fenomenologija srpske genocidne svijesti

Prof. Muminovic pisac je nesto vise od stotinu rasprava, clanaka, studija i eseja publiciranih u domacim i stanim casopisima i publikacijama. Jos uvijek predaje filozofiju na filozofskom fakultetu u Sarajevu.

------------------------------------------

"Narod koji je tako mizerno iskoristio kulturne i civilizaciske izvore za svoj razvoj morao se nazvato "nebeskim", jer se u zemaljskim stvarima pokazao nesposobnim i mizernim".

Iz knjige: FENOMENOLOGOJA SRPSKE GENOCIDNE SVIJESTI

IBRAHIM KAJAN

Ibrahim Kajan je Mostarac po rodenju (1944), a Zagrepcanin po zivotnom "opredjeljenju". Objavio je vise knjiga pjesama, putopisnih zapisa, a na Radio-Zagrebu i pet radio-drama. Pod njegovim imenom je objavljena zbirka potresnid dokumenata stravicnog progona- Muslimanski danak u krvi.

RUSENJE DZMIJA-KURSUM U DUSI NARODA

Kad neko rusi hram Bozji-taj vec kopa trnokopom po blagoj dusi naroda. Artiljeriski pucnji na dzamoje, u cijim hladovinama dusa sapuce sa svojim Gospodarom, atavisticki su krici onoga koji je odluciocijeli narod muslimanski, bosnjacki izbrisati s tablice drevnih naroda europskog, ukljetog juga.

Divlji je covjek samo to dobro razumio: da kulturna proizvodnja, ta preda tanana od ljubavi i kamena, od njeznosti i zeljeza, od trajnosti i postojanosti nicim podkupljiva- traje i iza smrti, i iza istrebljenja ili asimilacije bica narodnoga. To kulturno dobro, neponovljivo i orginalno, eto-zbog toga treba srusiti, bombarditati, u prah pretvoriti! Materijalna je kultura jedina potvrda da je netko morao postojati tko ju je, bas onakve lepote kakva je graditeljeva, uspio podici i ostaviti potomcima i svijetu cijelom da joj se raduje i da je obilazi.

Cudno je to: ucili su nas o turskim barbarstvima - a u Turskoj su sacuvani bezbrojni spomenici bronih kultura: i hetitskih i trackih, i grckih i persiskih! Sacuvane su najstarije crkve u spiljama kapadokijskim i kuca zastite i smrti majke Marije, hazreti Mejreme, i crkve kasnije, siriske i bugarske, i sinagoge - ali i ljudi u njima koji su ih gradili, u potomcima svojim zive u toj "divljoj Anodoliji!

Tko dakle rusi bosankim Muslimanima, slavnim Bosnjacima povjesti, dzamije, medrese, tekije, knjiznice i institucije koje su sabrale zadivljujuce dokumente vjerske i narodne kulture da im gotovo i nema usporedbe u golemom prostoru civilizirana svijeta? Rusi ih agresor animalnih osobina. Isti onaj koji unistava "zivu silu", baca granate istom hladnokrvnoscu na trznice krcate ljudima i na porodilista - pa kako nebi na "mrtve stvari", kuce u kojima se dusa povjerava Bogu, kako nebi na "papire" s pisanom povjesti sto seze do dubokih maglicastih stoljeca proslosti! Agresiju financira i njome rukovode Srbija i Crana Gora. Njihove naloge psecom vjernoscu izvsavaju, u najprisutnijoj suradnji bivsa Jugoslovenska narodna armija, sastavljena iskljucivo od Srba, i "paravonje srpske snage", cetnicke falange arkanovaca, seseljevaca, belih orlova. Tipovi njihove agresije, potpuno zajednicke, okupljaju se oko nekoliko najbrutalnijih oblika kojima je cijeli svijet svjedokom:ljudi se najcesce kolju i masakriraju, a sakralni objekti - minjiraju, bombardiraju,raketiraju i naposlije spaljuju. Netko ce upitati: a zasto sve to ako je u pitanju osvajanje terena? To je zbog toga, sto je rat koji traje, ne samo osvajacki, imperjalisticki dakle - nego i istrebljivacki, sto je u pitanju najjasniji genocid nad civilnim stanovnistvom, najposlije i s oblicima za koje smo mislili da su ugaseni u suvremenoj povijesti: rat protiv druge vjere, rijecju - vjerski rat. Srpski "dzihad!"

U Zagrebu, 29 svibnja 1992.

__________________________________________________________________

Ibrahim Dedic

ZAPIS PRVI O BOSNI

Ne kazuj da si Bosnu napisao

(06.04.1995.)

O Bosni kazuju hiljade godina oni sto pisati znadose i znaju, al' nikada ne kazase sve, jer sam Allah zna sve, a ljudi ponesto. Zalud su pismeni tragali za adetima, za naravima bosnjackim, zalud sz vojskovodje slikali rijecju i kistom, nisu uspjeli, jer onaj sto je rodjen il' se rodi, ne odaje se u svemu. Na Bosnji se vidi kad je ljut, vidi kada je veseo, al' kako ces vidjeti ono sto u sebi nosi kad mu Bosnu dirnes kad mu damare razigras. Bosnji ne diraj ni Kulin bana, ni Tvrtka kamo li Ali pasu il' Zmaja od Bosne. Kada to dotaknes, a nisi pitao, udario si mu na obraz, ranio mu svetinju, pokusao mu oteti slobodu.

E nemoj Bosnji nacinjati ni krivim pogledom majcino i ocevo ognjisce, niti mu celjad kaljati, kamo li da mu lance nataknes na ruke i na noge, tada si kantarom prevrsio mjeru, krv mu probudio i sebe sasjek'o. U Bosni je dunjaluk nalik jedan na drugog i smjehom i placem, a Bosni i vjetar ima svoju kajdu.

Pisao je Bosnom Evlija Celebija, pisao zapise pjesama Kuba, al' i oni uceni ljudi kazase o njoj malo. Harale su Bosnom bolescure, harali ratovi, al' sjeme ostajalo vazda nalik na ovo nase sto i sad radja. I za onog rata i za onog prvog i za ovog rata sve se Bosnom desavalo zestoko i najzesce, a opet nista! Krv uzgaja pitominu, iz krvi su ljubavi najtoplije, najzesce, Bosnjina suza na mezaru je ko Nur koji pada sjajem na zemlju, pa se iz nje vraca u dusu. A kad' to bude, plane u njemu Dzenet i Dzehenem i Raj i Pakao, plane hator i oprost, a nisi siguran sta je vise?

Jedno je zasigurno, ne diraj Bosnji nista sto ti nije reko, ni masice, ni cusegiju, nemoj u besiku po gotovu ako nisi umiven. Ne barci u komsiju ni vjerom ni adetom, pusti kani se budalescine, magaraluka. I hajvan bi prije skonto nego neki ljudi da je Bosna najostrija cakija na svijetu. Bosnom se vazda tkala slicna predja misli i njome su harale komite i hajduci, bune i ratovi, a vazda oni na onu stranu a pravi ljudi na pravu stranu.

Izvori bosnjackih dusa imaju mirise behara, imaju lomove svjetala dragih kamenja, okuse meda, a krv kadikad saburli, kadikad zestoku.

Bosnji ne barci celjad i slobodu, ne barci vjeru, jer on ce za inad i vjerovat i nevjerovat, on ce za inad uciniti ono sto ti najvise mrzis il' volis. Bosnjo ma koje vjere bio voli ljude i adet mu ne diraj kad voli. Od Bosnje ne trebas iskat', kad ima on dadne, on osjeti kad drugi nejma.

I u ovom ratnom vihoru Bosnjo se ne kazuje u cjelosti, ostalo je u njemu ne kazanog, ostala je cehra ljudska, ostao je oprost i sabur. Nikada ne kazi da si zapisao i napisao sve o Bosni i o Bosnji, nisi, nije ti se dalo, jer sahat ljudskog zivota Allah navija, po svom nahodjenju, On vaga kantarom dobra i zla.

Ne kazuj o Bosni, jazuk je, prodje ti zivot, a nisi ni izbliza sve kazao, nisi jer niko nije.

Ne da se Bosna nikom ni slobodom ni kazivanjem.

**************************************************

BOSNJACKI POZNATI PJESNICI,KNIZEVNICI I HRONICARI KOJI SU PISALI I PJEVALI NA TRI ORJENTALNA JEZIKA.

MUHAMED ERUMI

Napisao arapsko-persiski recnik u stihu.

*************************************************

MUHAMED-ARSI MINARZADE

Knizevnik , pjesnik i u ucutelj koji je poznavao sva tri orjentalna jezika , rodom iz Novog Pazara.

*************************************************

HAFIZ MUHAMED-EFENDIJA PAZARAC

( umro 1884)

Mualim ruzdije u Novom Pzaru, takode u Sarajevu i Tuzli, poznavalac svih orjentalnih jezika, pjesnik i autor nekoliko djela.

MUSTAFA EJUBOVIC ŠEJH JUJO:

Mustafa Ejubovic spada u vrstu najistaknutijih bošnjackih pisaca na arapskom jeziku. Njegovo puno ime je Mustafa Yuyo b.Yusuf b. Murad Ayyubi-zade al-Mostari al-Bosnawi. Roden je 1561 godine u Mostaru, a 1577 godine odlazi na školovanje u Istanbul, na cuveno sveucilište Sahn-i Seman, i nakon cetiri godine ga završava. Kako Dr. Amir Ljubovic navodi, Ejubovicevi biografi bilježe kako je "Šejh Jujo dobro uvidao slabost, ucmalost i težinu stare skolasticke metode nastave u medresama, pa je svojim metodom predavanja i svojim udžbenicima pokušao da krci nove puteve u metodici nastave." U Istanbulu je napisao desetak djela, te vecii broj spisa iz gotovo svih oblasti. Napisao je i 27 kracih i dužih rasprava, medu kojima su najbrojniji naucni radovi iz logike i disputacije (13 djela), prava (6 djela). Dodatno je napisao rad iz perzijske leksikografije i metrike, dva djela iz dogmatike, te sastavio zbirku vazova. Pretpostavlja se, prema broju sacuvanih spisa, da je napisao preko 60 naucnih djela. Od 1692 postaje Mostarski muftija. Vrijeme provedeno u Mostaru koristi za angažiranje u prosvjeti, predavanje, pisanje udžbenika i drugih aktivnosti. Umire u Mostaru 16. Jula 1707 godine. U Predgovoru djela Komentar 'Obuke iz Logike i Apologetike' bilježi da se dugo bavio ovim dvjema disciplinama i iz tih podrucja napisao izvjestan broj korisnih, manjih i vecih, radova. Dr. Amir Ljubovic navodi da je Šejh Jujo "bio zaokupljen pitanjima iz logike koja su se nužno vezivala za dijalektiku, tkz. nauku o pojmovima, zatim za sintaksu, stilistiku i retoriku."

(iz polovine 16 vijeka)

Divanski pjesnik, poznavalac orjentalnih jezika, pisao je na tim jezicima.

**************************************************

MEHMED RASID

(druga polovina 17 stoleca)

Pjesnik, autor divana i veliki poznavalac arapskog, turskog i persiskog jezika, rodeni je Sarajlija.

Mehmed Rešid misaoni pjesnik, koji pokušava svojom poezijom dokuciti smisao življenja i proniknuti u bit. On se pita: Gdje su tajne svijeta u kojem živimo? Zašto smo se rodili? Gdje je pravi pocetak i kraj razumijevanja bitka? I Mehmed Rešid, poput ostalih ucenih sufija, smatra da je covjek odsjaj Božije Svjetlosti (Nur) i istražuje puteve srece koji ce ga odvesti u blizinu Njegovu. Sopstvenom vrijednošcu on je izborio trajno mjesto u poeziji Bošnjaka:

Ovo je upozorenje za cudno, za oko živo

Gledaj, to je svjetionik cudesno satkan neshvatljivo.

Pogledaj koliko cari neobicnih pokazuje

U svakom se dahu bezbroj ljepota pokazuje.

Ona kada pokrece se, tad ljepotâ mnoštvo sije

Zavarava, opcudava cak i one najbistrije.

. . .

Usud, cak, i najgorima blagodati svoje daje,

Možeš li da shvatiš šta suština njegova je?

. . .

SABIT ALAUDIN UZICANIN

Najpoznatiji pjesnik kod nas iz kraja 17 pocetkom 18 vijeka. Iako je Sabit Alaudin Užicanin (1650.? –1712.) znacajan tesavvufski pjesnik, po duhu koji njegova poezija sadrži, on se umnogome razlikuje od svih naših pjesnika na orijentalnim jezicima, odnosno od divanskih pjesnika. Ono što Sabitovom djelu daje specificno obilježje jeste originalan stih i jezik, rasterecen mnoštva simbola – osnovne karakteristike tesavvufske poezije. On je uspio izgraditi osobeni stil, razbiti okoštale okove divanske poezije i svoju misao iskazati jezikom koji je živ, koji u sebi sadrži i slavenske elemente i odlike turskog govornog jezika. Ovako revolucionaran pristup ucinio je da su ga neki osporavali, i nakon njegove smrti. Medutim, bilo je dosta autoritativnih imena koja su uspjela dokuciti pravu vrijednost Sabitovu. On je ostao kao najizrazitija, najoriginalnija i najveca pjesnicka pojava u Bošnjaka, ne samo svoga vremena:

- Kad ajete iz Kur'âna o boju razjasni,

Onda rece vojnicima ovaj govor krasni:

»Vitezovi, pocujte me, da vam kažem jasno –

Na crnu ste zemlju došli, da pomrete casno.

Nit je ovaj svijet vjecan ni naklonost neba,

Il' gazija ili šehit svakom biti treba.

kad cemo još docekati 'vaki Bajram jedan?

Ko pogine, bice šehit, ko ostane sretan.

FADIL -PASA SERIFOVIC

Osnivac careve medrese u Sarajevu (1857-1858), napisao je dovan i i pisao je takode i hronograme. Za Bosnu je veoma znacajan i pjesnik, politicar, plemic, kaligraf i pripadnik mevlevijskog tarikata Fadil-paša Šerifovic (1802/3 – 1882.). Iza sebe je ostavio cjelovit Divan sa svim žanrovima koje sadrži ova zbirka poezije. Pjesnicko djelo Fadil-paše Šerifovica predocio je u svom prijevodu, komentrima i studiji Fehim Nametak. Pored tariha i kasida posvecenih znamenitim licnostima svoga doba, dobar dio u njegovom pjesnickom djelu zauzima lirsko-tesawwufska poezija. Fadil-paša je pravi majstor rijeci, i u njegovoj pjesmi je veoma prisutna ideja mevlevizma. Hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi je uzor pjesnikovog života i poezije, ona ga smatra svojim prvim pravim uciteljem i tako se i odnosi prema njegovoj dubokoj filozofskoj misli:

- Ne trudi se kad vec na svijetu

šaha Mevlane postoje vrata

Njegova izba mnogo je bolja no

carski dvori od suhoga zlata.

Careva kruna i carev prijesto, ašice,

njemu negov su naj.

A kruna kojom glava se dici njemu

je njegovo ucenje znaj.

. . .

AHMED HATEM BJELOPOLJAK

(umro 1754)

Pisao je na turskom a imao i pjesama na persiskom.

**************************************************

SARIK MUIDOVIC

(19 vijek)

Plodni pisac iz polovene 19 vijeka, i autor pjesama na persiskom i dobar poznavalac tog jezika.

*************************************************

MUSTAFA BOSNJAK MUHLISIJA

Pjesnik iz 18 stoleca, pznavalac orjentalnih jezika.

"Veliki doprinos odbrani bosanskih granica Gornjovakufljani su dali u cuvenom boju pod Banjalukom 1737.godine kada su odbili Svabu od Bosne.Nas zemljak i pjesnik Mustafa hadzi Muhlisija zvani Bosnjak pise o ovom boju."Haber o provali Svabe dosao je kasno pa su nasi preci pozurili da stignu na bojno polje.Usiljenim marsom stigli su pod Banjaluku.Kazu da su bezi sjahivali sa konja i prepustali fukari da jase kako bi na vakat stigli".

**************************************************

MEHMED MULA GURAN

(18 stolece)

Sarajlija koji je bio nadahnut persiskim klasicimai napisao je pseudonim MEJLIJA. Poezija Mehmeda Mejlije Guranije (1713.-1781.) može se posmatrati u dva toka: dio njegovog bogatog opusa pripada onoj strogoj sufijskoj poeziji punoj simbola, alegorija, metafora, iako ima i dosta pjesama s jasnim motivom i izvan okova divanske poezije.

Mejlija u svom lirsko-tesavvufskim stihovima pokušava kazati verbalno ljudsko iskazivanje, ono što je najteže rijecima izraziti. Osnovni kredo njegovog poimanja života, kao i mnogih drugih divanskih tesavvufskih pjesnika je: Voljeti Boga – znaci voljeti ljude. Stoga je u svakoj Mejlijinoj pjesmi ovoga obilježja, osnovna ideja iskazana kroz simbole, pa se najcešce doima kao izrazito ljubavna, s tek naznacenom, a nerijetko izrazito erotskom notom. Mejlija u svoju poeziju unosi zanos bogougodnika za koga sve pocinje i završava se u ljubavi prema Bogu. Ova vrsta Mejlijinih stihova zahvata veoma bogat svijet ideja i tema, a svi su opet usmjereni ka Jednom Jedinom:

O srce, da oci ne placu, da se približim

Da mi se pamet ne muti da se primaknem.

U privlacnom vrtu Njene Ljepote ja se rastužim

Da poput slavuja ne tužim, da se približim.

U cežnji zbog Drage snage mi ponestade,

Kao leptirica, zbog ljubavi ja gorim

Da mi slabo tijelo ne umre da se približim

**************************************************

AHMED BOSNJAK - TALIB

(17 stolece)

Pisao je pjesme na persiskom turskom i arapskom.

***************************************************

NABIJA TUZLAK

(17 stolece)

Pjesnik koji se ispirisao poezijom persiskog klasika Sahija.

Hasan Kaimija

Sarajlija Hasan Kaimija (prva polovica XVII st.) ostavio je dva divana iza sebe. Jedan od njih sadrži sufijsku poeziju, koju je šejh Kaimija pjevao u svojoj tekiji. I on sve podreduje njegovanju Idealne Ljubavi kroz ljubav. On pod kontrolom drži svoja osjecanja i misli, pa se cini da povremeno gubi ovozemaljskog sebe, nastojeci da se spoji sa Univerzumom. U njegovim pjesmama vidljiva je neobuzdana inspiracija, koja prosto kulja i svega ga obuzima. Stoga nije cudo da je napisao i djelo Varidat, koje je bilo vrlo popularno i cesto prepisivano stoga što je Kaimija ovdje predskazivao neke dogadaje. Inace mu se pripisuju nadnaravna svojstva i sposobnost prorocanstva. Ne može se odreci ni Kaimijin veliki društveni utjecaj koji je za života imao. Njegova pjesnicka vizija je kategorija koju je teško objasniti. Kao dokaz ovim tvrdnjama, donosimo jedan fragment iz Kaimijine kaside:

Onaj što oštro oko ima u stanju je uvijek da vidi.

Onaj što basiret ima, uvijek ce s Istinom biti.

Oduvijek Ti postojiš i sâm sebi si veo,

Jer ova duša, strast i tijelo Ti si;

I Njega nemoj zaboraviti.

Udi unutra, otvori oko, iz privida

Njemu pobjegni

Tanani most predi i lice Beskonacnog

ceš vidjeti.

(17 stolece)

Rodom iz Cajnica,poznat po divanu i epskim pjesmama, cije su stihove najvise voleli gradski krugovi skloni persiskoj kulturi. Izvrsno je poznavao persiski. Sahranjen je u mevlevijskoj tekiji u Istambulu 1676 godine.

NERKESI

(Roden 1584 a umro 1634)

Sarajevski muderis i kadija koji je pjevao na turskom i persiskom jeziku, neko vrijeme zivio je u Novom Pazaru. Šesnaesto stoljece dalo je još jednog veoma darovitog pjesnika Muhameda Nerkesiju

. Muhamed Nerkesija slovi kao vrstan stilista. Ljepota izraza posebno mu je snažna u sufijskoj poeziji. Istina, kao veliki majstor rijeci i izuzetan stilista, Nerkesija u poeziju Bošnjaka na orijentalnim jezicima unosi, rekli bismo, jedan novi nacin pjevanja, koji do toga vremena nije poznavala divanska poezija. Njegova sufijska poezija nije opterecena simbolima, ali u sebi nosi sufijsku poruku:

Ak' u loptu zatvorenu

Metnu jednog malog mrava,

Pa je onda zavaljaju

Preko polja i dubrava.

U tom vjecnom prevrtanju

Samrt mu žice pravo.

Gledaj! Ja sam mrav bijedni

A ta lopta – nebo plavo.

HASAN KAFIJA PRUŠCAK

Hasan Kafija Prušcak je bio jedan od najplodonosnijih bošnjackih skolara i jedan od najvecih bošnjackih mislioca. Puno ime mu je bilo: Hasan Kafi b. Turhan b. Dawud b. Ya'kub az-Zibi al-Aqhisari al-Bosnawi. Kafi je njegovo književno ime, az-Zibi (lokalitet u neposrednoj blizini današnjeg Bugojna), al-Aqhisari (njegov rodni Prusac), i al-Bosnawi (Bošnjak) predstavlja oznaku njegove etnicke pripadnosti. Roden je 1544. godine u Pruscu, nedaleko od Donjeg Vakufa. Studirao je u Instanbulu punih 9 godina, a 1583 je imenovan za kadiju prusackog kadiluka. Dr. Amir Ljubovic navodi da je Hasan Kafija Prušcak "napisao, koliko je za sada poznato, sedamnaest djela iz razlicitih znanstvenih oblasti i vjerskih disciplina, a predmet njegovog posebnog interesovanja su bili politika, filologija, pravo, spekulativna teologiija i logika." Napisao je poznato djelo Zrcalo za Princeve - pomodnu raspravu o vlasti, kao i popis Bošnjackih ucenih autora. Iz oblasti logike, Prušcak je napisao dva, svjetski priznata i veoma poznata djela: Kafijin Kompendijum iz Logike i Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike (strucno obraden komentar na prvo djelo). Prvo djelo, Kafijin Kompendijum iz Logike, nastalo je 1580. godine, a drugo djelo, Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike, nastalo je 1583. godine.

MUHAMED HEVAIA USKUFI

Muhamed Hevaija Uskufi roden je 1601 u Dobrinji kod Tuzle. Prvi je do sada, uz Hadži Jusufa Livnjaka, bošnjacki pjesnik koji je pjevao na narodnom jeziku, koji je sa ponosom nazivao bosanski. Tako pocinje i jednu pjesmu "Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani..." Obrazovanje stice u Istanbulu, gdje biva i na dvorskoj službi. Stil pisanja podsjeca na jezik stecaka. Napisao je prvi rjecnik bosanskog jezika - Potur Sahidija - 1631 godine, dakle 197 godina prije prvog srpskog rjecnika. Prvi rjecnik bosanskog jezika je napisan na arabici. Postoje cetiri sacuvana primjerka ovog rjecnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u Uppsalli (Švedska). Zahvaljujuci Bošnjaku Muhamedu Hevaiji, Bošnjaci mogu slobodno da se ponose svojim bosanskim jezikom, jer je prvi rjecnik bosanskog jezika ujedno i jedan od prvih i najstarijih na Balkanskim prostorima. Što se tice bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija Uskufi udario snažne temelje pisanjem prvog rjecnika, zanimljivo je istaknuti mišljenje modernog Britanskog historicara Noel-a Malcom-a na ovu temu, koji kaže: "Kako je bosanski jezik bio treci jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo cudo što je i dio Otomanske književnosti napisan na tom jeziku." Jedan bosanski pisac iz 18 stoljeca, ljetopisac Mula Mustafa Šefki Bešeskija (koji je u svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku), ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato što ima 45 rijeci za glagol ici." Cak je 1601 godine Marvo Orbini zapisao da "od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najgladi i najelegantniji jezik i dice se cinjenicom da jedini oni dan-danas paze na cistocu slavenskog jezika." Prvi poznati, sacuvani, i do sada, otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz davne 1436 godine.

Husein Lamekanija, (Bezmjesni)

Na razmedu šesanestog i sedamnaestog stoljeca djeluje još jedan izrazito sufijski pjesnik Husein Lamekanija, (Bezmjesni) (? – 1625.). Lamekanija je pjesnik cija je poezija natopljena upitnošcu o nacinu spoznaje Univerzuma, isticanjem ideje o prolaznosti, odnosno ništavosti ovozemaljskog života i okrenutosti jedinoj Istini za koju vrijedi živjeti i stvarati. Njegova poezija obiluje tesavvufskim simbolima i alegorijama. On nastoji putem mirisa, boje i zvuka dovesti do zanosa duha. Istice estetstko stanje, koje briše razlike izmedu ja i ne-ja, izmedu tuge i radosti. Ideal njegovog življenja, kao i kod drugih sufijskih pjesnika, je duboko vjerovanje u Vjecnu Istinu, i upravo to daje snagu njegovom umu i ruci: To je uostalom ideal življenja sufija:

- Kad si Ti sve, kad je sve zakon

Šta je ovaj svijet:

Suncokreta cvijet il' mjehurica let?

Al' ne nadoh ništa osim Tebe.

Šta je briga, šta li strah?

Kamo hrle misli koje nemir tvore?

Sve je prah, sve je tek dah

Prolaznosti koje svemir pore.

U varljivosti ovoj pitam ja,

Covjeku gdje mjesto života sja?

»Bez Njega, bez zakona« citam cesto

I covjek bi postojati presto«.

* S turskog: Smail Balic

Medu najstarijim predstavnicima tesavvufske poezije u nas je Muhamed Karamusic Nihadija (? – 1587.), autor kompletnog divana. Njegova misao je zgusnuta a težnja ka Idealnoj ljepoti daje svrhu i cilj njegovom djelu. Pseudonim Nihadija znaci umjeren, staložen. Iz njegove biografije saznajemo da je bio veoma obrazovan, a iz poezije da je suvereno vladao zakonima divanskog stiha. Nihadija natprirodna iskustva izražava jezikom prirodnih stvari, pa je stoga u njegovom stihu gotovo svaka rijec simbol:

- Dode u društvo svijece, poce oko nje kružiti

Vidje ovo stanje i gnjevno zacvili slavuj.

Muniri efednija

Muniri efendija je rodom iz Bosne. Pravo ime mu je Nurulah, a pjesnicki pseudonim, "Muniri". Po zavrsetku nauka stalno se nastanio u Beogradu oa se zbog toga cesto potpisivao kao "Muniri Belgradi".Tu je bio pripovjednik, profesor i muftija do svoje smrti 1617 god. Napisao je na Sadim "GULISTA"i nekoliko djela vjerskog sadrzaja. Jedno od tih djela nosi naslov "Sabul el huda". Jedan primjerak se nalazio u orjentalnom institutu u Sarajevu. Njegovi stihovi nalaze se u raznim starim zbirkama. Najpoznatije mu je djelo "Seb'iyat" o staroj geografiji, samo do sada,nazalost, nije pronaden rukopis toga djela. Muniri je bio veliki protivnik dervisa, pa su se neki glasoviti dervisi kao Aziz Mahmud, Hedaji, Husein i Lamekani slali poslanice da bi ga naveli da svoj stav izmijeni.

AHMED SUDI-EF

(16 stolece)

Rodeni Sarajlija, muderis u Carigradu, pisao je na orjentalnim jezicima, pisac i komentator persiskih klasika. Sudi je komentarisao najbolja persiska pjesnicka djela, kao “Mesnevi”, “Gulistan” i “Divan Hafiz” nije mu bilo premca u poznavanju persiskih klasika, npr. Rumija, Sadija, Hafiza. i drugih.

**************************************************

DERVIS-PASA BAJEZIDAGIC

(16 stolece)

Bio je vrstan pjesnik i proucavao je persisku i arapsku knizevnost. Svoju pjesmu “Gazel o Mostaru”, koje mu je rodno mjesto, zavrsava: “Seher Mostar urez je svijeta”. Za biblioteku u mostaru ostavio je je vrijednih rukopisa. Ucenik je Ahmed Sudi-efendije.

Svojim bogatim i raznovrsnim djelom Derviš-paša Bajezidagic je obilježio šesnaesto stoljece. Napisao je dva kompletna divana, jedan na turskom jedan na perzijskom jeziku. Ovaj na perzijskom je jedinstveno djelo ove vrste u bošnjackoj književnosti. Pripadao je tarikatu mevlevija i iz prizme sufije piso svoju poeziju. Njegova poezija je refleksivna, meditira o covjekovoj sudbini i smislu njegovog boravka na ovome svijetu. Kod Bajezidagica nema hladne retorike, pjesnicka vizija je jasna. Sve pripada Cistom Pogledu, a ne culima. Evo jednog fragmenta Derviš-pašine pjesme s perzijskog jezika:

Imam grijeha možda više vec što ima kapi kiše,

Od stida sam pogo glavu, ne smijem je dici više!

Dok glas dode o Dervišu, ne plaši se, sve je lahko

Po zasluzi i po grijehu nagraden ce biti svako

************************************************

MEHMED-BEG KAPETANOVIC LJUBUSAK

(1839_1902)

Krajem 19 stoleca po Bosni I Hercegovini i susjednim krajevima bavio se sakupljanjem narodnog blaga. Objavio je nekoliko knjiga a pznata mu je knjiga “Narodno blago” (1888). U drugoj knjizi “Istocno blago” (1896) sabrao je i preveo nove turske, arapske i persiske poslovice i mudre recenice. Njegov sarkofag je sa natpisom sjedne strane na persiskom, a srduge na nasem jeziku, a u arapskom pismu. Zapis je ispisan krupnim talik pismom na persiskom jeziku, ciji sadrzaj u prevodu glasi: “O uzviseni (Boze), kada bi moj grijeh bio koliko planina Kaf,

Nista ne mari, jer je to naspram tvoje milosti neznana stvar”

Ova vrsta dokumenta potvrduje da se Mehmed-beg ciji je pseudonim Munibi , bavio i knizevnim radomi da je bio “pametan civjek”, “pjesnik, historicar i covjek dobrih osobina”.

**************************************************

NESUH MATRAKCIJA BOSNJAK

Hronicar koji je 1533 do 1535 bio u Iraku i Iranu i sastavio topografski atlas “Magma al_manazil”u kome su ucrtana odmaralista, konacista, gradovi , rijeke i brda od Carigrada do Irana.

VEHDETIJA AHMED BOSNJAK

IZ okoline Visegrada a po nekima iz Novog Pazra. Ovaj pisac uleme svrstava u “neznalice koji se izdaju za ljude od nauke”. Stim u vezi u Kur’anu se daje sledece objasnjenje: “Covjeku se moze reci da je znan i ucen, dok god trazi znajnja i nauke. Jedan od rijetkih pripadnika derviškog tarikata hurufija je pjesnik Vahdetija Ahmed Bošnjak (? – umro poslije 1600.). Zbog toga, a i zato što je kritizirao ulemu, bio je oglašen heretikom. Poezija u kojoj Vahdetija koristi slova da bi njima iskazao svoju ideju i poruku veoma je necitljiva i teško shvatljiva. Metafizicnost je dominantna crta njegovog stiha. Tu je govor metafore i slike. Imaginativna iskustva su u Vahdetijevoj pjesmi njena konstanta. Treba naglasiti da Vahdetija ima i pjesama u kojima ne koristi harfove. Evo jedne takve:

- Kad u more dospije kaplja tad išcezne

Kaplja je doista voda, odvojena od vode.

Kad padne u vodu opet je voda.

I ašikova ljubav je kaplja mora Apsolutne Ljepote

Kad stigne do voljenog nestane je.

Ako na svijecu leptir dode, koji je u ljubavi za danom rob

Njegovo tijelo izgori i on sa svojim ljubljenim postane jedno.

MUSTAFA FIKARI

Roden u Sarajevu 1775 godine a umro 1827, sin hronicara Beseskije, u svom ljetopisu zapisao je raznovrsne tekstove na orjentalnim jezicima.

*************************************************

ABDULAH EFEDIJA BOSNJAK

(umro1643

Komentator i pisac sedmdeset mistickih djela, koji je zivio u Beogradu, gdje je predavao Mismeviju Rumija i Tevekuli Dede iz Sarajeva. Umro je pocetkom 17 stoleca i Sarajevu.

*************************************************

ARIF-BEG RIZVANBEGOVIC-STOCEVIC

HERSEKLI ARIF HIKMET

Roden u Stocu 1839, umro u Istambulu 1903 godine, najznacajniji pjesnik u tom vremenu. Za njega se istice da je bio “upucen u sve tri orjentalne knizevnosti: arapsku, tursku, i persisku”. Ostavio je obimno knjizevno djelo i smatraju ga posljednjim turskim klasikom, koji je poznat pod imenom HERSEKLI ARIF HIKMET.

Rizvanbegovic je bio pjesnik dara i zivotnog iskustva, koji je u svom divanu savjetovao:

“Ne budi gord na znajne svoje ako imas pameti”

Arif-beg Rizvanbegovic Stocevic, u turskoj kniževnosti poznat Arif Hikmet, unuk glasovitog vezira Ali-paše Rizvanbegovica. Poslije pohoda zloglasnog Omer-paše Latasa, preselio se s porodicom u Sarajevo, a onda je otišao u Carigrad i tu se posvetio nauci. Bio je predsjednik suda u Bursi, a potom u Bitolju, Janji, Kastamuniji, Adani. Godine 1896. premješten je u Carigrad. Bio je savjenik u vrhovnom sudu. Iako daleko od rodnog kraja, Arif Hikmet nikad nije zaboravio Hercegovinu o kojoj je, s ljubavlju, pjevao. U Istanbulu je osnovao «Društvo pjesnika» a kakav je ugled uživao govori knjiga «Savršenost mudrosti» koju mu je posvetio Ibnulemin Mahmud Kemal-beg. Zbog svoje slobodoumnosti nikada nije dobio mjesto koje mu je, kvalitetom i znanjem, pripadalo. U zrelijim godinama, pridružio se kadirijskom derviškom redu. Njegova poezija iz mladosti je izgubljena a pjesme iz zrelije faze koju su sacuvane ne cine potpun divan. Pored poezije napisao je i nekoliko filozofskih i pravnih rasprava.

Ako hoceš dici se visoko

Ako hoceš dici se visoko, Na jednome stanovištu budi; I tu stani poput cvrste stijene! Znaj da nije obicaj u ljudi: Mijenjati svoje uvjerenje!

Baci pogled u nebesa plave Pa ceš vidjet zvijezde prehodnice: Nikakova svijetla ne daju! Dok svemirom zvijezde stajacice Blagorodno svjetlo prosipaju.

Hiljadu sam puta proucavo zemne ljudi i njihove cudi Pa sam naš'o: da su ljepotice i jarani - bez oslona ljudi

Za jedan se život poniziti Pa se molit covjeku – živini, Ne dolici. Miso: na taj nacin Životarit – niska mi se cini!

Stvornjima Božije prirode Ne imade pocetka ni kraja E bih reko: sve zgode vremena Da su jedan lanac dogadaja.

Šta li pusta zgriješe vrlina Da uvijek sretam vrle ljude, Rastresene, jadne, potištene – Gdje po svijetu u bijedi blude!

O Gospodaru, ti obiljem onog što proizilazi

iz imena Vedud

Ucini me plamenom Jasnim uz

svjetlost Ljubavi

Da bih postao neko kome ce se Ljepota ukazati

Uništi moju dušu i srce kako bih se osvjedocio.

AHMED EF. MEHMEDBASIC

Roden u Mostaru 15 decembra 1878, umro u Beogradu 1942 godine, Isakao se kao izvrstan profesor prve gimnazije u Mostaru, a narocito od 1925-1941 god. kao direktor i profesor Velike medrese, glasovite srednje skole, u Skoplju.

MEHMED SAKIR KURTCEHAJIC

Roden 1844 godine, pisac politickih , ekonomskih i poucnih clanaka, prevodilac, prosvetitelji borac za uvodenje u skolama narodnog jezika, svetovnih predmeta i za savremeno evropsko obrazovanje u turskom drustvu. Poznat je kao urednik dva sarjevska lista: “Bosna” i “Sarajevskog cvjetnika” i kao direktor vilajetske stamparije.

JAHJA-BEG

Veliki pjesnik iz 16 stoleca,autor divana, zbirki gazela, kasida i drugih spisa. Ime je poznato narocito u osmanskoj knizevnosti. Ali Visko izrecito tvrdi da je Jahja-beg roden u Plavu.

OSMAN PLAVELI

Roden u Plavu u 19 vijeku, pisac i prevodilac sa oretalnih jezika.

MEHMED NURUDIN VEHBI-EFENDIJA SEMSIKADIC

Roden 1827, Pljevaljski muftija predavac, pripovjednik i orator. Po zavrsetku Sehzade medrese u Istambulu neko vrijeme drzao predavanje u pljevaljskoj ruzdiji. Njemu su se kao muftiji obracali mnogi videni ljudi za savjet.

Adni Mahmud-paša Andelovic
iz Wikipedije, slobodne enciklopedije.


Roden je 1420. godine dok godina njegove smrti nije poznata (1473.?). U ranom djetinjstvu odveden je na osmanski dvor, gdje se obrazovao zajedno sa princom Mehmedom. Ovaj ga je veoma volio i cjenio, radi cega je uzeo u svoju pratnju. Brzo je napredovao, te dobio položaj vezira. Nakon Mehmedove naprasne smrti, radi dvorskih spletki, bio je zatocen i pogubljen. Adnija (edenski, dženetski, rajski) bio je istaknuti državnik, vojskovoda i mislilac. Uživao je veliki ugled pa je velik broj pjesnika poslije njegove smrti napisao hronograme pune hvale. Ostavio je potpun divan na turskom jeziku i raspravu «Kibla». I danas u Isatnbulu traju neke od vakufa (zadužbina), koje je za života uvakufio ovaj pjesnik.

Kad smrt pusta najposlije svadu diže, mir uvida - Zašto ljudstvo rad svijeta uzalud se tude svada? Ne spominji svoga druga nigdje ime u pjesmama O, Adnija, svrha pjesme: diviti se ljepotama.

Kol'ko mudrih medu lude opremiše tvoje oci! Sad su mene okupile - nek mi je Bog na pomoci! Adni svoju glavu, dušu, pred noge ti mece sada Po zakonu: rob s imetkom gospodaru svom pripada.

Mi smo mali, al' u nama veliki se ponos budi, Što smo barem turskoj knjizi velikije dali ljudi.

Mula Mustafa Bašeskija


Mula Mustafa Bašeskija (Ševki) je bošnjacki ljetopisac. Roden je u Sarajevu 1731. ili 1732. godine. Pretpostavlja se da je umro 1809. godine u Sarajevu.

Biografija

O ljetopiscu Bašeskiji znamo samo ono što je on o sebi zabilježio u svom Ljetopisu, pa je, prema tome, to i jedini izvor za upoznavanje njegova života i rada.1 Puno mu je ime Mula Mustafa Bašeskija sa pjesnickim pseudonimom Ševki. Sin je Ahmedov, a unuk Kadri-hodže. Roden je u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. Pocetno obrazovanje dobio je u mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta. Da se Mustafa isticao u mektebu medu svojim vršnjacima, vidimo po tome što postaje kalfa. Bašeskija je izucio i kazazski zanat kod majstora Šahinbašica, kazaza i imama jedne sarajevske džamije, o kojem se ljetopisac ne izražava najljepše. I nekog Mahmuta Zaimovica spominje kao svog drugog majstora u kazazskom zanatu. Izgleda da se Mula Mustafa kasnije nije nikako bavio kazazskim poslom, nego je, vjerovatno, produžio naukovanje u kojoj od sarajevskih medresa, pa je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadije džamije. Dvije godine kasnije primio se i dužnosti imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije.

Bašeskija se nije zadovoljio ni sa mualimskom službom koju napušta i 1763. godine postaje narodni pisar (katibi-am). Ovo ce odsada biti njegovo glavno zanimanje, pa je radi pisarskih poslova iznajmio jedan mali ducan u Mudželitima pod Sahat-kulom. Sastavljao je i pisao nepismenom svijetu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, popisivao ostavštine umrlih gradana i drugo. O tome da mu je pisarski posao dobro napredovao i donosio lijepe prihode, govori nam i cinjenica što on kasnije iznajmljuje drugi, veci ducan i angažuje i druge pisare za pomocnike. Pored toga, u dva navrata bilježi prihode i konstatuje koliko je papira utrošio za pisanje.

Svoje licno obrazovanje i usavršavanje Bašeskija i dalje ne napušta, pa ga vidimo kako sluša predavanja o šerijatskom pravu i astronomiji kod muderisa Gazi Husrev-begove medrese Mehmed-Razi Velihodžica. Kod šejha Hadži-Sinanove tekije hadži-Muhameda izucava misticizam (tesavvuf) i stupa u derviški red Kaderija. U svom ducanu, pored pisarskih poslova, poducavao je i ucenike medresa i druge osobe u arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. Osim toga, on 1779. godine bilježi kako se sa nekoliko prijatelja jednom sedmicno sastajao u kuci nekog Vilajetovica na Atmejdanu, gdje bi pored sijela i razgovora po pola sata posvecivali citanju knjiga. Takva sijela uz halvu održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana "Sohbet-halva".

Bašeskija nam je ostavio nešto podataka i o svojoj porodici. Njegov otac Ahmed bice da je umro dok je Mustafa bio još kao dijete, a majka mu Fatima, kci Mehmed-hodžina, preudala se za nekog mutapciju i umrla od kapi 1772. godine. Mula Mustafa se oženio vrlo mlad sa Safijom, kcerkom Mustafa-age Cartozana. Do 1778. godine rodilo mu se devetoro djece, od kojih je te godine na životu samo troje, dvije kceri i sin Mustafa, kojeg je on dao da uci berberski zanat. Deseto dijete mu je rodeno 1782. godine. Od tri kceri, koliko ih je sada imao, dvije su mu umrle u vrijeme haranja kuge 1783. godine. Prema tome, Bašeskiju su nadživjeli samo jedna kci i sin Mustafa. Bašeskija je roden i sve do 1759. godine bio nastanjen u Mimar Sinanovoj mahali, ali je spomenute godine kao imam Buzadžica džamije iznajmio Šebešlica kucu u istoj mahali, odakle se ponovno 1773. godine vraca u svoju kucu u Mimar Sinanovoj mahali.

Godine 1760. Bašeskija je putovao u Beograd radi sredivanja poslova oko ostavštine njegovog ujaka Topal Osman-age, bašeskije 97. džemata, koji je te godine umro u Beogradu. Osim ovog kratkog odsustvovanja iz Sarajeva, ljetopisac je zabilježio da se 1. jula 1781. godine s porodicom odselio iz Sarajeva u Zgošcu kod Kaknja i tu se primio mualimske dužnosti. Da se brzo razocarao, pokazuje cinjenica što se vec 30. februara 1782. godine vraca u Sarajevo, gdje nastavlja svoj pisarski posao. Ponovno je preuzeo i dužnost imama Buzadžica džamije, pa i ovu dužnost uz još jedan kraci period obavlja sve dok se nije razbolio. Godine 1800. postao je službenik Husrev-begova vakufa primivši se dužnosti džuzhana. 1801. godine ljetopisca je dohvatila kap.

Sve do danas nije bio ustanovljen tacan datum Bašeskijine smrti. Vecina autora koji su ranije pisali o Bašeskiji pretpostavljaju da je on umro 1803. godine, dok Muderizovic, koji je prevodio Ljetopis Bašeskije, smatra da je ljetopisac umro 1805. godine, što bi se zaista i moglo zakljucivati na osnovu samog Ljetopisa, jer posljednje vijesti, koje nam je Bašeskija ostavio u Ljetopisu, potjecu iz hidž. 1219. godine koja odgovara 1804/805. godini. Medutim, prema našim najnovijim istraživanjima ustanovili smo da je Mula Mustafa Bašeskija umro 18. augusta 1809. godine. Naime, u fragmentarno sacuvanom Ljetopisu Mustafe Firakije, a za kojeg pretpostavljamo da je sin Mula Mustafe Bašeskije, stoji i sljedeca bilješka: "7. redžeba ili 6. agistosa 1224. u petak u podne u pet i po sahata, preselio je u vjecnost naš otac Mula Mustafa. Neka je na njeg Božja milost!" O Mustafi Firakiji i njegovom Ljetopisu bice govora još i kasnije. Prema tome, Bašeskija je, nakon što ga je dohvatila kap 1801. godine, još ponešto bilježio u svoj Ljetopis do 1804/805. godine, a potom je, pošto ga je savladala bolest, prestao bilježiti dogadaje i umro, kako smo vidjeli 18. augusta 1809. godine. Napominjemo da je i Bašeskijina majka Fatima, koja je umrla 1772. godine, od iste bolesti ležala više godina, ali se u pocetku bolesti 2-3 godine mogla pomalo kretati, pa se prema tome može pretpostaviti da je ova bolest u porodici Bašeskije bila nasljedna.

I pored svih nastojanja da pronademo grob Bašeskije, nismo uspjeli. Pretpostavlja se da je sahranjen u groblju u Mimar-Sinanovoj mahali u blizini svoje kuce

Ljetopis 1746- 1804

http://www.xs4all.nl/~eteia/kitabhana/Basheskija_Mula_Mustafa/index.html

Ivan Franjo Jukic

Roden u Banjaluci 1818. godine preminuo u izgnanstvu u Becu 1857. Franjevac, pisac i etnograf. Pokretac jedne od prvih svjetovnih škola u Bosni 1849. godine. Pokretac i urednik prvog književnog casopisa Bosanski Prijatelj. Njegov "Zemljopis i Poviestnica Bosne" je dugo smatrano najznacajnijim djelom za izucavanje Bosne. Zagovarao kulturne i licne slobode, slobodu štampe i svjetovno školstvo. Pisao i pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak.

Mehmedalija Mak Dizdar

Mehmedalija Mak Dizdar je rodjen 17. oktobra 1917. godine u Stocu, gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Sarajevu. Od 1936. godine bavi se novinarstvom, a u toku rata radi kao poštanski sluzbenik, a potom je na ilegalnom radu. Poslije rata glavni je urednik TANJUG-a za Bosnu i Hercegovinu, potom je urednik lista Oslobodjenje i izdavacke kuce Narodna prosvjeta. Od 1952. godine je profesionalni knjizevnik, a od 1963. do smrti urednik je casopisa Zivot.

Dobitnik je brojnih nagrada medju kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Struških veceri poezije.Umro je u Sarajevu 14. augusta 1971. godine.

Skender Kulenovic

Roden 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom, nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma), prelazi u majcino rodno mjesto Travnik. Tu je kao vanjski ucenik završio Jezuitsku gimnaziju. Vec u trecem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, zbirkom soneta "Ocvale primule". Zatim je studirao pravo na Zagrebackom sveucilištu.

Suraduje u brojnim listovima i casopisima, a 1937. sa Hasanom Kikicem i Safetom Krupicem pokrece u Zagrebu muslimanski casopis Putokaz. Godine 1941. stupa u prvi partizanski odred Bosanske Krajine. Kulenovic u ratu piše poeme, ureduje listove (Bosanski udarnik, Glas, Oslobodenje). Odmah poslije rata je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Ureduje Pregled, Književne Novine i Novu misao. Jedno vrijeme je dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, urednik u beogradskoj Prosveti. Umro je 25. januara 1978. godine. Pisao pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, price te romane.

Najvažnija djela: Stojanka majka Knežopoljka, poema, 1945., komedije (Djelidba, Vecera, A šta sad?), 1947., "Ševa", poema, 1952., Soneti, 1968., Divanhana, pripovijetke, 1972., Gromovo dule, price za djecu, 1975., Ponornica, roman, 1977.

Abdulvehhab Ilhamija

Pjesnik Abdulvehhab Ilhamija (1773.-1821.), inace šejh, svojim ispravnim životom i pobožnošcu postao je uzor svoga vremena. Poznat je i kao pjesnik na bosanskom jeziku, ali njegove pjesme na turskom i arapskom daleko su misaonije i pjesnicki snažnije. Njegova poezija je meditativna, i u njoj je u svakom stihu vidljiva njegova Ljubav prema Stvoritelju, te razmišljanje o smislu i kakvoci života. Iako u Ilhamijinim pjesmama ne nailazimo na tesawwufske simbole, metafore, alegorije i slicno, ne možemo je odvojiti od tesawwufskog pjesništva po duhu kojim je natopljena i snazi pjesnicke rijeci, uvijek okrenute ka Nevidljivom. Njegov stil je jednostavniji i citljiviji nego u drugoj tesawwufskoj poeziji. Evo nekoliko njegovih stihova:

Ovo je tren otkrica i svjedocenja

Ovo je tren spoznaje i rasvjetljenja

Ovo je tren pobožnosti i odricanja

Ovo je tren Jedinstva i stapanja

Ovo je tren duše i posmatranja

Ovo je tren zapanjenog shavacanja

. . .

Ovo je tren kad su okeani kapija

Ovo je tren kad je Božija odredba najuzvišenija

Abdurrahman Sirrija (Tajanstveni)

Abdurrahman Sirrija (Tajanstveni) (1775.-1847.), nije samo bio veoma uceni i cijenjeni šejh, nego i veoma talentirani tesawwufski pjesnik na turskom jeziku, a pisao je i na bosanskom. Šejh Sirrija je osnovao tekiju na Oglavku kod Fojnice, koja je postala prava katedra za izucavanje tesawwufa s njegove misaone strane. Poezija Abdurrahmana Sirrije na turskom jeziku teško je razumljiva i teško prohodna, stoga što slijedi tesawwufske simbole i alegorije, pa treba razgrtati sloj po sloj da bi se stiglo do ogoljenosti stiha. I svojim životom i djelom bio je izraziti sufija i njegove pjesme su pune naboja i refleksivnosti. I Sirrija, kao i mnogi drugi tesawwufski pjesnici, varirajuci simbolima spaja daleka iskustva, a glavna nit koju pjesnik prati je Vjecna Istina:

Egzistencija ovog svijeta je samo jedna vizija,

Nebo i zemlja su samo posuda jedne vizije

U svemu što postoji, malom i velikom, nalazi se Jedan

Svoj opstanak u ništavilu prikaza onaj koji nema znaka.

Tvoji izrazi »ja« i »ti« su samo jedna vizija,

I šta god ti rekneš samo je vizija u viziji.

Ono što u Tebi kaže »ti« nije li ocevidno samo rijec?!

Ako Gospodar rijeci tebi oduzme svoju rijec, šta ce ostati?

Kad se izgubi lik rijeci budi uvjeren da ce se izgubiti i oblik.

Veliki Poslanik je srce nazvao Božijom kucom.

I u tome je ponos svijeta otkrio mnoge tajne,

A na njegovom se licu pokaza tajna (odredbe) »Budi, pa bi«.

Ibrahim Zikriju

U citavoj plejadi pjesnika Bošnjaka, koji su pisali lirsko-tesawwufsku poeziju na jednom ili više orijentalnih jezika, spomenut cemo i Ibrahima Zikriju (1795.?-1854.), koji je pored stihova ovoga usmjerenja i autor komentara poznatog spjeva Muhammeda Celebije o rodenju i životu Poslanika Muhammeda pod naslovom Mewlid -i-nebiyy ili kratko Mevlud. Ovaj daroviti bošnjacki pjesnik, u svojim sufijskim pjesmama, njeguje fiksiranost simbola, neelastican metar i sufijsku metaboriku i simboliku. I u njegovoj poeziji nailazimo na skrušenost, koja vodi ka beskrajnoj slabosti i nemoci, što je bio i manir ove vrste pjesništva. Sufijska komponenta je vidljiva i u tarihu u povodu završetka komentara Mevluda. Donijet cemo iz ovoga spjeva nekoliko stihova:

- Otvori se kapija na putu Božije milosti

Ljupko se pojavi jedna sretna ljepotica

Draguljima božanskih tajni nagizdana

Njegovim darovima okicena, ljepotica svoga vremena.

Sejfi Iblizovic (Abu Lejs-zadeta)

Istancanost u izražavanju dolazi do svog punog izraza i u stihovima manje poznatog pjesnika – sufije – Ali Sejfije Iblizovica (Abu Lejs-zadeta) (?-1880.) i osnivaca nakšibendijskih tekija u Bijeljini, Višegradu i Rudom. Njegov stih doseže najviše estetske domete s izrazito lirskom notom. Istina, njegova poezija je nešto, uvjetno receno, ociglednija i cesto se izravno obraca Stvoritelju i motiv ne sakriva:

Bože!

Pomoc Tvoju saputnikom narodu Bosne ucini

Ovaj svijet je kao duboko more, jer šta drugo jesu ovi pricini?

Ovaj Sejfija stalno place u Bijeljini

tako vrijeme docekasmo, ljudi postadoše nevjerni.

Dušmanin i neznalica se poštuje

Bogobojazni nevolju podnose

nemarnost svijetom odavno vlada

i bezbrižnost u željama stežalim od slâdâ:

Tako Ti casti hiljadu i jednog Tvog imena

oprosti, pomozi

Ti koji voliš praštati otvori vrata dobrote, o Plemeniti.

Camil Sijaric

Camil Sijaric je roden 13.9.1913. godine u selu Šipovice. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohada Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je, radi politicke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine a za vrijeme 2. svjetskog rata službuje u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj gradišci i Banjaluci. Za sekretara Suda narodne casti u Banjaluci izabran je 1945. godine, potom je novinar lista «Glas» i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjaluci. U Sarajevo prelazi 1947. godine, radi u redakciji lista «Pregled», potom je u Glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji «Zadrugara». U literalnu sekciju Radio Sarajeva prelazi 1951. godine i tu ostaje sve odlaska u mirovinu 1983. godine. Umro je 06.12.1989. godine.

Najpozanatija su mu djela:

«Ram bulja», 1953. pripovjetke, «Naša snaha i momci», pripovjetke, «Bihorci», roman, «Kucu kucom cine lastavice», 1962, pripovjetke, «Sablja», 1969. pripovjetke, «Putnici na putu», 1969. pripovjetke, «Kad djevojka spava», 1972. pripovjetke, «Francuski pamuk», 1980., «Price kod vode», 1982., «Rimski prsten», 1985., «Miris lišca orahova», 1991., «Konak», roman, «Mojkovacka bitka», roman, «Carska vojska», roman, «Zelen prsten na vodi», pripovjetke, «Zapis o gradovima»…

Email: bosnjo@nycap.rr.com